Pratite nas

Kolumne

HODAK: Kako je krenulo, još će i Šljivančanin dobiti spomen-ploču, a silovatelji svoju kolonu

Objavljeno

na

Život u dvije paralelne Hrvatske teče dalje, mirno i idilično. “K’o Sava uzvodno” kako je to ljupko prorekao nezaboravni bravar.

Mentalna “6. lička”, ugrađena u mozgove naše lijeve medijske falange, “prekomjerno” nas granatira svojom ideološkom isključivošću iz sata u sat, iz dana u dan. Uporna je i nadmoćna kako joj to i priliči kao superiornom pobjedniku hrvatske tranzicije.

No naši se Hrvateki ipak mogu utješiti spoznajom kako je riješena četrdesetpetogodišnja dilema (ili kako bi rekli moji Ličani – “delima”) – socijalizam ili kapitalizam? U Lijepoj našoj propao je socijalizam, a propada i kapitalizam. Tko to može platiti? “Oba su pala”. Parafrazirat ću mog prijatelja Bindera: “Teško nam ide u životu, ali se lako zajebemo”.

Umjesto da noviju hrvatsku povijest predaju Lozo, Vukić, Ljeljak, Jurčević, Pilić, Nazor i slični, mlade generacije indoktriniraju Kasapovićka, Goldstein, Klasić, Jakovina, Markovina…

Službena srpska politika s jedne strane te mentalni komunistički recidivisti u Hrvatskoj s druge strane, žalosni i ogorčeni zbog propasti njihove Juge lažiraju povijest gdje god im se pruži prilika. A prilika ima koliko ti srce želi.

Dok se mučim s ovim depresivnim štivom pada mi na pamet da je danas godišnjica pada “Antifašističkog obrambenog zida” kako su komunjare tepale Berlinskom zidu. I dok se pred trideset godina čitav svijet iznenađen i sretan veselio nestanku tog perverznog komunističkog čuda, danas hrvatska politička elita “prosto ne može da veruje” kako se itko usuđuje javno predložiti da se “Dan antifašističke borbe” pretvori iz praznika u spomen dan.

Riječ je, naime, o danu koji se još slavi samo u državama bivše Juge i bivšeg SSSR-a. Cijela Europa slavi “Dan pobjede” mada ostaje otvoreno pitanje kakvu smo mi Hrvati pobjedu dočekali 8. svibnja 1945. Međutim, Odbor za ratne veterane je hitno povukao svoj prijedlog kojim je predložio ukidanje praznika “Dan antifašističke borbe” i uvođenje spomen dana. Odbor je snažno demokratski i hrabro, čim se s tim prijedlogom nije složio premijer Plenković, povukao svoju inicijativu i postao “Odbor za ratne baletane”.

Hrvatska mora jačati vlastitu oružanu silu

U isto vrijeme novinar Večernjeg Davor Ivanković “nediplomatski” je usporedio vojni potencijal RH i Srbije te hrvatskoj političkoj eliti uputio ozbiljno pitanje: “Tko će SAD-u ukazati da za nas nije ‘ravnoteža’ kad smo vojno slabiji od Srbije?”. Naime, nedavno je američka vladina agencija DSCA predložila Kongresu da Hrvatskoj odobri nabavu transportnih helikoptera UH-60 Black Hawk uz obrazloženje da ta prodaja neće narušiti osnovnu vojnu ravnotežu u regiji. “Regija” u prijevodu znači ravnotežu sa Srbijom.

Ivanković sasvim logično zaključuje: “Sad je jasno zašto Hrvatska već godinama ne može nabaviti jače vojne sustave, a bez problema dobiva kamione, izviđačke helikoptere Kiowa Warriose, rakete kratkog dometa itd. Tko je zaustavio prodaju izraelskih F-16 Baraka Hrvatskoj? SAD… S druge strane “miroljubiva“ Srbija kupuje dalekometne raketne projektile, dobila je od Bjelorusa jednu i pol operativnu eskadrilu MIG-ova 29, najmoderniji protuavionski sustav Pancir S1…” itd.

Netko će reći: “Pa mi smo pod kišobranom NATO-a”. Jesmo, ali francuski predsjednik Macron ovih dana baš upozorava: “NATO  je mrtav i ne štiti više suverenitet Europe”. Sad se već postavlja pitanje: Vrijedi li još uopće u stvarnosti čl. 5. NATO-a o kolektivnoj obrani? Usput, taj čl. 5. nije Francuskoj ni potreban jer je naoružana “do zuba”.

