Pratite nas

Kolumne

HODAK: Lijevi mediji misle da je Plenki prošao kao Hajduk u zadnjem ‘sučeljavanju’ s Dinamom u Splitu. Krivo!

Objavljeno

na

Samo “sučeljavanje“ bilo je po metodi AMR-u, tj. ”average minute ratingu” iliti slabo gledano. Zato je odmah spas zatražen u tzv. ”share” metodi koja se temelji na udjelu onih koji su u to vrijeme bili pred televizorima pa je nategnut broj gledatelja bio 35 %. To bi značilo da je svaki treći gledatelj, koji je bio pred TV ekranom, gledao ovaj nezanimljivi i blijedi spektakl.

Je li sučeljavanje navodno budućih premijera RH završeno je pred samo 13 posto onih koji gledaju HRT ili pred samo 13 posto svih homo politicusa, ostaje za sada nejasno. Po ”Direktno.hr” Plenki je pregazio Milanovića kao “plitki“ potok. Večernji, Jutarnji, 24sata i Novi list misle da je Plenki prošao kao Hajduk u zadnjem “sučeljavanju“ s Dinamom u Splitu. Krivo! Susret u Splitu nije završio 0:0 kao ovaj politički derby na Prisavlju. Kad kažem nula prema nula, onda prvenstveno mislim na kvalitetu sraza. Prozirni populizam, jeftina obećanja, amatersko razbacivanje milijardama, par oštrih startova s leđa koje “sudija“ nije primijetio i to je sve. Mediji, u skladu s nazorima svojih progresivnih, lijevih urednika, sve do jednog briljantnih bivših studenata Fakulteta političkih znanosti, objaviše pobjedu nad povampirenim fašizmom. Možda se netko od brojnih savjetnika trebao potruditi i nabaviti snimku prve političke TV debate održane u USA 26. rujna 1960. godine između predsjedničkih kandidata John F. Kennedya i Richard M. Nixona u studiju CBS Chicago.

Bio je to prvi TV dvoboj koji je jasno dao do znanja da će Kennedy postati prvi katolički predsjednik SAD-a. Tako je i bilo. Što možemo zaključiti nakon “sučeljavanja“ i anketa “tko je bio bolji“ koje nam plasiraju Jutarnji, Večernji, 24sata, HRT i Indeks? Ništa. Ili opet nula prema nula. Možda je pred ulazom u “Mramornu portu“ jedino falio crveni tepih i Tatjana Munižaba koja se u jarkoj crvenoj haljini s crvenom zvijezdom u kosi baca u naručje Zoranu Milanoviću i budućem ministru kulture Bojanu Glavaševiću. Samo “sučeljavanje“ bilo je po metodi AMR-u, tj. ”average minute ratingu” iliti slabo gledano. Zato je odmah spas zatražen u tzv. ”share” metodi koja se temelji na udjelu onih koji su u to vrijeme bili pred televizorima pa je nategnut broj gledatelja bio 35 %. To bi značilo da je svaki treći gledatelj, koji je bio pred TV ekranom, gledao ovaj nezanimljivi i blijedi spektakl. Što je i lako moguće jer u tom trenutku i nije bilo nešto osobito zanimljivo na HRT-u. Osim Olimpijade. Koju tako i tako nitko ne gleda.

Nedavno su prodavači izvorske vode u bocama oštro demantirali tvrdnju Gradskog vodovoda da je voda iz gradskih pipa čišća i zdravija od vode u njihovim bocama: “To je jednostavno nemoguće jer boce punimo iz gradskog vodovoda.“

U “non stop“ programu pod kodnim imenom “Suočavanje s prošlošću“ izvrsno se uklopila režiserka Irena Škorić. Njezin dokumentarni film “Neželjena baština“, za koji je glazbu napisao ex predsjednik Ivo Josipović, imat će svoju svjetsku premijeru ovih dana, tj. 18. kolovoza na međunarodnom “Sarajevo film festivalu“. Ne sumnjam da će u prvom redu te projekcije sjediti glavom i sijedom bradom Roberto de Niro. Film je suvremen i progresivan kakav je od prilike i “dragi Ivo No 2“ a i naša Irena. Govori o gorkoj sudbini “iznimno vrijednih spomenika koji govore o vremenu antifašističke borbe u naših naroda i narodnosti. Znači ne od “Triglava do Đevđelije“ nego na našim lokalitetima kao što su legendarni Srb, Banija, Kordun, Lika…Šteta što Irena nije s kamerom otišla malo i do Slovenije. I tamo ima vrijednih spomenika kao što je to već mitska Huda jama. Zapravo Škorićka i Josipović trebali su s filmskom tehnikom, a da bi bilo sve autentično i s tenkom krenuti iz Bleiburga pa do Teznog, Jazovke i sve do kraja “Križnog puta“. Čitavim putem izgrađeno je na tisuće NOB spomenika koji svaki na svoj način evociraju uspomene na dane “ponosa i slave“. Kako bi se De Niro oduševio kad bi se na svečanoj premijeri pokazao rudnik “Huda jama“ u kojem je živo zazidano oko 3.000 muškaraca, žena i djece. To je spomenik “vrlo visoke umjetničke vrijednosti“ koji govori i potvrđuje humani karakter “naše partizanske“ vojske. Film bi digao biranu publiku na noge kad bi se na kraju na platnu pojavila depeša “asistenta režije“ koji piše u Beograd: “Druže Maršale! Zadatak je izvršen… Smrt fašizmu-sloboda narodu!“, a koji proglas čita Ingrid Antičević-Marinović uz dramatičnu slobodarsku odu pobjedi, sve uz glazbu Ive Josipovića… Vandali su se okomili na 3.000 spomenika slobodi, crvenoj zvijezdi, kokardi, srpu i čekiću. To nije mogla ublažiti ni Jadranka Kosor s 2 milijuna kunića za spomenik u junačkom Srbu. Mislim da ona onako dobro “informisana“ ni danas nije čula za svećenika Juraja Gospodnetića i roštiljadu koju su “ustanici“ priredili svećeniku. Tako članica predsjedništva “Naprijed Hrvatska“ urbi et orbi kulturnoj kremi u Sarajevu prezentira dirljivu istinu o sudbini spomenika s likovima kojima se na četverouglatim glavama ističu kape s crvenom zvijezdom a u rukama srp i čekić kojim su operirali na križnom putu “narodne neprijatelje“. Ali Irena i Ivo nisu trebali za inspiracijom krenuti u 1945.g. Iste te “crvene zvijezde, srpovi i čekići, isto to urlanje smrt-fašizmu-sloboda-narodu pojaviše se i u jesen 1991. g. u Vukovaru, Škrabrnji, Dalju, Petrinji,a poslaše i ljupke “zvončiće“ u Zagreb, raketiraše Banske Dvore, poklaše sve živo na Ovčari, ljudi s istim uniformama sa “spomenika vrlo visoke umjetničke vrijednosti“ u tri dana pobiše 8.500 muškaraca i mladića u Srebrenici.

Dok ideološki zadojena Irena Škorić u svojem filmiću glorificira partizanske zločine, dotle filmski “redatelji apeliraju na Oreškovića da urazumi Hasanbegovića“ cmizdri Arsen Oremović u Večernjaku od 11. kolovoza ove godine. Hasanbegovića stvarno treba sankcionirati. Ne kao 1945.g. sa srpom i čekićem. Ima i rafiniranijih metoda. Vjerojatno Danci opet snimaju neki film u kojem ustašoidni branitelji ubijaju srpske bolesnike u nekoj psihijatrijskoj ustanovi, a Hasanbegović ne da za to lovu. I Irena je jedva skucala nešto ustaških kuna kako bi De Niru pokazala da je točna teorija da je NATO umjesto Beograda trebao malo “zdrmat“ Zagreb. A hrvatski redatelji će 3016.g. početi s pripremama za snimanje filma o “Domovinskom ratu“. Glazbu će skladati Joža Manolić. Obzirom na znanstvenu činjenicu da je grenlandski morski pas najdugovječniji kralježnjak te da živi čak četiri stotine godina ima izgleda i za naše udbaše. Od 8. svibnja 1945.g. bili su krvoločni kao morski psi. Spadaju među kralježnjake i sigurno su najdugovječnija vrsta na “ovim prostorima“. Za razliku od naših dragovoljaca i branitelja, nije im nikada bio ni u peti suicidni način razmišljanja. Skromni i pastoralni, u svojim privilegijama i izobilju odlaze na onaj svijet oko stotke. A 3.700 branitelja oduzelo je sebi život zbog grižnje savjesti zato jer su tijekom rata rušili spomenike “vrlo visoke umjetničke vrijednosti“. Kako to da Ireni Škorić, Hrvoju Hribaru, Vinku Brešanu i sličnim režiserima nije pala ideja da naprave film o toj tragičnoj temi? Uostalom, o toj jadnoj i bezidejnoj hrvatskoj filmskoj istini već sam pisao u više navrata. Zaostajemo za srpskim filmom jednu svjetlosnu godinu. Od “Tko to tamo peva“ pa do “Lepa sela lepo gore“ i u Jugi su srpski režiseri producirali i snimali “Sakupljače perja”, ”Maratonci trče počasni krug“ i bezbroj jakih i autohtonih filmova. U Hrvatskoj su se filmske elite bavile “Sutjeskom”, ”Neretvom“ i sličnim partizanijadama. Od vulgarne glorifikacije partizanskih poslijeratnih koljača i partijskih egzekutora malo nas je oslobodio Tonči Vrdoljak koji se još 1971.g. usudio snimiti film “U gori raste zelen bor“, a slijedio ga je ratni dnevnik Ivana Šibla “Kad čuješ zvona“. Danas u hrvatskom filmu sjede likovi koji snimaju filmove o ratu-u BiH! Tipovi koji ismijavaju katoličku crkvu i skupljaju jeftine poene kod Arsena Oremovića i Jurice Pavičića. Omiljene teme su im ratna ljubav Srbina i Hrvatice te borba protiv hrvatskog nacionalizma. I zato nas u Sarajevu prezentira Irena Škorić i Ivo Josipović. Da im Hasanbegović otključa blagajnu bili bi oni spremni snimiti i Hasanaginicu te pretvoriti bosansku usmenu baladu na filmskom platnu u putopis.

Nakon novog poskupljenja voznih karata, ZET-ovi putnici bit će se dužni vezati prilikom vožnje – da ne pobjegnu kontrolorima!

Ovih se dana javila kod naših jugonostalgičara i orjunaša u Slobodnoj jedna ideološka dilema (ili kako kažu moji Ličani ”delima”): uz Borisa Vlašića, Damira Pilića javio se i poznati Večernjakov progresivac Laci Mateić. “Delima“ spade u ljevičarsku klasiku. Jeftin je silogizam čuditi se zašto se ubojstvo Stjepana Đurekovića smatra zločinom, a ubojstvo Jugo ambasadora Vladimira Rolovića herojskim činom, a k tome se ubojici ambasadora, u prisustvu ministra branitelja i kulture, podiže spomenik. Drugovima nije jasno. I nikada ni neće biti. Šteta što je prekasno za lustraciju druže Laci. Miro Barešić borio se i u toj neravnopravnoj borbi ubio udbinog ambasadora za hrvatsku državu. Onu državu koju iz sveg srca niste željeli. Naravno da vi to sa svojim kvocijentom ne možete shvatiti. Vama se diže tlak kad fotići na Stradunu uhvate Adama Claytona iz U2. Evo ustaše! Valjda vam diže tlak i kad ste doznali da su potkove na alkarskim konjima u obliku slova ”U”. Mislim da je Slaven Letica na F.B-u objavio sliku najveće planine u državi Utah na kojoj je veliko slovo ”U”. Valjda je i to zgrozilo vaše bolesne umove. Vrlo dobro znate da je ambassador Rolović inače nekadašnji komadant Golog otoka prvi potegao pištolj. Zamislite ambasadora s pištoljem ispod pazuha! I vi sad laprdate o rodoljubnom i državnom terorizmu. Onaj tko se bori za svoj narod i svoju državu ne može ići u istu priču s onim koji šalje naoružane profesionalce na one koji tu državu žele. I ono što je pravno i činjenično relevantno: Rolović i Barešić našli su se oči u oči s pištoljima i jedan je poginuo. Ntko nije ušao ambasadoru u garažu i dokrajčio ga sjekirom. Samo fosilizirane kriptokomunističke glave mogu između hrvatskog rodoljuba i udbaških ubojica tražit znk jednakosti. Nelson Rolihlahla Mandela se 1942.g. priključio Afričkom nacionalnom kongresu koji se borio za prava većinskog crnačkog stanovništva. Nakon što je shvatio da nenasilna borba ne donosi rezultate organizirao je vojno krilo ANC-a i započeo kampanju sabotaža i ubojstava. Uhićen je bio i osuđen na doživotni zatvor. Na kraju 1993.g. dobio je bio Nobelovu nagradu za mir. Barešić je krenuo u borbu za prava većinskog stanovništva u potlačenoj Hrvatskoj, u kojoj su ga na kraju, po nalogu UDB-e, i ubili. I nije svijet u slučaju Mandele postavljao infatilno pitanje koje nam postavlja ofucani Laci “Može li se zločin opravdati višim ciljevima?“ Da je bilo slušati Borisa Vlašića, Davora Pilića, Ladislava Mateića Mandela bi zbog onih koji su bili zapaljeni u kamionskim gumama bio u ćeliji sve do smrti. A Nobelovu nagradu dobio bi samo De Klerk njegov bjelački protivnik. I svi ti smetlari ljudskih duša koji sad pljuckaju prema mrtvom Barešiću dobro znaju biografiju Nelsona Mandele, ali to znanje skrivaju k’o zmija noge. Miro Barešić kao i Zvonko Bušić ostaju hrvatski nacionalni heroji, a zahvaljujući, između ostalog, i njima komunistički ovisnici mogu danas pljuvati preko svojih ljevičarskih medija. Siktat će sve dok smrt jednog dana ne pokuca na njihova vrata. Jedino nasljeđe koje će ostati nakon njih bit će Joža Manolić. Stoga, uzalud vam trud svirači…

Američki špijun koji je uhićen te je priznao da mu je zadatak bio javiti od čega Hrvati uopće žive, pušten je jer to ni sami Hrvati ne znaju.

Zagrebački seljaci najavili su izlazak na ulice. Uzgajali su doma božićnu pšenicu, a država je ne želi otkupiti.

Iz socijalne karte malog Isusa vidljivo je da nije rođen na državnim jaslama.

Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Veliki proces zbog dva stola na tržnici

Objavljeno

na

Objavio

Bučno najavljivan i praćen proces protiv Milana Bandića, zagrebačkoga gradonačelnika, zbog toga što je dozvolio udruzi “U ime obitelji” prikupljanje potpisa za referendum na stolovima gradske tržnice, djeluje zaista bizarno.

Što je tu kriminalno? Bit će nemoguće dokazati kako je Bandić od tog posla imao neku materijalnu korist ili da je Grad Zagreb nešto izgubio, pa će optužnica najvjerojatnije biti odbačena. I mladi zastupnik optužbe djelovao je zbunjeno i nesuvislo jer se našao u nezgodnoj situaciji okrivljivanja bez krivnje. Kome je, prema tome, ovaj proces bio potreban?

Milan Banidć nije svetac, to već svatko zna.Osim što je politički prefarban svim mogućim duginim bojama, pa će ponosno staviti bedž s Titovim likom na rever da bi uklonio naziv trga s njegovim imenom, a sve za potrebe političkog trenutka, dugogodišnji čelnik glavnoga grada raspolaže enormnim bogatstvima, a sve to zahvaljujući svojem nesebičnom političkom radu za građane.

Uspio je čak podići i dvorac u Poganoj Vlaki. Našao se čak jednom prilikom u pritvoru zbog daleko ozbiljnije optužbe za korupciju i zloupotrebu položaja, ali to je već stavljeno ad acta, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Zato se ovaj proces zbog štandova ili banaka za potpise može razumjeti kao manevar tužiteljstva da, kad već nisu ulovili Bandića zbog nečeg velikog, barem nečim opravdaju svoju kampanju protiv njega, ili pak kao namjerno prikrivanje onoga što je teže i delikatnije.

Slično je svojedobno Ivo Sanader u suradnji s Državnim odvjetništvom, dok je bio na vlasti, aferom “Indexi” htio uvjeriti javnost i Bruxelles u vlastitu čistoću.

I nije samo Bandić u pitanju. O nesposobnosti ili (lošim) namjerama pravosudnih tijela (odvjetništava i sudova) svjedoči čitav niz drugih pokrenutih ili nepokrenutih slučajeva protiv visokih državnih dužnosnika (Sanader, Vidošević, Kalmeta, Jakovčić…) koji su, umjesto da štite državu, državu organizirali kao pljačkašku instituciju. Svi se ti slučajevi vuku godinama. Ili su optužnice loše sastavljene, ili sudovi zakone pretvaraju u sofističku filozofiju, pa i ako se donese neka presuda, u pomoć priskoči Ustavni sud.

U ovom Bandićevu procesu moguća je još jedna pretpostavka. Ovaj bi proces lako mogao biti i proces protiv Željke Markić i njezine udruge. Ako im se ne može (a možda i može) suditi, može ih se zastrašiti, uzdrmati, obeshrabriti, kompromitirati. Njihove referendumske inicijative ozbiljno drmaju jedan sustav koji je po mjeri vladajuće kaste. Vidimo kakvi se sve napori ulažu kako bi se pronašla kakva pogrješka u prikupljenim potpisima.

A ako je netko trebao sjesti na optuženičku klupu u vezi s referendumom, onda to nije trebao biti Bandić, koji je pomogao akciju jedne civilne udruge, nego onaj riječki gradonačelnik, koji je neustavno zabranio njezino prikupljanje potpisa u svojem gradu.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Benjamin Tolić: Penavin proboj

Objavljeno

na

Objavio

Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava uputio je prije desetak dana hrvatskoj javnosti poziv na miran prosvjed zbog neprocesuiranja počinitelja ratnih zločina za srpsko-crnogorske oružane agresije na Hrvatsku. Prosvjed će se, rekao je, održati 13. listopada 2018. na Trgu Republike u Vukovaru.

Vijest je grunula iznenada. I još uvijek orlja poput potmule grmljavine koja izdaleka navješćuje oluju.

Što je u toj vijesti uzbudilo javnost? Ponajprije činjenica da je Penava HDZ-ov gradonačelnik. A kada je koja HDZ-ova niža vlast osudila postupanje ili nepostupanje HDZ-ove više vlasti? Događaj se osim toga doima kao prkos Plenkoviću. Penava je svoju tiskovnu konferenciju održao unatoč tomu što mu se nad glavom klatio još posve svjež primjer ličko-senjskoga župana i HDZ-ova veterana Darka Milinovića. Toga je HDZ-ova dužnosnika Plenkovićeva paradigmatična „inkluzivnost“ (uključivost) presudom svoga „visokoga časnog suda“ bez imalo oklijevanja isključila iz HDZ-a. „Visoki“ se „časni sud“ pri tomu držao malo previsoko: nije dopustio Milinoviću da izloži svoju obranu. Tim okolnostima treba dodati i neobično oštru obrazložbu Penavina poziva na prosvjed:

“Želim da prosvjed bude miran, apolitičan, bez stranačkih obilježja, a za afirmaciju temeljnih ljudskih prava. Mišljenja sam da su neki stavovi iznad politike, a neke vrijednosti iznad stranačke stege. Stoga je nakon gotovo 10.000 dana šutnje vrijeme da zajedno postavimo jasne rokove institucijama poput Ministarstva pravosuđa, Glavnog državnog odvjetnika, sigurnosno-obavještajnih služba i MUP-a da procesuiraju odgovorne za zločine na svim razinama ili da svoje mjesto ustupe onima koji su to kadri učiniti. Osobno ne želim, niti hoću graditi niti biti sukrivac za tako bolesno društvo, a svojom šutnjom, šutnjom gradonačelnika Vukovara, staviti svoj potpis za takvu prljavu i zloćudnu rabotu. Dosta mi je osjećaja gorčine, nepravde i izdaje i nedostojnosti prema tim ljudima svaki put kad im dođem na grob zapaliti svijeću i stoga je vrijeme da kažem dosta i dignem glas protiv društva koje ne štiti najslabije, koje ne poštuje i zaboravlja svoje heroje.“

Državna se vlast zgranula. Nije ju toliko prenerazio poziv koliko ju je osupnula lutherovska strast koja izbija iz svake riječi vukovarskog gradonačelnika. HDZ-ovi su obnašatelji državne vlasti upali u neobičan klanac zatvoren s obiju strana. Nisu mogli ni naprijed ni natrag. U prvom bi slučaju morali javno odbiti kazneni progon počinitelja ratnih zločina; u drugom slučaju izgubili bi Milorada Pupovca i – vlast, a dobili Ivana Penavu i – oporbu. Stoga su se malko pogubili, pa su s najviših mjesta padale neobične opaske o Penavinu pozivu.

Najviše su se, kako je i red, proslavili predsjednik Hrvatskoga [državnog] sabora Gordan Jandroković i predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković. Stoga, iako je prostor članka ograničen, moram zabilježiti samo dva bisera. Jandroković je more iuganorum (po juganskom običaju) zaključio da iza te vukovarske prosvjedne „frtutme“ stoje ni manje ni više nego – „samoproglašeni suverenisti“, a Plenković nas je, oponašajući Kralja Sunce, obasjao hiperdemokratskom izjavom: Ne će meni nitko određivati s kime ću stvarati zastupničku većinu.

Naravno, ružičasti su mediji, Večernji list i HTV, odmah razumjeli kojim smjerom treba krenuti da se te dvije mudrosti temeljito razrade. Tako su se tamo čihala i još će se čihati „demokratska“ pitanja: Tko stoji iza prosvjeda? Koje udruge branitelja iz Domovinskog rata? Tko je taj vukovarski gradonačelnik? Što hoće taj čovjek? Zašto baš 13. listopada?

A nitko ne će ući u bit Penavina vapaja.

Ipak, malko su nas prosvijetlili. Ivana Puljić Šego, ona novinarka što je prijetila da će se iseliti na Mjesec ako Donald Trump bude izabran za američkoga predsjednika, poučila nas je, na Jandrokovićevu tragu, da suverenisti nemaju (?!) monopol na domoljublje, a Branimir Glavaš, na Plenkovićevu tragu, da se braniteljske udruge iz Domovinskoga rata ne smiju ponašati poput SUBNOR-a (?!).

Priopćili su nam i ponešto što nikomu od nas ne treba. Na primjer, da je Ivan Penava podrijetlom iz posuškoga Batina. I ponešto što svima nama treba. Na primjer, da nadnevak prosvjeda 13. listopada čuva uspomenu na onaj nesretni dan kada je godine 1991. propao pokušaj proboja hrvatskih oružanih snaga u opkoljeni Vukovar.

Što na to reći? Samo: Puno sreće Ivanu Penavi! Dao Bog da protivne sile ne osujete njegov prilično zakašnjeli, ali svakako plemeniti pokušaj proboja u srce i dušu hrvatskoga naroda.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari