Pratite nas

Kolumne

HODAK: Ognjištari, koncentrirajte se jer ovo neće dobro završiti!

Objavljeno

na

Goran Gerovac, naš pouzdani Gero, urednik Obzora u Večernjaku, ni ovaj puta nije iznevjerio nas desne krkane. U intervjuu u broju od 6. travnja 2019. godine na pune tri stranice, mašući svojim kažiprstom, zaprijetio nam je bivši komunistički tužitelj Anto Nobilo. No, no, ognjištari, koncentrirajte se jer ovo neće dobro završiti!

Zna Anto jer je on bio okružni tužitelj u ona davna “romantična” vremena kad su, recimo, zatucani, fanatični i ideološki neobrazovani Ličani, Imoćani i Hercegovci zbog pričanja “opasnih” viceva odlazili na preodgoj u Staru Gradišku ili Lepoglavu i to na nekoliko godina. O čl.133. biv. KZ-a i povredi ugleda SFRJ, neprijateljskoj propagandi u tom “programskom istupu” našeg Ante nema ni riječi.

O suđenjima u kojima su Nobilo i njegovi “drugovi tužioci” uvijek uspijevali bez obzira na činjenično stanje i dokaze, također nema ni riječi. Politički zatvorenici znali su tada odmah da ono “čega nema u zakonu ima u zatvoru”. Ako si već bio komunista, “javni tužilac”, a na tri stranice pokušavaš prodati priču o demokraciji, a da pri tome potpuno preskačeš zloglasni čl.133. biv. Kaznenog zakona SFRJ kojeg si u praksi primjenjivao, onda tvoji savjeti o demokratskim standardima u RH zvuče kao farsa. To je isto kao da Gero sredi u Obzoru raskošni intervju s bivšim profesionalnim krvnikom pa nam on sada na tri strane objašnjava kako je smrtna kazna nehumana i kako je treba zabraniti.

Naš Anto ima pragmatičan prijedlog: “Državu treba resetirati, ‘potaracati’ sve što su do sada napravili i napraviti novu, jer ova neće dobro završiti“. Tu se djelomično s njim i slažem. Anto zna gdje je problem. U ‘dubokoj državi’, pa zato kaže: “Duboka država je kad preuzmete vlast, ali ne možete vladati jer ste naslijedili ljude koji su postavili drugi po principu stranačkih iskaznica…”

Točno tako! Tuđman je na slobodnim izborima preuzeo vlast, ali nije mogao zavladati jer je dopustio da se u njegovu stranku infiltrira bezbroj komunjara, udbaša, kosovaca, oznaša, orjunaša i jugonostalgičara. Neki od njih su čak, iako je rat već bio počeo, sredili u UN embargo na prodaju oružja Hrvatskoj.

Inače, Ante bi kao pravnik trebao znati razlikovati državu od vlasti. Nema šanse da ova država loše završi. Loše će završiti samo loše vlasti kojih imamo na preteg. Kada? Kad se narod jednom napokon osvijesti, prestane smo potiho kmečati i napokon sruši u povijest sve ove korumpirane i podobničke političke elite. Ne revolucijom, već prosvjedima i na izborima.

Kao i u svim demokratskim državama na svijetu. Ali komunjarama, internacionalnim ljevičarima i domaćim orjunašima nedosanjani je san jedino nestanak države Hrvatske. E, to zaboravite! Uzalud vam trud pajdaši!  Čitav rat ste sanjali dolazak drvenih demokrata iz JNA na Trg Republike, Kadijevića, Mladića i Ađića na ”belom” konju kako vas ponovno jednom ‘oslobađaju’!

Nešto kao i 8. svibnja 1945.godine. Međutim, 5. kolovoza 1995. godine ste se malo smrznuli i uvukli se u mišje rupe. Zatim je otišao Tuđman ponovno ste počeli duboko disati. Od 2000. godine na ovamo stalno sanjate o dekapitaciji Republike Hrvatske pa kad vam to ostaje tek nedosanjani sanak, sada bi malo državu resetirali. Nemate strpljenja za demokratsku preobrazbu vlasti. Vi bi odmah rušili cijelu državu. Vi niste socijalisti utopisti već komunisti-utopisti. Na vašu žalost takvi su danas i u svijetu u izumiranju.

No, ima stvari u kojima Nobilo pokazuje ljevičarsku fleksibilnost, a koju je fino umotao u crveni celofan. Kao npr.: “Zločini i zločinci postojali su i na strani antifašista, ali to je bio eksces. No zločini koje su počinili fašisti i pripadnici ustaškog pokreta nisu bili eksces već su bili ugrađeni u ideologiju”. Naravno, to svi znamo. Kad je nakon rata počeo krvavi pir smaknuća bez suda i presuda, bez bilo kakove ideologije, dogodio se iznimni eksces u kojem je pod zemlju otišlo oko 570.000 ljudi. Barem prema zapadnim izvorima.

Iznimno ekscesni bili su komunistički diktatori Mao ce Tung s 60 milijuna žrtava, obožavani Josif Staljin s 40 milijuna žrtava, pa Hitler s 30 milijuna na duši. Po Daily Mailu Tito je na 13. mjestu sa 570 tisuća ubijenih. Svi ti komunistički vlastodršci, ubijali su ljude bez ideologije, samo ekscesno.

Ivana Jakelić želi da joj Nobilo dade željeni odgovor na pitanje: “Mislite li da bi odluka austrijske Crkve mogla promijeniti stav naše države i politike prema relativizaciji prošlosti?” Relativizacija prošlosti? U kojem smislu? Traženje da se pokaže gdje su kosturi navodnih 700 tisuća, a danas 83 tisuće ubijenih u Jasenovcu?

Čudna relativizacija. Kad Daily Mail tvrdi da je Tito dao smaknuti 570 tisuća nenaoružanih vojnika, civila i bjegunaca, tko to relativizira prošlost? Daily Mail ili Ivana Jakelić, Anto Nobilo ili Goran Gerovac? Pritom je pitanje krivnje sasvim periferno. Zašto? Zato jer su oni koji su osnovali Jasenovac i provodili rasne zakone u 99% slučajeva svi već pod zemljom. A oni drugi, i njihovi nasljednici, koji su “ekscesno” više od pola milijuna Hrvata poslali pod zemlju danas dobivaju priliku prodavati naknadnu pamet o demokraciji u ljevičarskom tisku.

Nekim šefovima OZNA-e osmjehnule su se čak i medalje Grada Zagreba, neki žele državu resetiranu od “šatoraša” i klerofašista te nas uvjeravaju kako nisu svi vojnici SAO Krajine koji su pobjegli nakon Oluje krivi, ali su zato svi pobijeni na Križnom putu bez izuzetka krivi jer su bili na krivoj strani pa ih je partizanska vojska pobila i pobacala u jame bez suda i suđenja.

Na takav obračun komunističkih vlasti s neistomišljenicima osobito je ponosan Hrvoje Klasić koji, komentirajući Bleiburg na N1, poručuje: “Hrvati se trebaju ponositi partizanskom vojskom”. Neki kao Dragec Karlos Zvonimir Pilsel resetirao bi vjeru. On je uvjeren: “Da nije bilo katolika, ne bi bilo ustaškog pokreta”.

Bravo Dragec na povijesnom otkriću! Da u Hrvatskoj živi 84% pravoslavaca mi bismo, umjesto omrznutih ustaša, imali estetski prihvatljiv i folklorno prepoznatljiv četnički pokret. Dragec bi tada pustio bradu i brkove, ala Stipe Mesić, i nastavio mirno pijuckati Molotovljeve koktele. I na kraju, slažem se s Nobilom kad kaže da se u Bleiburgu nije dogodilo ništa.

Bleiburg je bio Pilatova osuda, a Križni put ubijanje i razapinjanje. Slovenija, Krapina, Macelj, Samobor, Zagreb, Šestine, Savska cesta, Sisak, Bjelovar i dalje u BiH… I zato su Hrvati ti koji moraju svake godine obilježavati tu epsku tragediju malog naroda koji se drznuo osnovati državu uz podršku fašista. A one koji su se od 1941-45. i od 1991-95.g. žustro i uporno borili protiv svake hrvatske države ostavljam doktorima i farmaceutskoj industriji s popularnom srpskom porukom “Idite bre da se lečite!“

Da vas ne masiram s “mudrim” izrekama kojima sam već deset godina nekritički sklon, ovaj put ću citirati besmrtnog Augustina Ujevića i njegovu pjesmu “Hrvatskim mučenicima”:

O gdje je plod od vašeg slavnog

Sjemena,

I da li kojim rodom krvca vaša rodi!

Jer roblje još smo, snijuć samo o slobodi,

dok smrt je blizu gluha našeg plemena!

A kukavan je Hrvat novog vremena,

Te pušta da ga stranac k stalnoj smrti vodi.

Ne opiruć se klanju – krotko janje – hodi

I ne zna zbacit groznog ropstva bremena.

Al vrcnut će iskra iz vašeg kremena!

Ja vjerujem, ja znam! Ta zar da uzaludu

Sve žrtve vam i mučeništva budu?

Da, roditi će rod od slavnog sjemena!

A ako neće, sam ću zazvati pakla vatre

da spale sve, i grom da ropski narod satre!

Nade je u Hrvatskoj sve manje iako navodno umire zadnja

Dok dragi i dobroćudni Nobilo zaziva resetiranje Lijepe naše, Borislav Ristić u još jednoj svojoj izvrsnoj kolumni u subotnjem Večernjaku predlaže nešto drugačiji i bolji koncept od Nobilovog. Konzervativna restauracija. Odmah nam definira na ležeran način taj pojam:”Restaurirati znači nečemu vrijednom vratiti stari sjaj”.

Pritom citira Churchilla koji je rekao kako je najveći zločin protiv naroda oduzeti mu nadu. Točno. Nade je u Hrvatskoj sve manje iako navodno umire zadnja. Kako se nadati poštenju, vladavini prava nakon skandala s imenovanjem ravnateljice nacionalnog parka Krka. Taj trulež i smrad dopro je čak i do Zagreba. I ljudi s kojima sam razgovarao, pa i polemizirao o tom slučaju, misle da nema nade da se stvar vrati u normalu.

Zašto su Amerikanci onako iznenađujuće glasovali za Trumpa? Jasno, jer im je dao nadu  u “ponovno veliku Ameriku”. Kod nas je to nažalost nemoguće jer nemamo više svog Trumpa. Neka nam se napokon opet pojavi državnik koji će nam vratiti nadu u poštenu socijalnu državu, ali bez siktanja i ljevičarskog roktanja protiv uspješnih. Osnovno što nam danas treba u Hrvatskoj je da se osigura da svi građani mogu pristojno živjeti od svog posla i da postoji socijalna sigurnost za sve ljude. Oni koji su preko noći postali bogati neka u poreznim uredima i pred sudovima objasne i dokažu svoju “genijalnost”. Tada će se Hrvatima vrati nada pa će se svi oni mladi koji su pobjegli van zahvaliti Ircima, Nijemcima, Nizozemcima, Šveđanima… i vratiti se u najljepšu zemlju na svijetu.

Trumpa sigurno ne možemo izmisliti. Pa, kad nam je već tako suđeno, onda bi barem Plenković trebao napokon shvatiti što ovoj zemlji treba i što narod od njega očekuje, a ne se samo dodvoravati europskoj birokraciji i lijevoj medijskoj falangi u Lijepoj našoj. Naravno, ne teče baš ni njegovoj Vladi “med i mlijeko” jer je naslijedio brojne probleme (Agrokor, brodogradnja itd.), ali u Hrvatskoj još dugo neće nijedna vlada imati “lagodan život” dok njeni građani odlaze u inozemstvo, a oni koji ostaju jedva preživljavaju. Zato je lakše baviti se  ženskim kvotama, pravima manjina, zaštitom homića nego olakšati život onima koji jedva spajaju kraj s krajem.

Javlja se oprezni fejsovac: “Koliko god da si džentlmen nemoj hvaliti ženske brkove”.

Svi ‘krumpiraši’ zdušno su svjedočili protiv Sanadera

Ivo Sanader je opet u Remetincu. Vrhovni sud Republike Hrvatske, ne samo da mu nije uvažio žalbu na prvostupanjsku presudu, nego mu je potvrdio krivnju i povisio kaznu za 18 mjeseci što u praksi znači obligatorni istražni zatvor. Što mislim o Sanderu, Kosorici i kompaniji već sam više puta napisao u ovoj kolumni. Uglavnom, ništa dobro. Nešto drugo me pomalo zabrinjava, više kao pravnika nego kao kolumnistu.

U početnoj fazi tzv. afere Planinska optužnica se odnosila na tri do četiri optuženika na čelu sa ‘Ćaćom’. Na kraju, za sve osim ‘Ćaće’, postupak je završio ‘gulenjem krumpira’. Svi osim Ive su se nagodili s USKOK-om i ostao je kao optuženik samo ‘dragi’ Ivo. Naravno, skoro zaboravih da su svi ‘krumpiraši’ zdušno svjedočili protiv Sanadera. I tako su, uz krumpir, ogulili i njega. Jednostavno optužiš trojicu ili dvojicu.

Nagodiš se s onima čiji skalp ne donosi previše bodova, a oni zatim uredno potvrde činjenično stanje opisano u optužnom aktu. Glavni optuženik potom dobije, kao u ovom slučaju, šest godina, a “svjedoci” rad za opće dobro i predmet je za DORH uspješno završen. Što ako to postane “dobra” praksa na našim sudovima? U jednom slučaju lik je optužen da je s 100.000 eura podmitio jednu županicu. Nagodbom sa DORH-om pristao je na blagu uvjetnu osudu i naravno postao pravno relevantni svjedok protiv nje.

U Zagrebu već postoji odvjetnik čija je uža specijalnost sklapanje nagodbi s tužiteljstvom. Čim se nagodba potpiše dotadašnji okrivljenik postaje svjedok protiv glavnog optuženika. Kako to kažu Zagorci: ak’ je do svedoka, krava bu’ naša! Na taj način DORH ne gubi vrijeme na skupljanje dokaza, provjeru činjenica, ne treba im ni “zatvoreni krug indicija”, nego dobiva na tanjuru autentične svjedoke koji će za svoje “krumpire” ispričati sudskom vijeću sve što “znaju”.

Često i više od toga! Mislim da se s tim nagodbama otišlo predaleko. Živeći godinama u San Francisku imao sam priliku vidjeti par spektakularnih pokajnika koji su svjedočili protiv svojih uglavnom mafijaških šefova. No, tu nije bilo rada za “opće dobro”. Ti ljudi bi u pravom smislu riječi kasnije “nestali”. Plastične operacije, preseljenje na drugi kraj kontinenta, novi identitet i rafinirani sistem zaštite.

Kod nas postoji realna mogućnost da se na ulici sretnu poduzetnik iz Velike Gorice i bivša županica, pa da možda i popiju zajedno kavu, mada sumnjam u taj scenarij. Pravda na trenutno hrvatski način izgleda tako da Sander izmisli i organizira pljačku državnog novca s još dvojicom ili trojicom, ali kad stvar pukne i kad svi završe u ćuzi, ona trojica se nagode s tužiteljstvom i odu kući, a Sanader ode u Remetinac. Ne znam, takva pravda mi se čini dosta nategnuta, mada kod nas trenutno pravde ionako ima sve manje. Čak i u (izvan)bračnim odnosima.

Tuži mi se jedan moj Ličanin na subotnjoj kavi: “U svađi sam rekao ženi da je debela. Tako se je uvrijedila da je tri dana nisam vidio. Tek četvrti dan, ali samo malo, na desno oko…”

Nenad Porges se na fejsu pita: “Zašto je za vozačku potrebno biti psihički zdrav, a za zastupnika nije?” U stvari, radi se o mitu o imunitetu zastupnika da brani svoj stav u Saboru kako smatra primjerenim. I zato imamo vesele scene s izbacivanjem saborskih zastupnika iz sabornice. Čak je navodno jedan od saborskih čuvara nedavno izjavio novinaru Indexa: “Ma Pernar vam je takav… on uvijek traži da ga nosimo!”

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

HODAK: Zašto bravar Tito nikad nije došao u Jasenovac!?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Čemu služe Statut i Kodeks časti HND -a?

Objavljeno

na

Objavio

Opskurni lik koji piše za još opskurniji Index hr, Gordan Duhaček, nova je zvijezda lijevo-liberalno-anarhističke javne scene za koju je nabacivanje fekalijama na sve što se ne uklapa u njihov bolesni sustav vrijednosti „sloboda mišljenja i izražavanja“ – a svako protivljenje tom primitivizmu, vulgarnostima i zloćudnim lažima, klevetama i blaćenjima, znak „zaostalosti“, a ne rijetko i „udar na slobodu“.

Koju i čiju slobodu? Slobodu kojoj su temelj vulgarni izrazi, gadosti, psovke, primitivni vokabular kakav normalni i pristojni ljudi sa samopoštovanjem i elementarnim kućnim odgojem ne koriste ni u birtijama?

To jednostrano poimanje slobode – pri čemu je jednima (ljevičarima, liberalima, anarhistima) dopušteno sve (pa i ono što nigdje, ni u najdemokratskijim zemljama na svijetu nije), a nama drugima („desničarima“ i „konzervativcima“) se čak uskraćuje i pravo na obranu od tog vala primitivizma, u Hrvatskoj je postala neka vrsta „norme“ javnog ponašanja i komunikacije.

Dakako da je sloboda misli i izražavanja (pa i izgovorenom i pisanom riječju) neupitna tekovina demokracije i slobode i to nitko ne dovodi u pitanje.

No, što ćemo s odgovornošću za javno izrečenu ili napisanu riječ?

Može li se (bilo koga!) bez posljedica javno vrijeđati, izvrgavati ruglu, blatiti, klevetati, ponižavati i to na najprizemniji, najsiroviji i najvulgarniji način nepriličan javnoj komunikaciji?

Je li i to tekovina demokracije? Jesu li to civilizacijski dosezi naprednog i progresivnog društva? Bljuvotine i fekalije?

Ako jesu – što ćemo s temeljnim načelom slobode i demokracije po kojemu je sloboda svakoga od nas ograničena jednakom takvom slobodom drugog pripadnika društva?

Već je, nažalost, postalo uobičajeno da se bez ikakvih ograničenja i skrupula mogu kršiti temeljna ljudska prava (na dostojanstvo) i to čitavoj jednoj naciji i vjerskoj zajednici i to je čak hvale vrijedno, „napredno“ i „progresivno“ – naravno, kad su u pitanju oni koje se smatra „desničarima“ odnosno „konzervativcima“, ili točnije kad je riječ o Hrvatima i katolicima.

U svim drugim slučajevima to je „rasizam“, „ekstremizam“, „ksenofobija“, „fašizam“. Čak se i svaki pokušaj otpora (na pristojan način i rječnikom uobičajenim u javnoj komunikaciji) osuđuje kao „štetan“ i „nazadan“ i kvalificira kao „napad na slobodu mišljenja“.

Je li takvo stanje normalno i do kada ćemo mi Hrvati i katolici trpjeti ovu perverziju (ne nalazim primjereniju riječ, jer jedino ova barem donekle može izraziti ono što mislim)?

Zašto se sve uvrede i vulgarnosti koje se izraze (izgovore ili napišu) na račun većinskog hrvatskog naroda i katolika a priori i uvijek promatraju kroz prizmu „ljudskih prava i sloboda“ i „prava na javno izražavanje mišljenja“, a u obrnutim slučajevima – kad su meta neke druge ideološke, svjetonazorske, nacionalne ili vjerske skupine – to postaje „ekstremizam“, „rasizam“, „šovinizam“, „ksenofobija“, pa ne rijetko i „fašizam“?

Novi „mučenik“ lijevo-liberalno-anarhističke „slobodoumne“ i „progresivne“ scene (već spomenuti ospkurni tragikomični lik G. Duhaček) tvrdi kako se protiv njega vodi „kafkijanski proces“. I time se bave svi – od premijera do ministra policije, pravosuđa…i, naravno, medija. I to naveliko.

I sva ta buka „samo“ zato što je naš „Kafka“ javno (putem Twittera) izvrgnuo teškom ruglu jednu domoljubnu pjesmu („Vilo Velebita“) a time i sve one koji do nje drže – i ništa drugo. To što pjesma uživa kultni status u hrvatskome narodu, izraz je njegova ponosa i dostojanstva i što se zbog nje nekad robijalo po komunističkim kazamatima, koga briga?

Debilni uradak – kojega nitko sa zrncem zdrave pameti i mrvicom ljudskog dostojanstva ne bi bilo gdje objavio niti anonimno, a kamo li pod svojim imenom i u kojemu sve vrvi od fekalija (a one su sinonim za Hrvate i sve što je hrvatsko) – mogu braniti i zastupati samo jednako primitivni i beskarakterni pojedinci bez imalo morala, etike i savjesti.

I tu je u svemu najmanje kriv nesretni marginalac, najamnik i ekshibicionist koji radi za honorar i jedino uz pomoć takvih vulgarnosti i incidenata može privući pozornost javnosti.

Pravi krivci su oni koji čuče u busiji, potiču i stimuliraju ove bolesne pojave i potom svaki put spremno skaču u obranu takvih marginalaca i primitivaca, stoje iza objavljenih vulgarnosti i uvreda, zastupaju ih i brane i povrh svega promoviraju kao vrhunac „slobode izražavanja“.

Kako je vidljivo, takvih ima, itekako, na sve strane, pa i u „našem“ HND –u.

I nitko Hrvoja Zovka i njegove suradnike (koji su oštro i na prvu skočili u obranu svoga bacača fekalija Gordana Duhačeka – kako bi prevenirali svaku moguću društvenu osudu tog primitivizma i blaćenja cijelog hrvatskog naroda) ne pita, kako to da oni kao „legalisti“ i moralizatori koji nam drže lekcije i prijete prijavama međunarodnim asocijacijama ne poštuju vlastita pravila: Statut HND-a i Kodeks časti?

Pa eto (naravno, ne zbog Duhačeka, Zovka i njima sličnih, nego radi čestitih, savjesnih, moralnih i razumnih ljudi u ovoj zemlji koji se ne mire s pljuvanjem na bilo koga pa ni na Hrvate i katolike), podsjetimo kako u Statutu HND-a  i Kodeksu časti postoje odredbe u kojima se govori i o etičnosti novinarskog poziva, čuvanju dostojanstva i ugleda novinarske profesije, nužnosti poštivanja Ustava i zakona Republike Hrvatske, o njegovanju kulture i etike javne riječi, uvažavanju civilizacijskih dostignuća i vrijednosti – i sve to, vjerovali ili ne, ide u korak sa slobodom javne riječi.

 

STATUT

HRVATSKOG NOVINARSKOG DRUŠTVA

OPĆE ODREDBE

(…)

Članak 9.

Ciljevi i svrha djelovanja HND-a su:

  1. a) ostvarivanje profesionalnih interesa, etičnosti i slobode javnog izražavanja;
  2. b) promicanje Ustavom zajamčenih prava javnosti da bude izvještena o svim zbivanjima u društvu, te prava svake osobe na slobodu izražavanja, mišljenja i dostupnost svim javnim glasilima;
  3. c) čuvanje ugleda i dostojanstva profesije;
  4. d) zaštita novinara od samovolje izdavača i vlasnika medija;
  5. e) materijalna i socijalna zaštita novinara.

(…)

Članak 47.

  1. Novinarsko vijeće časti prati poštivanje načela i normi Kodeksa časti hrvatskih novinara te povodom prijave o povredi Kodeksa donosi odluku o tome je li novinar povrijedio norme i načela Kodeksa časti.
  2. Kodeks časti hrvatskih novinara je akt koji donosi HND, a kojime se utvrđuju etička, strukovna i druga pravila ponašanja u medijima. 
  3. Novinarsko vijeće časti može samostalno pokrenuti ili zatražiti internu ili javnu raspravu od drugih tijela HND-a o pojavama u javnom informiranju i medijskom prostoru kojima se teško krše norme i načela Kodeksa časti hrvatskih novinara, a koja su ujedno temeljna i opća načela profesionalnog novinarstva.

(Vidi –  dijelove teksta istaknuo: Z.P.;  stranica posjećena 18.9.2019.)

 

KODEKS ČASTI HRVATSKIH NOVINARA

OPĆA NAČELA

Pravo na točnu, potpunu i pravovremenu informaciju te slobodu mišljenja i izražavanja misli jedno je od temeljnih prava i sloboda svakog ljudskog bića, bez obzira na rasu, boju kože, spol, jezik, vjeru, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovinu, rođenje, naobrazbu, društveni položaj ili druge osobine. Iz tog prava javnosti da bude upoznata s činjenicama i mišljenjima proizlazi i cjelina obveza i prava novinara. U svom su radu novinari dužni braniti ljudska prava, dostojanstvo, slobode i vrijednosti, uvažavati pluralizam ideja i nazora, opirati se svim oblicima cenzure, pridonositi jačanju pravne države i kao dio javnosti sudjelovati u demokratskoj kontroli moći i vlasti. Novinari se pridržavaju Ustava i zakona Republike Hrvatske, njeguju kulturu i etiku javne riječi i uvažavaju civilizacijska dostignuća i vrijednosti. Njihova je obveza pridržavati se profesionalnih etičkih načela. Ovim se Kodeksom utvrđuju ta načela te štite neotuđiva prava pojedinaca i pravo javnosti na informaciju.

NOVINARSKI POZIV

  1. U svom se djelovanju novinari vode etikom novinarskog poziva. Oni čuvaju ugled, dostojanstvo i integritet svoje profesije, međusobno surađuju i njeguju kolegijalne odnose i profesionalnu solidarnost.
  2. Polazeći od načela da su u demokratskom društvu javna glasila slobodna, samostalna, istraživačka i otvorena za različita i raznolika mišljenja, novinar za svoj rad snosi odgovornost pred javnošću, zakonom i svojom profesionalnom organizacijom. Iznošenjem vlastitog i kritičkog stajališta u traganju za istinom, kao osnovnim načelom u profesionalnom radu, novinar aktivno sudjeluje u stvaranju javnog mnijenja i kolektivnom rasuđivanju o temama od javnog interesa.
  3. Novinar ima pravo i dužnost odbiti radni zadatak koji je u suprotnosti s profesionalnim etičkim standardima novinarskog posla.
  4. Rad novinara podliježe kritici javnosti. Novinari i uredništva obvezni su pažljivo se i kritički odnositi prema svim primjedbama i preporukama koje im se upućuju.

(Vidi ovdje – dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 18.9.2019.)

Čita li tko u HND-u vlastiti Statut i Kodeks časti – koji su temeljni dokumenti ovog strukovnog udruženja? Čisto sumnjam, jer to bi značilo da namjerno krše ova akta.

Jesu li teško vrijeđanje, ponižavanje i grubo omalovažavanje hrvatskog naroda i katolika „etičnost“ kojom se oni rukovode, jesu li to njihovi „civilizacijski dosezi“, je li to „čuvanje ugleda novinara“ i „zaštita dostojanstva profesije“ i na kraju, je li takav odnos prema većini građana u ovoj zemlji na tragu poštivanja Ustava i zakona Republike Hrvatske i doprinosi li harmoničnim i skladnim odnosima u društvu?

Nema apsolutne slobode – jer sloboda svakoga od nas ograničena je istom takvom slobodom drugog pojedinca. A ono što vrijedi za pojedince, vrijedi i za narode, rase, vjerske zajednice i društvene skupine. Bez izuzetka.

Krajnje je vrijeme da se postavi pitanje:

Do kada će Hrvati u vlastitoj zemlji trpjeti ovaj barbarski primitivizam i poniženja svake vrste?

Je li vrijeme da se tomu stane na kraj i konačno počne s primjenom zakonskih odredbi – ali, bez diskriminacije, jednako prema svakomu, koje god nacije, vjere, rase, vjerskog, ideološkog ili svjetonazorskog opredjeljenja bio?

Gospodine premijeru, ministre pravosuđa, gospođo predsjednice, saborski zastupnici, gospodo iz DORH-a, VAS PITAM! 

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Davor Domazet Lošo: Zagreb 1945. bio je kao Vukovar 1991.

Objavljeno

na

Objavio

Kako su Titovi prljavi četnici i partizani upali u Zagreb i izvršili neopisivi masakr nad Hrvatima?

Ivan Šibl će se prvi put razočarati još u partizanima, kad dođe zapovijed da Deseti zagrebački korpus ne smije prvi ući u Zagreb. Životna priča Ivana Šibla, partizana kojemu je prvi pištolj poklonio Rade Končar, da bi mu baš taj Udba oduzela 1971. godine ne bi bila zaokružena, a da se ne prozbori o Desetom zagrebačkom korpusu Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije, u kojemu je od osnivanja on obnašao dužnost komesara.

Deseti korpus djelovao je u sjevernome dijelu Hrvatske, takozvana Zagrebačka oblast, na terenu između Ilove, Drave, Slovenije i Save, a od 16. travnja 1945. godine, nalazio se u sastavu Treće armije. Sastav korpusa činilo je uglavnom ljudstvo rodom iz Zagreba i širega okružja, ustrojenoga od sedam brigada i više samostalnih postrojba, 32. i 33. divizije i sedam partizanskih odreda – Kalničkoga, Zagorskog, Zagrebačkog, Podravskog, Bjelovarskog, Moslavačkog i Pokupskoga.

Zapovjednik korpusa bio je Vladimir Matetić, rodom iz Lovrana, a kasnije Mate Jerković, rodom iz Siska, koji je do sredine 1942. bio vojnik Nezavisne Države Hrvatske, a poslije rata postat će zapovjednikom Ratne mornarice, komesar Ivan Šibl, pomoćnik Šime Balen, a načelnik Josip Rukavina.

Među ostalima, u zapovjedništvu Desetog korpusa bio je i čelnik Personalnoga odsjeka Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik, kao i znani zagrebački gradonačelnik Većeslav Holjevac, Rade Bulat i drugi. Do kraja Drugoga svjetskog rata u njegovim redovima borilo se oko dvadeset tisuća partizana, od kojih je 7.786 poginulo i ranjeno.

Oko ovoga korpusa poslije Drugog svjetskog rata nastat će namjerna nesuglasica o njegovoj ulozi u oslobađanju Zagreba 8. svibnja 1945. godine.

znackaXkorpusNaime, godinama se tvrdilo da su njegovi pripadnici prvi ušli u Zagreb, koji su dva dana ranije napustili većina ustaša i domobrana, ali i mnoštvo civila, dok je povijesna istina posve drukčija, a prešućivala se namjerno zbog ideološke dogme zvane bratstvo i jedinstvo.

Snage koje su prve ušle u Zagreb bile su iz Prve armije čiji je zapovjednik bio Peko Dapčević, rođen u Crnoj Gori, i Druge armije pod zapovjedništvom Koče Popovića, rođenoga u Beogradu. Tu su bile i 21. 25. srpska divizija – obje iz središnje Srbije – sastavljene od onih koji su poslije listopada 1944. četničke kokarde zamijenili petokrakama.

Zatim, 6. lička proleterska divizija Nikola Tesla, pod zapovijedanjem ratnoga zločinca iz ‘srpskoga ustanka’ u Srbu 1941. Đoke Jovanića i 28. slavonska divizija pod zapovijedanjem Radojice Nenezića, rođenoga u Nikšiću u Crnoj Gori, u čijem su sastavu i vodstvu bili pretežito Srbi – iz četničkih monarhističkih ili komunističkih krugova.

Glavnu ulogu u ‘oslobađanju’ Zagreba imala je 45. srpska divizija, točnije 20. srpska brigada koja je, uz još dvije srpske brigade, bila u njezinu sastavu, a među kojima je bilo i mnoštvo aboliranih četnika. Oni su prvi ušli u opustjeli grad i već u prvim satima počeli sustavno, već unaprijed pripremljeno, preuzimanje svih značajnih ustanova i masovna uhićenja uz brojne likvidacije.

Pripadnici Desetoga zagrebačkog korpusa u grad su ušli sljedećega dana. Tek tada su stanovnici izašli na ulice pozdravljajući vojsku jer je u tom korpusu bilo mnoštvo njihovih rođaka, susjeda i prijatelja.

„Oslobađanje“ Zagreba u krvi tisuća nevinih

Postavlja se logično pitanje: zašto su partizani, to jest četnici iz Srbije, morali ući prvi u Zagreb, a ne hrvatski partizani? Zagrebački je korpus namjerno nekoliko dana zadržan u blizini Zagreba, da bi u njega prve mogle ući postrojbe sastavljene od Srba iz Srbije, Bosne i Hrvatske te Crnogoraca.

Zagrebački partizanski 10. korpus čekao je u blizini Sesveta da prvi uđe u Zagreb, ali im je dopušten ulaz u Zagreb preko Sljemena te Sesveta i Dubrave tek 9. svibnja poslije podne, s tim, da su jednu noć morali prenoćiti na otvorenome u Sesvetama, a drugu na tadašnjem Špartinu stadionu, jer su sve prostore u gradu bile zauzele srpske postrojbe. Zagrebački je korpus 10. svibnja formalno preuzeo dužnost “Zagrebačkog garnizona”, da bi već 15. svibnja 1945. bio rasformiran i stavljen pod zapovjedništvo 2. armije Koče Popovića.

Koliko je sve planski bilo osmišljeno da se Hrvate ponizi, pokazuju činjenice da je ‘guverner’ okupiranoga Zagreba od strane partizanskih četničkih postrojba postao Mijalko Todorović-Plavi, Srbin iz Kragujevca. Odnosno, da je zapovjednik tadašnjega mimohoda Jugoslavenske armije održane u Zagrebu, 13. svibnja 1945., bio Vaso Jovanović iz Podgorice, zapovjednik 1. proleterske divizije. O ovome, smišljenom i provedenom protuhrvatskom planu general Ivan Šibl pisat će u svojoj knjizi “Sjećanja”.

Ovakvo je ‘oslobađanje’ Zagreba i Hrvatske donijelo smrt i rijeke krvi za stotine tisuća Hrvata. Dan 9. svibnja u Europi slavi se kao Dan pobjede, a na žalost, hrvatski je narod taj dan, ali i cijeli svibanj 1945. upamtio kao krvavo razdoblje najgore komunističke represije i terora. Osobito je Zagreb u svibnju 1945. doživio jedan od najtamnijih trenutaka u svojoj povijesti. Nadali su se Zagrepčani dolasku dobro organizirane i obučene vojske, a dočekali su gomilu prljavih i okrutnih dojučerašnjih četnika.

Njihov ulazak u Zagreb značio je strahoviti i jezoviti zločin nad onima koji su se tih dana zatekli u njemu, a nisu podržavali komunističku vlast. Zagrebačke bolnice, poglavito Rebro, postale su stratište golobradih hrvatskih vojnika, koji su izbačeni sa svojih ležajeva, prebačeni u kamione i odvezeni na stratišta. Na stotine nepoćudnih Zagrepčana zatvoreno je u zloglasne logore “Kanal”, današnji Autobusni kolodvor u Držićevoj, Prečko i druge.

Gotovo da nije bilo zagrebačke obitelji iz koje nije bilo odvedenih u zatvor ili logor. O tim strašnim zločinima u Zagrebu se šuti i do dana današnjega. Zato Zagreb, što je tragično, ima Trg žrtava fašizma, ali nema Trga žrtava komunizma.

Stratišta na području Zagreba dogodili su se u njegovim rubnim naseljima ispod Medvednice. Gračani, Markuševec, Čučerje, Remete, Šestine i Bukovec, čine niz od nekoliko prigorskih sela koja su od davnina gravitirala Zagrebu vežući svoje življenje uz glavni hrvatski grad. Dolazak 6. ličke proleterske divizije u Gračane bio je traumatičan događaj za cijelo mjesto, kojega se i danas stariji mještani sjećaju sa suzama u očima.

Nakon dvodnevne bitke u kojoj su pripadnici ove brigade svladali hrvatske i njemačke snage u povlačenju, započeo je cjelomjesečni masakr i iživljavanje nad poraženima. U Gračanima je uspostavljen stožer brigade i vojni zatvor. Podrum kuće gdje je bio stožer služio je kao mučilište, dok su gospodarske zgrade postale zatvor. Ovi događaji po mnogo čemu podsjećaju na Vukovar, nakon što su ga Jugoslavenska narodna armija i četničke postrojbe ‘oslobodile’ 18. studenoga 1991. godine. Povijest se Hrvatima, nakon svibnja 1945. ponovila 46 godina kasnije.

Gračani – stratište i danas bez imenovanih ubojica

Prema navodima svjedoka, svako jutro partizani bi čistili podrum od krvi i dijelova tijela mučenih ljudi. U njemu ne samo što su mučeni hrvatski i njemački vojnici, nego i velik broj civila, osobito žena, a i domaći stanovnici. Posebno je stravičan pokolj ranjenika iz bolnice za plućne bolesti “Brestovac” na Sljemenu, iznad Gračana i Šestina, gdje su hrvatski vojnici izbačeni iz bolesničkih kreveta, poklani i pobacani u jame.

Krvavi pir pripadnika 6. ličke proleterske divizije trajao je sve do početka lipnja 1945. godine. 2SR Gračani Obernjak 0002Da je zločin u Gračanima izvršen smišljeno, više nego jasno govori zapovijed koju je Aleksandar Ranković, čelnik Ozne, ili Odjeljenja za zaštitu naroda, odnosno komunističke tajne policije osnovane 13. svibnja 1944. godine, uputio 17. svibnja zapovjedništvu Ozne u Zagrebu: “Vaš rad u Zagrebu je nezadovoljavajući. Za 10 dana u oslobođenom Zagrebu streljano je samo 200 bandita.

Iznenađuje nas ova neodlučnost za čišćenje Zagreba od zlikovaca. Radite suprotno od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima.” Dakle, sve je jasno, Ranković kao čelnik Ozne, izravno je podređeni i najbliži Titov suradnik, što znači da je Tito taj koji ne neizravno, nego izravno, stoji iza ovih stravičnih pokolja u glavnom gradu Hrvata.

Desetke i desetke godina o ovim stratištima nije se smjelo govoriti, a grobovi su bili jame bez cvijeća i križa. Zagrepčani se nisu dali pa su stanovnici već nekoliko mjeseci nakon gračanskoga pokolja na pojedinim stratištima ostavljali cvijeće. Uglavnom su to mladi ljudi koji su time prkosili komunističkoj vlasti.

Kada je, jednoga dana, milicija razbila raspelo u blizini grobnice na Lonjščini, Gračanci su razumjeli poruku pa su prestali s tom ljudskom gestom. Obilježavanje stratišta, bez straha, moći će započeti tek stvaranjem slobodne Republike Hrvatske.

Gračani su, na žalost, samo jedno od brojnih stratišta glavnoga grada Hrvatske o kojima se i danas, zbog halabuke kojekakvih radničkih fronti, nevladinih udruga poput Dokumente, zabludjelih bivših predsjednika, sveznajućih jugoslavenštinom zadojenih “vučjih čopora”, povjesničara mrzitelja s Filozofskoga fakulteta i Fakulteta političkih znanosti ne smije govoriti, ne smije se napraviti dokumentarni film, odnosno da se činjenično i povijesno i etički ispravno označi kao kolektivni zločin iz mržnje golemih razmjera na području Zagreba i cijele nam Hrvatske.

A činjenice koje nisu podvrgnute takozvanim povjesničarima sljedbenicima ideologije zla zvanom komunizam, može se znati kao što je to učinio dr. Josip Jurčević navodeći podatke državnih komisija bivše Jugoslavije iz kojih proizlazi da su komunističke vlasti počinile 89 posto zločina, Talijani 8 posto, partizani i četnici 1,5 posto, a režim Nezavisne Države Hrvatske 0,13 posto.

Davor Domazet Lošo
Hrvatski tjednik

 

Gračani su paradigma poslijeratnih revolucionarnih likvidacija i upravo se zato drže tako čvrsto zatvorenim

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari