Pratite nas

Kolumne

HODAK: Ljevičare možemo usporediti sa golubovima – ima ih jako puno, ne služe ničemu, a na kraju sve zaseru

Objavljeno

na

U Zagrebu je upravo održan ”veliki marš” za kulturu! Gledam na TV jednog zajapurenog kulturnjaka s transparentom na kojem piše “Marširam, znači mislim“. Uvijek sam govorio da ljevičare ne treba previše napadati. Njih treba prvenstveno žaliti. Dobro ih je usporediti sa golubovima.

Ima ih jako puno, ne služe ničemu, a na kraju sve zaseru. On misli zato jer maršira. Takvih mislioca bilo je kroz povijest poprilično. Npr.: Musolinijev marš na Rim, Hitlerov marš na Reichstag, veliki marš Mao Ce Tunga na Yenan… svi ti marševi, osobito onaj Mao Ce Tunga, odnijeli su stotine tisuća života. Marš i kultura? To u svojim jugo glavama mogu spojiti samo zagrebački salonski ljevičari. Uglavnom, Hrvatska je izašla iz Jugoslavije, ali Jugoslavija nikada nije izašla iz glava naših ljevičara kao Nede Raukar, Rade Borić, Borisa Dežulovića, Slavenke Drakulić, Rade Šerbedžije, Olivera Frljića, Rajka Grlića, Drage Hedla, Tvrtka Jakovine, Hrvoja Klasića, Igora Mandića, Jelene Lovrić, Tomislava Jakića, Saše Lekovića…i sad bi trebalo nabrajati naše “kulturne“ jugoviće do kraja mjeseca. Koliko je na ”maršu” bilo napaljenih kulturnjaka još se ne zna. Ako će brojati zagrebački policajci onda je bilo, onako od oka, bez onih koji su čekali tramvaj, oko sto tisuća. Splitski policijski brojači bili su hladno pragmatični. Protiv svima njima drage Istambulke bilo je jedan više ili manje od 15.000.

Važno je da ih je bilo bar deset tisuća više nego u Zagrebu. Možda je i u Splitu bilo puno Splićana i turista koji su čekali prijevoz brodovima na otoke. Oko 5.000 tisuća čekalo je trajekte za Brač, Hvar, za posjet Titovoj špilji na Visu… Policija je matematički egzaktno izračunala kvadraturu Rive i ispalo je kako je ispalo. Stane točno 15 tisuća ljudi i točka. Osim ako Goran Ivanišević ne osvoji Wimbledon. Naime, kad je Goran 2001.g. pobijedio u Wimbledonu njega je na Rivi, po općoj procjeni, dočekalo 100.000 tisuća sugrađana. No, to su bila neka druga vremena. I vlast je tada bila narodna – SDP-ova. To su bila vremena direktne demokracije.

Diktator Tuđman je baš bio napokon otišao. Narod je konačno odahnuo, a neki su i izdahnuli. SDP-ovci su u džepu nosili po desetak unaprijed napisanih nekrologa za HDZ-ovce. Riva je bila elastična i fleksibilna. Kad smo svi mi bili “Norac“ bilo je oko 70.000 tisuća Splićana na rivi, a onda je došao Kerum i Vlaji, divlja gradnja, i sad policija točno zna da na splitsku rivu ne stane više od 15.000 grla. Ostale zaboravi, ne računaju se. Ako su automatski brojači došli iz Buzina i Bruxellesa onda bi ih moglo biti između 700 i 800. Koliko je i “odbrojila“ Slobodanka. Dokle će se najdalje ići u toj igri brojenja ne znaju ni oni s nešto bujnijom imaginacijom. Oni koji pišu sinopsis za “Igre prijestolja.“

Sretnu se dva Slovenca Mujo i Haso. Pita Mujo Hasu: “Jesi li ti živeći u Deželi postao perverzan? “Pa onako, tu i tamo..“ odgovori Haso. “Dokle si najdalje išao sa djevojkom..?“ uporan je Mujo.. “Do Tuzle“ odgovori Haso!

U krivu su oni koji su se nadali da će se na splitskoj rivi roditi novi državotvorni pokret. To je uspjelo samo jednom Hrvatu u povijesti. ”Diktatoru” Tuđmanu kojeg se nitko nije bojao. Poruke su otišle u “tu divnu splitsku noć“. Split je grad divergentan sam sebi. Sigurno je najhrvatskiji grad u Lijepoj našoj. No, u isto vrijeme to je i grad sa najviše orijunaša i Jugoslavena u RH. Grad s jugonostalgičarskom “Slobodnom Dalmacijom“ koja ima tako ”snažan“ utjecaj na žitelje Splita da ljevica godinama ne može ni pomirisati vlast. Ako nije HDZ na vlasti, onda je Kerum ili obratno. Ante Tomić, Jurica Pavičić, Dragan Markovina, Dražen Lalić, pametnjakovići iz pretencioznog “Pametno“ mala su, glasna i kreštava oaza kojoj kad dođu izbori kost zastane u grlu čim se pojavi “old story“. Baldasar kao izuzetak, a Kerum i HDZ kao pravilo. I zato su u prošli četvrtak sve oči bile uprte prema rivi i Splitu kao tradicionalno najjačoj hrvatskoj opciji.

Međutim, našem vlastodršcu i njegovim stranačkim uhljebima u HDZ-u sva ta protestna upozorenja njihovih birača i naroda nije značila ništa. Istambulska konvencija se, zahvaljujući podršci opozicije i HDZ-ovih uhljeba, “prošetala“ Saborom k’o grupa Južno Korejskih turista u predsezoni. Plenki se odnosi prema HNS-u k’o stanovnik Slavonskog Broda prema zadnjoj flaši pitke vode. Njegovi ”tvrdi” katolici u stranci spremno su digli ruku za Istambulku jer ipak je Hrvatska sekularna država. Nema veze što su to u Europi samo Slovenija, Francuska i možda još pokoja država. Putica Sanja, Sanader Ante, Mikulić Andrija, Orepić Vlaho, Đakić Josip, Branimir Glavaš….. svi su oni glasovali za IK jer neće njima Crkva govoriti što je rodna ideologija. I u pravu je Branimir Bunjac kad je rekao: “Sabor je vučja jazbina u kojoj sjede ljudi koji neće promijeniti Hrvatsku da imaju mandat od sto godina“. Ono što zabrinjava je da smo na glasovanju o IK u Saboru dobili kako pišu na fejsu “jednu dušu, a dva tila“. Tako su HDZ i SDP, dvije stranke spojene u jednu partiju, jasno dale svima nama na znanje da je tobožnje višestranačje u RH otišlo k vragu. Kad nam zatreba složit ćemo i “veliku koaliciju“. Sve u borbi protiv zatucanosti, nasilja nad ženama i ognjištarskih desničara koji podržavaju nauk Crkve. Ako treba i pod cijenu suvereniteta. Želimo da se naše žene u Zagrebu i Splitu osjećaju noću sigurno k’o žene u Berlinu i Stockholmu. Ha, ha, ha…Turska je prva ratificirala IK tako da danas nitko u Turskoj ne smije dignuti ruku na ženu, osim nogu…

Sad dolazi na red faktor vremena i gubitak “memorije pamćenja“ u Hrvateka. Čim nam neka agencija spontano, na mig iz Bruxellesa, digne kreditni rejting započet će oda o uspjesima ove Vlade i velikog maga Plenkija. Prestrašili su nas na smrt Anka Mrak, Saša Kosanović, Mile Kekin, Fred Matić zvan punjena ptica, da će odlepršati iz Lijeve njihove. Samo zahvaljujući koordiniranoj akciji HDZ-a i SDP-a ti borci za galvanizaciju roda i rodne ideologije ostali su se grijati pod domaćim suncem i boriti se za prava eko-seksualaca da opće sa bukvama u Lici. Ako zamjene bukvu s ličkim mrkim medvjedom tu je GREVIO.

 

Dobra je usporedba Milana Ivkošića u Večernjaku: “Paranoju sličnu današnjoj izazivali su i “neprijatelji socijalizma“. Samo se nadam da GREVIO neće imati prava iz nekadašnjeg samoupravnog čl. 133. Kaznenog zakona SFRJ. GREVIO, sad je to jasno i osobama nevičnim pravu, ruši ustavnopravni poredak RH… Za početak će EU nametnuti ženama da moraju raditi do 67. godine, ostat će i dalje jednako bijedno plaćene kao i do sada. Mislite da je Ženevska konvencija o ratnim zarobljenicima imalo pomogla Vukovarcima? Ljevičari putem borbe za uvođenje rodne ideologije u Hrvatsku demonstriraju svoju ponovno zadobivenu političku moć i nezaustavljivo ruše sve što smo dobili 5. kolovoza 1995.g. Danas se u HNS-u kidaju od smijeha kad mi, rigidni ognjištari, zbog nepoznavanja dijalektičkog materijalizma, kmečimo kako je rodna ideologija u sukobu s logikom, genetikom, embriologijom, anatomijom, fiziologijom, psihijatrijom…

Da, pada mi na pamet jedna kolektivna obvezna državna psihijatrijska opservacija: jedno od pitanja moglo bi glasit “Što mislite o Haaškom sudu kroz prizmu činjenice da je četnik Šešelj na slobodi, a Slobodan Praljak pod zemljom?” Kladim se da bi puno odgovora glasilo: ”Pa što, oba su slobodna. Fala Bogu!”

Nakon što se slegne prašina nakon splitske rive pojavit će se tablice PR gurua, poput Krešimira Macana, s konačnim poretkom političkih dobitnika zbog ratifikacije IK. Premoćni pobjednik će sigurno biti dobro vođen i uravnotežen HNS. Klub koji ima manje navijača nego posjetitelja na Dinamovim utakmicama. Iako ih je oko 1,5% izvrsno su organizirani i efikasni. Pun je članova sa srednjom cestarskom školom pa kad jednog od njih udome kao konzula u SAD-u, slijedeći zadatak je da drugoga postave za predsjednika HAZU. I uspjet će. Najveći gubitnik i tragičar ove neobične lige ili ljige je nekad obećavajući i perspektivni Most. Naime, Most se podijelio i kod glasovanja o IK i kod glasovanja o povjerenju Martini Dalić. Je li zaista moguće da nisu imali ni malo političke promoćurnosti i shvatili kako razočarano glasačko tijelo HDZ-a traži političku opciju koja će artikulirati njihove demokršćanske stavove. Ovaj politički diletantizam s podjelama u glasovanju oko IK i opoziva Martine Dalić (što su sami predlagali) siguran sam da će ih koštati jer nisu uspjeli loptu ubaciti u prazan gol dok je golman ležao na zemlji. Od sada još samo dežurni progresivci mogu siktati kako je Most kukavičje jaje klerofašističkog klera u našoj politici. Sve je to samo dokaz kako čovjek ne mora biti kokoš da bi vidio koje je jaje mućak.

I što nam na kraju ostaje? Neki novi Tuđman, Orban i onaj članak Istambulske konvencije koji predviđa mogućnost otkazivanja i izlaska iz nje. Nisam se potrudio da zapamtim koji je to član. Zašto se opterećivati kad živim u zemlji Hrvatskoj. Zemlji koja tako zdušno uzgaja kmetski i poltronski mentalitet, čiji političari nisu sposobni voditi politiku osluškujući bilo naroda i njegove potrebe i interese već samo traže neke gospodare kojima će služiti. Ili kako je u petak napisao “retrogradni“ Marcel Holjevac “Ustani (Or)bane”.

Horacije je napisao: “Ako želite plakati, morate najprije osjetiti tugu“. Nemam osjećaj da puno njih u Hrvatskoj osjećaju tugu.

Možda neki ipak osjećaju tugu u Hrvatskoj, i to uglavnom zbog ponovne Orbanove pobije u Mađarskoj. Hrvatski nostalgičari za nesvrstanim i samoupravnim vremenima se trzaju u svom neurotičnom snu. Prošla je Istambulka i umjesto blagog i superiornog trijumfa, evo nove kosti u grlu: premoćna pobjeda Orbana. A toliko su puta naglasili da je “Orban sramota Europe“, ”Orban je prijetnja demokraciji“… Bože, sad znam na koga je Dostojevski mislio kad je pisao Idiota. Od 70% izašlih birača, Viktor Orban dobio je 70% glasova. Šoroš seli svoje uškopljene ljevičare u Beč. Ipak će tamo morati otvoriti svoj kampus. Nevladine udruge ostale su bez love. “Rigidni desničar“ Orban, kojem je glavni opozicioni suparnik desni “Jobbik“ s 20% osvojenih mandata, pogodio je bilo svog naroda. Naša politička elita prije bi pogodila topom mušicu u letu nego bilo svog naroda. Orban prije svega ne želi biti transmisija briselskih naloga svojoj zemlji već vođa naroda i njegovih interesa. Zaustavio je migracijski kaos, protjerao burzovnog mešetara transrodnog Šoroša, zatvorio financijsku pipu stotinjak ljevičarskih anti-mađarskih portala i zbog toga se prošetao mađarskom izbornom pistom, a da se pritom nije pošteno ni oznojio. Međutim, za hrvatsku lijevu medijsku falangu, takav čovjek koji je izabran demokratskom voljom naroda, predstavlja ”prijetnju demokraciji”.

Demokracija je i inače riječ koja je u povijesti najviše prostituirana. Sjetite se SSSR-a, Jugoslavije, Demokratske republike Sjeverne Koreje, Demokratske republike Njemačke… stvarno bizarne “demokracije“ po mjeri “Borbe“, “Slobodne Dalmacije“, “Novog lista“. Jeste li ikada pročitali u “zlatno“ doba Nine Pavića, Drage Hedla, Tomislava Jakića… bilo što loše o tim i takvim demokracijama. Sad je raznoraznim Tomićima, Bajrušima, Trkanjcima, Pavićkama i sličnima Orban “prijetnja demokraciji“. Danas bi Orban došao Lijepoj našoj isto tako kao što je Franjo Tuđman došao, pobjedio i stvorio RH. Ni više ni manje.

Hrvatsku depresiju još je davno opisao Plaut:“ Nihil habeo, nihil curo“ ili nemam ništa, pa za ništa i ne brinem.

Jedva je spomenut posjet finskog predsjednika Sauli Niinista Hrvatskoj. Veći i bolji tretman dobio bi čak i posjet Milorada Dodiga. Jedva je nešto nevoljko objavio Jutarnji. A predsjednik Finske je sve samo ne suhoparan i nezanimljiv lik. Za povratak kući Sauli Niinisto izbrao je low cost kompaniju Norwegian te se vratio u Finsku u ekonomskoj klasi. Za 61 euro. Zbog njega famozni Saša iz Rijeke ne bi morao nositi križ do Helsinkia. Ali Saša će opet imati priliku da organizira novu štafetu “križara“ do Zagreba. Hrvatska se, naime, sprema nabaviti eskadrilu transportnih helikoptera Black Hawk. Saša bi mogao odmah izračunati koliko je to manje love za lijekove i za Radu, Sanju, Vesnu, GONG, Novosti, Antifašističku ligu, Novu ljevicu, Rekom, Platformu 112. Itd. Saša i sponzori su apsolutno sigurni. Za demokraciju u RH idealno bi bilo demilitarizirati zemlju i potpuno je razoružati jer nam, uz toliko “prijatelja“, oružje samo stvara nepotrebne probleme. Već sama “priča“ da je Saša od Obersnela dobio trosobni stan na poklon u Rijeci je dosta težak križ. Bez obzira bila to istinita ili ne. Uskoro se očekuje u Kerempuhu Frljićeva režija skandala s kupnjom Black Hawka. Očaranom gledalištu to će biti krunski dokaz da sve zlo koje nas je snašlo dolazi od križa.

Novinar i publicist Vjekoslav Krsnik poklonio mi je ovih dana svoju novu knjigu “100 prvih i notornih hrvatskih Jugoslavena i organizacija pod njihovim utjecajem“. Naravno, ovih 100 jugovića je samo creme de la creme. Na žalost. Krsnikova dobro dokumentirana knjiga je kap u moru. Da bi se sve hrvatske jugonostalgičare osvijetlilo reflektorom trebalo bi napisati “sabrana djela“. Niti deset knjiga ne bi bilo dosta. Siguran sam da danas ima bar 30% čvrstih i zadrtih, a često i fanatičnih protivnika ove još uvijek mlade države. I zato je dobro što je Vjekoslav Krsnik imao volje i želje da dio njih demaskira i stavi u “zonu sumraka“ naše najnovije povijesti.
Pita Haso Muju: “Jesi čuo najnoviji vic? Mujo odgovori: “Ma, bolan, čuo! Odsjedio”.

Zvonimir Hodak/ 7DNEVNO

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HODAK: Opet nismo dobri sa Srbima? Baš čudno!

Objavljeno

na

Objavio

Guske su po tko zna koji put odlutale u maglu. Hrvati se nakon “herojskog“ čina njihove delegacije opet čude. K’o pura dreku. Isusek! Kaj opet nismo dobri sa Srbima? Neće valjda opet postaviti balvane? I orijuna se uzrujala.

S jedne strane idemo u goste prijateljskoj i nesvrstanoj Srbiji, a kod kuće dižemo spomenik kardinalu Stepincu. Kaže ćosavi vojvoda Voja: “Nikada neću poštovati predstavnike ustaškog režima koji su klali Srbe gde god su stigli i kad god im se ukazala prilika. Ako je nekom žao zbog gaženja hrvatske zastave… samo da podsetim da isti ti za nekoliko dana otkrivaju spomenik ustaškom zločincu Stepincu.“

I tako je Anka Taritaš Mrak otišla u ”prestolnicu” kao predstavnik ustaškog režima. E’ dosta je bilo klanja… Srećom se javio glas razuma i tolerancije, Aleksandar Vučić, te spustio fudbal na zemlju: “Oprostite, što su državni organi Srbije loše učinili? Jesmo li loše primili g. Jandrokovića? Nije doživio dobro gostoprimstvo kod nas?” Obzirom kakvo su “gostoprimstvo“ doživjeli braća Radić, Basariček… Aca je u pravu.

Naša Anka partizanka, umjesto od povampirenih ustaša, nastradala je od četnika u slobodarskom Beogradu. Što ti je sudbina. I nastavlja pomirljivo Vučić: “S druge strane, oni najavljuju da će za koji dan na Zrinu u općini Dvor na Uni da dignu spomenik Alojziju Stepincu, pravomoćno osuđenom za zločine protiv Srba i to u mestu gde su bili najstrašniji ustaški zločini.“ Aleksandar Vučić i njegov depilirani četnik Šešelj razlikuju se slično k’o braća Stazić. Fizički.

No, da ne bi klerofašisti pomislili kako među dva bratska naroda nije sve idealno pobrinuo se poznati ljubitelj Dobrice Ćosića i njegovih teoriji o “talentiranim lažovima“ Aleksandar Vulin. Naime, nakon što je hrvatsko Ministarstvo vanjskih i europskih poslova skupilo nadnaravnu hrabrost i objavilo da gospon Vulin“ nije do daljnjeg dobrodošao u Hrvatsku, Aca je održao ustašama pravu lekciju: ”To je provokacija i pokušaj ušutkavanja nekoga tko govori istinu o Jasenovcu.“ Usput je najavio odlučnu reakciju Srbije.

Visoki nediplomatski izvori doznaju da će biti zabranjen ulazak u Srbiju poznatim ustašoidima Anti Tomiću, Igoru Mandiću, Miljenku Jergoviću i Vedrani Rudan. Vulin ipak ne želi eskalaciju odnosa između bratskih naroda pa pomirljivo nastavlja: “Hoću li doći u Mlaku, u obnovljenu srpsku crkvu, tamo gde se nalaze Srbi, tamo gde se nalaze potomci žrtava Jasenovca, odlučiti će vrhovni zapovjednik Vojske Republike Srbije gospodin Aleksandar Vučić, a ne hrvatski ministri“.

Nakon ove prostodušne i pomirljive izjave Vulina s hrvatske je strane “provokativno“ izjavljeno kako smo mi k’o bajagi suverena država koju sad gospodin Vulin negira. Onda je Vulin poentirao skoro pastoralno i krajnje pomirljivo: “Najstrašnija istina o Jasenovcu nije samo što se dogodilo nego što se sadašnja Hrvatska neće čak ni pokajati za to što je uradila“. I na kraju tko je ono spomenuo balvane pred turističku sezonu? Lakše bi to podnijeli kad bi se među tim balvanima na cesti našao i Aca Vulin čekajući na znak svog vrhovnog zapovjednika. A naše purice se i dalje čude i čude…

Kaže Nino Raspudić: “Upitno je samo hoće li više vremena proteći dok čekamo srpsku dobronamjernost ili hrvatsku suverenost.“ A dotle će Dino Rađa svraćati u “kuću cvijeća“, a Igor Mandić, Pofuk, Tomić, Jergović, Rudanica, Dežulović itd., po svoju jugo-inspiraciju u Skadarliju kod Tri šešira, Dva Jelena… A naša politička “elita“ će i nadalje, nakon svakog fijaska koje doživi u Beogradu ili od Vulina, Porfirija i Irineja u Zagrebu, papagajski ponavljati da je jedan od hrvatskih prioriteta ulazak Srbije u EU.

Bojim se da je Micić ipak bio u pravu kad je u svom ”Zenitu“ napisao da su Hrvati križanci majmuna i papige. Kad je Tadić taj reprint Zenita poklonio Josipoviću nitko u prvi mah nije ni shvatio koliko je u stari bio dobronamjeran. Pokušao nam je otvoriti oči. Bezuspješno! Sisačka Ikača također misli da bi o tom spomeniku Stepincu trebalo malo razmisliti. Barem dok se Papa ne konzultira s Irinejom i SPC o kanonizaciji kardinala. Drugim riječima, od spomenika ništa.

Winston Churchill je napisao: stav je mala stvar koja čini veliku razliku. Hrvatska i stav…!

Jurica Pavičić mudro zaključuje: “Slobodan Prosperov Novak nije glupan. Za sebe nije siguran. Jugo-zombi u naslovu svog zajapurenog pamfleta misli da je Novak: “Ideološki zombi – za pare“. Jurica je intelektualac opće prakse.

Tipičan jugonostalgičar koji malo po malo pušta samoupravne suze za starim nestalim Splitom. Suza mu kane niz progresivno oko kad se sjeti oficirskog Splita 3, simbioze naroda, partije i JNA, tranzicijskog Splita, komunjara i doušnika Tita Kirigina, Ante Jurjevića Baje, Miljenka Smoje… To je bilo vrijeme lijeve partijske mudrosti. Svi su bili zadovoljni, a Goli otok pun. Malo je danas takvih velikana.

Pojavi se tu i tamo netko kao Damir Krstinić, profesor na Fakultetu strojarstva i brodogradnje i SDP-ov vijećnik u Skupštini Splitsko-dalmatinske županije. Damir je “popizdija“ na klerofašiste pa je, u času intelektualnog nadahnuća, napisao: “Poserem se na Republiku Hrvatsku, organizirajte jebenu državu, pa onda organizirajte bicikle, nogometna prvenstva, balune i ostale pizdarije za gubljenje vrimena i slikavanje i mahanje bandirima. Mater vam jebem svima po redu.“ Naravno, osim stranci “Pametno“.

Naime, mnogi SDP-ovci su se pred prošle lokalne izbore krstili kad je Krstinić pozvao glasače SDP-a da glasuju za stranku “Pametno“. Onaj koji za sebe tvrdi da je genije ima problema sa pameću. Kao i stranka koja se naziva “Pametno“. ”M’oš mislit’” rekla bi Tanja Torbarina. Jurica je posvetio vremena i prostora da bi Prosperova demaskirao kao “pravog pravcatog hrvatskog desničara, točno onakvog kakvima se rugao 80-tih.

Simulira javnog klauna uvjeravajući glupane da su u pravu.“ I kao svaki revni partijski denuncijant on ne puca na “ušate U, etička sudišta i projekt Velebit.“ Za njih se brinu HRT, Vijeće za elektroničke medije i nove Mirjane Rakić u njima. On puca na “nezgodnu“ emisiju HRT-a “Pola ure kulture“ gdje Prosperov “deklamira političke optužnice protiv koga treba -jednom Predraga Lucića, drugi put Borisa Jokića“.

To je jasan znak drugovima na HRT-u da se posveti dužna ideološka pažnja onima koji godinama uređuju tu daleko najbolju emisiju iz kulture. Vraćamo se u zlatna doba “sudija koji se drže zakona k’o pijani plota“, imat ćete državu “kad Sava poteče uzvodno“ i “kesten pirea“ Igora Mandića koji je napravio pire od Miloša Žanka kad se ovaj malo “odmetnuo“ od mudrog partijskog rukovodstva. Sad je po staroj oprobanoj špranci na redu Slobodan Prosperov Novak. Ograničeni skriboman, Jurica, pravi intelektualac opće prakse, dobio je zadatak.

Jedan je već briljantno odradio. Za velikog hrvatskog pisca Slobodana Novaka napisao je doslovno da je kreten jer se isti drznuo napisati nešto pozitivno o dr. Franji Tuđmanu. Zamislite, uz žive Stipu Mesića, Josipovića, Budu Lončara i blagopočivajućeg Dražu Mihajlovića, glorificirati jednog Tuđmana… Sad je na redu drugi, živi Slobodan Novak. Tko je slijedeći? Možda Gaby Novak. U podnaslovu potjernice u subotnjem Jutarnjem Yu-rica piše: “ On (Novak) nije glupan. On je pametan čovjek koji se odlučio pretvarati da je glupan, odlučio je biti estradni umjetnik i za novac glupima špilati glupana da bi ih servisirao intelektualnom topničkom podrškom.

Odlučio je potpirivati samorazumljivu, pravičnu glupost(!?) – uvjeren sam – zato što je u tome bilo novaca“. I to kaže i piše Jurica Pavičić. Čovjek koji je, zahvaljujući urođenom ljevičaru Nini Paviću, postao urednik iz sjene Jutarnjeg lista i Slobodne Dalmacije. On za novac piše i eseje, književne kritike, kolumne, filmske i kazališne kritike, političke pamflete, političke potjernice, športske kritike i komentare… uglavnom, lijevi umišljeni sveznadar. I za svoj kompleks manje vrijednosti u odnosu na pok. Slobodana Novaka, Prosperov Novaka spreman je upregnuti u svoj bujni samoupravni antitalenat, sve za njihovu kompromitaciju. Sve će to još i dobro naplatiti.

Možda bi na HRT-u trebalo osmisliti novu emisiju i nazvati je “Pola ure nekulture“. Neka je vodi Damir Krstinić. Stalni gosti mogli biti Jurica i Ante Tomić. A Jergović ? Mislim da, uz sve ograde, njemu u tom društvu nije mjesto. I na kraju, sudbina Jurice Pavičića pomalo podsjeća na sudbinu Šimuna Cirenca. On je na petoj postaji Križnog puta ponio Isusu Kristu križ. Šimun je bio malo preplašen od toga što bi mu se moglo dogoditi. Brinuo se i za sudbinu svog magarca. I Jurica se zabrinuo za sudbinu svog “magarca“ pa se i sam proturio da nosi “svoj križ“. Jurica misli da je on književnik. I što je Juričina književna priča sitnija i neprimjetnija, to je trač o Jurici i križu koji nosi kroz život veća. I davno pročitana.

Otkrivam po čemu je pisac, kritičar i esejist Jurica Pavičić – ugledan? Po tome što je nakon četverogodišnjeg skrivanja od stvarne ratne opasnosti i izmišljene privatne opasnosti opet – ugledan.

Kad smo već kod Šimuna Cirenca i nošenja “svog“ križa prisjetih se Riječanina Saše i njegovog “križnog puta“ do Zagreba i Markovog trga. Sjetimo se izvješća na TV postajama, ganuća lijevih novinarki, smrknutih antifašista duboko zabrinutih za bolesnu djecu i militarizaciju Lijeve naše. Kad su devedesetih naše oružje iz skladišta Teritorijalne obrane preko noći poslali agresoru bili su sigurni u konačan rezultat. Ali kako to obično biva kod ovisnika o klađenju, a u ovom slučaju ovisnika o Jugoslaviji, 5. kolovoza 1995.g. došlo je za njih do opće pušione.

Steve Kuštro nije nosio križ. O njemu nije vodila brigu Maja Sever i progresivna TV ljevica. On je krenuo prošle godine pješice na put dugačak 1.100 kilometara od Dubrovnika do Vukovara. Usput je skupljao novac za bolesnu djecu. I skupio je oko 120.000 kuna. Hodao je 36 dana i novac u Vukovaru dao bolnici. Nije protestirao protiv kupnje aviona, nije glumio mučenika, ni facebook ranjenika.

Portal Indeks nije organizirao doček na Markovom trgu, nitko ga nije pratio. Možda zato što nije bio protiv naoružavanja Hrvatske. Nikada nije dobio gradski stan od Obersnela. Logično. Nije on iz crvene progresivne Rijeke nego iz “ustaške“ Australije. On je sebi sam zaradio stan. I Steve Kuštro nosi i nosit će svoj križ, ali bez ljevičarskih fanfara i Maje Sever. Mirno, samozatajno i jobovski strpljivo te uporno. On nije nezaposlen. Fotograf je. On je fotografski snimio samoreklamu naših ljevičara. Skuplja novce i daruje onima koji trebaju. Njemu ne trebaju mediji stavljati svetačku auru oko glave. Oni koji znaju gledati vide je.

Vatrogasci su na Jarunu izveli pokaznu vježbu spašavanja u slučaju elementarnih nepogoda, kao što su potres, požar, poplava ili reizbor Mesića i Josipovića na mjesto predsjednika RH.

Kristina Ikić Baniček i “kulturna revolucija“ u Sisku. Tamo postoji “Kulturno vijeće grada Siska“ čiji cilj je predlaganje gradu financiranja programa javnih potreba u kulturi. Od onog što je Vijeće predložilo naša progresivna Ikača usvojila je čitavih 12%. Ostalih 88% Ikača je podijelila po “progresivnom“ kriteriju. Nekad se to zvalo “tehnika narodu“. Sad je riječ tehnika zamijenjena ”kulturom”. Tako su “Kirinovi poetski susreti“, umjesto predloženih 10.000 kn, dobili od Ikače 2.000 kn.

Kamo će ta manifestacija sa tolikom lovom? Sjetih se bivše županice Marine i njenih bezbrojnih savjetnika s visokim honorarima. Jedna od Kirinovih pjesama glasi: “Ubi me preduga olovka“. Bojim se da su, odobrivši “Kirinove poetske susrete“, oni ubijeni predugom batinom Kristine Ikić Baniček. Mora da je pjesnik rođen 1965.g. Svjetonazorski je izvan svijeta u koji pripada robusna ljevičarka, a sada gradonačelnica.

Mnogi se pitaju da li bi Ikača ikada došla na to mjesto da nije donesen odiozni Zakon o oprostu koji je omogućio velikom broju Ikačinih birača da se mirno vrate u svoje glasačke baze i glasuju za svoju “kulturnu metlu“. No, od zlatnih vremena iz 1972.g. ipak neće biti ništa. Volim se ponavljati, ali ne mogu, a da se ne podsjetim kako je te biblijske godine Željezara Sisak imala 33 direktora i uravnoteženu nacionalnu politiku. Čak njih 32. Bili su Srbi, a jedan je bio Makedonac. To su bila vremena. Samoupravna i ponosna. A Kirin će k’o i ova zemlja opstati. S Ikačom ili bez nje. Ikača nas po malo vozi.

Uostalom, smatram da su žene rođeni vozači. Prvo te upale, zatim vozaju, pa te zgaze i na kraju zaobilaze!

Zvonimir Hodak / 7Dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Marko Ljubić: Nisam i ne želim biti odnarođeni elitist

Objavljeno

na

Objavio

Uvodna riječ knjizi Rasudbe hrvatske državnosti

S obzirom na to da su moji tekstovi, analize i rasudbe koje su pred vama već objavljene tijekom posljednjih pet godina, većinom na portalima i u internetskim bespućima, nije bila beznačajna dvojba odlučiti se za knjigu.

Presudilo je to što većina tekstova nije nikada otisnuta na papiru, te činjenica da mi skoro svakodnevno prilaze ljudi, osobito poslije javnih istupa na manje-više alternativnim televizijskim i radio postajama, tiho mi upute riječi potpore, udjele Božji blagoslov, zahvale i gotovo u pravilu pitaju – gdje se mogu pročitati vaši tekstovi?

Očito je da mnogi nemaju pristup Internetu, stoga sam prosudio ispravnim, nužnim i opravdanim i tome dijelu mojega naroda ponuditi otisnute tekstove na čitanje, suočavanje i razmišljanje o njihovome sadržaju, a onima koji moje analize redovito prate na portalima, omogućiti cjeloviti uvid u moj autorski rukopis vezan uz rasudbe o hrvatskoj državnosti.

U dogovoru s urednikom odlučio sam se u ovoj knjizi za izbor analiza o najužem spektru političkih pitanja državno-političkoga poretka Republike Hrvatske i temeljnih pretpostavki koje u ovome povijesnom trenutku izravno utječu na samu bit hrvatske državnosti.

U suvremenoj poplavi informacija u kojoj se manje-više cijeli javni prostor svodi na bombastičan naslov i nekoliko rečenica zabilježaka o događaju, nije mi bio težak zadatak pronaći autentičan model i način obrade tema. Osobito zbog činjenice što sam sve svoje tekstove napisao isključivo samostalnim izborom tema i načina obrade. Imao sam nesputanu autorsku slobodu. Tako sam radio i tako radim sa svim nakladnicima. Drukčije ne znam i ne bih.

Rasudbe

Zbog toga sam u svakodnevnim pojavama na hrvatskom, prije svega političkom, javnom prostoru, odlučio pokušati pronaći uzroke događaja, makar to na prvi pogled izgledalo kaotičnim, pronaći, dakle, nekakav smisao, zakonitost i zajedničku crtu, te na taj način, rekao bih duboko ispod scene, ponuditi čitatelju modalitet suočavanja s realnim problemima.

Uvjeren sam kako nije moguće ispravno ni sagledati, niti biti blizu objektivnoga stava, a time ni rješenja problema s kojima je danas suočeno hrvatsko društvo, bez izravne i koliko-toliko ozbiljne analize uzroka i zakonitosti stvarnosti što nas dnevno bombardira i prema kojoj smo se prinuđeni ravnati.

Bez takvoga pristupa poplava informacija najčešće može poslužiti i služi za manipulaciju i skretanje pozornosti na nebitne stvari, kako bi se društvenim procesima moglo upravljati i cijelo društvo s uključenim ljudskim, pojedinačnim, sudbinama usmjeravati, preusmjeravati, preoblikovati izvan nacionalne kontrole i izvan dometa ljudskoga razbora, te shodno tome i odgovornih odluka.

To je autorski i novinarski teži put.

Za njega sam se, međutim, odlučio. Moj je izbor i obveza otvaranje specifičnih tema na specifičan način, korištenje stečenih ne samo osobnih znanja, nego i znanja tolikih pametnih ljudi, kojih nema u javnosti, a s kojima nikada nisam izgubio kontakt, ni poštovanje prema njima. Bilo bi teško podcjenjivanje hrvatskoga čovjeka bojati se stečene hrvatske kulture, mudrosti i mogućnosti njegove prosudbe.

Suvremenoga Hrvata upravo se zbog nametnutoga okvira podcjenjivačke pozicije, nastoji zadržati na banalnim informacijama bez uzroka i bez posljedica, pri čemu se u takvom rasporedu odnosa nužno pojavljuju uvijek isti tumači istina. Na njih su ljudi zbog nedostatka cjelovitih informacija i drukčijega diskursa, prinuđeni pristajati pri svakodnevnom odabiru stava. To je pravac ubijanja ljudske radoznalosti i svođenja čovjeka na potrošača, koji usprkos deklaracijama nema pravo na korištenje svojega razuma i primjenu svoje društvene uljudbe i prosudbene moći i, konačno, ostvarivanje osobnoga kršćanskoga humanizma u svojoj Hrvatskoj.

Duboko se protivim tome i svi moji tekstovi izraz su toga protivljenja, a za afirmaciju izuzetnih vrijednosti hrvatskoga čovjeka. Zato, iako čujem, registriram i poštujem poruke o tome da pokušam prilagoditi tekst „običnom čitatelju“, ni ne pomišljam na to, jer običan hrvatski čitatelj svakodnevno mi pokazuje kako itekako zna „pročitati“ moje tekstove, koliko god i teme i prosudbene zadaće bile izazovne, pa i složene.

Konačno, ja ne pristajem na „običnost“ ispod postojeće, stvarne i žive vrlo visoke kulturološke i civilizacijske razine u mome narodu. I to nije fraza, nego duboko uvjerenje i svijest da sam najmudrije poruke i poduke u svome životu susreo u najranijoj mladosti, upravo od osoba koje nisu imale status službenih pismoznanaca i društvenih mudraca. To su moji obični ljudi. Upravo vas koji čitate moje tekstove i ovu knjigu – držim svojim istinskim, vrijednim i trajnim mudracima. Svojim „običnim“ ljudima. Nisam, dakle, elitist, niti to želim postati.

Izborom tema, načinom obrade tema, često iscrpljujuće detaljnim analizama i sveukupnom širinom, svjesno sam se usprotivio proizvodnji čitateljske i rasudbene lijenosti, nametnutoj industrijskoj proizvodnji događaja, koji se kao na pokretnoj traci smjenjuju uvijek isti, izazivajući tom smjenjivošću i istosti-ne bolju informiranost, kako se deklarira, nego zaborav.

Proizvodnja takvih informacija u biti je proizvodnja zaborava. Nametnuta kaotičnost i poplava nebitnih informacija u javnome prostoru opravdava se nedostatkom vremena u svakodnevnim ljudskim borbama za egistenciju, što je samo djelimično točno, ali kao autor ne mogu pristati na taj način uređivanja i stvaranja javnoga diskursa u Hrvatskoj. Vremenom mora upravljati čovjek, a ne postati igračkom u rukama kreatora „duha vremena“, svih i svega, pa i ljudskoga bioritma.

Pokušavajući s jedne strane pronaći prostor za svoj način pristupu i svoj izvorni autorski žig, a s druge strane, želeći pokazati da ljudska radoznalost u Hrvatskoj nije umrla, te da ljude može u velikome broju privući i zainteresirati, pa i potaknuti drukčija autorska poruka i način promišljanja, odlučio sam biti upravo ovo što držite u rukama i čitate očima.

Moji tekstovi su moj način promišljanja. I svaka riječ s kojom ćete se susresti u ovoj je knjizi prije svega izraz istinske odgovornosti za javnu riječ upućenu hrvatskom čovjeku. Ponajprije iz svijesti o tome da svjedočimo neprekinutom nizu društvenih i epohalnih razdjelnica, u kojima je svako odustajanje od ozbiljnoga promišljanja prikriveno prepuštanje nekim drugima svojega prava na vlastito društveno i ljudsko poslanje, onima koji nam ne nude informacije premda se tako predstavljaju, već gotova mišljenja.

Ja se kao osoba i novinski autor duboko protivim tome odustajanju. Novinarstvo bi moralo počivati na tome da se ljudima otvaraju teme, predočavaju različiti aspekti koji određuju važnost događaja. Čitateljima se u tom kontekstu, bez straha od iznošenja svojega mišljenja, ostavlja slobodan prostor za prosudbu, rasudbu i vlastito mišljenje. Sve ostalo predstavlja podcjenjivanje i izraz nepovjerenja u umne mogućnosti čitatelja.

Ja sam izborom tema, načinom njihove obrade, prije svega i iznad svega nastojao iskazati poštovanje i respekt prema čitatelju. Istodobno i prijezir prema muljanju i nepoštivanju razbora hrvatskoga čovjeka. Ta, čitatelj je čovjek s dostojanstvom, premda najčešće nema privilegij, kao ja i mnogi drugi, govoriti na javnim pozornicama. Veliki broj „običnih“ ljudi, međutim, ima što reći, pa i značajno više od onoga što mi, nazočni u medijima, znamo i možemo, i konačno, hoćemo javno iznijeti.

To, ta pozicija, taj prvilegij, taj Božji dar, što stečenim znanjem ,što osobnom darovitošću, a ponajprije otvorenom mogućnošću sudjelovanja u kreiranju javnih standarda i promicanju autentičnih vrjednota svojega naroda, obvezuju me biti ovakvim kakav jesam, kakav se čitatelju dajem u ovoj knjizi.

 

Marko Ljubić / HKV

Predstavljena prva knjiga Marka Ljubića: ”Rasudbe hrvatske državnosti” (VIDEO)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati