Pratite nas

Kolumne

HODAK: Konačnu bitku za Hrvatsku neprijeporno je danas dobila ljevica

Objavljeno

na

Lijeva naša Hrvatska! Baš kako je to lijepo napisao D’Souza: “Odgovor je u tome da moraš vladati svim velikim megafonima kulture, od sveučilišta preko filmova do velikih medija“. Ako ne riješiš tu “sitnicu“ onda si, bez obzira na to što si ratni pobjednik, u stvari veliki gubitnik.

Konačnu bitku za Hrvatsku neprijeporno je danas dobila ljevica. Iako nije željela državu bez Beograda, bez bratstva i jedinstva…dobila ju je na tanjuru, kako bi to “lepo” rekla Dragana Jeckov, zastupnica u Hrvatskom saboru, u kojem su se zastupnici po Ustavu RH dužni izražavati hrvatskim književnim jezikom.

Moj prijatelj Roman Binder je pomalo ljut pa kaže: “da je Tito živ ne bi danas ovi lopovi na vlasti vozili tako skupe aute”. U načelu je naš Roman u pravu. Točno da je pokojni bravar imao 85 automobila, od čega 12 Cadillaca, 11 Mercedesa i dva Rolls Roycea.

Roman je još mlađahan pa se ne sjeća Plavog vlaka, broda Galeba, viletine u svakom glavnom gradu svake republike… Da je Tito živ svi bi oni bili “legitimni vojni cilj” nakon 5. kolovoza 1995. g. Dobro ne baš svi, oko 70% bi ih bilo valjda na Golom otoku, neki bi bili u Gradišci staroj… “obnavljali” “Lepu njihovu” nakon pokušaja “ustaša” da nam otmu državu koju smo stvorili na njihovoj krvi.

Da je Tito živ teško da bi Dodik posjetio rimskog papu i darovao mu ikonu svetog Save, najvećeg pravoslavnog sveca. Dva stručnjaka, papa i Dodik, malo su i divanili o kanonizaciji pok. kardinala Stepinca pa su se složili da je zajednička komisija najbolje rješenje. I meni se čini… Još je davno Churchill rekao: “ako postoji problem koji ne želim riješiti, odmah osnujem komisiju”.

Da je Tito živ ne bi Ivo Josipović morao trošiti svoje dragocjeno vrijeme i podučavati dr. Nevena Sesardića novijoj hrvatskoj vojnoj povijesti. Ivu ljuti što je Sesardić diplomirao na zagrebačkom Filozofskom faksu, a da pritom nije prošao najelitniju školu postmodernog kulturnog marksizma kod profesora Milana Kangrge i njegovih povijesnih nasljednika Hrvoja Klasića, Tvrtka Jakovine i Ive Goldsteina. Sesardić se ponaša kao da nikada nije čuo za kulturni hegemonizam. To vam je ono s početka kolumne o najvećem megafonu.

I sad je Sesardić zapeo podučavati profesora kaznenog prava o tzv. presumpciji nevinosti. Zna Ivo povijest, a i pravo. Pričao mu je još pok. tata o širokobriješkim fratrima kako “šarcem”, k’o Ante Tomić, šaraju po “oslobodiocima” 29. hercegovačke divizije, 2. Crnogorskog korpusa, 9. dalmatinske divizije i 8. dalmatinskog korpusa. Sve bi to bilo lagano riješeno da znatno jače snage fratara nisu pružale prkosni opor “našim” divizijama i korpusima. Uz 66 franjevaca likvidirano je sljedećih par mjeseci još 740 žitelja Širokog Brijega.

Da “oslobodioci” ne bi dalje  morali trošiti streljivo u borbi “prsa u prsa” i pucajući franjevcima u leđa i potiljak, kao što to slikovito evocira major Protić, zvani Prota, “naši” su jednostavno promijenili ime Široki Brijeg u Lištica. Sve ostalo je povijest koju sada Neven Sesardić želi revidirati svojom retrogradnom presumpcijom nevinosti.

No, nemaju svi profesori takav retrogradni diskurs, kako to vole reći novinari Jutarnjeg i “Obzora”. Recimo, pravi liberalno-pastoralni profa s Berkeleya Herbert Marcus poručio nam je i zamolio nas da zapamtimo: “Nema slobode govora za fašiste”. Zašto to kod nas ne bi vrijedilo, čude se Josipović, Goran Gerovac, Brane Pofuk, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Inoslav Bešker itd.

Inoslav, inače zadnji partijski sekretar u posrnulom Vjesniku, čak je prestravljen. On kao zadnji šef partije u Vjesniku njuši fašizam k’o ona kujica na Bajakovu drogu u sjedalima kamiondžija. “Fašizam je u naletu, a imigranti su samo izlika, kao što su to bili Židovi, Romi…”, kaže naš Inoslav. Ljuti ga i diže mu tlak na 300 don Damir Stojić, inače moj klijent, kao i Benedikt XVI. što ne vole Harryja Pottera, što je jako fašistički.

Talijanski vicepremijer Matteo Salvani po našem “partijskom sekretaru” Beškeru, vođa je ksenofobne i parafašističke lige te može “kupiti prnje”. Znamo već da “nema slobode govora za fašiste” pa onoga koga se dohvate Silvije Tomašević i Inoslav Bešker, naši medijski progresivci iz Rima, taj se više ne vraća. To su prvi skužili Hercegovci koji kažu: tko ode na studije u Zagreb ili u mostarsku bolnicu, taj se više ne vraća.

I tako najjači strah od “galopirajućeg” fašizma osjećaju bivši partijski sekretari koji su, nakon što se srušio Berlinski zid, sami sebe preko noći proglasili drvenim demokratima i policajcima duha, a zapravo su  lijevi konfidenti koji zaboravljaju činjenicu da “slobode govora za fašiste” nije zaista bilo samo u vrijeme njihovog “komunizma s ljudskim likom”. Doduše, u to “humano” vrijeme nije bilo slobode govora ni za koga drugog osim za rigidne komunjare. Opet problem s memorijom pamćenja ljevičara.

Napokon dobra vijest za znanost u Hrvata

Još je davno Vergilije napisao: “Degeneres animus timor arquit” ili kukavne duše odaje strah.

Napokon dobra vijest za znanost u Hrvata. Za sve do sada izmišljene lijekove protiv karcinoma Ivan Đikić postao član Američke akademije. Živio sam više od šest godina u San Franciscu pa znam razliku između američkih i francuskih akademika. Tako je, uz Đikića, ove godine postala članica iste akademije i Michelle Obama, bivša prva dama. Uskoro će njenim putem i Hillary Clinton. Za Monicu Lewinsky još nema potvrđenih vijesti o kandidaturi.

Naravno, kod Hrvateka je na sam spomen titule američkog akademika zavladala neviđena euforija. Ni drugo mjesto u Moskvi nije izazvalo toliki ushit uz iskreni prijezir prema HAZU kojem naši ljevičari ne mogu oprostiti primitivni gaf što naš Ivica i Ivan Goldstein nisu upali među naše besmrtnike.

Moja lijeva frendica Nada Stariješ, nakon “sretnog događaja”, u trenutku trijumfa i iskrenosti je kliknula: “Srami se HAZU!”. To su i zaslužili. Još iz vremena Slaveka Goldsteina, “jugoslavenskog pisca” kako se Slavek predstavio u Madridu, iako se jugo-strvina već davno raspala, HAZU je pokazao svoje “klerofašističko” lice. Usprkos drugarskoj pomoći akademika Silobrčića i Kaštele, naš Slavek koji je u Karlovcu završio tek srednju trgovačku školu nije se uspio probiti u povijesni razred HAZU.

No, to ipak ne znači da naš Ivan Đikić nije zaslužio ulaz među besmrtnike. Naime, još se nije uspjelo izmjeriti tko je više pljuckao na zločestog Donalda Trumpa – Đikić ili Akademija. Sjećam se jednog TV javljanja iz Friska kad se budući akademik javljao domorocima u Lijepoj našoj tvrdnjom da je Hillary na korak do pobjede i ulaska u Bijelu kuću. Svojedobno je “dragi Ivo” Sanader poklonio velebnu vilu u Splitu akademicima Radmanu i Đikiću.

Uglavnom, nedugo potom su se naši “naučnici” posvađali i Đikić se povukao u osamu Njemačke, Švicarske i SAD-a. Spominjem taj dražesni detalj zato jer upravo danas, dok pišem ovaj subverzivni tekst, dr. Radman je u Washingtonu na svečanoj ceremoniji primanja u Američku akademiju znanosti.

Onu istu u koju je tako trijumfalno ušao i Đikić. Samo godinu dana prekasno. Svojedobno se naš “besmrtnik” istakao kao crna muha u čaši bijelog mlijeka kad se zajedno s nekolicinom dijalektički svjesnih drugova žestoko obrušio na prof. Pavu Barišića, tadašnjeg ministra prosvjete da je nesretnik plagijator, autoplagijator i crna ovca u našem (ne)bijelom društvu.

Kad se pokazalo da od toga nema ništa, naš je mister Đik odprhnuo opet u osamu Friska, a drugi “javni tužioc” Tomislav Janović, filozof, docent na Hrvatskim studijama Sveučilišta u Zagrebu, nezadovoljan što pravda nije pobijedila, vratio se na svoju katedru potpuno mirne  savjesti. I tako bi sve palo u zaborav da Hrvatske sveučilišne novine Universitas nisu 25. ožujka ove godine objavile vijest da je Matični odbor za polja filozofije i teologije oduzeo znanstveno zvanje višeg znanstvenog suradnika Tomislavu Jonoviću zbog znanstvene prijevare.

Naš Tomo u tim masovnim etičkim denuncijacijama nije djelovao samostalno. Zlobni desničarski krkani kolokvijalno su ih nazvali “Specijalni odred moralne milicije”. I opet se vraćamo na davno apsolviranu jednadžbu po kojoj funkcioniraju naši ljevičari: laži, laži pa će jednog dana ta laž postati i istina.

Kako bi samo autor te izreke Joseph Goebbels trebao biti ponosan na svoje hrvatske ljevičare. Oni su ipak u dubini svoje boljševičke duše sretni i zadovoljni jer je za njih opasan prof. Barišić ispao iz vladajuće ekipe, a na njegovo mjesto je došla njihova istomišljenica. Sve se to zbilo na ponos i diku Đikića i Janovića.

Kao da su oci teorije o masakru u Šri Lanki Klasić, Jakovina i Josipović

Ivo Josipović sve više sliči raštimanom, ne klaviru, već TV aparatu. Umjesto da popravi sliku o sebi, on povisuje ton.

Veliki tjedan za katolike je počeo vatrom, a završio krvlju u Šri Lanki. Nova teorija o masakru u Šri Lanki čini se nekako poznata. Kao da su joj autori Klasić, Jakovina i Josipović. Uzrok svirepog krvoprolića od 359 mrtvih i oko 500 ranjenih je osveta za nedavno masovno ubojstvo na Novom Zelandu.

Dana 15. ožujka ove godine u dvije džamije u Christchurchu ubijeno je 50 ljudi od strane bolesnog radikala. “Osvetnici” su, u dobro planiranoj paravojnoj akciji, što ubili što ranili više od 800 ljudi. Ne podsjeća li vas ta perverzna simetrija na naše ultra lijeve povjesničare.

Bleiburg, Križni put, Huda jama, 1.700 jama punih ubijenih u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Sloveniji, sve je to bila samo osveta za Jasenovac. Najprije osveta za 700.000 tisuća ubijenih, pa se ta prijesna laž stabilizirala na 83.000. I nakon tih spornih 83.000 nakon završetka Drugog svjetskog rata, po zapadnim izvorima, u Hrvatskoj je ubijeno 570.000 ljudi i to bez suda i presuda. Sad imamo mlade boljševike koje nam je podario Filozofski faks u Zagrebu s jeftinom teorijom o tobožnjoj osveti. Pustimo na stranu očiti nerazmjer u oba slučaja. Zadržimo se samo na elementarnom sramu. Fratri na Širokom Brijegu poubijani su metkom u potiljak…

Tuđmanov ministar vanjskih poslova, koji ga je neposredno nakon smrti primitivno napao u razgovoru za Pukanićev Nacional, na promociji svoje knjige okupio je gotovo cijeli državni vrh. Ni Predsjednica, ni Premjer, ni Predsjednik Sabora “pojma nemaju” što je Granić govorio o tek umrlom Tuđmanu.

Ploveće kazalište s prikazivanjem Granićeve bolje prošlosti se nastavlja. Došli su i JNA generali koji su se priključili Hrvatskoj vojsci. Iva Boban Valečić je euforična: “Došli su Kolinda, Jandroković, Plenković, Sessa, ministri, saborski zastupnici, veleposlanici, gospodarstvenici, ugledni odvjetnici, umjetnici…”. Potpuno je zaboravljeno i prešućeno bez trunka srama sve Granićevo ranije pljuvanje po mrtvom predsjedniku, snimka s Mirogoja kad dogovara podjelu “pola meni, pola tebi, pola Bagi”, nestale slike iz ministarstva itd.

Hrvatska je doista zemlja nemogućih mogućnosti. Stendhal se nije mogao odlučiti pa je napisao “Crveno i crno”.  Hrvatska se između crnog i bijelog u hipu odlučila za crno. Gledam faksimil na fejsu. Osobni doktor Milke Planinc kaže: “Bakarićeva je ideja bila da me nakon slamanja Maspoka postavi na čelo SKH. Tito me tada nije poznavao”.

Vrhunac karnevala bio bi dolazak Ante Gotovine, ali on je ipak izostao s tog derneka. Jedan od sudionika bljutavog vodvilja drugi mi je dan rekao: “Došao bi i Ante, ali je nešto obolio”. Isti dan sam vidio generala na nekoj fešti na TV. Dokaz više da ipak netko ima obraza i muda na ovoj ljigavoj i pokvarenoj političkoj sceni na kojoj je na žalost sve postalo relativno i moguće. Relativno kao i ovaj zgodan vic koji je na fejsu objavila Suzana Bandaković:

Doktor je pacijentu dao najviše još godinu dana života. Očajan, pacijent izvuče pištolj i ubije doktora. Sudac je bio puno bolji. Dao mu je petnaest godina.

Dobre vijesti iz BiH. Jozo Pavković: “Uvode se “rezervisti” u BiH. Sve podsjeća na 1991. g.”. Papa u Sarajevu ni jednom riječju ne spominje Hrvate. Dodik mu se zato ovih dana zahvaljuje u Vatikanu.

Dubrovnik je navodno postao tako skup da čak i Ronaldo dolazi u predsezoni…

Ivica Šola piše: eto opet ironije povijesti. Četiri dana prije požara u Notre-Dameu potpisan je bio ugovor o izgradnji velike džamije u Parizu koja će moći primiti 3.000 vjernika. Crkve gore, džamije niču…“.

Naklada Ljevak izdala je knjigu Hrvoja Klasića. E, da je naš Hrvojica izdao samo knjigu….

Nakon svega što sam danas napisao siguran sam kako će se profesionalni pljuvatelji, i to uvijek oni isti, oglasiti na svih pet portala koji ponedjeljkom prenose ovu kolumnu. Ti udbaško-orjunaški otpaci su poseban impuls mom desničarskom radu jer su njihove bljezgarije znak da imaju zadatak…koji je za njihov kvocijent malo pretežak.

Elbert Hubbard je jednom napisao: “Ako želite izbjeći kritiku nemojte činiti ništa, nemojte govoriti ništa i budite ništa”.

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

HODAK: Ljevičarskoj dvoličnosti nema kraja. Licemjeri svih zemalja, ujedinite se…

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Mladen Pavković: Šerbedžija nije sudjelovao u ratu jer se oženio. Sve drugo su priče.

Objavljeno

na

Mnogi su bili uvjereni da je glumac Rade Šerbedžija početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, odnosno u vrijeme hrvatskog Domovinskoga rata napustio Hrvatsku da ne sudjeluje u njezinu stvaranju, tim prije jer je Srbin, a mi smo se borili protiv srpske agresije i okupacije. Međutim, zahvaljujući ekskluzivnom razgovoru Ivice Marijačića u Hrvatskom tjedniku (8. kolovoza 2019.) s predsjednicom RH Kolindom Grabar Kitarović, a na koji su  tek sada reagirali odvjetnici Čedo Prodanović i Jadranka Sloković (Hrvatski tjednik, 19. rujna 2019.,) saznali smo pravu istinu o Šerbedžiji.

Odvjetnici u ime svog klijenta odgovaraju da je neistinita tvrdnja, koja je iznesena od strane urednika ovog tjednika g. Marijačića da je g. Rade Šerbedžija 90-tih otišao u Srbiju poduprijeti Miloševića, jer je proslavljeni umjetnik u to vrijeme otišao u Beograd „zato što je sklopio brak sa svojom suprugom gđom. Lenkom Udovički gdje su do odlaska u inozemstvo, jedno kraće vrijeme živjeli“. Osim toga, navode odvjetnici, „uz malo dobre volje, autor, kao i svatko drugi, lako je mogao utvrditi  kako je g. Šerbedžija  bio protivnik režima Slobodana Miloševića, a ne njegov zagovaratelj“.

„Isto tako, notorno je da je g. Šerbedžija sudjelovao u demonstracijama protiv režima Slobodana Miloševića, pisao i objavljivao pjesme protiv njega i sl. Zbog objavljivanja takvih neistinitih navoda, na najgrublji način povrijeđeno je pravo osobnosti g. Rade Šerbedžije, odnosno njegovo pravo na dostojanstvo, ugled i čast“ – ističu Šerbedžijini odvjetnici u rubrici „pisma čitatelja“ ovom tjedniku.

Znači, ako smo dobro razumjeli ovaj demanti, nije istina da je Šerbedžija u vrijeme Domovinskoga rata dezertirao, pobjegao, da nije želio braniti hrvatsku državu, već je istina da se u to vrijeme jednostavno „poklopilo“ njegova svadba i agresija, pa zbog obveza prema ženi nije mogao biti na dva mjesta- u Hrvatskoj i Srbiji.

U Hrvatsku se sa svojom Lenkom vratio nakon završetka Domovinskoga rata, kad smo već izbrojali najmanje 15 tisuća mrtvih i doživjeli grozote kao u nekim njegovim najboljim  filmovima, poput onog kojeg je 1991. snimio u Srbiji – „Dezerter“. Nakon rata u Hrvatskoj je dočekan  kao „junak i osloboditelj“, a za zasluge (ili što god drugo) dobio je na raspolaganje i dio otoka Brijuni, gdje svake godine priređuje kazališne i ine derneke. Nu, gdje je bio svih tih godina u vrijeme velikosrpske agresije odvjetnici ne otkrivaju, a osobito ne kako to da se u to vrijeme  ni kao gost nije pojavio u Hrvatskoj. Ne znamo i nikad nismo čuli da je u vrijeme rata na bilo koji način pomagao hrvatske stradalnike, a još manje da se kao i neke druge njegove kolege borio za Hrvatsku, gdje i danas odlično živi. Ne znamo i nismo čuli ni to da je otkako se vratio jednu predstavu ili koncert posvetio hrvatskim braniteljima i stradalnicima, a još manje da je posjetio Vukovar ili Škabrnju, da je na tamošnjim grobljima ili masovnim grobnicama zapalio svijeću.

Jedino što znamo iz odgovora njegovih odvjetnika je činjenica da je u vrijeme kad se ginulo otišao u Srbiju da se oženi, a ne da podupire režim Slobodana Miloševića te da svi oni koji drugačije govore i pišu o ovom umjetniku ili umetniku na „najgori način povređuju njegovo pravo na dostojanstvo, ugled i čast“.

Stoga, oprosti dragi Šerbedžija za sve nevolje koje smo ti možebitno nanijelo, jer nismo imali pojima da si 90-tih imao velikih obveza, poput svadbe, i da je to glavni razlog što te nismo vidjeli ni čuli dok su drugi ginuli, kako bi ti jednog dana sa svojom obitelji mogao doći u slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu i na krvi onih koji su dali život za hrvatsku Domovinu otpočeo novi život!

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Čemu služe Statut i Kodeks časti HND -a?

Objavljeno

na

Objavio

Opskurni lik koji piše za još opskurniji Index hr, Gordan Duhaček, nova je zvijezda lijevo-liberalno-anarhističke javne scene za koju je nabacivanje fekalijama na sve što se ne uklapa u njihov bolesni sustav vrijednosti „sloboda mišljenja i izražavanja“ – a svako protivljenje tom primitivizmu, vulgarnostima i zloćudnim lažima, klevetama i blaćenjima, znak „zaostalosti“, a ne rijetko i „udar na slobodu“.

Koju i čiju slobodu? Slobodu kojoj su temelj vulgarni izrazi, gadosti, psovke, primitivni vokabular kakav normalni i pristojni ljudi sa samopoštovanjem i elementarnim kućnim odgojem ne koriste ni u birtijama?

To jednostrano poimanje slobode – pri čemu je jednima (ljevičarima, liberalima, anarhistima) dopušteno sve (pa i ono što nigdje, ni u najdemokratskijim zemljama na svijetu nije), a nama drugima („desničarima“ i „konzervativcima“) se čak uskraćuje i pravo na obranu od tog vala primitivizma, u Hrvatskoj je postala neka vrsta „norme“ javnog ponašanja i komunikacije.

Dakako da je sloboda misli i izražavanja (pa i izgovorenom i pisanom riječju) neupitna tekovina demokracije i slobode i to nitko ne dovodi u pitanje.

No, što ćemo s odgovornošću za javno izrečenu ili napisanu riječ?

Može li se (bilo koga!) bez posljedica javno vrijeđati, izvrgavati ruglu, blatiti, klevetati, ponižavati i to na najprizemniji, najsiroviji i najvulgarniji način nepriličan javnoj komunikaciji?

Je li i to tekovina demokracije? Jesu li to civilizacijski dosezi naprednog i progresivnog društva? Bljuvotine i fekalije?

Ako jesu – što ćemo s temeljnim načelom slobode i demokracije po kojemu je sloboda svakoga od nas ograničena jednakom takvom slobodom drugog pripadnika društva?

Već je, nažalost, postalo uobičajeno da se bez ikakvih ograničenja i skrupula mogu kršiti temeljna ljudska prava (na dostojanstvo) i to čitavoj jednoj naciji i vjerskoj zajednici i to je čak hvale vrijedno, „napredno“ i „progresivno“ – naravno, kad su u pitanju oni koje se smatra „desničarima“ odnosno „konzervativcima“, ili točnije kad je riječ o Hrvatima i katolicima.

U svim drugim slučajevima to je „rasizam“, „ekstremizam“, „ksenofobija“, „fašizam“. Čak se i svaki pokušaj otpora (na pristojan način i rječnikom uobičajenim u javnoj komunikaciji) osuđuje kao „štetan“ i „nazadan“ i kvalificira kao „napad na slobodu mišljenja“.

Je li takvo stanje normalno i do kada ćemo mi Hrvati i katolici trpjeti ovu perverziju (ne nalazim primjereniju riječ, jer jedino ova barem donekle može izraziti ono što mislim)?

Zašto se sve uvrede i vulgarnosti koje se izraze (izgovore ili napišu) na račun većinskog hrvatskog naroda i katolika a priori i uvijek promatraju kroz prizmu „ljudskih prava i sloboda“ i „prava na javno izražavanje mišljenja“, a u obrnutim slučajevima – kad su meta neke druge ideološke, svjetonazorske, nacionalne ili vjerske skupine – to postaje „ekstremizam“, „rasizam“, „šovinizam“, „ksenofobija“, pa ne rijetko i „fašizam“?

Novi „mučenik“ lijevo-liberalno-anarhističke „slobodoumne“ i „progresivne“ scene (već spomenuti ospkurni tragikomični lik G. Duhaček) tvrdi kako se protiv njega vodi „kafkijanski proces“. I time se bave svi – od premijera do ministra policije, pravosuđa…i, naravno, medija. I to naveliko.

I sva ta buka „samo“ zato što je naš „Kafka“ javno (putem Twittera) izvrgnuo teškom ruglu jednu domoljubnu pjesmu („Vilo Velebita“) a time i sve one koji do nje drže – i ništa drugo. To što pjesma uživa kultni status u hrvatskome narodu, izraz je njegova ponosa i dostojanstva i što se zbog nje nekad robijalo po komunističkim kazamatima, koga briga?

Debilni uradak – kojega nitko sa zrncem zdrave pameti i mrvicom ljudskog dostojanstva ne bi bilo gdje objavio niti anonimno, a kamo li pod svojim imenom i u kojemu sve vrvi od fekalija (a one su sinonim za Hrvate i sve što je hrvatsko) – mogu braniti i zastupati samo jednako primitivni i beskarakterni pojedinci bez imalo morala, etike i savjesti.

I tu je u svemu najmanje kriv nesretni marginalac, najamnik i ekshibicionist koji radi za honorar i jedino uz pomoć takvih vulgarnosti i incidenata može privući pozornost javnosti.

Pravi krivci su oni koji čuče u busiji, potiču i stimuliraju ove bolesne pojave i potom svaki put spremno skaču u obranu takvih marginalaca i primitivaca, stoje iza objavljenih vulgarnosti i uvreda, zastupaju ih i brane i povrh svega promoviraju kao vrhunac „slobode izražavanja“.

Kako je vidljivo, takvih ima, itekako, na sve strane, pa i u „našem“ HND –u.

I nitko Hrvoja Zovka i njegove suradnike (koji su oštro i na prvu skočili u obranu svoga bacača fekalija Gordana Duhačeka – kako bi prevenirali svaku moguću društvenu osudu tog primitivizma i blaćenja cijelog hrvatskog naroda) ne pita, kako to da oni kao „legalisti“ i moralizatori koji nam drže lekcije i prijete prijavama međunarodnim asocijacijama ne poštuju vlastita pravila: Statut HND-a i Kodeks časti?

Pa eto (naravno, ne zbog Duhačeka, Zovka i njima sličnih, nego radi čestitih, savjesnih, moralnih i razumnih ljudi u ovoj zemlji koji se ne mire s pljuvanjem na bilo koga pa ni na Hrvate i katolike), podsjetimo kako u Statutu HND-a  i Kodeksu časti postoje odredbe u kojima se govori i o etičnosti novinarskog poziva, čuvanju dostojanstva i ugleda novinarske profesije, nužnosti poštivanja Ustava i zakona Republike Hrvatske, o njegovanju kulture i etike javne riječi, uvažavanju civilizacijskih dostignuća i vrijednosti – i sve to, vjerovali ili ne, ide u korak sa slobodom javne riječi.

 

STATUT

HRVATSKOG NOVINARSKOG DRUŠTVA

OPĆE ODREDBE

(…)

Članak 9.

Ciljevi i svrha djelovanja HND-a su:

  1. a) ostvarivanje profesionalnih interesa, etičnosti i slobode javnog izražavanja;
  2. b) promicanje Ustavom zajamčenih prava javnosti da bude izvještena o svim zbivanjima u društvu, te prava svake osobe na slobodu izražavanja, mišljenja i dostupnost svim javnim glasilima;
  3. c) čuvanje ugleda i dostojanstva profesije;
  4. d) zaštita novinara od samovolje izdavača i vlasnika medija;
  5. e) materijalna i socijalna zaštita novinara.

(…)

Članak 47.

  1. Novinarsko vijeće časti prati poštivanje načela i normi Kodeksa časti hrvatskih novinara te povodom prijave o povredi Kodeksa donosi odluku o tome je li novinar povrijedio norme i načela Kodeksa časti.
  2. Kodeks časti hrvatskih novinara je akt koji donosi HND, a kojime se utvrđuju etička, strukovna i druga pravila ponašanja u medijima. 
  3. Novinarsko vijeće časti može samostalno pokrenuti ili zatražiti internu ili javnu raspravu od drugih tijela HND-a o pojavama u javnom informiranju i medijskom prostoru kojima se teško krše norme i načela Kodeksa časti hrvatskih novinara, a koja su ujedno temeljna i opća načela profesionalnog novinarstva.

(Vidi –  dijelove teksta istaknuo: Z.P.;  stranica posjećena 18.9.2019.)

 

KODEKS ČASTI HRVATSKIH NOVINARA

OPĆA NAČELA

Pravo na točnu, potpunu i pravovremenu informaciju te slobodu mišljenja i izražavanja misli jedno je od temeljnih prava i sloboda svakog ljudskog bića, bez obzira na rasu, boju kože, spol, jezik, vjeru, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovinu, rođenje, naobrazbu, društveni položaj ili druge osobine. Iz tog prava javnosti da bude upoznata s činjenicama i mišljenjima proizlazi i cjelina obveza i prava novinara. U svom su radu novinari dužni braniti ljudska prava, dostojanstvo, slobode i vrijednosti, uvažavati pluralizam ideja i nazora, opirati se svim oblicima cenzure, pridonositi jačanju pravne države i kao dio javnosti sudjelovati u demokratskoj kontroli moći i vlasti. Novinari se pridržavaju Ustava i zakona Republike Hrvatske, njeguju kulturu i etiku javne riječi i uvažavaju civilizacijska dostignuća i vrijednosti. Njihova je obveza pridržavati se profesionalnih etičkih načela. Ovim se Kodeksom utvrđuju ta načela te štite neotuđiva prava pojedinaca i pravo javnosti na informaciju.

NOVINARSKI POZIV

  1. U svom se djelovanju novinari vode etikom novinarskog poziva. Oni čuvaju ugled, dostojanstvo i integritet svoje profesije, međusobno surađuju i njeguju kolegijalne odnose i profesionalnu solidarnost.
  2. Polazeći od načela da su u demokratskom društvu javna glasila slobodna, samostalna, istraživačka i otvorena za različita i raznolika mišljenja, novinar za svoj rad snosi odgovornost pred javnošću, zakonom i svojom profesionalnom organizacijom. Iznošenjem vlastitog i kritičkog stajališta u traganju za istinom, kao osnovnim načelom u profesionalnom radu, novinar aktivno sudjeluje u stvaranju javnog mnijenja i kolektivnom rasuđivanju o temama od javnog interesa.
  3. Novinar ima pravo i dužnost odbiti radni zadatak koji je u suprotnosti s profesionalnim etičkim standardima novinarskog posla.
  4. Rad novinara podliježe kritici javnosti. Novinari i uredništva obvezni su pažljivo se i kritički odnositi prema svim primjedbama i preporukama koje im se upućuju.

(Vidi ovdje – dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 18.9.2019.)

Čita li tko u HND-u vlastiti Statut i Kodeks časti – koji su temeljni dokumenti ovog strukovnog udruženja? Čisto sumnjam, jer to bi značilo da namjerno krše ova akta.

Jesu li teško vrijeđanje, ponižavanje i grubo omalovažavanje hrvatskog naroda i katolika „etičnost“ kojom se oni rukovode, jesu li to njihovi „civilizacijski dosezi“, je li to „čuvanje ugleda novinara“ i „zaštita dostojanstva profesije“ i na kraju, je li takav odnos prema većini građana u ovoj zemlji na tragu poštivanja Ustava i zakona Republike Hrvatske i doprinosi li harmoničnim i skladnim odnosima u društvu?

Nema apsolutne slobode – jer sloboda svakoga od nas ograničena je istom takvom slobodom drugog pojedinca. A ono što vrijedi za pojedince, vrijedi i za narode, rase, vjerske zajednice i društvene skupine. Bez izuzetka.

Krajnje je vrijeme da se postavi pitanje:

Do kada će Hrvati u vlastitoj zemlji trpjeti ovaj barbarski primitivizam i poniženja svake vrste?

Je li vrijeme da se tomu stane na kraj i konačno počne s primjenom zakonskih odredbi – ali, bez diskriminacije, jednako prema svakomu, koje god nacije, vjere, rase, vjerskog, ideološkog ili svjetonazorskog opredjeljenja bio?

Gospodine premijeru, ministre pravosuđa, gospođo predsjednice, saborski zastupnici, gospodo iz DORH-a, VAS PITAM! 

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari