Pratite nas

Kolumne

HODAK: Konačnu bitku za Hrvatsku neprijeporno je danas dobila ljevica

Objavljeno

na

Lijeva naša Hrvatska! Baš kako je to lijepo napisao D’Souza: “Odgovor je u tome da moraš vladati svim velikim megafonima kulture, od sveučilišta preko filmova do velikih medija“. Ako ne riješiš tu “sitnicu“ onda si, bez obzira na to što si ratni pobjednik, u stvari veliki gubitnik.

Konačnu bitku za Hrvatsku neprijeporno je danas dobila ljevica. Iako nije željela državu bez Beograda, bez bratstva i jedinstva…dobila ju je na tanjuru, kako bi to “lepo” rekla Dragana Jeckov, zastupnica u Hrvatskom saboru, u kojem su se zastupnici po Ustavu RH dužni izražavati hrvatskim književnim jezikom.

Moj prijatelj Roman Binder je pomalo ljut pa kaže: “da je Tito živ ne bi danas ovi lopovi na vlasti vozili tako skupe aute”. U načelu je naš Roman u pravu. Točno da je pokojni bravar imao 85 automobila, od čega 12 Cadillaca, 11 Mercedesa i dva Rolls Roycea.

Roman je još mlađahan pa se ne sjeća Plavog vlaka, broda Galeba, viletine u svakom glavnom gradu svake republike… Da je Tito živ svi bi oni bili “legitimni vojni cilj” nakon 5. kolovoza 1995. g. Dobro ne baš svi, oko 70% bi ih bilo valjda na Golom otoku, neki bi bili u Gradišci staroj… “obnavljali” “Lepu njihovu” nakon pokušaja “ustaša” da nam otmu državu koju smo stvorili na njihovoj krvi.

Da je Tito živ teško da bi Dodik posjetio rimskog papu i darovao mu ikonu svetog Save, najvećeg pravoslavnog sveca. Dva stručnjaka, papa i Dodik, malo su i divanili o kanonizaciji pok. kardinala Stepinca pa su se složili da je zajednička komisija najbolje rješenje. I meni se čini… Još je davno Churchill rekao: “ako postoji problem koji ne želim riješiti, odmah osnujem komisiju”.

Da je Tito živ ne bi Ivo Josipović morao trošiti svoje dragocjeno vrijeme i podučavati dr. Nevena Sesardića novijoj hrvatskoj vojnoj povijesti. Ivu ljuti što je Sesardić diplomirao na zagrebačkom Filozofskom faksu, a da pritom nije prošao najelitniju školu postmodernog kulturnog marksizma kod profesora Milana Kangrge i njegovih povijesnih nasljednika Hrvoja Klasića, Tvrtka Jakovine i Ive Goldsteina. Sesardić se ponaša kao da nikada nije čuo za kulturni hegemonizam. To vam je ono s početka kolumne o najvećem megafonu.

I sad je Sesardić zapeo podučavati profesora kaznenog prava o tzv. presumpciji nevinosti. Zna Ivo povijest, a i pravo. Pričao mu je još pok. tata o širokobriješkim fratrima kako “šarcem”, k’o Ante Tomić, šaraju po “oslobodiocima” 29. hercegovačke divizije, 2. Crnogorskog korpusa, 9. dalmatinske divizije i 8. dalmatinskog korpusa. Sve bi to bilo lagano riješeno da znatno jače snage fratara nisu pružale prkosni opor “našim” divizijama i korpusima. Uz 66 franjevaca likvidirano je sljedećih par mjeseci još 740 žitelja Širokog Brijega.

Da “oslobodioci” ne bi dalje  morali trošiti streljivo u borbi “prsa u prsa” i pucajući franjevcima u leđa i potiljak, kao što to slikovito evocira major Protić, zvani Prota, “naši” su jednostavno promijenili ime Široki Brijeg u Lištica. Sve ostalo je povijest koju sada Neven Sesardić želi revidirati svojom retrogradnom presumpcijom nevinosti.

No, nemaju svi profesori takav retrogradni diskurs, kako to vole reći novinari Jutarnjeg i “Obzora”. Recimo, pravi liberalno-pastoralni profa s Berkeleya Herbert Marcus poručio nam je i zamolio nas da zapamtimo: “Nema slobode govora za fašiste”. Zašto to kod nas ne bi vrijedilo, čude se Josipović, Goran Gerovac, Brane Pofuk, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Inoslav Bešker itd.

Inoslav, inače zadnji partijski sekretar u posrnulom Vjesniku, čak je prestravljen. On kao zadnji šef partije u Vjesniku njuši fašizam k’o ona kujica na Bajakovu drogu u sjedalima kamiondžija. “Fašizam je u naletu, a imigranti su samo izlika, kao što su to bili Židovi, Romi…”, kaže naš Inoslav. Ljuti ga i diže mu tlak na 300 don Damir Stojić, inače moj klijent, kao i Benedikt XVI. što ne vole Harryja Pottera, što je jako fašistički.

Talijanski vicepremijer Matteo Salvani po našem “partijskom sekretaru” Beškeru, vođa je ksenofobne i parafašističke lige te može “kupiti prnje”. Znamo već da “nema slobode govora za fašiste” pa onoga koga se dohvate Silvije Tomašević i Inoslav Bešker, naši medijski progresivci iz Rima, taj se više ne vraća. To su prvi skužili Hercegovci koji kažu: tko ode na studije u Zagreb ili u mostarsku bolnicu, taj se više ne vraća.

I tako najjači strah od “galopirajućeg” fašizma osjećaju bivši partijski sekretari koji su, nakon što se srušio Berlinski zid, sami sebe preko noći proglasili drvenim demokratima i policajcima duha, a zapravo su  lijevi konfidenti koji zaboravljaju činjenicu da “slobode govora za fašiste” nije zaista bilo samo u vrijeme njihovog “komunizma s ljudskim likom”. Doduše, u to “humano” vrijeme nije bilo slobode govora ni za koga drugog osim za rigidne komunjare. Opet problem s memorijom pamćenja ljevičara.

Napokon dobra vijest za znanost u Hrvata

Još je davno Vergilije napisao: “Degeneres animus timor arquit” ili kukavne duše odaje strah.

Napokon dobra vijest za znanost u Hrvata. Za sve do sada izmišljene lijekove protiv karcinoma Ivan Đikić postao član Američke akademije. Živio sam više od šest godina u San Franciscu pa znam razliku između američkih i francuskih akademika. Tako je, uz Đikića, ove godine postala članica iste akademije i Michelle Obama, bivša prva dama. Uskoro će njenim putem i Hillary Clinton. Za Monicu Lewinsky još nema potvrđenih vijesti o kandidaturi.

Naravno, kod Hrvateka je na sam spomen titule američkog akademika zavladala neviđena euforija. Ni drugo mjesto u Moskvi nije izazvalo toliki ushit uz iskreni prijezir prema HAZU kojem naši ljevičari ne mogu oprostiti primitivni gaf što naš Ivica i Ivan Goldstein nisu upali među naše besmrtnike.

Moja lijeva frendica Nada Stariješ, nakon “sretnog događaja”, u trenutku trijumfa i iskrenosti je kliknula: “Srami se HAZU!”. To su i zaslužili. Još iz vremena Slaveka Goldsteina, “jugoslavenskog pisca” kako se Slavek predstavio u Madridu, iako se jugo-strvina već davno raspala, HAZU je pokazao svoje “klerofašističko” lice. Usprkos drugarskoj pomoći akademika Silobrčića i Kaštele, naš Slavek koji je u Karlovcu završio tek srednju trgovačku školu nije se uspio probiti u povijesni razred HAZU.

No, to ipak ne znači da naš Ivan Đikić nije zaslužio ulaz među besmrtnike. Naime, još se nije uspjelo izmjeriti tko je više pljuckao na zločestog Donalda Trumpa – Đikić ili Akademija. Sjećam se jednog TV javljanja iz Friska kad se budući akademik javljao domorocima u Lijepoj našoj tvrdnjom da je Hillary na korak do pobjede i ulaska u Bijelu kuću. Svojedobno je “dragi Ivo” Sanader poklonio velebnu vilu u Splitu akademicima Radmanu i Đikiću.

Uglavnom, nedugo potom su se naši “naučnici” posvađali i Đikić se povukao u osamu Njemačke, Švicarske i SAD-a. Spominjem taj dražesni detalj zato jer upravo danas, dok pišem ovaj subverzivni tekst, dr. Radman je u Washingtonu na svečanoj ceremoniji primanja u Američku akademiju znanosti.

Onu istu u koju je tako trijumfalno ušao i Đikić. Samo godinu dana prekasno. Svojedobno se naš “besmrtnik” istakao kao crna muha u čaši bijelog mlijeka kad se zajedno s nekolicinom dijalektički svjesnih drugova žestoko obrušio na prof. Pavu Barišića, tadašnjeg ministra prosvjete da je nesretnik plagijator, autoplagijator i crna ovca u našem (ne)bijelom društvu.

Kad se pokazalo da od toga nema ništa, naš je mister Đik odprhnuo opet u osamu Friska, a drugi “javni tužioc” Tomislav Janović, filozof, docent na Hrvatskim studijama Sveučilišta u Zagrebu, nezadovoljan što pravda nije pobijedila, vratio se na svoju katedru potpuno mirne  savjesti. I tako bi sve palo u zaborav da Hrvatske sveučilišne novine Universitas nisu 25. ožujka ove godine objavile vijest da je Matični odbor za polja filozofije i teologije oduzeo znanstveno zvanje višeg znanstvenog suradnika Tomislavu Jonoviću zbog znanstvene prijevare.

Naš Tomo u tim masovnim etičkim denuncijacijama nije djelovao samostalno. Zlobni desničarski krkani kolokvijalno su ih nazvali “Specijalni odred moralne milicije”. I opet se vraćamo na davno apsolviranu jednadžbu po kojoj funkcioniraju naši ljevičari: laži, laži pa će jednog dana ta laž postati i istina.

Kako bi samo autor te izreke Joseph Goebbels trebao biti ponosan na svoje hrvatske ljevičare. Oni su ipak u dubini svoje boljševičke duše sretni i zadovoljni jer je za njih opasan prof. Barišić ispao iz vladajuće ekipe, a na njegovo mjesto je došla njihova istomišljenica. Sve se to zbilo na ponos i diku Đikića i Janovića.

Kao da su oci teorije o masakru u Šri Lanki Klasić, Jakovina i Josipović

Ivo Josipović sve više sliči raštimanom, ne klaviru, već TV aparatu. Umjesto da popravi sliku o sebi, on povisuje ton.

Veliki tjedan za katolike je počeo vatrom, a završio krvlju u Šri Lanki. Nova teorija o masakru u Šri Lanki čini se nekako poznata. Kao da su joj autori Klasić, Jakovina i Josipović. Uzrok svirepog krvoprolića od 359 mrtvih i oko 500 ranjenih je osveta za nedavno masovno ubojstvo na Novom Zelandu.

Dana 15. ožujka ove godine u dvije džamije u Christchurchu ubijeno je 50 ljudi od strane bolesnog radikala. “Osvetnici” su, u dobro planiranoj paravojnoj akciji, što ubili što ranili više od 800 ljudi. Ne podsjeća li vas ta perverzna simetrija na naše ultra lijeve povjesničare.

Bleiburg, Križni put, Huda jama, 1.700 jama punih ubijenih u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Sloveniji, sve je to bila samo osveta za Jasenovac. Najprije osveta za 700.000 tisuća ubijenih, pa se ta prijesna laž stabilizirala na 83.000. I nakon tih spornih 83.000 nakon završetka Drugog svjetskog rata, po zapadnim izvorima, u Hrvatskoj je ubijeno 570.000 ljudi i to bez suda i presuda. Sad imamo mlade boljševike koje nam je podario Filozofski faks u Zagrebu s jeftinom teorijom o tobožnjoj osveti. Pustimo na stranu očiti nerazmjer u oba slučaja. Zadržimo se samo na elementarnom sramu. Fratri na Širokom Brijegu poubijani su metkom u potiljak…

Tuđmanov ministar vanjskih poslova, koji ga je neposredno nakon smrti primitivno napao u razgovoru za Pukanićev Nacional, na promociji svoje knjige okupio je gotovo cijeli državni vrh. Ni Predsjednica, ni Premjer, ni Predsjednik Sabora “pojma nemaju” što je Granić govorio o tek umrlom Tuđmanu.

Ploveće kazalište s prikazivanjem Granićeve bolje prošlosti se nastavlja. Došli su i JNA generali koji su se priključili Hrvatskoj vojsci. Iva Boban Valečić je euforična: “Došli su Kolinda, Jandroković, Plenković, Sessa, ministri, saborski zastupnici, veleposlanici, gospodarstvenici, ugledni odvjetnici, umjetnici…”. Potpuno je zaboravljeno i prešućeno bez trunka srama sve Granićevo ranije pljuvanje po mrtvom predsjedniku, snimka s Mirogoja kad dogovara podjelu “pola meni, pola tebi, pola Bagi”, nestale slike iz ministarstva itd.

Hrvatska je doista zemlja nemogućih mogućnosti. Stendhal se nije mogao odlučiti pa je napisao “Crveno i crno”.  Hrvatska se između crnog i bijelog u hipu odlučila za crno. Gledam faksimil na fejsu. Osobni doktor Milke Planinc kaže: “Bakarićeva je ideja bila da me nakon slamanja Maspoka postavi na čelo SKH. Tito me tada nije poznavao”.

Vrhunac karnevala bio bi dolazak Ante Gotovine, ali on je ipak izostao s tog derneka. Jedan od sudionika bljutavog vodvilja drugi mi je dan rekao: “Došao bi i Ante, ali je nešto obolio”. Isti dan sam vidio generala na nekoj fešti na TV. Dokaz više da ipak netko ima obraza i muda na ovoj ljigavoj i pokvarenoj političkoj sceni na kojoj je na žalost sve postalo relativno i moguće. Relativno kao i ovaj zgodan vic koji je na fejsu objavila Suzana Bandaković:

Doktor je pacijentu dao najviše još godinu dana života. Očajan, pacijent izvuče pištolj i ubije doktora. Sudac je bio puno bolji. Dao mu je petnaest godina.

Dobre vijesti iz BiH. Jozo Pavković: “Uvode se “rezervisti” u BiH. Sve podsjeća na 1991. g.”. Papa u Sarajevu ni jednom riječju ne spominje Hrvate. Dodik mu se zato ovih dana zahvaljuje u Vatikanu.

Dubrovnik je navodno postao tako skup da čak i Ronaldo dolazi u predsezoni…

Ivica Šola piše: eto opet ironije povijesti. Četiri dana prije požara u Notre-Dameu potpisan je bio ugovor o izgradnji velike džamije u Parizu koja će moći primiti 3.000 vjernika. Crkve gore, džamije niču…“.

Naklada Ljevak izdala je knjigu Hrvoja Klasića. E, da je naš Hrvojica izdao samo knjigu….

Nakon svega što sam danas napisao siguran sam kako će se profesionalni pljuvatelji, i to uvijek oni isti, oglasiti na svih pet portala koji ponedjeljkom prenose ovu kolumnu. Ti udbaško-orjunaški otpaci su poseban impuls mom desničarskom radu jer su njihove bljezgarije znak da imaju zadatak…koji je za njihov kvocijent malo pretežak.

Elbert Hubbard je jednom napisao: “Ako želite izbjeći kritiku nemojte činiti ništa, nemojte govoriti ništa i budite ništa”.

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

HODAK: Ljevičarskoj dvoličnosti nema kraja. Licemjeri svih zemalja, ujedinite se…

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Ako se na desnici razmrve glasovi ni Milanovićeva lenta nije nemoguća

Objavljeno

na

Objavio

Nikada se nisam raspitao kako je nastao pojam „pasje vrućine“. Jedino što znam da se moj pas izležava u debeloj sjeni oraha, dok ja šljakam u vrtu. Kako bilo, vrućine su prošloga tjedna bile nesnosne, a školska godina završila baš na vrijeme da se djeca ne moraju vući vrućim ulicama na putu prema školi, s teškim torbama, ili voziti u pregrijanim autobusima. Svi su odahnuli, i djeca, i nastavnici (Puntarić), ali i roditelji koje nitko ne spominje, a odigrali su znatnu ulogu u uspjehu ili poluuspjehu svojih kćeri i sinova: ne poznajem oca ni majku školaraca koji nisu štrebali skupa sa svojim nasljednicima barem dva sata dnevno ako ne i više, što se može podvesti pod cjeloživotno školovanje jer su se i oni podsjetili na ono što su zaboravili, kao što će i djeca brzo zaboraviti sve one pretrpane i nepotrebne podatke koji se pamte tjedan ili dva, a zatim odlaze u teško dohvatne male sive stanice (što bi rekao Poirot). Tako školski sustav stvara nove hrvatske mučenike, traumatizira djecu i odrasle.

Nastavnici traže da ih se plaća više, traže bajoslovno povećanje plaća od čak šesto kuna, ali je novac potrošen na tablete u svakom smislu riječi, i digitalna pomagala i one tablete iz apoteke. Sve dok neka skupina pametnih ljudi, bez obzira jesu li iz „školskog sustava“ ili ne, protumači da cilj treba biti široka opća naobrazba, a fakti svedeni na razboritu mjeru – nikakvoga napretka ne će biti. Učenici ne trebaju znati što je epifora, a što anafora, nego čitati dobre pisce i naučiti pisati, jer inače iz škole izlaze i bez epifore, čije su značenje odmah zaboravili, ali izlaze i nepismeni, što je katastrofalno.

Na kraju školske godine i opet autobusi – djecu se vodi na izlete starim autobusima koji se ponekad na vrućini i zapale, prate ih i nastavnici (recimo u Vukovar) kojima se u autobusu bljuje, i po djeci i po hrvatskim braniteljima, a još nam je u mislima i onaj podivljali otac koji je bacao djecu s balkona. Kao da u Hrvatskoj imamo djece na bacanje. A imamo ih sve manje i svi nešto petljaju oko demografije malim pomacima, ne slušaju mojeg znanca Šterca jer je “preradikalan“ za nježne političke umove koji se bude tek kada je prekasno, kada je sve izgubljeno. Kao što se i semafori ili uspornici postavljaju tek kada netko pregazi dijete. Je li samo školski sustav postavljen blesavo, ili je cijeli sustav takav, u svim područjima, je li nesposobnost novi(ja) preporuka za vodeća mjesta u svim granama, pa smo sve više nalik onim vrstama iz zoologije gdje je vođa čopora pripadnik koji se spretnije penje po višim, makar i tankim granama?

Škola za život upravljana iz lijevoga centra i sklona takvim ideologijama, spotaknula se upravo na tzv. humanističkim disciplinama jer se u odnosu na njih otkrila u svoj svojoj zatucanoj ideološkoj pokaznici, što je bilo za očekivati, a školska lektira samo je vidljivi dio sante leda. Ispod, u mrzloj vodi, očito je da tzv. desni centar čije su ideološke odrednice nevidljive, prepušta obrazovanje onima čija je ideologija vrlo jasna, te malo-pomalo indoktriniraju mladež sitnim i krupnim ubodima u hrvatsku povijest i hrvatsku književnost, nudeći u lektiri i „književnike“ koji morbidnim tekstovima vrijeđaju hrvatsku uljudbu. I to neukusno. (I za lascivnost treba ukusa). One protivnike takvih „lektira“ sada vlast (u obrazovanju) naziva marginalnim skupinama, što je ekvivalent doskočici „da ne će ulica određivati…“ Pa i nakon što su nastavnici u anketama rekli svoje, opet se pokušava nešto ušićariti i prikriti, pogurati nekog „svog“ lijevonasađenog neukusnog spisatelja koji u međučin prljavosti i ružnoće u pravilu ubacuje svoje poglede na hrvatsku zbilju i posebno na noviju hrvatsku povijest, te postaje razvidnim da pedofilija, homoseksulanost i protuhrvatstvo nalaze zajednički ponosni nazivnik.

Školska je godina, znači, završena, iscrpljeni ali ambiciozni roditelj strpali su djecu s peticama u automobile i krenuli prema tjednu koji je idealan za spajanje praznika, pa će – posebno u nerealnom sektoru – mnoga radna mjesta u državnim, gradskim i općinskim poslima biti privremeno nepopunjena. U tom tjednu Hrvati prvi put idu mnoštveno na (adrijansko)) more, kao u sedmom stoljeću. Kreću se cestama i autocestama koje su za Hrvate skuplje nego za strance, jer Hrvati imaju bolje plaće. Kreću se i migranti, u pravcu istok-zapad, od Bihaća i Kladuše preko najužeg dijela Hrvatske, pješke ili u kombijima krijumčara za tisuću eura po glavi, policija ponešto uhvati i stavlja krijumčare u već pretrpane zatvore, posebno u Karlovcu, ali se prava najezda tek očekuje. Bihać je opet, kao u vrijeme rata, opkoljen i teško diše. Taj stari hrvatski grad, sada na žalost ponešto pomaknut s onu stranu granice i s novom većinom, strateška je točka okupljanja migranata s pametnim telefonima, vrlo odlučnih da ondje ne ostanu, pa je samo pitanje dana kada će doći do masovnoga pokreta usred turističke sezone. Bošnjaci-muslimani i njihove vlasti imaju za sada genijalnu zamisao – da migrante rasporede u kampove, ali u području gdje žive uglavnom Hrvati, koji su oduševljeni tom idejom.

Da bi se u blagdanima blagoslovljenom tjednu ove godine pojavio još jedan, pobrinuo se HDZ koji slavi tridesetu obljetnicu osnutka obavljenog na brzinu i u tijesnoj sobi niske zgrade uz igralište na Jarunu. Sada se ne moraju bojati policije, štoviše, policija osigurava skupove. U međuvremenu se pokret pretvorio u stranku, a od trenutka te pretvorbe svašta se tu događalo i još se događa, svaki je vođa poslije Tuđmana imao svoju viziju koju su poslušno slijedili, a sada se HDZ – u premda još ne u posve razvidnom obliku – opasno približio lijevom centru. Ako tako nastavi, bit će potrebna ona medicinska ekipa koja je nedavno razdvojila sijamske blizance. Opasno, velim, to jest opet je (vodstvo) HDZ-a sklono opasnim namjerama. Mnogi su utemeljitelji već mrtvi, ali ima nas živih i neprilagodljivih. Ali da izumiremo, točno je. Rezultat je to klimatskih promjena, valjda, izumrlo je već toliko životinjskih i biljnih vrsta.

S tim u svezi, ljudi su shvatili da su puni plastike, i oni, i voda koju piju, i more i kopno. Treći svjetski rat (ako ga ne bude u pravom smislu) vodi se danas protiv stakleničkih plinova i – plastike. Ako taj rat izgubimo, na Zemlji će ostati homo plasticus, s plastičnom kožom i unutarnjim organima. Vrlo plastična budućnost. A da je sadašnjost već posve plastična, uvjerio sam se kada su mi dostavili kantu za plastiku: ta se puni neslućenom brzinom, pa ona stara „miješana“ kanta ostaje gotovo praznom. Svaki je prehrambeni proizvod sastavljen od dva dijela: većinski je dio plastična ambalaža, manji dio hrana. Plastiku masno plaćamo, što znači da – u svrhu uštede – trebamo jesti plastičnu opremu, a hranu bacati, kao što i inače s hranom činimo jer ju imamo na bacanje, valjda. No, vozim se nedavno s jednim profesorom i to emeritusom, prirodne jedne znanosti, koji mi kaže da nisu toliki problem plastične čaše, štapići, vilice, itd. nego – pelene. Dječje i ne samo dječje. I eto, zato u Hrvatskoj u tom protuplastičnom ratu imamo izgleda: sve je manje djece, sve manje će trebati pelena i bit ćemo spašeni.

Znam da sam vam dosadan kada se uhvatim neke teme koja (naizgled) nema veze s politikom, pa se vraćam u zbilju. Kada nema nikakvih izbora, barem šest mjeseci – opazili ste i sami – nekako sve postaje nezanimljivim. Euroizbori su spasili stvar, s dugom kampanjom, pa je bilo zabave. Sada očajni novinari nemaju štofa, te su se usmjerili prema predsjedničkim izborima, baš kao da su za koji tjedan a ne svršetkom godine. Te tko će i kako će, te hoće li taj ili ne će, te koga bi rado, a koga ne bi, te tko ima ustaškog djeda a tko partizansku baku. Iskustvo kaže da uvijek najveće šanse ima aktualni predsjednik (predsjednica), osim ako se ne zove Josipović. Znači, Kolinda, koja nas je u većem dijelu mandata vrlo dobro reprezentirala, posebno u vrijeme uspjeha nogometne reprezentacije, ali i u drugim slučajevima, tromorskim i sličnim.

Pogreška koju je napravila distanciranjem od desnice u finišu mandata, mogla bi donekle utjecati na rezultat, ali birači su nepredvidljivi, to jest narod. Onu epizodu s dolaskom Vučića u Zagreb, teško je i njoj zaboraviti, što se pokazalo na predstavljanju knjige „Nestali u Domovinskom ratu“ kada je potegnula Vučića, očito ju muči što ju je četnik prevario i o nestalim hrvatskim braniteljima i civilima šuti kao zaliven, naravno. (Usput, točan bi naslov bio: Nestali u srpskoj agresiji na Hrvatsku). No, o nestalima je dijelom bolje raspitivati se kod „domaćih“, aboliranih Srba i gotovo je nevjerojatno da naše službe desetljećima ne mogu ništa otkriti , ili imaju nalog da ne otkriju. Znamo li prisluškivati razgovore „zanimljivih“ osoba? Ne znamo? A u ratu smo prisluškivali Miloševića, za Boga miloga!

Jedan od onih u Hrvatskoj tko više no vjerojatno nešto zna ili bi mogao doznati (Pupovac, gdje je dr. Šreter), umjesto da pomaže drži u Saboru plamene govore o onima koji su krivi za Supetar, je li, te velikom gestom pokazuje prema gore, prema Pantovčaku, između ostalih. Pupovac je arbitar u političkom životu današnje Hrvatske, te ne bi bilo čudno da se i on kandidira za predsjednika države. Nije sigurno, ali za Zokija se već zna, on ide uz potporu ne samo SDP-a, a ako se na desnoj strani spektra glasovi razmrve (kao što je hrvatski običaj), onda ni Milanovićeva lenta nije tako neupitna.

Černobil

Nuklearci, to jest oni koji imaju nuklearno oružje i oni koji bi ga rado imali, svako malo izazivaju vraga i prijete jedni drugima, premda je svima jasno da bi nuklearni rat značio svršetak čovječanstva, barem stotinu godina prije nego što će doista nastupiti poradi čovjekova uništavanja planeta drugim sredstvima. Sjajna televizijska serija „Černobil“ podsjetila je s kakvim se opasnim stvarima ljudi igraju, i kada nije u pitanju oružje, te kako se i „štednjom materijala“ ili krivom konstrukcijom može izazvati katastrofa. Scenarij serije pisan je pametno, inteligentno, s minimumom „pjesničkih sloboda“ – a te su slobodne scene možda i najdojmljivije.

Gledajući seriju bio sam beskrajno zavidan i gnjevan, ne zbog teme jer se Krško navodno još dobro drži, nego poradi činjenice da mi snimamo serije uglavnom bezlične, besmislene i beznačajne, što publika opaža i ne vjeruje očima. Malo je iznimaka. Gledatelji traže dobre, vrhunske dramske serije. A zašto ih nema, ispričat ću jednom. Zasad: ono što me još smeta: u rečenim, nikakvim serijama igraju naši odlični hrvatski glumci. Barem oni zaslužuju bolje scenariste i redatelje.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: ‘Pupovac svoju mržnju može rezati nožem. Ili možda kamom’

Objavljeno

na

Objavio

Ovo ljeto pomalo me podsjeća na Andrićevog Tomu Galusa. Toma se pojavljuje u nekoliko proza srpskog pisca čija su oba roditelja Hrvati! Samo bez čuđenja. Majka Novaka Đokovića je Hrvatica, a otac Crnogorac, a ‘Đole’ je Srbin. Modernije rečeno lex Andrić.

Ali vratimo se mi našem Tomi. On je uvjereni jugoslavenski nacionalist koji instinktivno osjeća dolazak novih revolucionarnih vremena. U romanu “Na Drini ćuprija” Toma Galus raspreda sa svojim prijateljem Fehimom Bahtijarevićem o “svijetloj” budućnosti. Srpanj je 1913. godine, posljednje mirno ljeto u Europi. Surfajući po ‘fejsu’ ne mogu se oteti dojmu da naše antife, progresivci, bivše komunjare, rashodovani udbaši i žilavi orjunaši…svi oni očekuju reprizu legendarne 1913. godine. Hrvati, drugi na svijetu u nogometu, prvaci su svijeta u mržnji. Kako bi rekli torcidaši: “Hajduk prvi, a Ivan Pavao II.”.

Svu našu pažnju zaslužuje profesor informatike Marko Šolić kojem se iznenada počelo povraćati od onog što je vidio na terenskoj nastavi u Vukovaru. Na Ovčari, u bolnici i u Borovu selu nije bio. Naš informatičar kao da je reinkarniran iz “Informbiroa” 1948. godine poetski opisuje kako ga je “ufatilo” i počelo ‘frkat’ u njegovom jugo-osjetljivom želucu: “U autobusu sam, vraćam se s vođenja osmaša u obavezni posjet Vukovaru, organizirano i plaćeno od države. I iskreno mi se povraća, a nije ni od autobusa ni od grozota u videima iz rata, nego od toga što pripremano djecu za novi rat. Išao sam bez predrasuda, čuo sam od kolega razne stvari, neki su govorili kako se djeci prikazuje iznenađujuće realna slika o krivnji obje strane… Ništa od toga…”.

Dalje u tekstu naš nas hrvatski Marko Galus, uz grčeve u želudcu, upozorava kako su bitni dijelovi istine vezani za rat sakrivani od učenika; da se u nekim dijelovima direktno laže; da licencirani vodiči ne govore djeci o ubojstvu Reihl-Kira; ne pričaju ni o tome zašto je Vukovar pao i zašto mu se nije pomoglo; što se dogodilo s Jastrebom nakon rata… Sjetih se pokojnog predsjednika i “stoke sitnog zuba”. Mogu mu malo pripomoći s Jastrebom, kojeg sam vadio iz zatvora. Tužitelj mu je bio Anto Nobilo, “stari ustaša”, a dočekala ga je “Manolićeva komisija“ čije zaključke danas širi mladi, “znatiželjni”, progresivni Marko Šolić.

Blaženka Divjak može biti ponosna na kadar koji će nam u škole na velika vrata uvesti “taj novi vrli svijet”. Uvest će nam mržnju prema Domovinskom ratu i njenim herojima te izjednačavanje krivnje. Uvest će nam naša “ministarka” i njezino kraljevstvo visočanstvo “pedofiliju”. I tako je, htio ne htio, upravo “istinoljubivi” Marko Šolić postao paradigma obrazovnog sumraka u kurikulumu koji nam je, uz svesrdnu pomoć HDZ-a, plasirala aktualna ministrica. Borba protiv institucionaliziranja pedofilije u hrvatskim školama ozbiljno je počela 2013. godine. Bio je to roditeljski bunt u prvom redu protiv tzv. spolnog odgoja koji je bio temeljen na pedofiliji, a koji je i dan danas u hrvatskim školama.

Autor i ideolog tog tzv. spolnog odgoja bio je Aleksandar Štulhofer, predstojnik Katedre za seksologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Za njega je, usput rečeno, bilo dokazano da je surađivao s deklariranim pedofilima. I sad se ponovno vraćamo na Dinesh D’Souzu i njegovu knjigu Velika laž. Ovdje je riječ o velikoj laži, ali na hrvatski način. Sjetite se tadašnje emisije na HRT-u, Slika Hrvatske ,Karoline Vidović Krišto i njene gošće Judith Reisman.

Hrvatska javnost ujedinila se protiv pedofilije, bez obzira na svjetonazor, vjeru, političko ili seksualno opredjeljenje – svi su ustali da bi zaštitili djecu. 2013. godina je za nama, a taj sadržaj je mijenjao samo ime pa se danas zove “Odgovorno spolno ponašanje i rodna ravnopravnost”. Sve zajedno predstavlja temelje učenju Alfreda Kinseya za kojeg je dokazano da je u “znanstvene svrhe” plaćao i poticao pedofile da seksualno siluju dojenčad i djecu.

Aleksandar Štulhofer bio je stipendist i suradnik instituta Kinsey te je surađivao s deklariranim pedofilima. Povijesne 2013. godine uveden je i tzv. “Spolni odgoj” čiji je autor opet Štulhofer. Dan danas i roditelji i struka bore se protiv tog “progresivno-liberalnog” sadržaja koji nikada nije izbačen iz škole.

Zanimljivo je i ujedno šokantno da su sve hrvatske vlade, napose HDZ-ove, a normalno i SDP-ove, podržavale upravo one ministre obrazovanja koji su bili pobornici “Spolnog odgoja” utemeljenog na pedofiliji. Primjer su Primorac, Jovanović i sada Divjak koju je na to mjesto lansirala HNS, stranka sa statističkom pogreškom (negdje između jedan i dva posto  biračkog tijela), ali koja treba Plenkoviću i HDZ-u da bi vladali. Izuzetci su ministri Predrag Šustar i Pavo Barišić koji su uz orkestriranu kampanju “seksualnih liberala” u lijevim medijima brzo nestali sa scene. Naša “draga” pedofilija sad je već i konačno institucionalizirana i kroz hrvatski jezik i to kroz izbornu lektiru.

Danas su na popisu izborne lektire knjige u kojima se eksplicitno opisuje brutalno analno silovanje malog dječaka. Ne želim širiti pedofilski sadržaj pa neću navoditi ni citate, ni autora, ni naslov jer to gnjusno djelo to i ne zaslužuje. Ponovit ću, djeci se institucionalno, u školama, u sklopu službenog kurikuluma, nudi sadržaj brutalnog analnog silovanja malog dječaka. Pitanje je što se time želi postići? To nije preventiva jer su djeca koja to čitaju starija od 15 godina. Nije li to ustvari perfidan način stvaranja novih predatora?

U drugoj knjizi naši đaci imaju prilike uživati u silovanju 6-godišnje djevojčice uz napomenu kako je vrijeme za silovanje 10-godišnjakinja. Samo usputno spominjem KZ RH koji zabranjuje promoviranje pedofilije. Vjerojatno zakon ne vrijedi za ‘Blažu’ Divjak i njenu zamjenicu Lidiju Kralj. Naime, prošle godine je neumorna Karolina Vidović Krišto na HRT-u ukazivala na eskalaciju pedofilije.

Naša ‘Blaža’ javno je prozvala medije da lažu da su te knjige na popisu lektire, a Lidija Kralj je u kraljevskoj pozi javno stala u obranu i svoje šefice i pedofilskog sadržaja. I što se dogodilo? Baš ništa. Main stream mediji i HND obrušili su se na Vidović Krišto i Slobodana Prosperova Novaka koji je utopistički ukazivao da je pedofilija kazneno djelo. Institucionaliziranje pedofilije u hrvatskim školama nastavlja se punom parom.

Ministrica se javno oglasila isforsiranim alibijem da su ta djela vraćena u lektiru na zahtjev profesora. Koliko i kojih te u kojim školama, o tome nije rekla ni riječi. Šuti, muči, čkomi i vrli premijer. Možda mu je to simpatično ”progresivno”, a možda misli svoju djecu upisati u neku privatnu (katoličku) školu? I na kraju što ako se nekim profesorima svidi lektira o podvođenju djece, hoće li ministrica i to institucionalizirati?!

Na kraju ovog sumornog i depresivnog dijela moje kolumne vratit ću se na našeg Marka Šolića koji se idealno uklapa u model progresivnog ljevičarskog-mobitel školstva. Profesora koji pojma nema kako je došlo do rata u Hrvatskoj i zbog čega bi za njega bile krive obje strane. Profesora IT-a kojem ne pada na pamet da tu nisu postojale dvije strane.

Postojala je samo hrvatska strana u Republici Hrvatskoj i agresorska strana iz druge države koja je okupirala trećinu zemlje isključivo zato što smo bili razoružani i jer je naše oružje, zahvaljujući hrvatskoj ‘petoj koloni’, otišlo iz skladišta Teritorijalne obrane u Banja Luku agresorima. Kad smo se, nakon svih peripetija, uspjeli naoružati izašli smo bili na veliku maturu. Kao u školi, dobili smo rok da u četiri dana očistimo “treću armiju Evrope“ iz Lijepe naše.

Maturu smo položili u zadanom roku s odličnim. I ako je ovaj dio kolumne mračan, pun mračnog naturalizma, ipak kraj nije bez nade. Nas je 75%, a raznih Šolića, Divjakica, Pupovaca, Lidija Kralj, Vedrana Rudan, Gorana Gerovca, Roberta Bajrušija, Borisa Vlašića, Žonja, orjunaša, udbaša, kriptokomunjara, prikrivenih pedofila je oko 25%. Ako slučajno i dobiju neki mandat onda je to jednosmjerna ulica. Uđu i još brže izađu.

Kad su osumnjičeni hrvatski branitelji odlazili u Haag naše vladajuće elite jamčile su im doživotno pravedno – suđenje

Hrvatska je idealna za odmor svih koji iskreno mrze sve. Pupovac svoju mržnju može rezati nožem. Ili možda kamom. Vesna Pusić vraća se na medijsku scenu nobelovskim otkrićem: u Hrvatskoj nisu sigurni Srbi, Romi, žene i ljevičari koji, usput rečeno, preko medija i koalicija vladaju zemljom. Miran, pastoralan turist je iz čista mira napadnut na Bačvicama. Istina, da bi riječ rekao! Jedino što je hodao gol do pasa s tetovažom “Delije Knin” preko cijelih leđa. “Sportisti”, mirni momci, dobrovoljni donatori krvi, napadnuti su također na splitskoj rivi. Opet lažni alibi. Svi su bili u dresovima Crvene zvezde. Na Braču je napadnuta skupina sezonskih radnika.

Navodno samo zato što su u dva ujutro vikali “Ovo je Srbija” i “Ovo je srpsko more!”. Jeftin alibi. Je li itko ikada čuo da su od ’90-te pa do danas Srbi šarali, pisali ili pjevali “ovo je Srbija”, usput rušili katoličke crkve, “bombardovali” dubrovačke “ustaše” i malo klali na Ovčari? Jutarnji, Večernji, Slobodanka, Indeks, Nacional i ekipa trebaju svježe vijesti. Oni u pravilu imaju svoj vječno isti lajtmotiv: horde premoćnih ustašofila protiv brojčano slabijih “naših”.

Kad je, ne tako davno, na Partizanovom stadionu nekoliko stotina Grobara mlatilo četvoricu Splićana, onda se “ceo napredan svet” s pravom pitao koji ih je vrag tjerao da se tamo nađu? Prije tjedan dana pretučen je Hrvat u Vojvodini. Pretučeni su i neki školarci u okolini Vukovara.

Lijeva medijska i politička falanga pažljivo prati, HINA, Jutarnji, Obzor, Novi list i čim se nešto takvoga dogodi, oni odmah započinju bjesomučnu kampanju protiv domaćih ustaša, nacista i fašista. O tim “strahotama” ustaša i fašista odmah se obavještava “ceo svet” da svi znaju kakav fašizam vlada u Hrvatskoj. Odmah skaču na kržljave nožice i sve vrste boraca za svoja prava. Beljak se javno zgraža, a Anki Mrak Taritaš pada mrak na oči. Što će reći naš Marko Šolić ako ugrožena nacionalna manjina opet rasporedi balvane po autocesti, a turistička sezona je na pragu?

Čitam na ‘fejsu’: “Nitko nema nogometnu reprezentaciju kao BiH, oni kad izgube obraduju pola države”. Samo dokaz da ima i gorih od nas

Slušam našu predsjednicu države. Sastala bi se opet s Vučićem. Kao, razgovor nema alternative. Kao primjer navela je brojne sastanke Franje Tuđmana sa Slobodanom Miloševićem. Potpuno promašena usporedba. Tuđman je morao s onako slabo naoružanim HV-om dobiti na vremenu. Kad se, usprkos Budimiru Lončaru i njegovom embargu, uspio naoružati više nije bilo razgovora. Osobito nakon Oluje. Sad je RH, ratna pobjednica, članica NATO-a i EU i krajnje je deplasirano sada davati Vučiću na važnosti nakon ‘falš’ knjiga iz Dvora na Uni. Dokaz više da su savjeti notornog Mate Granića uvijek čisti promašaj koji predsjednicu sve više košta. Ona je i sama bila ministrica vanjskih poslova i to puno kvalitetnija od sitnog kalkulanta i “osobnog lekara” Milke Planinc pa ta njena tvrdoglava dosljednost može samo proizvesti vjetar u leđa njenim konkurentima. Bolje bi joj bilo da se ofucanog Mate riješi ona nego netko od njenih pretendenata na “rajske vrtove” Pantovčaka.

Svaka od trideset slovenskih stranaka prije izbora obećava biračima cjelovit Piranski zaljev, a u koaliciji i cjelovit Jadran

Crna Gora želi svoju autokefalnu crkvu. Kažu: “SPC služi očuvanju ideje velike Srbije”. Nazdravlje. I Crna Gora kuži čemu SPC služi, jedino Hrvatska granićevski gura stalno glavu u pijesak. Dolaze nam popovi i pjevači četničkih pjesama, a “veliki patrijarh” Irinej čestita praznike Slavoniji, Dalmaciji, Lici, Bednji u Hrvatskom zagorju. Sve, samo ne spominje Republiku Hrvatsku. No naše političke elite čkome jer se ne bi “štele zameriti” Europi. Hrvateki! Kad i pobjede i to briljantno u ratu, i dalje u njihovim glavama zuji kompleks Trumbića, Mačeka, Supila i Meštrovića. Ukrajina je dobila svoju pravoslavnu crkvu, a i Makedonija se uspjela osamostaliti.

Jedino Hrvateki traže neki svoj tragični novčić u Irinejevom “lebu” na Cvjetnom trgu. Stoga je Ljubomir Micić, srpski šovinist i izdavač predratnog “Zenita“, ipak bio donekle u pravu kad je Hrvatekima išao uz dlaku napisavši da su Hrvati mješanci između majmuna i papige. Ovo “donekle” odnosi se na 5. kolovoza 1995. godine. Tog dana dok su majmuni i papige sjedili u svojim foteljama ili u podrumima, a hrabri branitelji s Tuđmanom na čelu oslobodili Hrvatsku, “zečevi”, kako ih je nazvao Sloba, su se odvezli rent-a-traktorima u Srbiju. Kako se povijest na žalost često ponavlja kao farsa tako se u posljednjih 19 godina u Hrvatskoj primjećuje ponovno pojačana aktivnost majmuna i papiga. Ne samo u ZOO-vrtu u Zagrebu.

U vrijeme ovih ekstremnih vrućina Knin je, kao i inače, najtopliji grad u RH. A možda i ne bi bilo tako da srpski lideri ne dolaze tamo svako malo dizati temperaturu.

Zvonimir Hodak/direktno.hr

 

HODAK: Sudionici tzv. povorke ponosa sretni su što Josip Broz Tito više nije živ…

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari