Pratite nas

Kolumne

HODAK: Lijevi mediji misle da je Plenki prošao kao Hajduk u zadnjem ‘sučeljavanju’ s Dinamom u Splitu. Krivo!

Objavljeno

na

Samo “sučeljavanje“ bilo je po metodi AMR-u, tj. ”average minute ratingu” iliti slabo gledano. Zato je odmah spas zatražen u tzv. ”share” metodi koja se temelji na udjelu onih koji su u to vrijeme bili pred televizorima pa je nategnut broj gledatelja bio 35 %. To bi značilo da je svaki treći gledatelj, koji je bio pred TV ekranom, gledao ovaj nezanimljivi i blijedi spektakl.

Je li sučeljavanje navodno budućih premijera RH završeno je pred samo 13 posto onih koji gledaju HRT ili pred samo 13 posto svih homo politicusa, ostaje za sada nejasno. Po ”Direktno.hr” Plenki je pregazio Milanovića kao “plitki“ potok. Večernji, Jutarnji, 24sata i Novi list misle da je Plenki prošao kao Hajduk u zadnjem “sučeljavanju“ s Dinamom u Splitu. Krivo! Susret u Splitu nije završio 0:0 kao ovaj politički derby na Prisavlju. Kad kažem nula prema nula, onda prvenstveno mislim na kvalitetu sraza. Prozirni populizam, jeftina obećanja, amatersko razbacivanje milijardama, par oštrih startova s leđa koje “sudija“ nije primijetio i to je sve. Mediji, u skladu s nazorima svojih progresivnih, lijevih urednika, sve do jednog briljantnih bivših studenata Fakulteta političkih znanosti, objaviše pobjedu nad povampirenim fašizmom. Možda se netko od brojnih savjetnika trebao potruditi i nabaviti snimku prve političke TV debate održane u USA 26. rujna 1960. godine između predsjedničkih kandidata John F. Kennedya i Richard M. Nixona u studiju CBS Chicago.

Bio je to prvi TV dvoboj koji je jasno dao do znanja da će Kennedy postati prvi katolički predsjednik SAD-a. Tako je i bilo. Što možemo zaključiti nakon “sučeljavanja“ i anketa “tko je bio bolji“ koje nam plasiraju Jutarnji, Večernji, 24sata, HRT i Indeks? Ništa. Ili opet nula prema nula. Možda je pred ulazom u “Mramornu portu“ jedino falio crveni tepih i Tatjana Munižaba koja se u jarkoj crvenoj haljini s crvenom zvijezdom u kosi baca u naručje Zoranu Milanoviću i budućem ministru kulture Bojanu Glavaševiću. Samo “sučeljavanje“ bilo je po metodi AMR-u, tj. ”average minute ratingu” iliti slabo gledano. Zato je odmah spas zatražen u tzv. ”share” metodi koja se temelji na udjelu onih koji su u to vrijeme bili pred televizorima pa je nategnut broj gledatelja bio 35 %. To bi značilo da je svaki treći gledatelj, koji je bio pred TV ekranom, gledao ovaj nezanimljivi i blijedi spektakl. Što je i lako moguće jer u tom trenutku i nije bilo nešto osobito zanimljivo na HRT-u. Osim Olimpijade. Koju tako i tako nitko ne gleda.

Nedavno su prodavači izvorske vode u bocama oštro demantirali tvrdnju Gradskog vodovoda da je voda iz gradskih pipa čišća i zdravija od vode u njihovim bocama: “To je jednostavno nemoguće jer boce punimo iz gradskog vodovoda.“

U “non stop“ programu pod kodnim imenom “Suočavanje s prošlošću“ izvrsno se uklopila režiserka Irena Škorić. Njezin dokumentarni film “Neželjena baština“, za koji je glazbu napisao ex predsjednik Ivo Josipović, imat će svoju svjetsku premijeru ovih dana, tj. 18. kolovoza na međunarodnom “Sarajevo film festivalu“. Ne sumnjam da će u prvom redu te projekcije sjediti glavom i sijedom bradom Roberto de Niro. Film je suvremen i progresivan kakav je od prilike i “dragi Ivo No 2“ a i naša Irena. Govori o gorkoj sudbini “iznimno vrijednih spomenika koji govore o vremenu antifašističke borbe u naših naroda i narodnosti. Znači ne od “Triglava do Đevđelije“ nego na našim lokalitetima kao što su legendarni Srb, Banija, Kordun, Lika…Šteta što Irena nije s kamerom otišla malo i do Slovenije. I tamo ima vrijednih spomenika kao što je to već mitska Huda jama. Zapravo Škorićka i Josipović trebali su s filmskom tehnikom, a da bi bilo sve autentično i s tenkom krenuti iz Bleiburga pa do Teznog, Jazovke i sve do kraja “Križnog puta“. Čitavim putem izgrađeno je na tisuće NOB spomenika koji svaki na svoj način evociraju uspomene na dane “ponosa i slave“. Kako bi se De Niro oduševio kad bi se na svečanoj premijeri pokazao rudnik “Huda jama“ u kojem je živo zazidano oko 3.000 muškaraca, žena i djece. To je spomenik “vrlo visoke umjetničke vrijednosti“ koji govori i potvrđuje humani karakter “naše partizanske“ vojske. Film bi digao biranu publiku na noge kad bi se na kraju na platnu pojavila depeša “asistenta režije“ koji piše u Beograd: “Druže Maršale! Zadatak je izvršen… Smrt fašizmu-sloboda narodu!“, a koji proglas čita Ingrid Antičević-Marinović uz dramatičnu slobodarsku odu pobjedi, sve uz glazbu Ive Josipovića… Vandali su se okomili na 3.000 spomenika slobodi, crvenoj zvijezdi, kokardi, srpu i čekiću. To nije mogla ublažiti ni Jadranka Kosor s 2 milijuna kunića za spomenik u junačkom Srbu. Mislim da ona onako dobro “informisana“ ni danas nije čula za svećenika Juraja Gospodnetića i roštiljadu koju su “ustanici“ priredili svećeniku. Tako članica predsjedništva “Naprijed Hrvatska“ urbi et orbi kulturnoj kremi u Sarajevu prezentira dirljivu istinu o sudbini spomenika s likovima kojima se na četverouglatim glavama ističu kape s crvenom zvijezdom a u rukama srp i čekić kojim su operirali na križnom putu “narodne neprijatelje“. Ali Irena i Ivo nisu trebali za inspiracijom krenuti u 1945.g. Iste te “crvene zvijezde, srpovi i čekići, isto to urlanje smrt-fašizmu-sloboda-narodu pojaviše se i u jesen 1991. g. u Vukovaru, Škrabrnji, Dalju, Petrinji,a poslaše i ljupke “zvončiće“ u Zagreb, raketiraše Banske Dvore, poklaše sve živo na Ovčari, ljudi s istim uniformama sa “spomenika vrlo visoke umjetničke vrijednosti“ u tri dana pobiše 8.500 muškaraca i mladića u Srebrenici.

Dok ideološki zadojena Irena Škorić u svojem filmiću glorificira partizanske zločine, dotle filmski “redatelji apeliraju na Oreškovića da urazumi Hasanbegovića“ cmizdri Arsen Oremović u Večernjaku od 11. kolovoza ove godine. Hasanbegovića stvarno treba sankcionirati. Ne kao 1945.g. sa srpom i čekićem. Ima i rafiniranijih metoda. Vjerojatno Danci opet snimaju neki film u kojem ustašoidni branitelji ubijaju srpske bolesnike u nekoj psihijatrijskoj ustanovi, a Hasanbegović ne da za to lovu. I Irena je jedva skucala nešto ustaških kuna kako bi De Niru pokazala da je točna teorija da je NATO umjesto Beograda trebao malo “zdrmat“ Zagreb. A hrvatski redatelji će 3016.g. početi s pripremama za snimanje filma o “Domovinskom ratu“. Glazbu će skladati Joža Manolić. Obzirom na znanstvenu činjenicu da je grenlandski morski pas najdugovječniji kralježnjak te da živi čak četiri stotine godina ima izgleda i za naše udbaše. Od 8. svibnja 1945.g. bili su krvoločni kao morski psi. Spadaju među kralježnjake i sigurno su najdugovječnija vrsta na “ovim prostorima“. Za razliku od naših dragovoljaca i branitelja, nije im nikada bio ni u peti suicidni način razmišljanja. Skromni i pastoralni, u svojim privilegijama i izobilju odlaze na onaj svijet oko stotke. A 3.700 branitelja oduzelo je sebi život zbog grižnje savjesti zato jer su tijekom rata rušili spomenike “vrlo visoke umjetničke vrijednosti“. Kako to da Ireni Škorić, Hrvoju Hribaru, Vinku Brešanu i sličnim režiserima nije pala ideja da naprave film o toj tragičnoj temi? Uostalom, o toj jadnoj i bezidejnoj hrvatskoj filmskoj istini već sam pisao u više navrata. Zaostajemo za srpskim filmom jednu svjetlosnu godinu. Od “Tko to tamo peva“ pa do “Lepa sela lepo gore“ i u Jugi su srpski režiseri producirali i snimali “Sakupljače perja”, ”Maratonci trče počasni krug“ i bezbroj jakih i autohtonih filmova. U Hrvatskoj su se filmske elite bavile “Sutjeskom”, ”Neretvom“ i sličnim partizanijadama. Od vulgarne glorifikacije partizanskih poslijeratnih koljača i partijskih egzekutora malo nas je oslobodio Tonči Vrdoljak koji se još 1971.g. usudio snimiti film “U gori raste zelen bor“, a slijedio ga je ratni dnevnik Ivana Šibla “Kad čuješ zvona“. Danas u hrvatskom filmu sjede likovi koji snimaju filmove o ratu-u BiH! Tipovi koji ismijavaju katoličku crkvu i skupljaju jeftine poene kod Arsena Oremovića i Jurice Pavičića. Omiljene teme su im ratna ljubav Srbina i Hrvatice te borba protiv hrvatskog nacionalizma. I zato nas u Sarajevu prezentira Irena Škorić i Ivo Josipović. Da im Hasanbegović otključa blagajnu bili bi oni spremni snimiti i Hasanaginicu te pretvoriti bosansku usmenu baladu na filmskom platnu u putopis.

Nakon novog poskupljenja voznih karata, ZET-ovi putnici bit će se dužni vezati prilikom vožnje – da ne pobjegnu kontrolorima!

Ovih se dana javila kod naših jugonostalgičara i orjunaša u Slobodnoj jedna ideološka dilema (ili kako kažu moji Ličani ”delima”): uz Borisa Vlašića, Damira Pilića javio se i poznati Večernjakov progresivac Laci Mateić. “Delima“ spade u ljevičarsku klasiku. Jeftin je silogizam čuditi se zašto se ubojstvo Stjepana Đurekovića smatra zločinom, a ubojstvo Jugo ambasadora Vladimira Rolovića herojskim činom, a k tome se ubojici ambasadora, u prisustvu ministra branitelja i kulture, podiže spomenik. Drugovima nije jasno. I nikada ni neće biti. Šteta što je prekasno za lustraciju druže Laci. Miro Barešić borio se i u toj neravnopravnoj borbi ubio udbinog ambasadora za hrvatsku državu. Onu državu koju iz sveg srca niste željeli. Naravno da vi to sa svojim kvocijentom ne možete shvatiti. Vama se diže tlak kad fotići na Stradunu uhvate Adama Claytona iz U2. Evo ustaše! Valjda vam diže tlak i kad ste doznali da su potkove na alkarskim konjima u obliku slova ”U”. Mislim da je Slaven Letica na F.B-u objavio sliku najveće planine u državi Utah na kojoj je veliko slovo ”U”. Valjda je i to zgrozilo vaše bolesne umove. Vrlo dobro znate da je ambassador Rolović inače nekadašnji komadant Golog otoka prvi potegao pištolj. Zamislite ambasadora s pištoljem ispod pazuha! I vi sad laprdate o rodoljubnom i državnom terorizmu. Onaj tko se bori za svoj narod i svoju državu ne može ići u istu priču s onim koji šalje naoružane profesionalce na one koji tu državu žele. I ono što je pravno i činjenično relevantno: Rolović i Barešić našli su se oči u oči s pištoljima i jedan je poginuo. Ntko nije ušao ambasadoru u garažu i dokrajčio ga sjekirom. Samo fosilizirane kriptokomunističke glave mogu između hrvatskog rodoljuba i udbaških ubojica tražit znk jednakosti. Nelson Rolihlahla Mandela se 1942.g. priključio Afričkom nacionalnom kongresu koji se borio za prava većinskog crnačkog stanovništva. Nakon što je shvatio da nenasilna borba ne donosi rezultate organizirao je vojno krilo ANC-a i započeo kampanju sabotaža i ubojstava. Uhićen je bio i osuđen na doživotni zatvor. Na kraju 1993.g. dobio je bio Nobelovu nagradu za mir. Barešić je krenuo u borbu za prava većinskog stanovništva u potlačenoj Hrvatskoj, u kojoj su ga na kraju, po nalogu UDB-e, i ubili. I nije svijet u slučaju Mandele postavljao infatilno pitanje koje nam postavlja ofucani Laci “Može li se zločin opravdati višim ciljevima?“ Da je bilo slušati Borisa Vlašića, Davora Pilića, Ladislava Mateića Mandela bi zbog onih koji su bili zapaljeni u kamionskim gumama bio u ćeliji sve do smrti. A Nobelovu nagradu dobio bi samo De Klerk njegov bjelački protivnik. I svi ti smetlari ljudskih duša koji sad pljuckaju prema mrtvom Barešiću dobro znaju biografiju Nelsona Mandele, ali to znanje skrivaju k’o zmija noge. Miro Barešić kao i Zvonko Bušić ostaju hrvatski nacionalni heroji, a zahvaljujući, između ostalog, i njima komunistički ovisnici mogu danas pljuvati preko svojih ljevičarskih medija. Siktat će sve dok smrt jednog dana ne pokuca na njihova vrata. Jedino nasljeđe koje će ostati nakon njih bit će Joža Manolić. Stoga, uzalud vam trud svirači…

Američki špijun koji je uhićen te je priznao da mu je zadatak bio javiti od čega Hrvati uopće žive, pušten je jer to ni sami Hrvati ne znaju.

Zagrebački seljaci najavili su izlazak na ulice. Uzgajali su doma božićnu pšenicu, a država je ne želi otkupiti.

Iz socijalne karte malog Isusa vidljivo je da nije rođen na državnim jaslama.

Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Revolucija teče i dalje, ne posustaje

Objavljeno

na

Objavio

Revolucija teče i dalje

Danas ljudi žive duže nego ikada u povijesti, a svijet se mijenja brže nego ikada. Tako da prosječan čovjek mora barem dva-tri puta promijeniti pogled na svijet ako želi ići ukorak s tim promjenama, ostati u trendu. Tako je, primjerice, prosječan profesor s filozofskog ili s fakulteta politologije s jednakim žarom pisao radove u kojima se zalagao za ”diktaturu proletarijata” i radove u kojima je slavio višestranačku demokraciju, a ako poživi nije isključeno da će pozdraviti i pobjedu nadolazećeg totalitarizma. Promjeni su podložna ne samo politička uvjerenja nego i dublji stavovi, uvjerenja i uvidi. Kako stvari stoje, sve do podjele ljudi na muškarce i žene.

Početkom dvadesetog stoljeća pjevao je, da ne kažem vikao, Vladimir Majakovski: Dosta nam je života po tragu/ što ostaviše Adam i Eva./ Ošinimo historije ragu!/ Lijeva!/ Lijeva!/ Lijeva! Ovom zahtjevu ne može se suprotstaviti argumentom, razumnim razlogom. Gdje se maršira, razlozi malo vrijede. Osobito ako se maršira samo jednom nogom (A tko li to desnom stupa?/ Lijeva!/ Lijeva!/ Lijeva!).

U Priručniku fantastične zoologije J. L. Borgesa navodi se i nasnas stvorenje koje ”ima samo jedno oko, jedan obraz, jednu ruku, jednu nogu, pola trupa i pola srca”. Nasnas je Flaubertov izmišljaj iz Iskušenja svetoga Antuna premda je u stvari, kako se navodi u Borgesovu Priručniku, ”potomak Shikka, demonskog stvorenja okomito podijeljenog” iz arapskih priča. Upravo takvom primjerku fantastične faune nalikuje marširant Vladimira Majakovskog.

Marširaju kroz institucije

GramsciOno što nas plaši nije činjenica da takvi nasnasi postoje nego to što oni ultimativno zahtijevaju i od ostalih da skakuću na jednoj nozi, osjećaju s pola srca, gledaju samo jednim okom, rade samo lijevom rukom i nikada ne okreću drugi obraz. I taj pritisak, različitog intenziteta ali postojan, traje do danas, štoviše danas je možda snažniji nego ikada prije. Jer su mu na raspolaganju moćnija sredstva nego ikada prije. Nekada su marširanti dizali revolucije i provodili teror ako bi se dočepali vlasti, no već dugo, po naputku A. Gramscija, oni marširaju kroz institucije. To je manje opasno i vrlo efikasno. Tako je došlo do ubrzanja spominjanih promjena i do toga da prosječan čovjek srednjih godina danas sama sebe zatječe u potpuno izmijenjenom kulturnom i društvenom okolišu te mu dođe da poput Preradovićeva putnika zavapi: Bože mili, kud sam zašo!

Revolucija teče i dalje, ne posustaje. Samo se nekad činilo da je izvor na istoku, a danas se čini da je izvor na zapadu. A izvor je zapravo u ljudskoj naravi, u onom prokletom osjećanju bačenosti u svijet. Koje zaliječiti može samo vjera u Boga ili obogotvorenje čovjeka. U našoj civilizaciji prvo rješenje slabi, a drugo jača. Ironično je nastojanje da se čovjeka što više uzvisi, u konačnici nekako uvijek ispadne kao nasilje nad čovjekom i njegovo poniženje. Najnoviji udari na zdrav razum ljudski događaju se u prvom redu u sferi jezika. Zaposjedanjem jezika zaposjeda se i mišljenje. Tako se sloboda mišljenja unaprijed onemogućava, dakle prije nego što do ikakvog mišljenja i dođe. Jer jezik nije samo sredstvo sporazumijevanja, nego i sredstvo mišljenja. Uspostava planske ideološke kontrole nad jezikom jest i uspostava učinkovite kontrole nad mišljenjem ljudi.

Stoga nakon ideologiziranog Marša za znanost, kojem smo svjedočili ovih dana, i Hoda za život, koji će se održati 19. svibnja, svoj skromni ulog stavljam na ovaj drugi događaj. A isto savjetujem i svim onima kojima je do punine života, slobode, istine… Dok još mogu birati.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Još nisu shvatili da je politika Velike Srbije poražena

Objavljeno

na

Objavio

Glasovi koji s istoka dopiru do Hrvatske pokazuju da se u srbijanskoj politici prema Hrvatima već skoro dva stoljeća ništa nije promijenilo.

Ono što nam danas poručuju ministri iz Beograda ima prizvuk poruka iz Načrtanija Ilije Garašanina, dokumenta čija je glavna poruka – do istrage naše ili vaše. Prevedeno na suvremeni hrvatski jezik to bi značilo do nestanka vašeg ili našeg, piše Ante Gugo / Večernji list

Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća srbijanski političari krenuli su u suludu avanturu kojoj je cilj bio ostvarenje velikosrpske ideje pokrenute u spomenutom Načrtaniju, a kasnije razrađeno u Memorandumu Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU). Riječ je o političkom nacrtu po kojem su svi Srbi trebali živjeti u jednoj državi.

Cijena tog suludog nacionalističkog velikosrpskog projekta bila je više od 100 tisuća mrtvih u ratovima koje su njegovi kreatori pokrenuli zbog ostvarenja sna o Velikoj Srbiji.

Iako vojno poraženi zbog čudnog odnosa zapadnih sila prema pokretačima najvećih ratnih zločina u suvremenoj Europi nakon Hitlera, nositelji te zločinačke politike nikad nisu bili i stvarno poraženi. Da jesu nikad se ne bi moglo dogoditi da predsjednik Srbije postane Aleksandar Vučić, politički učenik osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja.

Vučića će povijest zapamtiti po izjavama kako će Glina uvijek biti srpska zemlja, te da za svakog mrtvog Srbina treba pobiti stotinu Muslimana. Kulminacija odbijanja priznavanja poraza velikosrpske politike došla je ovih dana iz usta srbijanskog ministra obrane Aleksandra Vulina.

Nakon što je tijekom posjeta hrvatskog saborskog izaslanstva Skupštini Srbije ratni Zločinac Vojislav Šešelj u zgradi parlamenta gazio hrvatsku zastavu i vrijeđao naše političare, po incidentnoj retorici poznat ministar obrane Srbije Aleksandar Vulin najavio je svoj dolazak na komemoraciju u Jasenovcu.

Iz Vlade Republike Hrvatske poručeno je kako ne bi bilo dobro da po izazivanju incidenata poznat političar dođe na komemoraciju. Vulin je odgovorio da o njegovu dolasku u Hrvatsku ne može odlučivati nitko iz Hrvatske nego samo vrhovni zapovjednik Vojske Srbije.

Takvu uvredu nije bilo moguće prešutjeti i nakon samo nekoliko sati srbijanski ministar obrane proglašen je nepoželjnom osobom. Sve ovo uglavnom je poznato, ali podsjetio sam na to zbog uvoda u malo ozbiljniju analizu. Hrvatska je, naime, već dugo u situaciji da mora trpjeti uvrede iz Srbije.

Naša zemlja je samo mali djelić velikog svjetskog geostrateškog mozaika. Kao članica NATO saveza uživa podršku i zaštitu moćnih svjetskih sila, ali ima i određene obveze. Nije nikakva nepoznanica kako NATO ne želi da Srbija bude pod potpunim ruskim utjecajem jer bi to unosilo dodatni nemir u ovaj dio Europe.

Problem posebno postaje izražen nakon jačanja rusko-turskog savezništva. To dovodi do kompliciranja političkih prilika u Bosni i Hercegovini. Hrvatska ima ustavnu obvezu prema Hrvatima u BiH. Dakle, vodeći vanjsku politiku domovina osim o interesima Republike Hrvatske mora voditi računa i o interesima Hrvata u BiH.

Prečesto se hrvatsku Vladu optuživalo za podložničku politiku prema Europskoj uniji i NATO savezu, ali oni koji su glasni u takvim kritikama nikad ne nude alternative. Oni nikad ne kažu kako ostvariti hrvatske nacionalne interese bez onih koji praktično upravljaju suvremenim svijetom.

Koliko bi se Hrvatska osjećala sigurno bez potpore NATO-a i EU u okruženju u kojem srbijanski ministar poručuje da će vrhovni zapovjednik Vojske Srbije odlučiti kada će on doći u Hrvatsku ili dok u Italiji postoji Uprava Zadra u izbjeglištvu koju financira talijanski parlament?

Kakva bi bila budućnost Hrvata u BiH kad za njih ne bi mogla skrbiti Hrvatska koja iza leđa ima EU i NATO? Kritičari hrvatske Vlade nikad ne odgovaraju na ova pitanja. Treba li biti posebno mudar kako bi se moglo odgovoriti na pitanje kome je najviše u interesu da Hrvatsku odmakne od EU i NATO saveza? Jasno je kao dan da je to igra u Srbiji, odnosno u sjedištima sila koje u ovom trenutku stoje iza države koja se još uvijek nije pomirila s vojnim i političkim porazom koji joj je nanijela Hrvatska u Domovinskom ratu.

Srpskim političarima nije u interesu pričati o novijoj povijesti jer oni su svjesni da su tu na skliskom tlu. Njima je draže pričati o malo daljoj povijesti jer tu su teorije koje su nam oni nametnuli kroz godine svoje hegemonije u doba komunističke Jugoslavije.

Oni bi i danas pričali o logoru u Jasenovcu, ali ne bi pričali o tome da se 1941. godine Srbija bila prva država u Europi koja je objavila da je očišćena od Židova. Potpredsjednica srbijanske Vlade poručuje kako u Jasenovcu postoje ustaški simboli, aludirajući na znakovlje HOS-a iz Domovinskog rata, ali ne govori ništa o službenoj rehabilitaciji četničkog vojvode iz Drugog svjetskog rata, Draže Mihailovića.

Ta ista gospođa Zorana Mihajlović osuđuje izjavu hrvatskog premijera Plenkovića zbog toga što je jasno rekao kako je Srbija bila agresor na Hrvatsku. To je samo još jedan u nizu dokaza koji nam govore kako se srpska politička elita do danas nije odrekla svoje velikosrpske politike.

U interesnim sukobljavanjima velikih sila Hrvatska ne može i ne smije ostati sama na političkoj vjetrometini. To bi morali imati na umu svi oni koji pomišljaju na kritiziranje hrvatsko proeuropske politike.

Oni koji su danas tako gorljivo protiv hrvatske odgovorne politike prema Europskoj uniji i NATO savezu rade u najboljem interesu onih koji Hrvatsku ne žele gledati na političkoj i zemljopisnoj karti Europe.

Iz Srbije dopiru glasovi da bi njihova Vlada mogla odgovoriti na proglašenje Aleksandra Vulina nepoželjnom osobom u Hrvatskoj. Kažu da bi oni isto mogli uzvratiti prema dvojici hrvatski ministara, Krstičeviću i Medvedu.

Hrvatski ministar obrane Damir Krstičević u Domovinskom ratu bio je zapovjednik Četvrte gardijske brigade, a Tomo Medved jedan od zapovjednika Prve gardijske brigade. Da su htjeli, ta dvojica generala došla bi im 1995. godine.

Ante Gugo / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati