Pratite nas

Kolumne

HODAK: Ognjištari, koncentrirajte se jer ovo neće dobro završiti!

Objavljeno

na

Goran Gerovac, naš pouzdani Gero, urednik Obzora u Večernjaku, ni ovaj puta nije iznevjerio nas desne krkane. U intervjuu u broju od 6. travnja 2019. godine na pune tri stranice, mašući svojim kažiprstom, zaprijetio nam je bivši komunistički tužitelj Anto Nobilo. No, no, ognjištari, koncentrirajte se jer ovo neće dobro završiti!

Zna Anto jer je on bio okružni tužitelj u ona davna “romantična” vremena kad su, recimo, zatucani, fanatični i ideološki neobrazovani Ličani, Imoćani i Hercegovci zbog pričanja “opasnih” viceva odlazili na preodgoj u Staru Gradišku ili Lepoglavu i to na nekoliko godina. O čl.133. biv. KZ-a i povredi ugleda SFRJ, neprijateljskoj propagandi u tom “programskom istupu” našeg Ante nema ni riječi.

O suđenjima u kojima su Nobilo i njegovi “drugovi tužioci” uvijek uspijevali bez obzira na činjenično stanje i dokaze, također nema ni riječi. Politički zatvorenici znali su tada odmah da ono “čega nema u zakonu ima u zatvoru”. Ako si već bio komunista, “javni tužilac”, a na tri stranice pokušavaš prodati priču o demokraciji, a da pri tome potpuno preskačeš zloglasni čl.133. biv. Kaznenog zakona SFRJ kojeg si u praksi primjenjivao, onda tvoji savjeti o demokratskim standardima u RH zvuče kao farsa. To je isto kao da Gero sredi u Obzoru raskošni intervju s bivšim profesionalnim krvnikom pa nam on sada na tri strane objašnjava kako je smrtna kazna nehumana i kako je treba zabraniti.

Naš Anto ima pragmatičan prijedlog: “Državu treba resetirati, ‘potaracati’ sve što su do sada napravili i napraviti novu, jer ova neće dobro završiti“. Tu se djelomično s njim i slažem. Anto zna gdje je problem. U ‘dubokoj državi’, pa zato kaže: “Duboka država je kad preuzmete vlast, ali ne možete vladati jer ste naslijedili ljude koji su postavili drugi po principu stranačkih iskaznica…”

Točno tako! Tuđman je na slobodnim izborima preuzeo vlast, ali nije mogao zavladati jer je dopustio da se u njegovu stranku infiltrira bezbroj komunjara, udbaša, kosovaca, oznaša, orjunaša i jugonostalgičara. Neki od njih su čak, iako je rat već bio počeo, sredili u UN embargo na prodaju oružja Hrvatskoj.

Inače, Ante bi kao pravnik trebao znati razlikovati državu od vlasti. Nema šanse da ova država loše završi. Loše će završiti samo loše vlasti kojih imamo na preteg. Kada? Kad se narod jednom napokon osvijesti, prestane smo potiho kmečati i napokon sruši u povijest sve ove korumpirane i podobničke političke elite. Ne revolucijom, već prosvjedima i na izborima.

Kao i u svim demokratskim državama na svijetu. Ali komunjarama, internacionalnim ljevičarima i domaćim orjunašima nedosanjani je san jedino nestanak države Hrvatske. E, to zaboravite! Uzalud vam trud pajdaši!  Čitav rat ste sanjali dolazak drvenih demokrata iz JNA na Trg Republike, Kadijevića, Mladića i Ađića na ”belom” konju kako vas ponovno jednom ‘oslobađaju’!

Nešto kao i 8. svibnja 1945.godine. Međutim, 5. kolovoza 1995. godine ste se malo smrznuli i uvukli se u mišje rupe. Zatim je otišao Tuđman ponovno ste počeli duboko disati. Od 2000. godine na ovamo stalno sanjate o dekapitaciji Republike Hrvatske pa kad vam to ostaje tek nedosanjani sanak, sada bi malo državu resetirali. Nemate strpljenja za demokratsku preobrazbu vlasti. Vi bi odmah rušili cijelu državu. Vi niste socijalisti utopisti već komunisti-utopisti. Na vašu žalost takvi su danas i u svijetu u izumiranju.

No, ima stvari u kojima Nobilo pokazuje ljevičarsku fleksibilnost, a koju je fino umotao u crveni celofan. Kao npr.: “Zločini i zločinci postojali su i na strani antifašista, ali to je bio eksces. No zločini koje su počinili fašisti i pripadnici ustaškog pokreta nisu bili eksces već su bili ugrađeni u ideologiju”. Naravno, to svi znamo. Kad je nakon rata počeo krvavi pir smaknuća bez suda i presuda, bez bilo kakove ideologije, dogodio se iznimni eksces u kojem je pod zemlju otišlo oko 570.000 ljudi. Barem prema zapadnim izvorima.

Iznimno ekscesni bili su komunistički diktatori Mao ce Tung s 60 milijuna žrtava, obožavani Josif Staljin s 40 milijuna žrtava, pa Hitler s 30 milijuna na duši. Po Daily Mailu Tito je na 13. mjestu sa 570 tisuća ubijenih. Svi ti komunistički vlastodršci, ubijali su ljude bez ideologije, samo ekscesno.

Ivana Jakelić želi da joj Nobilo dade željeni odgovor na pitanje: “Mislite li da bi odluka austrijske Crkve mogla promijeniti stav naše države i politike prema relativizaciji prošlosti?” Relativizacija prošlosti? U kojem smislu? Traženje da se pokaže gdje su kosturi navodnih 700 tisuća, a danas 83 tisuće ubijenih u Jasenovcu?

Čudna relativizacija. Kad Daily Mail tvrdi da je Tito dao smaknuti 570 tisuća nenaoružanih vojnika, civila i bjegunaca, tko to relativizira prošlost? Daily Mail ili Ivana Jakelić, Anto Nobilo ili Goran Gerovac? Pritom je pitanje krivnje sasvim periferno. Zašto? Zato jer su oni koji su osnovali Jasenovac i provodili rasne zakone u 99% slučajeva svi već pod zemljom. A oni drugi, i njihovi nasljednici, koji su “ekscesno” više od pola milijuna Hrvata poslali pod zemlju danas dobivaju priliku prodavati naknadnu pamet o demokraciji u ljevičarskom tisku.

Nekim šefovima OZNA-e osmjehnule su se čak i medalje Grada Zagreba, neki žele državu resetiranu od “šatoraša” i klerofašista te nas uvjeravaju kako nisu svi vojnici SAO Krajine koji su pobjegli nakon Oluje krivi, ali su zato svi pobijeni na Križnom putu bez izuzetka krivi jer su bili na krivoj strani pa ih je partizanska vojska pobila i pobacala u jame bez suda i suđenja.

Na takav obračun komunističkih vlasti s neistomišljenicima osobito je ponosan Hrvoje Klasić koji, komentirajući Bleiburg na N1, poručuje: “Hrvati se trebaju ponositi partizanskom vojskom”. Neki kao Dragec Karlos Zvonimir Pilsel resetirao bi vjeru. On je uvjeren: “Da nije bilo katolika, ne bi bilo ustaškog pokreta”.

Bravo Dragec na povijesnom otkriću! Da u Hrvatskoj živi 84% pravoslavaca mi bismo, umjesto omrznutih ustaša, imali estetski prihvatljiv i folklorno prepoznatljiv četnički pokret. Dragec bi tada pustio bradu i brkove, ala Stipe Mesić, i nastavio mirno pijuckati Molotovljeve koktele. I na kraju, slažem se s Nobilom kad kaže da se u Bleiburgu nije dogodilo ništa.

Bleiburg je bio Pilatova osuda, a Križni put ubijanje i razapinjanje. Slovenija, Krapina, Macelj, Samobor, Zagreb, Šestine, Savska cesta, Sisak, Bjelovar i dalje u BiH… I zato su Hrvati ti koji moraju svake godine obilježavati tu epsku tragediju malog naroda koji se drznuo osnovati državu uz podršku fašista. A one koji su se od 1941-45. i od 1991-95.g. žustro i uporno borili protiv svake hrvatske države ostavljam doktorima i farmaceutskoj industriji s popularnom srpskom porukom “Idite bre da se lečite!“

Da vas ne masiram s “mudrim” izrekama kojima sam već deset godina nekritički sklon, ovaj put ću citirati besmrtnog Augustina Ujevića i njegovu pjesmu “Hrvatskim mučenicima”:

O gdje je plod od vašeg slavnog

Sjemena,

I da li kojim rodom krvca vaša rodi!

Jer roblje još smo, snijuć samo o slobodi,

dok smrt je blizu gluha našeg plemena!

A kukavan je Hrvat novog vremena,

Te pušta da ga stranac k stalnoj smrti vodi.

Ne opiruć se klanju – krotko janje – hodi

I ne zna zbacit groznog ropstva bremena.

Al vrcnut će iskra iz vašeg kremena!

Ja vjerujem, ja znam! Ta zar da uzaludu

Sve žrtve vam i mučeništva budu?

Da, roditi će rod od slavnog sjemena!

A ako neće, sam ću zazvati pakla vatre

da spale sve, i grom da ropski narod satre!

Nade je u Hrvatskoj sve manje iako navodno umire zadnja

Dok dragi i dobroćudni Nobilo zaziva resetiranje Lijepe naše, Borislav Ristić u još jednoj svojoj izvrsnoj kolumni u subotnjem Večernjaku predlaže nešto drugačiji i bolji koncept od Nobilovog. Konzervativna restauracija. Odmah nam definira na ležeran način taj pojam:”Restaurirati znači nečemu vrijednom vratiti stari sjaj”.

Pritom citira Churchilla koji je rekao kako je najveći zločin protiv naroda oduzeti mu nadu. Točno. Nade je u Hrvatskoj sve manje iako navodno umire zadnja. Kako se nadati poštenju, vladavini prava nakon skandala s imenovanjem ravnateljice nacionalnog parka Krka. Taj trulež i smrad dopro je čak i do Zagreba. I ljudi s kojima sam razgovarao, pa i polemizirao o tom slučaju, misle da nema nade da se stvar vrati u normalu.

Zašto su Amerikanci onako iznenađujuće glasovali za Trumpa? Jasno, jer im je dao nadu  u “ponovno veliku Ameriku”. Kod nas je to nažalost nemoguće jer nemamo više svog Trumpa. Neka nam se napokon opet pojavi državnik koji će nam vratiti nadu u poštenu socijalnu državu, ali bez siktanja i ljevičarskog roktanja protiv uspješnih. Osnovno što nam danas treba u Hrvatskoj je da se osigura da svi građani mogu pristojno živjeti od svog posla i da postoji socijalna sigurnost za sve ljude. Oni koji su preko noći postali bogati neka u poreznim uredima i pred sudovima objasne i dokažu svoju “genijalnost”. Tada će se Hrvatima vrati nada pa će se svi oni mladi koji su pobjegli van zahvaliti Ircima, Nijemcima, Nizozemcima, Šveđanima… i vratiti se u najljepšu zemlju na svijetu.

Trumpa sigurno ne možemo izmisliti. Pa, kad nam je već tako suđeno, onda bi barem Plenković trebao napokon shvatiti što ovoj zemlji treba i što narod od njega očekuje, a ne se samo dodvoravati europskoj birokraciji i lijevoj medijskoj falangi u Lijepoj našoj. Naravno, ne teče baš ni njegovoj Vladi “med i mlijeko” jer je naslijedio brojne probleme (Agrokor, brodogradnja itd.), ali u Hrvatskoj još dugo neće nijedna vlada imati “lagodan život” dok njeni građani odlaze u inozemstvo, a oni koji ostaju jedva preživljavaju. Zato je lakše baviti se  ženskim kvotama, pravima manjina, zaštitom homića nego olakšati život onima koji jedva spajaju kraj s krajem.

Javlja se oprezni fejsovac: “Koliko god da si džentlmen nemoj hvaliti ženske brkove”.

Svi ‘krumpiraši’ zdušno su svjedočili protiv Sanadera

Ivo Sanader je opet u Remetincu. Vrhovni sud Republike Hrvatske, ne samo da mu nije uvažio žalbu na prvostupanjsku presudu, nego mu je potvrdio krivnju i povisio kaznu za 18 mjeseci što u praksi znači obligatorni istražni zatvor. Što mislim o Sanderu, Kosorici i kompaniji već sam više puta napisao u ovoj kolumni. Uglavnom, ništa dobro. Nešto drugo me pomalo zabrinjava, više kao pravnika nego kao kolumnistu.

U početnoj fazi tzv. afere Planinska optužnica se odnosila na tri do četiri optuženika na čelu sa ‘Ćaćom’. Na kraju, za sve osim ‘Ćaće’, postupak je završio ‘gulenjem krumpira’. Svi osim Ive su se nagodili s USKOK-om i ostao je kao optuženik samo ‘dragi’ Ivo. Naravno, skoro zaboravih da su svi ‘krumpiraši’ zdušno svjedočili protiv Sanadera. I tako su, uz krumpir, ogulili i njega. Jednostavno optužiš trojicu ili dvojicu.

Nagodiš se s onima čiji skalp ne donosi previše bodova, a oni zatim uredno potvrde činjenično stanje opisano u optužnom aktu. Glavni optuženik potom dobije, kao u ovom slučaju, šest godina, a “svjedoci” rad za opće dobro i predmet je za DORH uspješno završen. Što ako to postane “dobra” praksa na našim sudovima? U jednom slučaju lik je optužen da je s 100.000 eura podmitio jednu županicu. Nagodbom sa DORH-om pristao je na blagu uvjetnu osudu i naravno postao pravno relevantni svjedok protiv nje.

U Zagrebu već postoji odvjetnik čija je uža specijalnost sklapanje nagodbi s tužiteljstvom. Čim se nagodba potpiše dotadašnji okrivljenik postaje svjedok protiv glavnog optuženika. Kako to kažu Zagorci: ak’ je do svedoka, krava bu’ naša! Na taj način DORH ne gubi vrijeme na skupljanje dokaza, provjeru činjenica, ne treba im ni “zatvoreni krug indicija”, nego dobiva na tanjuru autentične svjedoke koji će za svoje “krumpire” ispričati sudskom vijeću sve što “znaju”.

Često i više od toga! Mislim da se s tim nagodbama otišlo predaleko. Živeći godinama u San Francisku imao sam priliku vidjeti par spektakularnih pokajnika koji su svjedočili protiv svojih uglavnom mafijaških šefova. No, tu nije bilo rada za “opće dobro”. Ti ljudi bi u pravom smislu riječi kasnije “nestali”. Plastične operacije, preseljenje na drugi kraj kontinenta, novi identitet i rafinirani sistem zaštite.

Kod nas postoji realna mogućnost da se na ulici sretnu poduzetnik iz Velike Gorice i bivša županica, pa da možda i popiju zajedno kavu, mada sumnjam u taj scenarij. Pravda na trenutno hrvatski način izgleda tako da Sander izmisli i organizira pljačku državnog novca s još dvojicom ili trojicom, ali kad stvar pukne i kad svi završe u ćuzi, ona trojica se nagode s tužiteljstvom i odu kući, a Sanader ode u Remetinac. Ne znam, takva pravda mi se čini dosta nategnuta, mada kod nas trenutno pravde ionako ima sve manje. Čak i u (izvan)bračnim odnosima.

Tuži mi se jedan moj Ličanin na subotnjoj kavi: “U svađi sam rekao ženi da je debela. Tako se je uvrijedila da je tri dana nisam vidio. Tek četvrti dan, ali samo malo, na desno oko…”

Nenad Porges se na fejsu pita: “Zašto je za vozačku potrebno biti psihički zdrav, a za zastupnika nije?” U stvari, radi se o mitu o imunitetu zastupnika da brani svoj stav u Saboru kako smatra primjerenim. I zato imamo vesele scene s izbacivanjem saborskih zastupnika iz sabornice. Čak je navodno jedan od saborskih čuvara nedavno izjavio novinaru Indexa: “Ma Pernar vam je takav… on uvijek traži da ga nosimo!”

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

HODAK: Zašto bravar Tito nikad nije došao u Jasenovac!?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Fra Mario Knezović: Meritokracija ili vladari s malim IQ, a velikim egom

Objavljeno

na

Objavio

Čujem često kako je lako kritizirati, a teško dati rješenje problema. Kroz ovaj tekst ponuđeno je rješenje problema, sustava vladavine, društvenoga poretka, korumpiranih vođa, nemoralnih postupanja i krivo nasađenih ljudi.

Moj sinko, kaže djed unuku, ako sjekiru ili motiku na krivo nasadiš, nema rađe s njom. Izričaj „na krivo nasađen“ često čujemo. Usto svakodnevno čujemo kako nam je loše stanje, kako nas vode nesposobni ljudi, kako se do položaja dolazi preko „veze“, nepotizma ili nečijih preporuka koje „koštaju“.

Zašto je tomu tako? Zato što je nama nepoznat pojam meritokracija i njegova primjena. Meritokracija izvorno vuče korijen iz latinskoga jezika „meritum“, što bi na hrvatskome značilo zasluga – vrijednost.

Drugi dio riječi korijenski je iz grčkoga „kratein“, što znači vladati. Kada spojimo značenje, lako je zaključiti kako je meritokracija oblik vlasti u kojemu se administrativni i javni poslovi, odnosno svaka uloga koja zahtijeva društvenu odgovornost, dodjeljuje na temelju zasluga, a ne na temelju pripadnosti nekomu lobiju, obitelji (nepotizam i klijentelizam u najširemu smislu) ili ekonomskoj kasti (oligarhiji).

Meritokracija je između ostaloga protivnost ideji egalitarizma gdje se pojedincima bez obzira na kvalifikaciju, kvalitetu izvedbe, rad ili druge prednosti pripisuje jednak utjecaj i jednak pristup. Samo shvaćanje pojma odgovara na upit zašto nam je loše i zašto nas vode ljudi koji su na krivome mjestu, pa onda i „na krivo nasađeni“.

U knjizi „Zabranjeno kukanje“ Salvo Noe ističe kako je u svijetu na stvari kriza vrjednota i stručnosti i dokle god ne stavimo meritokraciju i zdrave vrjednote na prvo mjesto, kriza neće prestati. Suočeni smo s neprestanim povicima za promjenama, reformama, novim početcima, okretanjima novih stranica itd. No, pitati se je li moguće očekivati te promjene bez korjenitih zahvata u sustav vladanja, mentalitete namještanja položaja po načelu „kumova“?

Svaki preporod počinje od ljudi. Preporod mogu potaknuti osobe koje su u pravome trenutku na pravome mjestu. Preporod počinje od stručnosti. Primjerice, što bi bio da je ključne kaznene udarce u Rusiji umjesto Ivana Rakitića izvodio npr. Ivan Perišić ili Josip Pivarić? Vjerojatno je da Hrvatska ne bi postala viceprvak svijeta. To se u športu jasno vidi. No, na drugim područjima nesposobni i oni bez stručnosti uzeli su loptu i uporno prebacuju gol i ne postižu rezultate, ali im nitko ništa ne može, čak ne trpe ni prigovor zbog upornih promašaja.

Za takve je publika kriva što promašuju, gdje bi oni nešto bili krivi jer su si umislili da su „bogomdani“. Takvi onda, razumije se, nemaju ni odgovornosti za svoje postupke. To je zato što osobe koje nisu kvalificirane za neki posao nemaju ni mogućnost odgovornosti. Kako ćeš odgovarati za nešto o čemu pojma nemaš?
Takvima se „fućka“ što griješe, što nisu učinkoviti, što čine štetu, što ubijaju nadu.

Očito je taj stil vladanja javnim dobrima i obnašanjem javnih službi natjeralo britanskoga sociologa Michaela Younga da načini pojam „meritokracija“ o kojemu piše u svome djelu „Uspon meritokracije“ (The Rise of the Meritocracy, 1958.). On je na vrlo zanimljiv način obrazložio teoriju meritokracije formulom IQ + uloženi napor = vrijednost. Kako bismo pomogli onima, barem većini, koji vladaju, spomenimo da je IQ mjera za kvocijent inteligencije. Dakle, stvar je jasna. Na prvome mjestu inteligencija i znanje (kvalificiranost), na drugome mjestu vrjednote/moral će polučiti rezultate ili vrijednost.

Što mi imamo? Imamo mahom na položajima ljude s vrlo niskim IQ, a s vrlo visokim egom. Imamo u većini slučajeva u vodstvu one koji imaju vrlo malo ili nimalo vrjednota i morala, a jako mnogo korupcije i nemorala. S osjećajem jada u sebi čitamo imena nekih osoba koje se potpisuju nekim titulama stečenim u „večernjim“ školama. Neki čak toliko daleko idu pa se drznu potpisati da su i doktori znanosti.

U Bosni i Hercegovini je čest slučaj da osoba najprije dobije položaj, a tek potom traži za nju kvalifikaciju kupnjom diploma. Mogao bih poimence napisati na desetine takvih slučajeva. Ima li toga igdje? Najprije položaj, pa onda ispunjavanje uvjeta. Zamislimo da na kirurgiji zaposle osobu koja nije svršila medicinu, ali nema veze, kasnije će ta osoba pribaviti diplomu, a za početak neka vrši operativne zahvate. Sve su okrenuli naglavačke i zato se neće narod naći na nogama zadugo.

O tome sindromu, budimo pošteni, može se u manjoj mjeri govoriti i u crkvenim redovima. Nije slučajno Isus u svoje vrijeme govorio kako na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji (Usp. Mt 23,1). No, nisu za to krivi samo oni. Za to su krivi i oni koji prihvaćaju taj stil upravljanja u državi, društvu, Crkvi itd.

Veliki Platon u svome djelu „Država“ postavio je temelje teorije o vladavini meritokracije tezom da za državu nema lijeka sve dok se politička vlast i filozofija ne spoje, dok filozofi ne budu kraljevi, a kraljevi i vladari filozofi. Mi smo daleko od toga. U nas je jedina“filozofija“ koristoljublje, a kraljevi su oni koji su korupcijom i zloporabom položaja došli do novca i moći.

Gdje smo mi u toj priči? Hoćemo li samo ustvrditi ove činjenice i zabiti glavu poput nojeva u pijesak? Talijanski sudac i državni odvjetnik Giobanni Falcone daje savjet: „To što su stvari takve kakve jesu ne znači da takve trebaju biti. Samo je, da bi se zasukali rukavi i stvari počele mijenjati, potrebno platiti cijenu; stoga velika većina radije jadikuje nego da djeluje.“A dok ne bude drukčije, na pozornici naše svakidašnjice će i dalje trubiti unosna pjesma: „Imam kuma kojeg nitko nema.“

PIŠE: Fra Mario Knezović/Misija/SD

 

Fra Mario Knezović: Motivacijski govor, koji to nije, Zorana Milanovića je bio otužan…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Damir Pešorda: Od čega Čičak strahuje?

Objavljeno

na

Objavio

U intervjuu Večernjem listu Ivan Zvonimir Čičak kaže da se boji ”povratka totalitarizma u novom obliku”. Misli da je glavni problem tranzicije iz jednopartijskih sustava u demokratska društva bila činjenica ”da u tadašnjim komunističkim državama nije bilo izgrađenog civilnog društva na koje bi se mogla nasloniti ‘nova’ vlast, jer je sve bilo zatrto.”

Drži također da je problem i to što su vlast u Hrvatskoj preuzeli bivši komunisti predvođeni Tuđmanom. Koliko me sjećanje služi, pred prve višestranačke izbore Čičak je sa svojim dijelom Hrvatske seljačke stranke bio u koaliciji s Tuđmanom. Dakle, tada mu nije smetala Tuđmanova komunistička prošlost. Naravno, zbog Čičkove prevrtljivosti to koaliranje s HDZ-om bilo je kratko i bez ikakva korisna ploda.

Sada su to ionako efemerne činjenice iz bliske povijesti, međutim važno je spomenuti da su upravo bivši komunisti, osobito njihovi propagandisti u sferi kulture i medija odigrali ključnu ulogu u izgradnji takozvanog civilnog društva, dakako uz izdašnu financijsku pomoć izvana. Puhovski, Pusić, Tripalo, Prodanović… sve su to istodobno provjereni ”drugovi” i korifeji civilnog društva u Hrvatskoj.

Uz zdušnu pomoć ponekog bivšeg disidenta kao što je bio Čičak. Provjereni ”drugovi” se svoje komunističke prošlosti nikada nisu odrekli, dok je Tuđman s druge strane svoje mladalačke zablude osvijestio, evoluirao u hrvatskog državotvorca i na koncu se suprotstavio komunizmu onda kada je on bio najjači riskirajući pri tome ne samo položaj i karijeru, nego i golu egzistenciju. Istina bio je okružen i tipovima poput Manolića i Mesića, ali ih je znao i odstraniti iz HDZ-a kada je za to došlo vrijeme. S druge strane Čičak se Mesiću, opet ako me sjećanje ne vara, približio kada je ovaj otpao od HDZ-a i svjedočio u Haagu. Okrenuo se protiv njega tek kada ga Mesić nije htio imenovati za savjetnika ili veleposlanika u Srbiji.

No, od tih zgoda i zgodica važnije je prokomentirati Čičkovu slutnju o totalitarizmu koji je, pribojava se Čičak, pred nama. Tu bih se mogao složiti s Čičkom, ako se stvari ovako nastave razvijati, doista bismo mogli zaglaviti u totalitarizmu. Još gorem i još tvrđem od totalitarizama dvadesetog stoljeća jer su današnjim upravljačima na raspolaganju neusporedivo moćniji alati nego nekadašnjim.

Na žalost, i tu je Čičak bio na strani onih koji grade novi totalitarizam, dok je Tuđman, unatoč stanovitoj generalskoj krutosti, bio na strani koja taj novonastajući totalitarizam razgrađuje. Jer jačanje nacionalnih država za sada jest jedina brana sve agresivnijem globalizmu, ideologiji koja svijetu prijeti novim totalitarizmom.

Elementi za slagalicu totalitarističke strave već su tu, treba ih samo složiti i učvrstiti. Zasnivaju se na herostratskom rušenju svih tabua i potpunoj reviziji morala, pa čak i prirodnih datosti utoliko ukoliko one ne konveniraju s ludorijama nove ideologije koja se kiti atributom znanstvenosti, a sve se to nastoji cementirati terorom političke ispravnosti.

U tom kontekstu nacionalna zakonodavstva često predstavljaju prepreku širenju tih novih ”sloboda” i aberacija, a nacionalne granice kakvu-takvu prepreku planiranom miješanju stanovništva koje za cilj ima razaranje afektivnog zajedništva nacionalnih i drugih zajednica te potpunu atomizaciju društva. Izolirani pojedinci bez moralnog kompasa lak su plijen i pogodan materijal za oblikovanje i preoblikovanje po volji ili hiru upravljača.

Ovih će dana biti dvadeseta godišnjica smrti Franje Tuđmana. Gledano iz ove perspektive, njegovih nepunih deset godina ukazuju se – unatoč ratu i svim onim nevoljama koje uz rat idu – kao deset hrvatskih najuspješnijih godinu u posljednjih devet stoljeća. Zato su ih hrvatski neprijatelji precizno označili kao deset mračnih godina. Jer po logici neprijateljstva koje ih pokreće ono što je za Hrvate sjajno za njih je mrkli mrak.

Također, usprkos Čičkovim opservacijama o Tuđmanu kao komunistu, tih deset godina, osobito nakon što je Manolić odmaknut od vlasti, jesu i u demokratskom smislu najbolje hrvatske godine. To je i logično jer su nakon Tuđmanove smrti stare strukture i njihovi biološki i ideološki potomci, preuzevši HDZ i ostale stranke s hrvatskim predznakom, u potpunosti preuzeli poluge sistema u svoje ruke. I vratile se starim, protudemokratskim navadama promijenivši tek retoriku, to jest uskladivši je s retorikom ljudskopravaške ideologije globalizma.

Naravno, i Tuđman je griješio. Četiri su njegove ključne grješke bile: stavljanje ZAVNOH-a u Ustav, blagonaklon odnos prema Titu i njegovu nasljeđu u Hrvatskoj, neprovođenje lustracije nakon devedeset pete te ukidanje Hrvatske republike Herceg-Bosne, to jest pristajanje na to da Hrvati u BiH ostanu bez entiteta.

Međutim, lako je to reći iz ove perspektive, pitanje je jesu li se sve te stvari uistinu mogle i provesti i bi li njihovo provođenje izazvalo neku drugu teško popravljivu štetu po Hrvatsku? No, jednu sam stvar siguran: da se bilo koja od ovih stvari počela provoditi u Tuđmanovo vrijeme, Čičak i HHO bi bili žestoko protiv! Tako da… kad se uzme u obzir koji su sve likovi igrali važnu ulogu u hrvatskom javnom i političkom životu, Tuđmanu se ne može ništa zamjeriti. Stvorio je državu. Mi ćemo je urediti ili ćemo, da se poslužim čuvenom Milanovoćevom podjelom, pustiti Njima da je do kraja unerede.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari