Pratite nas

Kolumne

Hodak: Komunjarama je sve bilo kolektivno pa i sjećanje

Objavljeno

na

Vrlo često se uhvatim kako razmišljam o antičkoj figuri zvanoj Pandora. Naravno, znate da je njezina, tj. “Pandorina kutija” ušla u povijest čovječanstva po svom globalizmu. Uz lijenost i blesavost, najvažniji od Pandorinih “talenata”, onaj kojim ju je obdarila Zeusova žena Hera, bila je znatiželja. Dok je Hera darivala “kutiju” Pandori, Zeus je dao strogu uputu Epimeteju, bratu Prometejevu, da pripomene Pandori kako ni za živu glavu ne otvara kutiju ili zaviruje u nju.

Kako je ta priča završila svi znamo. Znatiželjna i blesava, Pandora je otvorila kutiju iz koje u tom trenutku izletješe sva zla svijeta. Prema grčkoj legendi u tom povijesnom trenutku dobili smo kugu, koleru, tugu, siromaštvo, pohlepu, zločin, očaj, bolest, starost, prkos, glad, prijevare, a u moderno vrijeme i “bratstvo i jedinstvo”, samoupravni socijalizam, komunizam, Europsku uniju, istospolne brakove, Beljaka, Stazića, Vedranu Rudan… Na dnu kutije ostala je samo nada…

I ono malo nade što nam je ostalo razbio je u komadiće Albert Einstein kad je zaključio da “pametan čovjek rješava probleme, mudar čovjek izbjegava probleme, a glup čovjek stvara probleme”. Baš tim redoslijedom. To je dosta nezgodno. Pa sad sami zaključite. Da blesava Pandora nije otvorila epsku kutiju bi li Lijepa naša bila baš ovakva kao što je danas? Takva je da bi svakom putniku namjerniku kod ulaza u zemlju trebalo naplatiti 25% paušala za brošuru kojom detaljno objašnjavamo tko smo i što smo.

Trebali bi velikim slovima objasniti: “Ulazite u zemlju u kojoj za zločine protiv nje nitko nikada nije odgovarao!!! Ovdje živi narod koji nikada nije zahtijevao kažnjavanje zločina protiv samoga sebe. Ovdje žive ljudi od kojih se očekuju da zaborave kosti svojih očeva i djedova, a sada i sinova. Ulazite u zonu sumraka. Ovdje žive ljudi od folklora i običaja. Ljudi koji vole obitelj i zajedništvo samo kad ih to ništa ne košta, samo kad ne prelaze granicu njihova komfora. Ovdje živi mladi koji ne uče povijest u školama, a i kad je uče ništa iz nje ne nauče. Ovdje žive oni koji glasaju, a onda mirno gledaju kako nigdje nema onih za koje su glasali. Ovdje žive ljudi koji mirno puštaju da im imena heroja nigdje ne nalaze spomenika. Ovdje su predsjednici udruga invalida rata, oni koje ne zanima tko je njihovim članovima otkinuo nogu, uništio zdravlje, oduzeo vid. Ovdje živi svijet kojeg ne zanima tko im je silovao sestre, majke, rodbinu i susjede. Ovdje žive ljudi koji plaćaju novine u kojima uredno pišu njihovi mrzitelji i tako pomažu njihovo političko djelovanje. Ovdje živi narod čiji veterani zavide onima koji su poginuli odmah. Vi koji ulazite u zemlju, platite ulaznice jer takvu zemlju nikada nigdje na svijetu više nećete posjetiti”. Ovo je objavio moj prijatelj Herman Vukušić kao “Letak za sve one koji dolaze u RH.” (na WhatsAppu).

Kad sam prije nekih deset godina počeo pisati ovu kolumnu, glavni izvor informacija bili su mi Jutarnji, Večernji, Novi list, Globus, Nacional i njihova legendarna “jugoslavenčad” Jelena Lovrić, Davor Butković, Robert Bajruši, Boris Vlašić, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Miljenko Jergović, Branimir Pofuk, Goran Gerovac, subotnji Obzor…itd. Ovim putem im iskreno zahvaljujem što su mi svojim iskrenim jugo nostalgičarskim agendama pomogli da dosegnem ovakvu čitanost.

Naime, sad rijetko i pogledam što pišu Vlašić, Tomić i ostali o ovom riječkom cirkusu. Kako bi rekao pokojni glumac Bora Todorović “sve sliči na Cirkus Colorado” (“Ajd’ u kolo Rado!”). Sada mi je za pisanje o EPK – Europskoj prijestolnici komunizma daleko najvažniji izvor Facebook i društvene mreže, portali i talentirani epizodisti koji su i u Americi doveli Trumpa u Bijelu kuću. O Frljiću i postmodernoj kulturi, kad se svako sranje može podvaliti pod kulturu, crpim saznanja iz off-medija. Čitam i  što “subkulturna scena” govori i piše o bravarovoj olupini u koju će Obersnel ulupati šezdeset “milja” kuna ili kako kaže Borislav Stipić: “a nitko od kompetentnih nema muda uzviknuti ‘Car je gol’.”

Direktna je i Gordana Zelenika: “Suma sumarum…od ekipe koja je držala svinje i kokoši u kupaonicama konfisciranih stanova ništa bolje se nije ni moglo očekivati”.

Od mainstream medija vrijedi spomenuti Ninu Raspudića i njegovo upozorenje: “Osim Rijeke zadnji su petokraku u Hrvatskoj koristili Šljivančanin i Mladić. I točka. Tu je i neizlječivi “jugos” Boris Vlašić koji ima napadaj partijskog humora: “Grupa Aupicku pas na sveti dan marketinške ljubavi na Korzu organizira brisanje Jugoslavije iz kolektivnog sjećanja”.

Komunjarama je sve manje više bilo kolektivno pa i sjećanje. Ja se na primjer s puno emocija sjećam dana 30. svibnja 1990. godine kad smo de facto opalili vritnjak umjetnoj, velikosrpskoj, protuhrvatskoj, genocidnoj, jednopartijskoj, totalitarnoj, diktatorskoj i komunističkoj tvorevini s kojom smo 5. kolovoza 1995. godine sve njezine ljubitelje jadne i preplašene k’o zečeve poslali traktorima i stočnim vagonima “tamo daleko”.

Potpuno se slažem s mišljenjem kolege Davora Karačića koji zahvaljuje Bogu što nismo, kao oni 1945. godine napravili krvavi pir. Tu se vidi osnovna civilizacijska razlika između njih i nas. I ne mora se notorni Vlašić bojati da će Jugoslavija, Tito, Huda jama, Macelj, Vukovar, Ovčara, Križni put i pola milijuna ubijenih ikada biti izbrisani iz kolektivnog sjećanja…barem ne onih koji su s oružjem u ruci stvarali ovu državu.

Recimo, neće biti izbrisana iz svijesti Damira Markuša na primjer. Damir je, naime, u prekršajnom postupku oslobođen zbog HOS-ovog pozdrava. Pozdrava kojeg je, usput rečeno, Ministarstvo uprave Račanove Vlade proglasilo legalnim kao i HOS u cjelini. Naravno, legalnim sve dok u drugom stupnju predmet nije došao pred “legendarno” antifašističko vijeće Visokog prekršajnog suda u sastavu Branka Žigante -Živković, Renata Popović i nadasve popularni Siniša Senjanović. Žalbu Općinskog državnog odvjetništva su dotični u cijelosti prihvatili i vratili prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odluku.

To vijeće predstavlja “željeznu ruku” i zalog da se nećemo tako lako riješiti ovisnosti o “kolektivnom sjećanju na nikada zaboravljenu Jugoslaviju”. Da Hrvatsku, ne daj Bože, pogodi potres jačine devet po Richterovoj skali, budite sigurni da će ovo već slavno antifašističko vijeće ostati u istom sastavu.

Na veselje klerofašista, ustaša, nacista, fašista i desničarskih krkana koji nam kvare idiličnih šest mjeseci na krovu Vijeća Europske unije. Ono što me lagano zanima je kada će ovo djevičanski čisto antifašističko vijeće napokon u svojim rješenjima citirati ili pokazati konkretan članak iz prekršajne sfere koji jasno, precizno i nedvosmisleno zabranjuje ZDS…

Čini mi se zgodno citirati jednu misao Bertranda Russella koju mi je poslao moj “stalni dopisnik iz Splita”, Tonči Jelavić. “Ljudi se rađaju kao neznalice, a ne glupi. Obrazovanje ih čini glupima”. Zanimljiv način razmišljanja.

Vrlo zanimljiva tema je očito iskorištavanje siročadi za ciljeve LGBT borbe na političkoj sceni. Citiram Ustavnog suca Brkića: “Ustavni sud se upustio u nepotrebni zakonodavni aktivizam, bez javne rasprave, nužne oko ovako značajnih svjetonazorskih pitanja”. Čak i u ovom sastavu Ustavnog suda ima sudaca kojima je kristalno jasno da se problemi pobačaja i udomljavanja djece od strane homoseksualaca i lezbijki mogu i moraju riješiti ili u Saboru ili na referendumu. Pretežak je to uteg za naše suce i trčanje pred rudo.

Ivan Brodić se pita: “Kaj Ustavni sud misli o pravu na pobačaj, mislim, pobačeno dijete se nemre udomiti?!” Što o tom “udomljenju” misle hrvatski biskupi? Za jednog znam… Ali što misle drugi? U slučaju Severine, zajednički nazivnik onoga što je rekla hrvatska javnost glasio je slobodnije rečeno: “Djetetu je najvažnije da ima majku!” Međutim, sada Ustavni sud većinskim mišljenjem tvrdi da su djetetu dovoljna i dva oca bez majke. Kaže Predrag Mišić: “Pederski lobi sve je jači, moral sve slabiji”. Mišić je zbrinut: “Uskoro će pederčine tražiti pravo i na mengu!” Pripadnici LGBT zajednice marširaju javno i samouvjereno.

Zašto se o njihovim pravima ne pita narod da na referendumu kažu što misle? Boji li se vladajuća politička elita mišljenja naroda? Još desetak ovako “progresivnih” godina i past će i Lika i Imotski i Hercegovina. Ljudima će biti neugodno priznati da nemaju intimnog muškog prijatelja. Plastično nam je to opisao Tomislav Đurđević na fejsu: “Žena mi se jutros porodila nakon dugog održavanja trudnoće radi čega se nismo seksali mjesecima. Pozvao sam ginekologa na stranu i šapnuo mu: ‘Znam da sad nije najzgodnije vrijeme, ali moram vas pitati: ‘Doktore kada ćemo se moći seksati?’ Doktor me pogledao u oči i tiho rekao: ‘Sada sam u smjeni, ali pokušat ću za pola sata izaći na stražnji parking bolnice, čekajte me tamo’.”

Ovo je možda gorka šala, ali od prihvaćanja famozne Istanbulske konvencije sve su varijante u igri. Drago Krpina se na fejsu pita: “‘Časni’ suci, biste li vi vlastito dijete, kćer ili unučicu bili voljni povjeriti na skrb i odgoj dvojici homoseksualaca?” Klasično pitanje bez odgovora… Isidora Rajković nas na fejsu uvjerava da su “hrvatski znanstvenici empirijski dokazali da život ne započinje začećem ili rađanjem već preseljenjem u Irsku..!”

Hajmo sada malo ozbiljnije proanalizirati odluku Ustavnog suda o udomiteljstvu LGBT parova. Ustavni sud je mudro plasirao Hrvatekima priču o mrkvi i batini: Prvo: Hitrecu je bilo dopušteno Mesića nazvati idiotom jer je to bio njegov vrijednosni sud u kontekstu političkog sučeljavanja stavova. Sad će na ponovnom suđenju Stipe reći Hitrecu da je Hitrec ustvari idiot (i to onaj iz Dostojevskog). Tko se lako vrijeđa, još lakše uvrijedi i druge. Nakon što su rigidni desničari popili po jednu ljutu slaveći Mesićev fijasko, ni nekoliko dana kasnije stigla je druga, nova odluka Ustavnog suda. Iako Zakon o udomiteljstvu kaže drugačije, većina naših “ustavnih mudraca” stala ne na stajalište da “homići” ipak mogu biti udomitelji te da se svim sudovima nalaže da tako sude (!?!). Zašto ne? Tako obično misle mala čela stvarajući velika načela čak i protivno sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava.

Kako će se osjećati klinac kad napokon shvati tko su mu mama i tata…to je za sada apstraktno pitanje. Riješit će ga dijalektička svijest drugova sudaca. Uostalom tko šljivi interes djeteta kad treba progurati liberalnu ideologiju na mala vrata. Cijela ova zavrzlama s udomljavanjem djece LGBT parova zapravo je još jedno licemjerno, ljevičarsko HDZ-ovsko podmetanje javnosti.

Naime, Plenki se nije usudio, nakon političke štete koju je imao s Istanbulskom konvencijom, progurati i udomljavanje djece od strane LGBT parova u Saboru pa je Zakon o udomiteljstvu prošao kao, eto, stav HDZ-a o toj temi, unatoč protivljenju koalicijskog partnera HNS-a.

No, Plenki je znao da je njegov predsjednik Kluba u Saboru ujedno i Šeparovićev kum te da je najbolje isprovocirati situaciju da Ustavni sud (odnosno onaj njegov “progresivni” dio) donese odluku kako se to ipak mora dopustiti. I vidi čuda, odmah nakon odluke u slučaju Mesić/Hitrec, evo nama liberalne i napredne odluke o udomiteljstvu koja je protivna Zakonu o toj temi, ali za čudo ne utvrđuje neustavnost tog Zakona već Ustavni sud neposredno naređuje svim sudovima da ne poštuju važeći (čitaj: HDZ-ovski) Zakon već primjenjuju mišljenje Ustavnog suda izraženo u donesenoj odluci. Kojeg li političkog licemjerja! Plenkovićev HDZ doista vjeruje kako su građani toliki “idioti” da neće skužiti ovaj dupli pas kojim ih je Plenki i HDZ prešao. No, vidjet ćemo kamo to sve dalje vodi. Kompromis je rješenje s nepoznatim ishodom.

Tomislav Mihanović smatra da je jedini pravi svjedok ovog vremena meteorolog. Crvena Rijeka teče dalje. Većini progresivaca ni danas nije jasno da je za nas Hrvate četnička kokarda i komunistička petokraka jedno te isto. Petnaest tisuća ljudi je poginulo u Domovinskom ratu protiv Jugoslavije, a izabrani novi predsjednik se pita u čemu je problem s jugoslavenskom zastavom… Notorna Sanja Sarnavka je začuđena: “Što uopće znači poklič ‘Mi Hrvati’? Ma, od kuda sada ‘Mi Hrvati’?” S obzirom na njen politički IQ to je sasvim logično pitanje. Kad je Brena u Areni urlala “Jugoslavenku” Sanji je sve bilo jasno.

Oduševljena je što Zrinski, kad juriša na Turke, zastrašujuće pjeva “za mir, za mir” umjesto retrogradnog “u boj, u boj” Slijedi novo pitanje “Što uopće znači ovaj poklič ‘u boj u boj, za narod svoj’?” Sanjina svjetonazorska zvijezda je Vedrana Rudan koja je otvorila svoju “jugo dušu” srpskom Kuriru: “Tito nije pobio dovoljno idiota! Sve mu opraštam”. Probajte zamisliti da netko u Lijevoj njihovoj izjavi kako NDH nije pobila dovoljno idiota… Stazić, Beljak, Rudanica, Ivo Goldstein i slični poručuju nam da je Hrvatska Tuđmanova “fiks ideja”! Otvorio je vrata ustašizaciji države.

Hrvatski Moša Pijade. Pupovac, Pusić, Vrdoljak, Tomić, Pofuk, Gera Gerovac, svi bi oni bili najsretniji da mogu nekako izbrisati s lica zemlje tu “Tuđmanovu fiks ideju”. Frljić bi odmah u Kerempuhu postavio novi komad Drageca, Carlosa, Zvonimira Pilsela u kojem Tito vesla uzvodno Savom. Pouka, bolje sisati veslo nego oblik Obersnelove torte.

Uglavnom, evo savjeta s Fejsa: ne mažite ruke ako lova nije oprana i sve što imam na sebi sam ukrao. Samo sam diplomu platio.

Zvonimir Hodak / direktno.hr

Hodak: Ljevičarska hipokrizija zasjenila je medijsku scenu u Hrvatskoj

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Ključni sastojci Plenkovićeve pobjede i Škorina relativnog poraza

Objavljeno

na

Objavio

Ankete su kriminalno podbacile u procjeni odnosa dviju najjačih stranaka i tako presudno oblikovale javno mišljenje, nečiju odgovornost za to bi svakako trebalo tražiti, ali prije svega donijeti političku odluku da su ovo zadnji izbori na kojima je uopće zakonski postojala takva mogućnost

U pozadini svega duboki je strah. To je prvi i ključni faktor zašto je Hrvatska na ovim izborima odabrala HDZ, točnije, Andreja Plenkovića. A u činjenici da se Hrvatska danas očito znatno manje boji Njega i Njih nego neizvjesne budućnosti pod palicom bilo koga od nevježa iz oporbe koji tvrde da se nad Hrvatskom nadvio mrak, najveća je pobjeda Andreja Plenkovića.

Nametati kampanju usred epidemioloških mjera doista je dvojbeno legitimno, no oporba je morala pristati na igru iako objektivno nije mogla biti spremna. Plenković je stavio jedan kažiprst u napuklinu na brani, drugi u uho, te nastavio gurati bitku niskog intenziteta gangajući svoju gangu sve do zadnjeg gonga.

Pjevušio je i Miroslav Škoro, iako je jasno da nije imao vremena sastaviti najbolje liste te da su mnoge bile doslovce sklepane. Pokret je još daleko od pokreta! Za neuspjeh u ostvarenju cilja – biti kingmaker, nezaobilazni katalizator i ključni dionik nove vlasti – ipak ponajviše može zahvaliti katastrofalnim anketama. Ponovno! Tjednima su prognozirale uvjerljivu pobjedu Restarta i tako presudno oblikovale javno mišljenje. Za Škoru tragično! Jer mnogi na desnici još uvijek mu nisu oprostili drugi krug predsjedničkih izbora i torpediranje “desnog” kandidata, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Pomisao da bi se taj scenarij mogao ponoviti te da bi mogli dovesti “lijevu” koaliciju u Banske dvore mnoge je natjerala da svoj glas ipak izravno ostave HDZ-u. Škorino uporno verglanje da je Plenkovićev odlazak uvjet za koaliciju, također nije nimalo pomoglo, osim možda da Plenković pokupi čak i poneki glas na lijevom centru.

Jer očito je da Hrvati u većini još uvijek nisu odlučno za Plenkovićev odlazak, barem ne dok se ne ponudi netko tko bi stvarno mogao popuniti njegovo mjesto. Da, tu je i još jedan bitan sastojak Plenkovićeve pobjede. On je 2016. s manje glasova nego Karamarko – osvojio više mandata. Ovaj put s još znatno glasova, a s posve istim skrivenim koalicijskim partnerima osigurao sebi i apsolutnu pobjedu. Plenković, za razliku od Karamarka, a danas Škore, ne mobilizira protivnike lijevo od centra. A oni koje mobilizira, očito daju glas novim ratobornijim zvijezdama “ljevice”.

Tomislav Tomašević ima građansko ozračje, no preko njegovih leđa u Sabor prvi put ulaze i crveni radikali i revizionisti, među njima i oni koji traže nacionaliziranje štednje preko 700 tisuća kuna. Predizborno vrijeme uvijek je vrijeme svetog Nikole, pa makar izbori bili u srpnju. A Plenković, Marić & Sinovi imali su savršeno opravdanje za bacanje novca prvo iz helikoptera, a zatim i malo preciznije i nešto efikasnije, kanaderski.

Pola milijuna zaposlenih Hrvata prima plaće iz proračuna, svjesni da bi inače veliki dio njih već primao naknadu za nezaposlene. Nema garancija da će je primati i nakon izbora, no, novi paket mjera je tu, a Hrvatska se “našla” među tri članice EU koje bi u sljedećem proračunskom razdoblju mogle dobiti najviše iznose.

Smiješne su tvrdnje iz SDP-a da bi nam te milijarde dodijelili bez obzira tko bio na vlasti. Iznos pripisan Hrvatskoj očit je i neotuđiv uspjeh Andreja Plenkovića, koji je uspio uvjeriti EPP-ovsku EK da Hrvatska kao najmlađa članica ipak mora dobiti neku kompenzaciju. Novac, naravno, daleko od toga da je u džepu, bitka još traje. I vjerojatno je svima jasno da Davor Bernardić nije taj kojem bi prepustili takvu bitku.

Na Plenkovića su se mediji obrušili zbog bahatosti u sučeljavanju, no zapravo je gotovo nemoguće ne ispasti bahat pred onolikom količinom neznanja koju je pokazao inače simpatični Bernardić.

Je li, dakle, na koncu ovo oda Plenkoviću? Ne baš, prije oda božici sreće koja ga je očito pomazila. Boris Johnson (po)kleknuo je pred koronom kao pred engleskom krunom, evo, i Jair Bolsonaro primio je poljubac bolesti koju je nijekao, Donald Trump potresen pandemijom i dodatno poljuljan građanskim prosvjedima, ako ne izvuče neko radikalno oružje iz rukava, mogao bi tresnuti jače od spomenika Kolumbu. Ali Plenković je među rijetkim sretnicima koje je baš smrtonosni koronavirus vratio s ivice ponora.

Plenković će u stvarnosti vladati gotovo pa sam. Kao što sam veli, u ovom trenu može što god hoće. No, Pupovac, Čačić i Štromar samo su alat, zasigurno nisu ti koji mogu poslužiti kao pokriće za teške odluke. Dapače, u tom smislu prije su teret. Mnogo lakše bi mu bilo kad bi s nekim mogao podijeliti odgovornost u teškom razdoblju koje slijedi, u kojem će od mnogih Hrvata zahtijevati nepopularne žrtve. Hrabro ili ludo? Ili drugog izbora ni nema? Grešaka će svakako morati biti, ali prava na greške – neće.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miljenko Stojić: Tri slike, a može i četvrta

Objavljeno

na

Objavio

Svakodnevno se oko nas zbiva mnoštvo događaja. Ako želimo shvatiti gdje smo i što smo, onda iz te šume trebamo izvući one ključne i obogatiti se novom spoznajom. To dobro znaju odnarođeni mediji pa nas zasipaju mnoštvom vijesti da ne bismo prepoznali prava događanja i da bi nas pomoću ubačenih krivih spoznaja odveli na pogrješnu stranu. Ali pobijedili smo u Domovinskom ratu, pobijedit ćemo i sada. Krenimo sada nekim redom.

Slika Prva. Mons Milan Simčić doživio je 70 godina od svećeničkog ređenja. Puno je to i za jedan život, kamo li za svećeničko djelovanje. Proveo ih je uglavnom u inozemstvu, u Rimu. Krajem Drugog svjetskog rata unovačili su ga jugokomunisti pa je morao sudjelovati u završnim ratnim pothvatima. Nakon toga odlazi u Rim dovršiti teološke studije gdje i doktorira. Želio se vratiti kući u Istru, ali jugoslavensko veleposlanstvo, odnosno ambasada, ne da mu njihov »pasoš«. I žestoko su se prevarili. Simčić im postaje opasniji u inozemstvu, nego kod kuće. Stupa u vatikansku diplomatsku službu. Redaju se pothvati. Počinje i Drugi vatikanski Koncil. Sudjeluje na njemu. Rađa se tada i Ostpolitik, ili približavanje komunizmu, vatikanskog Državnog tajništva. Mnogi od onih koje je trao komunizam ustali su protiv toga pa tako i Hrvati. Ali živjeti se moralo i pronalaziti nove puteve za to. Inače, na Drugom vatikanskom saboru tražila se osuda komunizma i to je pokrenuo hrvatski isusovac Stjepan Tomislav Poglajen. Ubrzo su nastupili i pregovori između Svete stolice i Jugoslavije. Urodili su poznatim Protokolom iz 1966. Bilo je u njemu odredbi koje se nisu sviđale hrvatskim svećenicima u iseljeništvu. Zbog toga je njih 70 potpisalo prosvjedno pismo, među njima naravno i Simčić, kao prvi da ohrabri druge. Budući da je radio u Rimskoj kuriji, trebao je biti kažnjen ali se za njega zauzeo kardinal Ottaviani. Nije mirovao ni kada su velikosrbi početkom devedesetih napali Hrvatsku. Uvijek je znao tko je i što je, bez obzira na posljedice.

Slika druga. Jugokomunizam je strašno stiskao Hrvate. Slomljeno je i Hrvatsko proljeće, u čemu je pomagao i otac Ive Josipovića imenom Ante, u Drugom svjetskom ratu pripadnik zloglasne XI. dalmatinske brigade. Pobijeni su i članovi skupine Feniks koji su pokušali podići revoluciju. Nastupio je ili nastavio trajati mrak. No, neki su i dalje razmišljali svojom glavom. Među njima je bio don Živko Kustić. Uz zauzeti novinarski rad u Glasu Koncila osmislio je i Vjeronaučnu olimpijadu. Kao pučkoškolac sudjelovao sam u njoj, što su zabilježili tadašnji crkveni mediji, ne shvaćajući kamo sve to vodi. Ali Kustić je shvaćao. Tek mnogo godina kasnije razumio sam zbog čega je plakao nakon naših dječjih odgovora ili znanja, što mi se duboko usjeklo u pamet. Ubrzo, 1975., njegovim zalaganjem i uz svesrdnu pomoć nadbiskupa Franje Kuharića započinje Nacionalni euharistijski kongres s ciljem proslave 13. st. Crkve u Hrvata. Kako neki u posljednje vrijeme otkrivaju, u svemu je itekako pomogla i udbaška krtica na Kaptolu. Nedokučivi su zaista putevi Božji, rečeno potpuno bez patetike. I trajali su ti kongresi sve do 1984. kada se na završnom skupu u Mariji Bistrici okupilo oko pola milijuna Hrvata vjernika. Udba je shvatila da je Jugoslavija propala, da se toj sili više ne može oduprijeti. A u međuvremenu je pred Boga otišao i Josip Broz Tito. Nazirala se sloboda pa su se »drugovi« nakon svega počeli prestrojavati.

Slika treća. Ovih dana Hrvati su birali zastupnike za Hrvatski (do Račana i njegovih državni) sabor. Pobijedio je tko je pobijedio i kako je pobijedio. Ipak, u zraku je ostalo visjeti pitanje: Je li pobijedila i Hrvatska? Pobjednici su slavili mahanjem nekih sitnih zastavica, ne široko i domoljubno razigrano kao nekada. U pobjedničkom govoru Andrej Plenković reče da se zahvaljuje »svim građanima« i da nastupa »novi suverenizam«. A ja se sjetih Kate Šoljić čija je obljetnica smrti padala tih dana. I u onome i u ovome ratu gubila je i braću, i sinove (njih po četvoricu)… Život je nije mazio, ali je ipak ostala uspravno te opravdano zaradila naziv »majka hrabrost«. Sjetio sam se i zločina Armije BiH počinjenih u Fojnici. Nisu imali milosti. Ubijali su i žive spaljivali. Preživjeli smo i dočekali dan da možemo glasovati, kažu, na 45 biračkih mjesta u Herceg Bosni, BiH, a zapravo se radi samo o 6. Koja ti, naime, korist od toga ako možeš glasovati u susjednoj prostoriji, a do nje dolaziš kroz isti ulaz u zgradu, čekaš na istom hodniku… I na kraju biraš samo 3 zastupnika, zajedno s čitavom iseljenom braćom i sestrama po raznim kontinentima, što je puno teže za ostvariti nego da si neka manjina u Hrvatskoj. Njima je zajamčeno čak 8 mjesta, a moglo bi se dogoditi da dobiju i ministarsko mjesto, bez obzira što su mnogi od njih oružjem u rukama ustali protiv države u kojoj žive i što nečega sličnoga nema nigdje u svijetu. Zbog toga i dalje ostaje lebdjeti u zraku pitanje: Je li i Hrvatska pobijedila? Tako bi dobro bilo da jest!

Može još kratko i ova slika, četvrta. Čitam da su antibjelački rasistički pokret Black Lives Matter osnovale radikalne feministice Alicia Garza, Patrisse Cullors i Opal Tometi. Garza je navodno najutjecajnija među njima. Njezino je izvorno prezime Schwartz i sebe smatra Židovkom. Prezime Garza preuzela je od transrodnog »muškarca« (nekoć žena), za kojeg se udala 2008. Ujedno tvrdi da je nadahnjuje Assata Shakur, stvarnim imenom Joanne Deborah Byron, radikalna feministica, ekstremistička marksistica i antibjelačka rasistica koja je hladnokrvno ubila policajca Wernera Forestera na dužnosti (a bilo je toga još), kasnije pobjegla iz tamnice zbog čega je na popisu FBI-a kao najtraženiji bjegunac. Zna to Donald Trump, dok razvikani mediji u našem društvu nama o tomu ništa ne govore, pa javno kaže da će poraziti radikalnu ljevicu.

Kad malo ove slike poredamo u svojoj glavi, za upitati nam je se ima li tko povesti hrvatski puk ovih dana, i u redovima Crkve i u redovima društva? SDP jest naoko poražen, na izborima gdje je izišlo manje od polovice birača i zbog čega se neki odgovorni trebaju zamisliti, ali smo dobili radikalne ljevičare, bez dlake na jeziku. Dao Bog da tako i ostane, ali kad ih čovjek gleda samo se pita gdje im je još »kapa s tri roga što se bori protiv Boga«, »mašinka« u rukama te bomba kragujevka o pasu. Moram ovdje ponoviti neke prijašnje misli. Neka nam je Bog na pomoći! Ako je bio za vrijeme jugokomunizma, bit će i sada. Pitanje je samo, ima li tko s njim surađivati?

Miljenko Stojić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari