Pratite nas

Kolumne

Hodak: Koalicija HDZ-a i HNS-a slična je braku Thompsona i Cece

Objavljeno

na

”Neinformirana“ i zlobna Željka Markić je još ranije “potkubavala“ javnost znanstvenom fantastikom kako “pinokio“ Vrdoljak i Plenki žele zajedno, ali je problem kako ”odkantati” Most. Mostovci kao da nisu nikada čuli za genijalnu srpsku poslovicu: “Para buši gde burgija neće.“

Jedna je konstanta u političkom životu Lijepe naše evidentna. Kad su lijevi na vlasti ideološke suprotnosti su nepremostive prepreke za bilo kakovu suradnju s kockasto-glavim desničarima. Koliko ste puta slušali, čitali i vidjeli busanje u prsa rasnih čovjekolikih ljevičara: ne dolazi u obzir koaliranje s (fuj!) desničarima. To nam ne dozvoljavaju ni Marx ni Engels ni Tito ni Ranković u nama. Sjetite se Miletića, Vrdoljaka, Anke partizanke, Vesne i Zokija Pusića, Stazića, Marasa… i da ih ne nabrajam u nedogled. Kad, na zaprepaštenje ljevice, na vlast dođu oni koji su u ratu stvorili ovu državu, evo na vratima kokošinjca lijevih lija koje umiljato traže da ih se pripusti u kokošinjac kako bi zajedno s kokošima i guskama pokazali kako nema te ideologije koja bi njih zaustavila pred vratima raja – vlasti. Kad je 1992.g. država došla u pitanje, kad su Jelena, Vedrana, Dragan, Ante, Oliver i ekipa pred stečajem željno očekivala “oslobodioce“ iz tek “oslobođenog“ Vukovara nastala je na brzinu sklepana koalicija, a na čelu Vlade našao se Franjo Gregurić. I to je jedina koalicija koja je imala smisleni i logički razlog svog postojanja. Kad su se tuđmanovci polako počeli naoružavati, na užas Bude Lončara, koalicija se raspala i nikada se više nije sastala. Umjesto fusnote podsjećam da je prvi koji je usporedio kokošinjac sa Hrvatskim saborom ili obratno bio veliki hrvatski glumac Zlatko Vitez. Sada, kad ljevica i u svijetu i u Europi gubi k’o Dinamo na svim frontovima, evo nama spasonosne koalicije. Zločesti Marcel Holjevac insinuira na fejsu: “U tijeku je sastanak obitelji Gambino, o spajanju s obitelji Genovese“. Obzirom da sam desničar nije ni čudo da nisam shvatio što je time Marcel htio reći.

Uglavnom, narodnjaci su se preko leđa Mosta vratili na Markov trg. Jedni misle da je to prirodan i logičan potez. Kao da Mamić uđe u vodstvo Hajduka! Meni se to čini kao politička verzija Stockholmskog sindroma. Da podsjetim: Stockholmski sindrom je pojava koja označava stvaranje emocionalne veze odnosno osjećanja povjerenja i povezanosti žrtve i otmičara. S vremenom se ta novonastala emocionalna povezanost malo proširila pa se sad odnosi recimo čak i na agresora i žrtvu, napadača i napadnutog. Ako recimo napadač sliči na Brad Pitta, a žrtva na Vedranu Rudan. Pa ako je imaginarni Brad, recimo, iz Beograda evo ti poplave emocija od strane raznih Vedrana. Bez obzira koliko je prije toga dobila kundakom u rebra. Ako bi se slučajno neka desna naivčina počeo čuditi u stilu “pa on je agresor, napadač, jugoslavenski zadojen…“ naša Vedrana bi mu od odgovorila u svom stilu: prodane duše mogu da mi puše.

Možda je još lakše shvatiti jedan drugi primjer s obzirom da ovu kolumnu čitaju uglavnom desničari. Tip opali Zdravka Mamića ispred kafića Varadero u Bolu na Braču s leđa u glavu. Mamić zaglavinja i strovali se u more duboko. Maminja izvuku sretnog i veselog iz tirkizno plavog mora, a tipa uhvate i rigorozno kazne. “Drug sudija“ donese rješenje da se lik, za kojeg će se Mamić brzo emocionalno vezati, ne smije ubuduće Maminju približiti bliže od 20 metara. Kad je Mamić negdje na Hvaru čuo za tu egzemplarnu kaznu u njemu su se sigurno probudile stockholmske emocije prema napadaču. Uskoro se očekuje srdačno bacanje u zagrljaj dvojice emotivaca. Kruži priča da je sudac zabranio napadaču približavanje Maminju bliže od 20 metara iz razloga jer napadač navodno ima stari neispravni pištolj čiji je domet maksimalno baš 20 metara!? Ne znam, usput rečeno, koji je cinik još davno napisao da je RH pravno retardirana zemlja. Bojim se da je bio u pravu.

Kako na taj “protuprirodni brak“ HDZ-a i HNS-a gledaju hrvatske intelektualne perjanice. Naravno, mislim na novinare. Stari hadezeovci iz Večernjeg Ivkošić i Ivanković uglavnom su puni razumijevanja što je razumno i razumljivo. Mlađa garda Tea Romić i Iva Boban Valečić su studentice matematike kod nove ministrice Blaženke Divjak. Na 4.strani Večernjaka od 10. lipnja ljeta Gospodnjeg 2017.g, naslov naših matematičarki: “HNS za Jokića, ali on nije uvjet. Plenković ne želi novi prosvjed“. Ispod toga: “Plenković je rekao vrhu HDZ-a “da si RH više ne smije dopustiti 40.000 ljudi na cesti zbog kurikularne reforme…“ Evo nas opet kod dobre stare “Gige u šupi“. Ljevičari obožavaju laž. Laži i laži i 5.000 prosvjednika će uskoro narasti na 20.000 tisuća. Laži i dalje i evo nas na 40.000 tisuća. Pa povijest i povjesničari tipa Jakovine, Markovine i Klasića nas uče kako se lako i elegantno došlo do 700.000 ubijenih u Jasenovcu. Pred od prilike tri godine u Parizu je organiziran veliki protest njihovih “ognjištara“ protiv gay brakova, isto spolnih, jednorodnih, transcendentnih, incidentnih i slične seksualne avangarde. Naši “intelektualni proleteri“ novinari objektivno su obavijestili progresivnu javnost da se u centru Parizu skupilo par stotina tisuća desničara. Drugi dan pariška policija je službeno potvrdila da je bilo 1,500.000 ognjištara. Tea i Iva su očito savladale zanat. Pun je razumijevanja i HDZ-ov opunomoćeni povjerenik za fejs Ante Gugo. Svojevremeno se jako naljutio na jedan moj zajedljiv komentar o činjenici da se na zadnjim izborima u HDZ-ovom stožeru nije našla ni jedna jedina hrvatska zastava. Čak su se u SDP-ovom našle dvije tri trobojnice… Nadam se da će se na eventualnim slijedećim izborima u središnjici HDZ-a opet zavijoriti zastave, makar bile žute HNS-ove ili možda zastave duginih boja. Inače isto spolni su objavili dirljiv proglas: “Okupit ćemo se kako bismo poručile i poručili da je život kakav želimo – slobodan život. Kako bismo mogle zaista živjeti slobodno, moramo moći biti otvorene oko svog rodnog identiteta i spolne orijentacije, a da bismo mogle biti otvorene, moramo imati materijalnu sigurnost i neovisnost“. Revolucija, pa makar i seksualna, ide dalje. Tu se ne maše zastavama nego posteljinom. Traži se materijalna sigurnost. Možda da se lezbe zaposle u Konzumu na blagajnama s plaćom skoro oko 3.000 kn, a homići na ranžirnom kolodvoru na istovarivanju ugljena. Tako bi stekli materijalnu sigurnost i neovisnost. To bi ujedno bio i krucijalni dokaz “toga koliko hrvatsko društvo zaista jamči ustavne vrijednosti jednakosti, prava i slobode za sve“. Još davno je jedan njemački socijalist rekao da “rad oslobađa“. Kasnije se pokazalo da je drug evoluirao u nacionalsocijalistu. No, isto spolni mogu i na ugodniji način osigurati “materijalnu sigurnost i neovisnost“. Trebaju samo potpisati pristupnice tzv. nevladinim udrugama. One su materijalno sigurne i neovisne. Zahvaljujući našoj lovi i slobodarskim zakonima. Lova do krova. Nikom ne polažeš račune, a ljevičarski si neovisan. Jesu li se ikada Sanja Sanjasvraka, Rada, Vesna Teršelič, “Mirovinski“studiji i ostali dragi nevladini bršljani žalili da su ”švorc”, bez love, dekintirani, nezaposleni ili da ih je češljala porezna inspekcija? Sve su te udruge časne i ponosne članice seksualne revolucije bez obzira na njihov izgled. No, ne moraju se barem bojati kletve Lava Trockog koji je rekao: “Revolucija prije ili kasnije jede vlastitu djecu“! Sreća za djecu jer njihovi članovi u pravilu nemaju djece…

Čitam na fejsu kako na današnjem gay-pride-u ljevičari ponosno melju o toleranciji, ljudskim pravima itd. Isti oni koji se histerično protive promjeni naziva Trga Maršala Tita ili koji se bacaju o podu ispred jednog mirnog prosvjeda ”Hod za život”.… Pa da barem jedan jedini smogne minimum hrabrosti i poštenja i glasno se prisjeti koliko je homoseksualaca od 41. do 45.g “ljubičica bijela“ strijeljao zbog protuprirodnog (i protu partijskog) bluda. I tko je i zašto izdao nalog za likvidaciju Ivana Gorana Kovačića? Prije će se otkriti tko je nacrtao svastiku na Poljudu nego kako je nastradao progresivni hrvatski pjesnik. Zašto je nastradao, to se na žalost zna!

Evo jedne pozitivne misli starog cinika Oscara Wildea: “Samo osobe koje izgledaju priglupo mogu završiti kao članovi parlamenta. A oni koji se pokažu kao uistinu glupi, onda i napreduju.“

Kažu na fejsu: “Koalicija HDZ-a i HNS-a slična je braku Thompsona i Cece“. Zločesto! Slažem se! Međutim ono što bode u oči, a nitko ne spominje, je činjenica koliko je ustvari Most bio u pravu. Most nije nažalost naučio jednu klasičnu političku lekciju – kolokvijalno rečeno rad “ispod žita“. Klasično političko neiskustvo. Bez obzira što se transakcije zamišljene u glavama “velikih kombinatora“ nisu doimale kao neke posebno inventivne kombinacije. Recimo Plenki je, k’o bajagi, p……na Most jer nisu željeli da ministar Marić ostane u svojoj fotelji. Zbog toga su dobili “šimecki“ u tur. Naime, po Plenkiju je krajnje nemoralno da članovi Vlade ne vole jedni druge. Zatim se Plenki, od “šoka“ jer je ostao bez Mosta pod nogama, jedva spasio propasti u ponor ulaskom u ”deal” s HNS-om koji je u Saboru najžešće režao protiv Marića. Odjednom Marić u HNS-u, od omraženog Todorićevog poslušnika, dobiva pridjev “najsposobnijeg“ ministra. ”Neinformirana“ i zlobna Željka Markić je još ranije “potkubavala“ javnost znanstvenom fantastikom kako “pinokio“ Vrdoljak i Plenki žele zajedno, ali je problem kako ”odkantati” Most. Mostovci kao da nisu nikada čuli za genijalnu srpsku poslovicu: “Para buši gde burgija neće.“ Ta se poslovica toliko svidjela Škotu Jamesu Wattu da je 1782.g. izmislio parni stroj! Watt je čuo za nju, a Bulj nije. I što sad? Pošteni i relativno naivni Mostovci ostaju treća snaga na nacionalnom političkom planu. Sad se treba strpjeti i čekati parlamentarne izbore. Koristiti pametno i pragmatično sve “blagodati“ incestnog braka HDZ-a i HNS-a. I još nešto: riješiti se prepametnih guru savjetnika tipa Relkovića. Privući mlade, fakultetski obrazovane i hrabre ljude koji svoja teoretska znanja mogu u čas pretvoriti u zgodnu političku strategiju i tako polako u javnosti stvarati imidž poštene stranke mladih koji mogu biti jednog dana alternativa ovoj korumpiranoj trgovačkoj političkoj eliti. Mostovcima sad treba prije svega strpljenje i uloga žrtve. I to poštene i naivne žrtve. To Hrvateki vole. U svakom slučaju perspektiva im je daleko bolja od perspektive HNS-a. A brončana medalja im neće izmaći. Jednog dana, u ne tako dalekoj budućnosti, u bolja i poštenija vremena i HDZ i SDP i HNS će doći pred Most, a onda im treba naplatiti punu mostarinu plus PDV. Ako ništa, a ono zbog Vlade “nacionalnog užasa“.

Još je Konfucije rekao: “Oni koji puno traže od sebe, a malo od drugih, izbjeći će ljutnju drugih.“

Postoje u teoriji ratovanja dobri i loši pobjednici. U Drugom svjetskom ratu dobri su bili zapadni saveznici, a loši Rusi i Titovi partizani. Prave drame odvijale su se oko toga tko će se uspjeti predati Amerima, a izbjeći Maršala Žukova, Beriju i Staljina. Predat se Titu značilo je put u Hudu jamu, Križni put i jame po sjeverozapadu zemlje. Međutim, iako to zvuči paradoksalno, Hrvati spadaju u najlošije pobjednike. Zaista! 5.kolovoza 1995g. Tuđman i njegove Gardijske brigade na briljantan su način u par dana isprašili srpske junake iz epskih pjesama. Pobijeđene delije na traktorima su otpuzali u otadžbinu, a petokolonaši se primirili, mijenjali imena i prezimena i dočekali da priglupi Hrvateki u svom trijumfu zaborave što su sve prošli u nametnutom im ratu. Evo čitam prošli tjedan vrhunsku protuhrvatsku brljotinu Branimira Pofuka. Pazite koji naslov: “Narod kojem je Thompson važniji od Šerbedžije na najboljem je putu da umre od zaglupljenosti i nestane.“ Tip koji je u podrumu ili u Gradskom podrumu čekao da njegovi pobjede dobio je priliku da u Večernjaku hračka po pobjednicima nad njegovim agresorima. Pa zvali se oni i “Beogradska filharmonija“. Kao metafora i oni su agresori. Thompson je 1991.g. u Čavoglavima s thompsonom u rukama, krezub, branio svoje mjesto i domovinu te usput skladao najuzbudljiviju pjesmu Domovinskog rata. I dočekao je pobjedonosni trijumf pobjede pred istočnim fašizmom. U isto vrijeme Rade, Branimirov idol, već je šmugnuo pod okriljem noći agresoru. Kad su grobovi Vukovara još bili svježi Rade je već tamo snimao “antiratni“ film. Kad je traktorijada bila gotova Rade se sjetio da je on državljanin RH i eto ti ga natrag u Hrvatsku. Dolaskom Račana na vlast, a kasnije i čudovišnog Sanadera, Rade zauzima Brijune, a branitelji sele u Haag. Tamo se mnogi i danas nalaze. Sad jedan opskuran lik pljuje po hrvatskom branitelju i glorificira dezertera! U normalnim zemljama, u koje RH sigurno ne spada, Rade i Pofuk završili bi na sudu umjesto na ”Brionima” kako oni to vole reći. Kad je Japan 7. prosinca 1941.g. napao Pearl Harbor gdje se nalazio najveći dio USA pacifičke flote, Amerikanci su dva mjeseca nakon toga diljem čitavog SAD-a osnovali logore za američke državljane japanskog porijekla. Možda bi nekog u Buzinu trebalo podsjetiti na tu činjenicu kad s vremenom na vrijeme daju na znanje da brinu o ljudskim pravima likova kao što je to Branimir Pofuk.

Oscar Wilde jednom reče: “Razlika između sveca i grješnika je u tome da svaki svetac ima prošlost, a svaki grješnik budućnost.“ Sami zaključite što ima Pofuk…

Autor: Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Barbara Jonjić: Dica su to Malešna, al’ znadu komu su sviće palili – Dica su al’ znadu kako Domovinski rat nije bijo građanski rat

Objavljeno

na

Objavio

Školu moreš
Al’ ne moraš imat
Ae
Komu se uči, neka uči
Neka buba, čita, zbraja i dili
Na volju mu je

Al’
Kuvat u nas moraš znat
Ono zeru, mrvočak
On’liko k’liko se kuvalo u našemu sirotinjskomu kraju na golu kamenu
Na kominu su šamot ciglon
U bronzinin što su se mrčavi
Cunali
O komaštrin

Moja baba nije znala pravit sto i jedan kolač
Ni čut
Kakvi kolači, kakvi bakarači
Kašnje je to došlo
Su markan iz Njemačke
Uskupa su flajdan i hauban za kosu
Su prvin merđanin i bagerin
Uskupa su petardan
Njemačkin štekan Ma’lbora i Zipašin

Nisu naše kuvarice
Ravne onin iz
Slavonije
Ni govora
Jerbo naše
Valja pravo reć’
Nisu imale nit’ mat’rijala za toga

Pravit svo ono bogatstvo nisu imale sučin al’ zato
Su naše pekle
Privrte vrile
Ušćipke meke
I padišpanj u koji bi viju rukan vridnin zadivale

Bile vrlo stručne
Za rašćike i koštradine
Za kruva ispod sača
Raka su metvicon i puron
Stručne za pečenice, divenice i toća

Još k’o dite
Učilo me naškoj kuvariji
Metnili bi mi zdilu, bilu.. su jajima na tolu
Ispod niske odrne
A ja na stočiću propeta
Unde di gleda priko Bejine kuće
U Osoje
Metnili bi mi
Šaku brašna, soli navr’ prsta
Kap varenike, zeru mlake vode
Pa bi unda sama zamišala privrte
Gledajuć satrat sve one gljize

Izlivala bi i’ kacijolon
U zagrijanu, crnu tavu na šporetu
Pa bi začvrčalo na kapi ulja

Čekala bi da zeru skori
Ujti su donju stranu
Pa unda privrnila
Unda bi jopet
Pričekala
Minut, dva
Pa
Iskrenila na pijat
Oni na sitne, crljene ruže

Amerikanski pijat
Oni što je doša’ brodon u jednoj od oni’ puni’ skrinja moje babe
Što su njojzi slala braća iz svita

Najlišpe na svitu meni je bilo na vrilu privrtu
Posut rukon zeru cukra
Onako iz zdraka
Samo da zabili sridica
Pa pljesnit rukama i gledat
Kako cukar krabi vrućina koja ugusto iz privrte
Dimi

Doklen ideš
Musavin rukan privrćeš listove one dvi materine knjige zvane – Kuvarica
One su tvrdin korican
Su šarevitin slikan, kojima smrti nema

To ti je najdraža zabava bila
Ist i privrćat slike
Oni knjiga što i’ je mater kupila u vakat kad se udala prikomlada
T’liko mlada da ni kuvat nije znala

Kuvarice ob’e znadeš napamet
Od
Do
Svako slovo i svaku sliku
I znadeš šta bi iz nje najradije pojio
I ti
I ćaća ti
I brajo
Jerbo si i nji’ uvik pita šta bi oni za se’
Probrali
I silijo bi i nji’
Sve redon
Da ti upru prston u najlišpu sliku
Ae
Jerbo glavno je bilo izabrat šta ‘oćeš
Izabrat na sliki
U mašti
To ti je unda isto k’o da si kupijo i mat’rijal
I kuva i peka
I pojio zaprave

Kraj studenoga je i oni je vakat
Kad se po selu uzvire gudini po kućarin

Dobranalo se iznenada to jedno jutro kad ti se mrzle ruke lipu za volan
A iz usta ti dimi od leda doklen govoriš
Pa puneš u caklo
Da dica rukan
Mogu mećat srca
Dok se vozu

Pa se ne voziš više u običnomu autu kroza mrzle dane
Nego u malešnoj galeriji
Njijovi imena
I srca

U te studene dane
Uvati gudine skrika po kućarin
A u zdraku se izmiša mirluš brenera
Svinjski dlaka
I vrile vode
Postanu tražena roba u selu one lole što znadu utvrdo gudinu držat nogu

Vrime je to oštra mirluša
I vrime oštri’ noža
Zvona za bikarenja
I sindžira za okrićanja

Nije lako bit gudin
Priko godine
Ni čut
Krajen godine
Apose je gadno bit gudin
Milo ti ji dođe

Ae
Meni milo gudina
Oduvik
Šta mu je život
Ništa!
Ide, pije, tovi se
Ne misli se o ničemu
Svaki dan mu jednak
Nečisti podase
A dalje svoga kućara niti ne zna
Loče iz korita mekinje i spirine
Pa čeka
Da ga se su prvin ledon prikolje
Posoli krupnon soli
I na lisi ga se razviša

Studeni je
Mrznu cakla
Dobranalo se ono jutro kad se ruke mrzle za volan lipu

Vratili mi se sokolići moji
Oni moji stariji
Iz našega Vukovara
I već danima govoru
Šta su sve vidili
Okon i srcon
Di su i šta ili
Di sviće palili
A di se do tlea
Poklonili

Donili u rukan malešni Vodotoranj
I malešnu Golubicu
Donili sasebon Vukovar na naš jug
U dnu malešnoga Vodotornja
Upisana ona časna godina
Tisućudevestodevestprva
Ona za koju moraš znat di si bijo
I ti
I svi koliki

Vidili moji sokolići gorikar
Sve naše barjake na vrpi
Sve
I one crne koji su u nemilosti
Poradi
Pozdrava
Za Dom spremni
Dica su to
Malešna
Al’ znadu komu su sviće palili

Dica su al’ znadu kako Domovinski rat nije bijo građanski rat

Neka nemaju velike škole
Znadu
Više se volu igrat nego sidit nada knjigon
Uču se išton privrte zamišat
Al’ o ratu sve ono prikovažno
Već znadu

Jerbo
Nije njima cili svit
Kućar i puno korito
Nisu godine proveli samo ločuć spirine
I gledajuć u prazno
Dica su al’
Mislu glavon i srcon
I volu svoje

Tak’ima mista
Nikad’ neće bit’ ni na hateveu
A ni na državnon koritu

Taki poda rukon cili život nosu one dvi Kuvarice tvrdi korica
Iz koji’
Znadu šta ‘oće

Znadu izabrat

Znadu kako je srce i mašta
Prišnije
Od onoga zaprave

Kako je prišnije crtat onin praznin, promrzlin rukan srca po caklu
Nego živit k’o gudin koji ne vidi baš ništa dok ide sve redon
I zaprave

Znadu kako se more i mora volit sve svoje redon
I upaljenon svićon
I pismon
I molitvon

More se volit sve svoje su onin što šalješ u modernin, šarevitin skrinjan
Koje i danas dolazu na naš kamen sirotinjski

Tisnin putin
Odsvaklen

Barbara Jonjić / Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Bezočne laži bosanskog vezira

Objavljeno

na

Objavio

Točno prije 24 godine u Zenici se dogodio strašni masakr. Kako danas pišu „bosanski“ mediji: „od granata ispaljenih na centar Zenice sa položaja HVO-a pozicioniranim u Putičevu, 16 kilometara zapadno od Zenice poginulo i ranjeno više civila u trenutku velike gužve.“ Na medijske navode, nadovezao se Bakir Izetbegović koji je uzimao ovaj primjer kao dokaz „udruženog agresora koji je vršio agresiju na BiH“, kako je primjerice govorio na obljetnici 25 godina ABiH 08.04.2017. u Travniku. Ono što su svi zanemarili i izbjegli navesti (osim rijetkih slučajeva kada se spomenulo u jednoj rečenici) jeste da je HVO na osnovu znanstvenih balističkih dokaza pravomoćno oslobođen optužbi za masakr u Zenici (dokazano je kako HVO nije imao uopće u posjedu topništvo kalibra granata koje su ubile nedužne civile, te je dokazano matematičkim izračunima da granate nisu uopće došle iz smjera položaja HVO-a).

Kada se masakr dogodio, iz štaba ABiH, nakon samo par sati, prije nego se i znao točan broj žrtava, u javnost je otišlo priopćenje s kojim se osudio HVO za masakr, i to sadržajem koji je imao za cilj raspiriti mržnju ne samo prema HVO-u, nego i Hrvatima koji su ostali u Zenici. Odmah je krenula službena reakcija iz redova HVO-a prema zapovjedništvu 3. K. ABiH. HVO je potvrdio kako sa njihovih položaja nije bilo nikakvih borbenih dejstava, priloživši službenu zabilješku s kojom obavještava zapovjednika 3. Korpusa ABiH Mehmeda Alagića kako se, radi informacija o premještaju snaga VRS-a, očekuju granatiranja iz pravca VRS-a. Mehmed Alagić odgovara kako je priopćenje koje je on poslao govorilo točno s kojih položaja su granate došle, te kako ne zna zašto je radio Zenica u javnost poslao informaciju o tome kako je HVO odgovoran za masakr. Da je Alagić govorio neistinu, govori samo priopćenje koje je on odobrio.

(Priopćenje 3. K ABiH s kojim se optužuje HVO za masakr (samo par sati nakon granatiranja))

Bakir Izetbegović zapeo u vremenu

Zašto spominjem ovaj događaj iz Domovinskog rata koji se zbio točno prije 24 godine? Iz razloga što se kampanja neistina i iskrivljavanja činjenica nastavlja i danas. Ne nastavlja je neka društveno irelevantna osoba, nego Bakir Izetbegović, Član Predsjedništva i osoba br. 1 kod Bošnjaka. Ovih dana ne silazi sa ekrana i medijskih stupaca. Njegove neistine, prepotencija u davanju arbitrarnih političkih ocjena sa pozicije „prirodnog vlasnika Bosne“ jednostavno ostavljaju bez teksta. Toliko, da na njegove izjave, koje ovih dana sve učestalije ponavlja, ne reagira nitko. Na službenoj stranici vezira od Bosne stoji njegov govor iz Travnika prigodom spomenute obljetnice, gdje se sumirano mogu vidjeti teze koje provlači kroz sve medijske istupe. Idemo redom.

7. korpus je neprekidno bio u bitkama – od aprila 1994. pa do oslobađanja značajnih prostora na Vlašiću tog ljeta i oslobađanja ogromnog prostora i grad Kupresa, čime je već praktično primoran HVO da prekine svoje partnerstvo s VRS i pridruži se oslobodiocima BiH

Dakle, prema Bakiru Izetbegoviću, združene operacije Cincar, Zima ’94.Skok 1Skok 2Ljeto ’95.OlujaMaestral i Južni potez HV-a, HVO-a i jednog dijela ABiH (koja je, usput rečeno, bila naoružana, obučena i opremljena od strane HV-a), koje su dovele do oslobađanja oko 1000 četvornih kilometara prostora, među kojima je bio i Kupres, su operacije samo Armije BiH koja je svojim „herojstvom primorala HV i HVO na prekidanje partnerstva sa VRS“.

Nastavlja Bakir: „U ovih 25 godina, od prvih dana  rata duhom i moralom pripadnika Armije dominiralo je upravo jedinstvo, visok motiv za oslobađanjem domovine“.

U travnju 1992. na tiskovnoj konferenciji u Bijeljini Bakirov otac Alija izjavljuje kako „JNA nije okupatorska vojska. To nije stav SDA. Rata u BiH neće biti“. Ako prije 25 godina, Izetbegović senior izjavljuje kako JNA nije okupator, odakle 25 obljetnica i od koga se to oslobađalo, ako JNA nije bila okupator?

No, najbolje od Bakira tek dolazi:

„7. i 3. Korpus su bili prepoznatljivi po visokom stepenu ustrojstva i organizacije. Krajišnici su ostali ono što su bili i u prethodnim stoljećima – časni ratnici viteškog i gazijskog duha, spremni na nezamisliva herojstva, ali ne i na zločine i pokolje.“

Bakir vjerojatno misli na ustrojstvo i organizaciju u Mehurićima, gdje je bio logor za obuku Mudžahedina. Pod disciplinom i odgovornošću, vjerojatno misli na ritualna ubojstva u Poljanicama, Orašcu, Travniku, i drugim mjestima, gdje je, po riječima Abu Ajama, jednog od zapovjednika postrojbe El Mujahid „braći vjera branila držanje zarobljenika, pa makar to bili žene i djeca“, zato su ih morali ubijati.

(Abu Hamza pojašnjava tko je i kada vodio Džihad)

O kakvom se viteštvu radi, pojasnio je 26.03.2017. Abu Hamza gostujući na televiziji N1: „ovo danas što radi ISIL, ovo nije nikakav Džihad. Mi smo u ratu vodili Džihad. Braća su došla pomoći braći“. O čemu konkretno Abu Hamza govori, pokazuje dokument „Upute muslimanskom borcu“ objavljenom početkom 1993. i dostavljenog „svim borcima ABiH“, a koji pored ostalog govori kako moraju biti hrabri jer „je mjesto, vrijeme i način smrti odavno napisan“, preporučljivo je slagati neprijatelju, ako starješina tako odluči, „dozvoljeno je spaliti usjeve, određene objekte kuću i sječu neprijateljskog palmovika“, te je ostavljeno slobodnoj procjeni je li korisnije „likvidirati ili zamijeniti ratnog zapovjednika“.


Ovim se očigledno vodio i od Izetbegovića glorificirani Mehmed Alagić „pasionirani vojnik i komandant, general, koji je inspirirao, motivirao, ali i neposredno usmjeravao sve svoje saradnike“ , kada je „pasionirano“ vodio svoje postrojbe u Križančevo selo i druga mjesta masovnih zločina nad nemuslimanskim stanovništvom.

Kontinuitet huškačke propagande

Zašto paralela između događaja u Zenici i današnjih izjava Bakira Izetbegovića? Paralela se mora povući kako bi se pokrenula rasprava o razlozima propagande laži koja ima svoj očigledan kontinuitet. Događaj iz Zenice, dokazuje kako se u ratu nije libilo iskorištavati ljudsku tragediju za ostvarenje političkih ciljeva. Osuđivanje HVO-a za granatiranje nedužnih civila imalo je za cilj stvoriti averziju i mržnju običnog puka prema HVO-u i Hrvatima općenito. Nitko u to vrijeme nije spominjao, a ni danas nećete čuti svjedočenja o tome kako je sanitetski stožer za sjevernu i srednju Dalmaciju iz Splita lijekovima opskrbljivao i Travnik, i Zenicu i druga mjesta, ne samo za vrijeme sukoba sa VRS, nego i u jeku najžešćih sukoba ABiH i HVOa. Cilj je očigledno postignut, jer je HVO okarakteriziran kao najveći zločinac iz Domovinskog rata.

No, ako je u okolnostima od prije više od dvadeset godina možda bila i shvatljiva ta huškačka propaganda poput ove iz Zenice (a ima i drugih slučajeva), koje je danas opravdanje da bošnjačka politička elita se služi istim sredstvima laži i obmana?  Ako želimo dobro jedni drugima i ako želimo istinsku budućnost ovoj zemlji, zar nisu iskrenost jednih prema drugima i istina dva temelja na kojima bi sve to morali graditi? Nije slučaj samo Bakira Izetbegovića, nego cjelokupne bošnjačke političke elite, što tzv. ljevice, tako i tzv. desnice, koja se služi ovim sredstvima obmana, kako bi eksluzivnim pravom na žrtvu, zapečatili ekskluzivno vlasništvo nad BiH na način da onemogućavaju bilo kakav vid reformi. No čovjek se pita zašto? Čemu? Koji je krajnji cilj?

Deklaracija sa Gazimestana

Odgovor možda stoji u još jedno, istupu Bakira Izetbegovića ovih dana: onom iz čestitke Erdoganu na rezultatima referenduma u Turskoj gdje kaže kako je „rezultat referenduma stabilizirajući korak koji će osnažiti Tursku, učiniti je snažnijom regionalnom silom, sa snažnim liderstvom“. Pozdravljati namješteni referendum koji od Erdogana pravi suvremenog sultana, u suvremenoj demokraciji 21. stoljeća, znači da imamo problem u poimanju i vrednovanju pozitivnih vrijednosti društva. Nekoga to može iznenaditi, ali nekoga tko malo detaljnije iščitava stvari ne toliko. Naime, u „Islamskoj deklaraciji“ Alije Izetbegovića, Alija Tursku naziva „plagijatom od države“, „koja je svojim usmjerenjem ka modernizmu i odustajanjem od vrijednosti s kojima je vladala svijetom postala trećerazredna zemlja“. Prema tome, shvatljivo je da Bakir Izetbegović povratak Turske u sultanatsko uređenje vidi kao pozitivnu stvar. Vjerojatno za sebe ima u planu funkciju bosanskog vezira u neootomanskoj Turskoj.

Ovo pokazuje jedan višedesetljetni kontinuitet društveno političke vizije, koja ne evoluira u skladu sa razvojem suvremenih humanističkih i demokratskih europskih vrijednosti, nego dapače, deevoluira u neka druga feudalna vremena kasti i ljudi prve i nižih klasa.

Znajući sve ovo, pitanje je može li se uopće govoriti o nekoj zajedničkoj budućnosti u BiH, znajući kako što vrijeme brže prolazi, to je i proces deeovlucije sve brži, sa sve većom i većom cijenom. Mora se što prije naći jasan odgovor, osobito s aspekta hrvatske politike, koja nam je alternativa svemu ovome?

Koji nam je plan B u trenutku kada postane kristalno jasno kako bošnjačka politička elita odbija bilo kakav vid reformi koji se ne uklapa u iznad spomenuto poimanje društva? Možda važnije pitanje: jesu li za hrvatsku politiku u BiH veći problem „hrvatska zvona“ i „vizionari izdaleka“, od Bakira Izetbegovića koji, kada se uzme retorika njegovih govora sa raznih obljetnica ovih dana, sve više podsjeća na Slobodana Miloševića sa Gazimestana.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari