Pratite nas

Kolumne

HODAK: Koliko Hrvati tuguju za svojim herojem vidjet će se pred dvoranom Lisinski

Objavljeno

na

Naši progresivci ovih dana dobivaju sve nove i nove čireve u svojim crvenim želucima i na samu pomisao o nekakvoj minuti šutnje za pokojnog hrvatskog generala Slobodana Praljka. Nema ni sekunde šutnje za “ratnog zločinca“!

Nedavno sam u jednoj kolumni, u nedostatku inspiracije, podsjetio na Hitlerovog vojskovođu Erwina Rommela.

Bio je jedan od najsposobniji Hitlerovih feldmaršala u Drugom svjetskom ratu i pobjednik mnogih bitaka u Africi. Dana 14. listopada 1944.g. Rommel, zvan “Pustinjska lisica“, se ubio. Po balkanskom shvaćanju, nacističkom je generalu trebalo zatrt ime, prezime i svaki trag postojanja. Balkanski mentalitet shvaća takvog čovjeka ratnim zločincem koji je samo suicidom izbjegao nirnberški proces. Osobito u današnjoj krajnje iskompleksiranoj Angelinoj Njemačkoj.

Naime, u Njemačkoj postoji već priličan broj zatvorskih presuda protiv njihovih “klerofašista“ koji su se usudili “klevetati“ saveznike zbog već legendarnog bombardiranja Dresdena 13,14, i 15. veljače 1945. g. time što su to nazvali ratnim zločinom protiv Nijemaca. Grad u vojno-taktičkom pogledu nije predstavljao nikakav osobiti cilj.

Do 1945.g. nije bio napadan jer je bio izvan dosega savezničkog zrakoplovstva. No, pred sam kraj rata saveznici su napokon došli, kartaški rečeno, na štih. Pod zapovjedništvom britanskog generala Arthura Harrisa, bacanjem zapaljivih bombi na Dresden, nastala je ognjena oluja u kojoj je stradalo oko 25.000 građana te oko 60.000 je bilo opečeno i ranjeno. Oni koji su javno dvojili o opravdanosti tog zločina otišli su u zatvor. Međutim, i u takvoj antifašističkoj Njemačkoj, feldmaršal Hitlerove armade Rommel ima svoju ulicu u gradu Erlagenu, po njemu se zove poznati vojni razarač iz klase Lutjens te jedna od najvećih vojnih baza Bundeswehra – Feld Marshal Rommel Barracks. Rijetki “progresivni“ čitatelji ove kolumne sigurno će se zapitati od kuda sada odjednom moje zanimanje za Hitlerovog Alfa Rommela?

Naime, naši progresivci ovih dana dobivaju sve nove i nove čireve u svojim crvenim želucima i na samu pomisao o nekakvoj minuti šutnje za pokojnog hrvatskog generala Slobodana Praljka. Nema ni sekunde šutnje za “ratnog zločinca“! Ostao sam duboko tronut hrabrom gestom predsjednice Gradskog vijeća grada Siska. Gradonačelnica, već slavna Ikača, može biti ponosna na svoju Ivanu Krčelić. O tome nas izvještava naša Slavica Lukić u Jutarnjem pod naslovom: ”Sjajna lekcija iz državništva vijećnice Krčelić“. Kako se lako postane “državnik“ u progresivnom dijelu Siska.

Slavičina i Ikačina “državnica“ je “u histeriji nastaloj nakon haaške presude i ispijanja otrova u sudnici, odbila HDZ-ov prijedlog da sjednicu sisačkog Gradskog vijeća započne minutom šutnje za generala Praljka.

Odbijam politizaciju događaja iz haaške sudnice“ objasnila je sisačka Elektra. Naziv Elektra joj doista pristaje jer se ponijela kao prava Agamemnonova i Klitemnestrina kći. Razapeta između roditelja, postala je žrtvom njihovih omrza i izdaje. Otac se iz Trojanskog (Domovinskog) rata vratio sa proročicom Kasandrom…i da ne duljim mater je ubila oca a Elektru i brata otjerala od sebe. I to je motiv za osvetu. I zato je priča o Elektri krvava i strašna. Bez obzira što je Ivana plavuša, možda zna smisao osvete iz legende o Elektri. Štoviše, uvjeren sam da zna. Našoj Slavici otvorila je svoju progresivnu dušu koju je Slavica spremno pretvorila u “državničku“ poruku. “A dežurnim je domoljubima poručila da će, ustreba li joj lekcija iz novije ratne povijesti Siska, o njoj pitati svog oca i strica koji, kao i pokojni djed (Egist?), nisu bili anemični kad je trebalo branit grad“. Baš kao i u legendi o Elektri, ostao je otvoren čitav niz pitanja. Tko su dežurni domoljubi? Tko je bio “anemični“, tko je sve branio Sisak, i najvažnije pitanje, od koga je trebalo braniti grad? Na sva ta pitanja Slavica Lukić odgovara samo jednom rečenicom: “Nakon ovoga čovjek se zapita sjedi li na Pantovčaku pogrešna plavuša?“

I sad usporedba nesretne haaške drame i reakcija naših progresivaca s Rommelom. Hitlerov nacistički feldmaršal je, nakon samoubojstva, dobio u liberalnoj i demokratskoj Njemačkoj ulicu, po njemu ime nose najveći njemački bojni brod i vojna baza dočim hrvatski heroj Slobodan Praljak ne može u Ikačinom Sisku dobiti ni minutu šutnje. Ne bi se previše začudio da, ako Ikača i Ivana saznaju za ovaj “nacistički skandal“ s feldmaršalom Erwinom Romelom, obje autobusom krenu na Berlin, ravno k Merkelici, i onako antifašistički odšute svoju minutu. Ipak, molim, samo bez lažne nade jer obje će sigurno ostati u svom slobodarskom Sisku…

Koliko Hrvati tuguju za svojim herojem vidjet će se u ponedjeljak 11. prosinca o.g. pred dvoranom Lisinski. Ima i onih koje taj tragični čin Praljka nije nimalo dirnuo, one najokorjelije je možda čak i razveselio. Jesu li među njima Matija Babić, Nenad Stazić, Jurica Pavičić, Ante Tomić?… Siguran sam da su radosni svi oni konfidenti koji su “uglednom“ engleskm Guardianu javili kako Hrvati ne priznaju Haag, a po reakcijama u člancima i komentarima očito je da Praljkov junački čin nije nimalo dojmio ni redakcije Jutarnjeg, Novog lista, Slobodne Dalmacije, Indexa,…i sad po tko zna koji put upadam u stupicu koju sam sam sebi postavio. Trebao bi do kraja godine nabrajat sve antife, ne vladine udruge, ljevičare, orijunaše, komunjare i jugonostalgičare koji su od 11. prosinca u euforičnom stanju. Prvi put od tragičnog 5. kolovoza 1995.g. njihove su duše i njihova srca puna nade da klerofašizam ipak neće proć’. Jednog dana prava vojska sa istoka će doć’. Oni znaju čekati. Dokaz su Joža Manolić i Buda Lončar. A većina Hrvateka je idalje pomalo zbunjena. Kažu da je navika druga priroda. A Hrvati su stoljećima navikli da slušaju i povlađuju. Sad samo više ne znaju koga. Jedni pametni i visoki kažu: “Presuda je nepravedna, ali je mi poštujemo..“ Samo jedan narod na svijetu može poštivati nepravednu presudu. Nagradno pitanje. Koji…? Pita me moj prijatelj Luka Zaradić: “Hodak, zašto Tuđman nije očistio Lijepu našu od svih tih jugonostalgičara“. Možda je i trebao da je imao vremena?

Sjetih se što je davno rekao Erazmo Roterdamski: “Aquila non captat muscas“ ili orao ne lovi muhe.

Nema presuda “šestorci“ i Praljkova smrt samo euforično značenje. Popraćena je ona i uz javno ili potajno cerekanje, ispijanje po koje ljute u “našim krčmama,“ busanje u junačka prsa uz šapat-ovo je samo početak. Ima i negativnih reakcija, napokon “klerofašisti“ nikad ne spavaju. Tako su recimo neki ”teroristi”, vjerojatno iz ekstremnih terorističkih udruga kao što su “U Ime obitelji“ i “Katolički dječji vrtići“, podnijeli kaznenu prijavu protiv Stipe Mesića. Međutim, prije bi uspjela prijava protiv britanske kraljice zbog dilanja kokaina nego protiv našeg Meskea. Odmah je tip dobio dvojicu policajaca da ga čuvaju. Stipe je, usput rečeno, u mladosti igrao nogomet. Bio je navodno talentirano lijevo krilo. Na desno ga ni silom nisu uspjeli instalirati. Slušam u suboti na špici dvojicu koji kraj mene u Buldogu piju kavu: “Vidiš, Stipe opet igra dobro!“ ”Kako misliš?” upita drugi. ”Opet ga dvojica moraju čuvati…” odgovori prvi.

Star sam pa je to nekad dobro jer možeš nezapažen prisluškivati tuđe razgovore. Na tapeti glasnog društva u kafiću je i Trump. Jedna plava dama citira naš tisak. Vjerojatno Marinu Šerić iz Večernjaka: “Trump je otvorio vrata pakla. Donio čovjek odluku da da se Jeruzalem prizna kao glavni grad Izraela. Sad na Bliskom istoku više ne bu mira!“ vrišti plavuša. A kao do sada sve je bilo med i mlijeko mislim si ja sangvinik. Kolerična plavuša se ne da i izvlači iz rukava dodatni adut koji pobjeđuje: “Koji je to idiot!“ Došlo mi je da onako nevino zapitam: “Gospođo, radite li vi možda k’o novinarka u Večernjem?“ Ali suzdržao sam se. Ženska je bila nabrijana, a ja sam bio sam. Stvar je spasio: “treći čovjek“ koji je u ruci držao Večernjak. “Još pred 20 godina” evo, piše u Večernjem, ”američki je Senat donio Zakon o veleposlanstvu u Jeruzalemu”. Kad je to ugledala, plavuša pobenavi i izdere se prijateljici: ”Gle gluposti u novinama, sad će Palestinci objaviti novu intifadu!” Uglavnom, američki je Senat donio zakon još kad je Trump prvi puta bankrotirao. Sad “idiot“ provodi zakon, a Marina Šerić i Šesta lička dobivaju ospice jer je Trump samo dosljedan. Naime, u svom predizbornom programu “omiljeni“ Donland je upravo to i obećao. I ni manje ni više, sve što je obećao sad i ispunjava. Hrvatski ljevičari mu jednu stvar ipak nikada neće oprostiti: smanjio je poreze. Čisti jeftini populizam, misle Marina i ostale pripadnice Šeste ličke. Porez se smanjuje samo bogatima, a sirotinji koja spava po podzemnim željeznicama ništa. Oni porez i tako ne plaćaju, a i to im nije smanjeno. I sve se bojim da će Donland Trump proći tragično loše. Nešto k’o Ronald Regan koji je po općoj procjeni u SAD-u proglašen jednim od najuspješnijih predsjednika XX stoljeća. Čovjek koji je srušio komunizam… što mu Marina i partizanke nikada neće oprostiti.

Ephraim Kishon je napisao: “Na svakom nadgrobnom spomeniku čitam ono pravilo ponašanja – želiš li da se o tebi govori dobro – umri“. Dakle, Trump samo mora umrijeti.

Nakon komemoracije u ponedjeljak Praljak i drugovi polako će u Hrvatskoj padati u zaborav. Doći će opet na vrh zanimanja Agrokor, Mamić, BiH, Pelješki most, Šuker, uvođenje eura…. Praljak, svastika na Poljudu, Sander.. polako će padati u zaborav. Stoga nije na odmet ukratko analizirati odličan analitički članak Snježane Pavić u Jutarnjem. Snežana je inače moja “ljubimica“, u rangu Marine Šerić. Ali ovaj put kapa joj do poda. Michael Karnavas je bio odvjetnik prvooptuženog Jadranka Prlića. Prema tome, sad ne komentiram Ikačinu Ivanu, Matiju Babića, saborsku opoziciju, kriptokomuniste, orijunaše, antife, jugoviće i ostale. Dakle Michael Karnavas smatra da je zadnji haaški proces bio “šarada, parodija i teatar.. Kaže: “Mogu sa sigurnošću reći da je u mojih 35 godina odvjetničke karijere suđenje Prliću i ostalima moje daleko najgore iskustvo“. Prvo, zamjera sudu što optuženi nisu uživali tzv. presumpciju nevinosti. Optuženi su nevini sve dok im se pravomoćnom presudom ne utvrdi suprotno. Međutim, i prije presude, na internetskim je stranicama suda stajao tekst… da su se vođe Hrvatske i Srbije već 1991.g. tajno sastali, kad su dogovorili podjelu BiH… Ako je to sve već bilo jasno, čemu suđenje?” pita se Karnavas. Pristrani suci nazivali su HVO “katoličkom vojskom“.

Odvjetnici optuženih imali su za ispitivanje svjedoka šestinu vremena od onog koje je koristilo tužiteljstvo. Doznajemo sad ono što sam ja kao prvi hrvatski odvjetnik u Haagu znao još 1996.g. Vrlo mali broj sudaca su bili iskusni suci. Većina su bili profesori prava kojima je Haaški sud bio prvi sud u životu na koji su stupili. I šećer na kraju. “Budući da izgleda nisu imali pojma kako se sudski postupak treba voditi, tražio sam da suci daju Tužiteljstvu i obrani jedan sat da im održimo predavanje, budući da su i Tužiteljstvo i obrana imali veliko iskustvo u vođenju postupaka pred ICTY-jem. Koliko god to drsko izgledalo, mojem zahtjevu je udovoljeno“. Eto, tako izgleda “časni sud“ i “časni suci“. Parodija, teatar… O njemu godinama pišem pod navodnicima. Drago mi je da je to sve potvrdio i Michael Karnavas. Hvala Snježani Pavić koja nam je to prezentirala.

Samuel Beckett je napisao: “Svi mi imamo dovoljno snage da podnesemo tuđe nesreće“.

Razveselio me svojim ocjenama veliki Miljenko Jergović. U “Subotnjoj matineji“ otkrio nam je istinu o Igoru Mandiću, mom bivšem prijatelju i šahovskom partneru. Igorove stavove svi znamo. I neka on živi s njima. Ali to ljevičarsko glorificiranje svjetonazorskih blizanaca je prije šaljivo nego mučno. Naslov: “Jednom kad umre Igor Mandić, bit će već kasno“. Razlog je Igorova knjiga “Predsmrtni dnevnik“. I što mene briga što Mandić, Pavičić, Jergović i Tomić jedan drugom kade i što se međusobno hvale? Sline o tome da Mandić piše u punoj formi (k’o Mesić kad je igrao levo krilo u Banovoj jarugi), piše k’o u svojim najboljim danima, iritira, grmi s visina (vjerojatno sa Avale) i pritom ispisuje veliku notifikacionalnu prozu. Neki bi rekli sve je to stvar ukusa. Donekle da… Ali nije stvar ukusa, recimo, uspoređivati Miroslava Krležu i Antu Tomića. To je stvar naobrazbe.

Kad naš Miljenko, u stanju sinakope, napiše: “Mandić je bez sumnje najznačajniji i najraznovrsniji novinski pisac kojeg je ova književnost imala“ onda podcjenjuje sve nas koji smo živjeli i čitali Veselka Tenžeru, karizmatika hrvatske metaforike. Kad bi čitali Knjigu njegovih tekstova, eseja i feljtona “Sloboda u rezervatu“ današnji higijeničari duha naglo bi promucali od muke i jala. Shvatili bi zašto Veselka Tenžeru mnogi ugledni znalci svrstavaju uz bok Matošu. Tenžera nije projekt Jagne Pogačnik, Profila i “novo komponovanih” književnih liberala. Doimaju se k’o talentirani maturanti u kojima uživaju njihove profesorice tipa Jagne Pogačnik. U Jokićevom kurikulumu ima mjesta za prosječne talente kao što su gore spomenuti, za Ferića i još ponekog talentiranog egzibicionistu, ali ne i za najvećeg od svih – Tenžeru. Duhoviti cinik, ironičan do srži, lucidan i superioran dežurnoj ideologiji. Uspoređivati njega i Mandića znači intelektualno se srozati u svoje vlastite zablude.

Da malo parafraziram Oscara Wildea: Miljenko Jergović piše svoje romane kao da mu je to bolna obveza.

Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Nije mi jasno upravlja li Katoličkom crkvom papa Franjo ili filantrop George Soros?

Objavljeno

na

Objavio

Papin dokument o prihvatu migranata čista je zlouporaba Evanđelja u političke svrhe. On ruši temeljnu granicu koju je Isus postavio: “Dajte Bogu Božje, a caru carevo”

Što se humane dimenzije migracija tiče, tu nitko nema dileme, čovjeku u nevolji, pogibelji, treba pružiti srce i ruku bez obzira na naciju, rasu, boju kože ili vjeru. No migracije imaju i pravni, (geo)politički, pravni, pa i sigurnosni aspekt.

Razne nevladine udruge već godinama rade dar-mar na Mediteranu, proizvode politički i sigurnosni kaos kršeći pravila i zakone.

Tako su dvije njemačke nevladine udruge doslovno ukrale ispred nosa libijske obalne straže pedesetak ljudi, strpali ih na svoje brodove i krenuli put Italije.

Nažalost, na njihovim brodovima, koje ni Italija ni Malta ne žele primiti, ima male djece i žena uz pomoć kojih ova NGO mafija, mahom financirana od “financijskog terorista”, kako su ga nazvali Kinezi, Georgea Sorosa, emocionalno reketari zapadne države i vlade, zapravo savjest svih nas.

Tako da u prvom planu nije problem bezakonja, protuzakonitih djelatnosti, bilo da se radi o trgovcima ljudima, bilo da se radi o rečenim nevladinim udrugama koje potiču bezakonje, već “humanitarna dimenzija”.

Nova talijanska Vlada stala im je na kraj u ovom ratu između “humanitaraca i filantropa” i ljudi, političara koji traže vladavinu prava, poštovanje pravila i procedura pri migracijama, koje mazohistički Zapad naziva “populistima”, “ksenofobima”, “nacionalistima” i masom drugih etiketa.

Na stranu “humanitaraca i filantropa” sorosevske matrice žestoko se svrstala Sveta Stolica na čelu s papom Franjom koji je baš u slučaju ova dva broda koja Italija i Malta ne žele primiti ponovno prozvao “bešćutni Zapad” da hitno dozvole uplovljavanje brodova s pedesetak migranata bez obzira na to što se radi o protuzakonitoj djelatnosti.

Koliko je papi Franji stalo do migranata iz islamskog svijeta koji protuzakonito i bez ugroze rata ili slične nevolje navaljuju na europske granice, svjedoči i jedan medijski potpuno ignorirani događaj.

Koncem prošle godine u Vatikanu, u organizaciji Odjela za izbjeglice i prognanike Dikasterija za promicanje cjelovitog ljudskog razvoja, koji osobno vodi papa Franjo, organiziran je skup pod naslovom Ksenofobija, rasizam, populistički nacionalizam u kontekstu globalne migracije.

U završnom dokumentu ovaj Franjin Dikasterij žestokim je riječima napao “idolatriju granica” i kršćane koji pristaju na vladavinu prava kaljajući time svoje kršćansko ime, jer granice vlastitih država uzdižu iznad Isusove zapovijedi ljubavi.

Cijeli dokument je radikalniji od Marakeškog sporazuma, vrlo površan, bez razlikovanja, moralizatorski te zagovara bezuvjetni prihvat svih migranata bez obzira jesu li zakoniti ili nezakoniti, a sve drugo proglašava ksenofobijom, rasizmom, nacionalističkim populizmom.

Na audijenciji kod pape Franje nakon tri dana rada podtajnik ovog Franjina Dikasterija pater Fabio Baggio dužnost svih kršćana sažeo je, kada su posrijedi (i)legalne migracije muslimana u Europu, u četiri riječi: “Prihvatiti, zaštititi, promicati, integrirati.”

Osim što ovaj dokument i skup ima sve elemente anarhističkog bezumlja, on je čista zlouporaba Evanđelja i Isusa u političke svrhe. Evanđelje ni sam Isus nije zamislio kao politički program i matricu, to je svojstveno Kur’anu i islamu, gdje nema razlike između religioznog i svjetovnog po pitanju “kompetencija”.

Zapovijed ljubavi prema bližnjem Isus nije zamislio kao imigracijsku politiku, to je u nadležnosti svjetovnih država i njihovih parlamenata.

Stoga, kada je “idolatrija granica” u pitanju, ovaj dokument je srušio temeljnu granicu koju je Isus postavio a glasi: “Dajte Bogu Božje, a caru carevo”, jer “moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta”.

Evanđelje je poruka spasenja, a ne neki humanitarističko-politički manifest. Ovakvom politizacijom evanđelja i horizontalizacijom kršćanstva papa Franjo upleće se kao vjerski poglavar u unutarnja pitanja sekularnih, suverenih država, u ovom slučaju Italije i Malte, kao i pritiskom na Bruxelles, kako će iste države regulirati vlastiti pravni i granični režim.

K tome, s gorčinom i tugom valja konstatirati da Katolička crkva pod papom Franjom reducira svoju misiju na humanitarizam, a evanđeoski navještaj na političko oslobođenje, sve viđeno kod latinskoameričke teologije oslobođenja.

Takva Crkva, svedena na nekog podizvođača globalne etike, zapravo postaje beskorisna, jedna među mnoštvom humanitarnih udruga.

No taj humanitarizam je lažan, pa i opasan za same migrante. To kaže jezik brojki. Prije dolaska na vlast u Italiji ove “rasističke, ksenofobne, nacionalističke i populističke” Salvinijeve vlasti, ovo su službeni podaci Visokog komesarijata za izbjeglice, zbog vabljenja raznih nevladinih udruga i humanista te filantropa na Mediteranu je broj smrtno stradalih osoba, migranata bio 2872.

Nakon što su Salvinijevi rasisti i ksenofobi došli na vlast i promijenili pravila što se tiče ilegalnih (napominjem: ilegalnih) migracija i uplovljavanja, taj broj je spao na tisuću.

Dakle, krenuvši u borbu protiv trgovaca ljudima i “humanitarnih” nevladinih udruga, spašeno je gotovo dvije tisuće života, i to inzistiranjem na zakonu i procedurama, što bi, sigurno, i Isusu bilo drago čuti, jer su ilegalni migranti u velikom postotku s ekonomskim motivima, u lovu na blagodati europske socijalne države, bili obeshrabreni u toj ilegalnoj raboti koja je ujedno prijetnja sigurnosti državama Europe.

Italija nipošto nije ksenofobna zemlja jer je u njoj već sada četiri milijuna imigranata, mahom iz Afrike, koji su u Italiju zadnjih desetljeća legalno došli i tu žive i rade.

Unatoč tome državni tajnik Svete Stolice kardinal Parolin poručio je pred Božić talijanskim vlastima kako je “migriranje (ljudsko) pravo” dok, s druge strane, za države, poput Italije, ne postoji “pravo na neprihvaćanje”.

No ova politika Vatikana prema (ilegalnim) migrantima, u ogromnoj većini iz islamskih zemalja, ima i dimenziju farse. Tako je spomenuti dokument Franjina Dikasterija u tu svrhu posebno naglasio važnost “instituta azila” za sve one koji bježe od rata ili (smrtnih) pogibelji.

Farsa je u sljedećem. U Pakistanu, zemlji u kojoj nema rata, iz koje horde ilegalnih migranata muslimana bez dokumenata kucaju na granice Europe, jedna katolkinja, kršćanka Asia Bibi, prije deset godina lažno je bila optužena za blasfemiju, da je uvrijedila proroka Muhameda, deset godina je trunula u zatvoru i nakon što je odbila obratiti se na islam, osuđena je na smrt. Pošto ju je Vrhovni sud oslobodio, izbile su demonstracije i rulja je na ulicama Islamabada tražila da je ipak ubiju.

U Pakistanu je četiri milijuna kršćana koji svaki dan trpe torture, brani im se sloboda vjeroispovijesti, suprug i djeca Asie Bibi također se skrivaju jer ih žele ubiti.

Tražili su azil u Europi, ali ništa, Velika Britanija, u kojoj u Londonu stoluje gradonačelnik po ocu i majci Pakistanac, odbila im je dati azil kako ne bi potaknuli vjerske nerede i bijes među britanskim muslimanima. Muk cijelog Zapada.

No kada dođe Pakistanac u EU, dovoljno je da proda fintu da je homić i da će ga u Pakistanu kamenovati, eto ti azila, stana, novca i svih blagodati europske socijalne države.

Kada su već EUropske države odbile dati azil obitelji katolkinje Asie Bibi, izvan svake sumnje da će Vatikan, koji “potiče instituciju azila za sve koji su u smrtnoj opasnosti”, ovoj katoličkoj obitelji u smrtnoj pogibelji pružiti ruku.

Onda je za mnoge katolike, uključujući moju malenkost, nastupio šok. Kako je donijela agencija SIR (agencija talijanske biskupske konferencije!!!) broj dva Crkve pod vladavinom pape Franje, spomenuti kardinal Parolin, na upit novinara o sudbini Asie Bibi i njezine obitelji izjavio je kako po tom pitanju “ne postoji nikakva diplomatska aktivnost Svete Stolice” i potom sve ostavio u šoku rekavši:

“Slučaj Asie Bibi je unutarnje pitanje Pakistana.” Drugi čovjek Katoličke crkve, kardinal Parolin, tvrdi, dakle, da je sudbina žene koja je zbog svoje katoličke vjere osuđena na smrt, kao i njene katoličke obitelji, “interna stvar Pakistana”, i to, pustimo sada crkvene dokumente o svetosti života, sedamdeset godina od Opće deklaracije o ljudskim pravima, koja jasno kaže da teška kršenja ljudskih prava nikako nisu interna stvar bilo koje države ili režima, već pozivaju na akciju sve ljude, sve narode i države.

Licemjerni aspekt aktualne vatikanske nomenklature sastoji se i u sljedećem nadrealističkom paradoksu: dok Vatikan ne želi uznemiravati islamske režime u kojem su ugrožena temeljna ljudska prava (vjerskih) manjina, pri čemu je pravo na život upravo to, isti taj Vatikan ustaje protiv “idolatrije granica” i osporava pravo slobodnim i demokratskim državama da vrše svoju temeljnu funkciju, kontrolu vlastitih granica, štićenje vladavine prava, te suvereno pravo odlučivanja o modalitetima vlastite (i)imigracijske politike.

Nevjerojatno je da Katolička crkva pod papom Franjom, inače katolikom, ima dvostruke kriterije za ilegalne migrante tražitelje azila, i katolike tražitelje azila u smrtnoj opasnosti u istim tim državama iz kojih migranti dolaze!

Osobno, što se moje Crkve tiče, više ništa nije jasno, kuda ide i što je ona pod ovim papom. Zapravo, nije mi jasno upravlja li Katoličkom crkvom papa Franjo ili filantrop George Soros? Možda obojica…

Ivica Šola / Globus

 

Ivica Šola: Zapad je infantilna, kretenska kultura

 

 

 

Višnja Starešina: Problem s migrantima pred eskalacijom, a Hrvatska okreće glavu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Kronična hrvatska politička glupost

Objavljeno

na

Objavio

Vrijeme malo do nikakvo, vuče se siječanj kao depresivan starac. Ono što je ponedjeljak u tjednu, to je siječanj u godini. Pitaju me zašto kolumne uvijek začinjem meteorološkim podatcima, ja odgovaram da vremenske prilike utječu na nas više no što smo svjesni i da smo svi meteoropati, a ne samo oni. Ma sve je to ionako poznato, od davnina. Kako šiloka iliti južina može biti pogubna, znali su već stari Dubrovčani, a da su znali znaju svi koji o povijesti nešto znaju, to jest da gospari nisu vijećali niti odlučivali kada je jugo, pa ni donosili presude krivcima jerbo bi bile oštrije no inače.

Da današnji hrvatski političari odnosno oni koji se tako nazivaju to jest lažno predstavljaju, samo malo bolje prate prognozu vremena, ni sjednice Vlade ni sjednice Sabora ne bi se održavale kada vlada jugo. Da se ta dubrovačka mudrost nije putem izgubila, ne bi bilo sjednice Hrvatskoga sabora 16. dana mlade godine 2019. Da nije bilo sjednice, AvioniPod klupama su skrivali modele migova repariranih u doba crvenih tako dobro da su se mogli rulati po pisti, ali ne i dignuti. Na klupe su izvukli papirnate i plastične ef-šesnaestice, a jedan upravili prema Damiru Krstičeviću koji je instinktivno reagirao kao ministar obrane i odbio napad, zgrabio avion i srušio ga. Tako se to radi, bravo Damire. Da su i dva išla prema njemu, oba bi pala.ne bi se dogodilo što se dogodilo. Sada se svi jako zgražaju, osim mene. Bila je to vrhunska predstava, i tko god kaže da se nije dobro zabavljao, laže ili je licemjeran ili oboje, a je li jugo pisao tekst više i nije važno.

U prvom činu sjednice koja možda ostane (ne će) u estradnoj memoriji nacije, vidjeli smo mlade modelare iz esdepea koji su pod paskom teta iz vrtića cijelo jutro izrađivali male zrakoplove da bi potom izluđivali vladajuće stričeke. Pod klupama su skrivali modele migova repariranih u doba crvenih tako dobro da su se mogli rulati po pisti, ali ne i dignuti. Na klupe su izvukli papirnate i plastične ef-šesnaestice, a jedan upravili prema Damiru Krstičeviću koji je instinktivno reagirao kao ministar obrane i odbio napad, zgrabio avion i srušio ga. Tako se to radi, bravo Damire. Da su i dva išla prema njemu, oba bi pala.

U drugom je činu bilo još više zabave, urnebesne. Nisu letjeli zrakoplovi nego isprva tek riječi, uljudno se razmatralo tko radi u korist Hrvatske, a tko u korist Srbije, tko će biti odveden u Wiener Neustadt ili Karađorđevo, neki vele da je izdaja, neki da je veleizdaja, neki da nije ništa od toga. Proradile strasti, poletio premijer na Grmoju, naletio na Bulja, umiješali se mnogi pa i Pupovac uvijek zabrinut za ugled Hrvatske i jako žalostan kada se Hrvati među sobom svađaju, tužan i zato što je toga dana u Beogradu bio Putin, a Vučić ga nije pozvao (to jest Pupovca). Sutradan brojni komentari, pa kakav je to sastav Sabora, pa oni sastavi iz devedesetih bili su mila majka prema ovom, zgražanje na sve strane, te tko je koga uhvatio za kravatu, je li Plenković u naletu mogao dohvatiti Grmoju i što bi SrbijaKada se u Saboru ili drugdje razgovara o demografskoj tragediji ili iseljavanju mladih školovanih ljudi, nema visokih tonova, kada se govori o krucijalnim socijalnim problemima i sve većem siromaštvu sve većega broja ljudi – govori se mirno i učtivo, o upitnoj školskoj reformi gotovo ništa, o smeću pomalo, o krahu brodogradnje nimalo.Ali kada je riječ o Srbiji odnosno o mogućem podilaženju Srbiji, sve se uznemiri jer ljudi ipak imaju savjest i ta ih savjest grize kao crni pas, znaju da su od početka stoljeća uvučeni u perfidnu igru koja nema kraja, sudac ne zviždi jer nije gotovo dok on ne kaže da je gotovo.bilo da jest, tko je bježao i je li bježao, tko je vol, a tko nije. Na kraju se zaboravi o čemu je uopće bilo riječi i kako je sve i kada počelo.

Određivanje u odnosu prema Srbiji

A riječ je o tipičnoj, kroničnoj hrvatskoj političkoj gluposti, upravo beskonačnoj. Matematičko je svojstvo beskonačnosti, kažu, da koliko god se od beskonačnog oduzima, opet ostaje beskonačno. Pa smo stalno na istom. Umjesto da se bavimo svojom aktualnom sudbinom, umjesto da se bavimo Hrvatskom, mi kao da se određujemo odnosom prema Srbiji i Srbima i ta je tema hrvatskoj politici toliko važna da izaziva strasti inače zatomljene ili nepostojeće. Kada se u Saboru ili drugdje razgovara o demografskoj tragediji ili iseljavanju mladih školovanih ljudi, nema visokih tonova, kada se govori o krucijalnim socijalnim problemima i sve većem siromaštvu sve većega broja ljudi – govori se mirno i učtivo, o upitnoj školskoj reformi gotovo ništa, o smeću pomalo, o krahu brodogradnje nimalo.

Ali kada je riječ o Srbiji odnosno o mogućem podilaženju Srbiji, sve se uznemiri jer ljudi ipak imaju savjest i ta ih savjest grize kao crni pas, znaju da su od početka stoljeća uvučeni u perfidnu igru koja nema kraja, sudac ne zviždi jer nije gotovo dok on ne kaže da je gotovo, a bit će gotovo kada se sve iznivelira, napadači i napadnuti, krvnici i žrtve izjednačeni, kada povijest bude umjetno izbalansirana, svi su krivi i samo se moraju ispričati jedni drugima pa će sve biti u redu. I svi će se ionako naći opet u istom organizmu koji se ne treba zvati Jugoslavija, može i Europska unija.

Mnogi rade u korist Srbije

Radi li tko u Hrvatskoj u korist Srbije? Da. Rade mnogi i to traje već desetljećima. Ako Hrvatska (hrvatska politika) nježno i obzirno potiče Srbiju i Srbe da barem daju podatke o mjestima gdje se nalaze kosti ubijenih hrvatskih branitelja i civila, a Srbija i Srbi šute i usput se rugaju, pa ako nakon toga Hrvatska ne poduzme odlučnije korake, onda radi u korist Srbije. I protok vremena radi u istu korist. Ako Hrvatska ne traži od Srbije ratnu odštetu, onda radi u korist Srbije. Ako hrvatske „institucije“ čak ne traže odštetu za Hrvatice i Hrvate zatočene u srbijanskim logorima, nego prepuštaju sužnjevima da to rade sami, individualno i bez većeg uspjeha vjerojatno, ili nikakvog – onda rade u korist Srbije. Ako se ne progone i uhićuju srpski zločinci koje nikakva abolicija ni mirna integracija ne mogu ekskulpirati, a ne uhićuju se osim u neznatnim količinama – onda je riječ o praksi u korist Srbije. Jer zločinci su zločine radili u korist Srbije, to jest velike Srbije.

Ako se toj, beskonačno i uvijek istoj Srbiji iz Hrvatske pomaže da uđe u europske integracije, ako Hrvatska zatvara oči pred drskom srbijanskom „univerzalnom jurisdikcijom“ to jest dopušta joj da se bavi događajima (i ljudima) na hrvatskom tlu, na tlu hrvatske države, onda radi u korist Srbije, i te kako radi. Ako se Hrvatska ne ponaša kao samosvjesna članica Europske unije, nego dopušta da joj velike unionističke sile diktiraju odnos prema Srbiji, onda radi u korist Srbije. Ako je dopustila otvaranje poglavlja 23., a da Srbija prije toga ama baš ništa učinila u svezi s ni jednim hrvatskim zahtjevom, onda „otvarači“ rade u korist Srbije. Ako Hrvatska pod firmom zaštite manjina dopušta perfidnom dijelu te manjine da sustavno radi protiv hrvatske države i putem svojih medija vrijeđa hrvatske svetinje, onda radi u korist Srbije. Ako Hrvatska u estradi, filmu, kazalištu itd. dopušta intenzivne veze s takvom, opisanom Srbijom, financira štoviše razne koprodukcije pa i većinski srbijanske filmove, ali i posve „hrvatske“ koji za teme uzimaju hrvatsku krivnju, prokazuju hrvatsku obranu kao zločin, a hrvatsku državu kao promašeni projekt, Hrvate kao zombije – onda radi u korist Srbije.

Ako iz Hrvatske s visoke državne i akademske razine nema čvrstog odgovora na srbijanske povijesne, kulturno-povijesne i posebno književne krivotvorine – onda se iz Hrvatske radi u korist Srbije. Ako „međunarodna zajednica“ (EK?) delegira hrvatsku diplomatkinju da bude pomoć Srbiji u pristupnoj fazi europskim integracijama, onda Hrvatska u najmanju ruku treba tim likovima reći da je neuputno i neprimjereno zahtijevati od hrvatske diplomacije da pomaže zemlji agresoru na Hrvatsku u bilo čemu, pa i u tomu, posebno. I da na kraju balade rečena diplomatkinja postane ministrica vanjskih poslova. U Hrvatskoj. (I onda se Vlast u Hrvatskoj čudi kada se tko tomu čudi.) I ta osoba prati „napredak Srbije“, prati u sklopu povjerenstva za praćenje, kojega očito nema, kao ni napretka. Prati. Tako Hrvatska postaje prva pratilja Srbije. (O hrvatskoj diplomaciji, kako je nastala i kako se razvijala, drugom prilikom, o školi Budimira Lončara koja i dalje radi, i o školi Mate Granića.)

Sve navedeno ne ispunjava potpuno ganutljiv pojam (samoproglašene) veleizdaje, pa ga ne treba olako potezati. Ali potpuno ispunjava pojam kronične hrvatske političke gluposti, pojam točan i beskonačan, kao što rekoh, i nema mu se što oduzeti. (Usput: zbog nedostatka zapošljivih ljudi, vlast je dopustila da se umirovljenici vrate na svoja stara radna mjesta, ili nova. Koliko god to neizvedivo bilo, ipak imam potrebu reći te bi bilo dobro da se zastupnici(naroda) u Hrvatskom saboru, onom iz devedesetih koji se zvao i Hrvatski državni sabor, na neko vrijeme vrate u Sabor, makar i na četiri sata.)

Ucjene

U svemu tom metežu, ostala mi je u uhu jedna fake izjava: da bi Hrvatska, ako blokira Srbiju, mogla doživjeti sankcije. Je li? Tako se plaši javnost, potpuno neutemeljeno. Uostalom, Hrvatska je zbog Srbije već jednom bila pod UcjeneBlokirali su nas ucjenama: ako ne surađujete s Haagom, ne ćete vi u Europsku uniju (plus slučaj sa Slovencima), ako ne promijenite Ustav tako da svima bude jasno, a ne samo njima, da pristajete na status kolonije unutar vrlo demokratske Unije koja u trenutku izglasavanja toga i takvog izmijenjenog hrvatskog Ustava sugerira vlastima u Hrvatskoj da je i trideset posto oduševljenih dovoljno, ne osvrćite se na većinu jer je većina ionako stoka koja ne zna razmišljati. A to vam je, vele oni, preporuka za sve buduće zamišljene referendume, ne dajte i točka. Za uzvrat što ste se odrekli velikoga dijela svoga suvereniteta, u Hrvatskoj će, čim uđete u obećanu zemlju, poteći med i mlijeko, što će suverenistima začepiti gubicu.sankcijama, to jest pod embargom na uvoz oružja kada ju je napala Srbija i srbizirana jugoslavenska vojska. Sankcijama su Hrvatskoj prijetili i u mnogim fazama naše obrane, ta je čarobna riječ mogla uplašiti plašljive, ali nas nije, prijetili su nam iz raznih Europa (i šire) čim bi saznali da bismo se mogli malo pomaknuti i ući za koji kilometar u okupirani teritorij. Prijetili su nam sankcijama i zbog Herceg Bosne, na kraju sankcije zamijenili zajedničkim zločinačkim pothvatom, što bolje zvuči.

Blokirali su nas ucjenama: ako ne surađujete s Haagom, ne ćete vi u Europsku uniju (plus slučaj sa Slovencima), ako ne promijenite Ustav tako da svima bude jasno, a ne samo njima, da pristajete na status kolonije unutar vrlo demokratske Unije koja u trenutku izglasavanja toga i takvog izmijenjenog hrvatskog Ustava sugerira vlastima u Hrvatskoj da je i trideset posto oduševljenih dovoljno, ne osvrćite se na većinu jer je većina ionako stoka koja ne zna razmišljati. A to vam je, vele oni, preporuka za sve buduće zamišljene referendume, ne dajte i točka. Za uzvrat što ste se odrekli velikoga dijela svoga suvereniteta, u Hrvatskoj će, čim uđete u obećanu zemlju, poteći med i mlijeko, što će suverenistima začepiti gubicu.

Još potpišite da se kanite riješiti te kune i prigrliti euro, pa vas više ništa i ne trebamo pitati, kao što vi ne trebate pitati narod. Zašto Mađari ili Česi nemaju euro? Oni valjda nisu potpisali takav ugovor. Vi ste ušli zadnji, iz magareće klupe, pa vam možemo nametati što želimo. Odabrani vaši političari koji su na vrijeme shvatili da su samo visoki predstavnici Unije, imat će našu potporu. Kao što vidite, to funkcionira, za uvođenje eura oni se mogu samo obrecnuti na pristaše nacionalne valute.

Tako oni, unionisti. Znaju da Hrvatsku mogu potepati kako žele, jer joj iznad glave stalno visi mač mogućih (vrlo mogućih) zlosretnih kretanja u jugoistočnoj Europi, pa je Croatiji ipak nekako ugodnije i sigurnije biti u okrilju PozicijeRusija zauzima vrlo dobre gospodarske pozicije u Hrvatskoj, zahvaljujući slomu Agrokora ali ne samo njemu, Azimov i bez vojne odore nalazi saveznike. U RS-u su Rusi kao kod kuće, već odavno. Ono što preostaje od BiH, pod paskom je sultana. Hrvate u Herceg Bosni još drži na životu samo činjenica da moraju ostati kao ukras Federacije, kako se ni bi moglo reći da u Europi postoji islamska država, i tako će biti sve dok Europa ne postane islamska država. Dotle Arapi osnivaju uporišta diljem Bosne, u ugodnoj klimi i zemlji blagoslovljenoj vodama. Misle na budućnost. Da. Toliko.Europske unije nego u nekoj balkanskoj novotvorevini. Na taj povijesno-psihološki moment računaju sofisticirani zapadni kancerogeni zavojevači, premda Hrvatskoj sigurnost ne mogu jamčiti niti imaju čime. Može NATO i ima čime, ali i tu se stvari mogu promijeniti. Povijest je dinamična.

Hrvatska je može i mora osloniti samo na sebe

Elem, Hrvatska se može i mora i opet osloniti samo na sebe, jačati vojsku i duh iz trijumfalnih devedesetih, e da bi događaje koji će uslijediti dočekala spremna, koliko već može. Kosovo, Makedonija (sjeverna ili ne), Bosna i Hercegovina, Albanija – sve je to još u kretanju kojemu se teško može predvidjeti kraj, a za sada je jedino izgledna pojava velike Albanije koja je ucrtana u strateške planove i odgovara prekooceancima. U tom bi slučaju mogli popustiti Srbiji i dati joj da prisajedini RS, čime Srbija dolazi pred vrata Zagreba. Bit će vidljiva s Katedrale. Moguće. Sve je moguće.

Srbija je strateški partner Rusije, to jest obratno, Rusija ju naoružava sve u šesnaest, doduše ne šesnaesticama nego migovima koji lete. (Opaska: dan prije dolaska Putina u posjet raspekmeženom Vučiću, među darovima što ih donosi ruski car spomenuta je bila i suradnja na nuklearnom programu, u „mirnodopske svrhe“. Dobro sam čuo, valjda s radija, ne sjećam se. Poslije više nisam čuo, očito je vijest cenzurirana.)

Istodobno, Rusija zauzima vrlo dobre gospodarske pozicije u Hrvatskoj, zahvaljujući slomu Agrokora ali ne samo njemu, Azimov i bez vojne odore nalazi saveznike. U RS-u su Rusi kao kod kuće, već odavno. Ono što preostaje od BiH, pod paskom je sultana. Hrvate u Herceg Bosni još drži na životu samo činjenica da moraju ostati kao ukras Federacije, kako se ni bi moglo reći da u Europi postoji islamska država, i tako će biti sve dok Europa ne postane islamska država. Dotle Arapi osnivaju uporišta diljem Bosne, u ugodnoj klimi i zemlji blagoslovljenoj vodama. Misle na budućnost. Da. Toliko.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari