Pratite nas

Kolumne

HODAK: Koliko Hrvati tuguju za svojim herojem vidjet će se pred dvoranom Lisinski

Objavljeno

na

Naši progresivci ovih dana dobivaju sve nove i nove čireve u svojim crvenim želucima i na samu pomisao o nekakvoj minuti šutnje za pokojnog hrvatskog generala Slobodana Praljka. Nema ni sekunde šutnje za “ratnog zločinca“!

Nedavno sam u jednoj kolumni, u nedostatku inspiracije, podsjetio na Hitlerovog vojskovođu Erwina Rommela.

Bio je jedan od najsposobniji Hitlerovih feldmaršala u Drugom svjetskom ratu i pobjednik mnogih bitaka u Africi. Dana 14. listopada 1944.g. Rommel, zvan “Pustinjska lisica“, se ubio. Po balkanskom shvaćanju, nacističkom je generalu trebalo zatrt ime, prezime i svaki trag postojanja. Balkanski mentalitet shvaća takvog čovjeka ratnim zločincem koji je samo suicidom izbjegao nirnberški proces. Osobito u današnjoj krajnje iskompleksiranoj Angelinoj Njemačkoj.

Naime, u Njemačkoj postoji već priličan broj zatvorskih presuda protiv njihovih “klerofašista“ koji su se usudili “klevetati“ saveznike zbog već legendarnog bombardiranja Dresdena 13,14, i 15. veljače 1945. g. time što su to nazvali ratnim zločinom protiv Nijemaca. Grad u vojno-taktičkom pogledu nije predstavljao nikakav osobiti cilj.

Do 1945.g. nije bio napadan jer je bio izvan dosega savezničkog zrakoplovstva. No, pred sam kraj rata saveznici su napokon došli, kartaški rečeno, na štih. Pod zapovjedništvom britanskog generala Arthura Harrisa, bacanjem zapaljivih bombi na Dresden, nastala je ognjena oluja u kojoj je stradalo oko 25.000 građana te oko 60.000 je bilo opečeno i ranjeno. Oni koji su javno dvojili o opravdanosti tog zločina otišli su u zatvor. Međutim, i u takvoj antifašističkoj Njemačkoj, feldmaršal Hitlerove armade Rommel ima svoju ulicu u gradu Erlagenu, po njemu se zove poznati vojni razarač iz klase Lutjens te jedna od najvećih vojnih baza Bundeswehra – Feld Marshal Rommel Barracks. Rijetki “progresivni“ čitatelji ove kolumne sigurno će se zapitati od kuda sada odjednom moje zanimanje za Hitlerovog Alfa Rommela?

Naime, naši progresivci ovih dana dobivaju sve nove i nove čireve u svojim crvenim želucima i na samu pomisao o nekakvoj minuti šutnje za pokojnog hrvatskog generala Slobodana Praljka. Nema ni sekunde šutnje za “ratnog zločinca“! Ostao sam duboko tronut hrabrom gestom predsjednice Gradskog vijeća grada Siska. Gradonačelnica, već slavna Ikača, može biti ponosna na svoju Ivanu Krčelić. O tome nas izvještava naša Slavica Lukić u Jutarnjem pod naslovom: ”Sjajna lekcija iz državništva vijećnice Krčelić“. Kako se lako postane “državnik“ u progresivnom dijelu Siska.

Slavičina i Ikačina “državnica“ je “u histeriji nastaloj nakon haaške presude i ispijanja otrova u sudnici, odbila HDZ-ov prijedlog da sjednicu sisačkog Gradskog vijeća započne minutom šutnje za generala Praljka.

Odbijam politizaciju događaja iz haaške sudnice“ objasnila je sisačka Elektra. Naziv Elektra joj doista pristaje jer se ponijela kao prava Agamemnonova i Klitemnestrina kći. Razapeta između roditelja, postala je žrtvom njihovih omrza i izdaje. Otac se iz Trojanskog (Domovinskog) rata vratio sa proročicom Kasandrom…i da ne duljim mater je ubila oca a Elektru i brata otjerala od sebe. I to je motiv za osvetu. I zato je priča o Elektri krvava i strašna. Bez obzira što je Ivana plavuša, možda zna smisao osvete iz legende o Elektri. Štoviše, uvjeren sam da zna. Našoj Slavici otvorila je svoju progresivnu dušu koju je Slavica spremno pretvorila u “državničku“ poruku. “A dežurnim je domoljubima poručila da će, ustreba li joj lekcija iz novije ratne povijesti Siska, o njoj pitati svog oca i strica koji, kao i pokojni djed (Egist?), nisu bili anemični kad je trebalo branit grad“. Baš kao i u legendi o Elektri, ostao je otvoren čitav niz pitanja. Tko su dežurni domoljubi? Tko je bio “anemični“, tko je sve branio Sisak, i najvažnije pitanje, od koga je trebalo braniti grad? Na sva ta pitanja Slavica Lukić odgovara samo jednom rečenicom: “Nakon ovoga čovjek se zapita sjedi li na Pantovčaku pogrešna plavuša?“

I sad usporedba nesretne haaške drame i reakcija naših progresivaca s Rommelom. Hitlerov nacistički feldmaršal je, nakon samoubojstva, dobio u liberalnoj i demokratskoj Njemačkoj ulicu, po njemu ime nose najveći njemački bojni brod i vojna baza dočim hrvatski heroj Slobodan Praljak ne može u Ikačinom Sisku dobiti ni minutu šutnje. Ne bi se previše začudio da, ako Ikača i Ivana saznaju za ovaj “nacistički skandal“ s feldmaršalom Erwinom Romelom, obje autobusom krenu na Berlin, ravno k Merkelici, i onako antifašistički odšute svoju minutu. Ipak, molim, samo bez lažne nade jer obje će sigurno ostati u svom slobodarskom Sisku…

Koliko Hrvati tuguju za svojim herojem vidjet će se u ponedjeljak 11. prosinca o.g. pred dvoranom Lisinski. Ima i onih koje taj tragični čin Praljka nije nimalo dirnuo, one najokorjelije je možda čak i razveselio. Jesu li među njima Matija Babić, Nenad Stazić, Jurica Pavičić, Ante Tomić?… Siguran sam da su radosni svi oni konfidenti koji su “uglednom“ engleskm Guardianu javili kako Hrvati ne priznaju Haag, a po reakcijama u člancima i komentarima očito je da Praljkov junački čin nije nimalo dojmio ni redakcije Jutarnjeg, Novog lista, Slobodne Dalmacije, Indexa,…i sad po tko zna koji put upadam u stupicu koju sam sam sebi postavio. Trebao bi do kraja godine nabrajat sve antife, ne vladine udruge, ljevičare, orijunaše, komunjare i jugonostalgičare koji su od 11. prosinca u euforičnom stanju. Prvi put od tragičnog 5. kolovoza 1995.g. njihove su duše i njihova srca puna nade da klerofašizam ipak neće proć’. Jednog dana prava vojska sa istoka će doć’. Oni znaju čekati. Dokaz su Joža Manolić i Buda Lončar. A većina Hrvateka je idalje pomalo zbunjena. Kažu da je navika druga priroda. A Hrvati su stoljećima navikli da slušaju i povlađuju. Sad samo više ne znaju koga. Jedni pametni i visoki kažu: “Presuda je nepravedna, ali je mi poštujemo..“ Samo jedan narod na svijetu može poštivati nepravednu presudu. Nagradno pitanje. Koji…? Pita me moj prijatelj Luka Zaradić: “Hodak, zašto Tuđman nije očistio Lijepu našu od svih tih jugonostalgičara“. Možda je i trebao da je imao vremena?

Sjetih se što je davno rekao Erazmo Roterdamski: “Aquila non captat muscas“ ili orao ne lovi muhe.

Nema presuda “šestorci“ i Praljkova smrt samo euforično značenje. Popraćena je ona i uz javno ili potajno cerekanje, ispijanje po koje ljute u “našim krčmama,“ busanje u junačka prsa uz šapat-ovo je samo početak. Ima i negativnih reakcija, napokon “klerofašisti“ nikad ne spavaju. Tako su recimo neki ”teroristi”, vjerojatno iz ekstremnih terorističkih udruga kao što su “U Ime obitelji“ i “Katolički dječji vrtići“, podnijeli kaznenu prijavu protiv Stipe Mesića. Međutim, prije bi uspjela prijava protiv britanske kraljice zbog dilanja kokaina nego protiv našeg Meskea. Odmah je tip dobio dvojicu policajaca da ga čuvaju. Stipe je, usput rečeno, u mladosti igrao nogomet. Bio je navodno talentirano lijevo krilo. Na desno ga ni silom nisu uspjeli instalirati. Slušam u suboti na špici dvojicu koji kraj mene u Buldogu piju kavu: “Vidiš, Stipe opet igra dobro!“ ”Kako misliš?” upita drugi. ”Opet ga dvojica moraju čuvati…” odgovori prvi.

Star sam pa je to nekad dobro jer možeš nezapažen prisluškivati tuđe razgovore. Na tapeti glasnog društva u kafiću je i Trump. Jedna plava dama citira naš tisak. Vjerojatno Marinu Šerić iz Večernjaka: “Trump je otvorio vrata pakla. Donio čovjek odluku da da se Jeruzalem prizna kao glavni grad Izraela. Sad na Bliskom istoku više ne bu mira!“ vrišti plavuša. A kao do sada sve je bilo med i mlijeko mislim si ja sangvinik. Kolerična plavuša se ne da i izvlači iz rukava dodatni adut koji pobjeđuje: “Koji je to idiot!“ Došlo mi je da onako nevino zapitam: “Gospođo, radite li vi možda k’o novinarka u Večernjem?“ Ali suzdržao sam se. Ženska je bila nabrijana, a ja sam bio sam. Stvar je spasio: “treći čovjek“ koji je u ruci držao Večernjak. “Još pred 20 godina” evo, piše u Večernjem, ”američki je Senat donio Zakon o veleposlanstvu u Jeruzalemu”. Kad je to ugledala, plavuša pobenavi i izdere se prijateljici: ”Gle gluposti u novinama, sad će Palestinci objaviti novu intifadu!” Uglavnom, američki je Senat donio zakon još kad je Trump prvi puta bankrotirao. Sad “idiot“ provodi zakon, a Marina Šerić i Šesta lička dobivaju ospice jer je Trump samo dosljedan. Naime, u svom predizbornom programu “omiljeni“ Donland je upravo to i obećao. I ni manje ni više, sve što je obećao sad i ispunjava. Hrvatski ljevičari mu jednu stvar ipak nikada neće oprostiti: smanjio je poreze. Čisti jeftini populizam, misle Marina i ostale pripadnice Šeste ličke. Porez se smanjuje samo bogatima, a sirotinji koja spava po podzemnim željeznicama ništa. Oni porez i tako ne plaćaju, a i to im nije smanjeno. I sve se bojim da će Donland Trump proći tragično loše. Nešto k’o Ronald Regan koji je po općoj procjeni u SAD-u proglašen jednim od najuspješnijih predsjednika XX stoljeća. Čovjek koji je srušio komunizam… što mu Marina i partizanke nikada neće oprostiti.

Ephraim Kishon je napisao: “Na svakom nadgrobnom spomeniku čitam ono pravilo ponašanja – želiš li da se o tebi govori dobro – umri“. Dakle, Trump samo mora umrijeti.

Nakon komemoracije u ponedjeljak Praljak i drugovi polako će u Hrvatskoj padati u zaborav. Doći će opet na vrh zanimanja Agrokor, Mamić, BiH, Pelješki most, Šuker, uvođenje eura…. Praljak, svastika na Poljudu, Sander.. polako će padati u zaborav. Stoga nije na odmet ukratko analizirati odličan analitički članak Snježane Pavić u Jutarnjem. Snežana je inače moja “ljubimica“, u rangu Marine Šerić. Ali ovaj put kapa joj do poda. Michael Karnavas je bio odvjetnik prvooptuženog Jadranka Prlića. Prema tome, sad ne komentiram Ikačinu Ivanu, Matiju Babića, saborsku opoziciju, kriptokomuniste, orijunaše, antife, jugoviće i ostale. Dakle Michael Karnavas smatra da je zadnji haaški proces bio “šarada, parodija i teatar.. Kaže: “Mogu sa sigurnošću reći da je u mojih 35 godina odvjetničke karijere suđenje Prliću i ostalima moje daleko najgore iskustvo“. Prvo, zamjera sudu što optuženi nisu uživali tzv. presumpciju nevinosti. Optuženi su nevini sve dok im se pravomoćnom presudom ne utvrdi suprotno. Međutim, i prije presude, na internetskim je stranicama suda stajao tekst… da su se vođe Hrvatske i Srbije već 1991.g. tajno sastali, kad su dogovorili podjelu BiH… Ako je to sve već bilo jasno, čemu suđenje?” pita se Karnavas. Pristrani suci nazivali su HVO “katoličkom vojskom“.

Odvjetnici optuženih imali su za ispitivanje svjedoka šestinu vremena od onog koje je koristilo tužiteljstvo. Doznajemo sad ono što sam ja kao prvi hrvatski odvjetnik u Haagu znao još 1996.g. Vrlo mali broj sudaca su bili iskusni suci. Većina su bili profesori prava kojima je Haaški sud bio prvi sud u životu na koji su stupili. I šećer na kraju. “Budući da izgleda nisu imali pojma kako se sudski postupak treba voditi, tražio sam da suci daju Tužiteljstvu i obrani jedan sat da im održimo predavanje, budući da su i Tužiteljstvo i obrana imali veliko iskustvo u vođenju postupaka pred ICTY-jem. Koliko god to drsko izgledalo, mojem zahtjevu je udovoljeno“. Eto, tako izgleda “časni sud“ i “časni suci“. Parodija, teatar… O njemu godinama pišem pod navodnicima. Drago mi je da je to sve potvrdio i Michael Karnavas. Hvala Snježani Pavić koja nam je to prezentirala.

Samuel Beckett je napisao: “Svi mi imamo dovoljno snage da podnesemo tuđe nesreće“.

Razveselio me svojim ocjenama veliki Miljenko Jergović. U “Subotnjoj matineji“ otkrio nam je istinu o Igoru Mandiću, mom bivšem prijatelju i šahovskom partneru. Igorove stavove svi znamo. I neka on živi s njima. Ali to ljevičarsko glorificiranje svjetonazorskih blizanaca je prije šaljivo nego mučno. Naslov: “Jednom kad umre Igor Mandić, bit će već kasno“. Razlog je Igorova knjiga “Predsmrtni dnevnik“. I što mene briga što Mandić, Pavičić, Jergović i Tomić jedan drugom kade i što se međusobno hvale? Sline o tome da Mandić piše u punoj formi (k’o Mesić kad je igrao levo krilo u Banovoj jarugi), piše k’o u svojim najboljim danima, iritira, grmi s visina (vjerojatno sa Avale) i pritom ispisuje veliku notifikacionalnu prozu. Neki bi rekli sve je to stvar ukusa. Donekle da… Ali nije stvar ukusa, recimo, uspoređivati Miroslava Krležu i Antu Tomića. To je stvar naobrazbe.

Kad naš Miljenko, u stanju sinakope, napiše: “Mandić je bez sumnje najznačajniji i najraznovrsniji novinski pisac kojeg je ova književnost imala“ onda podcjenjuje sve nas koji smo živjeli i čitali Veselka Tenžeru, karizmatika hrvatske metaforike. Kad bi čitali Knjigu njegovih tekstova, eseja i feljtona “Sloboda u rezervatu“ današnji higijeničari duha naglo bi promucali od muke i jala. Shvatili bi zašto Veselka Tenžeru mnogi ugledni znalci svrstavaju uz bok Matošu. Tenžera nije projekt Jagne Pogačnik, Profila i “novo komponovanih” književnih liberala. Doimaju se k’o talentirani maturanti u kojima uživaju njihove profesorice tipa Jagne Pogačnik. U Jokićevom kurikulumu ima mjesta za prosječne talente kao što su gore spomenuti, za Ferića i još ponekog talentiranog egzibicionistu, ali ne i za najvećeg od svih – Tenžeru. Duhoviti cinik, ironičan do srži, lucidan i superioran dežurnoj ideologiji. Uspoređivati njega i Mandića znači intelektualno se srozati u svoje vlastite zablude.

Da malo parafraziram Oscara Wildea: Miljenko Jergović piše svoje romane kao da mu je to bolna obveza.

Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Postherojsko društvo i Thompson

Objavljeno

na

Objavio

Sei mutig! U prijevodu s njemačkog: Budi hrabar! To nije slogan AfD – a, niti poklič nogometne momčadi, to su riječi naslovnice njemačkog Zeita, najčitanijeg njemačkog tjednika, objavljene uoči susreta Trumpa i Putina prošli tjedan.

U članku autor Maximilian Probst alarmantno govori da Njemačka nema budućnosti jer je postala “postherojsko društvo”, eutanazirano blagostanjem i konzumerizmom, u kojem prosječni Nijemac nije spreman podnijeti nikakvu žrtvu za bilo kakav viši cilj.

Blagostanje i višak samokritike pomiješani u visoki standard Njemačku su učinili nakupinom lakomislenih bonvivana, čija je sigurnost u rukama SAD-a, a oni su od vlastite vojske učinili gomilu tetkica.

Tako Nijemci plješću kada njihov vojnik sudjeluje u spašavanju ljudi u slučaju nepogoda, ali rogobore ako, ne daj bože, njemački vojnik mora sudjelovati u nekoj savezničkoj misiji.

Njemačka je postala ne samo postherojsko, već društvo konzumerističkih anesteziranih kukavica koji nemaju hrabrosti izložiti svoj komfor čak niti u rađanju djece, pa čak 25 posto parova ne želi imati djecu, pa tako i žive.

Društvo bez budućnosti

No autor upozorava: ‘Društvo s niskom stopom nataliteta i visokom stopom mortaliteta postaje pacifističko društvo’ i lakim plijenom za druge, agresivne i fertilne kulture, pa je uspjeh AfD-a i tzv. populističkih pokreta razumljiv jer zagovaraju sve suprotno, jak identitet, hrabrost da se bude ono što jesi, da si spreman boriti se za to što jesi, za svoj identitet, kulturu.

Za to nam trebaju hrabri, a ne tetkice koje iznad vlastite stražnjice, užitka i vlastitog samoostvarenja ne vide ništa drugo.

Intelektualna ikona ljevice (!) Michael Broening zato piše hvale pojmu nacije i države, zaključujući: “Ne smije se nacija – država dati u ruke desnim populistima, no krivi smo mi jer smo naš identitet bacili u ropotarnicu povijesti i postali infantilno društvo bez heroja”. Svoj članak u Zeitu autor zaključuje jednostavno: “Postherojsko društvo, društvo bez heroja, nema budućnosti!”

A to je njemačko društvo uljuljano u multikulti koktel začinjen gospodarskom snagom, ali bez vojne, što je za budućnost gubitnička kombinacija s individualizmom kao šlagom na torti, raskidanim društvenim vezama nacije koja gubi identitet, a kojoj je na čelu ni piškit – ni kakit – Merkel.

Autor dodaje i da propast religioznosti dodatno rastače etičku i identitetsku snagu nacije. Jadan je narod kojem trebaju heroji, i kod nas je krilatica koja dolazi s ljevice kada god se pojavi hrabrost i odlučnost da se žrtvuje za stvari koje nadilaze samog pojedinca, kada se ističe religiozni, nacionalni i kulturni identitet hrvatskog naroda.

Hrvatska je zemlja koja se, posebno kada je oslobodilački Domovinski rat u pitanju, obračunavala sa svojim herojima, Hrvatska je svoje junake izvodila pred sudove, Hrvatska je od pobjedničke vojske napravila kroz filmove i medijske naglaske nakupinu potencijalnih ratnih zločinca i parazita.

U Hrvatskoj je prezime Kikaš sinonim za ustašu, emigranta, primitivnog i polupismenog koji joj ne treba, dok je u Torontu, za Kanađane, Kikaš prezime kojemu se klanja zbog njegovog poslovnog herojstva jer je ni od čega s puno rizika i u jakoj konkurenciji stvorio respektabilnu tvrtku koja je izgradila značajan dio infrastrukture toga grada.

I dok Nijemci zazivaju svoje heroje kojih nema, Hrvatska na svim razinama vlastite izvodi pred sudove, šalje im poreznu policiju, ili ih ismijava kao ognjištare, katotalibane.

Nijemci vrište s naslovnice, nakon što su se sastali Putin i Trump, da imaju novca, ekonomsku moć, ali nemaju heroja, gube identitet, postali su kukavice koje se čak boje i rađanja (vlastite) djece, tako da oni koji u Hrvatskoj misle da bi podizanje standarda automatski značilo i demografski rast, ako nema onog temeljnog što krasi heroje – hrabrost i nacionalni ponos te briga za vlastiti identitet kojeg nema bez otvorenosti životu.

Hoćemo li ovo profućkati

Nitko ne negira važnost dobrog standarda i ulogu kruha u ljudskom životu, ali momci koji su devedesetih išli golim prsima s krunicom oko vrata na bajunete, pokazali su što je tajna uspjeha jedne (male) nacije, no mi smo tu rapsodiju herojstva i hrabrosti spiskali zahvaljujući guzonjinim sinovima, koji su u procesu pretvorbe i privatizacija pljunuli na sve ono što je hrvatski bojovnik otvorio svojom hrabrošću i odlučnošću.

Danas je metafora toga hrvatska nogometna reprezentacija koji su pokazali herojstvo i hrabrost, žrtvu za Domovinu, fascinirali cijeli svijet, pa i Njemačku, postherojsku zemlju, kako su sami sebe nazvali.

Uspjeh naše reprezentacije je jednostavan, kao i kod branitelja, igrali su za nešto što ih osobno nadilazi, za obitelj, za vjeru i domovinu.

Hoćemo li ovu rapsodiju herojstva i hrabrosti, kao i devedesetih, profućkati? Sudeći prema opstrukciji želja naših nogometnih heroja tko će im pjevati na dočeku, aktualni Plenkovićev režim ima sve kapacitete za to, iako Modrić ne želi plesati kako ‘netko’ drugi svira. A Thompson se u to ne uklapa jer pjeva o – herojima, a ne o njonjama.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

HODAK: ‘Smrt fašizmu’, a oko nas sve sami fašisti

 

 

Sada je vrijeme da kao Hrvati iskoristimo zajedništvo i hrabrost

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: ‘Smrt fašizmu’, a oko nas sve sami fašisti

Objavljeno

na

Objavio

Ako su ljubitelji Thompsona fašisti, onda su se u Zagrebu, Splitu, Zadru, Osijeku, Slavonskom Brodu… okupile prave SS trupe.

Klinac s hrvatskom zastavicom, držeći mamu za ruku u centru Bruxsellesa diže ljude u kafiću na noge. Opći pljesak. To je prava kroatomanija.

Gotovo su svi oduševljeni malom zemljom koja je izrazito jakim nacionalnim nabojem stigla na korak do nogometnog Olimpa. Osim… malo sutra. Naša draga orijuna, naše antife, naši fol europejci, naši jugonostalgičari, naši praznoglavi ljevičari, naši udbomlati, naše kriptokomunjare, naši urednici sa HRT-a, naši predsjednici stranaka, naša lijeva medijska falanga… ako ih sve nabrojim ode čitav prostor za kolumnu. Dakle, skraćeno naš već dobro znani ‘ološ iz Žikine dinastije’ dočekao je vatrene u dobro pripremljenoj zasjedi. Znaju drugovi i drugarice kako se to radi. Znali su i njihovi preci.

Zemlja je bila u transu. Uz pratnju Migova avion Croatia airlinesa se spuštao u zračnu luku ‘Dr. Franjo Tuđman’. To je već diglo tlak mnogima. “Nesuđeni ratni zločinac“ čije ime nosi naša najveća zračna luka i to još u metropoli. Autobus je gmizao prema Zagrebu, a izvidnica je na fejsu preko “tajnog agenta“ slala paničnu poruku: “Izbacite uljeza iz autobusa!“ Uvijek oprezni i budni Denis Latin, urednik na HTV-u osjetio je miris nacionalizma i ustaštva u otvorenom busu.

Dragocjeni drug informator, nešto kasnije opet rezolutan i nepokolebljiv javlja: “Thompson u autobusu! Doviđenja do idućeg SP!“ Njega tu više nema. On je svoj zadatak obavio, a za Vatrene i doček ga ionako nije briga. Čudi me da je malo zaostao na prozaičnom mjestu urednika. To je čovjek koji je 2014.g. “čestitao“ Hrvatima Oluju ovako: “Svima čestitam Dan pobjede i domovinske pljačke i paleži“. I nakon tako hrabrog i progresivnog istupa ostao i dalje urednik na 4. programu ‘hrvatske’ TV. Već zbog izjave kako Hrvatska ima aerodrom koji jedini u Europi nosi ime ratnog zločinca naš je Denis trebao dobiti nazad i ‘Latinicu’, a zajedno sa Acom Stankovićem i ‘Ćirilicu’.

Iza Denisovog prokazivanja, antife su odmah zdušno skočile na svoje rahitične noge. Liberalni, progresivni uzor onima bez zanimanja i posla, Krešo Beljak nije mogao izdržati. Inače tolerantan, suzdržan skoro pa pastoralan čovječuljak, ovaj puta je otvorio dušu naTwitteru. Čim su kamere ulovile Thompsona u busu, Krešica je, kao svaki lijevi (kako je to nekad lijepo rekao ‘naš drug Tito’) inteljektualac, napisao na fejsu: “Mora mi smeće fašističko dan pokvariti… ali neće, nabijem i njega i sve fašiste!!! Ignore!!!” Naravno, brzo su se ‘klerofašisti’ snašli i drsko objavili na fejsu: “Zamislite da se Beljak umjesto Thompsona vozio s Vatrenima – oni bi sigurno ostali bez medalja!“ Drsko prema zaslužnom drugu…

Ali napredni i progresivni kadrovi nikada ne spavaju. K’o i neprijatelji. Tonči Percan‘poznati’ lijevi inteljektualac piše: “Da, ekstremna desnica i ustaše pokušali su sprovesti mekani državni udar na dočeku repke. Skandal da Vatreni ne idu na primanje Vlade RH ili Kolinde Grabar Kitarović već ukrcavaju u bus proustaškog pjevača. Skandal i udarac za demokratski poredak i kršenje protokola“. I tu je uletio u Tončijevu zamku Krešimir. Ma ne Beljak nego Macan. Jednom dvosmislenom i ironičnom upadicom: “Koji nije uspio…“ Navodno je odmah nakon toga zatražio od Plenkija da ga razriješi s mjesta savjetnika premijera. Fleksibilni desničari ni danas ne znaju zašto. Ljevičari znaju.

Hrvatski političari imaju fobiju od pjevača. Stariji će se sjetiti pok. Vice Vukova koji je zbog slogana “Bog i Hrvati“ morao preko noći nestati iz zemlje. Sad se to očekuje i od MPT-ona. Možda da s njime malo porazgovara psihijatar Nenad Horvat čiju sliku gledam na fejsu kako se druži s Ivom Josipovićem, tipom koji je, usput rečeno, sve ovo već davno prorekao. Ne mislim na drugo mjesto… Da vas podsjetim dr. Neno je još 2014.g, od kad vjerojatno i datira draga uspomena slikanja s Josipovićem, komentirao prosvjed branitelja invalida i njihove slike u invalidskim kolicima te ‘suosjećajno’ napisao: “Domoljublje na četiri kotača… s pogonom na klerofašizam.” Naravno, naš psihić nije propustio priliku roktati i na račun Vatrenih: “Džaba vam drugo mjesto i srebrena medalja kad ste govna, smeće i smradovi…“

Nakon Bleiburga dobili smo Moskvu – novo kultno mjesto “kolektivne memorije hrvatskog naroda“ i “nije srebro sve što sja“. Smrt fašizmu, a oko nas sve sami fašisti. Ako su ljubitelji Thompsona fašisti, onda su se u Zagrebu, Splitu, Zadru, Osijeku, Slavonskom Brodu… okupile prave SS trupe.

Naravno, na štih je došao i notorni ‘lijevi dušobrižnik’ iz 24 sata, Tomislav Klauški: “Nogometna repka napravila je nevjerojatnu promociju Hrvatske u svijetu i stvorila temelje za novo zajedništvo u zemlji. A onda je Thompson sve to pokvario…” daljnje citiranje neslane kobasice našeg Tomislava je gubljenje vremena i prostora.

Međutim, ne spominjem ga zbog ove njegove umotvorine već zbog nečeg drugog. Nakon drugog mjesta u Moskvi jasno je i zadnjem slijepcu (osim psihijatrijskom slučaju iz Varaždina) da je 95% naroda oduševljeno našim igračima. Iako je kristalno jasno da su svi, baš svi, igrači i stručni stožer poklonici MPT, likovi kao što su Klauški, Beljak, Latin, Percan, Jelena Veljača, Vojo Mazzocco… ‘kidišu’ isključivo na pjevača. I zadnjoj budali je jasno da to isto misle i o Daliću, Modriću, Lovrenu, Perišiću, Mandžukiću, Vidi… ali kao i svi opjevani ljevičarski zečevi nemaju hrabrosti režati na repku i igrače. No, nakon prvog poraza ohrabrit će se oni i na to. Međutim, mi koji ih iskreno volimo i cijenimo nećemo ih izdati. Neće Vida uvijek, bećarski obučen, pokazivati prstima slovo V, ”veni, vidi, vici”.

Bilo bi sjajno da Hrvati napokon prevladaju svoje povijesne komplekse koje im je UDB-a i Srbija nabijaju od 1991.g. Inače će ovaj spektakularni uspjeh brzo postati spektakularni fijasko. Fijasko sličan organizaciji dočeka u Zagrebu u režiji Bandića i Dolenčića. Voziti umorne igrače šest sati s aerodroma do Trga Bana Jelačića i nakon toga navijačima i igračima isključiti mikrofone nakon 30 minuta teški je i sramotni fijasko potpuno nedomišljene organizacije dočeka. Tu su igrači i Dalić, kako to kažu u Dalmaciji, malo falili.

Svaki progresivni Hrvat, napredna glumica, još naprednija dizajnerica, pjevačica koja je četiri godine pjevala četnicima zna da je uz malo dobre volje na Trgu trebao pjevati Bajaga, Hladno pivo (barem nitko ne bi bio dehidriran), Lepa Brena u uniformi JNA… i tada bi svi ljevičari bili zadovoljni. Ne bi bilo podjela k’o što ih nije bilo od 1945-1990.g. Ne bi bili zadovoljni jedino ‘klerofašisti’, ali k’o njih šljivi. Vidi se to iz zločestog komentara Marcela Holjevca u 7 Dnevno: “Zato tim ‘veličinama’ koje nam mediji ovih dana predstavljaju kao ‘poznate glumice’, iako sam bolju glumu od one u domaćim serijama vidio u njemačkim pornićima, poznate dizajnerice, poznato bilo što, treba jasno poručiti nekoliko stvari.

Prvo, u pravu ste. To nije vaša Hrvatska. To je naša Hrvatska, ponosna i pobjednička, koja se nikom ne ispričava za svoje pobjede i uspjehe. Vaša je neka druga, gubitnička i poslušnička, s kojom mi ne želimo imati ništa, kao ni s vama.“ Naravno, ne slažem se s Holjevcem. Ovo je direktni atak na bratstvo i jedinstvo. Nadam se da Jelena Veljača nema gdje u Beogradu kupit off-tjednik 7Dnevno. Ona ionako čita samo ‘Politikin zabavnik’.

Kad me već ne služi ljevičarska intuicija onda nije loše citirati uvijek odličnog Borislava Ristića: “Cijeli svijet je zahvaćen kroatomanijom. Svi su čuli za Hrvatsku, samo nas još trebaju pronaći na karti… neki drugi, nakon svjetskog prvenstva nacionalnih država, kažu kako nije dobro ako se ovaj nacionalni naboj i karakter koju je pokazala hrvatska repka promatra samo u uskim nacionalnim okvirima. “Nacionalizam je nešto loše i šovinističko, a Vatrene je izgleda do pobjede vodio internacionalizam.

Valjda su oni za vrijeme intoniranja Lijepe naše u sebi pjevušili ‘Internacionalu’… kako bismo na dočeku svi zajedno zapjevali “Igra rock’n’roll cela Jugoslavija.“ U režiji je Dolenčića mogao zamijeniti i Oliver Frljić. Što nitko ne bi ni primijetio. A kad smo već kod fijaska organizacije dočeka Vatrenih u Zagrebu gdje su organizatori oko 350.000 tisuća ljudi preveli k’o žedne preko vode valja spomenuti i doček naših u Splitu.

Bio je to odlično organiziran doček prepun mladosti na rivi, u okolnim ulicama i na brodicama. To je bio težak, sparan i mračan dan za legendarne splitske orjunaše. Takav nacionalni naboj, toliko sreće može iskazati samo hrvatski naboj koji Splićani nose u sebi. Izvrsna voditeljica, pjevale su se domoljubne pjesme Thompsona, Škore, Bulića… bez preseravanja o ‘umjetničkom’ programu, fajruntu, gašenju svjetla, o Vrsaljkovoj frizuri… Bila je to čista destilirana neposrednost, ljubav prema Vatrenima i domovini. Feralovaca, jugovića i orijunaša nije bilo nigdje ni na vidiku.

Vjerojatno su se tresli od straha u svojim rupama. Čak se ni Dragan Markovina nije oglasio. Pametno, kao da je iz stranke “Pametno“. Zlatko Gall je vjerojatno na vrijeme poslao detaljan izvještaj s ”Thompsonove krađe” koncerta u Zagrebu… koji nije održan.

Tih sam dana vjerovao kako je dočekom u Zagrebu definitivno u Hrvatskoj sahranjena Jugoslavija. Ali mrtvi Jugo-konj se ritnuo zahvaljujući Latinu, Beljaku, Karlauši koja, nakon što su ispljuvala naše nogometaše, samo par dana kasnije pjevala u Makarskoj. Tončiju Percanu, Nenadu Horvatu i Tihani Tomičić iz Novog lista “pola nacije je bilo zgroženo što se uspjeh Vatrenih ukaljao pojavom Thompsona u tako svetom času kao što je bio doček srebrenih…“ Možda je netko iz redakcije Novog lista trebao blago upozorit naivnu i prostodušnu Tihanu na ‘ustašoidnu’ izjavu Zlatka Dalića: “Dok sam ja izbornik, bit će onako kako kažu igrači, a oni su rekli da hoće Thompsona. I ne znam što je u tome pogrešno.

Njegova pjesma “Lijepa li si“ hit je u autobusu na našem putu na stadion, ona je motivacijska injekcija prije istrčavanja iz svlačionice na teren. Što je u njoj loše, gdje vidite poruke mržnje, zašto moramo trpjeti ta prozivanja? Pjesma o ljubavi prema domovini iritira 5% ljudi u ovoj državi, dok bi ostalih 95% uz nju slavilo pobjede. E, pa slavit ćemo kako mi to želimo. Neka pati koga smeta.“

Tu se Dalić i naša matematičarka Tihana ‘malo’ razilaze. Od svih do sada citiranih jugo-zombija nitko, baš nitko, nije se ni u jednom trenutku usudio citirati Dalića, Modrića, Rakitića, Manđukića… to bi bilo preopasno za njihove zečje duše. No, ovo kmečanje nije pitanje pjesme i MPT-na. To je jugo-recidiv koji negira osnovna građanska prava pjevača kojem nikada ni jednim aktom nije zabranjen javni nastup, koji nikada nije osuđen i koji godinama proživljava klasični linč od strane onih protiv kojih se on četiri godine borio s puškom i gitarom. I što je najvažnije – i pobijedio.

Oni su uvjereni da bi naši momci pronašli inspiraciju slušajući i Josipovićevu “Tokatnu etidu u C-duru“ pod ravnanjem psihijatra Nenada Horvata. Sad pišu da ova reprezentacija nije njihova kad pjeva MPT-on. A isti ti ispratili su je uz onu: “Dabogda sve izgubili“. A sad su se svrstali uz Vučića koji kaže: “Koga još čudi to što su Hrvati slavili uz ustaške pjesme?“ To mi se čini potpuno u redu. Koji četnik bi miran slušao pjesmu koja započinje sa “Za dom spremni“, uzvikom “bando srpski dragovoljci, stići će vas kazna i u Srbiji”. I Vučić ima pravo na taj stav jer je četnik. Ali naši farizeji, naši zečevi svoju nostalgičarsku metaforu pronalaze u MPT. Cinkanje vlastite države im je krvi.

Već drugi dan dočeka novinar AFP-a Peter Murphy je napisao: “Kada napravite odličan PR posao za Hrvatsku na svjetskom prvenstvu, a onda vam se u otvorenom autobusu pojavi ultranacionalistički pjevač.“ Koja je razlika između Petera i Percana? Nikakva. I jedan i drugi smatraju da je doček upropašten. Nismo mi rafinirani Francuzi koji su u čast svojih pobjeda pobili nešto ljudi, popljačkali masu dućana, palili aute i pucali po policiji. Barem tako tvrdi Marcel Holjevac. Ako ne vjerujete desnom ciniku Holjevcu evo nešto konkretnije.

Sedam ubojstava na otvorenom, oko pet stotina silovanja, 845 zapaljenih automobila i 47 orobljenih trgovina. I na sve to bi pristale naše antife samo da se zbrani pjevanje MPT. Kao što sam već napisao, zagrebački doček ipak nije bio rekvijem za Jugoslaviju, ali sam siguran da je splitski bio kraj vlasti njihove legendarne orijune.

No, pročitavši ‘reagovanje’ Aleksandra Vučića (koga čudi što su Hrvati slavili uz ustaške pjesme) te usporedivši ih s reakcijama Beljaka, Sandija Blagonića, Denisa Latina, Tončija Percana, Nenada Horvata, Tihane Tomičić, Ante Tomića, Žarka Puhovskog, Sabine Glasovac i svima već poznatih izluđenih antifa dolazim do jednog žalosnog zaključka: Vučić je čista kamilica, on u normalnoj tuzi što su se njegovi vratili prvi kući vidi u Zagrebu 300 tisuća ustaša kako pjevaju Čavoglave i deru se ZDS i točka. Čitajući Beljaka, Latina, Tomića, Blagonića… vidimo uglavnom proračunske uhljebe koji danonoćno kmeče o fašizaciji Hrvatske, koji nikako ne shvaćaju da Thompson nije pjevač nego “pokret otpora“ protiv mentalnih Jugoslavena. Vučić je stvarno čista kamilica prema tim jugo-kmerima koji su zagadili sve medijske institucije u ‘Levoj njihovoj’.

Javila se i oktroirana bivša premijerka Jadranka Kosor. Mudro nas je podučila o Thompsonu. :“On ne spada među ljude koji ujedinjuju Hrvate.“ Nobela za njenu legendarnu glupost…….Tko to ujedinjuje Hrvate? Kosorica, Beljak, Tomić, Blagonić, Dolenčić, Stazić… jeste li igdje pročitali stav naše Jace o Stazićevoj izjavi kako partizani nisu 1945.g. obavili posao do kraja? Naravno, niste. Vrana vrani oči ne kopa itd. A sad bi se 90 posto nas koji smo za Vatrene i Thompsona trebali ujediniti s 10 posto orjunaša, udbomlata, jugonostalgičara… samo zato jer su oni metastazirali u sve pisane i elektroničke medije pa ih propale političarke uvažavaju vjerujući valjda kako će im se tako preliti malo njihove moći. Malo sutra. Dugo, dugo i uzaludno će to čekati.

Uostalom, crknut ćemo mi, ali crknut ćete i vi… s time da smo mi već sad apsolutni pobjednici. Vi to uostalom i znate, pa zato toliko i režite. Jedina vam je utjeha što patite u finom društvu. Sa Stazićem, Tomićem, Radom, Kapovićem, Beljakom, Blagonićem, Latinom, Percanom, Pilselom, Juricom Pavičićem, Klauškim, Tihanom Tomičić… i nemam više prostora. Mogao bi trošiti tintu do kraja mjeseca nabrajajući ih sve…

Zvonimir Hodak / 7Dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari