Pratite nas

Kolumne

HODAK: Koliko je puta Vrhovni sud RH smanjio kaznu nekom hrvatskom branitelju zbog ratnog zločina?

Objavljeno

na

Smanjenje kazne bezazlenom ‘učitelju’ golfa kapetanu Draganu je dobra vijest i zraka sunca za Danu Lukajića koji 11 godina obilazi Hrvatsku sudjelujući u četničko-partizanskim dernecima.

I što sad ? Ruski rulet s pištoljima do kraja napunjenim metcima je odigran. Klerofašisti i dalje orgijaju. Selektor i skoro svi igrači poručuju nam bez imalo srama: “Hvala dragom Bogu!”, “ako dragi Bog da..”, “uz Božju pomoć…” Upozoravam da sve te ognjištarske opservacije moramo slušati u državi koja je nastala na ‘temeljima’ AVNOJ-a, ZAVNOH-a i antifašizma.

Bez zabune, u prijevodu to bi trebalo značiti da su nam državu modelirali bliski preci Stazića, Kapovića, Anke Taritaš Mrak, Ante Tomića, Inoslava Beškera, Jurice Pavičića, Vedrane Rudan, Slavenke Drakulić, Olivera Frljića, Rade i Rade, Drageca Pilsela, Borisa Vlašića, Vesne Teršelič, Gordana Bosanca … Kognitivna disonancija!? Američki psiholog Leon Festinger je 1956. godine predstavio teoriju kognitivne disonance ili laički rečeno slučaj kad se um ‘zblesira’.

Primjer je moja znanica koja silno voli sladoled i svakodnevno ga konzumira, ali isto tako silno želi izgubiti višak kilograma. Ovakva kognicija je disonantna pa je na takvim i sličnim primjerima Festinger utemeljio svoju teoriju.

Najjači primjer kognitivne disonancije smatra se kad su obje kognicije jednako privlačne. Ne odričemo se ove države, ni njenih kuna, ni dobro plaćenih mjesta, ni privilegija koje stječemo ulaskom u široki spektar stranaka, ali svi moramo priznati da države ne bi bilo bez Ustava iz 1974 godine, bez AVNOJ-a ZAVNOH-a, bez Sutjeske, Neretve, bez bratstva i jedinstva, bez Tita, Kardelja i Rankovića, bez Jože Manolića, Perkovića, Mustača… Očito se um naših progresivaca i te kako ‘zblesirao’.

Obzirom da su drugovi ‘udomljeni’ u skoro sve naše pisane i elektroničke medije, sreća je da postoje društvene mreže. Dok još postoje! U nedjelju ujutro Drago Marković ‘zabrinuto’ na fejsu pita: “Ima li plina danas?” Dana 27. srpnja u 23,04 sati na fejsu kažu: “SDP-ovci, Titoisti, Jugoslaveni i ateisti na aparatima!!!! Krunica je pomogla!!” DRUGI: “Di su pare?”, “Gdje je Matija Babić?”, “Ima li bojkota repke?”, “Imali li kukastog križa na Poljudu?”, “Halo, SDP? Ima li isušivanja Mamićeve HNS močvare?”, “Gdje je orijunaško krilo Torcide?”, “Ne isplati se mržnja prema Hrvatskoj! Mir vama!!!” Dragutin Junković poručuje: “Mnogo vas je danas navijalo za ‘crvene dresove’ i opet ste izgubili!!!” Ante Gugo poručuje: “Putinov brzojav Kolindi: Čestitam! Stop. Odlična igra! Stop. Bili ste bolji. Stop. Nafta. Stop. Agrokor. Stop”.

Druga poruka Dragutina Junkovića: “Nekada su Srbi ratovali i rušili Hrvatsku haubicama… Danas to čine Indexom, Novostima…” Dokle će momci u crnim dresovima ‘zblesiravati’ umove naših ljevičara? Jesu li se zapitali koliko je to humano prema, recimo, uredniku HRT-a Denisu Latinu koji je 2014.g. ovako ‘čestitao’ Hrvatima Oluju: “Svima čestitam Dan pobjede i domovinske pljačke i paleži”!!!

U toj općoj i nekontroliranoj euforiji, tu i tamo (više tamo nego tu) čuo se i glas razuma. U stilu tko nas bre zavadi, moglo se pročitati kako je Vrhovni sud Hrvatske smanjio kaznu kapetanu Draganu i tutnuo mu u ruke zlatni ključ za izlazak na slobodu. Pustimo sad usporedbu sa Tomislavom Merčepom, o čemu sam već pisao. Zanima me može li itko dati podatak kad i koliko puta je Vrhovni sud Hrvatske smanjio kaznu nekom hrvatskom branitelju zbog ratnog zločina?

Smanjenje kazne bezazlenom ‘učitelju’ golfa kapetanu Draganu je dobra vijest i zraka sunca za Danu Lukajića koji 11 godina obilazi Hrvatsku sudjelujući u četničko-partizanskim dernecima. I sad su naši skužili da je Dane u svojoj sjajnoj prošlosti bio komandant logora Manjača kraj Banja Luke u Domovinskom ratu. Logora u kojem su, između ostalih, bili zatvarani i zarobljeni i Hrvati iz RH i BiH. Kad je Dane ‘hapšen’ navodno je bio jako uvrijeđen i iznenađen.

Kao i uvijek do tada pazio je poštuje li se svako slovce Ženevske konvencije o ratnim zarobljenicima. Siguran sam kako je Dane i onih 450 leševa koliko je navodno otkriveno u logoru upoznao s pravima iz Konvencije. U svakom slučaju, s priličnom dozom sigurnosti možemo zaključiti da Dane Lukajić nije patio zbog pobjede Hrvatske nad Rusima. Imao je nekih većih briga kao na primjer kud’ ga je vrag gonio da i 12 puta uđe u tu ‘ustašiju’?

U srijedu momci u crnom idu u Moskvu. Tamo ih već čekaju Englezi. Dok se mladi vesele cugi u caffe Puškin iz pjesme Nathalie Gilbert Becauda, starijima pada na pamet Bleiburg. Mitski Bleiburg i 11. Dalmatinska brigada, kolone onih izručenih od Engleza koje su se vraćale da bi bile poubijane u svojoj zemlji. Tada nije bilo traktora i USA ambasadora Petera Galbraitha na čelu kolone. Za traktoriste ima pragmatično rješenje progresivni povjesničar Hrvoje Klasić.

On smatra da se dijaspora neće masovno vraćati pa Hrvatska može naseliti Srbe koji su otišli bilo pod pritiskom bilo dragovoljno. Ma svaka ti dala profesore! On misli da je to mudra mjera o kojoj nitko ne razmišlja, a to je vratiti hrvatske Srbe koji su tu državu napustili. K’o Dane Lukajić i kapetan Dragan na primjer. Dok je nama Klasića, Jakovina, Markovina, Perica.. nema brige oko demografije odnosno, koliko još puta momci u crnim dresovima mogu pobijediti u nizu.

To brine i Tanju Šojić na fejsu pa postavlja pitanje: “Da li je ispravno triput ili tri puta? Pa, ispravno je oboje k’o može,” zaključuje Tanja.

Višnja Starešina vidi u Lijepoj našoj dvije uspješne reprezentacije. Jedna je već u Moskvi a druga isto tako uspješna je ‘Jugo-vodoo reprezentacija’ sastavljena od polupismenih i nepismenih pisaca… s certifikatom izvrsnosti, sociologa iz komunističke škole, povjesničara koji preziru činjenice… i da ne citiram ovu izvrsnu Višnjinu analizu. Ova druga reprezentacija skoro da je jednako uspješna kao i ona iz Sočija. Po njima su Modrić, Lovren, Vrsaljko, momci koji su u najranijoj mladosti morali bježati iz svojih kuća, samo bezidejni nogometaši.

Ne shvaćaju da možemo opstati samo ‘uvezemo’ li desetke tisuća Srba i Sirijaca. Oni ne pjevaju borbene partizanske koračnice nego Čavoglave. Za Dalića žele auru sveca. Santo subito (svetac odmah)! Vrlo jednostavno. Uvezimo jedan dio onih koji su zaklali Modrićevog djeda, protjerali Lovrenove itd. da bi ti isti opet jednog dana mogli nekog priklati i protjerati. Dalićeve igrače nije opametila ni svastika na Poljudu, ni dobro organizirani ‘spontani’ ispadi u Italiji i Francuskoj. Tko će onda isušit’ tu ‘nogometnu močvaru’ ako slučajno i Engleze pošaljemo kući kao Nigeriju, Argentinu, Island i Dansku? Uz sav trud jedino Ruse nismo poslali kući. Zašto? Drugovima trenutno nije jasno. Slijedi dijalektičko-marksistička analiza tog iznenadnog problema.

Za par dana smo u srcu Rusije u Moskvi. Pa kako to uporno ističu i Dalić i njegovi bojovnici “ako dragi Bog da” mogli bi naši orijunaši, kriptokomunisti, jugonostalgičari, antifašisti i ostali ‘navijači’ zavijati još jedno vrijeme. Ako pak Bog ne bude dao, mi ćemo biti zahvalni i za ovo što smo dobili. Ovih dana kreditna agencija Fitch digla nam je kreditni rejting tako da nas je zadržala na BBB (što je razveselilo bojse..) i povećala nam izglede sa stabilnih na pozitivne. To skromni i već izluđeni Hrvateki neće ni osjetiti za razliku od rejtinga kojim su nas podigli Modrići drugovi. Ne samo da ga osjećamo nego ćemo još dugo vremena uživat u tom rejtingu uz Žuju ili Karlovačko. Na kraju, sve ovisi o novom nadahnuću naših Vatrenih…

Aleksandar Puškin je jednom napisao: “Ne prodaje se nadahnuće, ali rukopis se može prodati”.

Da su Srbi druga galaksija u diplomaciji od Hrvata od davno je poznato. Ne samo u tzv. političkoj sferi nego i u crkvenoj također. Ovih dana čitam: Patrijarh srpski Irinej kaže da još nije vrijeme za Papin posjet Srbiji. Takve stvari se u pravilu rješavaju rafiniranim diplomatskim kanalima. Daleko od očiju navijača jedne ili drug momčadi. Ali vrhovni poglavar SPC-a zna kad je vrijeme za skidanje diplomatskih rukavica. On drži da je za posjet pape Franje prerano te da se  njegovom dolasku, zbog svega što se dogodilo u prošlosti i ogromnog broja prognanika iz Hrvatske, protivi i veliki dio naroda.

Prevedeno, ako bi papa Franjo mogao ‘srediti’ da se ‘ogroman’ broj prognanika vrati u svoju SAO Krajinu onda bi se Irinej i Porfirije i ‘ogroman’ broj prognanika mogli smekšati i dozvoliti papi Franji da posjeti Srbiju i, između ostalog i ‘Kuću cvijeća’. Ima tu i zgodnih ‘diplomatskih’ začkoljica. Naime, većina velikodostojnika SPC-a misli da bi se Papa prvo trebao pokloniti žrtvama Jasenovca pa onda može doći na Kalemegdan. Logično. Kad je već Tito ‘kiksao’ i mudro zaobilazio to “najveće stratište u Evropi”, onda ćemo da dovedemo rimskog Papu pa neka se on pokloni i za Titu.

Papa kojem, usput rečeno, nije ni u peti da posjeti 86 posto katoličku Hrvatsku vodi finu, jezuitsku politiku prema samoupravnoj Srbiji koja se ponovno sve više puni četničkim vojvodama. Vatikan je, recimo, odmah dao do znanja da neće priznati Kosovo, da će ‘pričekati’ s proglašenjem svetim zagrebačkog nadbiskupa iz doba NDH, Alojzija Stepinca. Ovo ‘pričekati’ možete uzeti gramatički kao trajno vrijeme. Da bi ta prozirna diplomatska igra dobila pravu formu pobrinuo se ministar spoljnih poslova Ivica Dačić, famozni mali Sloba. On se duboko zamislio pa kaže: “Moje stajalište kao državnika(!!) je da bi Papin posjet bio u interesu Srbije, teško će u budućnosti biti nekog pape koji ima više razumevanja za nas od pape Franje”.

Papa je posjetio BiH. Lijepo i pastoralno od njega. Ogromna većina onih koji su ga došli pozdraviti u Sarajevu bili su katolici – Hrvati. U svojoj propovijedi ih nije spomenuo ni jednom riječju. Naravno, ovakav moj stav neće nikada doći do Svetog oca. Ali pouzdano znam da se moja kolumna dosta čita među hrvatskim klerom.

Možda bi neko napokon mogao Svetom Ocu ukazati na pristran stav Vatikana prema Srbiji s obzirom na stav koji ovaj Papa ima prema Hrvatskoj. Ne vjerujem da on ne zna istinu i o Jasenovcu, Srebrenici, Ovčari i o ulozi SPC-e u vječnoj ekspanziji prema prečanskim krajevima u Hrvatskoj. A ako slučajno ne zna, onda naši kardinali i biskupi moraju skupiti barem onoliko hrabrosti koliko je ima patrijarh Irinej i upoznati konačno ovog Papu s poviješću i sadašnjošću na ovim prostorima.

‘Srpski’ pisac Ivo Andrić jednom je izrekao zgodnu misao: “Nije najveća budala onaj koji ne zna čitati već onaj koji misli da je sve što pročita istina”.

Večernjak je stari, ofucani i uporni borac za ‘ženska prava’, što god to značilo. Božena Matijević uronila je pero u tintu i pokušala objasniti: “Zašto su žene poludjele za nogometom?” Kao sugovornicu izabrala je, između ostalih, legendarnu BBB, Sanju Sarnavku. Sanja je onako aktivistički odmah ušla đonom u muški ‘stereotip’ da žene ne znaju ništa o nogometu. Zgodan stereotip ako se zna da je finale ženskog nogometnog prvenstva svijeta u Los Angelosu gledalo 92.000 gledatelja. Osim što se sama aktivistica za ženska prava služi stereotipima, nju žulja nešto drugo: “Ipak, živcira me što se uvijek kad se izvještava o dobrom nogometu to veže uz fotografiju neke zgodne navijačice ili supruge nogometaša…” Napokon se i ja jedanput slažem s našom Sanjom.

Recimo, antička scena: Hrvatski dragovoljac se spašava od ispadanja u treću ligu. Euforija u Sigetu, slike Sanje Sansvrake, Rade Borić, Anke Taritaš Mrak, Vesne Teršelič u crnim dresovima i grbom s prvim bijelim poljem. To bi bilo to! A ne Kolinda Grabar Kitarović u kockastom dresu s Medvedevim. Zbog takve slike se drugovi iz Net.hr i Indeks.hr moraju sramiti. Sanja nadalje onako stručno i sa punim autoritetom objašnjava Boženi: “Žene ni u nogometu ne dopuštaju da ih se isključuje”.

Ona je sigurna, a Božena joj vjeruje, da na ženskim prvenstvima, bilo državnim bilo svjetskim, još ni jedna žena nije dopustila da ju sudac ili sutkinja isključe iz igre. To žene jednostavno ne dopuštaju. E, kad bi bar neke od ovih naših drugarica i feministica mogli Englezima, onako iznenada prije početka utakmice, ubaciti u svlačionicu. Kakav bi šok to bio za njih, a sjajna pomoć Vatrenima! Evo recepta za sigurnu budućnost naše repke u Moskvi!

Albert Einstein je napisao: “Ne treba razmišljati o budućnosti jer ona ionako stiže prerano”.

Zvonimir Hodak / 7Dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Je li istina da je Luka Modrić najveći kriminalac, a da ministar Davor Božinović nema pojma što je to KOS?

Objavljeno

na

Objavio

Ja se ozbiljno bojim da sam populist. Propitujem se svaki dan. I što se više propitujem, na površinu izlazi sve više populističkih simptoma. Evo, ja uopće ne vjerujem da su Luka Modrić i Dejan Lovren najveći, najopasniji i za stabilnost hrvatske države najpogubniji kriminalci. Toliko pogubni da su institucije sustava odlučile baš na njima sankcionirati krivokletstvo pred hrvatskim sudovima.

Kravica bu naša

Raspitala sam se među svojim prijateljima odvjetnicima, i nitko se ne sjeća da je ikada ona prevažna institucija zvana DORH pokrenula protiv ikoga kazneni postupak zbog lažnog svjedočenja. Štoviše, u sjevernim krajevima naše domovine kao nematerijalna kulturna baština uvriježila se uzrečica: “Ak je do svedoka, kravica bu naša”, a diljem domovine cvjeta sudska praksa u skladu s njome.

Uostalom, jedan od bivših hrvatskih predsjednika, Stipe Mesić, kao tajni je svjedok, zapleten u vlastite međusobno proturječne izjave u sudnici Haaškog suda, na optužbu predsjedavajućeg suca da laže, lakonski odgovorio: “Samo moja žena vjeruje da ja uvijek govorim istinu.”

Ako pak treba tražiti prvaka zaborava i trajne sinkope pred istražiteljima i sudovima, kako hrvatskim tako i haaškim, onda bi to vjerojatno bio Ivan Jarnjak. Ne sjeća se gotovo ničega ni iz ratnog ni iz mirnodopskog vremena ili se pogrešno sjeća. Pa se institucija za obranu hrvatske pravne države (DORH) ni u slučaju gospodina Jarnjaka, ni u slučajevima mnogih sličnih svjedoka nije osjetila dužnom opaliti mu optužnicu za krivokletstvo: jer je uvrijedio suca, unatoč zakletvi da će govoriti istinu, cijelu istinu i ništa osim istine.

Institucija zvana DORH procijenila je da I. Jarnjak, koji je ovdje samo simbol sinkope i zaborava u mnogih zaštićenih vrsta u hrvatskoj pravosudnoj praksi, nije uvrijedio suca. Da smije sve zaboraviti ili se krivo sjećati. Ali Luka Modrić i Dejan Lovren su prema DORH-u bili dužni sjetiti se kojeg su dana prije sedam-osam godina potpisali anekse svojih ugovora.

I time što se nisu točno sjetili toliko su uvrijedili časnog hrvatskog suca da je DORH odmah odlučio učiniti presedan u hrvatskom pravosuđu, zaštititi i suca i temelje države od takve uvrede i puknuo im optužnicu. Sad će im morati dokazivati da su s umišljajem vrijeđali časnog suca.

I sad se u meni budi taj populistički poriv. Počinjem sumnjati u institucije. U takav DORH i u njegovu zaštitu hrvatske pravne države. Čak duboko sumnjati. Prije bih povjerovala da Dražen Jelenić (novi državni odvjetnik, za one koji ga još nisu upamtili) igra nogomet bolje od Luke Modrića, a u svlačionici pjeva “Čavoglave” glasnije od Dejana Lovrena, nego da DORH kao institucija zaštite ustavno-pravnog temelja države nije dosad bila u stanju istražiti baš niti jednu ratnu operaciju JNA i njezine obavještajne službe u osvajačkom ratu protiv Hrvatske.

I da DORH ne zna da preko ratnih operacija mogu najjednostavnije doći do zapovjednog vrha JNA i strukture KOS-a, koja je poveznica između JNA i srpskih paravojnih postrojbi, uobičajenih počinitelja zločina. Pa o tome ih je barem javno godinama poučavao Sava Štrbac, riječju i djelom. Pa tako su radili s hrvatskim zapovjednicima. Da, ja vjerujem da je to nečinjenje smišljena namjera institucija. I to me još dublje gura u populizam.

Prije bih povjerovala da ministar unutarnjih poslova Davor Božinović u slobodno vrijeme pleše balet bolje nego Rudolf Nurejev nego da ne zna što je to KOS, da ne zna kako hrvatske institucije ponavljaju obrazac beogradskog suda za ratne zločine kada nam kao velika postignuća u istraživanju ratnih zločina servira dva pokojna i tri nedostupna četnika. I dakako – statistiku.

Bitno je tko broji

A baš kao i beogradski sud, tako i hrvatske institucije zaobilaze strukturu JNA i KOS-a kao glavnog organizatora etničkog čišćenja i zločina nad ratnim zarobljenicima. Ne vjerujem da to čine iz neznanja. Moje nepovjerenje u institucije raste kada vidim kako su brze kada treba zateći u nedjelu i kazniti cvjećarku ili pekaricu za prijestup od dvadesetak kuna. A možda i nekoliko puta po dvadesetak kuna!

Ili kada vidim kako inspektori kao organi institucija po otočnim konobama pedantno kontroliraju je li kirnja u južnom Jadranu već iz mora izvučena s pripadajućim očevidnikom, da odmah znade odgovoriti gdje, kada, kako i tko ju je ulovio. Ili je možebitno zaboravila ponijeti očevidnik, pa onda za to treba kazniti vlasnika konobe s nekoliko desetaka tisuća kuna. A istodobno se milijarde prelijevaju i redistribuiraju u “uljanike”, “3. majeve” i druge ponose hrvatske dogovorne, klijentelističke ekonomije. Bez očevidnika, bez interesa institucija i, dakako, bez kazne.

To nepovjerenje u institucije gura me u populizam. I da, vjerujem da jedino promjena političkog sustava, počevši s izbornim sustavom, može donijeti promjenu u hrvatske institucije. I ne vjerujem u brojenje glasova referendumske inicijative za promjenu izbornog sustava koje organizira Bracanin Veli, preko poduzeća koje je stvorio Bracanin Mali (Apis), kako bi ostvario stari revolucionarni ideal: “Nije važno tko glasa, nego tko broji.”

Ali nisam sigurna koliko je već sad opasno priznati populizam. U ime progresivnosti može se djelovati kao i u ime naroda. Ta znanja i iskustva kod naših progresivaca nisu upitna.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Gdje su to i na kojim trgovima Srbi morali 90-ih potpisivati lojalnost Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Ratne su 90-e, a u hrvatskim gradovima, različitim sredinama, na javnim trgovima i u tvornicama, Srbi potpisuju izjave o lojalnosti hrvatskoj državi. To je slika iz rata koju pamti Milorad Pupovac i želio bi da je zapamtimo i mi.

Iako sam rođen početkom 1960-ih, a tijekom rata bio sam širom Hrvatske kao ratni dopisnik, potom pripadnik HV-a, a ostalo vrijeme u Zagrebu, ja se te Pupovčeve slike ne sjećam. Nazvao sam nekolicinu svojih kolega i političara, Hrvata i Srba, no ni oni se ne sjećaju da su Srbi morali potpisivati i dokazivati svoju lojalnost na trgovima tijekom rata, piše Davor Ivanković / Večernji list

Jedan mi je kolega rekao da ako je Pupovac to kazao, da je to velika svinjarija. Treba dopustiti mogućnost da je bilo nekih takvih izdvojenih slučajeva gdje se u nekoj sredini javila neka budala ili frustrirani lik koji je tražio javno očitovanje lojalnosti nekih Srba, da je bilo zastrašivanja Srba, no to je daleko od slike o kojoj je Pupovac govorio kao o masovnoj pojavi, te da su čak bila organizirana javna potpisivanja lojalnosti.

Tisuće Srba jesu davale prisegu RH, ali kao pripadnici HV-a, ali to su radili i Hrvati i svi drugi, tako da Pupovac vjerojatno nije mislio na tu sliku iskazivanja lojalnosti.

Pupovac, kao jedan od najvještijih i najmisaonijih političara u Hrvatskoj, poznat je kao osoba koja mjeri svaku izrečenu riječ, pa su mu govori često dugotrajni i monotoni.

Ove riječi koje je prenio pred auditorijem novinara nije izrekao slučajno, pogotovo što se na njegovu presicu vezanu uz politički sukob oko prosvjeda u Vukovaru čekalo danima. Ako dakle nije bilo javnih i masovnih potpisivanja lojalnosti Srba u ratnoj Hrvatskoj, onda je Pupovac svjesno manipulirao.

I sada je to što je rekao dostupno svima na internetu i ostat će trajno zabilježena laž da su Hrvati 1990-ih prisiljavali u različitim sredinama i tvornicama Srbe da potpišu izjave o lojalnosti.

Najmanje što on sada može učiniti jest da podastre dokaze i da kaže jesu li Srbi te izjave morali potpisivati u Zagrebu, Splitu, Osijeku, Dubrovniku, Karlovcu, Šibeniku, Zadru, Slavonskom Brodu, Sisku i u kojim to tvornicama, da li u Đuri Đakoviću, Končaru, Ini, Plivi, Saponiji, Badelu, TDR-u TLM-u…?

Rečena Pupovčeva konferencija za novinare iščekivana je jer su se on i njegov SDSS našli u funkciji žrtve obračuna premijera Plenkovića i vrha njegova HDZ-a s pripadnicima hrvatske desnice.

Kako je hrvatska javnost već mjesec i pol dana čekala da Pupovac objasni što misli o Vučićevoj izjavi da je Hrvatska nacistička zemlja, očekivalo se da netko i postavi to pitanje. No premda se to nije dogodilo, Pupovac je na to nepostavljeno pitanje sam odgovorio kazavši kako je on šest puta dao prisegu na hrvatski Ustav.

Nije se, pak, trebalo očekivati da će izrijekom reći da Vučić nije u pravu, te da on sam nije zastupnik u nacističkom saboru. Nekako u isto vrijeme kad je Pupovac novinarima dočaravao sliku redova Srba koji čekaju potpisivanje lojalnosti na hrvatskim trgovima, Andrej Plenković je u Saboru Bruni Esih odbrusio da je nikad ne bi stavio na HDZ-ovu izbornu listu da ju je poznavao.

Već je sasvim razvidno da se Plenkoviću uz Esih i Hasanbegovića politički gadi i kompletna unutarstranačka HDZ-ova desnica. On ih shvaća kao neprijatelje, pa se prema njima tako i ponaša. Sa stajališta političke pragmatike, međutim, shvatljivo je što je on umjesto desnice za političkog partnera odabrao Pupovca i njegova tri glasa Srba u Saboru, a nije prvi HDZ-ov lider koji je to učinio.

Naprotiv, Pupovac već više od 20 godina figurira kao pouzdan igrač, koji je u nizu navrata HDZ-ovcima poslužio za krpanje većine. I samo u vrhu HDZ-a znaju zašto je toliko jednostavno i pouzdano politički trgovati s Pupovcem i zašto je to bolje nego trgovati s desnicom.

Kako bilo, jasno je da je za lidere HDZ-a Pupovac lojalan igrač. Kada su počeli zadnji u nizu političkih napada na Pupovca s hrvatske desnice, cijeli se Plenkovićev vrh aktivirao i stao u njegovu obranu.

Pupovac, koji je očito i dalje vještiji političar od mnogih u vrhu HDZ-a, danima je puštao vladajuće da ga brane, da lupaju po hrvatskoj desnici, sve kako bi ispalo da su pripadnici srpske manjine opet na meti zlih desnih Hrvata.

I to je taj najveći problem s Pupovcem, koji premda sastavni dio vladajuće koalicije, nikad neće javno i lojalno ponašati se kao dio tog tima, nego će stajati na izdvojenoj manjinskoj poziciji i sa strane odrađivati politički biznis.

U napetoj situaciji uoči prosvjeda u Vukovaru najmanje što Plenković može jest zatražiti od Pupovca da prestane dolijevati ulje na vatru. I da mu Pupovac otkrije na kojim su to trgovima i u kojim tvornicama tijekom rata Srbi morali potpisivati lojalnost Hrvatskoj, piše Davor Ivanković / Večernji list

 

 

Hrvoje Zekanović: Odgovor Pupovcu i njemu sličnima!!! (VIDEO)

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari