Pratite nas

Kolumne

HODAK: Koliko je puta Vrhovni sud RH smanjio kaznu nekom hrvatskom branitelju zbog ratnog zločina?

Objavljeno

na

Smanjenje kazne bezazlenom ‘učitelju’ golfa kapetanu Draganu je dobra vijest i zraka sunca za Danu Lukajića koji 11 godina obilazi Hrvatsku sudjelujući u četničko-partizanskim dernecima.

I što sad ? Ruski rulet s pištoljima do kraja napunjenim metcima je odigran. Klerofašisti i dalje orgijaju. Selektor i skoro svi igrači poručuju nam bez imalo srama: “Hvala dragom Bogu!”, “ako dragi Bog da..”, “uz Božju pomoć…” Upozoravam da sve te ognjištarske opservacije moramo slušati u državi koja je nastala na ‘temeljima’ AVNOJ-a, ZAVNOH-a i antifašizma.

Bez zabune, u prijevodu to bi trebalo značiti da su nam državu modelirali bliski preci Stazića, Kapovića, Anke Taritaš Mrak, Ante Tomića, Inoslava Beškera, Jurice Pavičića, Vedrane Rudan, Slavenke Drakulić, Olivera Frljića, Rade i Rade, Drageca Pilsela, Borisa Vlašića, Vesne Teršelič, Gordana Bosanca … Kognitivna disonancija!? Američki psiholog Leon Festinger je 1956. godine predstavio teoriju kognitivne disonance ili laički rečeno slučaj kad se um ‘zblesira’.

Primjer je moja znanica koja silno voli sladoled i svakodnevno ga konzumira, ali isto tako silno želi izgubiti višak kilograma. Ovakva kognicija je disonantna pa je na takvim i sličnim primjerima Festinger utemeljio svoju teoriju.

Najjači primjer kognitivne disonancije smatra se kad su obje kognicije jednako privlačne. Ne odričemo se ove države, ni njenih kuna, ni dobro plaćenih mjesta, ni privilegija koje stječemo ulaskom u široki spektar stranaka, ali svi moramo priznati da države ne bi bilo bez Ustava iz 1974 godine, bez AVNOJ-a ZAVNOH-a, bez Sutjeske, Neretve, bez bratstva i jedinstva, bez Tita, Kardelja i Rankovića, bez Jože Manolića, Perkovića, Mustača… Očito se um naših progresivaca i te kako ‘zblesirao’.

Obzirom da su drugovi ‘udomljeni’ u skoro sve naše pisane i elektroničke medije, sreća je da postoje društvene mreže. Dok još postoje! U nedjelju ujutro Drago Marković ‘zabrinuto’ na fejsu pita: “Ima li plina danas?” Dana 27. srpnja u 23,04 sati na fejsu kažu: “SDP-ovci, Titoisti, Jugoslaveni i ateisti na aparatima!!!! Krunica je pomogla!!” DRUGI: “Di su pare?”, “Gdje je Matija Babić?”, “Ima li bojkota repke?”, “Imali li kukastog križa na Poljudu?”, “Halo, SDP? Ima li isušivanja Mamićeve HNS močvare?”, “Gdje je orijunaško krilo Torcide?”, “Ne isplati se mržnja prema Hrvatskoj! Mir vama!!!” Dragutin Junković poručuje: “Mnogo vas je danas navijalo za ‘crvene dresove’ i opet ste izgubili!!!” Ante Gugo poručuje: “Putinov brzojav Kolindi: Čestitam! Stop. Odlična igra! Stop. Bili ste bolji. Stop. Nafta. Stop. Agrokor. Stop”.

Druga poruka Dragutina Junkovića: “Nekada su Srbi ratovali i rušili Hrvatsku haubicama… Danas to čine Indexom, Novostima…” Dokle će momci u crnim dresovima ‘zblesiravati’ umove naših ljevičara? Jesu li se zapitali koliko je to humano prema, recimo, uredniku HRT-a Denisu Latinu koji je 2014.g. ovako ‘čestitao’ Hrvatima Oluju: “Svima čestitam Dan pobjede i domovinske pljačke i paleži”!!!

U toj općoj i nekontroliranoj euforiji, tu i tamo (više tamo nego tu) čuo se i glas razuma. U stilu tko nas bre zavadi, moglo se pročitati kako je Vrhovni sud Hrvatske smanjio kaznu kapetanu Draganu i tutnuo mu u ruke zlatni ključ za izlazak na slobodu. Pustimo sad usporedbu sa Tomislavom Merčepom, o čemu sam već pisao. Zanima me može li itko dati podatak kad i koliko puta je Vrhovni sud Hrvatske smanjio kaznu nekom hrvatskom branitelju zbog ratnog zločina?

Smanjenje kazne bezazlenom ‘učitelju’ golfa kapetanu Draganu je dobra vijest i zraka sunca za Danu Lukajića koji 11 godina obilazi Hrvatsku sudjelujući u četničko-partizanskim dernecima. I sad su naši skužili da je Dane u svojoj sjajnoj prošlosti bio komandant logora Manjača kraj Banja Luke u Domovinskom ratu. Logora u kojem su, između ostalih, bili zatvarani i zarobljeni i Hrvati iz RH i BiH. Kad je Dane ‘hapšen’ navodno je bio jako uvrijeđen i iznenađen.

Kao i uvijek do tada pazio je poštuje li se svako slovce Ženevske konvencije o ratnim zarobljenicima. Siguran sam kako je Dane i onih 450 leševa koliko je navodno otkriveno u logoru upoznao s pravima iz Konvencije. U svakom slučaju, s priličnom dozom sigurnosti možemo zaključiti da Dane Lukajić nije patio zbog pobjede Hrvatske nad Rusima. Imao je nekih većih briga kao na primjer kud’ ga je vrag gonio da i 12 puta uđe u tu ‘ustašiju’?

U srijedu momci u crnom idu u Moskvu. Tamo ih već čekaju Englezi. Dok se mladi vesele cugi u caffe Puškin iz pjesme Nathalie Gilbert Becauda, starijima pada na pamet Bleiburg. Mitski Bleiburg i 11. Dalmatinska brigada, kolone onih izručenih od Engleza koje su se vraćale da bi bile poubijane u svojoj zemlji. Tada nije bilo traktora i USA ambasadora Petera Galbraitha na čelu kolone. Za traktoriste ima pragmatično rješenje progresivni povjesničar Hrvoje Klasić.

On smatra da se dijaspora neće masovno vraćati pa Hrvatska može naseliti Srbe koji su otišli bilo pod pritiskom bilo dragovoljno. Ma svaka ti dala profesore! On misli da je to mudra mjera o kojoj nitko ne razmišlja, a to je vratiti hrvatske Srbe koji su tu državu napustili. K’o Dane Lukajić i kapetan Dragan na primjer. Dok je nama Klasića, Jakovina, Markovina, Perica.. nema brige oko demografije odnosno, koliko još puta momci u crnim dresovima mogu pobijediti u nizu.

To brine i Tanju Šojić na fejsu pa postavlja pitanje: “Da li je ispravno triput ili tri puta? Pa, ispravno je oboje k’o može,” zaključuje Tanja.

Višnja Starešina vidi u Lijepoj našoj dvije uspješne reprezentacije. Jedna je već u Moskvi a druga isto tako uspješna je ‘Jugo-vodoo reprezentacija’ sastavljena od polupismenih i nepismenih pisaca… s certifikatom izvrsnosti, sociologa iz komunističke škole, povjesničara koji preziru činjenice… i da ne citiram ovu izvrsnu Višnjinu analizu. Ova druga reprezentacija skoro da je jednako uspješna kao i ona iz Sočija. Po njima su Modrić, Lovren, Vrsaljko, momci koji su u najranijoj mladosti morali bježati iz svojih kuća, samo bezidejni nogometaši.

Ne shvaćaju da možemo opstati samo ‘uvezemo’ li desetke tisuća Srba i Sirijaca. Oni ne pjevaju borbene partizanske koračnice nego Čavoglave. Za Dalića žele auru sveca. Santo subito (svetac odmah)! Vrlo jednostavno. Uvezimo jedan dio onih koji su zaklali Modrićevog djeda, protjerali Lovrenove itd. da bi ti isti opet jednog dana mogli nekog priklati i protjerati. Dalićeve igrače nije opametila ni svastika na Poljudu, ni dobro organizirani ‘spontani’ ispadi u Italiji i Francuskoj. Tko će onda isušit’ tu ‘nogometnu močvaru’ ako slučajno i Engleze pošaljemo kući kao Nigeriju, Argentinu, Island i Dansku? Uz sav trud jedino Ruse nismo poslali kući. Zašto? Drugovima trenutno nije jasno. Slijedi dijalektičko-marksistička analiza tog iznenadnog problema.

Za par dana smo u srcu Rusije u Moskvi. Pa kako to uporno ističu i Dalić i njegovi bojovnici “ako dragi Bog da” mogli bi naši orijunaši, kriptokomunisti, jugonostalgičari, antifašisti i ostali ‘navijači’ zavijati još jedno vrijeme. Ako pak Bog ne bude dao, mi ćemo biti zahvalni i za ovo što smo dobili. Ovih dana kreditna agencija Fitch digla nam je kreditni rejting tako da nas je zadržala na BBB (što je razveselilo bojse..) i povećala nam izglede sa stabilnih na pozitivne. To skromni i već izluđeni Hrvateki neće ni osjetiti za razliku od rejtinga kojim su nas podigli Modrići drugovi. Ne samo da ga osjećamo nego ćemo još dugo vremena uživat u tom rejtingu uz Žuju ili Karlovačko. Na kraju, sve ovisi o novom nadahnuću naših Vatrenih…

Aleksandar Puškin je jednom napisao: “Ne prodaje se nadahnuće, ali rukopis se može prodati”.

Da su Srbi druga galaksija u diplomaciji od Hrvata od davno je poznato. Ne samo u tzv. političkoj sferi nego i u crkvenoj također. Ovih dana čitam: Patrijarh srpski Irinej kaže da još nije vrijeme za Papin posjet Srbiji. Takve stvari se u pravilu rješavaju rafiniranim diplomatskim kanalima. Daleko od očiju navijača jedne ili drug momčadi. Ali vrhovni poglavar SPC-a zna kad je vrijeme za skidanje diplomatskih rukavica. On drži da je za posjet pape Franje prerano te da se  njegovom dolasku, zbog svega što se dogodilo u prošlosti i ogromnog broja prognanika iz Hrvatske, protivi i veliki dio naroda.

Prevedeno, ako bi papa Franjo mogao ‘srediti’ da se ‘ogroman’ broj prognanika vrati u svoju SAO Krajinu onda bi se Irinej i Porfirije i ‘ogroman’ broj prognanika mogli smekšati i dozvoliti papi Franji da posjeti Srbiju i, između ostalog i ‘Kuću cvijeća’. Ima tu i zgodnih ‘diplomatskih’ začkoljica. Naime, većina velikodostojnika SPC-a misli da bi se Papa prvo trebao pokloniti žrtvama Jasenovca pa onda može doći na Kalemegdan. Logično. Kad je već Tito ‘kiksao’ i mudro zaobilazio to “najveće stratište u Evropi”, onda ćemo da dovedemo rimskog Papu pa neka se on pokloni i za Titu.

Papa kojem, usput rečeno, nije ni u peti da posjeti 86 posto katoličku Hrvatsku vodi finu, jezuitsku politiku prema samoupravnoj Srbiji koja se ponovno sve više puni četničkim vojvodama. Vatikan je, recimo, odmah dao do znanja da neće priznati Kosovo, da će ‘pričekati’ s proglašenjem svetim zagrebačkog nadbiskupa iz doba NDH, Alojzija Stepinca. Ovo ‘pričekati’ možete uzeti gramatički kao trajno vrijeme. Da bi ta prozirna diplomatska igra dobila pravu formu pobrinuo se ministar spoljnih poslova Ivica Dačić, famozni mali Sloba. On se duboko zamislio pa kaže: “Moje stajalište kao državnika(!!) je da bi Papin posjet bio u interesu Srbije, teško će u budućnosti biti nekog pape koji ima više razumevanja za nas od pape Franje”.

Papa je posjetio BiH. Lijepo i pastoralno od njega. Ogromna većina onih koji su ga došli pozdraviti u Sarajevu bili su katolici – Hrvati. U svojoj propovijedi ih nije spomenuo ni jednom riječju. Naravno, ovakav moj stav neće nikada doći do Svetog oca. Ali pouzdano znam da se moja kolumna dosta čita među hrvatskim klerom.

Možda bi neko napokon mogao Svetom Ocu ukazati na pristran stav Vatikana prema Srbiji s obzirom na stav koji ovaj Papa ima prema Hrvatskoj. Ne vjerujem da on ne zna istinu i o Jasenovcu, Srebrenici, Ovčari i o ulozi SPC-e u vječnoj ekspanziji prema prečanskim krajevima u Hrvatskoj. A ako slučajno ne zna, onda naši kardinali i biskupi moraju skupiti barem onoliko hrabrosti koliko je ima patrijarh Irinej i upoznati konačno ovog Papu s poviješću i sadašnjošću na ovim prostorima.

‘Srpski’ pisac Ivo Andrić jednom je izrekao zgodnu misao: “Nije najveća budala onaj koji ne zna čitati već onaj koji misli da je sve što pročita istina”.

Večernjak je stari, ofucani i uporni borac za ‘ženska prava’, što god to značilo. Božena Matijević uronila je pero u tintu i pokušala objasniti: “Zašto su žene poludjele za nogometom?” Kao sugovornicu izabrala je, između ostalih, legendarnu BBB, Sanju Sarnavku. Sanja je onako aktivistički odmah ušla đonom u muški ‘stereotip’ da žene ne znaju ništa o nogometu. Zgodan stereotip ako se zna da je finale ženskog nogometnog prvenstva svijeta u Los Angelosu gledalo 92.000 gledatelja. Osim što se sama aktivistica za ženska prava služi stereotipima, nju žulja nešto drugo: “Ipak, živcira me što se uvijek kad se izvještava o dobrom nogometu to veže uz fotografiju neke zgodne navijačice ili supruge nogometaša…” Napokon se i ja jedanput slažem s našom Sanjom.

Recimo, antička scena: Hrvatski dragovoljac se spašava od ispadanja u treću ligu. Euforija u Sigetu, slike Sanje Sansvrake, Rade Borić, Anke Taritaš Mrak, Vesne Teršelič u crnim dresovima i grbom s prvim bijelim poljem. To bi bilo to! A ne Kolinda Grabar Kitarović u kockastom dresu s Medvedevim. Zbog takve slike se drugovi iz Net.hr i Indeks.hr moraju sramiti. Sanja nadalje onako stručno i sa punim autoritetom objašnjava Boženi: “Žene ni u nogometu ne dopuštaju da ih se isključuje”.

Ona je sigurna, a Božena joj vjeruje, da na ženskim prvenstvima, bilo državnim bilo svjetskim, još ni jedna žena nije dopustila da ju sudac ili sutkinja isključe iz igre. To žene jednostavno ne dopuštaju. E, kad bi bar neke od ovih naših drugarica i feministica mogli Englezima, onako iznenada prije početka utakmice, ubaciti u svlačionicu. Kakav bi šok to bio za njih, a sjajna pomoć Vatrenima! Evo recepta za sigurnu budućnost naše repke u Moskvi!

Albert Einstein je napisao: “Ne treba razmišljati o budućnosti jer ona ionako stiže prerano”.

Zvonimir Hodak / 7Dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Jurič: Politička cenzura uživo ili zašto su ugasili Thompsona?

Objavljeno

na

Objavio

Vlast koja je zanemarila puls naroda i njegove emocije, počela je odbrojavati vrijeme svog odlaska. A pogotovo kada se ide inatiti tom narodu kao što je bio slučaj sa sramotnim isključivanjem mikrofona Thompsonu usred pjesme. Potom su još potjerali nogometaše s pozornice kao da su to neki šmrkavci i tako ih poniziti.

Zaista vrhunac političkog amaterizma i gluposti. Tako se ne “vlada” ljudima, tako se ne ponaša odgovorna uprava, vlast, a pogotovo ne ona koja želi trajati i opstati. Emocije su sila, snaga ljudi, a pogotovo naroda. Tko to ne razumije i ne prepoznaje, plaća mu je u porazu, izbornom ili još drastičnijem. Tako je bilo u prošloj državi, tako je bilo svim vlastima ovoga svijeta i vremena. Tako će biti i ovim filistrima koji misle da mogu napraviti neku nacionalnu koheziju s malo patriotizma, onda red zloćudnog antifašizma, pa malo slatkorječivog manipuliranja. “I svi sretni.”

Ne ide to tako. Ljudi vide, pamte nepravde, nepravde stvaraju emocije, emocije se skupljaju i dođu do kritične točke kada postanu problem nacionalnih razmjera.

Planetarni sjaj nogometaša se ne može preuzeti ako se provede malo vremena u njihovoj blizini ili svlačionici. Svjetlo nije prelazno, ono nastaje unutarnjim procesima. Potrebno je prihvatiti izazov, krenuti u bitku, izložiti se naporima, porazu, da bi se postalo pobjednikom. Tek tada se pali svijetlo u čovjeku. Sve ostalo je kozmetika u cilju prikupljanja političkih bodova. A kada se Luki Modriću, Zlatku Daliću i pobjedničkoj ekipi onako uvali vritnjak na pozornici ti bodovi postaju jalovi.

I zato to ne može na dobro izaći.

Potom još slušati Krešimira Dolenčića koji izjavljuje kako je predstava bila gotova jer je isteklo vrijeme jest vrhunac političke gluposti i slijepila. Dolenčić je takav kakav jest. Problem je u onima koji velikom narodu nametnu patuljke s dirigentskom palicom da im vode slavlje. A Hrvati doista jesu veliki narod kad iz njih mogu narasti ovakvi divovi koji u mjesec dana osvoje svijet, nogometni.

Osim patuljaka koji ne razumiju svijet divova, tu je i priličan broj klimavaca koji misle “da nije trebalo pozivati Thompsona i kvariti narodu veselju”. Uljuđeni malograđanski establišment misli da nam ne treba ono što nas dijeli nego ono što nas ujedinjuje. Dakle ne Thompson, nego Dolenčić.

Ta uljuđena intelektualna scena domaćih palamudaša biranim riječima objašnjava kako može “Lijepa li si”, ali “Čavoglave” ne jer je to fašizam i crnokošuljaštvo. Doduše i u “Lijepa li si” im je sporno spominjanje Herceg Bosne, ali, eto kalkulantski su spremni na taj ustupak.

Međutim, žive ljude nije moguće secirati, a da ostanu živi i da ostanu ljudi, pa tako ni Luku Modrića ili Zlatka Dalića koji su poželjeli Thompsona sa izborom iz cijelog njegovog repertoara. To jednostavno ne ide. Jednako je i s narodom. Ili ga prihvatiti sa svim njegovim pjesmama ili biti siguran da će narod odbaciti one koji nameću svoje pjesme.

Uostalom, ima li i jedan uspješni hrvatski sportaš, koji postiže svjetske rezultate slušajući “Let 3” ili Milu Kekina? Nisam čuo za takvog.

To je zato što te pjesme ne pokreću, što u njima nema života, nema onoga što daju snagu?

Hrvatsku nije moguće secirati pa iz nje nešto uzeti, a nešto zakopati duboko u zemlju. To ne ide. To su mnogi pokušali i propali. Samo glup čovjek misli da je to moguće, da je Hrvatsku moguće odvojiti od Bleiburga, križnih putova, komunističkih zločina. Takva Hrvatska ne postoji, niti će ikada postojati. Svatko tko misli da je to moguće, nije za političke utakmice. Može pokušati na silu, pomoću raznih manipulacija, veza, korupcije, zaigrati neku utakmicu, ali će brzo pasti u svojem neznanju, ne poznavanju pravila igre, ali i zbog prezira ostalih igrača i publike prema sili koja ga je nametnula i postavila u igru.

Emocije i pamćenje naroda je prirodni refleks održanja, uvjet postojanja. One se bude i jačaju kada se nameće zaborav užasa i nepravdi. Užasi i nepravde imaju svoje uzroke i silnice koje su ih provele i ljudi ih pamte kako bi ih slijedeći puta preživjeli. To iskustvo i znanje prenose na svoje mlade naraštaje.

Kada je pisana predaja iskustva narodu oduzeta, onda se to iskustvo prenosi usmenom predajom ili pjesmom. Tako je uvijek bilo pa i te večeri slavlja

Slaba je korist to osuđivati, tome se izrugivati, kako to antife čine iz svojih sigurnih utvrda i s pozicija moći.

Želja nogometaša i simbolika Thompsona jest bila upravo zbog toga. Sjetiti se u trenutku slavlja i pobjede svih onih koji su zaslužni za to, a nema ih više jer su pali od ruke moćnika čiji krvni ili ideološki slijednici i danas vladaju Lijepom našom.

Ali još važnija od te bila je predaja tog nacionalnog iskustva, tog nacionalnog pamćenja na teror, na opasnost mladima. A mladih je te večeri bilo najviše. S onakvim lopovskim isključivanjem razglasa ta je poruka postala još snažnija. Kratka i jasna kao i to stišavanje zvuka. Jer tamo gdje se tišina silom utjeruje, tamo nastaje najjača buka. Logično, zar ne?

Marko Jurič/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Veliki uspjeh nogometaša predstavlja teški poraz mainstreama

Objavljeno

na

Objavio

Za mnoge je Hrvatska svjetski nogometni prvak 2018. Ne samo za Hrvate. O igri naše reprezentacije u finalu, pa i prije, piše se u superlativima, premda smo finale popušili na jedan čudan način – uz nepostojeći kobni prekršaj, pa kad ni to nije bilo dovoljno za pokoravanje Hrvata onda i uz krajnje dvojbeni kazneni udarac, kakav se sudi samo u seoskim ligama u korist domaćina za sto eura. Bolji u pravilu pobjeđuje, ali ne uvijek. Za me je, ovako i onako, Prvenstvo u simboličkom smislu završilo u polufinalu kad su poslije hrvatske pobjede nad Britancima na teren uletjeli mali bosi Hrvatići, limači naših igrača obučeni u nacionalne, „kockaste“, dresove.

U tom trenutku Juga je u Hrvata i mentalno umrla, vjerojatno i u Velikoj Britaniji – što je jednako važno. Mentalna smrt točno sto godina poslije geganja gusaka u maglu. Da smo, naime, poput našega posttuđmanovskoga režima (za)ostali „na ovim prostorima“, nikad službeno i neslužbeno ne bismo bili treći, drugi i prvi na svijetu. Kad smo gegali za „ove prostore“ naši prethodni Modrići i Rakitići sjedili su na jugoslavenskoj klupi, a mnogi ni to. Igrali su Aćimovići i Šestići. Umjesto organizacije i izgaranja na igralištu vladala je balkanska taktika – snađi se druže. S takvim je pristupima sada definitivno gotovo.

Poraz jugoantifašističkoga mentaliteta

Ovo je Svjetsko prvenstvo pokazalo da je Hrvatska najjača kad je svoja. Uspjeh reprezentacije, međutim, porazio je i unutarnji antifašistički ustanak, pritisak i gnjavažu. Doček reprezentacije suorganizirao je, primjera radi, poretku duboke države lojalan zagrebački gradonačelnik, koji podiže, glanca i liže bistu Ive Lole Ribara, hoteći da ovaj pripadnik saveza komunističke omladine Jugoslavije bude uzor hrvatskoj mladeži. A kad ono, uzorima postaše Manđo, Luka, Lovren, Suba, Raketa… „Sinovi Oluje“ (V. Starešina) nemaju, nisu imali i nikad ne će imati nikakav identifikacijski dodir s partijskim jugoantifašističkim mitovima koje nam servira duboka država. Ali imaju nacionalni naboj kakav su imali hrvatski branitelji! Dalić je pritom suvremeni nogometni Tuđman.

Uspjeh u Rusiji, dakle, mentalni je raskid s Jugom „u bilo kom obliku“ i jugokomunističkim antifašizmom kao jedinom dopuštenom i pravovjernom vrjednotom. Oba ova preživjela dinosaurusa vode gerilski, „institucionalni i vaninstitucionalni“ rat protiv hrvatskih uspjeha, kradući nam budućnost. Osobito su se okomili na Hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Podmetnuli su joj kukasti križ. „Isušivali“ su „močvaru“. Olajavali doma i vani. Vukli ključne igrače, klubove i nogometne djelatnike po sudovima. Upregnuli sve elemente agitacije i propagande ne bi li hrvatskom narodu ogadili nacionalnu vrstu, dres i onemogućili globalni uspjeh, jer su znali da imamo „resurse“ za svjetski uzlet. Na putu do vrha nisu mogli izdržati izljeve jugobolja. Usred Prvenstva za mišljenje su tražili irelevantne beogradske komentatore. Bezbroj puta zavrtjeli su kroz medije lažnu tvrdnju da je za hrvatski uspjeh zaslužan Srbin, koji to nije, a sve i da jest – pa, kaj onda. Sve je to naša momčad pobijedila, porazila i digla samosvjesnu Hrvatsku na vrh svijeta. Ne samo nogometnoga. Sad pak režimske sluge ne zovu i ne kontaktiraju bivše nogometne velikane u svijetu i brojne uspješne trenere, koji slobodni od politkorektnosti tvrde u najutjecajnijim svjetskim medijima da je Hrvatska u finalu pokradena.

Vatreno ujedinjenje nacije, unatoč režimskim nastojanjima

Primijetio sam kako, režimu unatoč, na dočeku reprezentacije nije pjevala Fahreta Jahić, poznatija „na ovim prostorima“ kao Lepa Brena – nju inače režimska HTV poziva i dočekuje s crvenim tepihom. Ruku na srce, „svečani doček“ nisu vodili Milojko Pantić i Željko Jovanović. Režim je, međutim, nedavno omogućio „kapetanu Draganu“ da prisustvuje dočeku na Trgu bana Jelačića. Trgu kojega stanoviti Arkan nije stigao „osloboditi“, premda je svojedobno obećao (dok su naši zlatni nogometaši bili djeca) da će, kad sruši spomenik banu Jelačiću (po drugi put!) na „oslobođenom“ Trgu otvoriti „poslastičarnicu“.

Nevjerojatno, ali po slijetanju zrakoplova s reprezentativcima režim nije uhitio Luku Modrića i Dejana Lovrena! Oni, naime, „na ovim prostorima“ mogu biti netko i nešto samo kad su u „neprijateljskoj emigraciji“, ali na domaćem terenu trajno su sumnjivi, opasni po poredak i „otadžbinu“ okvira „ovih prostora“, kad su već kao djeca preživjeli progonstvo zbog genocidnoga udruženoga zločinačkoga pothvata kokarde i petokrake.

Sad kad smo, ponajviše zahvaljujući inozemnim medijima, donekle upoznati s biografijama naših zlatnih momaka i nevjerojatnoga Dalića, možemo reći da su naši nogometaši počinjali odozdo, korak po korak, marljivo radeći i trpeći posljedice velikosrpske agresije. U reprezentaciju nisu nametnuti odozgo. Čini mi se da je to pravi, vatreni, neuništivi put i prema rehabilitaciji politike i promjeni režima duboke države. Prema njezinim kriterijima, ključni je krimen uspjeha u Rusiji činjenica da je nogomet Vatrenih ujedinio naciju. A toliko je toga uloženo u razdor. Stoga očekujem daljnje koprcanje režima, čim se slavlje malo stiša.

Nepismeni populisti poručuju: Tako se bori za Hrvatsku

Kad je, međutim, jučer sletio zrakoplov sa zlatnim reprezentativcima, u Zagrebu se u tom trenutku spojilo nebo i zemlja. Narod je režirao predstavu kakvu samo on zna i može. Poredak se usukao u se čim je skužio kako je više od pet tisuća čekača tramvaja izašlo pozdraviti tramvaj zvan čežnja. A onda je i više od pola milijuna hrvatskoga naroda izašlo van s porukom – „Tako se bori za Hrvatsku“. Pola milijuna šutljive, strpljive hrvatske većine koju nitko ne zastupa u Hrvatskome saboru. O tome je riječ i otud trta režima.

Pola milijuna, a nijednoga incidenta tih „fašista“, u blažoj inačici – „populista“ i „marginalaca“ za koje Plenković drži da ne znaju čitati. HTV se oportunistički snašao, pa je izašli dio hrvatskoga naroda prozvao – „navijačima“. I jesu, navijači za bolju Hrvatsku.

Službena inačica „svečanoga dočeka“, koji naravno nije uključivao Thompsona, pao je u vodu već na uzletno sletnoj pisti dr. Franjo Tuđman, jer se Marko od prvoga trenutka službeno vozio u službenom autobusu službenih svjetskih doprvaka – neslužbenih prvaka. Do skretanja za Veliku Mlaku postalo je razvidno kako je u pitanju možda i više od jednodnevnoga narodnoga pokreta iz ukiseljenoga stolca na živahnu ulicu. Jednostavno – narod je prepoznao svoj trenutak. I nije dopustio da mu ga itko ukrade. Dobro je odlučio kad Sinove Oluje nije isporučio „svečanom dočeku“. Igrači i izbornik odlično su reagirali prihvativši narodnu volju koja se uvjerila da Hrvatska može, da nismo rođeni gubitnici, kako nam to režim perfidno nameće.

Elitisti, kako vas nije sram?

S obzirom na to da se poredak duboke države usudio i u najsvečanijem trenutku ignorirati želju Vatrenih o tome da im na nepokorenome Trgu pjevaju legende – Thompson, Prljavci i Grdović, osjećam da će se prema njima i njihovom uspjehu odnositi kao i prema hrvatskim braniteljima i njihovim uspjesima. Ponajviše zbog toga odnosa, podsjećam u ovom svečanom trenutku da se preko 3.000 hrvatskih pobjedničkih branitelja ubilo. Da, u tom segmentu Hrvati su, nažalost, prvaci svijeta i tu im pobjedu ne želi, niti može, nitko ukrasti za razliku od finala na Svjetskome prvenstvu.

Ukratko – uspjeh hrvatskih nogometaša poraz je uspostavljenoga mainstreama, inkluzivizma i politstabilnosti. Razgolitio je nesposoban poredak i njegove „uspjehe“ u posljednjih osamnaest godina. Stoga je bilo degutantno vidjeti elitistu Sanadera kao „navijača“ (populistu) u Moskvi, pa ga je jedna Hrvatica u finalu podno moskovskih tribina dobro isprašila višekratno ponovljenim pitanjem: „Kako te nije sram doći ovdje“?

Službena fešta bez ijedne obične gitare?

Na doček je prema slobodnoj mi procjeni izišlo toliko naroda koliko je režim uspio iseliti svojim „reformama“, „strategijama“ i „akcijskim planovima“. A da su i oni bili u prilici dočekati Sinove Oluje, njihov autobus još bi se i danas strpljivo probijao do Trga. Vrhunac režimskoga sranja bilo je oduzimanje mikrofona Thompsonu na minijaturnoj pozornici bez ikakvoga benda – što znači da je službeni doček predviđao feštu bez fešte, formu bez sadržaja, maglu s puno balona i dvije dvorske lude na tribini. Srećom, pa je narod spontano napravio onu pravu feštu, pa su očigledni propusti i smicalice pali u drugi plan.

Da je režim osigurao barem dvije obične, akustične gitare, pjevalo bi se do jutra, pa nije valjda da se od Dalića očekivalo još i to da iz Rusije donese razglas?! Ključni organizatori „svečanog dočeka“ bili su Bandić i Šuker. Gospodo, gdje je zapelo? Zašto ste traljavo organizirali jedan od najvećih skupova Hrvata? Veličanstveni skup naprasno je prekinut u trenutku kad je fešta trebala početi narodnim veseljem. Navodno su režimlije, ne samo istrgnule mikrofon, već i isključile struju usred Thompsonove pjesme, koju je pjevao „na suho“, bez glazbe. Pa to je rankovićevština koju predugo trpimo i koja vapi za unutarnjim oslobođenjem Hrvatske. U tom smislu Sinovi Oluje su svoje napravili. Sad je red na odgovornoj i slobodnoj hrvatskoj inteligenciji, da se okupi i jednom zauvijek riješe problem neslobodne Hrvatske.

PS

Preminuo je veliki Šurbek

U općem nacionalnom veselju, vatrenom ponosu i nacionalnom zajedništvu nekako je nezapaženom ostala jedna tužna vijest. Preminuo je velikan hrvatskoga športa, svjetska marka, jedan od najboljih stolnotenisača svih vremena, Dragutin Šurbek, moj športski uzor u djetinjstvu. Mislim si kak bi bilo lijepo i pošteno prema Šurbi i Tovi, da se socijalistički Dom sportova na Trgu Krešimira Čosića u Zagrebu preimenuje u Hrvatski dom športa Dragutin Šurbek i Anton Stipančić. Odmah bi dobio narodnu inačicu – Dom Šurbe i Tove. Valja steći uvjete i za takvu promjenu.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori