Pratite nas

Kolumne

HODAK: Koliko Hrvati tuguju za svojim herojem vidjet će se pred dvoranom Lisinski

Objavljeno

na

Naši progresivci ovih dana dobivaju sve nove i nove čireve u svojim crvenim želucima i na samu pomisao o nekakvoj minuti šutnje za pokojnog hrvatskog generala Slobodana Praljka. Nema ni sekunde šutnje za “ratnog zločinca“!

Nedavno sam u jednoj kolumni, u nedostatku inspiracije, podsjetio na Hitlerovog vojskovođu Erwina Rommela.

Bio je jedan od najsposobniji Hitlerovih feldmaršala u Drugom svjetskom ratu i pobjednik mnogih bitaka u Africi. Dana 14. listopada 1944.g. Rommel, zvan “Pustinjska lisica“, se ubio. Po balkanskom shvaćanju, nacističkom je generalu trebalo zatrt ime, prezime i svaki trag postojanja. Balkanski mentalitet shvaća takvog čovjeka ratnim zločincem koji je samo suicidom izbjegao nirnberški proces. Osobito u današnjoj krajnje iskompleksiranoj Angelinoj Njemačkoj.

Naime, u Njemačkoj postoji već priličan broj zatvorskih presuda protiv njihovih “klerofašista“ koji su se usudili “klevetati“ saveznike zbog već legendarnog bombardiranja Dresdena 13,14, i 15. veljače 1945. g. time što su to nazvali ratnim zločinom protiv Nijemaca. Grad u vojno-taktičkom pogledu nije predstavljao nikakav osobiti cilj.

Do 1945.g. nije bio napadan jer je bio izvan dosega savezničkog zrakoplovstva. No, pred sam kraj rata saveznici su napokon došli, kartaški rečeno, na štih. Pod zapovjedništvom britanskog generala Arthura Harrisa, bacanjem zapaljivih bombi na Dresden, nastala je ognjena oluja u kojoj je stradalo oko 25.000 građana te oko 60.000 je bilo opečeno i ranjeno. Oni koji su javno dvojili o opravdanosti tog zločina otišli su u zatvor. Međutim, i u takvoj antifašističkoj Njemačkoj, feldmaršal Hitlerove armade Rommel ima svoju ulicu u gradu Erlagenu, po njemu se zove poznati vojni razarač iz klase Lutjens te jedna od najvećih vojnih baza Bundeswehra – Feld Marshal Rommel Barracks. Rijetki “progresivni“ čitatelji ove kolumne sigurno će se zapitati od kuda sada odjednom moje zanimanje za Hitlerovog Alfa Rommela?

Naime, naši progresivci ovih dana dobivaju sve nove i nove čireve u svojim crvenim želucima i na samu pomisao o nekakvoj minuti šutnje za pokojnog hrvatskog generala Slobodana Praljka. Nema ni sekunde šutnje za “ratnog zločinca“! Ostao sam duboko tronut hrabrom gestom predsjednice Gradskog vijeća grada Siska. Gradonačelnica, već slavna Ikača, može biti ponosna na svoju Ivanu Krčelić. O tome nas izvještava naša Slavica Lukić u Jutarnjem pod naslovom: ”Sjajna lekcija iz državništva vijećnice Krčelić“. Kako se lako postane “državnik“ u progresivnom dijelu Siska.

Slavičina i Ikačina “državnica“ je “u histeriji nastaloj nakon haaške presude i ispijanja otrova u sudnici, odbila HDZ-ov prijedlog da sjednicu sisačkog Gradskog vijeća započne minutom šutnje za generala Praljka.

Odbijam politizaciju događaja iz haaške sudnice“ objasnila je sisačka Elektra. Naziv Elektra joj doista pristaje jer se ponijela kao prava Agamemnonova i Klitemnestrina kći. Razapeta između roditelja, postala je žrtvom njihovih omrza i izdaje. Otac se iz Trojanskog (Domovinskog) rata vratio sa proročicom Kasandrom…i da ne duljim mater je ubila oca a Elektru i brata otjerala od sebe. I to je motiv za osvetu. I zato je priča o Elektri krvava i strašna. Bez obzira što je Ivana plavuša, možda zna smisao osvete iz legende o Elektri. Štoviše, uvjeren sam da zna. Našoj Slavici otvorila je svoju progresivnu dušu koju je Slavica spremno pretvorila u “državničku“ poruku. “A dežurnim je domoljubima poručila da će, ustreba li joj lekcija iz novije ratne povijesti Siska, o njoj pitati svog oca i strica koji, kao i pokojni djed (Egist?), nisu bili anemični kad je trebalo branit grad“. Baš kao i u legendi o Elektri, ostao je otvoren čitav niz pitanja. Tko su dežurni domoljubi? Tko je bio “anemični“, tko je sve branio Sisak, i najvažnije pitanje, od koga je trebalo braniti grad? Na sva ta pitanja Slavica Lukić odgovara samo jednom rečenicom: “Nakon ovoga čovjek se zapita sjedi li na Pantovčaku pogrešna plavuša?“

I sad usporedba nesretne haaške drame i reakcija naših progresivaca s Rommelom. Hitlerov nacistički feldmaršal je, nakon samoubojstva, dobio u liberalnoj i demokratskoj Njemačkoj ulicu, po njemu ime nose najveći njemački bojni brod i vojna baza dočim hrvatski heroj Slobodan Praljak ne može u Ikačinom Sisku dobiti ni minutu šutnje. Ne bi se previše začudio da, ako Ikača i Ivana saznaju za ovaj “nacistički skandal“ s feldmaršalom Erwinom Romelom, obje autobusom krenu na Berlin, ravno k Merkelici, i onako antifašistički odšute svoju minutu. Ipak, molim, samo bez lažne nade jer obje će sigurno ostati u svom slobodarskom Sisku…

Koliko Hrvati tuguju za svojim herojem vidjet će se u ponedjeljak 11. prosinca o.g. pred dvoranom Lisinski. Ima i onih koje taj tragični čin Praljka nije nimalo dirnuo, one najokorjelije je možda čak i razveselio. Jesu li među njima Matija Babić, Nenad Stazić, Jurica Pavičić, Ante Tomić?… Siguran sam da su radosni svi oni konfidenti koji su “uglednom“ engleskm Guardianu javili kako Hrvati ne priznaju Haag, a po reakcijama u člancima i komentarima očito je da Praljkov junački čin nije nimalo dojmio ni redakcije Jutarnjeg, Novog lista, Slobodne Dalmacije, Indexa,…i sad po tko zna koji put upadam u stupicu koju sam sam sebi postavio. Trebao bi do kraja godine nabrajat sve antife, ne vladine udruge, ljevičare, orijunaše, komunjare i jugonostalgičare koji su od 11. prosinca u euforičnom stanju. Prvi put od tragičnog 5. kolovoza 1995.g. njihove su duše i njihova srca puna nade da klerofašizam ipak neće proć’. Jednog dana prava vojska sa istoka će doć’. Oni znaju čekati. Dokaz su Joža Manolić i Buda Lončar. A većina Hrvateka je idalje pomalo zbunjena. Kažu da je navika druga priroda. A Hrvati su stoljećima navikli da slušaju i povlađuju. Sad samo više ne znaju koga. Jedni pametni i visoki kažu: “Presuda je nepravedna, ali je mi poštujemo..“ Samo jedan narod na svijetu može poštivati nepravednu presudu. Nagradno pitanje. Koji…? Pita me moj prijatelj Luka Zaradić: “Hodak, zašto Tuđman nije očistio Lijepu našu od svih tih jugonostalgičara“. Možda je i trebao da je imao vremena?

Sjetih se što je davno rekao Erazmo Roterdamski: “Aquila non captat muscas“ ili orao ne lovi muhe.

Nema presuda “šestorci“ i Praljkova smrt samo euforično značenje. Popraćena je ona i uz javno ili potajno cerekanje, ispijanje po koje ljute u “našim krčmama,“ busanje u junačka prsa uz šapat-ovo je samo početak. Ima i negativnih reakcija, napokon “klerofašisti“ nikad ne spavaju. Tako su recimo neki ”teroristi”, vjerojatno iz ekstremnih terorističkih udruga kao što su “U Ime obitelji“ i “Katolički dječji vrtići“, podnijeli kaznenu prijavu protiv Stipe Mesića. Međutim, prije bi uspjela prijava protiv britanske kraljice zbog dilanja kokaina nego protiv našeg Meskea. Odmah je tip dobio dvojicu policajaca da ga čuvaju. Stipe je, usput rečeno, u mladosti igrao nogomet. Bio je navodno talentirano lijevo krilo. Na desno ga ni silom nisu uspjeli instalirati. Slušam u suboti na špici dvojicu koji kraj mene u Buldogu piju kavu: “Vidiš, Stipe opet igra dobro!“ ”Kako misliš?” upita drugi. ”Opet ga dvojica moraju čuvati…” odgovori prvi.

Star sam pa je to nekad dobro jer možeš nezapažen prisluškivati tuđe razgovore. Na tapeti glasnog društva u kafiću je i Trump. Jedna plava dama citira naš tisak. Vjerojatno Marinu Šerić iz Večernjaka: “Trump je otvorio vrata pakla. Donio čovjek odluku da da se Jeruzalem prizna kao glavni grad Izraela. Sad na Bliskom istoku više ne bu mira!“ vrišti plavuša. A kao do sada sve je bilo med i mlijeko mislim si ja sangvinik. Kolerična plavuša se ne da i izvlači iz rukava dodatni adut koji pobjeđuje: “Koji je to idiot!“ Došlo mi je da onako nevino zapitam: “Gospođo, radite li vi možda k’o novinarka u Večernjem?“ Ali suzdržao sam se. Ženska je bila nabrijana, a ja sam bio sam. Stvar je spasio: “treći čovjek“ koji je u ruci držao Večernjak. “Još pred 20 godina” evo, piše u Večernjem, ”američki je Senat donio Zakon o veleposlanstvu u Jeruzalemu”. Kad je to ugledala, plavuša pobenavi i izdere se prijateljici: ”Gle gluposti u novinama, sad će Palestinci objaviti novu intifadu!” Uglavnom, američki je Senat donio zakon još kad je Trump prvi puta bankrotirao. Sad “idiot“ provodi zakon, a Marina Šerić i Šesta lička dobivaju ospice jer je Trump samo dosljedan. Naime, u svom predizbornom programu “omiljeni“ Donland je upravo to i obećao. I ni manje ni više, sve što je obećao sad i ispunjava. Hrvatski ljevičari mu jednu stvar ipak nikada neće oprostiti: smanjio je poreze. Čisti jeftini populizam, misle Marina i ostale pripadnice Šeste ličke. Porez se smanjuje samo bogatima, a sirotinji koja spava po podzemnim željeznicama ništa. Oni porez i tako ne plaćaju, a i to im nije smanjeno. I sve se bojim da će Donland Trump proći tragično loše. Nešto k’o Ronald Regan koji je po općoj procjeni u SAD-u proglašen jednim od najuspješnijih predsjednika XX stoljeća. Čovjek koji je srušio komunizam… što mu Marina i partizanke nikada neće oprostiti.

Ephraim Kishon je napisao: “Na svakom nadgrobnom spomeniku čitam ono pravilo ponašanja – želiš li da se o tebi govori dobro – umri“. Dakle, Trump samo mora umrijeti.

Nakon komemoracije u ponedjeljak Praljak i drugovi polako će u Hrvatskoj padati u zaborav. Doći će opet na vrh zanimanja Agrokor, Mamić, BiH, Pelješki most, Šuker, uvođenje eura…. Praljak, svastika na Poljudu, Sander.. polako će padati u zaborav. Stoga nije na odmet ukratko analizirati odličan analitički članak Snježane Pavić u Jutarnjem. Snežana je inače moja “ljubimica“, u rangu Marine Šerić. Ali ovaj put kapa joj do poda. Michael Karnavas je bio odvjetnik prvooptuženog Jadranka Prlića. Prema tome, sad ne komentiram Ikačinu Ivanu, Matiju Babića, saborsku opoziciju, kriptokomuniste, orijunaše, antife, jugoviće i ostale. Dakle Michael Karnavas smatra da je zadnji haaški proces bio “šarada, parodija i teatar.. Kaže: “Mogu sa sigurnošću reći da je u mojih 35 godina odvjetničke karijere suđenje Prliću i ostalima moje daleko najgore iskustvo“. Prvo, zamjera sudu što optuženi nisu uživali tzv. presumpciju nevinosti. Optuženi su nevini sve dok im se pravomoćnom presudom ne utvrdi suprotno. Međutim, i prije presude, na internetskim je stranicama suda stajao tekst… da su se vođe Hrvatske i Srbije već 1991.g. tajno sastali, kad su dogovorili podjelu BiH… Ako je to sve već bilo jasno, čemu suđenje?” pita se Karnavas. Pristrani suci nazivali su HVO “katoličkom vojskom“.

Odvjetnici optuženih imali su za ispitivanje svjedoka šestinu vremena od onog koje je koristilo tužiteljstvo. Doznajemo sad ono što sam ja kao prvi hrvatski odvjetnik u Haagu znao još 1996.g. Vrlo mali broj sudaca su bili iskusni suci. Većina su bili profesori prava kojima je Haaški sud bio prvi sud u životu na koji su stupili. I šećer na kraju. “Budući da izgleda nisu imali pojma kako se sudski postupak treba voditi, tražio sam da suci daju Tužiteljstvu i obrani jedan sat da im održimo predavanje, budući da su i Tužiteljstvo i obrana imali veliko iskustvo u vođenju postupaka pred ICTY-jem. Koliko god to drsko izgledalo, mojem zahtjevu je udovoljeno“. Eto, tako izgleda “časni sud“ i “časni suci“. Parodija, teatar… O njemu godinama pišem pod navodnicima. Drago mi je da je to sve potvrdio i Michael Karnavas. Hvala Snježani Pavić koja nam je to prezentirala.

Samuel Beckett je napisao: “Svi mi imamo dovoljno snage da podnesemo tuđe nesreće“.

Razveselio me svojim ocjenama veliki Miljenko Jergović. U “Subotnjoj matineji“ otkrio nam je istinu o Igoru Mandiću, mom bivšem prijatelju i šahovskom partneru. Igorove stavove svi znamo. I neka on živi s njima. Ali to ljevičarsko glorificiranje svjetonazorskih blizanaca je prije šaljivo nego mučno. Naslov: “Jednom kad umre Igor Mandić, bit će već kasno“. Razlog je Igorova knjiga “Predsmrtni dnevnik“. I što mene briga što Mandić, Pavičić, Jergović i Tomić jedan drugom kade i što se međusobno hvale? Sline o tome da Mandić piše u punoj formi (k’o Mesić kad je igrao levo krilo u Banovoj jarugi), piše k’o u svojim najboljim danima, iritira, grmi s visina (vjerojatno sa Avale) i pritom ispisuje veliku notifikacionalnu prozu. Neki bi rekli sve je to stvar ukusa. Donekle da… Ali nije stvar ukusa, recimo, uspoređivati Miroslava Krležu i Antu Tomića. To je stvar naobrazbe.

Kad naš Miljenko, u stanju sinakope, napiše: “Mandić je bez sumnje najznačajniji i najraznovrsniji novinski pisac kojeg je ova književnost imala“ onda podcjenjuje sve nas koji smo živjeli i čitali Veselka Tenžeru, karizmatika hrvatske metaforike. Kad bi čitali Knjigu njegovih tekstova, eseja i feljtona “Sloboda u rezervatu“ današnji higijeničari duha naglo bi promucali od muke i jala. Shvatili bi zašto Veselka Tenžeru mnogi ugledni znalci svrstavaju uz bok Matošu. Tenžera nije projekt Jagne Pogačnik, Profila i “novo komponovanih” književnih liberala. Doimaju se k’o talentirani maturanti u kojima uživaju njihove profesorice tipa Jagne Pogačnik. U Jokićevom kurikulumu ima mjesta za prosječne talente kao što su gore spomenuti, za Ferića i još ponekog talentiranog egzibicionistu, ali ne i za najvećeg od svih – Tenžeru. Duhoviti cinik, ironičan do srži, lucidan i superioran dežurnoj ideologiji. Uspoređivati njega i Mandića znači intelektualno se srozati u svoje vlastite zablude.

Da malo parafraziram Oscara Wildea: Miljenko Jergović piše svoje romane kao da mu je to bolna obveza.

Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Hrvatska desnica treba ostati samostalnom i autohtonom

Objavljeno

na

Objavio

Kiša, snijeg, poplave i hladnoće, uobičajene prirodne pojave u zimskom mjesecu svibnju. Na bleiburškom je polju srećom svanulo stabilno dopodne, što je ponešto išlo na ruku i austrijskim snagama sigurnosti kojima je s višega mjesta rečeno da mogu očekivati strahotno mnoštvo fašista, nacista, ustaša, nastaša i uopće razularenih pristaša svih ideologija od kojih se Austrija, Bogu budi hvala, uspjela sačuvati u prošlosti i sadašnjosti. Angažirano je pet stotina policajaca i poneka policajka, opasni psi vučjaci koji prepoznaju miris Hrvata nervozno su njuškali i režali. Navodno je u pripremi bila i vojska, a ako i to ne bude dovoljno, bio je dogovor da se angažira i engleska vojska koja ima najviše iskustva s Hrvatima u Koruškoj.

No, prošlo je i bez Engleza, naši prijatelji Austrijanci izgledali su i sami dovoljno opasno, naoružani do zuba, a je li na obližnjim brdima bilo kakva haubica, nije se moglo opaziti. Uz domaće novinare, stigle su i novinske perjanice iz Hrvatske njuškajući i oni, pomalo očajni, ne bi li pronašli kakav barem mali incident na polju gdje spomenik kaže da je podignut poginuloj hrvatskoj vojsci, što je također kompromis jer poginuti se može u ratu, u srazu dviju (ili više) vojska, a tu se, i na Križnim putovima još mnogo više, radilo o masakru razoružane hrvatske vojske i obitelji vojnika koje su slijedile svoje, nastojeći se spasiti u krilu saveznika koji su, pokazalo se, imali savez s đavlom.

Odnos prema Hrvatima u svibnju 2019. bio je otprilike kao u vrijeme i poslije pobune Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Biskup Petanjak, koji je prošvercan na bleiburško polje maskiran u bogoslova, nije doduše odveden u Bečki Novigrad, pa je ipak održao govor, i to vrlo dobar govor, pitajući se zašto se uvijek ponižavamo, zašto nam drugi sude i nameću svoju istinu, zašto se mi ne smijemo ni sjećati, pa nas tako svrstavaju u rang ispod životinja koje imaju nekakvu memoriju, čak i zlatne ribice, makar i nekoliko sekunda. Odgovori na ta pitanja vrlo su jednostavni: zato što sve to dopuštamo, zato što su naše političke, znanstvene i kulturne „strukture“ prepune onih koji razmišljaju na stazićevski način, ali budući da znaju raspoloženje naroda koji ipak izlazi na birališta i zato treba biti oprezan – pokušavaju prikriti mržnju prema masakriranima, koji su to (po njima) zaslužili, ali i ne pokazivati preveliku ljubav prema komunističkim ubojicama jer su potonji, na žalost, ostavili previše tragova i ne može ih se radosno ekskulpirati. Pa zato svi nešto maglovito govore, spominju „bleiburšku tragediju“ kao da se dogodila prirodna katastrofa, poplava ili slično, u kojoj su stradali hrvatski putnici.

Jest, točna se definicija nikada ne artikulira, a ona glasi: jugoslavenska komunistička vojska i njezino političko vodstvo izvršili su najveći genocid nad hrvatskim narodom u povijesti, koja povijest ni do tada nije mazila Hrvate, od Dobora i Krbave sve do prokletoga dvadesetog stoljeća. Takva definicija, praćena detaljima, treba stajati u udžbenicima i nikakva „povjerenstva“ i licemjerna suočavanja s prošlošću ne bi ju smjela izbrisati. Naša djeca moraju znati što se zbivalo, ne ona najmanja, ali već u višim razredima osnovne škole, jer tako se realizira „pravo na sjećanje“ o kojemu je govorio biskup Petanjak, potomak prognanih Zrinjana koji su svoj Bleiburg doživjeli već 1943. Ili to pravo treba ostati samo u domeni obitelji, kao u vrijeme hrvatske nesamostalnosti?

Kako je s javnim glasilima? Nisam vidio feljtone, ni povijesno-političke napise koji bi u vrijeme sjećanja na masakr podsjetili na sve što se zbivalo, a podloga ima, cijela jedna biblioteka do sada objavljenih knjiga o Bleiburgu, pa i dokumenata i svjedočenja s partizanske strane. Vrlo je zanimljivo bilo ponašanje Hrvatske televizije, koja sa svim silnim novcima i kadrovima kojima raspolaže, očito nije voljna proizvesti jednu seriju ili barem cjelovečernji dokumentarni film, profesionalno produciran, sa svim čudima današnje tehnologije koja mogu vjerno i dojmljivo rekonstruirati događaje. I što je onda preostalo? Da bi nekako bila barem malo zadovoljena hrvatska publika – prikazana su, u razmacima, dva filma, jedan o Bleiburgu općenito, drugi o masovnim stratištima (tek manjim dijelom otkopanim) u Macelju, u Hrvatskoj. Filmove je producirala televizija Laudato, sve više gledana i cijenjena, što drugim riječima znači da je nacionalna televizija morala posuditi od jedne manje, još u nastanku, e da bi ipak imala u programu ponešto o Križnim putovima. Pa dobro, barem i tako, filmovi o kojima govorim solidno su sročeni i u njima protagonisti govore o Titu, o pokoljima, o masovnosti zločina, onako kako bi trebalo vazda govoriti da se sačuva sjećanje i da nam „drugi ne nameću istinu“.

Istini za volju, treba odati priznanje HTV-u na dobro obavljenom izravnom prijenosu komemoracije, to jest da Hrvatska televizija nije odustala od Bleiburga, kao što nije ni Hrvatski sabor koji je ostao pokroviteljem, premda je na polje poslao izaslanike nižega ranga, kao o cijeli državni vrh, uostalom, koji je našao dobru izliku u izvana potpomognutoj Ciboni. (HTV je na svršetku prijenosa citirala pismo ili razglednicu Vanjskih poslova upućenu nekoliko dana prije komemoracije Austrijancima, prilično prihvatljivo sročenu, osim jednoga detalja da je 1945. bila riječ o „desetinama tisuća ubijenih“. Dvostruka neistina, gramatička i povijesna: desetina je deseti dio cjeline, pa je trebalo stajati „nekoliko desetaka tisuća“, a glede povijesnih činjenica trebalo je stajati „nekoliko stotina tisuća“.)

Bleiburg se, za čudo Božje, spominjao i u Ciboni, u koju je Plenković priveo glavom (ne i bradom) Angelu Merkel, ali i Manfreda Webera, bilo je nešto i Thompsona jer se u svako predizborno vrijeme s njega privremeno miče embargo, a spominjao se i stanoviti Franjo Tuđman, koji u svim vremenima i izborima biva izvučen kao as iz rukava, čim se dvorana malo utiša. Angela je progovorila hrvatski, nekoliko rečenica, dovoljno da domorodci padnu u afan.

Vazalna zemlja Hrvatska bijaše oduševljena, što su govornici iskoristili da zagrme protiv nacionalista, suverenista i slične bagre koja nema iste ideje o „Europi“ kao velike europske sile koje sile manje zemlje na novo jednoumlje. Nameću ga. Kao što nam drugi nameću istinu o prošlosti (Petanjak). Kao što su nam nametnuli rat koji nismo željeli, kao što strane banke nameću svoje dosjetke kako bi izvukle što više iz Hrvatske, kao što nam se nameće politička korektnost, rodna ideologija i slične blagodati, marakeške i druge. I kao što se, a to je možda najopasnije, Hrvatskoj nameće vizija europske naddržave, iza koje se skriva (i ne skriva previše) novi imperijalizam onih europskih zemalja koje su izgubile kolonije na drugim kontinentima, pa su se usmjerile na domicilnu Europu. Zbog toga toliki povici na nacionalizam, na suverenizam, uostalom ne govorim ništa novo, svakoj budali je sve jasno.

Sadašnji trenutak Europe jest bitka između nacionalizma velikih i obrambenog nacionalizma malenih, u kojoj potonji trebaju biti zauvijek uništeni da bi Europa krenula prema svijetloj budućnosti. Mi se, gospođe i gospodo, opet jednom borimo protiv unitarizma. Isti je vrag kao s Jugoslavijom, u kojoj je (u obje) velikosrpski nacionalizam gutao duše, živote i blaga ostalih naroda i narodnosti, a kada bi se pobunili, nazivani su nacionalistima i strpani u kazamate, skupa s Franjom Tuđmanom. Iz dvadesetoga stoljeća viri u ovo naše neprevladani strah od te opasne atribucije, pa je dovoljno i samo malo vatre iz Cibone da se strah razbukta.

Riječ je o terminologiji, o prijetvornom baratanju terminima iz prošloga stoljeća. Nazivajući ljude, vlade ili narode nacionalistima, današnji strašitelji izjednačuju ih u stvari s nacistima, izbjegavajući usput puni naziv, to jest nacionalsocijalisti. Budući da je nacionalsocijalizam doista donio neviđene strahote, današnji naraštaji ne bi željeli s njim imati veze pa mnogi – da ne bi bili prokazani – odlaze u drugu krajnost i postaju prijemčivi za poruke iz Cibone, ne razmišljajući, ne shvaćajući da ih zastrašuju u ime neke nove totalitarnosti koja već ima svoje svete knjige, svoje procedure i ciljeve.

U tom strahu, a vidjevši da je novi totalitarizam u nekim oblicima privlačan, odriču se zdravog, pozitivnog i obrambenog (kao što rekoh ne jednom) nacionalizma koji je u povijesti uvijek spašavao Hrvate i kada se, tinjajući, gotovo gasio, a nije bio drugo do čuvanje svijesti o posebnosti, identitetu i neugasloj težnji prema državnom suverenitetu, pa i u doba kada se to činilo nemogućim (Nikola Zrinski VII., nakon njega Vitezović). Tako da ova sadašnja povika na suvereniste nije drugo do pranje mozga narodu, hrvatskom narodu, koji je uvijek i u svako doba bio suverenistički. A kako ne bi bio sada kada je na papiru doista suveren, kada ima suverenu (ha), samostalnu (ah) državu u kojoj slobodno i demokratski bira ljude koji će ga nakon izbora pohitavati i svaki vapaj o suverenosti, tako prirodnoj, proglašavati natražnjačkim porivom, sirovim, primitivnim nagonom, nacionalizmom u pogrdom značenju, premda se živući i dan-danas odnekud sjećaju da ne bi bilo ni moderne RH da „nacionalizma“ nije bilo, da je odumro, da smo prestali nositi u sebi državotvornu ideju, da smo prestali biti državotvornim narodom, kao što se nekim narodima kroz povijest (mnogima) i dogodilo. A zašto su se tako hrabro borili hrvatski branitelji, hrvatski vojnici, hrvatski domoljubi, u nametnutom ratu. Da, i to su nam nametnuli, ponavljam. Taj rat. I sada nam nameću svoju istinu i o tom ratu. Kao i tuđe vrijednosti koje nisu drugo do švercana roba kamionima na kojima je skrivena oznaka da prevoze otrov.

Oni koji se u Ciboni pozivaju na Tuđmana, također varaju narod. Je li, usprkos svim opačinama koje smo – posebno na početku rata – doživljavali od „ Europe“ – Tuđman kao cilj postavio i ulazak u krug europski i srednjoeuropski? Jest, zato da se zauvijek (?) odvojimo od „Balkana“, ali i zato što smo tom krugu povijesno oduvijek pripadali. Ali sadašnje cibonsko pozivanje na Tuđmana još je jedna povijesna prijevara, i da je živ, Tuđman bi se usprotivio takvim snishodljivim i opasnim vazalnim težnjama, jer je on htio Europu nacija, a ne čudovište koje bi administriralo, propisivalo i nametalo Hrvatskoj ama baš sve, od zakona do krastavaca. Možda bi Franjo, da je živ i nešto mlađi, izašao iz stranke (ili bio odstranjen) pa u nekom društvu, recimo DHK (ki bi da bi) organizirao tribinu na kojoj bi još jednom u povijesti hrvatskoga naroda, nakon 1989., bilo rečeno: „Regnum regno non praescribit leges“.

A Kroacije ima, ima i srca, samo pameti nema. Nema GPS-a. A imaju ga čak i migranti koji se šuljaju Gorskim kotarom. Ovako nas vrijeđaju svi, od pape do austrovicekancelara koji je podnio ostavku iz drugih razloga, ali je dospio reći da je Hrvatska sranje, od pristaša Tita koji je rekao da su Hrvati smradovi, do jugonovinara koji Tuđmana nazivaju štetočinjom nad štetočinjama. I vrijeđaju HOS, čiji su borci ginuli za Hrvatsku, pa onima koji su se sakrili ili pokrili liječničkim svjedodžbama sada cvatu ruže, a hosovci su pod zemljom ili moraju skrivati oznake koje skrivačima u ratu nimalo nisu smetale, neka dečki imaju, neka ginu, a kada sve bude gotovo opet ćemo zasjesti pod nekim drugim imenom, ali sve će ostati isto, s malim retušem, neznatnim. I bješe tako.

Znači, moderni hrvatski nacionalizam nema nikakve duhove ni ideološke veze s nacizmom, ustaštvom i sličnim oblicima, ali ima problem što mu se te veze imputiraju najodvratnijim potvorama, čiji autori uživaju u slastima ne samo duboke nego i plitke države.

Nama Hrvatima pakiraju više nego i jednom europskom narodu, bez obzira što u mnogim zemljama i formalno djeluju fašističke i neonacističke stranke, u Hrvatskoj nepostojeće. Uzeli su nas na zub, jer osjećaju slabost, jer osjećaju da tako pomažu onim potkornjacima u Hrvatskoj koji su prihvatili igru prijestolja pa njuškaju unaokolo kao psi logorskih čuvara na Golom otoku, ne bi li pronašli kojeg nepodobnog, barem jednoga ili dvojicu, te putem javnih glasila i korumpiranih kolumnista preko tri stupca objavili da je Hrvatska skrenula u fašizam, što onda preuzimaju mediji po Europama, proviđeni istim kadrovskim sastavima. A razmrvljena hrvatska moderna desnica nikako da nađe načina objasniti što je i tko je. I da nije protiv „mira, blagostanja i prosperiteta“ Europe u cjelini i Hrvatske osobito, ali i da joj je razvidno kako se stvari u ovom trenutku kreću u smjeru koji može izazvati (i izaziva) nemire, izaziva ideološke sukobe diljem Europe, i to krivnjom onih koji svoju, Europi neprirodnu viziju, drsko prodaju kao jedini put. U tom metežu, hrvatska desnica treba ostati samostalnom i autohtonom, pouzdati se u vlastite snage i ne hrliti u novu desnu europsku nadnacionalnu kohortu salvinijevskoga tipa.

Eurosong

Nastupili smo s pjevačem koji je imao anđeoska krila. To mu je omogućilo da odleti već u polufinalu. Istodobno, pjevači duhovne glazbe napunili su Arenu i izazvali ekstazu do sada neviđenu. Sada je red na sociolozima, da objasne ovaj fenomen javnosti, a budući da poznajem našu sociološku školu, može se svašta blesavo očekivati. Istina je ova: na neki, njima, ali i meni teško objašnjiv način, u posve ne-prijateljskom okružju, stasao je naraštaj posve drukčiji (drugi i drugačiji, što bi rekli idioti) od predšasnika, neobičnost o kojoj ću još pisati, jedan novi svijet zbog kojega možda ne ćemo tražiti druge svjetove. Svakako nisu fanovi „Igre prijestolja“ (ili kako se već zove), pseudopovijesnog kiča punog neukusnih lascivnosti, koji puni stranice novina oduševljenim komentarima inače ozbiljnih filmskih i tv-kritičara. Eurosong je glazbeni (?) pandan tom kiču. S nostalgijom se sjećam zlatnih vremena San Rema.

Milijan Brkić

Poruka iz mojega Kabineta: Brkiću ne pakirati.

Ćiro Blažević

E, moj sine…

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Zašto sam potpisao za ’67 je previše’

Objavljeno

na

Objavio

Što se mene tiče, mogu raditi, ako je zdravlja, i do sedamdesete. Ni poantu referenduma koji su organizirali sindikati nisam shvatio je li bitno hoćemo li raditi do 65 ili 67 godina starosti.

Poanta je nešto drugo. Već trideset godina na vlasti se izmjenjuju HDZ i SDP, HDZ puno dulje. Rezultat njihove vladavine je da imamo najmlađe umirovljenike u Europi, da je samo 20 posto njih zaradilo mirovinu s punim radnim stažem.

K tome su, to ni Švicarska ne bi izdržala, stvorili 175 tisuća povlaštenih mirovina, od kojih nitko nije zaradio svoju visoku mirovinu, koje nas godišnje koštaju oko šest milijardi kuna. Ni dobar dio onih 80 posto, koji, istinabog, imaju sramotno male mirovine, ispod svakog dostojanstva, nije ih zaradio.

Ne svojom krivnjom, već državnom politikom. Prosječni radnik ima 44 godine, demografski trendovi su katastrofalni, jedan radnik ide na jednog umirovljenika.

Do 2050. Hrvatska će imati, po ovim trendovima, oko 800 tisuća ljudi manje i staro stanovništvo, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Stvorili su drugi mirovinski stup, koji sam obvezno morao i sam prihvatiti, a koji je najviše našeg novca ulagao u državne obveznice koje imaju status – smeća. Ulagali su naš novac i u “Agrokor”. Postoji li uopće taj novac, ili samo na papiru? Hoćemo li, bez obzira na dob kada ćemo ići u mirovinu, 65, 67, ili s odjela za gerijatriju sa štapom, mi mlađi uopće dobiti mirovinu?

Teško, neće biti odakle, neće biti moguća “međugeneracijska solidarnost”. Tko je doveo do ove katastrofalne situacije? Upravo oni, HDZ – SDP, koji su cijelo to vrijeme bili na vlasti, pa su bolesnik i liječnik u istoj osobi. Oni će nešto reformirati, u ovom slučaju HDZ na poticaj Bruxellesa, a sami su doveli do kolapsa.

K tome, iako je Bruxelles, osim kažnjavanja prijevremenog odlaska u mirovinu koji je HDZ cijelo vrijeme poticao, od branitelja do opljačkanih poduzeća, te produljenja radnog vijeka do 67, tražio i da se srede i tzv povlaštene mirovine, no tih 175 tisuća povlaštenih neće biti obuhvaćeni mirovinskom reformom. Zašto?

Pa zato što se u to ubrajaju među inim i mirovine političara, saborskih zastupnika, kao i HDZ-ove glasačke mašinerije, što je legalna korupcija našim novcem, kupnja glasova. Neće oni dirati sebe, reforme su za kukavelj… Nisam, dakle, potpisao za referendum “67 je previše” jer smatram da sindikalni vođe, ne svi, po primanjima i mentalitetu vrlo slični političarima, nešto mogu mijenjati, već iz protesta, kao jedan od mnogih, od stotina tisuća. Što se mene tiče moj motiv je – “Ubuntu je previše”, a ne 67.

Što je to “Ubuntu”? Jedan je antropolog u Africi napunio košaru punu voća i rekao mladim Afrikancima tko prvi stigne do nje, sve voće je njegovo. Prvi koji je stigao uzeo je košaru i razdijelio svima, čak i onima koji nisu trčali. Antropolog je bio zbunjen i upitao najboljega, najbržega, zašto? Ubuntu, odgovorio je mladić. Što znači Ubuntu, pita znanstvenik; Ubuntu znači “ja sam zato što mi jesmo”.

Romantični antropolozi to su tumačili izvornom afričkom etikom solidarnosti, međusobnog bratstva, iako se radi o nečemu drugom. Radi se o manjku kompetitivnosti, poštovanja najboljih i njihovih zasluga, jer u protivnom onaj koji je nešto svojim trudom stekao bio bi u plemenu i grupi izoliran, cijela grupa bi se okrenula protiv njega, postalo bi opasno za njega. Ubuntu nije solidarnost, već sisanje najboljih i hranjenje parazita na plemenskoj matrici.

Mnogo je razloga zaostajanja Afrike, pri čemu treba spomenuti i zapadnjačku eksploataciju kao važan čimbenik, no postoji i sam problem mentaliteta među mnogim Afrikancima u kojem se najbolji i najsposobniji moraju “iznivelirati” s ostatkom, uškopiti svoju izvrsnost i hraniti parazite, kako je analizirao sociolog H. Schoeck. Č

est je slučaj da kada netko u plemenu uspije, kao liječnik ili na bilo koji način, sukladno Ubuntu “etici”, cijela rodbina bi se doselila u njegovu kuću i živjela na njegov račun. Koliko je problem zvan Ubuntu ozbiljan po razvoj, svjedoči “otac tanzanijske nacije”, veliki Julius Nyerere koji nije bio “neoliberal”, naprotiv, on je bio jedan od projektanata tzv. afričkog socijalizma i visoko je cijenio vrijednosti jednakosti i solidarnosti. Ipak, u Deklaraciji iz Aruše, neka vrsta afričke američke Deklaracije o nezavisnosti, (i) on piše: “Nitko ne bi trebao ići u kuću rođaka i ostati tamo dugo ne radeći ništa, jer čineći tako izrabljuje svog rođaka”, jasna je Deklaracija iz Aruše.

Zašto je SDP ulupao novac u “Uljanik” i “3. maj” kada su znali da im nema spasa? To je njihovo političko pleme, glasači, dakle razlog je – Ubuntu. Zašto je HDZ proizveo (i proizvodi) gotovo 200 tisuća povlaštenih mirovina i ne obuhvaća ih reformom? Ubuntu, glasačko pleme. Što je to međugeneracijska solidarnost kada su mirovine u pitanju – Ubuntu.

Kako se zove naša “razvojna” politika – Ubuntu. Proračun je košara puna voća, kojem je model trošenja – Ubuntu. Oni koji trče i stječu pune košare uskoro će nestati, izdahnuti. Ostat će samo oni koji stoje. I troše tuđe…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Ivica Šola: Europa je oduvijek bila kulturni i identitetski pojam

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari