Pratite nas

Kolumne

HODAK: Koliko Hrvati tuguju za svojim herojem vidjet će se pred dvoranom Lisinski

Objavljeno

na

Naši progresivci ovih dana dobivaju sve nove i nove čireve u svojim crvenim želucima i na samu pomisao o nekakvoj minuti šutnje za pokojnog hrvatskog generala Slobodana Praljka. Nema ni sekunde šutnje za “ratnog zločinca“!

Nedavno sam u jednoj kolumni, u nedostatku inspiracije, podsjetio na Hitlerovog vojskovođu Erwina Rommela.

Bio je jedan od najsposobniji Hitlerovih feldmaršala u Drugom svjetskom ratu i pobjednik mnogih bitaka u Africi. Dana 14. listopada 1944.g. Rommel, zvan “Pustinjska lisica“, se ubio. Po balkanskom shvaćanju, nacističkom je generalu trebalo zatrt ime, prezime i svaki trag postojanja. Balkanski mentalitet shvaća takvog čovjeka ratnim zločincem koji je samo suicidom izbjegao nirnberški proces. Osobito u današnjoj krajnje iskompleksiranoj Angelinoj Njemačkoj.

Naime, u Njemačkoj postoji već priličan broj zatvorskih presuda protiv njihovih “klerofašista“ koji su se usudili “klevetati“ saveznike zbog već legendarnog bombardiranja Dresdena 13,14, i 15. veljače 1945. g. time što su to nazvali ratnim zločinom protiv Nijemaca. Grad u vojno-taktičkom pogledu nije predstavljao nikakav osobiti cilj.

Do 1945.g. nije bio napadan jer je bio izvan dosega savezničkog zrakoplovstva. No, pred sam kraj rata saveznici su napokon došli, kartaški rečeno, na štih. Pod zapovjedništvom britanskog generala Arthura Harrisa, bacanjem zapaljivih bombi na Dresden, nastala je ognjena oluja u kojoj je stradalo oko 25.000 građana te oko 60.000 je bilo opečeno i ranjeno. Oni koji su javno dvojili o opravdanosti tog zločina otišli su u zatvor. Međutim, i u takvoj antifašističkoj Njemačkoj, feldmaršal Hitlerove armade Rommel ima svoju ulicu u gradu Erlagenu, po njemu se zove poznati vojni razarač iz klase Lutjens te jedna od najvećih vojnih baza Bundeswehra – Feld Marshal Rommel Barracks. Rijetki “progresivni“ čitatelji ove kolumne sigurno će se zapitati od kuda sada odjednom moje zanimanje za Hitlerovog Alfa Rommela?

Naime, naši progresivci ovih dana dobivaju sve nove i nove čireve u svojim crvenim želucima i na samu pomisao o nekakvoj minuti šutnje za pokojnog hrvatskog generala Slobodana Praljka. Nema ni sekunde šutnje za “ratnog zločinca“! Ostao sam duboko tronut hrabrom gestom predsjednice Gradskog vijeća grada Siska. Gradonačelnica, već slavna Ikača, može biti ponosna na svoju Ivanu Krčelić. O tome nas izvještava naša Slavica Lukić u Jutarnjem pod naslovom: ”Sjajna lekcija iz državništva vijećnice Krčelić“. Kako se lako postane “državnik“ u progresivnom dijelu Siska.

Slavičina i Ikačina “državnica“ je “u histeriji nastaloj nakon haaške presude i ispijanja otrova u sudnici, odbila HDZ-ov prijedlog da sjednicu sisačkog Gradskog vijeća započne minutom šutnje za generala Praljka.

Odbijam politizaciju događaja iz haaške sudnice“ objasnila je sisačka Elektra. Naziv Elektra joj doista pristaje jer se ponijela kao prava Agamemnonova i Klitemnestrina kći. Razapeta između roditelja, postala je žrtvom njihovih omrza i izdaje. Otac se iz Trojanskog (Domovinskog) rata vratio sa proročicom Kasandrom…i da ne duljim mater je ubila oca a Elektru i brata otjerala od sebe. I to je motiv za osvetu. I zato je priča o Elektri krvava i strašna. Bez obzira što je Ivana plavuša, možda zna smisao osvete iz legende o Elektri. Štoviše, uvjeren sam da zna. Našoj Slavici otvorila je svoju progresivnu dušu koju je Slavica spremno pretvorila u “državničku“ poruku. “A dežurnim je domoljubima poručila da će, ustreba li joj lekcija iz novije ratne povijesti Siska, o njoj pitati svog oca i strica koji, kao i pokojni djed (Egist?), nisu bili anemični kad je trebalo branit grad“. Baš kao i u legendi o Elektri, ostao je otvoren čitav niz pitanja. Tko su dežurni domoljubi? Tko je bio “anemični“, tko je sve branio Sisak, i najvažnije pitanje, od koga je trebalo braniti grad? Na sva ta pitanja Slavica Lukić odgovara samo jednom rečenicom: “Nakon ovoga čovjek se zapita sjedi li na Pantovčaku pogrešna plavuša?“

I sad usporedba nesretne haaške drame i reakcija naših progresivaca s Rommelom. Hitlerov nacistički feldmaršal je, nakon samoubojstva, dobio u liberalnoj i demokratskoj Njemačkoj ulicu, po njemu ime nose najveći njemački bojni brod i vojna baza dočim hrvatski heroj Slobodan Praljak ne može u Ikačinom Sisku dobiti ni minutu šutnje. Ne bi se previše začudio da, ako Ikača i Ivana saznaju za ovaj “nacistički skandal“ s feldmaršalom Erwinom Romelom, obje autobusom krenu na Berlin, ravno k Merkelici, i onako antifašistički odšute svoju minutu. Ipak, molim, samo bez lažne nade jer obje će sigurno ostati u svom slobodarskom Sisku…

Koliko Hrvati tuguju za svojim herojem vidjet će se u ponedjeljak 11. prosinca o.g. pred dvoranom Lisinski. Ima i onih koje taj tragični čin Praljka nije nimalo dirnuo, one najokorjelije je možda čak i razveselio. Jesu li među njima Matija Babić, Nenad Stazić, Jurica Pavičić, Ante Tomić?… Siguran sam da su radosni svi oni konfidenti koji su “uglednom“ engleskm Guardianu javili kako Hrvati ne priznaju Haag, a po reakcijama u člancima i komentarima očito je da Praljkov junački čin nije nimalo dojmio ni redakcije Jutarnjeg, Novog lista, Slobodne Dalmacije, Indexa,…i sad po tko zna koji put upadam u stupicu koju sam sam sebi postavio. Trebao bi do kraja godine nabrajat sve antife, ne vladine udruge, ljevičare, orijunaše, komunjare i jugonostalgičare koji su od 11. prosinca u euforičnom stanju. Prvi put od tragičnog 5. kolovoza 1995.g. njihove su duše i njihova srca puna nade da klerofašizam ipak neće proć’. Jednog dana prava vojska sa istoka će doć’. Oni znaju čekati. Dokaz su Joža Manolić i Buda Lončar. A većina Hrvateka je idalje pomalo zbunjena. Kažu da je navika druga priroda. A Hrvati su stoljećima navikli da slušaju i povlađuju. Sad samo više ne znaju koga. Jedni pametni i visoki kažu: “Presuda je nepravedna, ali je mi poštujemo..“ Samo jedan narod na svijetu može poštivati nepravednu presudu. Nagradno pitanje. Koji…? Pita me moj prijatelj Luka Zaradić: “Hodak, zašto Tuđman nije očistio Lijepu našu od svih tih jugonostalgičara“. Možda je i trebao da je imao vremena?

Sjetih se što je davno rekao Erazmo Roterdamski: “Aquila non captat muscas“ ili orao ne lovi muhe.

Nema presuda “šestorci“ i Praljkova smrt samo euforično značenje. Popraćena je ona i uz javno ili potajno cerekanje, ispijanje po koje ljute u “našim krčmama,“ busanje u junačka prsa uz šapat-ovo je samo početak. Ima i negativnih reakcija, napokon “klerofašisti“ nikad ne spavaju. Tako su recimo neki ”teroristi”, vjerojatno iz ekstremnih terorističkih udruga kao što su “U Ime obitelji“ i “Katolički dječji vrtići“, podnijeli kaznenu prijavu protiv Stipe Mesića. Međutim, prije bi uspjela prijava protiv britanske kraljice zbog dilanja kokaina nego protiv našeg Meskea. Odmah je tip dobio dvojicu policajaca da ga čuvaju. Stipe je, usput rečeno, u mladosti igrao nogomet. Bio je navodno talentirano lijevo krilo. Na desno ga ni silom nisu uspjeli instalirati. Slušam u suboti na špici dvojicu koji kraj mene u Buldogu piju kavu: “Vidiš, Stipe opet igra dobro!“ ”Kako misliš?” upita drugi. ”Opet ga dvojica moraju čuvati…” odgovori prvi.

Star sam pa je to nekad dobro jer možeš nezapažen prisluškivati tuđe razgovore. Na tapeti glasnog društva u kafiću je i Trump. Jedna plava dama citira naš tisak. Vjerojatno Marinu Šerić iz Večernjaka: “Trump je otvorio vrata pakla. Donio čovjek odluku da da se Jeruzalem prizna kao glavni grad Izraela. Sad na Bliskom istoku više ne bu mira!“ vrišti plavuša. A kao do sada sve je bilo med i mlijeko mislim si ja sangvinik. Kolerična plavuša se ne da i izvlači iz rukava dodatni adut koji pobjeđuje: “Koji je to idiot!“ Došlo mi je da onako nevino zapitam: “Gospođo, radite li vi možda k’o novinarka u Večernjem?“ Ali suzdržao sam se. Ženska je bila nabrijana, a ja sam bio sam. Stvar je spasio: “treći čovjek“ koji je u ruci držao Večernjak. “Još pred 20 godina” evo, piše u Večernjem, ”američki je Senat donio Zakon o veleposlanstvu u Jeruzalemu”. Kad je to ugledala, plavuša pobenavi i izdere se prijateljici: ”Gle gluposti u novinama, sad će Palestinci objaviti novu intifadu!” Uglavnom, američki je Senat donio zakon još kad je Trump prvi puta bankrotirao. Sad “idiot“ provodi zakon, a Marina Šerić i Šesta lička dobivaju ospice jer je Trump samo dosljedan. Naime, u svom predizbornom programu “omiljeni“ Donland je upravo to i obećao. I ni manje ni više, sve što je obećao sad i ispunjava. Hrvatski ljevičari mu jednu stvar ipak nikada neće oprostiti: smanjio je poreze. Čisti jeftini populizam, misle Marina i ostale pripadnice Šeste ličke. Porez se smanjuje samo bogatima, a sirotinji koja spava po podzemnim željeznicama ništa. Oni porez i tako ne plaćaju, a i to im nije smanjeno. I sve se bojim da će Donland Trump proći tragično loše. Nešto k’o Ronald Regan koji je po općoj procjeni u SAD-u proglašen jednim od najuspješnijih predsjednika XX stoljeća. Čovjek koji je srušio komunizam… što mu Marina i partizanke nikada neće oprostiti.

Ephraim Kishon je napisao: “Na svakom nadgrobnom spomeniku čitam ono pravilo ponašanja – želiš li da se o tebi govori dobro – umri“. Dakle, Trump samo mora umrijeti.

Nakon komemoracije u ponedjeljak Praljak i drugovi polako će u Hrvatskoj padati u zaborav. Doći će opet na vrh zanimanja Agrokor, Mamić, BiH, Pelješki most, Šuker, uvođenje eura…. Praljak, svastika na Poljudu, Sander.. polako će padati u zaborav. Stoga nije na odmet ukratko analizirati odličan analitički članak Snježane Pavić u Jutarnjem. Snežana je inače moja “ljubimica“, u rangu Marine Šerić. Ali ovaj put kapa joj do poda. Michael Karnavas je bio odvjetnik prvooptuženog Jadranka Prlića. Prema tome, sad ne komentiram Ikačinu Ivanu, Matiju Babića, saborsku opoziciju, kriptokomuniste, orijunaše, antife, jugoviće i ostale. Dakle Michael Karnavas smatra da je zadnji haaški proces bio “šarada, parodija i teatar.. Kaže: “Mogu sa sigurnošću reći da je u mojih 35 godina odvjetničke karijere suđenje Prliću i ostalima moje daleko najgore iskustvo“. Prvo, zamjera sudu što optuženi nisu uživali tzv. presumpciju nevinosti. Optuženi su nevini sve dok im se pravomoćnom presudom ne utvrdi suprotno. Međutim, i prije presude, na internetskim je stranicama suda stajao tekst… da su se vođe Hrvatske i Srbije već 1991.g. tajno sastali, kad su dogovorili podjelu BiH… Ako je to sve već bilo jasno, čemu suđenje?” pita se Karnavas. Pristrani suci nazivali su HVO “katoličkom vojskom“.

Odvjetnici optuženih imali su za ispitivanje svjedoka šestinu vremena od onog koje je koristilo tužiteljstvo. Doznajemo sad ono što sam ja kao prvi hrvatski odvjetnik u Haagu znao još 1996.g. Vrlo mali broj sudaca su bili iskusni suci. Većina su bili profesori prava kojima je Haaški sud bio prvi sud u životu na koji su stupili. I šećer na kraju. “Budući da izgleda nisu imali pojma kako se sudski postupak treba voditi, tražio sam da suci daju Tužiteljstvu i obrani jedan sat da im održimo predavanje, budući da su i Tužiteljstvo i obrana imali veliko iskustvo u vođenju postupaka pred ICTY-jem. Koliko god to drsko izgledalo, mojem zahtjevu je udovoljeno“. Eto, tako izgleda “časni sud“ i “časni suci“. Parodija, teatar… O njemu godinama pišem pod navodnicima. Drago mi je da je to sve potvrdio i Michael Karnavas. Hvala Snježani Pavić koja nam je to prezentirala.

Samuel Beckett je napisao: “Svi mi imamo dovoljno snage da podnesemo tuđe nesreće“.

Razveselio me svojim ocjenama veliki Miljenko Jergović. U “Subotnjoj matineji“ otkrio nam je istinu o Igoru Mandiću, mom bivšem prijatelju i šahovskom partneru. Igorove stavove svi znamo. I neka on živi s njima. Ali to ljevičarsko glorificiranje svjetonazorskih blizanaca je prije šaljivo nego mučno. Naslov: “Jednom kad umre Igor Mandić, bit će već kasno“. Razlog je Igorova knjiga “Predsmrtni dnevnik“. I što mene briga što Mandić, Pavičić, Jergović i Tomić jedan drugom kade i što se međusobno hvale? Sline o tome da Mandić piše u punoj formi (k’o Mesić kad je igrao levo krilo u Banovoj jarugi), piše k’o u svojim najboljim danima, iritira, grmi s visina (vjerojatno sa Avale) i pritom ispisuje veliku notifikacionalnu prozu. Neki bi rekli sve je to stvar ukusa. Donekle da… Ali nije stvar ukusa, recimo, uspoređivati Miroslava Krležu i Antu Tomića. To je stvar naobrazbe.

Kad naš Miljenko, u stanju sinakope, napiše: “Mandić je bez sumnje najznačajniji i najraznovrsniji novinski pisac kojeg je ova književnost imala“ onda podcjenjuje sve nas koji smo živjeli i čitali Veselka Tenžeru, karizmatika hrvatske metaforike. Kad bi čitali Knjigu njegovih tekstova, eseja i feljtona “Sloboda u rezervatu“ današnji higijeničari duha naglo bi promucali od muke i jala. Shvatili bi zašto Veselka Tenžeru mnogi ugledni znalci svrstavaju uz bok Matošu. Tenžera nije projekt Jagne Pogačnik, Profila i “novo komponovanih” književnih liberala. Doimaju se k’o talentirani maturanti u kojima uživaju njihove profesorice tipa Jagne Pogačnik. U Jokićevom kurikulumu ima mjesta za prosječne talente kao što su gore spomenuti, za Ferića i još ponekog talentiranog egzibicionistu, ali ne i za najvećeg od svih – Tenžeru. Duhoviti cinik, ironičan do srži, lucidan i superioran dežurnoj ideologiji. Uspoređivati njega i Mandića znači intelektualno se srozati u svoje vlastite zablude.

Da malo parafraziram Oscara Wildea: Miljenko Jergović piše svoje romane kao da mu je to bolna obveza.

Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Što je SDSS-ov dožupan Ćurčić radio na Ovčari?

Objavljeno

na

Objavio

Za zločine u Vukovaru nikada nitko nije odgovarao. Samo za Ovčaru. I to nebitne osobe, a ne nalogodavci i arhitekti tog zločina, i to vrh JNA i KOS-a te vlasti u Beogradu. To je zasluga Carle del Ponte, i domaćih izdajnika, koja je svojom politikom optuživanja odvojila zločin u Vukovaru i masakr na Ovčari.

Ni hrvatske vlasti u ovih 27 godina nisu ništa poduzele. Šokantna je spoznaja da ove godine nije postojala policijska radna skupina za zločine na Ovčari koja bi istraživala srpske zločine, ali su zato postojale iste policijske skupine za istraživanje zločina u Varivodama, Gospiću, Medačkom džepu… koje su istraživale zločine koje su počinili Hrvati. Vukovarom se i danas šeću silovatelji, ubojice, a žrtve ih gledaju, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Takvo ignoriranje od strane hrvatskih institucija jednog od najvećih zločina u Europi, uz Srebrenicu, nakon Drugog svjetskog rata je nevjerojatno, neobjašnjivo, pa budi sumnje u zataškavanje od strane struktura “naše države”, koje to nisu učinile ili što nisu željele, ili što nisu smjele.

Bilo je tu i apsurda kada je bivši državni odvjetnik Mladen Bajić procesuiranje za zločine na Ovčari prepustio – Beogradu!? Opet su presuđene nebitne osobe.

Njegov nasljednik Dinko Cvitan govorio je kako za istraživanje tog zločina nema novca!? Ali bilo je za bizarne optužnice poput one protiv Bandića, bilo je novca za procesuiranje hrvatskih branitelja koji su prosvjedovali na Markovu trgu, bilo je…

Neusporediv krimen

Onda se dogodio preokret. Počelo se istraživati. Policijski inspektor Nikola Kajkić dolazi na čelo skupine i kreće s istragom na Ovčari.

Sve je bilo divno i krasno dok nije došao do istaknutog člana Pupovčeva SDSS-a, Plenkovićeva koalicijskog partnera, aktualnog dožupana Vukovarsko-srijemske županije Đorđa Ćurčića, koji je također tamo u koaliciji s HDZ-om. Ćurčić je u vrijeme zločina bio na Ovčari i tamo jamačno nije okopavao papriku, tamo su se radile druge “radnje”.

Kajkić ga je krenuo obrađivati, da bi ubrzo bio smijenjen s obrazloženjem da je sačinio neki dokument “s poduzetim radnjama koje u stvarnosti nije poduzeo”. I policajac istražitelj zločina je procesuiran, no SDSS-ovac Ćurčić nije.

Nastupila je šutnja. U redu, Kajkić je munjevito maknut i optužen, najednom su se sjetili da nešto nije dobro radio, našli su najednom i da mu žena navodno nije plaćala porez.

Ali ako su Kajkića, policajaca koji je istraživao zločin, brzopotezno istražili i šutnuli, zašto ne istraže do kraja što je SDSS-ov dožupan Ćurčić radio na Ovčari kada se tamo ubijalo ranjenike i civile i bacalo u jamu?

Ako su optužbe protiv Kajkića točne (u što sumnjam), zašto se munjevito reagiralo na navodno falsificiranje dokumenta, a nije na počinjenje ratnog zločina, na pucanje u leđa izmasakriranim ranjenicima i civilima, što je u usporedbi s navodnim Kajkićevim falsificiranjem dokumenata neusporediv krimen?

Javnost, a prije svega žrtve i njihove obitelji imaju pravo na odgovor kojeg već 27 godina nema, a čim je netko, poput Kajkića, malo dublje zagrebao, eto najednom falsifikatora. Gradonačelnik Penava s razlogom je najavio prosvjed.

Cijela Vlada ustala je na noge, lupeta se o politizaciji, o nekakvim mračnim silama koje bi u Vukovaru rušile Vladu, digli su braniteljske udruge koje čine HDZ-ovci koji su protiv prosvjeda, kao i velečasni ministar Medved.

Čuvanje koalicije

Hrvatski branitelj koji nije vidio fronte, ministar Božinović, staje pred kamere i maše jednim slučajem, ali nitko ne ulazi u meritum. Prvo, je li Pupovčev, SDSS-ov dožupan Ćurčić počinio zločin ili nije?

Drugo, tko je odgovoran za to da se 27 godina nije učinilo gotovo ništa, da nije bilo radne skupine sve donedavno, kao da su zločini u Vukovaru nešto što nije jedna od najdubljih trauma Hrvata?

Dakle, govoriti o politizaciji prosvjeda, a ne primijetiti da nije bilo Penavine reakcije i slučaja dožupana Ćurčića, šutnja, prikrivanje zločina i nepoduzimanje i dalje bi se nastavili.

HDZ je stranka koja je cijelo to vrijeme najdulje na vlasti. I to najviše u koaliciji s SDSS-om, još od Sanadera. Zašto se onda Vukovar i Ovčara nisu istraživali na način radne skupine, kao u drugim mjestima?

Je li problem politizacija o kojoj govori Plenković, “stabilna većina”, politička trgovina…, preko leđa žrtava? Čim je Kajkić dublje zagrebao, odmah je stradao nakon susreta s jednim ministrom kojem je priopćio rezultate svoje istrage.

Budući da je, u trenutku dok ovo pišem, previše nejasnoća, većina ljudi ovdje na istoku Hrvatske, s pravom ili ne, sumnja da je Vukovar (opet) žrtva politike i dugogodišnje koalicije HDZ-a i SDSS-a, kojem pripada i dožupan Ćurčić.

Da, tu je razlog nečinjenja 27 godina, kao i puno šira priča o starim udbaškim strukturama na ključnim mjestima ove države i društva.

Očito je važnije ekspresno procesuirati istražitelja zločina, policajca Nikolu Kajkića, nego pitati SDSS-ova dožupana što je radio na Ovčari.

Opet će se sve skupa zataškati, kao i u zadnjih 27 godina. Jer, treba čuvati koaliciju kao zjenicu oka.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Je li istina da je Luka Modrić najveći kriminalac, a da ministar Davor Božinović nema pojma što je to KOS?

Objavljeno

na

Objavio

Ja se ozbiljno bojim da sam populist. Propitujem se svaki dan. I što se više propitujem, na površinu izlazi sve više populističkih simptoma. Evo, ja uopće ne vjerujem da su Luka Modrić i Dejan Lovren najveći, najopasniji i za stabilnost hrvatske države najpogubniji kriminalci. Toliko pogubni da su institucije sustava odlučile baš na njima sankcionirati krivokletstvo pred hrvatskim sudovima.

Kravica bu naša

Raspitala sam se među svojim prijateljima odvjetnicima, i nitko se ne sjeća da je ikada ona prevažna institucija zvana DORH pokrenula protiv ikoga kazneni postupak zbog lažnog svjedočenja. Štoviše, u sjevernim krajevima naše domovine kao nematerijalna kulturna baština uvriježila se uzrečica: “Ak je do svedoka, kravica bu naša”, a diljem domovine cvjeta sudska praksa u skladu s njome.

Uostalom, jedan od bivših hrvatskih predsjednika, Stipe Mesić, kao tajni je svjedok, zapleten u vlastite međusobno proturječne izjave u sudnici Haaškog suda, na optužbu predsjedavajućeg suca da laže, lakonski odgovorio: “Samo moja žena vjeruje da ja uvijek govorim istinu.”

Ako pak treba tražiti prvaka zaborava i trajne sinkope pred istražiteljima i sudovima, kako hrvatskim tako i haaškim, onda bi to vjerojatno bio Ivan Jarnjak. Ne sjeća se gotovo ničega ni iz ratnog ni iz mirnodopskog vremena ili se pogrešno sjeća. Pa se institucija za obranu hrvatske pravne države (DORH) ni u slučaju gospodina Jarnjaka, ni u slučajevima mnogih sličnih svjedoka nije osjetila dužnom opaliti mu optužnicu za krivokletstvo: jer je uvrijedio suca, unatoč zakletvi da će govoriti istinu, cijelu istinu i ništa osim istine.

Institucija zvana DORH procijenila je da I. Jarnjak, koji je ovdje samo simbol sinkope i zaborava u mnogih zaštićenih vrsta u hrvatskoj pravosudnoj praksi, nije uvrijedio suca. Da smije sve zaboraviti ili se krivo sjećati. Ali Luka Modrić i Dejan Lovren su prema DORH-u bili dužni sjetiti se kojeg su dana prije sedam-osam godina potpisali anekse svojih ugovora.

I time što se nisu točno sjetili toliko su uvrijedili časnog hrvatskog suca da je DORH odmah odlučio učiniti presedan u hrvatskom pravosuđu, zaštititi i suca i temelje države od takve uvrede i puknuo im optužnicu. Sad će im morati dokazivati da su s umišljajem vrijeđali časnog suca.

I sad se u meni budi taj populistički poriv. Počinjem sumnjati u institucije. U takav DORH i u njegovu zaštitu hrvatske pravne države. Čak duboko sumnjati. Prije bih povjerovala da Dražen Jelenić (novi državni odvjetnik, za one koji ga još nisu upamtili) igra nogomet bolje od Luke Modrića, a u svlačionici pjeva “Čavoglave” glasnije od Dejana Lovrena, nego da DORH kao institucija zaštite ustavno-pravnog temelja države nije dosad bila u stanju istražiti baš niti jednu ratnu operaciju JNA i njezine obavještajne službe u osvajačkom ratu protiv Hrvatske.

I da DORH ne zna da preko ratnih operacija mogu najjednostavnije doći do zapovjednog vrha JNA i strukture KOS-a, koja je poveznica između JNA i srpskih paravojnih postrojbi, uobičajenih počinitelja zločina. Pa o tome ih je barem javno godinama poučavao Sava Štrbac, riječju i djelom. Pa tako su radili s hrvatskim zapovjednicima. Da, ja vjerujem da je to nečinjenje smišljena namjera institucija. I to me još dublje gura u populizam.

Prije bih povjerovala da ministar unutarnjih poslova Davor Božinović u slobodno vrijeme pleše balet bolje nego Rudolf Nurejev nego da ne zna što je to KOS, da ne zna kako hrvatske institucije ponavljaju obrazac beogradskog suda za ratne zločine kada nam kao velika postignuća u istraživanju ratnih zločina servira dva pokojna i tri nedostupna četnika. I dakako – statistiku.

Bitno je tko broji

A baš kao i beogradski sud, tako i hrvatske institucije zaobilaze strukturu JNA i KOS-a kao glavnog organizatora etničkog čišćenja i zločina nad ratnim zarobljenicima. Ne vjerujem da to čine iz neznanja. Moje nepovjerenje u institucije raste kada vidim kako su brze kada treba zateći u nedjelu i kazniti cvjećarku ili pekaricu za prijestup od dvadesetak kuna. A možda i nekoliko puta po dvadesetak kuna!

Ili kada vidim kako inspektori kao organi institucija po otočnim konobama pedantno kontroliraju je li kirnja u južnom Jadranu već iz mora izvučena s pripadajućim očevidnikom, da odmah znade odgovoriti gdje, kada, kako i tko ju je ulovio. Ili je možebitno zaboravila ponijeti očevidnik, pa onda za to treba kazniti vlasnika konobe s nekoliko desetaka tisuća kuna. A istodobno se milijarde prelijevaju i redistribuiraju u “uljanike”, “3. majeve” i druge ponose hrvatske dogovorne, klijentelističke ekonomije. Bez očevidnika, bez interesa institucija i, dakako, bez kazne.

To nepovjerenje u institucije gura me u populizam. I da, vjerujem da jedino promjena političkog sustava, počevši s izbornim sustavom, može donijeti promjenu u hrvatske institucije. I ne vjerujem u brojenje glasova referendumske inicijative za promjenu izbornog sustava koje organizira Bracanin Veli, preko poduzeća koje je stvorio Bracanin Mali (Apis), kako bi ostvario stari revolucionarni ideal: “Nije važno tko glasa, nego tko broji.”

Ali nisam sigurna koliko je već sad opasno priznati populizam. U ime progresivnosti može se djelovati kao i u ime naroda. Ta znanja i iskustva kod naših progresivaca nisu upitna.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari