Pratite nas

Kolumne

HODAK: Koliko je puta Vrhovni sud RH smanjio kaznu nekom hrvatskom branitelju zbog ratnog zločina?

Objavljeno

na

Smanjenje kazne bezazlenom ‘učitelju’ golfa kapetanu Draganu je dobra vijest i zraka sunca za Danu Lukajića koji 11 godina obilazi Hrvatsku sudjelujući u četničko-partizanskim dernecima.

I što sad ? Ruski rulet s pištoljima do kraja napunjenim metcima je odigran. Klerofašisti i dalje orgijaju. Selektor i skoro svi igrači poručuju nam bez imalo srama: “Hvala dragom Bogu!”, “ako dragi Bog da..”, “uz Božju pomoć…” Upozoravam da sve te ognjištarske opservacije moramo slušati u državi koja je nastala na ‘temeljima’ AVNOJ-a, ZAVNOH-a i antifašizma.

Bez zabune, u prijevodu to bi trebalo značiti da su nam državu modelirali bliski preci Stazića, Kapovića, Anke Taritaš Mrak, Ante Tomića, Inoslava Beškera, Jurice Pavičića, Vedrane Rudan, Slavenke Drakulić, Olivera Frljića, Rade i Rade, Drageca Pilsela, Borisa Vlašića, Vesne Teršelič, Gordana Bosanca … Kognitivna disonancija!? Američki psiholog Leon Festinger je 1956. godine predstavio teoriju kognitivne disonance ili laički rečeno slučaj kad se um ‘zblesira’.

Primjer je moja znanica koja silno voli sladoled i svakodnevno ga konzumira, ali isto tako silno želi izgubiti višak kilograma. Ovakva kognicija je disonantna pa je na takvim i sličnim primjerima Festinger utemeljio svoju teoriju.

Najjači primjer kognitivne disonancije smatra se kad su obje kognicije jednako privlačne. Ne odričemo se ove države, ni njenih kuna, ni dobro plaćenih mjesta, ni privilegija koje stječemo ulaskom u široki spektar stranaka, ali svi moramo priznati da države ne bi bilo bez Ustava iz 1974 godine, bez AVNOJ-a ZAVNOH-a, bez Sutjeske, Neretve, bez bratstva i jedinstva, bez Tita, Kardelja i Rankovića, bez Jože Manolića, Perkovića, Mustača… Očito se um naših progresivaca i te kako ‘zblesirao’.

Obzirom da su drugovi ‘udomljeni’ u skoro sve naše pisane i elektroničke medije, sreća je da postoje društvene mreže. Dok još postoje! U nedjelju ujutro Drago Marković ‘zabrinuto’ na fejsu pita: “Ima li plina danas?” Dana 27. srpnja u 23,04 sati na fejsu kažu: “SDP-ovci, Titoisti, Jugoslaveni i ateisti na aparatima!!!! Krunica je pomogla!!” DRUGI: “Di su pare?”, “Gdje je Matija Babić?”, “Ima li bojkota repke?”, “Imali li kukastog križa na Poljudu?”, “Halo, SDP? Ima li isušivanja Mamićeve HNS močvare?”, “Gdje je orijunaško krilo Torcide?”, “Ne isplati se mržnja prema Hrvatskoj! Mir vama!!!” Dragutin Junković poručuje: “Mnogo vas je danas navijalo za ‘crvene dresove’ i opet ste izgubili!!!” Ante Gugo poručuje: “Putinov brzojav Kolindi: Čestitam! Stop. Odlična igra! Stop. Bili ste bolji. Stop. Nafta. Stop. Agrokor. Stop”.

Druga poruka Dragutina Junkovića: “Nekada su Srbi ratovali i rušili Hrvatsku haubicama… Danas to čine Indexom, Novostima…” Dokle će momci u crnim dresovima ‘zblesiravati’ umove naših ljevičara? Jesu li se zapitali koliko je to humano prema, recimo, uredniku HRT-a Denisu Latinu koji je 2014.g. ovako ‘čestitao’ Hrvatima Oluju: “Svima čestitam Dan pobjede i domovinske pljačke i paleži”!!!

U toj općoj i nekontroliranoj euforiji, tu i tamo (više tamo nego tu) čuo se i glas razuma. U stilu tko nas bre zavadi, moglo se pročitati kako je Vrhovni sud Hrvatske smanjio kaznu kapetanu Draganu i tutnuo mu u ruke zlatni ključ za izlazak na slobodu. Pustimo sad usporedbu sa Tomislavom Merčepom, o čemu sam već pisao. Zanima me može li itko dati podatak kad i koliko puta je Vrhovni sud Hrvatske smanjio kaznu nekom hrvatskom branitelju zbog ratnog zločina?

Smanjenje kazne bezazlenom ‘učitelju’ golfa kapetanu Draganu je dobra vijest i zraka sunca za Danu Lukajića koji 11 godina obilazi Hrvatsku sudjelujući u četničko-partizanskim dernecima. I sad su naši skužili da je Dane u svojoj sjajnoj prošlosti bio komandant logora Manjača kraj Banja Luke u Domovinskom ratu. Logora u kojem su, između ostalih, bili zatvarani i zarobljeni i Hrvati iz RH i BiH. Kad je Dane ‘hapšen’ navodno je bio jako uvrijeđen i iznenađen.

Kao i uvijek do tada pazio je poštuje li se svako slovce Ženevske konvencije o ratnim zarobljenicima. Siguran sam kako je Dane i onih 450 leševa koliko je navodno otkriveno u logoru upoznao s pravima iz Konvencije. U svakom slučaju, s priličnom dozom sigurnosti možemo zaključiti da Dane Lukajić nije patio zbog pobjede Hrvatske nad Rusima. Imao je nekih većih briga kao na primjer kud’ ga je vrag gonio da i 12 puta uđe u tu ‘ustašiju’?

U srijedu momci u crnom idu u Moskvu. Tamo ih već čekaju Englezi. Dok se mladi vesele cugi u caffe Puškin iz pjesme Nathalie Gilbert Becauda, starijima pada na pamet Bleiburg. Mitski Bleiburg i 11. Dalmatinska brigada, kolone onih izručenih od Engleza koje su se vraćale da bi bile poubijane u svojoj zemlji. Tada nije bilo traktora i USA ambasadora Petera Galbraitha na čelu kolone. Za traktoriste ima pragmatično rješenje progresivni povjesničar Hrvoje Klasić.

On smatra da se dijaspora neće masovno vraćati pa Hrvatska može naseliti Srbe koji su otišli bilo pod pritiskom bilo dragovoljno. Ma svaka ti dala profesore! On misli da je to mudra mjera o kojoj nitko ne razmišlja, a to je vratiti hrvatske Srbe koji su tu državu napustili. K’o Dane Lukajić i kapetan Dragan na primjer. Dok je nama Klasića, Jakovina, Markovina, Perica.. nema brige oko demografije odnosno, koliko još puta momci u crnim dresovima mogu pobijediti u nizu.

To brine i Tanju Šojić na fejsu pa postavlja pitanje: “Da li je ispravno triput ili tri puta? Pa, ispravno je oboje k’o može,” zaključuje Tanja.

Višnja Starešina vidi u Lijepoj našoj dvije uspješne reprezentacije. Jedna je već u Moskvi a druga isto tako uspješna je ‘Jugo-vodoo reprezentacija’ sastavljena od polupismenih i nepismenih pisaca… s certifikatom izvrsnosti, sociologa iz komunističke škole, povjesničara koji preziru činjenice… i da ne citiram ovu izvrsnu Višnjinu analizu. Ova druga reprezentacija skoro da je jednako uspješna kao i ona iz Sočija. Po njima su Modrić, Lovren, Vrsaljko, momci koji su u najranijoj mladosti morali bježati iz svojih kuća, samo bezidejni nogometaši.

Ne shvaćaju da možemo opstati samo ‘uvezemo’ li desetke tisuća Srba i Sirijaca. Oni ne pjevaju borbene partizanske koračnice nego Čavoglave. Za Dalića žele auru sveca. Santo subito (svetac odmah)! Vrlo jednostavno. Uvezimo jedan dio onih koji su zaklali Modrićevog djeda, protjerali Lovrenove itd. da bi ti isti opet jednog dana mogli nekog priklati i protjerati. Dalićeve igrače nije opametila ni svastika na Poljudu, ni dobro organizirani ‘spontani’ ispadi u Italiji i Francuskoj. Tko će onda isušit’ tu ‘nogometnu močvaru’ ako slučajno i Engleze pošaljemo kući kao Nigeriju, Argentinu, Island i Dansku? Uz sav trud jedino Ruse nismo poslali kući. Zašto? Drugovima trenutno nije jasno. Slijedi dijalektičko-marksistička analiza tog iznenadnog problema.

Za par dana smo u srcu Rusije u Moskvi. Pa kako to uporno ističu i Dalić i njegovi bojovnici “ako dragi Bog da” mogli bi naši orijunaši, kriptokomunisti, jugonostalgičari, antifašisti i ostali ‘navijači’ zavijati još jedno vrijeme. Ako pak Bog ne bude dao, mi ćemo biti zahvalni i za ovo što smo dobili. Ovih dana kreditna agencija Fitch digla nam je kreditni rejting tako da nas je zadržala na BBB (što je razveselilo bojse..) i povećala nam izglede sa stabilnih na pozitivne. To skromni i već izluđeni Hrvateki neće ni osjetiti za razliku od rejtinga kojim su nas podigli Modrići drugovi. Ne samo da ga osjećamo nego ćemo još dugo vremena uživat u tom rejtingu uz Žuju ili Karlovačko. Na kraju, sve ovisi o novom nadahnuću naših Vatrenih…

Aleksandar Puškin je jednom napisao: “Ne prodaje se nadahnuće, ali rukopis se može prodati”.

Da su Srbi druga galaksija u diplomaciji od Hrvata od davno je poznato. Ne samo u tzv. političkoj sferi nego i u crkvenoj također. Ovih dana čitam: Patrijarh srpski Irinej kaže da još nije vrijeme za Papin posjet Srbiji. Takve stvari se u pravilu rješavaju rafiniranim diplomatskim kanalima. Daleko od očiju navijača jedne ili drug momčadi. Ali vrhovni poglavar SPC-a zna kad je vrijeme za skidanje diplomatskih rukavica. On drži da je za posjet pape Franje prerano te da se  njegovom dolasku, zbog svega što se dogodilo u prošlosti i ogromnog broja prognanika iz Hrvatske, protivi i veliki dio naroda.

Prevedeno, ako bi papa Franjo mogao ‘srediti’ da se ‘ogroman’ broj prognanika vrati u svoju SAO Krajinu onda bi se Irinej i Porfirije i ‘ogroman’ broj prognanika mogli smekšati i dozvoliti papi Franji da posjeti Srbiju i, između ostalog i ‘Kuću cvijeća’. Ima tu i zgodnih ‘diplomatskih’ začkoljica. Naime, većina velikodostojnika SPC-a misli da bi se Papa prvo trebao pokloniti žrtvama Jasenovca pa onda može doći na Kalemegdan. Logično. Kad je već Tito ‘kiksao’ i mudro zaobilazio to “najveće stratište u Evropi”, onda ćemo da dovedemo rimskog Papu pa neka se on pokloni i za Titu.

Papa kojem, usput rečeno, nije ni u peti da posjeti 86 posto katoličku Hrvatsku vodi finu, jezuitsku politiku prema samoupravnoj Srbiji koja se ponovno sve više puni četničkim vojvodama. Vatikan je, recimo, odmah dao do znanja da neće priznati Kosovo, da će ‘pričekati’ s proglašenjem svetim zagrebačkog nadbiskupa iz doba NDH, Alojzija Stepinca. Ovo ‘pričekati’ možete uzeti gramatički kao trajno vrijeme. Da bi ta prozirna diplomatska igra dobila pravu formu pobrinuo se ministar spoljnih poslova Ivica Dačić, famozni mali Sloba. On se duboko zamislio pa kaže: “Moje stajalište kao državnika(!!) je da bi Papin posjet bio u interesu Srbije, teško će u budućnosti biti nekog pape koji ima više razumevanja za nas od pape Franje”.

Papa je posjetio BiH. Lijepo i pastoralno od njega. Ogromna većina onih koji su ga došli pozdraviti u Sarajevu bili su katolici – Hrvati. U svojoj propovijedi ih nije spomenuo ni jednom riječju. Naravno, ovakav moj stav neće nikada doći do Svetog oca. Ali pouzdano znam da se moja kolumna dosta čita među hrvatskim klerom.

Možda bi neko napokon mogao Svetom Ocu ukazati na pristran stav Vatikana prema Srbiji s obzirom na stav koji ovaj Papa ima prema Hrvatskoj. Ne vjerujem da on ne zna istinu i o Jasenovcu, Srebrenici, Ovčari i o ulozi SPC-e u vječnoj ekspanziji prema prečanskim krajevima u Hrvatskoj. A ako slučajno ne zna, onda naši kardinali i biskupi moraju skupiti barem onoliko hrabrosti koliko je ima patrijarh Irinej i upoznati konačno ovog Papu s poviješću i sadašnjošću na ovim prostorima.

‘Srpski’ pisac Ivo Andrić jednom je izrekao zgodnu misao: “Nije najveća budala onaj koji ne zna čitati već onaj koji misli da je sve što pročita istina”.

Večernjak je stari, ofucani i uporni borac za ‘ženska prava’, što god to značilo. Božena Matijević uronila je pero u tintu i pokušala objasniti: “Zašto su žene poludjele za nogometom?” Kao sugovornicu izabrala je, između ostalih, legendarnu BBB, Sanju Sarnavku. Sanja je onako aktivistički odmah ušla đonom u muški ‘stereotip’ da žene ne znaju ništa o nogometu. Zgodan stereotip ako se zna da je finale ženskog nogometnog prvenstva svijeta u Los Angelosu gledalo 92.000 gledatelja. Osim što se sama aktivistica za ženska prava služi stereotipima, nju žulja nešto drugo: “Ipak, živcira me što se uvijek kad se izvještava o dobrom nogometu to veže uz fotografiju neke zgodne navijačice ili supruge nogometaša…” Napokon se i ja jedanput slažem s našom Sanjom.

Recimo, antička scena: Hrvatski dragovoljac se spašava od ispadanja u treću ligu. Euforija u Sigetu, slike Sanje Sansvrake, Rade Borić, Anke Taritaš Mrak, Vesne Teršelič u crnim dresovima i grbom s prvim bijelim poljem. To bi bilo to! A ne Kolinda Grabar Kitarović u kockastom dresu s Medvedevim. Zbog takve slike se drugovi iz Net.hr i Indeks.hr moraju sramiti. Sanja nadalje onako stručno i sa punim autoritetom objašnjava Boženi: “Žene ni u nogometu ne dopuštaju da ih se isključuje”.

Ona je sigurna, a Božena joj vjeruje, da na ženskim prvenstvima, bilo državnim bilo svjetskim, još ni jedna žena nije dopustila da ju sudac ili sutkinja isključe iz igre. To žene jednostavno ne dopuštaju. E, kad bi bar neke od ovih naših drugarica i feministica mogli Englezima, onako iznenada prije početka utakmice, ubaciti u svlačionicu. Kakav bi šok to bio za njih, a sjajna pomoć Vatrenima! Evo recepta za sigurnu budućnost naše repke u Moskvi!

Albert Einstein je napisao: “Ne treba razmišljati o budućnosti jer ona ionako stiže prerano”.

Zvonimir Hodak / 7Dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje

Objavljeno

na

Objavio

Nakon dugo vremena opet se oglasio Branimir Johnny Štulić uvrnutim priopćenjem. Ljuti se na kazandžiju Radu. Šerbedžiju, naravno. Zato što Rade laže i lažno se predstavlja njegovim prijateljem: ”Taj kazandžija Šerbedžija mračno laže. Johnny ga nikad nije zvao u šetnju po Zagrebu, niti mu je napravio pjesmu, niti su ikada bili prijatelji, upravo obrnuto, on je njega jednom zgodom, po svojoj želji, provozao svojim mercedesom da bi s njime divno šutio, međutim, iskoristi taj svoj poziv da tu pjesmu lakše otuđi i ubaci u svoju predstavu bez pitanja, dapače, da to sakrije, on nju potom i snimi, a sad već tim gnjusnim lažima opravdava i sam razlog svog opakog postojanja.” Godine koje su prošle, za mene barem, Štulićevim su pjesmama oduzele nekadašnju draž, ali ono nešto što titra na tromeđi diletantizma, banalnosti i genijalnosti ne može im se poreći. To nešto izbija i iz ovog zlovoljnog demantija.

Kazandžija je turcizam, znači: kotlar, obrtnik koji izrađuje kotlove i druge posude od bakra ili mjedi. Međutim, u simboličnom smislu kazan u vječito gladnim balkanskim gudurama predstavlja stjecište svih zemaljskih dobara, a prvo se namire oni koji su bliže kazanu. Pa tako ‘kazandžija’ može značiti i ‘onaj tko je uvijek uz kazan’. U tom kontekstu državne jasle, korito i kazan svojevrsni su sinonimi, a kazandžije, jaslari, koritari naša sudbina. Treba biti pošten i priznati da kazandžija Rade nije možda najbolji egzemplar kazandžije jer je on ovu zajednicu ponečim i zadužio, primjerice ulogom Matana u Prosjacima i sinovima, a kakvu-takvu glumačku karijeru ostvario je i izvan granica Regiona; no privatizacija Brijuna, naglašena jugoslavenština i još ponešto svrstavaju ga u tu kategoriju.

Tipičan kazandžija njeguje osobitu vrstu reciprociteta naspram države na čiji se ”kazan” nakačio: koliko beriva iz ”kazana” povuče, toliko žuči natrag isporuči. Na njihovu sreću zlovolja prema hrvatskoj državnosti u suvremenoj je Hrvatskoj roba koja ima dobru prođu. Zato kazandžijama ide bolje no ikada u posljednjih tridesetak godina. Kazandžija najviše ima u politici, medijima i kulturi jer se tu – da ostanem na tragu B. J. Štulića –  najmračnije laže. Posebna su sorta kazandžije umjetnici. Ruku na srce, ”kazan” je ono što drži sve te Frljiće, Mataniće, Tomiće i ostale kekine u državi u kojoj je još uvijek na zastavi ”šahovnica” i platežno sredstvo kuna. Isti je razlog i ,,kazandžiju Radu” dovabio natrag iz dalekog svijeta.

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje. Tako slušam kazandžiju Edina zvanog Edo kod kazandžije Ace. Edo je bio pet ili koliko već godina u Izraelu, zbog ljubavi, i to je lijepo. Pa se vratio, valjda zbog domotužja, i to je lijepo. Premda se vratio nešto zapadnije, ali nećemo sada sitničariti. Stanković mu, očito je, radi promociju za veliki koncert u Domu sportova 16. studenog 2018. Koncert je, zapravo, trebao biti devetoga, međutim iz ”tehničkih razloga” odgođen je za tjedan dana. Netko zloban mogao bi pomisliti da su ti ”tehnički razlozi” nedovoljan broj prodanih ulaznica. Bilo kako bilo, uskočio je Aleksandar Stanković da pomogne kao drug drugu iliti kazandžija kazandžiji.

Mediji su inače skloni Edinu Osmiću, u samo zadnjih tjedan dana tri velika intervjua: u Večernjem listu, na N1 i na HTV-u. Kada bi netko na HTV-u, iako takvog nema, ugostio Marka Perkovića i promovirao njegov koncert te malo zapjevao s Markom kao Aca s Edinom – digla bi se na noge cijela ta ”kazandžijska Hrvatska”, sve dok taj netko ne bi dobio otkaz. Ta ”kazandžijska” ili ”antifašistička” Hrvatska već dva desetljeća sve drži u rukama i pomalo cijedi Hrvatsku kao limun. Njima limunada, nama gorčina. Kuži Edin kako stvari stoji pa onako hinjenom bosanskom priprostošću gudi ”antifašističkim” ušima: ”Najzajebanije je to što se kod nas fašizam izjednačava s antifašizmom”. No, da Edin nije tipični zapadnjački ljevičar, udaljen od stvarnosti, svjedoči njegova fina diskriminacija imigrantske opasnosti za Bihać i za Zagreb. Veli Edin da imigranti nisu baš nikakva opasnost za Hrvatsku jer ionako ne žele ostati u Hrvatskoj, dok su, eto, opasnost za Bihać i BiH jer se Bosna i Hercegovina nije u stanju nositi s tim problemom. Kao da imigranti žele ostati u Bihaću!?

Još bi mu čovjek i oprostio to o imigrantima da nije izvalio sljedeće:  ”Ne mogu ni ja reći da su svi Hrvati fašisti zbog 20 idiota.” Iz konteksta je bilo vidljivo da se referirao na svojedobno postrojavanje Keleminčevih ridikula na Trgu bana Jelačića. Krajnje je maliciozno na temelju tako marginalnih pojava pod povećalo stavljati cijelu naciju, pa onda velikodušno priznati da ipak svi Hrvati nisu fašisti! To je trenutak u kojemu je Edin Osmić uvrijedio zemlju koja mu je pružila utočište od rata, omogućila obrazovanje i estradnu karijeru, i da je Hrvatska država nalik Izraelu u kojemu je Edin donedavno boravio – sigurno više nikada ne bi dobio priliku na javnoj televiziji blatiti zemlju koja mu je toliko dala.

Ipak, sve su to sitnice naspram onog što nam radi Veliki Kazandžija dok nam, blagoglagoljeći o europskim vrijednostima, zemlju priprema da postane odlagalište za zapadnu Europu neupotrebljivih imigranata. Uistinu, kazandžije mračno lažu.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik /Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto je Nitko tako jak i kakva mu je budućnost?

Objavljeno

na

Objavio

Tijekom deset godina pisanja Kratkog espressa tema mi je, među istaknutim osobama na političkoj i društvenoj sceni, bio već gotovo svatko. Sada je konačno na red došao Nitko.

Pisati o Nikome u jesen 2018. je nezaobilazno, jer je dotični Nitko politički relevantna, istina prazna figura u političkom sustavu Hrvatske.

Prema zadnjem CRO Demoskopu, redovnom mjesečnom istraživanju o političkim preferencijama građana, nakon tri mjeseca “Nitko” (niti jedan političar) se vratio na vrh ljestvice pozitivnog doživljaja hrvatskih političara.

Nitko je tako godinu dana pred predsjedničke izbore potisnuo aktualnu predsjednicu Grabar Kitarović na drugo mjesto. “Nitko” je najučestaliji odgovor u studenom s izborom od 21,1 posto (prema 20,0 posto u listopadu), dok je Kolinda Grabar Kitarović druga s izborom od 20 posto (prema prošlomjesečnih 19,8 posto).

Trend je jasan, dok je potpora aktualnoj predsjednici blago pala, Nitko je narastao za više od postotka, i čini se da ga nitko drugi ne može zaustaviti. Važno je napomenutu, kada govorimo o simpatizerima Nikoga, da se ne radi o ljudima koji su odbili sudjelovati u anketi, već o onima su se izjasnili, dakle, prihvatili pravila igre i odgovorili, i to tako da im je najdraži Nitko, piše Nino Raspudić / Večernji list

Tko bi dakle, prema trenutnim anketama mogao potući Kolindu Grabar Kitarović na sljedećim izborima? Nitko. Istina, po anketama je i Ivo Josipović imao prednost pred istom protukandidatkinjom, i to znatno veću, pa je na koncu izgubio. Ali Nitko se čini konkretnijim i perspektivnijim.

Nitko, za razliku od svih drugih ponuđenih imena, ima tu prednost što ne iritira birače. Kakav mu je stil odijevanja? Nikakav. Kakav auto vozi? Nikakav. Gdje stanuje? Nigdje. Nema rodbine, nema prošlosti. Nema predaka koji su sudjelovali u Drugom svjetskom ratu. Nitko nije imao nikakvu ulogu u privatizaciji. Nitko ne bi pritrčao drugoj stranci jer oni time ne bi dobili ništa. Nitko nikome ne smeta.

Nitko jest samo utoliko što nije, što ga nema. No problem je što Nitko nije jedinstven. Naš Nitko nije isti kao njihov Nitko. Nitko su dakle mnogi, koju mogu biti jedinstveni Nitko toliko dugo dok su samo potencijalni netko.

Objedinjava ih samo ono što (još) nije. Čim bi se to aktualiziralo kao stvarni Netko, raspršila bi se snaga i trenutna prednost Nikoga. Svatko ima svoga Nitko, zato ga svi vole, zbog apstraktnosti i univerzalne razmjenjivost. On je nešto poput novca. Tisuću kuna može po potrebi biti kaput, izlet u Veneciju, četvrt teleta, tečaj šivanja, sunčane naočale i puno drugih, međusobno nepovezanih stvari.

Kao što nisu isti, primjerice, katolički ateist i protestantski ateist, već nužno dijelom pokazuju i osobine onoga što nisu, od čega su se odmakli, tako nije isto lijevi i desni Nitko. Što su ljudi nezadovoljniji političkom scenom, Nitko je veći. Što je stanje na političkoj sceni bolje to Nitko ima manju potporu. Tko, dakle, profitira od toga što su političari loši, prijetvorni, korumpirani? Nitko. Evo ga već na 21%!

Mnogi bi željeli zauzeti taj prostor. Dalija Orešković bi silno željela biti Nitko. Marko Vučetić se već ponudio da bude Uvjetni Nitko, dok se ne pojavi bolji, kojeg bi, kaže, rado podržao. Oni koju su već etablirani na političkoj sceni i koji po popularnosti Nikome gledaju u leđa silno se trude da netko ne bi postao Nitko, tj. zauzeo njegovo mjesto.

Točnije, oni se prije svega brinu da Nitko ostane Nitko. No, možda je upravo on naš pravi suveren? Prazno mjesto u sistemu oko kojeg se sve okuplja i koje nas još jedino drži zajedno? Možda, nesvjesno, hrvatska politika odavno teži njemu?

Ljudi bez svojstava i sada nas vode. Kakva nam je vanjska politika? Nikakva. Kao da je vodi Nitko. Tko iz Hrvatske može pomoći Hrvatima u BiH? Nitko. Znakovito je kako je gospodarstvo naviše naraslo za vrijeme tehničke vlade, u, izgleda za nas idealnoj situaciji, kada se na pitanje tko upravlja ekonomijom moglo mirne duše reći – Nitko. Dokle Nitko može rasti? Kakva mu je politička budućnost? Bi li promjena izbornog zakona utjecala na njegov rejting? Ova pitanja još čekaju odgovor. Možda je s recept za dobivanje velike potpore birača u Hrvatskoj 2018. sastoji u tome da budeš što sličniji Nikome. Da o polarizirajućim stvarima nemaš stava.

Jer nitko nema ništa protiv Nikoga. Političar Nitko nema neprijatelja. Moraš biti netko da bi imao protivnike. Protivnici te i čine nekim. Svaka determinacija je negacija. Ako si lijevi ne možeš biti i desni. Ako sjediš, onda ne stojiš niti ležiš. Ono što nisi te definira jednako kao i ono što jesi, samo s druge strane identitetske granice. Vrh politike danas je Nitko. Ni stari ni mladi, ni ženstveni ni muževni, ni lijevi ni desni.

Nitko možda već istinski vlada hrvatskom, budući da ima toliku potporu, a nikako da uleti Netko ili više nekih koji bi mu oduzeli prostor. Tko će potpisati Marakeški sporazum? Nitko. Tko će zaustaviti odljev mladih ljudi iz Hrvatske? Nitko. Tko će uvesti pravdu, red i solidarnost? Opet Nitko. Bojim se kako se u dogledno vrijeme nitko neće pojaviti da zauzme mjesto Nikoga. Nitko će tako još dugo biti prvi izbor većine ljudi. A i tko bi ga mogao ugroziti? Koja je tajna da pobijediš Nikoga u anketi? Kakav bi trebao postati? Nikakav.

S druge strane imamo svakakve. Već peti zastupnik SDP-a sada podržava HDZ-ovu vladu, uz HNS koji je pretrčao tamo ranije. A ta HDZ-ova vlada provodi politiku kakvu bi provodili SDP i HNS da su osvojili vlast. Je li, kad se sve to uzme u obzir, Nitko kao najpopularniji političar izraz bunta građana protiv tih Svakakvih?

Puno ih misli da imaju kapaciteta uskočiti i postati relevantni na političkoj sceni bez ikakve stvarne snage. To što si nitko i ništa ne mora značiti da možeš postati Nitko. Nitko je, naime, velika faca. Tko je odaniji od Jandrokovića? Nitko. Tko je dosljedniji od Stipe Mesića? Nitko. Tko je normalniji od Bandića? Nitko. Tko je veći hrvatski domoljub od Vesne Pusić? Nitko. Tko je pošteniji od Ivana Vrdoljaka? Nitko. Tko je veći briselski ćato od Plenkovića? Nitko. Tko još može onako lijepo ugostiti Vučića kao Kolinda Grabar Kitarović? Nitko.

Uzevši sve navedeno u obzir, mogu zaključiti kako me nitko od navedenih do sada nije inspirirao za kolumnu kao Nitko. Ne sumnjam da će još dugo držati vrh ljestvice popularnosti u Hrvatskoj, piše Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Marakeški sporazum je vrlo problematičan dokument, Hrvatska ga ne bi trebala potpisati!

 

 

Nino Raspudić vrlo argumentirano o izborima u BiH i mogućim posljedicama

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari