Pratite nas

Kolumne

HODAK: Koliko je puta Vrhovni sud RH smanjio kaznu nekom hrvatskom branitelju zbog ratnog zločina?

Objavljeno

na

Smanjenje kazne bezazlenom ‘učitelju’ golfa kapetanu Draganu je dobra vijest i zraka sunca za Danu Lukajića koji 11 godina obilazi Hrvatsku sudjelujući u četničko-partizanskim dernecima.

I što sad ? Ruski rulet s pištoljima do kraja napunjenim metcima je odigran. Klerofašisti i dalje orgijaju. Selektor i skoro svi igrači poručuju nam bez imalo srama: “Hvala dragom Bogu!”, “ako dragi Bog da..”, “uz Božju pomoć…” Upozoravam da sve te ognjištarske opservacije moramo slušati u državi koja je nastala na ‘temeljima’ AVNOJ-a, ZAVNOH-a i antifašizma.

Bez zabune, u prijevodu to bi trebalo značiti da su nam državu modelirali bliski preci Stazića, Kapovića, Anke Taritaš Mrak, Ante Tomića, Inoslava Beškera, Jurice Pavičića, Vedrane Rudan, Slavenke Drakulić, Olivera Frljića, Rade i Rade, Drageca Pilsela, Borisa Vlašića, Vesne Teršelič, Gordana Bosanca … Kognitivna disonancija!? Američki psiholog Leon Festinger je 1956. godine predstavio teoriju kognitivne disonance ili laički rečeno slučaj kad se um ‘zblesira’.

Primjer je moja znanica koja silno voli sladoled i svakodnevno ga konzumira, ali isto tako silno želi izgubiti višak kilograma. Ovakva kognicija je disonantna pa je na takvim i sličnim primjerima Festinger utemeljio svoju teoriju.

Najjači primjer kognitivne disonancije smatra se kad su obje kognicije jednako privlačne. Ne odričemo se ove države, ni njenih kuna, ni dobro plaćenih mjesta, ni privilegija koje stječemo ulaskom u široki spektar stranaka, ali svi moramo priznati da države ne bi bilo bez Ustava iz 1974 godine, bez AVNOJ-a ZAVNOH-a, bez Sutjeske, Neretve, bez bratstva i jedinstva, bez Tita, Kardelja i Rankovića, bez Jože Manolića, Perkovića, Mustača… Očito se um naših progresivaca i te kako ‘zblesirao’.

Obzirom da su drugovi ‘udomljeni’ u skoro sve naše pisane i elektroničke medije, sreća je da postoje društvene mreže. Dok još postoje! U nedjelju ujutro Drago Marković ‘zabrinuto’ na fejsu pita: “Ima li plina danas?” Dana 27. srpnja u 23,04 sati na fejsu kažu: “SDP-ovci, Titoisti, Jugoslaveni i ateisti na aparatima!!!! Krunica je pomogla!!” DRUGI: “Di su pare?”, “Gdje je Matija Babić?”, “Ima li bojkota repke?”, “Imali li kukastog križa na Poljudu?”, “Halo, SDP? Ima li isušivanja Mamićeve HNS močvare?”, “Gdje je orijunaško krilo Torcide?”, “Ne isplati se mržnja prema Hrvatskoj! Mir vama!!!” Dragutin Junković poručuje: “Mnogo vas je danas navijalo za ‘crvene dresove’ i opet ste izgubili!!!” Ante Gugo poručuje: “Putinov brzojav Kolindi: Čestitam! Stop. Odlična igra! Stop. Bili ste bolji. Stop. Nafta. Stop. Agrokor. Stop”.

Druga poruka Dragutina Junkovića: “Nekada su Srbi ratovali i rušili Hrvatsku haubicama… Danas to čine Indexom, Novostima…” Dokle će momci u crnim dresovima ‘zblesiravati’ umove naših ljevičara? Jesu li se zapitali koliko je to humano prema, recimo, uredniku HRT-a Denisu Latinu koji je 2014.g. ovako ‘čestitao’ Hrvatima Oluju: “Svima čestitam Dan pobjede i domovinske pljačke i paleži”!!!

U toj općoj i nekontroliranoj euforiji, tu i tamo (više tamo nego tu) čuo se i glas razuma. U stilu tko nas bre zavadi, moglo se pročitati kako je Vrhovni sud Hrvatske smanjio kaznu kapetanu Draganu i tutnuo mu u ruke zlatni ključ za izlazak na slobodu. Pustimo sad usporedbu sa Tomislavom Merčepom, o čemu sam već pisao. Zanima me može li itko dati podatak kad i koliko puta je Vrhovni sud Hrvatske smanjio kaznu nekom hrvatskom branitelju zbog ratnog zločina?

Smanjenje kazne bezazlenom ‘učitelju’ golfa kapetanu Draganu je dobra vijest i zraka sunca za Danu Lukajića koji 11 godina obilazi Hrvatsku sudjelujući u četničko-partizanskim dernecima. I sad su naši skužili da je Dane u svojoj sjajnoj prošlosti bio komandant logora Manjača kraj Banja Luke u Domovinskom ratu. Logora u kojem su, između ostalih, bili zatvarani i zarobljeni i Hrvati iz RH i BiH. Kad je Dane ‘hapšen’ navodno je bio jako uvrijeđen i iznenađen.

Kao i uvijek do tada pazio je poštuje li se svako slovce Ženevske konvencije o ratnim zarobljenicima. Siguran sam kako je Dane i onih 450 leševa koliko je navodno otkriveno u logoru upoznao s pravima iz Konvencije. U svakom slučaju, s priličnom dozom sigurnosti možemo zaključiti da Dane Lukajić nije patio zbog pobjede Hrvatske nad Rusima. Imao je nekih većih briga kao na primjer kud’ ga je vrag gonio da i 12 puta uđe u tu ‘ustašiju’?

U srijedu momci u crnom idu u Moskvu. Tamo ih već čekaju Englezi. Dok se mladi vesele cugi u caffe Puškin iz pjesme Nathalie Gilbert Becauda, starijima pada na pamet Bleiburg. Mitski Bleiburg i 11. Dalmatinska brigada, kolone onih izručenih od Engleza koje su se vraćale da bi bile poubijane u svojoj zemlji. Tada nije bilo traktora i USA ambasadora Petera Galbraitha na čelu kolone. Za traktoriste ima pragmatično rješenje progresivni povjesničar Hrvoje Klasić.

On smatra da se dijaspora neće masovno vraćati pa Hrvatska može naseliti Srbe koji su otišli bilo pod pritiskom bilo dragovoljno. Ma svaka ti dala profesore! On misli da je to mudra mjera o kojoj nitko ne razmišlja, a to je vratiti hrvatske Srbe koji su tu državu napustili. K’o Dane Lukajić i kapetan Dragan na primjer. Dok je nama Klasića, Jakovina, Markovina, Perica.. nema brige oko demografije odnosno, koliko još puta momci u crnim dresovima mogu pobijediti u nizu.

To brine i Tanju Šojić na fejsu pa postavlja pitanje: “Da li je ispravno triput ili tri puta? Pa, ispravno je oboje k’o može,” zaključuje Tanja.

Višnja Starešina vidi u Lijepoj našoj dvije uspješne reprezentacije. Jedna je već u Moskvi a druga isto tako uspješna je ‘Jugo-vodoo reprezentacija’ sastavljena od polupismenih i nepismenih pisaca… s certifikatom izvrsnosti, sociologa iz komunističke škole, povjesničara koji preziru činjenice… i da ne citiram ovu izvrsnu Višnjinu analizu. Ova druga reprezentacija skoro da je jednako uspješna kao i ona iz Sočija. Po njima su Modrić, Lovren, Vrsaljko, momci koji su u najranijoj mladosti morali bježati iz svojih kuća, samo bezidejni nogometaši.

Ne shvaćaju da možemo opstati samo ‘uvezemo’ li desetke tisuća Srba i Sirijaca. Oni ne pjevaju borbene partizanske koračnice nego Čavoglave. Za Dalića žele auru sveca. Santo subito (svetac odmah)! Vrlo jednostavno. Uvezimo jedan dio onih koji su zaklali Modrićevog djeda, protjerali Lovrenove itd. da bi ti isti opet jednog dana mogli nekog priklati i protjerati. Dalićeve igrače nije opametila ni svastika na Poljudu, ni dobro organizirani ‘spontani’ ispadi u Italiji i Francuskoj. Tko će onda isušit’ tu ‘nogometnu močvaru’ ako slučajno i Engleze pošaljemo kući kao Nigeriju, Argentinu, Island i Dansku? Uz sav trud jedino Ruse nismo poslali kući. Zašto? Drugovima trenutno nije jasno. Slijedi dijalektičko-marksistička analiza tog iznenadnog problema.

Za par dana smo u srcu Rusije u Moskvi. Pa kako to uporno ističu i Dalić i njegovi bojovnici “ako dragi Bog da” mogli bi naši orijunaši, kriptokomunisti, jugonostalgičari, antifašisti i ostali ‘navijači’ zavijati još jedno vrijeme. Ako pak Bog ne bude dao, mi ćemo biti zahvalni i za ovo što smo dobili. Ovih dana kreditna agencija Fitch digla nam je kreditni rejting tako da nas je zadržala na BBB (što je razveselilo bojse..) i povećala nam izglede sa stabilnih na pozitivne. To skromni i već izluđeni Hrvateki neće ni osjetiti za razliku od rejtinga kojim su nas podigli Modrići drugovi. Ne samo da ga osjećamo nego ćemo još dugo vremena uživat u tom rejtingu uz Žuju ili Karlovačko. Na kraju, sve ovisi o novom nadahnuću naših Vatrenih…

Aleksandar Puškin je jednom napisao: “Ne prodaje se nadahnuće, ali rukopis se može prodati”.

Da su Srbi druga galaksija u diplomaciji od Hrvata od davno je poznato. Ne samo u tzv. političkoj sferi nego i u crkvenoj također. Ovih dana čitam: Patrijarh srpski Irinej kaže da još nije vrijeme za Papin posjet Srbiji. Takve stvari se u pravilu rješavaju rafiniranim diplomatskim kanalima. Daleko od očiju navijača jedne ili drug momčadi. Ali vrhovni poglavar SPC-a zna kad je vrijeme za skidanje diplomatskih rukavica. On drži da je za posjet pape Franje prerano te da se  njegovom dolasku, zbog svega što se dogodilo u prošlosti i ogromnog broja prognanika iz Hrvatske, protivi i veliki dio naroda.

Prevedeno, ako bi papa Franjo mogao ‘srediti’ da se ‘ogroman’ broj prognanika vrati u svoju SAO Krajinu onda bi se Irinej i Porfirije i ‘ogroman’ broj prognanika mogli smekšati i dozvoliti papi Franji da posjeti Srbiju i, između ostalog i ‘Kuću cvijeća’. Ima tu i zgodnih ‘diplomatskih’ začkoljica. Naime, većina velikodostojnika SPC-a misli da bi se Papa prvo trebao pokloniti žrtvama Jasenovca pa onda može doći na Kalemegdan. Logično. Kad je već Tito ‘kiksao’ i mudro zaobilazio to “najveće stratište u Evropi”, onda ćemo da dovedemo rimskog Papu pa neka se on pokloni i za Titu.

Papa kojem, usput rečeno, nije ni u peti da posjeti 86 posto katoličku Hrvatsku vodi finu, jezuitsku politiku prema samoupravnoj Srbiji koja se ponovno sve više puni četničkim vojvodama. Vatikan je, recimo, odmah dao do znanja da neće priznati Kosovo, da će ‘pričekati’ s proglašenjem svetim zagrebačkog nadbiskupa iz doba NDH, Alojzija Stepinca. Ovo ‘pričekati’ možete uzeti gramatički kao trajno vrijeme. Da bi ta prozirna diplomatska igra dobila pravu formu pobrinuo se ministar spoljnih poslova Ivica Dačić, famozni mali Sloba. On se duboko zamislio pa kaže: “Moje stajalište kao državnika(!!) je da bi Papin posjet bio u interesu Srbije, teško će u budućnosti biti nekog pape koji ima više razumevanja za nas od pape Franje”.

Papa je posjetio BiH. Lijepo i pastoralno od njega. Ogromna većina onih koji su ga došli pozdraviti u Sarajevu bili su katolici – Hrvati. U svojoj propovijedi ih nije spomenuo ni jednom riječju. Naravno, ovakav moj stav neće nikada doći do Svetog oca. Ali pouzdano znam da se moja kolumna dosta čita među hrvatskim klerom.

Možda bi neko napokon mogao Svetom Ocu ukazati na pristran stav Vatikana prema Srbiji s obzirom na stav koji ovaj Papa ima prema Hrvatskoj. Ne vjerujem da on ne zna istinu i o Jasenovcu, Srebrenici, Ovčari i o ulozi SPC-e u vječnoj ekspanziji prema prečanskim krajevima u Hrvatskoj. A ako slučajno ne zna, onda naši kardinali i biskupi moraju skupiti barem onoliko hrabrosti koliko je ima patrijarh Irinej i upoznati konačno ovog Papu s poviješću i sadašnjošću na ovim prostorima.

‘Srpski’ pisac Ivo Andrić jednom je izrekao zgodnu misao: “Nije najveća budala onaj koji ne zna čitati već onaj koji misli da je sve što pročita istina”.

Večernjak je stari, ofucani i uporni borac za ‘ženska prava’, što god to značilo. Božena Matijević uronila je pero u tintu i pokušala objasniti: “Zašto su žene poludjele za nogometom?” Kao sugovornicu izabrala je, između ostalih, legendarnu BBB, Sanju Sarnavku. Sanja je onako aktivistički odmah ušla đonom u muški ‘stereotip’ da žene ne znaju ništa o nogometu. Zgodan stereotip ako se zna da je finale ženskog nogometnog prvenstva svijeta u Los Angelosu gledalo 92.000 gledatelja. Osim što se sama aktivistica za ženska prava služi stereotipima, nju žulja nešto drugo: “Ipak, živcira me što se uvijek kad se izvještava o dobrom nogometu to veže uz fotografiju neke zgodne navijačice ili supruge nogometaša…” Napokon se i ja jedanput slažem s našom Sanjom.

Recimo, antička scena: Hrvatski dragovoljac se spašava od ispadanja u treću ligu. Euforija u Sigetu, slike Sanje Sansvrake, Rade Borić, Anke Taritaš Mrak, Vesne Teršelič u crnim dresovima i grbom s prvim bijelim poljem. To bi bilo to! A ne Kolinda Grabar Kitarović u kockastom dresu s Medvedevim. Zbog takve slike se drugovi iz Net.hr i Indeks.hr moraju sramiti. Sanja nadalje onako stručno i sa punim autoritetom objašnjava Boženi: “Žene ni u nogometu ne dopuštaju da ih se isključuje”.

Ona je sigurna, a Božena joj vjeruje, da na ženskim prvenstvima, bilo državnim bilo svjetskim, još ni jedna žena nije dopustila da ju sudac ili sutkinja isključe iz igre. To žene jednostavno ne dopuštaju. E, kad bi bar neke od ovih naših drugarica i feministica mogli Englezima, onako iznenada prije početka utakmice, ubaciti u svlačionicu. Kakav bi šok to bio za njih, a sjajna pomoć Vatrenima! Evo recepta za sigurnu budućnost naše repke u Moskvi!

Albert Einstein je napisao: “Ne treba razmišljati o budućnosti jer ona ionako stiže prerano”.

Zvonimir Hodak / 7Dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Politička odluka

Objavljeno

na

Objavio

Opasan politički voluntarizam

Glasovima 105 zastupnika u Hrvatskom saboru donesena je u petak 15. veljače politička odluka kojom se odbija raspisati referendume na zahtjev građanskih inicijativa »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj« i svih onih više od 400 tisuča birača koji su ih potpisali, te je tako još jednom u Hrvatskoj očitovana prevlast politike ne samo nad više nego reprezentativnim dijelom političkoga naroda, nego i nad zdravim razumom.

Političke odluke koje se suprotstavljaju volji tako velikoga dijela biračkoga tijela uvijek su vrlo kratkovidne te vrlo rijetko mogu ostati bez ozbiljnih posljedica za one koji ih donose.

Također, političke odluke koje se suprotstavljaju zdravu razumu opasan su politički voluntarizam koji je uvijek oblik političkoga nasilja, za koje vrijedi narodna poslovica: Svaka sila za vremena.

Takvom odlukom 105 zastupnika s lijevoga i desnoga političkoga centra još je jednom blokiralo zaokret u hrvatskoj državnoj politici, tj. zaokret u upravljanju državom, premda gotovo svi u Hrvatskoj znaju da dosadašnje usmjerenje ne samo da ne daje dobre rezultate, nego upravo priječi stvarni boljitak, bez obzira na to kojega bila predznaka koalicija na vlasti.

Bez obzira na to što političari samo-reklamerski isticali, gotovo svima u Hrvatskoj veoma je jasno da bi zemlja s takvim resursima i komparativnim prednostima, kad bi bila bolje vođena, nakon dva i pol desetljeća života – evala, a sada umjesto da cvjeta zapravo tek grca.

Najbolji pokazatelj neprimjerena, neodgovorna i nemušta upravljanja Hrvatskom jest činjenica da baš ni jedno jedino područje društvenoga života na državnoj razini još uvijek nije postavljeno na stvarno zdrave, reklo bi se danas održive temelje niti je bez prikrivenih ili očitih interesa pojedinih skupina usmjereno općemu dobru odnosno općemu boljitku.

Neformalna velika koalicija

Naime, sadašnje stanje, koje se može opravdano smatrati više ili manje kaotičnim, upravo je idealno za pojedine interesne skupine kojima je njihov povlašteni položaj važniji od svake ideološko političke matrice.

Upravo političko odbijanje referendumskih inicijativa još je jednom očitovalo ne samo postojanje, nego i djelovanje tzv. neformalne velike koalicije i skrivenih tutora koji njome upravljaju.

Tu činjenicu više ne mogu previdjeti ni prosječni hrvatski birači, a ni oni koji su, često, u silnoj potrebi za boljitkom, do sada romantičarski gledali na pojedine političke stranke više ne će moći upadati u takvu zabludu.

Više je nego opasno kad politika zlorabi bilo koji pravni okvir, a u Hrvatskoj je to i danas višestruko opasno jer u njoj još uvijek žive manire upravljanja iz komunističkoga totalitarnoga sustava u kojem je pravni okvir bio tek privid kad se gledalo s pozicija vlasti, a tvrdi zid odnosno batina za sve pripadnike drugorazrednoga dijela društva.

Pravni okvir za iniciranje i raspisivanje referenduma na poticaj građanskih inicijativa – koliko god načelno bio s jedne strane sramotno restriktivan i jedva dostižan, a s druge strane nedorečen s ugrađenim »rupama u zakonu« za veči prostor manipulacije vlasti – u konkretnom slučaju građanskih inicijativa »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj«, više nego grubo kršen je i izigravan.

Strah vladajućih elita

Prosječni hrvatski građanin nema ama baš ni jednoga jedinoga opravdanoga razloga da bi vjerovao političarima u pošteno prebrojavanje i poštenu, tj. nepristranu provjeru prikupljenih potpisa hrvatskih birača koji su se dobrovoljno i spontano uputili do štandova na kojima su potpisi bili prikupljani, tim više što vlasti nisu dopustile stvarni uvid u tobože nevaljale potpise.

Tzv. službena državna politika (zapravo mentorirana velikokoalicijska politika) i većina medija koji su u službi istih skrivenih ideoloških i političkih tutora usprotivili su se tim referendumima od same najave građanskih inicijativa o prikupljanju potpisa za njihovo raspisivanje, a bilo je mjesta u kojima su vlasti zabranile i onemogućile prikupljanje potpisa. Nitko nikada nije pozvan na odgovornost za to premda je to bilo očito kršenje ljudskih, političkih, ustavnih i zakonskih prava.

To početno jasno političko stajalište sada je u Hrvatskom saboru dobilo i službenu potvrdu i zato je to isključivo politička, voluntaristička i nasilna odluka koja nema veze s hrvatskom stvarnošću u političkom narodu ni s istinom o javno očitovanim mišljenjima svih birača koji su dali svoje potpise, pa bili i – kako se sada sve to izruguje – »nečitki«.

Takvo političko, a može se reći i politikantsko, odlučivanje istodobno očituje strah tzv. vladajućih elita i od referenduma i od probuđenih građana, ali i neizbježnu najavu da takav režim u Hrvatskoj mora ići svomu kraju, a to je i nova najava boljih vremena.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Ljubav začinjena perverzijom

Objavljeno

na

Objavio

Ljubav je vrlo složena kategorija koja uključuje nježnost, diskreciju, poštovanje, suosjećajnost pa i kajanje.

U poželjnoj ljubavi i prijateljstvu između dvaju susjednih država uglavnom nema ništa od toga. Ima ponajviše perverzije.

Tako su se nekako zadnjih dana i mjeseci intenzivirali i nanizali slučajevi sadomazohističkih odnosa između Hrvatske i Srbije, koji izazivaju osjećaje bijesa i poniženja, a nikako neke plemenitije emocije.

Evo, baš na Velentinovo, 14. veljače u državnom Muzeju „Mimara“ održana je prigodna svečanost u čast Dana državnosti i Dana vojske Republike Srbije.

Na skupu su, osim organizatorice i ambasadorice Mire Nikolić i Milorada Pupovca bili i predstavnici predsjednice i Vlade RH, a sponzorirao ga je Grad Zagreb i Atlantic grupa, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Hajde de dan državnosti, ali uveličati obilježavanje dana vojske države koja je ne baš tako davno napala zemlju i ostavila krvave tragove iza sebe, države koja je našega ministra obrane proglasila personom non grata, države čiji ministar vanjskih poslova neki dan ponavlja staru tezu o srpskoj vojsci koja je Dalmaciji donijela slobodu, to doista spada u političku perverziju.

Vrijedi apostrofirati ulogu Milana Bandića kao domaćina i sponzora, čime je on zaokružio svoju trilogiju koju je započeo pobratimstvom s glavnim Arkanovim jatakom, nastavio dodjelom Medalje Grada ministru vanjskih poslova bivše države u vrijeme kad je ta država razarala Vukovar da bi sada evo sve zaokružio predstavom u Mimari.

Posebno je zanimljivo kako o ovoj seansi nije bilo ni službenih priopćenja, osim priopćenja srbijanske ambasade, ni medijskih izvješća. Valjda zbog srama.

Ima toga još. Podsjetimo, na domjenku prije pravoslavnog Božića, kad je ono baš Bandić pronašao novčić sreće u razlomljenom hljebu, mitropolitu Porfiriju, koji je tako zanosno pjevao pjesmama o Draži i Momčilu, poklonio se cijeli državni vrh.

Vlada i nadalje plaća vlastite klevetnike u formi jedne tiskovine koja ne propušta priliku nazivati i tu vladu i državu ustaškima, a u skladu s tom navikom u posljednjem broju voditelja HDZ-ova odjela za medije naziva ustaškim revizionistom i ratnim huškačem.

Pretrgali su se svi na vrhu osuditi huliganski napad na vaterpoliste CZ, mada bi jednako prošli i igrači Dinama da su se pojavili na Rivi, ali nije baš bilo reakcija kad je razbijena spomen-ploča braniteljima ponad Dubrovnika, ili kad je jajima poliven Tuđmanov spomenik.

Nakon svega i izjava Mate Radeljića kako je bivša šefica zabranila spominjati velikosrpsku agresiju djeluje vjerodostojnije. Ne znam otkuda sve ovo dolazi, ali sam siguran da nikamo ne vodi, pogotovu ne prema ljubavi, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari