Connect with us

Kolumne

Hodak: Ljevica i rastakanje društvenog morala

Objavljeno

-

Marko Purišić ili Baby Lasagna je sve ono što Hrvatska uistinu jest. Talent, skromnost, poštenje, vjernik te ljubav prema glazbi i domovini. Svih je oduševio i ujedinio Hrvatsku! Stoga pjevajmo s ponosom Rim Tim Tagi Dim…. Inače, Marko je naš heroj. Civilni, ne ratni.

Ima naravno i civilno-“ratnih” heroja. To su oni koji su još za života uspjeli platiti sve “rate” kredita s kamatama. Hrvatski tjednik je pogodio u “žicu” s naslovom: “Marko Purišić ponos je zdrave Hrvatske i Europe”. Kažu da je Marko “upao” na Doru kao zamjena. U prošloj kolumni objavio sam imena našeg žirija koji je odmah shvatio da Marku treba dati “priliku”, mada tek kao zamjeni. Ovo “zamjena” iliti rezerva je kao kad zbog korone, lex A.P.-a, potresa ili rusko-srpske okupacije netko od glavnih aktera odustane… Evo, sad bar znamo da su nam zamjene neusporedivo bolje od originala. Kad zatreba, tu je naš Marko k’o – zlatna rezerva.

Najnovija vijest iz svijeta estrade. Lasagna će održati čak tri (već rasprodana) koncerta u Zagrebu. Pobjednik Eurosonga Nemo održati će svoj koncert nakon pobjede na – Benkovačkom sajmu.

Imenovanje naših umjetničkih iliti stručnih žirija je jedna suptilna i senzibilna operacija, slična operaciji mozga. Tko upadne kao žiri na “Doru” taj mora biti skoro pa “glazbeni genije”. Ja sam živući dokaz. Tamo negdje, legendarne 1999.g. (još dok je Tuđman bio živ, a Hajduk ozbiljan kandidat za prvaka), u “Jadran filmu” u Dubravi odvijalo se natjecanje za pobjedničku pjesmu na Dori. I tada nas je ta pjesma trebala predstavljati na Eurosongu. Nemam više pojma gdje se Eurosong te godine trebao održati. Tih dana dobio sam pismo s HRT-a da sam “izabran” za predsjednika žirija koji će… itd. itd. Bio sam, naravno, počašćen što je otkriven moj “glazbeni talent” i spremno sam prihvatio laskavu ponudu.

Ja sam, kao što znate, sto postotni Ličanin, rođen u malom zaseoku Sertić Poljana na Plitvičkim jezerima. Ličani su jedina etnička skupina u Hrvatskoj koja i danas vjeruje da je sokol ptica pjevica. Naime, čim se na stolu pojavi travarica i janjetina odmah zagrmi pjesma “Pjevaj mi, pjevaj, sokole…”. Ponosan na svoj glazbeni antitalenat, našao sam se tako te neke davne godine na čelu žirija za dodjelu nagrade Dora. Tip s HRT-a me upozorio da se ne zamaram “sitnicama” kao što je glasovanje jer će pobijediti Doris Dragović sa svojom kasnije uspješno plasiranom pjesmom na Eurosongu – “Marija Magdalena”. Važno sam kimnuo glavom. U to sam vrijeme zastupao Tončija Huljića i Petra Grašu. Jedna glazbenica iz Karlovca tužila ih je da su plagirali neku njenu pjesmu. Povjerovao sam svojim klijentima i svom “rafiniranom sluhu” te uvjeravao sud da tu nema ni “P” od plagijata. Međutim, sud je mislio drugačije. Sad kad se prisjećam svoje “slavne” glazbene prošlosti savršeno mi je jasno kako je naš Marko završio kao rezerva. Mora da je i u ovom žiriju bilo par Ličana….

U mladosti sam imao prijatelja koji je obožavao Chopina. Jednog dana žena mu je pobjegla s tipom koji je prekrasno svirao Chopina… Oscar Wilde je jednom napisao: “Inače, glazba me ili raznježi ili užasno iznervira. To vam je jedno te isto…”.

Rašomon koji do danas nije razjašnjen

Dragutin Junković voli postavljati nezgodna  pitanja. Pita se: “Hoće li se Film ‘Zidine’, koji svjedoči o više od pet stotina logora i zatočeničkih centara za Hrvate u BiH, ikada prikazati na HRT-u?”. Bojim se nikada, a možda ni onda! Hajmo o činjenicama. Film dokumentirano govori o pet stotina zatočeničkih logora za Hrvate u BiH, dok je u isto vrijeme bilo oko aproksimativno 500 tisuća Bošnjaka primljeno u izbjegličke centre u “agresorskoj” RH. To je pravi rašomon koji do danas nije razjašnjen. Hrvati su za bosansku politiku k’o bajagi agresori, a pola milijuna Bošnjaka je godinama punilo hrvatske hotele i odmarališta. Tko će pametan bježati kako bi se od rata sklonio kod agresora? Za to vrijeme u BiH su nicali logori za Hrvate k’o gljive nakon kiše. Snimljen je i film o tome, ali istina je bunkerirana u nečijoj glavi. To je naša poznata old story o hrvatskom poltronstvu. Čuvena je rečenica Tanje Torbarine iz tih vremena: “Više je poginulo bošnjačkih izbjeglica od ‘ležećih policajaca’ na hrvatskim cestama nego u ratu”.

Tako vam je to s poltronskom hrvatskom politikom. Srbija je napala BiH, počinila genocid u Srebrenici, par godina su držali Sarajevo pod opsadom i za “kaznu” su u Daytonu od međunarodne zajednice dobili samo 49 posto teritorija BiH, državu u državi, a Hrvati, kao navodno “ravnopravni” konstitutivni narod u BiH, nisu 15 godina smjeli organizirati izbore u Mostaru dok im Bošnjaci i danas još izabiru Komšića za predstavnika. Da smo tada zauzeli Banju Luku imali bi u rukama snažan adut za pregovore u Daytonu. Tada bi se film “Zidine” prikazivale, ako već ne na HRT-u, onda barem u BiH. Yutel ne bi mogao skrivati istinu. Onda bi izjava Normana Daviesa, britanskog povjesničara, imala smisla. Ne znam što je stari Norman mislio kad je napisao: “U svim prilikama, ljudi koji umanjuju utjecaj manjih naroda trebaju se prisjetiti da nas Hrvati sve drže za vrat”. Možda bi Norman bio zadovoljniji da je “prošao” plan međunarodne zajednice zvan Z4. K’o bi onda koga držao za vrat? Treba samo pokazati tvrd i jasan nacionalni stav u pravo vrijeme. A Tuđman je to znao.

U dokaz gore rečenom: jednom smo digli Rafale i odmah smo dobili 12 bodova od Srbije na Eurosongu.

Kad smo već kod Rafalea, evidentno je da je njihov dolazak uznemirio jugofile. U ratnim uvjetima pet ili šest aviona ne znači previše. Tako bar pišu ljevičarski mediji. Ljevičari proglašavaju Rafale “otpadom”, ali Hrvatska se u ovakvoj geopolitičkoj situaciji jednostavno mora naoružavati. Zato treba pozdraviti namjeru hrvatske Vlade da u što kraćem roku napravu malu, ali moderno naoružanu i jaku hrvatsku vojsku. Kad su naši “komšije” devedesetih nasrnuli sa svojom “trećom armijom u Evropi” na nas bili smo potpuno nenaoružani, ali ipak smo na kraju dobili rat. Zašto? Zato jer su naučili kroz svoju ratnu “istoriju” da ratove uvijek gube. Nema veze što kasnije slave poraze, kao onaj na Kosovu. Naravno, izuzetak je Cerska bitka 15. kolovoza 1914.g kad je Srbija porazila austro-ugarsku vojsku. To im se mora priznati. Jedino je nezgodno što su austro-ugarsku vojsku činili Česi.

Kad mi se upalila lampica nestalo je struje….

Javlja mi moj prijatelj Jozo s Brača da je ogorčen jer: “Svi pe*eri mogu biti prvi samo ovi moji iz Hajduka ne!”. Ja kao uvjereni i neobjektivni navijač Dinama histerično dižem ruke: “Huraaa! Dinamo je prvi!”. Moj prijatelj Roman, isto dinamovac, nije oduševljen pa je samo procijedio: “I što sad ? I ja sam dinamovac, ali nemam ništa od toga. I dalje radim za stan i hranu i za 760 eura mjesečno…”. Treći sve to sluša pa doda: “Hajde, ne cmizdri. Dobro si prošao, mogao si raditi za 760 eura i još navijati za Hajduk!”.

Ljevica i rastakanje društvenog morala

Koja količina humora može biti lijek protiv Hrvoja Zovka, Maje Sever i Filozofskog faksa u Zagrebu? Od 3.-9. lipnja o.g. organizira se “Anti-kapitalistički seminar”. Naši ljevičari će roktati o pitanjima klase i klasne politike, ekologiji, marksizmu, umjetnoj inteligenciji, kapitalizmu, dekolonijalnom feminizmu… Uglavnom trla baba lan da joj prođe dan! Uz ovakve “znanstvene” aktivnosti doista se ne treba čuditi što nam filozofski fakulteti iz godinu u godinu izbacuje razne Jakovine, Markovine, Hrastiće… Treba negdje smjestiti, zaposliti i platiti svu tu antihrvatsku rabotu. Ima se! Ubaci ih u Ministarstvo kulture kod našeg “suhog zlata” Ninuške, promoviraj u medijima “srpski svet”, rastači društveni moral raznim ne binarnim glupostima itd. Sve se to začima pod okriljem naših filozofskih faksova pod dirigentskom palicom rutinskih ljevičara koji drže svoje pozicije u medijima.

Recimo, Tomislav Krasnec iz lijevog Večernjaka priopćava zatucanim Hrvatima najnovije novosti o  Pupovčevim Novostima. Kaže: “Novosti imaju specifičnu i važnu ulogu na hrvatskoj novinarskoj sceni. Zaslužuju da se stane u njihovu obranu”. Krasno Krasnec! Drugi tjednici neka se dokazuju na tržištu. Recimo, Hrvatski tjednik je malo pretjerao proglasivši Tomicu “Fah idiotom tjedna”. Ima ih još u toj konkurenciji.

Javio se i notorni jugofil Jurica Pavičić: “Vjerujte mi, vrlo ćemo brzo žaliti za Miloradom Pupovcem”. I tako nas lamentacije nad otužnom sudbinom Pupovca, SDSS-a i Novosti preplavljuju iz dana u dan. Središnji problem je Domovinski pokret. Zašto? Zato jer se nije slomio i odustao od toga da SDSS ne ostane dio Vlade. To ljevičari i jugofili nikako ne mogu oprostiti ne samo DP-u nego ni Plenkiju. Hajde, za Plenkija imaju bar malo smilovanja jer, kako kaže Pupi, nije imao izbora. Pritislo ga! Tko? Zamislite, birači! Kaže naš mudri političar Pupi: “Domovinski pokret je ozbiljan neprijatelj Hrvatske!”.

U Hrvatskoj mediji i pojedinci mogu kritizirati npr.: novine Hrvatski tjednik ili stranku Domovinski pokret i nazivati ih ekstremnim desničarima, desnim mrakom, ustašama (Vučić), ali Pupijeve Novosti ne smije nitko nikada kritizirati bez obzira kako gnjusno napadaju hrvatsku vlast, neistomišljenike ili našu najnoviju povijest. Oni su nedodirljivi. Naši “jugovići” odmah skaču na svoju kržljave jugo-noge braneći Pupija i Novosti. Sve u ime suživota i zaštite manjina. Štoviše, Vlada im uredno šalje lovu i omogućuje gradnju i opremanje 40 kulturnih centara diljem Hrvatske. Međutim, nitko ne kaže da za tu manjinsku srpsku listu, bar prema pisanju Davora Ivankovića, glasuje tek pet posto Srba. Ostali glasuju na izborima za ostale liste. Pa kakvi su to onda Pupi i Novosti “predstavnici” srpske manjine u Hrvatskoj?

Hrvati su daleko iznad njih

Panika i strah od “ekstremne desnice” širi se Lijepom našom k’o elementarna nepogoda. Vesna Pusić se sva trese od straha: “Hrvatska se nalazi u velikoj opasnosti da stranka s malim rezultatom povuče Hrvatsku prema ekstremnoj desnici. Tome se treba suprotstaviti i vrijeme je za potez predsjednika Republike”. Vesna, stvarno je frka! Ona valjda misli kako nas može spasiti još samo predsjednik Republike kao zapovjednik oružanih snaga. Ako nas on ne spasi, Ministarstvo kulture preuzet će Hasanbegović ili Jurčević, a onda će se ona i njeni morati povući u šumu, u partizane, i ponovno se boriti za komunizam. Strah od ekstremne desnice u Hrvatskoj je stvarno iracionalan. Ljevičari kontroliraju sve, od Ministarstva kulture, svih dnevnika i tjednika, sve glavne TV kuće, filozofske i druge faksove, umjetničke udruge itd.

Sve je to lijepo sažela Marijana Puljak rekavši: “Naša je dužnost da se dobro oznojimo da HDZ ne dođe treći put na vlast”. Ja bih dodao: džaba si krečila, Marijana! Istakao se kao muha u čaši mlijeka i novinar Tomislav Klauški kad je izjavio: “Manji je problem što je DP odabrao HDZ. Puno je gore što su HDZ, ali i SDP, odabrali njih”. Kolika ogorčenost i mržnja isijava iz pera novinara koji bi trebao objektivno izvještavati. Velika je pogreška kad izjednačavamo svoju državu sa svojim javnim djelatnicima i političarima. Hrvati su daleko iznad njih i to je sreća u nesreći. Pokazali su to i ovim izborima.

Po zakonu gravitacije sve što se digne mora jednim pasti. To je jedina sreća.

Zvonimir Hodak/direktno.hr

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari

Oglas