Izgleda da to Plenkovića i njegovu kamarilu u Vladi i HDZ-u uopće ne zanima, ali zanima i zabrinjava Tomislava Karamarka koji je ovih dana javno najavio svoj povratak u aktivnu politiku te je na fejsu podsjetio na jednu pastoralnu poruku najpoznatijeg ideologa srpskog nacionalizma Vase Čubrilovića izgovorenu još davne 1939. u Banja Luci: “Srpska nacionalna manjina u hrvatskim zemljama mora uvijek predano raditi na sprečavanju nastanka bilo kakve hrvatske države, a ako se to, uslijed povijesnih okolnosti i dogodi pa Hrvatska dobije državu, dužnost joj je aktivno raditi na dekonsolidaciji  takve države”.

Na tom valjda tragu i Igor Mandić još uvijek vjeruje kako smo Srbi i mi braća. Kako se takve ideje našeg Vase ostvaruju mogli smo vidjeti 27. srpnja 1941. u epskoj klaonici zvanoj Srb. Stoga bi hrvatska vlast trebala pokazati puno više brige za snaženje hrvatske oružane sile kako bismo mogli u vojnoj ravnoteži barem parirati Srbiji. Smatram to krajnje ozbiljnim zadatkom jer poruka Vase Čubrilovića iz 1939., uz ovakav NATO savez, postaje sve opasnija.

Dobro, moramo uvažiti da se hrvatska vlast bavi i “drugim ozbiljnijim problemima” kao što su proglašenje bivšeg ministra milicije Pavla Gažija počasnim građaninom slobodarske Koprivnice, pa proglašenjem “crvenim svecem” i državnikom legendarnog Mike Špiljka, slikanjem s Jelenom Veljačom, strahom i kažnjavanjem neistomišljenika u vlastitoj stranci itd. Malo smo iznenađeni i uvrijeđeni spomen pločom generalu JNA Mladenu Bratiću, komandantu Novosadskog korpusa koji je 2. studenog 1991. u napadu na Vukovar poginuo (a zbog kojeg Igor Mandić i danas vjeruje da smo braća).

Zahvaljujući tom “heroju” poginulo je 2717 Vukovaraca, ali za njih su danas rezervirane neke druge ploče – one ćirilične. Iako nas ne treba biti previše briga što rade naše komšije kod sebe doma, ipak je zanimljivo spomenuti kako Draža Mihailović nije dobio spomen ploču u Kragujevcu, ali je zato dobio ulicu.

Povodom spomen ploče Mladenu Bratiću dobru je usporedbu povukao premijer Vučić kad je izjavio: “Oni” se kao nešto bune, a Mile Budak ima ulicu u Lepoj njihovoj”. U pravu je kao i inače. Obzirom na to koliko je književnik Budak klao, palio, rušio i ubijao po “vasceloj Srbiji” nije po Vučiću zaslužio ni nadgrobnu ploču. Na našu žalost i nema je. Ali to je druga priča. Priča o poltronskom i sluganskom mentalitetu jednog naroda koji u nacionalnom zanosu nadmaši sam sebe, pobijedi vojno nadmoćnog neprijatelja, stvori nakon 700 godina državu i onda se ritne k’o ćudljiva krava i prolije sve što je izmuzla u četiri godine pobjedonosnog rata.

Usred štrajka prosvjetara navodno se dogodila grozna afera u visokom školstvu: studentica je htjela raskrinkati korupciju na stomatološkom fakultetu, ali joj profesori nisu dali da otvori usta.

Postoje dvije Hrvatske, svjetonazorski i socijalno

Hajmo mi sad malo u kulturu. Sjećate li se vi malo stariji iz komunizma onih parola “kultura narodu”,  “tehnika narodu” pa “svi na dobrovoljne radne akcije” na koje su svi morali ići, valjda opet da bi dali nešto narodu. Kazalište Gavella je hrvatski kulturni brend. Sprema se slavljenička predstava  Krleženih  “Gospoda Glembajevi”.

Zlatko Vitez je, za pedeset godina svog glumljenja, trebao igrati Ignjata Glembaja. Iz nekih razloga Vitez je navodno istegao “masonsku” ložu pa nije mogao istrčati na teren. Miro Međimorac, kao head coach morao je naći rezervnog igrača iliti novog Ignjata. I što mislite gdje? Na lijevom krilu. U žestokoj konkurenciji glumačkih velikana coach se odlučio za mladog i perspektivnog Darka Stazića, brata blizanca legendarnog Nenada Stazića.

Nenad je zastupnik SDP-a u Saboru i ušao je u sve enciklopedije kulturno-političkog života u Lijepoj našoj. Voli Breone, pansion po sedam kuna dnevno, Radu i familiju. Realan i izbalansiran, “doživotni” je borac u Saboru za bolju prošlost. Ušao u “istoriju” izjavom da su “naši ‘falili’ ’45. jer su ‘šlampavo’ odradili posao”. Kao slabo je bilo očišćeno sve što je trebalo nestati s lica zemlje ili tako nekako. Zapravo, malo zamjera bravaru da je zbrisao s lica zemlje samo  568.000 ljudi, a mogao je to odraditi i malo življe i pedantnije…

Brat, “pljunuti” blizanac, Darko bio je višestruko talentiran. Hoćeš glumac, hoćeš direktor. Ali jednog ga je dana smijenilo te je ostao samo glumac. Sad ga je nekim čudom Međimorac uzeo ulogu Ignjata Glembaja. Ako slučajno njemu rikne neka loža brat Nenad, isti Darko, čeka k’o zapeta puška da i on upadne u predstavu. Ionako godinama u Saboru glumi liberalnog demokratu kojem je 568.000 pobijenih ljudi malo. Šlampavo.

Šuška se također da ako zadnja loža zakaže nedajbože Nataši Janjić onda će taktičku prednost pred Anjom Šovagović za ulogu barunice Castelli dobiti opet svestrani Nenad Stazić. Sad mi se čini da će nakon ovakvog izbora glumaca Miro Međimorec sigurno potpisati novi unosni petogodišnji ugovor s Gavellom. Dva brata u prvih 11.  Evo nama Naci-Ignjata Glembaya, Barunice  Castelli, dr. Phil.Leona, sestre Angelike i ostalih u Ligi prvaka.. Kako je napisao Krleža “ni med cvetjem ni pravice…”.

Glumica i režiserka u Gavelli Titova unuka Saša Broz izjavila je da joj ime Saša nije ni malo pomoglo u karijeri.

Gojko Drljača  u Jutarnjem šalje upozorenje koje bi naše političke elite trebale shvatiti krajnje ozbiljno: “Hrvatski bi političari pozorno trebali pratiti prosvjede u Čileu”. Čile je ekonomski i vojno najjača zemlja Latinske Amerike. S druge strane stvoren je veliki broj umirovljenika koji žive gotovo bez ičega. Nejednakost je zamaglila sve dobro što je Čile postigao u tzv. makroekonomiji.

Sad su kao rezultat te nejednakosti tenkovi na ulicama Santiago de Chilea. Sve je planulo jer je javni prijevoz poskupio oko 50 lipa! Naše elite se u pravilu brane statistikom. Ona podsjeća na sarmu. Jedni jedu meso, a drugi samo zelje. Statistički jedni i drugi jedu sarmu.

Postoje dvije Hrvatske. Ne samo svjetonazorski nego i socijalno. I kad oni koji nemaju shvate koliko oni drugi imaju to će biti kraj lažnog mira. Ustaše i partizani postat će drugorazredne teme. Ako se mogu doslovno milijarde izdvajati za parazitske i razne nevladine udruge onda se tu treba tražiti rješenje i za učitelje, profesore, medicinske sestre i liječnike. Tko to prvi shvati taj će iz male bare pune korokodila izaći kao pobjednik. Oni drugi suočit će se s gladnim krokodilima.

I da parafraziram scenarista Enia Flaiania: Politička situacija u Hrvatskoj je teška, ali nije ozbiljna.

Pad Vukovara ne može biti državni praznik

Potpisujem ono što je rekao akademik Davorin Rudolf: “Pad Vukovara ne može biti državni praznik”. Taj dan može biti dan sjećanja, spomendan, a ne praznik. Može se slaviti samo junačka obrana grada, a ne njegov pad. Kome to nije jasno i logično? Iz istih razloga sam uvijek bio protiv obnove legendarnog Vodotornja. Ono što su agresori napravili od njega mora ostati kao vječni spomenik na braću Igora Mandića, jugozombije, orjunaše, senilne partizane koji još danas vjeruju da je 18. studenoga Vukovar oslobodio Veselin Šljivančanin. I njemu će uskoro biti otkrivena neka ploča. Barem šperploča.

Ako je nešto državni praznik onda se tu nešto slavi. Za razliku od naših lijevih i ultralijevih režisera, Ameri su snimili oko dvadeset filmova o bitci za Alamo koja je trajala od 23. veljače do 6. ožujka 1836. godine.  Meksički general Santa Ana je sa 1500 vojnika osvojio grad i pobio svih 200 branitelja. Ostalo je živo desetak žena i djece. Simetrija s Vukovarom je očita, osim što se u Vukovaru nisu štedjeli ni žene ni djeca. I danas na lokaciji San Antonio živi većinsko meksičko stanovništvo. Bez ploča na španjolskom jeziku… Alamo je samo grad sjećanja na hrabre branitelje. A Vukovar?

Dvije kolone, lijeva i desna, još bi i abolirani silovatelji mogli formirati svoju kolonu. Umjesto da gradu u kojem se formirala čvrsta svijest o vlastitoj državi pomognemo da, ponosan na svoju žrtvu, žali za svim poginulim i nestalima, mi bi taj tragični dan pretvorili u blagdan. Usput, mala poduka: blagdani su vjerska, a praznici državna slavlja. Slaviti Ovčaru, Velepromet, Bolnicu…? To se ne slavi. Njih se samo s tugom i suzama u očima možemo sjećati i biti ponosni na njih…

Za vrijeme Domovinskog rata Rade Šerbedžija povukao se na rezervni položaj u Vukovar gdje je snimao film. Danas se čudi što ga primamo s rezervom.

Moj splitski “dopisnik” Tonči Jelavić poslao mi je zanimljivo razmišljanje pape Urbana II. koji je umro 1099. :”Raznolikost je dovela do nemira, milijuna smrtnih slučajeva, silovanja, napada i sveukupni kaos u nekad mirnim društvima. Uništeni su gradovi, naselja, zajednice i nacije. U ovom trenutku, svatko tko proglašava  raznolikost “snagom” je ili zlo ili opasan isprani mozak.”. Amen. Pitanje je da li papa Urban II i papa Franjo pripadaju različitim katoličkim crkvama?

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

HODAK: Pobjednička Tuđmanova Hrvatska oboljela je od Stockholmskog sindroma

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Najveći uspjeh korupcije je korupcija uspjeha

Objavljeno

na

Objavio

E, kako bi bilo lijepo da je hod Line Červara u svojstvu hrvatskog rukometnog izbornika, začet još svjetskim zlatom 2003. u Portugalu, u nedjelju slavodobitno ovjekovječen i europskim, jedinim koje mu nedostaje u bogatoj riznici. Bez obzira što je time ostavio prostor nekome da ga nadmaši, ipak ostaje primjetni žal, to veći što je dosta toga navodilo na dejavu. Recimo, mitski polufinalni sraz s Norveškom, baš kao i portugalsko polufinale sa Španjolskom, odlučen je tek nakon dva tjelesno i mentalno iscrpljujuća produžetka. Uz to, onda se Červar okitio zlatom predvodeći „netalentirane luzere“ i „ulične španere“, tu trčkarajuću sramotu, kako li ih se već sve nije sprdalo zbog sramotnog zadnjeg mjesta na europskom prvenstvu svega godinu dana ranije, da bi i sada nastupio s prilično skromnom postavom, objektivno po imenima nikad slabijom još od slavne 2003. kad su manje-više svi igrači bili bezimeni. No, ne igraju samo imena, nešto se pita i srce u junaka. A njega treba znati pobuditi i probuditi. I baš je u tome majstor iskustvom bogati, a duhom ipak još dovoljno mladi, kapetan broda Červar. K tome, ne manje važno, on dobro zna što je ključ najvećih hrvatskih rukometnih uspjeha. Od čvrste igre u obrani ne odstupa ni pedlja.

Obrana je zaštitni znak Hrvata

Povratkom staroj, dobroj hrvatskoj obrani, čega je neumitna posljedica i nešto slabija igra u napadu, budući jaka obrana strahovito energetski troši, nakon punih je deset godina dosegnuto finale velikog natjecanja, opet s Červarom na klupi. Naime, taj su segment igre olako zapostavljali mlađi izbornici, Červarovi nasljednici, a pokazat će se i prethodnici, povevši se za pomodnim brzim rukometom, površnim poznavateljima igre naoko možda i ljepšim, prepunim bez po’ muke postignutih golova, ali nekako odveć industrijskim, lišenim dramatike obrata i gladijatorske borbe kakve može ponuditi samo obrana krvavih koljena. U konačnici, pokazalo se kako bez betonske obrane u jurcanju s letećim Skandinavcima, čak i sa Slovencima, Hrvatima šanse stubokom padaju. Pa neka ostane pouka onima koji će doći poslije Červara – iznad svega obrana!

Jer Hrvatima je zadivljujuća, neprobojna obrana upisana u genetski kod. Borba do izmaka snaga sa štitom ili na štitu zaštitni im je znak još od 16. stoljeća i Nikole Jurišića i Kisega, imenjaka mu Zrinskog i Sigeta, Petra Kružića i Klisa, smrznutih branitelja Gvozdanskog,… opsade Sinja koje stoljeće potom,… odlučne obrane Kupresa i Odžaka u onom ratu, te Vukovara i Viteza u ovom zadnjem.

Oni koji ne vjeruju u obranu, jer nikad u životu ništa branili nisu, a niti u umor, zato što se nikad od nečega umorili nisu, a unatoč tomu, na krvi i znoju drugih stekli su kakav-takav, nerijetko i više nego pristojan imetak, sad spremno nalaze stotinu razloga zašto hrvatski rukometaši nisu zlatni, nego samo srebrni. Osim što Lino opet nema pojma, ukazala se i prigoda koja se ne propušta – klasični zicer! Eno su opet Hercegovci krivi, sad zbog raritetnih grešaka u prijelomnim trenutcima završnog susreta. Karačićevi koraci u ključnom napadu za izjednačenje, Šegin autogol nakon što mu lopta izmigolji iz ruku kao da je u njoj žaba… E, kad bi svi griješili u finalu,… shvatili bi kako to prije svega znači da su stigli do finala. A oni koji se ne umaraju ne mogu ni do prvog kola, nema ih nigdje.

Tom su kobnom, kroz bitke nataloženom umoru, dobrano pridonijeli i španjolski sudci u polufinalu s Norveškom. Kao da su navijali, doduše, ni za koga posebno, nego da se što dulje igra, samo kako bi se sljedeći suparnik njihovih sunarodnjaka što jače izmorio. No, kako su Hrvati bolje krenuli i uglavnom vodili, tendencija izjednačavanja je češće išla na njihovu štetu. Španjolci, ne samo da bi previdjeli ono čega je bilo, nego bi vidjeli i ono čega nema –  od Duvnjakove navodne noge i sprječavanja kontre u početnoj fazi utakmice (jednako tako su im kolege i zemljaci vidjeli nepostojeću nogu oštetivši Hrvatsku u finalu s Danskom 2008., tada, doduše, u prijelomnoj fazi utakmice), preko dosuđenog sedmerca i isključenja kad se utakmica već lomila, a televizijska snimka potvrdila da kontakta između hrvatskog obrambenog igrača i nadirućeg španjolskog krila uopće nije bilo, sve do sramotnog previda prekršaja za isključenje nad Duvnjakom (guranje sleđa objema rukama kad se hrvatski kapetan već visoko vinuo u zrak), nakon čega su Norvežani iz kontre zabili svoj zadnji gol na utakmici.

Korupcijsko novo ruho

A kad je tako u sportu, kako li tek mora biti kad su ozbiljnije igre posrijedi – recimo, one na političkom polju? Tu sigurno ne može biti poštenije, niti manje podlo i podmuklo. No, je li onda rješenje pokupiti se s igrališta, reći kako se ne ćemo više igrati i mrmljati si u bradu da smo najbolji i najmoralniji, ili ipak i tu odigrati do kraja pa što bilo da bilo? Da tu suđenje nije ništa korektnije od rukometnog, zorno je pokazalo prošlogodišnje „europsko prvenstvo“ na kojem se Andrej Plenković usudio pružiti vrhunsku partiju, poremetivši planove i dogovore moćnih da vodstvo Europe preuzmu neki Hrvatskoj ne baš skloni. No, u ovome „sportu“ sve je nekako naopako, izvrnuto, ne vidi se onako jasno kao na sportskom terenu. Ovdje ni sudci ne sviraju tamo gdje se utakmica igra, nego radije podbodu drugdje, gdje više boli. Pa kad ne plešeš kako njihovi gazde kažu, dobro podmazani lokalni sudci – mediji u stranom vlasništvu – igračima izbornika Plenkovića svako malo, a najviše u vrijeme „europskog prvenstva“, nalaze greške u koracima vičući na sav glas – KORUPCIJA! I dok Hrvatska igra presudne utakmice, nemilosrdno joj izbacuju iz igre igrača po igrača za posve obične, bezazlene prekršaje, kakve drugim ekipama niti ne registriraju.

Jer takvi dobro znaju kako Hrvati najbolje rezultate postižu tamo gdje najbolji biraju najbolje. U rukometu, srećom, bira Červar, u nogometu Dalić, a ne bezglava, medijski navođena, glupošću visoko korumpirana svjetina. Dok tamo gdje je najvažnije, i kad se pûku slučajno potrefi da izabere pravoga, gospodari medija takvomu ne daju ni birati ni disati.

No, kako to da unatoč svim podmetanjima baš tamo gdje taj toliko korumpirani HDZ ima presudni utjecaj ili čak dvotrećinsku većinu, kao, primjerice, u Hrvatskom nogometnom savezu, Hrvatska biva u samom svjetskom vrhu? Kako to da rukometna reprezentacija ostvaruje kontinuitet vrhunskih rezultata bez presedana upravo pod paskom HDZ-ovca Červara? Kako to da baš za vrijeme vladavine HDZ-a Hrvatska postiže međunarodno priznate rezultate, kako u vanjskoj politici (od međunarodnog priznanja do zauzimanja respektabilnih pozicija u međunarodnim institucijama), tako i u gospodarenju državnom blagajnom (poboljšanje investicijskog rejtinga)? Kako to da je Hrvatska tako uspješna samo tamo gdje glavnu riječ vode oni čije djelovanje obilježava sva ta silna korupcija? A za vladavine onih za kojih bude plač i škrgut zuba, odjednom korupcije nestane kao da je rukom odnesena. Hm,… možda bi dijete iz završnog prizora Andersenove bajke, namijenjene prije svega opsjenama očaranim odraslima, uočilo kako neki jednostavno ne mogu podnijeti izvrsne rezultate Hrvatske, stoga ih radije vide i prikazuju umotane u ruho korupcije. Samo, ne znači li to da to ruho zapravo nose upravo ti koji galame – drž’te korumpirane?

Najbolji odlaze, najgori ostaju!

Tako su prije deset godina uspjesima neoprostivo „korumpiranog“ Linu Červara u naponu stvaralačke snage do srži laži korumpirani mediji istjerali iz Hrvatske. Nešto kasnije su u suradnji s ne manje korumpiranim pravosuđem iz Hrvatske potjerali i arhitekta hrvatskog nogometnog čuda, kojeg se također povezivalo s HDZ-om, napose s predsjednicom Grabar Kitarović.

Da, onog „kriminalca“ koji je preoteo tamo nekoj Barci kapetana u mlađim uzrastima, da bi sad, nakon što u poticajnom okruženju koje je „kriminalac“ izgradio „mali“ postade igračinom, Dinamu donio odmah gotovo 20 milijuna eura, a u srednjem roku izgledno još nekih 10 do 20 milijuna. A što će drugo korumpirani čovjek nego iz čamca napraviti brod, dok oni nekorumpirani ne dovrše ni one brodove koje su se obvezali napraviti, znajući da će to ionako platiti netko drugi. Zbog državno subvencioniranog nerada, tu, naravno, nitko ne će završiti iza rešetaka. Tako jednostavno funkcionira željezna logika medijsko-pravosudnog komplota, koji, naravno, nije korumpiran.

Bi li posao s Olmom, ili štogod mu učinkom nalik, mogla napraviti lažima i neradom korumpirana domaća kumrovčad, što ona plavokrvna poput Zorana Milanovića, što ona kulturnjačka poput Darija Juričana? Upravo takve se, naime, danas u Hrvatskoj drži institucijama, što formalnima, što neformalnima, dok bi ih se u uređenim državama koje drže do vlastita, ali i njihova dobra, držalo u specijaliziranim institucijama pod 24-satnim nadzorom dnevno, izolirane od svijeta kako ne bi naudili zajednici.

Ili bi nešto makar približno toliko korisno za Hrvatsku poput posla s Olmom mogli napraviti saborski zaštitnici interesa uličnih huligana, jurišnici s anarhoidne desnice, te pandže na šapi koja nemilice dere Hrvatsku, a koji sad liju suze nad Zakonom o sprječavanju nereda na sportskim natjecanjima upirući prstom u „huligane u ložama“, kako nazivaju ljude koji u svakom pogledu, i sportskom i financijskom, uspješno vode hrvatski nogomet. A ti što viču „drž’te huligana!“, psa kad bi poveli u šetnju, vratili bi se s mačkom,… četveronožnom, naravno!

Percepcija o korupciji onih koji rade, pa stoga i imaju, zapravo nije drugo doli dimna zavjesa za korupciju onih koji imaju a ne rade, ili ako štogod i rade, samo štetu rade. Takvi nikud ne odlaze, njih nitko ne tjera, oni jednostavno ostaju. Ta tragedija Hrvatske nije ništa manja od one s njom usko povezane, koja se odražava u odlasku njezinih najboljih sinova.

Jedino gore od spoznaje da je Hrvatska dubinski prožeta tako razornom vrstom korupcije je što nju odobrava gotovo 53% hrvatskih birača, kako je, uostalom, pokazala nedavna anketa provedena na suviše velikom uzorku da ne bi bio reprezentativan.

Nomen est omen

Osim najboljih ljudi važno je odabrati i pravo ime, pa i nadimak. Za razliku od nogometaša, čiji je nadimak – „Vatreni“ – zaista pogođen, jer vatreni ih žar za Hrvatsku u pobjede nosi, rukometaši nisu bili te sreće. Naime, neki se pametnjaković dosjetio prozvati ih imenom nimalo primjerenim narodu koji se voli dičiti kršćanskom tradicijom – „Pakleni“ – što je medijska zajednica objeručke prihvatila. Ma, bolje ni sami ne bi smislili.

Zanimljivo je kako ni u prošlosti Hrvati nisu bili imuni na nadimke iz tog miljea. Tako je u povijesti ostala zapisana domobranska „Vražja“ divizija austro-ugarske vojske, od milja nazvana po demokratski izabranom predsjedniku tog, ne tako rijetkim Hrvatima neodoljivo privlačnog vječnog obitavališta. No, nije se pod tim nadimkom baš nešto proslavila u napadnim operacijama, primjerice onima na Srbiju u Prvom svjetskom ratu, potvrđujući tako da su Hrvati ipak rođeni za obranu, a ne za napad (osim kad oslobađaju svoje). Štoviše, kad bi se pritom još zakrilili nekim drugim insignijama (recimo, krunicom oko vrata), činili bi prava čuda. No, narod k’o narod. Lako se povede za onom – svi u napad! A za obranu, koga briga! Stoga i ne čudi što su nam reprezentacije koje biraju izbornici poput Dalića i Červara obično prilično uspješnije od reprezentacija koje izabere sâm narod.

U međuvremenu je „Paklene“ začudo počeo pogađati čitav niz pehova u vidu ozljeda ključnih igrača, tako da unatoč neprijepornoj kvaliteti nikako više nisu uspijevali zasjesti na sâm tron. Nadimak „Pakleni“ se ipak zadržao sve dok Ivano Balić nije zavapio – Nemojte nas više tako zvati,… znate, sve te ozljede možda i nisu tako slučajne… A kako da vas onda zovemo?, upitali su ga. Balić, kojem su rukometne čarolije ipak bolje polazile za rukom od nadijevanja nadimaka, tada je preko volje ispalio – Ne znam,… ma, možete nas zvat’ „Kauboji“! To je brže-bolje zdušno prihvaćeno, mada se ne zna što bi to Hrvate povezivalo s američkim uzgajivačima stoke, posebno imajući u vidu i kako kaubojsko ponašanje asocira na nedostatak stege, svojeglavost, nepromišljenost, što će u rukometnoj igri prije biti nedostatak nego prednost. No, kako onda uopće nazvati te perjanice hrvatskog sporta?

Kako je temeljni forte hrvatske igre obrana tvrda k’o kamen, a većina momaka u repki dolazi s kamenjara, i nema naznaka da bi u dogledno vrijeme moglo biti drukčije, pa što ne bi bili „Kamenjare“ (hm, hm… tko bi li im samo mogao biti počasni sponzor?)? Domaće je, zvuči i pomalo opako, a moglo bi se pokazati prihvatljivim i onim Hrvatima koji osjećaju visoku dozu nostalgije prema korupciji temeljenoj na lažima i neradu, a takvi, izbori to uvijek iznova pokažu, i nisu tako malobrojni. Istina, gledano iz njihove vizure, nisu tu baš svi samoglasnici na svome mjestu, ali, eto, barem suglasnici jesu. I tko zna, možda bi tada kakvo društvance iz, recimo, sjevernog ili zapadnog dijela Lijepe Naše na nekoj tekmi stidljivo ali iskreno istaknulo natpis – I komunjare za Kamenjare!

Grgur S./Kamenjar.com

Zašto Lino Červar ipak mora otići … u Ljubuški

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Suverenisti vs. europeisti, ili zašto mi je draža Varšava od Bruxellesa

Objavljeno

na

Objavio

Prema svim istraživanjima, više od 80 posto Poljaka negativnim ocjenjuje svoje pravosuđe. Razloga je više.

Suci su posebna kasta koju nitko ne kontrolira, pa se dogovaraju, biraju i postavljaju na položaje po prijateljskoj liniji. K tome, postoji veliki problem, kao i kod nas, da je pravosuđe u Poljskoj impregnirano kadrovima formiranim u komunističkom režimu, koji proizvode iste takve, na svoju sliku i priliku.

BRUXELLSKA STISKA

I kada poljski narod kaže, bilo u istraživanjima, bilo na izborima, gdje je ponovno premoćno pobijedila suverenistička stranka Pravo i pravda, da takvo loše pravosuđe, takvu u sebe zatvorenu klijentelističku korumpiranu kastu treba razbucati, eto ti reakcije Bruxellesa koji buči da je u Poljskoj ugrožena “neovisnost pravosuđa”.

I hajdemo stisnuti Poljake, poljski narod koji je suprotnog mišljenja, i stao je uz Pravo i pravdu. Kao da ćate u Bruxellesu znaju bolje od Poljaka kakvo je stanje u njihovu pravosuđu.

No budući da su Poljaci ozbiljan narod i država s ozbiljnim političarima, poljski predsjednik Duda im je argumentirano, baš u europskom duhu, odbrusio i pozvao se na Venecijansku komisiju, rekavši da “mi Poljaci imamo pravo sami odlučiti o sebi i svojim zakonima”. Pa malo kasnije podebljao: “Neće nam govoriti na drugim jezicima kakav sustav trebamo imati u Poljskoj i kako upravljati poslovima u Poljskoj”, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

I dok europski mediji pišu o sukobu Poljske i EU-a, prikazuju Poljake crnim tonovima, tu se ne radi ni o kakvom sukobu, već o napadu Bruxellesa na ingerencije suverene države.

Ovdje se radi o dva koncepta Europe. Prvi je bruxelleski, polutotalitarni, koji želi Europsku uniju kao imperij, kako je rekao bivši šef Komisije Barroso, i koji bi narodima Europe diktirao kako će urediti vlastite države, protiv volje samih naroda od strane par desetaka tisuća nedemokratski postavljenih EU birokrata. Te zovu europeistima.

Drugi je onaj koji guraju, među inim i Poljaci, a zovu ih suverenistima. Suverenisti nisu antieuropejci, naprotiv, pozivajući se na princip supsidijarnosti koji je ugrađen u sve temeljne EU dokumente (!), suverenisti zapravo traže njegovu konkretnu primjenu, u smislu da se viša razina ne treba miješati u stvari koje mogu uraditi same države članice.

Dakle, luda kuća, Poljaci se bore za Europsku uniju koju bi, i njezine principe, sami europeisti trebali štiti, a ne rušiti. Ovaj “sukob”, zapravo podvalu, uočio je francuski sociolog Dominique Wolton još 1993. godine u studiji pod naslovom “La dernière utopie. Naissance de l’Europe démocratique”, u kojoj ukazuje na “agresivni voluntarizam bruxellskih elita” protiv prava europskih naroda da, unutar EU-a, sami, sukladno vlastitoj kulturi i tradiciji, kroje vlastite zakone i državu, a ne anonimna moć u Bruxellesu.

Wolton piše da je, suprotno idealima otaca utemeljitelja Europe, pretvaranjem Europske ekonomske zajednice u Europsku uniju, igru preuzeo “snažni pokret voluntarističke klike u Bruxellesu”, te dodaje: “Europski diskurs potom je monopoliziran od strane ove voluntarističke grupe, bez stvarne konfrontacije s bazom, narodima Europe”, s obzirom na njihove kulturne, povijesne i tradicijske specifičnosti. Nije ista, u tom smislu, mediteranska, skandinavska ili srednja Europa.

POLJSKA OBRANA OD EUROPEISTA

Poljaci upravo brane europske različitosti i vrijednosti od – europeista!? Suverenisti nisu problem, već simptom i lijek za EU protiv voluntarizma globalističkih elita koji bi unificirali EU kao naddržavu, imperij, protiv država nacija, njihovih kultura i povijesti.

Tu su Poljaci jasni još od pada Berlinskog zida, dok još nisu ušli u bilo koju nadnacionalnu asocijaciju, a ne tek danas.

Tako bivši službenih nuncijature u Varšavi, mons Celestino Migliore svjedoči: “Kada sam 1992. godine premješten iz Varšave u misiju Svete Stolice pri Vijeću Europe, u mom prvom susretu s glavnom tajnicom Catherine Lalumière, odmah me upitala zašto Poljska već tri godine odbija pristupiti Vijeću Europe.

Odgovorio sam joj, u suglasju s tadašnjim poljskim inoministrom Skubiszewskim, da Poljaci, nakon 50 godina života u nadnacionalnom sovjetskom bloku, prije nego što pristupe bilo kojoj nadnacionalnoj organizaciji, prvo žele odrediti i srediti cijeli aparat svoje države, ustav, zakone, zakonodavna i izvršna tijela, u skladu s vlastitim nacionalnim, kulturnim i društvenim identitetom, pa nakon toga tek ulaziti u zajednice s drugim narodima”.

Tko je, dakle, problem u “sukobu” Varšave i Bruxellesa? Bruxelles. Kako je vidljivo, Poljska o Europskoj uniji i nadnacionalnim asocijacijama ima isti stav od početka, od pada Berlinskog zida, u skladu sa željama otaca Europe. Nije se, dakle, promijenila Poljska, već Bruxelles i voluntarizam tamošnje birokracije, kako je opisao francuski sociolog Dominique Wolton, koja gradi EU “odozgo”, na bruxelleskom unitarizmu i globalizmu. Poljaci su od početka do danas dosljedni.

Zato, na temelju razuma i činjenica, između onog što simbolizira danas Bruxelles, i što simbolizira Varšava, biram – Varšavu. Jer Poljaci ovdje ne brane sebe, već samu izvornu ideju Europe i njezine različitosti, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Ivica Šola: EU postaje imperij na štetu čovjeka i država i država nacija

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari