Pratite nas

Kolumne

HODAK: Lijevi mediji misle da je Plenki prošao kao Hajduk u zadnjem ‘sučeljavanju’ s Dinamom u Splitu. Krivo!

Objavljeno

na

Samo “sučeljavanje“ bilo je po metodi AMR-u, tj. ”average minute ratingu” iliti slabo gledano. Zato je odmah spas zatražen u tzv. ”share” metodi koja se temelji na udjelu onih koji su u to vrijeme bili pred televizorima pa je nategnut broj gledatelja bio 35 %. To bi značilo da je svaki treći gledatelj, koji je bio pred TV ekranom, gledao ovaj nezanimljivi i blijedi spektakl.

Je li sučeljavanje navodno budućih premijera RH završeno je pred samo 13 posto onih koji gledaju HRT ili pred samo 13 posto svih homo politicusa, ostaje za sada nejasno. Po ”Direktno.hr” Plenki je pregazio Milanovića kao “plitki“ potok. Večernji, Jutarnji, 24sata i Novi list misle da je Plenki prošao kao Hajduk u zadnjem “sučeljavanju“ s Dinamom u Splitu. Krivo! Susret u Splitu nije završio 0:0 kao ovaj politički derby na Prisavlju. Kad kažem nula prema nula, onda prvenstveno mislim na kvalitetu sraza. Prozirni populizam, jeftina obećanja, amatersko razbacivanje milijardama, par oštrih startova s leđa koje “sudija“ nije primijetio i to je sve. Mediji, u skladu s nazorima svojih progresivnih, lijevih urednika, sve do jednog briljantnih bivših studenata Fakulteta političkih znanosti, objaviše pobjedu nad povampirenim fašizmom. Možda se netko od brojnih savjetnika trebao potruditi i nabaviti snimku prve političke TV debate održane u USA 26. rujna 1960. godine između predsjedničkih kandidata John F. Kennedya i Richard M. Nixona u studiju CBS Chicago.

Bio je to prvi TV dvoboj koji je jasno dao do znanja da će Kennedy postati prvi katolički predsjednik SAD-a. Tako je i bilo. Što možemo zaključiti nakon “sučeljavanja“ i anketa “tko je bio bolji“ koje nam plasiraju Jutarnji, Večernji, 24sata, HRT i Indeks? Ništa. Ili opet nula prema nula. Možda je pred ulazom u “Mramornu portu“ jedino falio crveni tepih i Tatjana Munižaba koja se u jarkoj crvenoj haljini s crvenom zvijezdom u kosi baca u naručje Zoranu Milanoviću i budućem ministru kulture Bojanu Glavaševiću. Samo “sučeljavanje“ bilo je po metodi AMR-u, tj. ”average minute ratingu” iliti slabo gledano. Zato je odmah spas zatražen u tzv. ”share” metodi koja se temelji na udjelu onih koji su u to vrijeme bili pred televizorima pa je nategnut broj gledatelja bio 35 %. To bi značilo da je svaki treći gledatelj, koji je bio pred TV ekranom, gledao ovaj nezanimljivi i blijedi spektakl. Što je i lako moguće jer u tom trenutku i nije bilo nešto osobito zanimljivo na HRT-u. Osim Olimpijade. Koju tako i tako nitko ne gleda.

Nedavno su prodavači izvorske vode u bocama oštro demantirali tvrdnju Gradskog vodovoda da je voda iz gradskih pipa čišća i zdravija od vode u njihovim bocama: “To je jednostavno nemoguće jer boce punimo iz gradskog vodovoda.“

U “non stop“ programu pod kodnim imenom “Suočavanje s prošlošću“ izvrsno se uklopila režiserka Irena Škorić. Njezin dokumentarni film “Neželjena baština“, za koji je glazbu napisao ex predsjednik Ivo Josipović, imat će svoju svjetsku premijeru ovih dana, tj. 18. kolovoza na međunarodnom “Sarajevo film festivalu“. Ne sumnjam da će u prvom redu te projekcije sjediti glavom i sijedom bradom Roberto de Niro. Film je suvremen i progresivan kakav je od prilike i “dragi Ivo No 2“ a i naša Irena. Govori o gorkoj sudbini “iznimno vrijednih spomenika koji govore o vremenu antifašističke borbe u naših naroda i narodnosti. Znači ne od “Triglava do Đevđelije“ nego na našim lokalitetima kao što su legendarni Srb, Banija, Kordun, Lika…Šteta što Irena nije s kamerom otišla malo i do Slovenije. I tamo ima vrijednih spomenika kao što je to već mitska Huda jama. Zapravo Škorićka i Josipović trebali su s filmskom tehnikom, a da bi bilo sve autentično i s tenkom krenuti iz Bleiburga pa do Teznog, Jazovke i sve do kraja “Križnog puta“. Čitavim putem izgrađeno je na tisuće NOB spomenika koji svaki na svoj način evociraju uspomene na dane “ponosa i slave“. Kako bi se De Niro oduševio kad bi se na svečanoj premijeri pokazao rudnik “Huda jama“ u kojem je živo zazidano oko 3.000 muškaraca, žena i djece. To je spomenik “vrlo visoke umjetničke vrijednosti“ koji govori i potvrđuje humani karakter “naše partizanske“ vojske. Film bi digao biranu publiku na noge kad bi se na kraju na platnu pojavila depeša “asistenta režije“ koji piše u Beograd: “Druže Maršale! Zadatak je izvršen… Smrt fašizmu-sloboda narodu!“, a koji proglas čita Ingrid Antičević-Marinović uz dramatičnu slobodarsku odu pobjedi, sve uz glazbu Ive Josipovića… Vandali su se okomili na 3.000 spomenika slobodi, crvenoj zvijezdi, kokardi, srpu i čekiću. To nije mogla ublažiti ni Jadranka Kosor s 2 milijuna kunića za spomenik u junačkom Srbu. Mislim da ona onako dobro “informisana“ ni danas nije čula za svećenika Juraja Gospodnetića i roštiljadu koju su “ustanici“ priredili svećeniku. Tako članica predsjedništva “Naprijed Hrvatska“ urbi et orbi kulturnoj kremi u Sarajevu prezentira dirljivu istinu o sudbini spomenika s likovima kojima se na četverouglatim glavama ističu kape s crvenom zvijezdom a u rukama srp i čekić kojim su operirali na križnom putu “narodne neprijatelje“. Ali Irena i Ivo nisu trebali za inspiracijom krenuti u 1945.g. Iste te “crvene zvijezde, srpovi i čekići, isto to urlanje smrt-fašizmu-sloboda-narodu pojaviše se i u jesen 1991. g. u Vukovaru, Škrabrnji, Dalju, Petrinji,a poslaše i ljupke “zvončiće“ u Zagreb, raketiraše Banske Dvore, poklaše sve živo na Ovčari, ljudi s istim uniformama sa “spomenika vrlo visoke umjetničke vrijednosti“ u tri dana pobiše 8.500 muškaraca i mladića u Srebrenici.

Dok ideološki zadojena Irena Škorić u svojem filmiću glorificira partizanske zločine, dotle filmski “redatelji apeliraju na Oreškovića da urazumi Hasanbegovića“ cmizdri Arsen Oremović u Večernjaku od 11. kolovoza ove godine. Hasanbegovića stvarno treba sankcionirati. Ne kao 1945.g. sa srpom i čekićem. Ima i rafiniranijih metoda. Vjerojatno Danci opet snimaju neki film u kojem ustašoidni branitelji ubijaju srpske bolesnike u nekoj psihijatrijskoj ustanovi, a Hasanbegović ne da za to lovu. I Irena je jedva skucala nešto ustaških kuna kako bi De Niru pokazala da je točna teorija da je NATO umjesto Beograda trebao malo “zdrmat“ Zagreb. A hrvatski redatelji će 3016.g. početi s pripremama za snimanje filma o “Domovinskom ratu“. Glazbu će skladati Joža Manolić. Obzirom na znanstvenu činjenicu da je grenlandski morski pas najdugovječniji kralježnjak te da živi čak četiri stotine godina ima izgleda i za naše udbaše. Od 8. svibnja 1945.g. bili su krvoločni kao morski psi. Spadaju među kralježnjake i sigurno su najdugovječnija vrsta na “ovim prostorima“. Za razliku od naših dragovoljaca i branitelja, nije im nikada bio ni u peti suicidni način razmišljanja. Skromni i pastoralni, u svojim privilegijama i izobilju odlaze na onaj svijet oko stotke. A 3.700 branitelja oduzelo je sebi život zbog grižnje savjesti zato jer su tijekom rata rušili spomenike “vrlo visoke umjetničke vrijednosti“. Kako to da Ireni Škorić, Hrvoju Hribaru, Vinku Brešanu i sličnim režiserima nije pala ideja da naprave film o toj tragičnoj temi? Uostalom, o toj jadnoj i bezidejnoj hrvatskoj filmskoj istini već sam pisao u više navrata. Zaostajemo za srpskim filmom jednu svjetlosnu godinu. Od “Tko to tamo peva“ pa do “Lepa sela lepo gore“ i u Jugi su srpski režiseri producirali i snimali “Sakupljače perja”, ”Maratonci trče počasni krug“ i bezbroj jakih i autohtonih filmova. U Hrvatskoj su se filmske elite bavile “Sutjeskom”, ”Neretvom“ i sličnim partizanijadama. Od vulgarne glorifikacije partizanskih poslijeratnih koljača i partijskih egzekutora malo nas je oslobodio Tonči Vrdoljak koji se još 1971.g. usudio snimiti film “U gori raste zelen bor“, a slijedio ga je ratni dnevnik Ivana Šibla “Kad čuješ zvona“. Danas u hrvatskom filmu sjede likovi koji snimaju filmove o ratu-u BiH! Tipovi koji ismijavaju katoličku crkvu i skupljaju jeftine poene kod Arsena Oremovića i Jurice Pavičića. Omiljene teme su im ratna ljubav Srbina i Hrvatice te borba protiv hrvatskog nacionalizma. I zato nas u Sarajevu prezentira Irena Škorić i Ivo Josipović. Da im Hasanbegović otključa blagajnu bili bi oni spremni snimiti i Hasanaginicu te pretvoriti bosansku usmenu baladu na filmskom platnu u putopis.

Nakon novog poskupljenja voznih karata, ZET-ovi putnici bit će se dužni vezati prilikom vožnje – da ne pobjegnu kontrolorima!

Ovih se dana javila kod naših jugonostalgičara i orjunaša u Slobodnoj jedna ideološka dilema (ili kako kažu moji Ličani ”delima”): uz Borisa Vlašića, Damira Pilića javio se i poznati Večernjakov progresivac Laci Mateić. “Delima“ spade u ljevičarsku klasiku. Jeftin je silogizam čuditi se zašto se ubojstvo Stjepana Đurekovića smatra zločinom, a ubojstvo Jugo ambasadora Vladimira Rolovića herojskim činom, a k tome se ubojici ambasadora, u prisustvu ministra branitelja i kulture, podiže spomenik. Drugovima nije jasno. I nikada ni neće biti. Šteta što je prekasno za lustraciju druže Laci. Miro Barešić borio se i u toj neravnopravnoj borbi ubio udbinog ambasadora za hrvatsku državu. Onu državu koju iz sveg srca niste željeli. Naravno da vi to sa svojim kvocijentom ne možete shvatiti. Vama se diže tlak kad fotići na Stradunu uhvate Adama Claytona iz U2. Evo ustaše! Valjda vam diže tlak i kad ste doznali da su potkove na alkarskim konjima u obliku slova ”U”. Mislim da je Slaven Letica na F.B-u objavio sliku najveće planine u državi Utah na kojoj je veliko slovo ”U”. Valjda je i to zgrozilo vaše bolesne umove. Vrlo dobro znate da je ambassador Rolović inače nekadašnji komadant Golog otoka prvi potegao pištolj. Zamislite ambasadora s pištoljem ispod pazuha! I vi sad laprdate o rodoljubnom i državnom terorizmu. Onaj tko se bori za svoj narod i svoju državu ne može ići u istu priču s onim koji šalje naoružane profesionalce na one koji tu državu žele. I ono što je pravno i činjenično relevantno: Rolović i Barešić našli su se oči u oči s pištoljima i jedan je poginuo. Ntko nije ušao ambasadoru u garažu i dokrajčio ga sjekirom. Samo fosilizirane kriptokomunističke glave mogu između hrvatskog rodoljuba i udbaških ubojica tražit znk jednakosti. Nelson Rolihlahla Mandela se 1942.g. priključio Afričkom nacionalnom kongresu koji se borio za prava većinskog crnačkog stanovništva. Nakon što je shvatio da nenasilna borba ne donosi rezultate organizirao je vojno krilo ANC-a i započeo kampanju sabotaža i ubojstava. Uhićen je bio i osuđen na doživotni zatvor. Na kraju 1993.g. dobio je bio Nobelovu nagradu za mir. Barešić je krenuo u borbu za prava većinskog stanovništva u potlačenoj Hrvatskoj, u kojoj su ga na kraju, po nalogu UDB-e, i ubili. I nije svijet u slučaju Mandele postavljao infatilno pitanje koje nam postavlja ofucani Laci “Može li se zločin opravdati višim ciljevima?“ Da je bilo slušati Borisa Vlašića, Davora Pilića, Ladislava Mateića Mandela bi zbog onih koji su bili zapaljeni u kamionskim gumama bio u ćeliji sve do smrti. A Nobelovu nagradu dobio bi samo De Klerk njegov bjelački protivnik. I svi ti smetlari ljudskih duša koji sad pljuckaju prema mrtvom Barešiću dobro znaju biografiju Nelsona Mandele, ali to znanje skrivaju k’o zmija noge. Miro Barešić kao i Zvonko Bušić ostaju hrvatski nacionalni heroji, a zahvaljujući, između ostalog, i njima komunistički ovisnici mogu danas pljuvati preko svojih ljevičarskih medija. Siktat će sve dok smrt jednog dana ne pokuca na njihova vrata. Jedino nasljeđe koje će ostati nakon njih bit će Joža Manolić. Stoga, uzalud vam trud svirači…

Američki špijun koji je uhićen te je priznao da mu je zadatak bio javiti od čega Hrvati uopće žive, pušten je jer to ni sami Hrvati ne znaju.

Zagrebački seljaci najavili su izlazak na ulice. Uzgajali su doma božićnu pšenicu, a država je ne želi otkupiti.

Iz socijalne karte malog Isusa vidljivo je da nije rođen na državnim jaslama.

Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: ‘Režim na konopcima – ovo je Hrvatska ‘

Objavljeno

na

Objavio

Sve što ujedinjuje hrvatske igrače utkano je u pjesmu „Lijepa li si“

I. Trijumf

Hrvatski dječak ispod Velebita, s kozama i jaknom, očito ne kupljenom po njegovoj mjeri, zatim hrvatski dječaci iz središnje Bosne, iz Posavine, iz Slavonije, iz okolice Splita i dalmatinskoga zaleđa, iz Imotskoga, Hercegovine, hrvatski dječaci odrasli u europskim zemljama daleko od domova svojih djedova i baka, svojih roditelja, nazad tridesetak godine, ili nešto manje, u prosjeku, krenuli su na svoj životni put. Na vidicima ispred njih nije bilo sigurnih putokaza preko oštrih kamenih vrhova ispod Velebita, niti u ravnicama Posavine, niti u brdima Bosne, niti u kamenitoj ravnici okupanoj mrkom zemljom visoke Hercegovine. Sunce im je bilo visoki putokaz, kao i snovi s kojima su ustajali i lijegali, a nebo što se ulijevalo u ravnice, mora ili dodirivalo planine – prostranstvo tih snova. Zaviriti iza toga i vidjeti imali svijeta dalje. Nigdje nije bilo zaletišta, samo oni, obitelji, svakodnevna borba za život, uvijek i isključivo nasuprot režimu, sa strahom roditelja nad njima, djedova i baka nad njihovim roditeljima, jer uspomene i sjećanja su bila gorka i tragična. Bar se pokušalo zaštiti tu djecu od jezivih sjećanja.

Ali povijest se poigrala i s tim dječacima.

I s njihovim izbornikom, malo starijim od njih, upravo toliko da im i u tom vremenu bude zaštita, kao i danas kad su velikani sporta i ikone masa diljem svijeta.

Manje više stigli su ih strahovi djedova i baka, roditelja, tu negdje su, u neposrednoj blizini stasali uz njih ti strahovi i iskoristili su priliku udariti po njihovim životima, ostavljajući neizbrisiv podsjetnik o tome tko su i što su. Jer zbog toga tko su i što su – udarili su na njihove živote.

To dječake nije ubilo, jest ranilo, neke više neke manje, ali sve njih dovoljno da iz svojih obitelji ponesu u život svijest o sebi, surovosti života i posebice svijest o tome, da moraju sami do nebeskih visina. Da sve što žele mogu jedino postići čvrstom vjerom da oko njih negdje ima sličnih ljudi, ne onih koji su strahove njihovih starijih utisnuli u njihove živote. Bilo je prirodno da se ti mladići, bez obzira na geografski udaljene polaske u živote, susretnu, jer jednako kao što se zlo i nesreća pronalaze kako bi ojačali svoje namjere, tako se kroz povijest susreću na najneobičnije načine putnici s istim vizijama i snovima. I jedni drugima, usprkos oprezu i teškim iskustvima pomognu, pronalazeći među sobom nešto što je jače od svakoga iskušenja i što ih ujedinjuje.

Sve to što ih ujedinjuje utkano je u pjesmu „Lijepa li si“.

Nije stoga nikome normalnom ili kako bi Vedran Kukavica u svojim internetskim šalama istaknuo – nikome među ljudima, nije čudno, da su nogometni legionari hrvatskoga naroda, nakon trijumfalnoga pohoda na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, htjeli da s njima pri ulasku u Zagreb svome narodu, bude Marko Perković Thompson.

Jer i on nosi takav biljeg.

I on je pobjednik.

Ulazak nogometaša u Hrvatsku u pratnji dvaju borbenih zrakoplova Hrvatske vojske, doček u zračnoj luci „Dr. Franjo Tuđman“, pa trijumfalni put prema glavnom zagrebačkom Trgu, silno me podsjetio na ulazak rimskih pobjednika s vojnih pohoda, koji su širili slavu Rima.

Međutim, golema je razlika.

Naime, rimske vojkovođe, čije su legije ostajale pred Rimom, na carskome prijestolju pred razdraganom masom Rimljana uvijek je dočekivao vladar – car. Iako je hrvatski vladar poslao vojne zrakoplove htijući iskazati počast pobjednicima, u zadnjem očajničkom pokušaju prisvojiti dio njihove slave usprkos saznanju da je ničim ne zavrijeđuje, nije se usudio dočekati ih u trijumfalnom ulasku u Zagreb. Tu je pala država na koljena i priznala da nema ništa sa svojim narodom.

Stoga ne treba Macan isticati da je Thompson i njegov pobjednički put s ljudima, kojima je on, kako je Zlatko Dalić istakao – himna, znak mekog državnog udara. Čak je i za Macana, odavno teško nevjerodostojnog stručnjaka, to priglupa teza, neobranjiva i pred Jandrokovićem ili Markom Pavićem primjerice, iako za kakav takav status gutaju sve što im se baci pred njih. Još ga je nazvao ustaškim „državnim udarom“, što bi u pristojnim odnosima bio izravan povod za intervenciju DORH-a. A bit stvari je u tome što vladar ili car koji predstavlja državu, ono što predstavlja ne smije izložiti pred svoj narod, a stotine tisuća ljudi na ulicama Zagreba, te milijuni diljema svijeta, to dobro znaju. Kao što zna i Macanov šef – Plenković. Nije to državni udar, nego – potvrda da je na vlasti u Hrvatskoj beskrupulozni i banalni režim, banalniji od njegovoga promotora Macana, koji s demokratskim legitimitetom i nacionalnom voljom svoga naroda nema ni jednu zajedničku temeljnu vrjednotu.

Plenković je smijenjen onoga trenutka kad je došao na vlast, samo što ga život nije naučio da to shvati. Jer njegov život nije izrastao kroz borbu i iz borbe, nije nastao natjecanjem, niti rješavanjem teških problema od kojih izravno ovisi život, svoj i svoga suborca i suputnika, niti je na njegovoj obitelji biljeg nesreće, koju su slutile generacije odgajajući pobjednike u Rusiji.

Ti pobjednici imaju životom stečeno i potvrđeno kao univerzalnu vrjednotu pred cijelim svijetom, ono što Plenković i pripadnici te društvene strukture baš nikada neće moći postići, pa su stoga za goli opstanak sve više prinuđeni na banalne manipulacije, te srozavanje standarda na razinu macanovštine. Pobjednici stvaraju, Plenkovići uvijek i samo troše. Dok im se ne oduzmu kartice.

Većega poraza čovjek ili ljudi ne mogu doživjeti.

Pobjednici prepoznaju pobjednike, ljude koji su utisnuli svoje priče, pjesme i glazbu u njihovu potragu i živote, koji su opjevali njihove korijene, istaknuli nasuprot caru i carevima njihove vrijednote i označili pobjedničkim put – milijuna ljudi, pa su zato Modrić i Dalić s prijateljima posve prirodno uvjetovali svoj ulazak u Zagreb dolaskom i suputništvom Marka Perkovića Thompsona. Nepogrješivo su znali da je to želja i naroda koji ih čeka. Jer, on i njegove pjesme obilježio je trenutke njihove radosti, njihov narod je čekao njih i njega, stotine tisuća mladića i djevojaka, pripadnika svih generacija današnje Hrvatske, čekali su satima iskazati pripadnost sa svojim pobjednicima, pjesmama koje ih označavaju. Konačno, Thompson je s položaja obrane Čavoglava najavio vojnu i ratnu epopeju, najavio je Oluju hrvatskom narodu, a ruska epopeja hrvatskih mladića samo je zakoniti povratak te naprasno otete i oduzete Hrvatske – svojoj kući.

Povratak pobjedničkoga duha hrvatskome narodu.

A to je smrt postojećem režimu, jer pobjednici odlučuju, njima se ne vlada.

Ne može se trijamufalno ući u Zagreb, kao što nije moglo u Rim nekada, a biti kukavelj koji nije osjetio borbu, arenu, koji nije doživio rane ili koji nema ožiljke, te koji usprkos tome nije – sve to preživio, pa i nadživio.

Hrvatski nogometaši jesu.

Thompson jest već za života.

Jest i golema veećina naroda koji je klicao na ulicama.

To je neraskidivo trojstvo.

II. Sram

Puno se ljudi, a čujem i u autobusu koji je hrvatske pobjednike poveo s Trga u Okrugljak pitalo, usprkos svim iskustvima u životu – kako organizatore dočeka nije bilo sram isključiti mikrofon i spriječiti Marka Perkovića Thompsona otpjevati željene pjesme svojim prijateljima, ponajboljim nogometašima na Zemlji, te stotinama tisuća Hrvatica i Hrvata, koji su satima do krajnjih granica iscrpljivanja namjerno napravljenim programom „dočeka“ upravo – njega i njegove pjesme čekali, jer u njima se postiže jedinstvo pobjednika iz Rusije, pobjednika iz oslobodilačkog rata i pobjedničkog naroda.

Pogrješno.

Nije više, ako je uopće odavno bilo, pitanje – kako njih nije sram. Jer kategoriju srama i općenito moralna načela na kojima počiva hrvatski narod i njegova osptojnost kroz povijest, ljudi kojima je upućeno to pitanje, od otužne političke kreature Bandića, preko nesretnoga umjetnika Kreše Dolenčića koga je režim slomio definitivno i natjerao na teško posrnuće u tako veličanstvenom trenutku njegovoga naroda, do samoga vrha državne valasti – Andreja Plenkovića.

Ništa se na dočeku nogometaša nije događalo izvan i bez znanja i zahtjeva Andreja Plenkovića.

Bilo je strašno gledati kako na sceni satima turpija i urla grupa iz Zaprešića, mladići ni krivi ni dužni tuku navijačke budnice i pjesme isključivo za stadion, ili za kampanju nekoga piva, kojima se posve ciljano, stotine tisuća ljudi, hrvatskoga naroda i trijumfalni ulazak pobjednika u samo srce Hrvatske, željelo predstaviti kao navijačku paradu. Taj pokušaj svođenja hrvatskoga naroda na navijačku subkulturu, s obilježjima plemena, karakterističnim za stadione i arene, bio je najperverzniji dio navodnoga scenarija državnog dočeka koji je potpisao Krešo Dolenčić, a trebao je Danilo Šerbedžija, jer je to bio u biti pokušaj sprječavanja erupcije nacionalnoga ponosa u blizini režima.

U medijima se pojavila informacija navodnoga straha vlasti da će Thompsonov nastup imati negativan odjek – vani. A delegacija koju čine Plenković, Pavić, Jandroković će valjda donijeti – ugled!?

Kod koga?

Kod Junckera, koga mrtva pijana pred očima cijeloga svijeta vuku za stol predsjedati Europom.

Bože sačuvaj!

Dakle – pitanje koje treba postaviti i dnevno ponavljati, sam pred sobom, u liftu, u kavani, u kvartu, u tramvaju i busu, na svakome pedlju hrvatske zemlje je – smije li hrvatski narod i svaki Hrvat i svaka Hrvatica više trpjeti sramotu kojoj je izložen. Jer današnja hrvatska država, sadašnja državna vlast je definitivno – vrijednosno posrnuće i sramota hrvatskoga naroda.

Ni više ni manje.

A ljudi se, poštovatelji pobjednika, pobjednici, borci, vjernici, djeca u svojim snovima, starci i starice uoči konačnoga smiraja života – nastoje riješiti sramote pod svaku cijenu. U sramoti živjeti ne može biti časno. Niti se u sramoti može štovati pobjednike.

III. Duhovni i umni terorizam

Nehotice je, u stanju neinteligentnoga osjećaja nadmoći bez granica i bez osobnoga pokrića, tako karakteristične za društvene mizerije svih vrsta, koje promovira i stvara pokvareni društveni poredak ili banalni režim, hrvatskom narodu riješenje dao godinu dana ranije, Aleksandar Stanković.

Višegodišnje zrcalo režima.

Ismijavajaući, ili pokušavajući ismijati, Luku Modrića, nogometnog lidera reprezentacije Hrvatske, a preko njega i milijune Hrvata, koji se identificiraju s uspjesima toga mladića u današnjem svijetu i pod nacionalnim simbolima, naveo je primjer engleskog navijača, koji je u kafiću ustao urlajući u slavu svoga kluba i usprotivio se teroristima. Postoji načelo univerzalne prihvatljivosti – nisi li spreman praktično potvrditi svoju poruku, ne izgovaraj ju. I ne primjenjuj načelo selektivno, od slučaja do slučaja, jer – prestaje biti načelo i što je najpogubnije, može se razbiti o glavu pametnjakoviću. Teroristi iz Stankovićevoga poučka su mahali mačevima pokušavajući zaklati slučajne namjernike. Netalentirani i neuki Stanković, koji je odabran kao batina a ne zbog novinarske ili intelektualne izvrnosti i nikada ništa drugo nije niti mogao biti, niti će biti, istakao je oduševljeno primjer toga navijača i pozvao hrvatske navijače na takvo ponašanje.

Godinu dana kasnije, njegova lekcija s državne televizije neugodno se vrti pred stotinama tisuća hrvatskih ljudi. I blamira, ako je to uopće više moguće, a o čemu ću se osvrnuti i u posebnom tekstu o HRT-u tjekom Svjetskog prvenstva i pogotovo uoči i tjekom dočeka reprezentacije, tužnu skupinu profesionalnih kreatura, koje u ima režima uništavaju Hrvatsku nadrinovinarstvom i banalnom propagandom.

Osuđujući u svakoj prigodi junake, koji su u daleko opasnijim trenutcima od događaja s njegovim engleskim junakom, stali pred Čavoglavama i diljem Hrvatske, nasuprot terorističke države, vojske i u konačnici – većine srpskoga naroda, Stanković je brutalno uvrijedio, zaštićen kao medvjed voljom režima, voljom vladara koji je utekao pred trijumfalnim ulaskom pobjednika u središte Zagreba, desetine tisuća – hrvatskih navijača. Dokazanih junaka u borbama s srpskim državnim terorizmom.

Ali, poučio je nehotice Hrvatsku.

To što Stanković godinama radi, a specifično u zadnje vrijeme, to što tisuću dvije njegovih srodnika u medijima, civilnim agenturama i u društvenim institucijama od kulture, do obrazovanja i znanosti rade, nije obično nasilje, jer se ne odnosi na situacije od trenutka do trenutka i izazvane nekakvim provokacijama ili bilo kakvim specifičnim povodima. To je detaljno organizirani klasični terorizam, teroristička djelatnost usmjerena protiv uma i duha hrvatskoga čovjeka, protiv njegovih simbola i vrjednota, terorizam, koji umjesto mača slomljenog Olujom, koristi neviđenom diktaturom i zlouporabom medija, javnosti, državnih institucija i samoga – državnoga poretka, obrasce psihološkoga mučenja i iscrpljivanja hrvatskoga čovjeka.

Zato Stankovića odmah valja poslušati.

I ustati protiv terorista.

Zaurlati kao i engleski navijač, njegov idol očito, samo tri riječi – Ovo je Hrvatska! I staviti pod tim riječima stvari na svoje mjesto, dati s te tri riječi odgovore na sva pitanja onima koji se boje – Hrvatske. A prvo tu odlučnost i hrabrost demonstrirati prema Stankovićevim poslodavcima i njemu samome.

Hrvatski narod to odmah mora uraditi, a spremnost je i navjestio izlazeći pozdraviti svoje pobjednike. Nisu stotine tisuća hrvatskih ljudi, kako inzistrira do boli sumanuto HTV, izišli pozdraviti sportski uspjeh, izišli su se pridružiti pobjednicima, svjedočiti povratku ponosa hrvatskom narodu i iskazati zatomljeni osjećaj nacionalne vrijednosti. Nogometaši su to vratili, narod prepoznao. Najopasnije za režim, a današnja vlast u Hrvatskoj ima baš sve odlike klasičnoga režima, usprkos demokratskoj kulisi, koja nikako ne može prikriti svu bijedu poretka i njegovih vodećih ljudi, je činjenica da su uspjesi nogometne reprezenatacije ohrabrili ljude, vratili im vjeru i samopouzdanje, te snažno uzdrmali polazišta s kojih je režim plašio hrvatski narod velikim svijetom i navodnom hrvatskom nemoći. Godinama, pa i kroz cijelo prošlo stoljeće se u duh naroda ucjepljuje nemoć, bezvrijednost, beznačajnost. I dođe dječak ispod Velebita, pa sve to poništi sa svojim prijateljima. Ta poruka iz Rusije, koju su nogometaši donijeli sobom opasnija je za režim od bilo čega do sada, jer stvorila je novo težište moći, masu kojoj se stotine tisuća po definiciji opreznih ljudi, uviđajući to novo težište – lako priključuje. To je obrazac s kojega je Tuđman pobjedio usprkos potpunom neprijateljstvu ondašnjih medija i golemom opipljivom strahu naroda, na prvim izborima, nakon golemoga narodnoga skupa na Cvjetnicu.

Pitate se- na kojem političkom programu će se usmjeriti Hrvatska, za čim će narod krenuti?

Na tri riječi.

IV. Ovo je Hrvatska.

Iako je režim koristeći nesretnog Dolenčića, koji je imao kakav takav nacionalni ugled u Hrvatskoj, a svakako vrhunski svjetski umjetnički i ravnateljski u ovakvim i složenijim situacijama, pokušao učiniti sve da spriječi ili bar ograniči trijumfalne utjecaje i vjetrove, iako je na sve načine, a posebice kreiranjem programa na Trgu pokušao hrvatski narod predstaviti kao navijače, prije svega izborom navijačke glazbe i izvođača iz Zaprešića, na ulice Hrvatke i hrvatskih gradova, na zagrebačke ulice nisu izišli navijači – nego hrvatski narod.

I to nitko nije mogao prikriti niti sakriti.

Taj narod je dočekivao svoje pobjednike, ne one, kako zlurado prenosi Jutarnji list iz njemačkih ljevičarskih medija, koji slave svoje poraze, nego one koji nakon odigranoga turnira slave svoje pobjede. A bit pobjeda, ono o čemu smo pričali na početku teksta, jest u nečemu integrativnom što je ujedinilo mladiće na njihovim životnim putevima, i od njih napravilo čvrsti i neraskidivi savez za pobjede, kojega ni jedna postojeća pjesma u Hrvatskoj ne iskazuje kao Thompsonova – Lijepa li si. Upravo zbog toga je bilo normalno da ratni pobjednik i vrhunski umjetnik, pjesnik, kantautor, glazbenik, estradni izvođač bez premca i simbol emancipacijskoga pokreta stotina tisuća mladih u Hrvatskoj, bude u trijumfalnoj srebrenoj kočiji s pobjednicima s vrha svijeta.

Nema snažnije simbolike.

Ratni pobjednik, umjetnik koji nije dopustio prosrpsku interpretaciju oslobodilačkoga rata i svoje borbe, koji nije dopustio prekrivanje zaboravom i krivotvorinama, sjećanja tisuća svojih suboraca, koji je usprkos svim nastojanjima režima uspio ratnu pobjedu utisnuti u duše i srca milijuna Hrvata svojim pjesmama, naročito mladih; sa sportskim pobjednicima ovjenčanim svijetskom slavom, suvremenim ikonama milijuna mladih Hrvatica i Hrvata u trijumfalnom ulasku u Zagreb.

To je slika za dušu hrvatskog čovjeka.

Nema baš nikakve veze, izuzev što je zorno svejdočanstvo sloma cara i carevoga poretka, to što su organizaotori spriječili Marka Perkovića Thompsona da ispuni želju nacionalnih junaka i sa stotinama tisuća mladića i djevojaka na Trgu i prilaznim ulicama otpjeva već legendarne pjesme s kojima se identificiraju generacije. Tijekom Svjetskog prvenstva te pjesme su se u slavljeničkom zanosu pjevale na trgovima diljem Hrvatske, od Rovinja do Vukovara, od Varaždina do Dubrovnika. Kakav je to otužni um i je li svijestan kakva ga sudbina čeka, koji je spriječio izvođenje pjesme „Moj dida i ja“, „Geni geni kameni, ili „Tamo daleko“ ili ponajljepše ljubavne pjesme napisane i snimljene u Hrvatskoj kroz dugi niz godina „Ljubav je tajna dvaju svjetova“? Zar nije bilo izraz minimalnog poštovanja i elementarne pristojnosti u čast najboljega nogometaša Svjetskog prvenstva, Luke Modrića zapjevati „Moj dida i ja“?

Tu je poredak konačno pao.

Slomio se bez mogućnosti popravka.

Jer tu pjesmu će pjevati i pjeva čitava Hrvatska, nitko to ne može zabraniti, o tome će se pričati i pisati stotine priča, kao što se već pišu diljem svijeta, svatko tko ima podrijetlo i poštuje ga – naklonit će se pred tom pričom.

Plenkovićeva vlast, makar skrivena iza političke kreature Bandića, postala je time režim, nacionalna sramota, koja je od toga trenutka – teška sramota svakoga hrvatskoga čovjeka, i to bez izuzetka,počevši od ljudi koji najviše mogu učiniti za svoj narod, onih u državnim, političkim i javnim i institucijama, u medijima, u akademskoj zajednici, do zadnjega pastira ispod Velebita s kojega je dječačić Luka Modrić pošao prema sportskom nebu. Iza to nema alibija. Ne može se intelektualna nacionalna energija trošiti na nekakve obračune ili polemike s osobama tipa Blagonić, Puhovski, nekakva Janjić ili Veljača, niti se više ima smisla bildati nacionalnu pravovjernost dokazujući nešto Pupovcu i sličnima. Pogotovo se ne može, kao što je inicirao Generalski zbor sada pokušavati ogrebati za dio nacionalne slave sjajnih nogometaša, pa im nuditi nekakvo počasno članstvo, a istodobno šutjeti na neviđenu sramotu s pokušajem zabrane i destrukcije njihovoga dočeka pred hrvatskim narodom ili dugogodišnjim političkim i otvorenim državnim represivnim udarima na svoga nekadašnjega vojnika Marka Perkovića Thompsona.

Generali se ne skrivaju, niti smiju šutjeti. A pogotovo ne smiju tražiti skute svojoj posrnuloj ratnoj slavi dugogodišnjim političkim taktiziranjem i banalnim trgovanjem s režimom, koji uništava smisao onoga što njihov generalski status mora simbolizirati. Iza svega, iza svih nakaznosti u hrvatskom društvu definitivno stoji hrvatska današnja država, stranke i političari, prije svega na vlasti, njihovi pripadnici i prije svih Andrej Plenković s vladom koja upravlja državom, Andrej Plenković, koji je u nešto više od dvije godine uspio snažno istaknuti kandidaturu za najzloćudnijega političara u suvremenoj hrvatskoj političkoj povijesti.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Kako je Thompson oteo vatrene?

Objavljeno

na

Objavio

Nakon Rusije, posve je jasno: crni dres vatrenih trebao bi postati standardni, a popularne crveno-bijele “kockice” su za slavlje.

A što će netko nakon toga pričati i kakve će “dubokoumne” zaključke iz toga izvlačiti, pa koga briga? U njima vatreni djeluju kao nezaustavljiv pobjednički stroj. Mrzovoljne ionako ništa neće zaustaviti u izljevima otrova.

Ako nakon ovakvog monumentalnog uspjeha nisu mogli pričekati niti do utorka, prije no što krenu s napadima, onda je sasvim jasno da se na takve niti ne treba pretjerano osvrtati.

U njihovoj iskrivljenoj slici, jednako kao što je Kolinda “upala” u svlačionicu i kidnapirala vatrene, tako ih je i Thompson kao drumski razbojnik presreo i oteo njihov bus, iskoristivši naivnost Luke Modrića.

Pod utjecajem te slike, tako sam i u Zadru samo čekao trenutak kad će se Modrić, dok oko njega zuje četiri crna Kiowa Warriora s Hellfire lanserima, nagnuti preko ograde drvenog jedrenjaka i iz mora izvući Thompsona u crnom ronilačkom odijelu.

Ipak nije, no Thompsona u Zadru nije nedostajalo. Izvedeni su i „Geni kameni“ koje je Modrić u Zagrebu poželio, ali su mu na koncu grubo uskraćeni.

Bilo je sramotno vidjeti da je nakon šestosatne vožnje službeni program trajao tek pola sata, a zatim je netko uzeo sebi slobodu reći „fajrunt!” te vatrene i stotinjak tisuća Zagrepčana poslati na spavanje, iako je bilo očito da su svi bili gladni i žedni – još!

A toga očito nije bilo zbog posve prenapuhanog straha od Čavoglava, nacionalne budnice koju neki u svojoj mašti doživljavaju kao neoustašku himnu.

Nacionalne himne nekih zemalja daleko su eksplicitnije. Njemačka himna u punom obliku slavi Deutschland iznad svih i svega, u granice njemačkog carstva stavlja dijelove svih susjednih zemalja, pa i malo šire, od Italije do Danske, od Francuske do Litve.

U Marseljezi, Francuzi se kupaju u „nečistoj krvi“ svojih neprijatelja! No, Čavoglave nisu, niti će ikada biti državna himna. Thompsonova nadahnuta „Lijepa li si“ jest službena navijačka pjesma hrvatske reprezentacije, a spomen Herceg-Bosne u njoj ne odražava nikakve teritorijalne aspiracije prema BiH, već činjenicu da je BiH jedna od dvije države hrvatskog naroda.

Politički projekt Herceg-Bosne, unatoč mučnim epizodama bošnjačko-hrvatskog rata, ni u jednom trenutku nije bio tako brutalna negacija BiH kao što je to bio ratnopolitički projekt Miloševića, Karadžića i Mladića u BiH, koji je pak nagrađen uspostavom RS. Da, dobar dio vatrenih porijeklom je iz BiH, većina igra u inozemstvu.

Eto, što možemo, reprezentacija iseljene Hrvatske u finalu SP-a nije uspjela svladati reprezentaciju iseljene Afrike, ali to ne znači da su time manje „naši“, dapače. Jednako kao što nisu ustaše zato što pjevaju Thompsonove pjesme.

Naravno, ima i onih pristojnih kritičara, koji ne žele biti partibrejkeri, pa iako im Thompson smeta, u ime mira u kući odlučuju barem ovih dana zagristi jezik, ali, naravno, čujemo samo bukače. Histerija da je s vatrenima u busu „promotor ustaštva” Thompson, u glavama je onih koji ionako stalno traže dokaze fašizacije Hrvatske.

Modrić i Dalić zacijelo o tome ni ne razmišljaju, kao ni stotine tisuća drugih koji pjevaju pjesme koje će ostati hitovi i kad nijednog od nas ne bude među živima: njima Čavoglave nisu referenca na Drugi svjetski već na Domovinski rat!

Rossi, Maradona, Schillaci, Romário, Ronaldo, Kahn, Zidane, Forlán, Messi, Modrić! To je niz dobitnika Zlatne lopte! Ako si došao na doček vatrenih, pokloniti se između ostalog i Luki Modriću, onda bi trebalo biti sasvim jasno: nisi ti taj koji ima pravo na muzičku želju, već taj i takav, jedan jedini i neponovljivi – Luka Modrić!

Ako ti smeta Thompson, pa govoriš kako ti je „ustaša“ pokvario dan, onda imaj muda pa se ne iskaljuj na Thompsonu. Priznaj: ne boli tebe Thompson, već ti smetaju vatreni takvi kakvi jesu, hrvatski domoljubi i nacionalisti, jer oni su ti koji u njegovim pjesmama oduvijek uživaju bez zadrške. No, naravno, nemaju hrabrosti napadati trenutačno nedodirljive vatrene, pa se onda ispuhuju na Thompsonu i Kolindi.

Vatreni nisu osvojili zlatni pokal, ali jesu srca širom svijeta, Francuzi su dobili tek djelić te ljubavi. Njezina vrijednost ne da se izmjeriti u novcu. Tako se brendira Hrvatska, tako jedna prelijepa, ali i dalje relativno nepoznata mala zemlja postaje globalna činjenica!

Pamtit će ih dulje nego pobjednike. A svoj mali, ali vrijedan doprinos dala je i hrvatska predsjednica, koja je, suprotno tvrdnjama domaćih mrzitelja, začarala ne samo ljubitelje nogometa širom svijeta.

Je li to stvarna slika ili samo iluzija? Ako možda nije – samo na nama svima je da umjesto besplodnih svađa takvu pobjedničku, atraktivnu i zavodljivu sliku pretočimo u svakodnevnu stvarnost.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

MODRIĆ! LUKA, imenom se krsti, Velebitski on je kamen čvrsti!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori