Pratite nas

Kolumne

HODAK: Ognjištari, koncentrirajte se jer ovo neće dobro završiti!

Objavljeno

na

Goran Gerovac, naš pouzdani Gero, urednik Obzora u Večernjaku, ni ovaj puta nije iznevjerio nas desne krkane. U intervjuu u broju od 6. travnja 2019. godine na pune tri stranice, mašući svojim kažiprstom, zaprijetio nam je bivši komunistički tužitelj Anto Nobilo. No, no, ognjištari, koncentrirajte se jer ovo neće dobro završiti!

Zna Anto jer je on bio okružni tužitelj u ona davna “romantična” vremena kad su, recimo, zatucani, fanatični i ideološki neobrazovani Ličani, Imoćani i Hercegovci zbog pričanja “opasnih” viceva odlazili na preodgoj u Staru Gradišku ili Lepoglavu i to na nekoliko godina. O čl.133. biv. KZ-a i povredi ugleda SFRJ, neprijateljskoj propagandi u tom “programskom istupu” našeg Ante nema ni riječi.

O suđenjima u kojima su Nobilo i njegovi “drugovi tužioci” uvijek uspijevali bez obzira na činjenično stanje i dokaze, također nema ni riječi. Politički zatvorenici znali su tada odmah da ono “čega nema u zakonu ima u zatvoru”. Ako si već bio komunista, “javni tužilac”, a na tri stranice pokušavaš prodati priču o demokraciji, a da pri tome potpuno preskačeš zloglasni čl.133. biv. Kaznenog zakona SFRJ kojeg si u praksi primjenjivao, onda tvoji savjeti o demokratskim standardima u RH zvuče kao farsa. To je isto kao da Gero sredi u Obzoru raskošni intervju s bivšim profesionalnim krvnikom pa nam on sada na tri strane objašnjava kako je smrtna kazna nehumana i kako je treba zabraniti.

Naš Anto ima pragmatičan prijedlog: “Državu treba resetirati, ‘potaracati’ sve što su do sada napravili i napraviti novu, jer ova neće dobro završiti“. Tu se djelomično s njim i slažem. Anto zna gdje je problem. U ‘dubokoj državi’, pa zato kaže: “Duboka država je kad preuzmete vlast, ali ne možete vladati jer ste naslijedili ljude koji su postavili drugi po principu stranačkih iskaznica…”

Točno tako! Tuđman je na slobodnim izborima preuzeo vlast, ali nije mogao zavladati jer je dopustio da se u njegovu stranku infiltrira bezbroj komunjara, udbaša, kosovaca, oznaša, orjunaša i jugonostalgičara. Neki od njih su čak, iako je rat već bio počeo, sredili u UN embargo na prodaju oružja Hrvatskoj.

Inače, Ante bi kao pravnik trebao znati razlikovati državu od vlasti. Nema šanse da ova država loše završi. Loše će završiti samo loše vlasti kojih imamo na preteg. Kada? Kad se narod jednom napokon osvijesti, prestane smo potiho kmečati i napokon sruši u povijest sve ove korumpirane i podobničke političke elite. Ne revolucijom, već prosvjedima i na izborima.

Kao i u svim demokratskim državama na svijetu. Ali komunjarama, internacionalnim ljevičarima i domaćim orjunašima nedosanjani je san jedino nestanak države Hrvatske. E, to zaboravite! Uzalud vam trud pajdaši!  Čitav rat ste sanjali dolazak drvenih demokrata iz JNA na Trg Republike, Kadijevića, Mladića i Ađića na ”belom” konju kako vas ponovno jednom ‘oslobađaju’!

Nešto kao i 8. svibnja 1945.godine. Međutim, 5. kolovoza 1995. godine ste se malo smrznuli i uvukli se u mišje rupe. Zatim je otišao Tuđman ponovno ste počeli duboko disati. Od 2000. godine na ovamo stalno sanjate o dekapitaciji Republike Hrvatske pa kad vam to ostaje tek nedosanjani sanak, sada bi malo državu resetirali. Nemate strpljenja za demokratsku preobrazbu vlasti. Vi bi odmah rušili cijelu državu. Vi niste socijalisti utopisti već komunisti-utopisti. Na vašu žalost takvi su danas i u svijetu u izumiranju.

No, ima stvari u kojima Nobilo pokazuje ljevičarsku fleksibilnost, a koju je fino umotao u crveni celofan. Kao npr.: “Zločini i zločinci postojali su i na strani antifašista, ali to je bio eksces. No zločini koje su počinili fašisti i pripadnici ustaškog pokreta nisu bili eksces već su bili ugrađeni u ideologiju”. Naravno, to svi znamo. Kad je nakon rata počeo krvavi pir smaknuća bez suda i presuda, bez bilo kakove ideologije, dogodio se iznimni eksces u kojem je pod zemlju otišlo oko 570.000 ljudi. Barem prema zapadnim izvorima.

Iznimno ekscesni bili su komunistički diktatori Mao ce Tung s 60 milijuna žrtava, obožavani Josif Staljin s 40 milijuna žrtava, pa Hitler s 30 milijuna na duši. Po Daily Mailu Tito je na 13. mjestu sa 570 tisuća ubijenih. Svi ti komunistički vlastodršci, ubijali su ljude bez ideologije, samo ekscesno.

Ivana Jakelić želi da joj Nobilo dade željeni odgovor na pitanje: “Mislite li da bi odluka austrijske Crkve mogla promijeniti stav naše države i politike prema relativizaciji prošlosti?” Relativizacija prošlosti? U kojem smislu? Traženje da se pokaže gdje su kosturi navodnih 700 tisuća, a danas 83 tisuće ubijenih u Jasenovcu?

Čudna relativizacija. Kad Daily Mail tvrdi da je Tito dao smaknuti 570 tisuća nenaoružanih vojnika, civila i bjegunaca, tko to relativizira prošlost? Daily Mail ili Ivana Jakelić, Anto Nobilo ili Goran Gerovac? Pritom je pitanje krivnje sasvim periferno. Zašto? Zato jer su oni koji su osnovali Jasenovac i provodili rasne zakone u 99% slučajeva svi već pod zemljom. A oni drugi, i njihovi nasljednici, koji su “ekscesno” više od pola milijuna Hrvata poslali pod zemlju danas dobivaju priliku prodavati naknadnu pamet o demokraciji u ljevičarskom tisku.

Nekim šefovima OZNA-e osmjehnule su se čak i medalje Grada Zagreba, neki žele državu resetiranu od “šatoraša” i klerofašista te nas uvjeravaju kako nisu svi vojnici SAO Krajine koji su pobjegli nakon Oluje krivi, ali su zato svi pobijeni na Križnom putu bez izuzetka krivi jer su bili na krivoj strani pa ih je partizanska vojska pobila i pobacala u jame bez suda i suđenja.

Na takav obračun komunističkih vlasti s neistomišljenicima osobito je ponosan Hrvoje Klasić koji, komentirajući Bleiburg na N1, poručuje: “Hrvati se trebaju ponositi partizanskom vojskom”. Neki kao Dragec Karlos Zvonimir Pilsel resetirao bi vjeru. On je uvjeren: “Da nije bilo katolika, ne bi bilo ustaškog pokreta”.

Bravo Dragec na povijesnom otkriću! Da u Hrvatskoj živi 84% pravoslavaca mi bismo, umjesto omrznutih ustaša, imali estetski prihvatljiv i folklorno prepoznatljiv četnički pokret. Dragec bi tada pustio bradu i brkove, ala Stipe Mesić, i nastavio mirno pijuckati Molotovljeve koktele. I na kraju, slažem se s Nobilom kad kaže da se u Bleiburgu nije dogodilo ništa.

Bleiburg je bio Pilatova osuda, a Križni put ubijanje i razapinjanje. Slovenija, Krapina, Macelj, Samobor, Zagreb, Šestine, Savska cesta, Sisak, Bjelovar i dalje u BiH… I zato su Hrvati ti koji moraju svake godine obilježavati tu epsku tragediju malog naroda koji se drznuo osnovati državu uz podršku fašista. A one koji su se od 1941-45. i od 1991-95.g. žustro i uporno borili protiv svake hrvatske države ostavljam doktorima i farmaceutskoj industriji s popularnom srpskom porukom “Idite bre da se lečite!“

Da vas ne masiram s “mudrim” izrekama kojima sam već deset godina nekritički sklon, ovaj put ću citirati besmrtnog Augustina Ujevića i njegovu pjesmu “Hrvatskim mučenicima”:

O gdje je plod od vašeg slavnog

Sjemena,

I da li kojim rodom krvca vaša rodi!

Jer roblje još smo, snijuć samo o slobodi,

dok smrt je blizu gluha našeg plemena!

A kukavan je Hrvat novog vremena,

Te pušta da ga stranac k stalnoj smrti vodi.

Ne opiruć se klanju – krotko janje – hodi

I ne zna zbacit groznog ropstva bremena.

Al vrcnut će iskra iz vašeg kremena!

Ja vjerujem, ja znam! Ta zar da uzaludu

Sve žrtve vam i mučeništva budu?

Da, roditi će rod od slavnog sjemena!

A ako neće, sam ću zazvati pakla vatre

da spale sve, i grom da ropski narod satre!

Nade je u Hrvatskoj sve manje iako navodno umire zadnja

Dok dragi i dobroćudni Nobilo zaziva resetiranje Lijepe naše, Borislav Ristić u još jednoj svojoj izvrsnoj kolumni u subotnjem Večernjaku predlaže nešto drugačiji i bolji koncept od Nobilovog. Konzervativna restauracija. Odmah nam definira na ležeran način taj pojam:”Restaurirati znači nečemu vrijednom vratiti stari sjaj”.

Pritom citira Churchilla koji je rekao kako je najveći zločin protiv naroda oduzeti mu nadu. Točno. Nade je u Hrvatskoj sve manje iako navodno umire zadnja. Kako se nadati poštenju, vladavini prava nakon skandala s imenovanjem ravnateljice nacionalnog parka Krka. Taj trulež i smrad dopro je čak i do Zagreba. I ljudi s kojima sam razgovarao, pa i polemizirao o tom slučaju, misle da nema nade da se stvar vrati u normalu.

Zašto su Amerikanci onako iznenađujuće glasovali za Trumpa? Jasno, jer im je dao nadu  u “ponovno veliku Ameriku”. Kod nas je to nažalost nemoguće jer nemamo više svog Trumpa. Neka nam se napokon opet pojavi državnik koji će nam vratiti nadu u poštenu socijalnu državu, ali bez siktanja i ljevičarskog roktanja protiv uspješnih. Osnovno što nam danas treba u Hrvatskoj je da se osigura da svi građani mogu pristojno živjeti od svog posla i da postoji socijalna sigurnost za sve ljude. Oni koji su preko noći postali bogati neka u poreznim uredima i pred sudovima objasne i dokažu svoju “genijalnost”. Tada će se Hrvatima vrati nada pa će se svi oni mladi koji su pobjegli van zahvaliti Ircima, Nijemcima, Nizozemcima, Šveđanima… i vratiti se u najljepšu zemlju na svijetu.

Trumpa sigurno ne možemo izmisliti. Pa, kad nam je već tako suđeno, onda bi barem Plenković trebao napokon shvatiti što ovoj zemlji treba i što narod od njega očekuje, a ne se samo dodvoravati europskoj birokraciji i lijevoj medijskoj falangi u Lijepoj našoj. Naravno, ne teče baš ni njegovoj Vladi “med i mlijeko” jer je naslijedio brojne probleme (Agrokor, brodogradnja itd.), ali u Hrvatskoj još dugo neće nijedna vlada imati “lagodan život” dok njeni građani odlaze u inozemstvo, a oni koji ostaju jedva preživljavaju. Zato je lakše baviti se  ženskim kvotama, pravima manjina, zaštitom homića nego olakšati život onima koji jedva spajaju kraj s krajem.

Javlja se oprezni fejsovac: “Koliko god da si džentlmen nemoj hvaliti ženske brkove”.

Svi ‘krumpiraši’ zdušno su svjedočili protiv Sanadera

Ivo Sanader je opet u Remetincu. Vrhovni sud Republike Hrvatske, ne samo da mu nije uvažio žalbu na prvostupanjsku presudu, nego mu je potvrdio krivnju i povisio kaznu za 18 mjeseci što u praksi znači obligatorni istražni zatvor. Što mislim o Sanderu, Kosorici i kompaniji već sam više puta napisao u ovoj kolumni. Uglavnom, ništa dobro. Nešto drugo me pomalo zabrinjava, više kao pravnika nego kao kolumnistu.

U početnoj fazi tzv. afere Planinska optužnica se odnosila na tri do četiri optuženika na čelu sa ‘Ćaćom’. Na kraju, za sve osim ‘Ćaće’, postupak je završio ‘gulenjem krumpira’. Svi osim Ive su se nagodili s USKOK-om i ostao je kao optuženik samo ‘dragi’ Ivo. Naravno, skoro zaboravih da su svi ‘krumpiraši’ zdušno svjedočili protiv Sanadera. I tako su, uz krumpir, ogulili i njega. Jednostavno optužiš trojicu ili dvojicu.

Nagodiš se s onima čiji skalp ne donosi previše bodova, a oni zatim uredno potvrde činjenično stanje opisano u optužnom aktu. Glavni optuženik potom dobije, kao u ovom slučaju, šest godina, a “svjedoci” rad za opće dobro i predmet je za DORH uspješno završen. Što ako to postane “dobra” praksa na našim sudovima? U jednom slučaju lik je optužen da je s 100.000 eura podmitio jednu županicu. Nagodbom sa DORH-om pristao je na blagu uvjetnu osudu i naravno postao pravno relevantni svjedok protiv nje.

U Zagrebu već postoji odvjetnik čija je uža specijalnost sklapanje nagodbi s tužiteljstvom. Čim se nagodba potpiše dotadašnji okrivljenik postaje svjedok protiv glavnog optuženika. Kako to kažu Zagorci: ak’ je do svedoka, krava bu’ naša! Na taj način DORH ne gubi vrijeme na skupljanje dokaza, provjeru činjenica, ne treba im ni “zatvoreni krug indicija”, nego dobiva na tanjuru autentične svjedoke koji će za svoje “krumpire” ispričati sudskom vijeću sve što “znaju”.

Često i više od toga! Mislim da se s tim nagodbama otišlo predaleko. Živeći godinama u San Francisku imao sam priliku vidjeti par spektakularnih pokajnika koji su svjedočili protiv svojih uglavnom mafijaških šefova. No, tu nije bilo rada za “opće dobro”. Ti ljudi bi u pravom smislu riječi kasnije “nestali”. Plastične operacije, preseljenje na drugi kraj kontinenta, novi identitet i rafinirani sistem zaštite.

Kod nas postoji realna mogućnost da se na ulici sretnu poduzetnik iz Velike Gorice i bivša županica, pa da možda i popiju zajedno kavu, mada sumnjam u taj scenarij. Pravda na trenutno hrvatski način izgleda tako da Sander izmisli i organizira pljačku državnog novca s još dvojicom ili trojicom, ali kad stvar pukne i kad svi završe u ćuzi, ona trojica se nagode s tužiteljstvom i odu kući, a Sanader ode u Remetinac. Ne znam, takva pravda mi se čini dosta nategnuta, mada kod nas trenutno pravde ionako ima sve manje. Čak i u (izvan)bračnim odnosima.

Tuži mi se jedan moj Ličanin na subotnjoj kavi: “U svađi sam rekao ženi da je debela. Tako se je uvrijedila da je tri dana nisam vidio. Tek četvrti dan, ali samo malo, na desno oko…”

Nenad Porges se na fejsu pita: “Zašto je za vozačku potrebno biti psihički zdrav, a za zastupnika nije?” U stvari, radi se o mitu o imunitetu zastupnika da brani svoj stav u Saboru kako smatra primjerenim. I zato imamo vesele scene s izbacivanjem saborskih zastupnika iz sabornice. Čak je navodno jedan od saborskih čuvara nedavno izjavio novinaru Indexa: “Ma Pernar vam je takav… on uvijek traži da ga nosimo!”

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

HODAK: Zašto bravar Tito nikad nije došao u Jasenovac!?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hrvoje Hitrec: Vatreni podsjetnik na kršćansku Europu

Objavljeno

na

Objavio

Poslije Uskrsa 2019.

Hitrec

Uskrs je bio sunčan, crkve pune, a ulice prazne, dan u kojem se ispraznost povlači pred smislom.

Kaže mi jedan od novih obraćenika da je nevjerojatno kako se sve poklopilo – Uskrs je pao u nedjelju, čak je i Veliki petak bio baš u petak, a Uskrsni ponedjeljak u ponedjeljak.

No dobro, događa se, velim mu ja. Pitam ga kakve je pisanice imao na stolu, on me čudno gleda, pa kažem: obojena jaja. Ah to, opusti se on, pa što ne kažete tako, aha, Vi ste od onih koji izmišljaju nove riječi.

Poslao sam ga u Kumrovec, kod gospođe Yu. Poslije mi je bilo žao, ipak se radi o navodno iskrenom obraćeniku i možda jednoga dana dođe pred lice Gospodnje.

Svakako nije od onih koji u tiskovinama jedva susprežu mržnju prema svemu što ima veze s vjerom, kršćanstvom i običajima hrvatskoga, katoličkog puka, to jest naroda kojemu ni druga polovica dvadesetoga stoljeća (do devedesetih) nije mogla istrgnuti iz srca i ruku ufanje predaka, a nije ni prije.

Glede tiskovina: nisu se iskazale u trodnevnim brojevima, sve se više ili manje svelo na iće i piće, stare i nove recepte, a da nije bilo požara u pariškoj Našoj Gospi kršćanstvo bi slabo prošlo.

Ovako su se čak i Francuzi prisjetili stare svoje vjere, zabrinuli se ponešto po Europama, svima su odjednom bila puna usta kršćanstva koje je Unija negdje zametnula da joj ne kvari ugled naprednoga libertijanerskog organizma.

Glede televizija: pamtim izvrstan dokumentarni film Stipe Božića o Caminu, putu sv. Jakova, jednom od fenomena koji je u zadnjih tridesetak godina na veliku prepast nevjernika oživio staru „ulicu“ hodočasnika s ciljem u Santiago de Composteli.

Put inače dug 800 kilometara (sa startom u podnožju Pirineja), ali Stipe prati čovjeka iz Dalmacije, Ivana Kapetanovića, koji je hodao tri tisuće kilometara od hrvatske obale (zaleđa, Lećevice) do sjeverozapada Španjolske, i još korak dalje, do Atlantika.

Požar znamenite Notre Dame izazvao je lavinu ponuda bogatuna iz cijeloga svijeta, koji novčano žele pomoći obnovi i spasiti zdanje kao Quasimodo Esmeraldu. Hrvatska se oprezno ogradila od financijske pomoći, ali je mudro ponudila svoje restauratore koji su se izvještili nakon srpskih razaranja u prvoj polovici devedesetih.

Već 1996. objavljena je velika knjiga o uništavanju sakralnih objekata u Hrvatskoj, pod naslovom „Ranjena Crkva u Hrvatskoj“: na gotovo pet stotina stranica podatci i fotografije zapaljenih, granatiranih i opljačkanih crkava i samostana, od Vukovara do Dubrovnika, štono reče u jednom od predgovora Radovan Ivančević – „nepojmljivo visok broj razorenih ili oštećenih sakralnih, ali i javnih i stambenih zgrada“.

Ivančević je svoj prilog naslovio „Namjerno uništavanje hrvatske kulturne baštine“, smatrajući svojom dužnošću da kao povjesničar umjetnosti pokuša odrediti „opseg i značenje suvremene tragedije hrvatske likovne baštine“.

Jedna je od specifičnosti tragedije, kaže, da su mnogi spomenici hrvatske kulturne baštine uništeni prije nego su Europa i svijet čuli za njih. I obratno, za neke od njih možemo reći da su postali poznati tek otkad ih više nema.

A glede obnove, Ivančević piše te 1996. godine kada je „mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja“ još bila u papirima: „Je li sve to pripadalo zaista samo nama ili je dio europske i svjetske kulturne baštine?

Budući da bi nama samima trebalo barem stotinu godina, nadamo se da će nam svi oni koji u našoj kulturnoj baštini vide integralni dio europske kulture i djelić svjetske kulturne baštine, pomoći da sve ponovno obnovimo.“

Ha! Nemam podataka o toj silnoj pomoći , ali ima podataka da su upravo ta Europa i taj „svijet“ mirno gledali srpska razaranja hrvatskih sakralnih zdanja, a tek se nešto malo uzvrpoljili poradi Dubrovnika. Pa zašto bi onda pomagali u obnovi ? Da liječe savjest? Ma kakva savjest.

Uglavnom smo sve sami podignuli iz temelja ili restaurirali spašavajući originale koliko se moglo. Pa nije crkva sv. Stošije Notre Dame da bi se za nju toliki zabrinuli. Naši su restauratori doista učinili čuda, a ima ih mnogo i sjajno rade pa bi i Parizu dobro došli.

Slučaj pariškoga požara još jednom može svratiti pozornost na ratnu odštetu koju od Srbije tražimo i ne dobivamo, ili ne tražimo uopće nego tu i tamo ponetko postavi pitanje, bez odgovora. Kao i oko nestalnih branitelja i civila.

Kao i oko logora u Srbiji, gdje su patile tisuće i tisuće, a mnogi ubijeni. I sada isti oni koji su mirno gledali razaranje Hrvatske, i nadalje s vrućim osjećajima prema Srbiji, zabrinuti da bi Hrvatska mogla staviti veto na ulazak Srbije u EU – traže način kako tu mogućnost izigrati pa sve više raste „pokret“ za proširenje Europske unije bez veta, to jest da se primjerice Srbiju može primiti dvotrećinskom većinom.

Što znači da ne treba ispuniti „uvjete“, što znači da joj ostaje i paradoksalna, podmukla univerzalna jurisdikcija. I što, također, znači da bi EU ostvarila znatne uštede glede prevođenja, jer bi s vremenom uvela „zajednički jezik“- postupno, ucjenjujući Hrvatsku kao i do sada ishodom raznih arbitraža i slično, a hrvatski bi se jezik skuhao u melting BHS loncu.

Europski izbori

Anketa ima već toliko da ih je teško pratiti. Agencijskih, stranačkih, privatnih, neke nekima daju više nego što je realno, drugima manje no što bi zaslužile, a u cijeloj toj gužvi vidljiva su u stvari dva tabora, bez obzira na imena stranaka: tabor srdačnih pristaša Europske unije, ma kakva ona bila, i tabor suverenista koji je isto tako europski. Po čemu?

Po tome što je dio europskog suverenističkoga pokreta koji je gadno uplašio velike europske sile, uglavnom, pa sada i one spuštaju loptu (Juncker) i kunu se svim i svačim da im nije ni na pamet padala Europa bez nacija, bez nacionalnih država, da smo mi idioti krivo shvatili neke neumjesne izjave o naddržavi, i slične. Mislim, idioti jesmo u mnogim stvarima, ali idioti koji dobro pamte.

A dobro je i to što se, eto, u svrhu naguravanja, ali i s plemenitijim namjerama u kampanji za eu-parlament otvaraju nacionalne teme. Od jedne od njih službenu vlast u Hrvatskoj hvata jeza, a to je gospodarski pojas uz naše more, u našem moru – tema koju najveći dio administracije gura pod tepih.

Vrlo začudno, premda je više puta rečeno da se svaka zemlja koja ima more mora o tom moru i brinuti. Nigdje ne piše da je Hrvatska iznimka. Ali mi smo, eto, pristali biti europskim magarcem koji može njakati, ali sve dok ne dobije po gubici. Je li Italija kriva? Ne, ona samo koristi hrvatske političke „specifičnosti“ koje narod ne razumije jer je glup, osim toga vidi da predsjednik (sadašnji, još je tu) Europskog parlamenta ima teritorijalne pretenzije prema Dalmaciji i Istri, pa što da potežemo pitanje gospodarskog pojasa ako će Talijani opet biti na istočnoj obali Jadrana.

I tko uopće dopušta tim hrvatskim suverenistima (ne mislim samo na stranku koja se tako zove, ponavljam) da dovode u pitanje mudrost sadašnje hrvatske državne vlasti – jer ona najbolje zna što Hrvatskoj treba, a gospodarski pojas joj očito ne treba. Sada ima Jedan pojas, jedan put, i kog će joj vraga još neki pojasevi.

No, kako stvari idu, trebat će joj ipak još jedan – pojas za spašavanje. Trebat će Hrvatskoj koja odjednom više ništa ne zna sama, ni sagraditi most, ni brod.

Himna

Stotinu godina nakon“ prisajedinjenja“ (povratka) Međimurja Hrvatskoj, Međimurci su odlučili ući u hrvatsku himnu, to jest ubaciti Muru u Lijepu našu domovinu.

Reakcija za sada nema, osim dežurnog razbajrušenog pseudopovjesničara u tisku, koji se cinično pita zašto ne bismo imali i Čikolu. Ja dajem odlučnu potporu zamisli iz Međimurja, prisjećajući se zgode iz kasne jeseni 1990. kada je dvadesetak nas sjedilo za onim velikim stolom u Banskim dvorima koji još nisu slutili da će godinu potom biti raketirani.

Franjo (Tuđman) je čitao rečenicu po rečenicu prvoga nacrta preambule Ustava. Kada je došao do one kanonske „od Drave do Jadranskoga mora“, ja sam (s nešto zakašnjenja) reagirao u korist Mure, tvrdeći da treba stajati „od Mure i Drave do Jadranskog mora“, što je bilo prihvaćeno.

No, ako se dobro sjećam, u zadnjoj verziji preambule nije se govorilo ni o Dravi, ni Muri, u stvari je tekst bitno promijenjen (mislim da sam možda o tome već pisao). U tekst himne je, kao što znate, ušlo more, ne i Mura. Sada je hora da uđe Mura, s njom posredno i Međimurje kao hrvatsko gnijezdo na sjeveru države, utočište izbjeglica kojima su Zrinski davali zemlju da se ondje nasele.

Josipovićev martirologij

Negdje prije Velikoga petka izvolio je bivši Josipović iznijeti svoje smeće, to jest svoju verziju komunističkih zločina na Širokom Brijegu, poglavito ubojstava fratara koji su po njemu bili „legitimni cilj“.

Očito ne prati rad Postulature i fra JosipovićMiljenka Stojića, nego i dalje čita literaturu na kojoj je odgojen. Da prati, znao bi što se iz minute u minutu događalo u tim užasnim vremenima – istina koju više nitko ne može demantirati, istina o krvoločnim ubojicama koji su u Širokom započeli orgije koje su završene (?) stravičnim rezultatom od 663 pobijena katolička svećenika, redovnika i redovnica. („Narod vam to nikada ne će zaboraviti“, reče Stepinac na suđenju 1946.).

Bilo je ubijanja svećenika i u drugim zemljama gdje je nasilno uveden komunistički poredak, ali tu kod nas vladao je komunizam s ljudskim licem, a ne onim neljudskim.

U Poljskoj su od 1944. do devedesetih godina ubijena 187 svećenika, u Češkoj oko dvadeset, u Slovačkoj 14, u Mađarskoj 10. No da, na istoku Njemačke ustrijeljeno je njih 330. Podatci su to iz „Martirologije“ don Ante Bakovića, koji je i sam već bio gurnut u raku, ali se čudom spasio, inače bi brojka bila 664.

No, isti ti razbojnici s kokardom ili zvijezdom, na isto dođe, nastavili su nakon kraće pauze ubijati svećenike u srpskoj agresiji na Hrvatsku devedesetih. Ne u tolikom broju, ali bilo bi i više od rečenoga broja (devet) da nije bilo hrvatskih branitelja i da je Hrvatska cijela okupirana.

Razaranja hrvatske sakralne baštine bilo je više nego u Drugom ratu i poraću, kulturocid i genocid ruku pod ruku da zauvijek nestane sve hrvatsko u konačnom rješenju „hrvatskoga pitanja“.

Usput: u Drugom svjetskom ratu „saveznici“ su razorili stari Zadar i mnoge druge gradove uz obalu, prepune hrvatske kulturne baštine – i Zadar je valjda bio „legitimni cilj“ u Josipovićevoj povjesnici.

Hrvoje Hitrec / HKV

 

Ivica Šola: Islamisti su učenici Francuske revolucije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Muslimanski genocid i konfesiocid  u hrvatskom selu Miletići

Objavljeno

na

Objavio

Tamo u bosanskim brdima Lašvanske doline koja skrivaju zatrpane crkve, kapelice samostane i poneku katedralu, bilo je i hrvatsko katoličko selo Miletiči.

Okruženo sa svih strana nacionalnom i vjerskom bodljikavošću Turaka, Neopredjeljeni, ponekad izjašnjavanih Srba ili Hrvata, Jugoslavena a zatim muslimana, pa onda Muslimana i danas Bošnjaka, izgledalo je kao gnijezdo u nepristupačnom bodljikavom grmlju.

Izmjena naziva ograde koja ga neprestano ograđivala, stiskala i prijetila mu da ga uništi, nikako nije govorila da joj se i sam materijal mijenjao.

Mijenjanje imena ograde sela bilo je samo suncokretovo okretanje maske ispod koje se uvijek nalazio isti prijeteči muslimanski nacionalizam i islamski vjerski radikalizam. Svi putevi do sela vodili su kroz muslimanska, što je putniku uvijek namečalo pitanje, pa otkud i kako se uspjelo smjestiti u takvom okruženju, iz kojeg je kroz cijelu svoju povijest bilo napadano.

Odgovor koji je najbliži istini, koji je zapravo sama istina, a ima svoje izvorište u koljenskom prepričavanju stari mladima, je da su i ta sva sada muslimanska sela bila u prošlosti katolička. I svako ono katoličko selo koje je bilo više na udaru krščanofobni Osmanlija, koje je bilo bliže puteva i prometnica, koje je bilo na ljepšem i plodonosnijem mjestu, bilo je i prva, tada ničim moguče zastičena, meta prisilne islamizacije.

A ona katolička sela u tom krvavom turskom kršćanocidu po osvojenoj i porobljenoj Bosni, koja su bila udaljenija od puteva kojima su prolazile turske age i paše, ostajala u neko vrijeme „prirodno” zaštićena u svojoj katoličkoj vjeri.

No, neki kršćani koji su se našli na udaru turskih kršćanofoba pod prijetnjom prisilne islamizacije, da bi zbjegli taj zločin, bježali su, kao cijela sela, ili određene obitelji ili familije koje to nisu mogle prihvatiti, u dubine nepristupaćnih planina. I po svemu sudeći tako je bilo i sa kršćanima koji su se sklonili u šume i brda u okolini Gluhe Bukovice, u selo Miletiće.

Bila je to, najvjerojatnije jedna velika obitelj, ili šira familija, što potvrđuje jedno te isto prezime, cijelog sela, Pavlovići, u selu Miletiči. Znakovito ime sela koje je sve do svog nestanka bilo meta i žrtva islamskog kršćanofobizma.

Meta svojih nekadašnjih sunarodnjaka i suvjernika koji su prisilno prešli na islam. Brutalan i uvijek nasilan odnos njihovih susjeda muslimana prema njima potvrđuje onu staru izreku u Bosni, „poturica gori od Turčina“.  Ali to potvrđuje da su sva ta muslimanska sela oko Miletića usitinu bila kršćanska, katolička.

Zasigurno su žestoko i nemilosrdno napadani, ubijani, ponižavani i istrijebljivani upravo zbog odanosti katoličkoj vjeri svojih djedova i otčeva. Dakako i zbog toga što su jedini u tom svom gnijezdu, svojoj skrovitosti, ostali vjerni Bogu i katoličkom rodu. 

Nisu ih  stoga mogli gledati, jer u svakom pogledu prema njima progonitelji su osjećali i sram i izdaju onoga u čemu su sami bili, i zbog toga što su duboko u šumi skriveni Pavlovići, ostali vjerni.

Stoljeća se Miletići skrivali i branili,  i uz žrtve odupirali napadima brojniji onih koji su prisilno postali poturice gore od Turčina. Svaki njihov prolazak kroz, sad već  sva poturčena sela, bio je hrabar pothvat, popračen vrijeđanjima, ponižavanjima, te nerijetko i fizičkim napadima. Kao stijene gorčevičke držali su se i ne dali, ali hrabro ponekad  i uzvraćali.

Mile-tići su znali biti i hrabri sokolovi i jastrebovi kada je trebalo svjedočiti i braniti vjeru Svetu i krst časni. Natjeravali su svoje progonitelje i džilate da ih respektiraju, bez obzira na svoj mali brojčani odnos prema daleko brojnijim kršćanofobistima.

Vjerojatno ni na jednom drugom beha dijelu nije bila tako snažna i jaka kršćanofobija kao tu prema katoličkim seljanima u Miletićima. Jednostavno taj preživjeli mali živi kršćanski otok bio je veliki trun u oku muslimana. I nigdje tako dugo nije trajao muslimanski proces etničkog i vjerskog čiščenja beha prostora kao u tom selu prema njegovim seljanima.

Zapravo nikada i nije prestajao sve od okupacije Osmanlija kada je i započet, do tada u svijetu, napose na tim europskim teritorijem, nezabilježen kršćanocid. I trajao sve do tragićne 1993. godine kada u selo upadaju susjedi Muslimani sa mudžahedinima i vehabijama.

Petsto trideset godina poslije turske okupacije Bosne u brdima Lašvanske doline muslimanska mržnja, islamski kršćanofobizam, cunamijski splavljuje krsćanski otočić Miletići, i zakopava svaki trag ljudskog i  kršćanskog života. Selo je spaljeno, šestorica civila među njima i jedan šesnaestogodišnjak su ubijeni i spaljeni na kućnom pragu.¨

Naime, selo od 15 obitelji u kojem je živjelo svega  62 seljana nije moglo biti nikakva vojna, ili bilo koja druga prijetnja mudžahedinima i Muslimanima koji su ga okruživali.

Uvećer kasno 24. Travnja 1993. godine Alijini zlikovci s mudžahedinima upali su u selo, na isilovski brutalni način ubili 6 civila, ostatak žitelja odveli i konclogor u Gluhu Bukovicu. Selo je ostalo spaljeno, pusto, bez i jedne žive duše.

Kratko iza tog zločina u Gluhu Bukovicu dolazi Alija sa svojim suradnicima zločincima, i čestita ubojicama na obavljenom poslu. Slika se sa mudžahedinima, i izdaje zapovijed daljnjeg progona i ubijanja hrvatskog naroda u Lašvanskoj dolini.

Poslije svakog okupiranog hrvatskog sela i progona njegovih žitelja Alija dolazi u Gluhu Bukovicu i izdaje daljnje zapovijedi, što je znak da je muslimanski zločin nad Hrvatima Lašvanskog kraja Alijin razrađeni plan, kasnije u  potpunosti realiziran, i danas zabetoniran.

Mnoga od tih sela su i danas pusta, a u ona u koja su se pokušali vratiti prognani Hrvati bili su ubijeni. Miletići su selo bez ikakva ljudskog traga, zaraslo u korov i zatrpanih putova, kako ne bi mogli  ni preživjeli  doći i vidjeti svoje ognjište.

I pored ovakve kataklizmičke slike stradanja Hrvata od strane Muslimana i mudžahedina poglavar Islamske Zajednice u Bosni i Hercegovini Husein Kavazović piše predsjednici Hrvatske gospođi Kolindi Grabar Kitarović, pismo zbog njenih ukazivanja europskoj i svjetskoj javnosti na opasnost koja dolazi iz BiH od strane radikaliziranih i vehabiziranih Muslimana Bošnjaka, koji je svakim danom sve više.

Kako u ratu tako i u miru muslimanski vjerski poglavari se bave politikom. Nema nikakvih pozitivni promjena u Bosni i Hercegovini. A najzaslužniji za radikalizaciju beha Muslimana, uz Aliju Izetbegovića i njegove mudžahedine, je bivši poglavar IZ BiH, na čijem putu je ostao i ovaj aktualni. Treba li se prisječati Kavazevićevih govora beha Muslimanima u Švicarskoj i Europi.

Muslimanski genocid u hrvatskom selu Miletići pokazao je zašto, i s kojim ciljem je ratni zločinac Alija Izetbegović i sagradio konclogor za hrvatski narod upravo ispod spaljenog i sa zemljom sravnjenog prognanih i poubijanih Milatičana.

A sve to počinjenom zločinu daje karakteristike genocida, naravno i konfesiocida,  jer se vidi da je sistematski planiran, ne samo tijekom muslimanske agresije na srednjobosanske Hrvate, već i daleko prije toga.

Znači muslimanska se agresija na hrvatski narod nikako nije mogla spriječiti, i muslimansko hrvatski sukob je dugoročni plan muslimana i Muslimana, razrađen u okvirima Alijinog manifesta “Islamska deklaracija”.

Vinko Đotlo / Kamenjar.com

 

El-Mudžahed – U BiH su došli nakon ratovanja u Afganistanu. Išli su u džihad po cijelom svijetu

 

Džihadist koji je u Haagu otkrio istinu o suradnji mudžahedina, ‘Armije BiH” i ‘bošnjačkih’ vlasti

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari