Pratite nas

Kolumne

HODAK: Koliko Hrvati tuguju za svojim herojem vidjet će se pred dvoranom Lisinski

Objavljeno

na

Naši progresivci ovih dana dobivaju sve nove i nove čireve u svojim crvenim želucima i na samu pomisao o nekakvoj minuti šutnje za pokojnog hrvatskog generala Slobodana Praljka. Nema ni sekunde šutnje za “ratnog zločinca“!

Nedavno sam u jednoj kolumni, u nedostatku inspiracije, podsjetio na Hitlerovog vojskovođu Erwina Rommela.

Bio je jedan od najsposobniji Hitlerovih feldmaršala u Drugom svjetskom ratu i pobjednik mnogih bitaka u Africi. Dana 14. listopada 1944.g. Rommel, zvan “Pustinjska lisica“, se ubio. Po balkanskom shvaćanju, nacističkom je generalu trebalo zatrt ime, prezime i svaki trag postojanja. Balkanski mentalitet shvaća takvog čovjeka ratnim zločincem koji je samo suicidom izbjegao nirnberški proces. Osobito u današnjoj krajnje iskompleksiranoj Angelinoj Njemačkoj.

Naime, u Njemačkoj postoji već priličan broj zatvorskih presuda protiv njihovih “klerofašista“ koji su se usudili “klevetati“ saveznike zbog već legendarnog bombardiranja Dresdena 13,14, i 15. veljače 1945. g. time što su to nazvali ratnim zločinom protiv Nijemaca. Grad u vojno-taktičkom pogledu nije predstavljao nikakav osobiti cilj.

Do 1945.g. nije bio napadan jer je bio izvan dosega savezničkog zrakoplovstva. No, pred sam kraj rata saveznici su napokon došli, kartaški rečeno, na štih. Pod zapovjedništvom britanskog generala Arthura Harrisa, bacanjem zapaljivih bombi na Dresden, nastala je ognjena oluja u kojoj je stradalo oko 25.000 građana te oko 60.000 je bilo opečeno i ranjeno. Oni koji su javno dvojili o opravdanosti tog zločina otišli su u zatvor. Međutim, i u takvoj antifašističkoj Njemačkoj, feldmaršal Hitlerove armade Rommel ima svoju ulicu u gradu Erlagenu, po njemu se zove poznati vojni razarač iz klase Lutjens te jedna od najvećih vojnih baza Bundeswehra – Feld Marshal Rommel Barracks. Rijetki “progresivni“ čitatelji ove kolumne sigurno će se zapitati od kuda sada odjednom moje zanimanje za Hitlerovog Alfa Rommela?

Naime, naši progresivci ovih dana dobivaju sve nove i nove čireve u svojim crvenim želucima i na samu pomisao o nekakvoj minuti šutnje za pokojnog hrvatskog generala Slobodana Praljka. Nema ni sekunde šutnje za “ratnog zločinca“! Ostao sam duboko tronut hrabrom gestom predsjednice Gradskog vijeća grada Siska. Gradonačelnica, već slavna Ikača, može biti ponosna na svoju Ivanu Krčelić. O tome nas izvještava naša Slavica Lukić u Jutarnjem pod naslovom: ”Sjajna lekcija iz državništva vijećnice Krčelić“. Kako se lako postane “državnik“ u progresivnom dijelu Siska.

Slavičina i Ikačina “državnica“ je “u histeriji nastaloj nakon haaške presude i ispijanja otrova u sudnici, odbila HDZ-ov prijedlog da sjednicu sisačkog Gradskog vijeća započne minutom šutnje za generala Praljka.

Odbijam politizaciju događaja iz haaške sudnice“ objasnila je sisačka Elektra. Naziv Elektra joj doista pristaje jer se ponijela kao prava Agamemnonova i Klitemnestrina kći. Razapeta između roditelja, postala je žrtvom njihovih omrza i izdaje. Otac se iz Trojanskog (Domovinskog) rata vratio sa proročicom Kasandrom…i da ne duljim mater je ubila oca a Elektru i brata otjerala od sebe. I to je motiv za osvetu. I zato je priča o Elektri krvava i strašna. Bez obzira što je Ivana plavuša, možda zna smisao osvete iz legende o Elektri. Štoviše, uvjeren sam da zna. Našoj Slavici otvorila je svoju progresivnu dušu koju je Slavica spremno pretvorila u “državničku“ poruku. “A dežurnim je domoljubima poručila da će, ustreba li joj lekcija iz novije ratne povijesti Siska, o njoj pitati svog oca i strica koji, kao i pokojni djed (Egist?), nisu bili anemični kad je trebalo branit grad“. Baš kao i u legendi o Elektri, ostao je otvoren čitav niz pitanja. Tko su dežurni domoljubi? Tko je bio “anemični“, tko je sve branio Sisak, i najvažnije pitanje, od koga je trebalo braniti grad? Na sva ta pitanja Slavica Lukić odgovara samo jednom rečenicom: “Nakon ovoga čovjek se zapita sjedi li na Pantovčaku pogrešna plavuša?“

I sad usporedba nesretne haaške drame i reakcija naših progresivaca s Rommelom. Hitlerov nacistički feldmaršal je, nakon samoubojstva, dobio u liberalnoj i demokratskoj Njemačkoj ulicu, po njemu ime nose najveći njemački bojni brod i vojna baza dočim hrvatski heroj Slobodan Praljak ne može u Ikačinom Sisku dobiti ni minutu šutnje. Ne bi se previše začudio da, ako Ikača i Ivana saznaju za ovaj “nacistički skandal“ s feldmaršalom Erwinom Romelom, obje autobusom krenu na Berlin, ravno k Merkelici, i onako antifašistički odšute svoju minutu. Ipak, molim, samo bez lažne nade jer obje će sigurno ostati u svom slobodarskom Sisku…

Koliko Hrvati tuguju za svojim herojem vidjet će se u ponedjeljak 11. prosinca o.g. pred dvoranom Lisinski. Ima i onih koje taj tragični čin Praljka nije nimalo dirnuo, one najokorjelije je možda čak i razveselio. Jesu li među njima Matija Babić, Nenad Stazić, Jurica Pavičić, Ante Tomić?… Siguran sam da su radosni svi oni konfidenti koji su “uglednom“ engleskm Guardianu javili kako Hrvati ne priznaju Haag, a po reakcijama u člancima i komentarima očito je da Praljkov junački čin nije nimalo dojmio ni redakcije Jutarnjeg, Novog lista, Slobodne Dalmacije, Indexa,…i sad po tko zna koji put upadam u stupicu koju sam sam sebi postavio. Trebao bi do kraja godine nabrajat sve antife, ne vladine udruge, ljevičare, orijunaše, komunjare i jugonostalgičare koji su od 11. prosinca u euforičnom stanju. Prvi put od tragičnog 5. kolovoza 1995.g. njihove su duše i njihova srca puna nade da klerofašizam ipak neće proć’. Jednog dana prava vojska sa istoka će doć’. Oni znaju čekati. Dokaz su Joža Manolić i Buda Lončar. A većina Hrvateka je idalje pomalo zbunjena. Kažu da je navika druga priroda. A Hrvati su stoljećima navikli da slušaju i povlađuju. Sad samo više ne znaju koga. Jedni pametni i visoki kažu: “Presuda je nepravedna, ali je mi poštujemo..“ Samo jedan narod na svijetu može poštivati nepravednu presudu. Nagradno pitanje. Koji…? Pita me moj prijatelj Luka Zaradić: “Hodak, zašto Tuđman nije očistio Lijepu našu od svih tih jugonostalgičara“. Možda je i trebao da je imao vremena?

Sjetih se što je davno rekao Erazmo Roterdamski: “Aquila non captat muscas“ ili orao ne lovi muhe.

Nema presuda “šestorci“ i Praljkova smrt samo euforično značenje. Popraćena je ona i uz javno ili potajno cerekanje, ispijanje po koje ljute u “našim krčmama,“ busanje u junačka prsa uz šapat-ovo je samo početak. Ima i negativnih reakcija, napokon “klerofašisti“ nikad ne spavaju. Tako su recimo neki ”teroristi”, vjerojatno iz ekstremnih terorističkih udruga kao što su “U Ime obitelji“ i “Katolički dječji vrtići“, podnijeli kaznenu prijavu protiv Stipe Mesića. Međutim, prije bi uspjela prijava protiv britanske kraljice zbog dilanja kokaina nego protiv našeg Meskea. Odmah je tip dobio dvojicu policajaca da ga čuvaju. Stipe je, usput rečeno, u mladosti igrao nogomet. Bio je navodno talentirano lijevo krilo. Na desno ga ni silom nisu uspjeli instalirati. Slušam u suboti na špici dvojicu koji kraj mene u Buldogu piju kavu: “Vidiš, Stipe opet igra dobro!“ ”Kako misliš?” upita drugi. ”Opet ga dvojica moraju čuvati…” odgovori prvi.

Star sam pa je to nekad dobro jer možeš nezapažen prisluškivati tuđe razgovore. Na tapeti glasnog društva u kafiću je i Trump. Jedna plava dama citira naš tisak. Vjerojatno Marinu Šerić iz Večernjaka: “Trump je otvorio vrata pakla. Donio čovjek odluku da da se Jeruzalem prizna kao glavni grad Izraela. Sad na Bliskom istoku više ne bu mira!“ vrišti plavuša. A kao do sada sve je bilo med i mlijeko mislim si ja sangvinik. Kolerična plavuša se ne da i izvlači iz rukava dodatni adut koji pobjeđuje: “Koji je to idiot!“ Došlo mi je da onako nevino zapitam: “Gospođo, radite li vi možda k’o novinarka u Večernjem?“ Ali suzdržao sam se. Ženska je bila nabrijana, a ja sam bio sam. Stvar je spasio: “treći čovjek“ koji je u ruci držao Večernjak. “Još pred 20 godina” evo, piše u Večernjem, ”američki je Senat donio Zakon o veleposlanstvu u Jeruzalemu”. Kad je to ugledala, plavuša pobenavi i izdere se prijateljici: ”Gle gluposti u novinama, sad će Palestinci objaviti novu intifadu!” Uglavnom, američki je Senat donio zakon još kad je Trump prvi puta bankrotirao. Sad “idiot“ provodi zakon, a Marina Šerić i Šesta lička dobivaju ospice jer je Trump samo dosljedan. Naime, u svom predizbornom programu “omiljeni“ Donland je upravo to i obećao. I ni manje ni više, sve što je obećao sad i ispunjava. Hrvatski ljevičari mu jednu stvar ipak nikada neće oprostiti: smanjio je poreze. Čisti jeftini populizam, misle Marina i ostale pripadnice Šeste ličke. Porez se smanjuje samo bogatima, a sirotinji koja spava po podzemnim željeznicama ništa. Oni porez i tako ne plaćaju, a i to im nije smanjeno. I sve se bojim da će Donland Trump proći tragično loše. Nešto k’o Ronald Regan koji je po općoj procjeni u SAD-u proglašen jednim od najuspješnijih predsjednika XX stoljeća. Čovjek koji je srušio komunizam… što mu Marina i partizanke nikada neće oprostiti.

Ephraim Kishon je napisao: “Na svakom nadgrobnom spomeniku čitam ono pravilo ponašanja – želiš li da se o tebi govori dobro – umri“. Dakle, Trump samo mora umrijeti.

Nakon komemoracije u ponedjeljak Praljak i drugovi polako će u Hrvatskoj padati u zaborav. Doći će opet na vrh zanimanja Agrokor, Mamić, BiH, Pelješki most, Šuker, uvođenje eura…. Praljak, svastika na Poljudu, Sander.. polako će padati u zaborav. Stoga nije na odmet ukratko analizirati odličan analitički članak Snježane Pavić u Jutarnjem. Snežana je inače moja “ljubimica“, u rangu Marine Šerić. Ali ovaj put kapa joj do poda. Michael Karnavas je bio odvjetnik prvooptuženog Jadranka Prlića. Prema tome, sad ne komentiram Ikačinu Ivanu, Matiju Babića, saborsku opoziciju, kriptokomuniste, orijunaše, antife, jugoviće i ostale. Dakle Michael Karnavas smatra da je zadnji haaški proces bio “šarada, parodija i teatar.. Kaže: “Mogu sa sigurnošću reći da je u mojih 35 godina odvjetničke karijere suđenje Prliću i ostalima moje daleko najgore iskustvo“. Prvo, zamjera sudu što optuženi nisu uživali tzv. presumpciju nevinosti. Optuženi su nevini sve dok im se pravomoćnom presudom ne utvrdi suprotno. Međutim, i prije presude, na internetskim je stranicama suda stajao tekst… da su se vođe Hrvatske i Srbije već 1991.g. tajno sastali, kad su dogovorili podjelu BiH… Ako je to sve već bilo jasno, čemu suđenje?” pita se Karnavas. Pristrani suci nazivali su HVO “katoličkom vojskom“.

Odvjetnici optuženih imali su za ispitivanje svjedoka šestinu vremena od onog koje je koristilo tužiteljstvo. Doznajemo sad ono što sam ja kao prvi hrvatski odvjetnik u Haagu znao još 1996.g. Vrlo mali broj sudaca su bili iskusni suci. Većina su bili profesori prava kojima je Haaški sud bio prvi sud u životu na koji su stupili. I šećer na kraju. “Budući da izgleda nisu imali pojma kako se sudski postupak treba voditi, tražio sam da suci daju Tužiteljstvu i obrani jedan sat da im održimo predavanje, budući da su i Tužiteljstvo i obrana imali veliko iskustvo u vođenju postupaka pred ICTY-jem. Koliko god to drsko izgledalo, mojem zahtjevu je udovoljeno“. Eto, tako izgleda “časni sud“ i “časni suci“. Parodija, teatar… O njemu godinama pišem pod navodnicima. Drago mi je da je to sve potvrdio i Michael Karnavas. Hvala Snježani Pavić koja nam je to prezentirala.

Samuel Beckett je napisao: “Svi mi imamo dovoljno snage da podnesemo tuđe nesreće“.

Razveselio me svojim ocjenama veliki Miljenko Jergović. U “Subotnjoj matineji“ otkrio nam je istinu o Igoru Mandiću, mom bivšem prijatelju i šahovskom partneru. Igorove stavove svi znamo. I neka on živi s njima. Ali to ljevičarsko glorificiranje svjetonazorskih blizanaca je prije šaljivo nego mučno. Naslov: “Jednom kad umre Igor Mandić, bit će već kasno“. Razlog je Igorova knjiga “Predsmrtni dnevnik“. I što mene briga što Mandić, Pavičić, Jergović i Tomić jedan drugom kade i što se međusobno hvale? Sline o tome da Mandić piše u punoj formi (k’o Mesić kad je igrao levo krilo u Banovoj jarugi), piše k’o u svojim najboljim danima, iritira, grmi s visina (vjerojatno sa Avale) i pritom ispisuje veliku notifikacionalnu prozu. Neki bi rekli sve je to stvar ukusa. Donekle da… Ali nije stvar ukusa, recimo, uspoređivati Miroslava Krležu i Antu Tomića. To je stvar naobrazbe.

Kad naš Miljenko, u stanju sinakope, napiše: “Mandić je bez sumnje najznačajniji i najraznovrsniji novinski pisac kojeg je ova književnost imala“ onda podcjenjuje sve nas koji smo živjeli i čitali Veselka Tenžeru, karizmatika hrvatske metaforike. Kad bi čitali Knjigu njegovih tekstova, eseja i feljtona “Sloboda u rezervatu“ današnji higijeničari duha naglo bi promucali od muke i jala. Shvatili bi zašto Veselka Tenžeru mnogi ugledni znalci svrstavaju uz bok Matošu. Tenžera nije projekt Jagne Pogačnik, Profila i “novo komponovanih” književnih liberala. Doimaju se k’o talentirani maturanti u kojima uživaju njihove profesorice tipa Jagne Pogačnik. U Jokićevom kurikulumu ima mjesta za prosječne talente kao što su gore spomenuti, za Ferića i još ponekog talentiranog egzibicionistu, ali ne i za najvećeg od svih – Tenžeru. Duhoviti cinik, ironičan do srži, lucidan i superioran dežurnoj ideologiji. Uspoređivati njega i Mandića znači intelektualno se srozati u svoje vlastite zablude.

Da malo parafraziram Oscara Wildea: Miljenko Jergović piše svoje romane kao da mu je to bolna obveza.

Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Koga (ne) brani pučka pravobraniteljica?

Objavljeno

na

Objavio

Institut pučkog pravobranitelja zamišljen je kao pomoć slabijima i nedovoljno zaštićenima kad se tijela vlasti ogriješe o zakone i proceduru na njihovu štetu. Već sama spoznaja o kvarljivoj naravi vlasti čini ovu službu potrebnom, plemenitom i smislenom. Kako se radi o institutu Republike Hrvatske, on bi po logici stvari trebao biti instrument zaštite prije svega njezinih državljana. Bilo bi apsurdno kad bi pučki pravobranitelj Republike Hrvatske interes neznanca, kršitelja zakona, pretpostavio interesu oštećenog hrvatskog državljanina u slučaju kad su oni suprotstavljeni. No, ova vremena, koja tako tvrdoglavo prkose iskustvu svih prethodnih, svjedoče upravo toj pojavi.

Piše: Grgur S./Kamenjar.com

Pučka pravobraniteljica Lora Vidović ne mari odveć za elementarno pravo na sigurnost hrvatskih državljana nastanjenih na ionako već rijetko naseljenim područjima kojima dulje vrijeme nezakonito prolaze skupine neznanaca. Pa tko ne bi osjećao nemir – bio djed, baka, ili mlađi par s djecom koji se odvažio ostati u tim sve pustijim krajevima – znajući da im se zavičajem u manjim ili većim skupinama smucaju neznanci kojima je kazneno djelo – ilegalni prijelaz državne granice – bilo prvo što su učinili ušavši u Hrvatsku? Međutim, pučka pravobraniteljica ne proziva državne institucije zato što je hrvatskim državljanima smanjena kakvoća života ugrožavanjem prava na mir i sigurnost. Naprotiv, mršti se na one koji surađuju s policijom i prijavljuju došljake nepoznatog identiteta čiji tranzit preko Hrvatske ugrožava njezin nacionalni interes prvog reda – ulazak u Schengen. U združenom pothvatu s medijskim agitpropom ona građansku budnost i lojalnost državi predstavlja histerijom i širenjem panike, a pošalice lokalnih pijanaca širenjem netrpeljivosti prema kršiteljima zakona. Kao lijek nudi edukaciju i preodgoj domicilnog stanovništva kako bi razvilo ravnodušnost prema vladavini zakona. Neke, eto, pod stare dane čeka škola u kojoj će naučiti kako im se ono što vide vlastitim očima samo pričinja i kako su samo umislili da se osjećaju nelagodno.

S druge strane, zdrav razum govori da došljaci, već i iz iznudice u koju su se kršeći zakon sami doveli, čine kaznena djela u znatno iznadprosječnoj mjeri. No, vijesti o provalama i krađama na područjima kojima prolaze nema ni za lijeka. Možda zato što ti primjeri nisu tek pojedinačni? Točno je, ne čine to svi, ali dovoljno je da to rade samo neki pa da osjećaj sigurnosti domaćih ljudi bude ozbiljno narušen.

Pučku pravobraniteljicu očito ne smeta polovičan uspjeh hrvatske policije u provođenju temeljne joj zadaće – očuvanja sigurnosti hrvatskih državljana i drugih koji borave zakonito na hrvatskom tlu. No, zato policiju uredno proziva kad obavlja svoj posao ne dajući neznancima nasilno ući u Hrvatsku. Čini to pregrubo za njen ukus pa joj u specifičnim, izvanrednim okolnostima traži dlaku u jajetu, oglašavajući se već i u svezi najmanjeg proceduralnog propusta. I kako se onda ne zapitati – prava kojeg to puka brani pučka pravobraniteljica? Onog koji je plaća i drži se zakona? Ili onog koji je ne plaća i krši zakon? Možda se odgovor krije u tome da ju, uz puk koji je plaća, plaća i isti onaj koji plaća putešestvije neznanaca izdaleka i njima upravlja? Doduše, postoji mogućnost i kako vlastitoj državi štetu čini iz ideala. No, u tom slučaju riječ je o teškom oboljenju koje zahtijeva pojačani medicinski tretman i strogu karantenu.

Ako je u pitanju potonje, to je zacijelo vjerodostojniji pokazatelj krize hrvatskog zdravstva od onih kojima saborski zastupnici, navlastito liječnici među njima (Ines Strenja Linić, Željko Jovanović i Božo Petrov), redovito sablažnjavaju javnost. Liječnici su to za kojima pacijenti, otkad im ne stoje više na usluzi, čini se, ne plaču. Primjerice u Metkoviću, otkad psihijatar Petrov tamo ne ordinira, opće duševno zdravlje se, barem ako je suditi prema rezultatima lokalnih izbora, poboljšava. I onda takvi napadaju ministra Kujundžića, koji pored vođenja iznimno osjetljivog ministarstva, kao vrhunski liječnik nalazi vremena obavljati složene operacije koje su pitanje života i smrti. To naravno ne znači nužno i da je dobar ministar. Ipak, nešto znači to što se Kujundžić pokazao prvim hrvatskim ministrom zdravstva u čijem je mandatu zaustavljen rast duga, štoviše smanjen je s 8,3 na 7,5 milijardi kuna. Time se, doduše, morao pohvaliti sam budući za to nitko ne pokazuje interes. Jer čemu razglabati o Hrvatima tako neatraktivnim temama kao što su tamo neke milijarde?

I kako to obično bude, bilo je tek pitanje vremena kad će sabornike liječnike u harangi na hrvatsko zdravstvo slijediti sabornici pacijenti. Zastupnica Mosta, Ninčević Lesandrić izabrala je sabornicu za pozornicu kako bi sa svekolikom javnošću podijelila neugodno intimno iskustvo bolničkog tretmana nakon spontanog pobačaja. Mediji opsjednuti brisanjem granica između intimnog i javnog – sad posebno zainteresirani jer je riječ o zastupnici koja dolazi iz sredine koja figurira kao konzervativna, a preodgoj njezinih žitelja im je misija – jedva su to dočekali i udarili u talambase tuleći o ponižavanju žena u hrvatskim bolnicama. U sklopu još jednog priloga produbljivanju hrvatskog demografskog ponora stvorili su dojam kako bolnicama hara sekta liječnika i medicinskih sestara koji se sadistički iživljavaju nad ženama koje su proživjele osobnu i obiteljsku traumu.

Zastupnica Ninčević Lesandrić je iz pozicije političke moći sasula niz neistina i uvreda medicinskoj ekipi iz KBC-a Split – od srednjovjekovnog tretmana do nemarnog odnosa i pomanjkanja ljudskosti. Predstojnik Klinike za ginekologiju i porode KBC-a Split, Deni Karelović prirodno je reagirao kako bi zaštito dignitet svoje radne sredine. Demantirao je zastupnicu, a kako bi drukčije, nego iznijevši istinu. Čim je istina izašla na vidjelo, žurno je proradio na nju alergičan medijski pendrek taksativno navevši što je sve predstojnik prekršio – od Hipokratove zakletve do 5 prijestupa regulative o zaštiti osobnih podataka i prava pacijenata. Dakle, saborskim imunitetom zaštićena k’o lička medvjedica, k tome i medijski vatreno podržana, Ninčević Lesandrić može javno prozivati i blatiti ljude temeljem vlastitog dojma, a oni se, našavši se na stupu srama, ne smiju braniti. Slučaj kao stvoren za intervenciju pučke pravobraniteljice, ali od nje se nije glasa čulo. Možda je i bolje što nije, jer bi se, po svoj prilici, i sama pridružila cipelarenju slabijeg. Uostalom, iz njezina se djelovanja jasno razaznaje kako dijeli isti cilj kao i vlasnici medija u Hrvatskoj, ali i politička opcija Ninčević Lesandrić. Taj cilj je očit – da ovome, iz dana u dan sve manjem broju liječnika i medicinskih sestara koje Hrvatska još ima, život dovoljno zgade pa da odu. Bez brige, ima tko ih hoće. Istodobno, tamo gdje ih tjeraju za umijećima Lore Vidović i Ninčević Lesandrić ne vlada ni približna pomama. Takvih imaju sasvim dovoljno. Samo, osakati li se kadrovski hrvatsko zdravstvo, tko će onda “mučiti” po hrvatskim bolnicama? Pa očito neki drugi – tko zna s kojih sve strana. A nisu li i ovi koji Hrvatskom prolaze, pritom uživajući punu zaštitu i brigu pučke pravobraniteljice, predstavljani liječnicima?

Ipak, u Europi nije sve tako izvitopereno. Postoje još oaze u kojima zdrava logika nije posve zamrla. Ovih je dana pozornost dijela javnosti izazvao zubom vremena načeti Nizozemac zahtijevajući da mu se i službeno smanji dob za nekih dvadesetak godina. Kaže, kako bi povećao izglede u vabljenju žena. Osim toga, osjeća se mlađim pa neka država uskladi svoje evidencije s njegovim osjećajem. Logično! Jer ako je temeljem subjektivnog osjećaja moguće promijeniti spol, zašto ne bi i dob? Ako je dopušteno, štoviše tretira se kao ljudsko pravo, negirati objektivnu stvarnost tamo, što ne bi i ovdje? Ma koliko ta objektivna stvarnost bila neumoljiva. Jer jednako kao što kirurški zahvati i hormonalne terapije ne mogu promijeniti šifru spola zapisanu u DNK, tako ni čudotvorne kremice i nakupine botoksa ne mogu skratiti prošlost. Ipak, pragmatični Nizozemac će se morati još malo strpjeti dok se neka nizozemska Lora Vidović ne izbori za pravo za kojim je zavapio. Dotle će ekskluzivni privilegij administrativne promjene dobi u njegovoj zemlji, a i diljem Europe, moći uživati tek došljaci s početka ove priče. Mogu to zahvaliti, među ostalim, i nesebičnoj pomoći pučke pravobraniteljice RH i jataka joj. Namjerno zametnuvši identifikacijske dokumente iz matičnih zemalja, oni mogu deklarirati dob po volji. Prilično često odlučuju vratiti se u maloljetnost budući to pruža najšire mogućnosti primjene. Orobe li nekog, ukradu li što, istuku li ili siluju nekog, očekuje ih blaža kazna i upućivanje u ustanovu za maloljetnike umjesto u zatvor. Uz to, umjesto deportacije, slijedi im nekakav program rehabilitacije o trošku države čije su državljane oštetili.

Oni se, za razliku od romantičnog Nizozemca, ne zamaraju time da se moraju svidjeti pripadnicama suprotnog spola, a još manje se opterećuju njihovim pristankom. Naime, u njihovoj kulturi on uopće nije potreban. Kad im domaćini već daju sve što im treba, a da to sami nisu ničim zaslužili, jednostavno misle da su u samoposluživanju pa se onda valjda mogu poslužiti i njihovim kćerima i ženama. Logično! Potvrda je to kako koloplet nevidljivom rukom vođenih potpunih nelogičnosti, kojeg je pučka pravobraniteljica RH tek jedan marljivi kotačić, na koncu neumitno vodi ka čistoj logici – kao svjetlu na kraju tunela!… Samo, koji svjetlonoša to svjetlo nosi?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Kako je Marakeški kompakt neobvezujući kad u njemu 46 puta piše ‘obvezujemo se’?

Objavljeno

na

Objavio

Gospodine predjedniče hrvatske vlade, vjerujem da nisam bio jedini koji je gledajući aktualno prijepodne u Saboru po tko zna koji put ostao duboko posramljen dometima hrvatskog parlamentarizma.

Istina je, dobro ste rekli, lijeva strana sabornice beznadno je jalova u svojim djetinjastim pokušajima da retoričkim pitanjima zarade koji politikantski bod u izravnom televizijskom prijenosu, no ni desna nije ništa plodonosnija u svojim otrovnim napadima i kontranapadima.

Otrov je u potocima tekao iz sabornice! Nažalost, moram reći da ste vi osobno posebno uspješni u dozivanju sad već arhetipske prispodobe o saborskom kokošinjcu, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Nije pri tome nimalo utješno što se vi potvrđujete kao pijetao koji može učinkovito nadkukurijekati sve ostale, jer u usporedbi s vama sad nam već ubrzano iz sjećanja blijedi donedavno legendarna bahatost Zorana Milanovića.

Da, tako je to, reći ćete, prvo Krešo Beljak vas posprdno pita kako se osjećate u lopovskom HDZ-u, pa mu vi vratite milo za drago podsjećajući ga na njegovu provalničku „karijeru“, da bi zatim on u replici nastavio bijesno potežući iz korica pitanje koje je u Hrvatskoj popularnoj kulturi postalo majka svih pitanja: „A gdje si ti bio 1991.?!?“

No, dobro, Beljak pita retorički, ali bez obzira na provokativnost i eventualnu malicioznost između redaka, Bruna Esih vam postavlja sasvim legitimno pitanje koje zahtijeva konkretan odgovor: Možda smo mi svi neznalice koji su sve krivo shvatili, ali zašto, pobogu, sve više država kaže da neće „potpisati“, odnosno svojom prisutnošću u Marakešu potvrditi Globalni kompakt koji je ovih dana postao tema u svim medijima?

Razlozi zbog kojih ne smijemo prihvatiti ‘Marakešku deklaraciju’

Hrvatskoj javnosti dužni ste niz konkretnih odgovora na vrlo konkretna pitanja o Marakeškom sporazumu, no umjesto tog dobili smo samo još jedno prepucavanje. Nije mi nimalo drago kad se „uvažena zastupnica“ spušta na razinu peškaruše, no još mi je manje drago kad joj „uvaženi predsjednik vlade“ manirom kočijaša negospodski uzvraća ispod pojasa.

Prozvali ste je zbog „najniže vrste populizma“, ona je vama uzvratila da vam „u ovom ratu anemija ne može biti opravdanje“. No, nekoliko sati kasnije, dakle pretpostavljam hladne glave, usporedili ste je s nacističkim zločincem, doglavnikom i zadnjim poglavnikom Trećeg Reicha, ni manje ni više nego s Josephom Goebbelsom, kad ste rekli da se u „u nekim drugim vremenima u nekoj drugoj državi mogla kandidirati za ministricu narodnog prosvjetiteljstva i propagande“?!? Naravno, teško je vjerovati da je to slučajnost i niste znali da je to bila Goebbelsova funkcija.

Hoćete li se i vi to pretvoriti u dežurnog lovca na naciste, fašiste i ustaše, kao da takvih već nemamo dovoljno? Jesu li svi oni koji su protiv politike legaliziranja masovnih seoba naroda i u vašim očima ne samo zatucani marginalci već automatski i krajnji desničari, najniži populisti, zatucani ekstremisti te na koncu – fašisti?

Je li to onda i vaša poruka austrijskom kancelaru Kurzu, čelnicima Mađarske, Slovenije, Slovačke, Poljske? Hoćete li preuzeti i Milanovićevu posprdnu doskočicu o „ekipici“? Je li sad Trump šef te „ekipice“? Pitanje je itekako utemeljeno, jer svatko tko je pročitao famozni Globalni kompakt ostaje začuđen tvrdnjama da se on bavi isključivo legalnim migracijama te da se radi o neobvezujućem meniju s kojeg svaka država može uzeti što god joj odgovara.

Naime, tekst „sporazuma“ sugerira posve suprotno od toga. Kako se to može za neki „sporazum“ reći da je „neobvezujući“ kad se na njegovih tridesetak stranica na istaknutom mjestu fraza „obvezujemo se“ navodi čak 46 (slovima: četrdesetšest) puta?!?! K tome, 49 (četrdesetdevet) puta na istaknutom mjestu je i riječ „obveza“.

Zapravo, cijeli tekst je po svojoj prirodi detaljno objašnjenje niza eksplicitnih obveza koje preuzimaju zemlje koje sporazumu pristupaju.

Dakle, lideri slobodnog svijeta možda se u Marakešu neće sastati kako bi nešto potpisali, ali svakako će svojim prisustvom poput malih pionira potvrditi svoju prisegu pravilima novog svjetskog poretka, pravilima koja prije toga nisu pojasnili svojim građanima, niti svojim biračima. Je li možda baš to pravi razlog što se sporazum ne potpisuje? To što bi u suprotnom njegova ratifikacija tražila i ne baš ugodnu raspravu u nacionalnim parlamentima?

Zašto nam silom namećete ‘Marakešku deklaraciju’ ako je ‘pravno neobvezujući dokument’?

Dakle, bez obzira što ne može biti izravnih pravnih posljedica za zemlju koja prihvati Globalni kompakt pa ga zatim u cijelosti ili djelomično ne provodi, posve je nejasno, gospodine predsjedniče Vlade RH, kako biste se vi to mogli pojaviti u Marakešu te time, koliko god to deklarativno bilo, svojim prisustvom osnažiti djelovanje Globalnog kompakta, a da zatim kažete da on vas ne obvezuje?

Kako biste mogli pozdraviti dokument kojim u suštini 46 puta izgovarate „obvezujem se“, a zatim po povratku u Zagreb reći „ne, to mene ne obvezuje“?

Gospodine premijeru, jasno je da je to priča za malu djecu, jer nitko za vas ne misli da ste neozbiljni poput premijera Zorana Milanovića, koji je zbog ulaska u EU prihvatio europsku pravnu stečevinu, a zatim kad je dobio što je htio odmah drugi dan na stol stavio lex Perković. Svi za vas znaju da ste discipliniran europski igrač te da takva riječ – barem vas – itekako obvezuje. Molim vas, razuvjerite nas ako smo u zabludi.

Naravno, ništa od toga ne bi bilo neki veliki problem kad sam sadržaj Globalng kompakta ne bi bio tako ambivalentan. Naime, iako se u kompaktu ističe da se on ne bavi ilegalnim migracijama, posve je očito da to nije tako.

Kroz cijeli tekst se zapravo navode prakse kojima bi se de facto legalizirale i one migracije koje danas smatramo ilegalnima, od nezakonitog prelaska granice do trgovine i krijumčarenja ljudi.

Posve je jasno da ovaj sporazum nije sastavljen tek kako bi se definiralo i uredilo interkontinentalno tržište radne snage, već kako bi se legalizirale, olakšale i ubrzale masovne seobe naroda, prije svega prema Europi i Sjevernoj Americi, koje bi iz temelja promijenile ta društva u koja dolaze.

A to jest problem, jer nema ni jedne europske nacije koja ima kapacitet bez dubokih tektonskih poremećaja primiti milijune s drugih kontinenata i iz drugih civilizacija. Moć njihove apsorpcije daleko je ispod desetaka milijuna kakve predviđaju razni dokumenti i scenariji UN-a.

Naravno, uvoz radne snage s drugih kontinenata je nešto na što svaka država ima puno pravo u skladu s vlastitim potrebama, pa je dobro i da se na globalnoj razini uredi da ti radnici pojedinačno uživaju puna radna prava te apsolutnu zaštitu ljudskog dostojanstva, što u praksi nije uvijek slučaj.

No, ovdje se govori o uvozu čitavih zaokruženih zajednica, milijunskih masa kojima bi zemlje domaćini trebale otvoriti vrata, a što je u očima autora Globalnog kompakta ne samo nužno zlo nego i najpoželjniji alat za dugoročni demografski inžinjering i rast gospodarstva. Jasno je da žrtve krijumčara ljudi ne treba kažnjavati, to nije dvojbeno, ali jest, između ostalog i naprimjer, dvojbeno to što bi zemlje domaćini trebale izdavati dokumente onima koji dolaze bez isprava, te im priznavati ne samo formalne nego i neformalne kvalifikacije.

U najmanju ruku, o tome bi se trebalo raspravljati u nacionalnim parlamentima. Ni rasprava u Saboru nebi trebala biti na kraju balade, već na samom početku. Omogućite nam to! To je vaša dužnost! Odgovori poput vašeg nedavnog „moje je duboko uvjerenje da za to nema potrebe“ u demokratskoj Hrvatskoj trebali bi biti apsolutno neprihvatljivi.

Gospodine predsjedniče hrvatske vlade, slažem se da u ovom trenutku ne treba histerizirati, jer izravne prijetnje Hrvatskoj nema. Ništa se u Hrvatskoj neće dramatično promijeniti dan nakon što se vi ili ministrica vanjskih poslova vratite iz Marakeša.

Kamo sreće da oni migranti koji u ovom trenutku vijugaju hrvatskim šumama i gorama žele ostati u Hrvatskoj! Bile bi to slatke brige, znak da je Lijepa naša nekom ipak poželjna kao novi dom. Nažalost, svi oni žele svoju bolju budućnost tražiti na nekom boljem mjestu, zajedno sa stotinama tisuća Hrvata koji tamo putuju nešto udobnije, ali s kartom u jednom smjeru.

Ne, nipošto ne treba ni tim ilegalnim migrantima oduzimati njihovu ljudskost. I oni imaju svoja temeljna prava. I treba ih dodatno zaštititi. No, oni ne smiju poslužiti kao alat za preustroj europskih nacionalnih država i rušenje onoga što u europskim nacijama većina smatra svojim temeljnim vrijednostima.

Gospodine predsjedniče hrvatske vlade, razumijem da nije lako, te da vam vjerojatno djeluje poprilično iracionalno kad vas s jedne strane optužuju da umjesto iseljenih Hrvata želite uvesti milijune iz Afrike i Azije, a s druge strane vas prozivaju zbog nehumanih postupaka prema ilegalnim migrantima koje policija navodno krvave vraća u BiH.

No, i to je posljedica prakse da se odluke ne donose u hrvatskom parlamentu nakon javnih rasprava, već u zatvorenim kružocima u krugu ljudi koji su svoje karijere započeli duž istog hodnika na Zrinjevcu, koji ne osluškuju bilo naroda, već neke još zatvorenije kružoke u svjetskim centrima moći.

Gospodine premijeru, mogao bih čak prihvatiti objašnjenje koji dajete vi i gospodin Juncker, da su se u nekim europskim zemljama predomislili oko Marakeškog kompakta prije svega zato što su pod pritiskom onih koji ga – nisu ni pročitali.

No, nakon što sam ga pročitao, još sam uvjereniji da su oni koji su ga bez potpitanja prihvatili to napravili – prije svega zato što ga ni oni sami nisu pročitali. Jer da jesu, sasvim sigurno bi potpitanja itekako imali! Vaša je dužnost bila na njih proaktivno odgovoriti! Srdačan pozdrav!

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Od Istanbula do Marakeša

 

 

 

Nino Raspudić: Marakeški sporazum je vrlo problematičan dokument, Hrvatska ga ne bi trebala potpisati!

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari