Pratite nas

Kolumne

HODAK: Ljevičare možemo usporediti sa golubovima – ima ih jako puno, ne služe ničemu, a na kraju sve zaseru

Objavljeno

na

U Zagrebu je upravo održan ”veliki marš” za kulturu! Gledam na TV jednog zajapurenog kulturnjaka s transparentom na kojem piše “Marširam, znači mislim“. Uvijek sam govorio da ljevičare ne treba previše napadati. Njih treba prvenstveno žaliti. Dobro ih je usporediti sa golubovima.

Ima ih jako puno, ne služe ničemu, a na kraju sve zaseru. On misli zato jer maršira. Takvih mislioca bilo je kroz povijest poprilično. Npr.: Musolinijev marš na Rim, Hitlerov marš na Reichstag, veliki marš Mao Ce Tunga na Yenan… svi ti marševi, osobito onaj Mao Ce Tunga, odnijeli su stotine tisuća života. Marš i kultura? To u svojim jugo glavama mogu spojiti samo zagrebački salonski ljevičari. Uglavnom, Hrvatska je izašla iz Jugoslavije, ali Jugoslavija nikada nije izašla iz glava naših ljevičara kao Nede Raukar, Rade Borić, Borisa Dežulovića, Slavenke Drakulić, Rade Šerbedžije, Olivera Frljića, Rajka Grlića, Drage Hedla, Tvrtka Jakovine, Hrvoja Klasića, Igora Mandića, Jelene Lovrić, Tomislava Jakića, Saše Lekovića…i sad bi trebalo nabrajati naše “kulturne“ jugoviće do kraja mjeseca. Koliko je na ”maršu” bilo napaljenih kulturnjaka još se ne zna. Ako će brojati zagrebački policajci onda je bilo, onako od oka, bez onih koji su čekali tramvaj, oko sto tisuća. Splitski policijski brojači bili su hladno pragmatični. Protiv svima njima drage Istambulke bilo je jedan više ili manje od 15.000.

Važno je da ih je bilo bar deset tisuća više nego u Zagrebu. Možda je i u Splitu bilo puno Splićana i turista koji su čekali prijevoz brodovima na otoke. Oko 5.000 tisuća čekalo je trajekte za Brač, Hvar, za posjet Titovoj špilji na Visu… Policija je matematički egzaktno izračunala kvadraturu Rive i ispalo je kako je ispalo. Stane točno 15 tisuća ljudi i točka. Osim ako Goran Ivanišević ne osvoji Wimbledon. Naime, kad je Goran 2001.g. pobijedio u Wimbledonu njega je na Rivi, po općoj procjeni, dočekalo 100.000 tisuća sugrađana. No, to su bila neka druga vremena. I vlast je tada bila narodna – SDP-ova. To su bila vremena direktne demokracije.

Diktator Tuđman je baš bio napokon otišao. Narod je konačno odahnuo, a neki su i izdahnuli. SDP-ovci su u džepu nosili po desetak unaprijed napisanih nekrologa za HDZ-ovce. Riva je bila elastična i fleksibilna. Kad smo svi mi bili “Norac“ bilo je oko 70.000 tisuća Splićana na rivi, a onda je došao Kerum i Vlaji, divlja gradnja, i sad policija točno zna da na splitsku rivu ne stane više od 15.000 grla. Ostale zaboravi, ne računaju se. Ako su automatski brojači došli iz Buzina i Bruxellesa onda bi ih moglo biti između 700 i 800. Koliko je i “odbrojila“ Slobodanka. Dokle će se najdalje ići u toj igri brojenja ne znaju ni oni s nešto bujnijom imaginacijom. Oni koji pišu sinopsis za “Igre prijestolja.“

Sretnu se dva Slovenca Mujo i Haso. Pita Mujo Hasu: “Jesi li ti živeći u Deželi postao perverzan? “Pa onako, tu i tamo..“ odgovori Haso. “Dokle si najdalje išao sa djevojkom..?“ uporan je Mujo.. “Do Tuzle“ odgovori Haso!

U krivu su oni koji su se nadali da će se na splitskoj rivi roditi novi državotvorni pokret. To je uspjelo samo jednom Hrvatu u povijesti. ”Diktatoru” Tuđmanu kojeg se nitko nije bojao. Poruke su otišle u “tu divnu splitsku noć“. Split je grad divergentan sam sebi. Sigurno je najhrvatskiji grad u Lijepoj našoj. No, u isto vrijeme to je i grad sa najviše orijunaša i Jugoslavena u RH. Grad s jugonostalgičarskom “Slobodnom Dalmacijom“ koja ima tako ”snažan“ utjecaj na žitelje Splita da ljevica godinama ne može ni pomirisati vlast. Ako nije HDZ na vlasti, onda je Kerum ili obratno. Ante Tomić, Jurica Pavičić, Dragan Markovina, Dražen Lalić, pametnjakovići iz pretencioznog “Pametno“ mala su, glasna i kreštava oaza kojoj kad dođu izbori kost zastane u grlu čim se pojavi “old story“. Baldasar kao izuzetak, a Kerum i HDZ kao pravilo. I zato su u prošli četvrtak sve oči bile uprte prema rivi i Splitu kao tradicionalno najjačoj hrvatskoj opciji.

Međutim, našem vlastodršcu i njegovim stranačkim uhljebima u HDZ-u sva ta protestna upozorenja njihovih birača i naroda nije značila ništa. Istambulska konvencija se, zahvaljujući podršci opozicije i HDZ-ovih uhljeba, “prošetala“ Saborom k’o grupa Južno Korejskih turista u predsezoni. Plenki se odnosi prema HNS-u k’o stanovnik Slavonskog Broda prema zadnjoj flaši pitke vode. Njegovi ”tvrdi” katolici u stranci spremno su digli ruku za Istambulku jer ipak je Hrvatska sekularna država. Nema veze što su to u Europi samo Slovenija, Francuska i možda još pokoja država. Putica Sanja, Sanader Ante, Mikulić Andrija, Orepić Vlaho, Đakić Josip, Branimir Glavaš….. svi su oni glasovali za IK jer neće njima Crkva govoriti što je rodna ideologija. I u pravu je Branimir Bunjac kad je rekao: “Sabor je vučja jazbina u kojoj sjede ljudi koji neće promijeniti Hrvatsku da imaju mandat od sto godina“. Ono što zabrinjava je da smo na glasovanju o IK u Saboru dobili kako pišu na fejsu “jednu dušu, a dva tila“. Tako su HDZ i SDP, dvije stranke spojene u jednu partiju, jasno dale svima nama na znanje da je tobožnje višestranačje u RH otišlo k vragu. Kad nam zatreba složit ćemo i “veliku koaliciju“. Sve u borbi protiv zatucanosti, nasilja nad ženama i ognjištarskih desničara koji podržavaju nauk Crkve. Ako treba i pod cijenu suvereniteta. Želimo da se naše žene u Zagrebu i Splitu osjećaju noću sigurno k’o žene u Berlinu i Stockholmu. Ha, ha, ha…Turska je prva ratificirala IK tako da danas nitko u Turskoj ne smije dignuti ruku na ženu, osim nogu…

Sad dolazi na red faktor vremena i gubitak “memorije pamćenja“ u Hrvateka. Čim nam neka agencija spontano, na mig iz Bruxellesa, digne kreditni rejting započet će oda o uspjesima ove Vlade i velikog maga Plenkija. Prestrašili su nas na smrt Anka Mrak, Saša Kosanović, Mile Kekin, Fred Matić zvan punjena ptica, da će odlepršati iz Lijeve njihove. Samo zahvaljujući koordiniranoj akciji HDZ-a i SDP-a ti borci za galvanizaciju roda i rodne ideologije ostali su se grijati pod domaćim suncem i boriti se za prava eko-seksualaca da opće sa bukvama u Lici. Ako zamjene bukvu s ličkim mrkim medvjedom tu je GREVIO.

 

Dobra je usporedba Milana Ivkošića u Večernjaku: “Paranoju sličnu današnjoj izazivali su i “neprijatelji socijalizma“. Samo se nadam da GREVIO neće imati prava iz nekadašnjeg samoupravnog čl. 133. Kaznenog zakona SFRJ. GREVIO, sad je to jasno i osobama nevičnim pravu, ruši ustavnopravni poredak RH… Za početak će EU nametnuti ženama da moraju raditi do 67. godine, ostat će i dalje jednako bijedno plaćene kao i do sada. Mislite da je Ženevska konvencija o ratnim zarobljenicima imalo pomogla Vukovarcima? Ljevičari putem borbe za uvođenje rodne ideologije u Hrvatsku demonstriraju svoju ponovno zadobivenu političku moć i nezaustavljivo ruše sve što smo dobili 5. kolovoza 1995.g. Danas se u HNS-u kidaju od smijeha kad mi, rigidni ognjištari, zbog nepoznavanja dijalektičkog materijalizma, kmečimo kako je rodna ideologija u sukobu s logikom, genetikom, embriologijom, anatomijom, fiziologijom, psihijatrijom…

Da, pada mi na pamet jedna kolektivna obvezna državna psihijatrijska opservacija: jedno od pitanja moglo bi glasit “Što mislite o Haaškom sudu kroz prizmu činjenice da je četnik Šešelj na slobodi, a Slobodan Praljak pod zemljom?” Kladim se da bi puno odgovora glasilo: ”Pa što, oba su slobodna. Fala Bogu!”

Nakon što se slegne prašina nakon splitske rive pojavit će se tablice PR gurua, poput Krešimira Macana, s konačnim poretkom političkih dobitnika zbog ratifikacije IK. Premoćni pobjednik će sigurno biti dobro vođen i uravnotežen HNS. Klub koji ima manje navijača nego posjetitelja na Dinamovim utakmicama. Iako ih je oko 1,5% izvrsno su organizirani i efikasni. Pun je članova sa srednjom cestarskom školom pa kad jednog od njih udome kao konzula u SAD-u, slijedeći zadatak je da drugoga postave za predsjednika HAZU. I uspjet će. Najveći gubitnik i tragičar ove neobične lige ili ljige je nekad obećavajući i perspektivni Most. Naime, Most se podijelio i kod glasovanja o IK i kod glasovanja o povjerenju Martini Dalić. Je li zaista moguće da nisu imali ni malo političke promoćurnosti i shvatili kako razočarano glasačko tijelo HDZ-a traži političku opciju koja će artikulirati njihove demokršćanske stavove. Ovaj politički diletantizam s podjelama u glasovanju oko IK i opoziva Martine Dalić (što su sami predlagali) siguran sam da će ih koštati jer nisu uspjeli loptu ubaciti u prazan gol dok je golman ležao na zemlji. Od sada još samo dežurni progresivci mogu siktati kako je Most kukavičje jaje klerofašističkog klera u našoj politici. Sve je to samo dokaz kako čovjek ne mora biti kokoš da bi vidio koje je jaje mućak.

I što nam na kraju ostaje? Neki novi Tuđman, Orban i onaj članak Istambulske konvencije koji predviđa mogućnost otkazivanja i izlaska iz nje. Nisam se potrudio da zapamtim koji je to član. Zašto se opterećivati kad živim u zemlji Hrvatskoj. Zemlji koja tako zdušno uzgaja kmetski i poltronski mentalitet, čiji političari nisu sposobni voditi politiku osluškujući bilo naroda i njegove potrebe i interese već samo traže neke gospodare kojima će služiti. Ili kako je u petak napisao “retrogradni“ Marcel Holjevac “Ustani (Or)bane”.

Horacije je napisao: “Ako želite plakati, morate najprije osjetiti tugu“. Nemam osjećaj da puno njih u Hrvatskoj osjećaju tugu.

Možda neki ipak osjećaju tugu u Hrvatskoj, i to uglavnom zbog ponovne Orbanove pobije u Mađarskoj. Hrvatski nostalgičari za nesvrstanim i samoupravnim vremenima se trzaju u svom neurotičnom snu. Prošla je Istambulka i umjesto blagog i superiornog trijumfa, evo nove kosti u grlu: premoćna pobjeda Orbana. A toliko su puta naglasili da je “Orban sramota Europe“, ”Orban je prijetnja demokraciji“… Bože, sad znam na koga je Dostojevski mislio kad je pisao Idiota. Od 70% izašlih birača, Viktor Orban dobio je 70% glasova. Šoroš seli svoje uškopljene ljevičare u Beč. Ipak će tamo morati otvoriti svoj kampus. Nevladine udruge ostale su bez love. “Rigidni desničar“ Orban, kojem je glavni opozicioni suparnik desni “Jobbik“ s 20% osvojenih mandata, pogodio je bilo svog naroda. Naša politička elita prije bi pogodila topom mušicu u letu nego bilo svog naroda. Orban prije svega ne želi biti transmisija briselskih naloga svojoj zemlji već vođa naroda i njegovih interesa. Zaustavio je migracijski kaos, protjerao burzovnog mešetara transrodnog Šoroša, zatvorio financijsku pipu stotinjak ljevičarskih anti-mađarskih portala i zbog toga se prošetao mađarskom izbornom pistom, a da se pritom nije pošteno ni oznojio. Međutim, za hrvatsku lijevu medijsku falangu, takav čovjek koji je izabran demokratskom voljom naroda, predstavlja ”prijetnju demokraciji”.

Demokracija je i inače riječ koja je u povijesti najviše prostituirana. Sjetite se SSSR-a, Jugoslavije, Demokratske republike Sjeverne Koreje, Demokratske republike Njemačke… stvarno bizarne “demokracije“ po mjeri “Borbe“, “Slobodne Dalmacije“, “Novog lista“. Jeste li ikada pročitali u “zlatno“ doba Nine Pavića, Drage Hedla, Tomislava Jakića… bilo što loše o tim i takvim demokracijama. Sad je raznoraznim Tomićima, Bajrušima, Trkanjcima, Pavićkama i sličnima Orban “prijetnja demokraciji“. Danas bi Orban došao Lijepoj našoj isto tako kao što je Franjo Tuđman došao, pobjedio i stvorio RH. Ni više ni manje.

Hrvatsku depresiju još je davno opisao Plaut:“ Nihil habeo, nihil curo“ ili nemam ništa, pa za ništa i ne brinem.

Jedva je spomenut posjet finskog predsjednika Sauli Niinista Hrvatskoj. Veći i bolji tretman dobio bi čak i posjet Milorada Dodiga. Jedva je nešto nevoljko objavio Jutarnji. A predsjednik Finske je sve samo ne suhoparan i nezanimljiv lik. Za povratak kući Sauli Niinisto izbrao je low cost kompaniju Norwegian te se vratio u Finsku u ekonomskoj klasi. Za 61 euro. Zbog njega famozni Saša iz Rijeke ne bi morao nositi križ do Helsinkia. Ali Saša će opet imati priliku da organizira novu štafetu “križara“ do Zagreba. Hrvatska se, naime, sprema nabaviti eskadrilu transportnih helikoptera Black Hawk. Saša bi mogao odmah izračunati koliko je to manje love za lijekove i za Radu, Sanju, Vesnu, GONG, Novosti, Antifašističku ligu, Novu ljevicu, Rekom, Platformu 112. Itd. Saša i sponzori su apsolutno sigurni. Za demokraciju u RH idealno bi bilo demilitarizirati zemlju i potpuno je razoružati jer nam, uz toliko “prijatelja“, oružje samo stvara nepotrebne probleme. Već sama “priča“ da je Saša od Obersnela dobio trosobni stan na poklon u Rijeci je dosta težak križ. Bez obzira bila to istinita ili ne. Uskoro se očekuje u Kerempuhu Frljićeva režija skandala s kupnjom Black Hawka. Očaranom gledalištu to će biti krunski dokaz da sve zlo koje nas je snašlo dolazi od križa.

Novinar i publicist Vjekoslav Krsnik poklonio mi je ovih dana svoju novu knjigu “100 prvih i notornih hrvatskih Jugoslavena i organizacija pod njihovim utjecajem“. Naravno, ovih 100 jugovića je samo creme de la creme. Na žalost. Krsnikova dobro dokumentirana knjiga je kap u moru. Da bi se sve hrvatske jugonostalgičare osvijetlilo reflektorom trebalo bi napisati “sabrana djela“. Niti deset knjiga ne bi bilo dosta. Siguran sam da danas ima bar 30% čvrstih i zadrtih, a često i fanatičnih protivnika ove još uvijek mlade države. I zato je dobro što je Vjekoslav Krsnik imao volje i želje da dio njih demaskira i stavi u “zonu sumraka“ naše najnovije povijesti.
Pita Haso Muju: “Jesi čuo najnoviji vic? Mujo odgovori: “Ma, bolan, čuo! Odsjedio”.

Zvonimir Hodak/ 7DNEVNO

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Sama činjenica da se Komšić kandidirao kao predstavnik hrvatskog naroda bošnjački je zločin nad Hrvatima

Objavljeno

na

Objavio

Probija uši i unosi ratni strah šutnja Svjetske zajednice na bošnjačko frontovsku, Izetbegovićevo- Komšićevu prijetnju ratom i uništenja hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Predizborno vrijeme za listopadske izbore 2018. pokazuje bošnjačku opredjeljenost za nastavak, ili početak novog rata na beha područjima, napose protiv hrvatskog naroda do konačnog njihova istrijebljenja sa bosanskohercegovačkih protora.

Medijska agresija na hrvatski narod ne prestaje sve od zaustavljanja rata u Daytonu, no napose je snažno prijeteča u ovo predizborno vrijeme, koje je obilježeno bošnjačkim planom realiziranjem ratnog cilja muslimanske Armije BiH čiji pripadnik je bio Željko Komšić, današnji ratni huškač i glavni realizator tog budućeg opasnog cilja. Agresiju na hrvatski narod Komšić, kao produžena ruka Izetbegovića i Suljagića, više i ne umotava ni u kakve političke, diplomatske, omote već je direktno izgovara kako bi doprla do svakog Bošnjaka, koji kada sutra poslije izbora krene u najavljeni i pripremljeni rat ne bi mogao, i ne bi smio reči, nisam spreman i nisam znao.

Kao vojnik zločinačke muslimanske Armije, a kako bi zadržao ljiljan oko vrata, taj prvi bošnjački kandidat za člana beha Predsjedništva, Komšić se prihvatio zadatka nastavka agresije na hrvatski narod, budući da u tome ima ratno iskustvo, iste one kakvu je provodio u vrijeme muslimanske agresije na Hrvate tijekom građansko vjerskog beha rata za teritotij.

Nikada od završetka beha sukoba predizborno vrijeme nije bilo tako otvoreno ratno, prijeteče Hrvatima kao što je ovo pred listopadske izbore 2018. Komšić predsjednik jednog ogranka bošnjačke Stranke Demokratske Acije, koji se krije pod imenom Demokratski front, svu svoju predizbornu retoriku, znanje i umiječe, usmjerava protiv Hrvata, njihova prava, njihove suverenosti i njihovog biološkog nestanka na beha područjima.

Toliko otvoreno udara da ovu izbornu kampanju čini pripremom za rat, u kojoj je čak i Svjetsku zajednicu ušutkao i stjerao u mišju rupu. Sada kada ga je Izetbegović naoružao za ono „nedaj Bože” a to je nedaj pravo Hrvatima i rasčisti jednom zauvijek sa njima, Komšić priprema muslimane Bošnjake da se prihvate tog oružja, krenu za njim, i počnu ga koristiti za ono za što je proizvedeno i namijenjeno.

Rast vojne industrije u bošnjačkoj Bosni i Hercegovini danas je viši od svih drugi privrednih grana, i to je dovoljno ohrabrenje Komšiću da isilovski zaprijeti svim nemuslimanima u Bosni i Hercegovini, posebno hrvatskom narodu. Zbog toga su svi njegovi predizborni skupovi po kojima ga prate, prepričavaju oni Hrvati koji se zamaskirani nađu na njima, mudžahedini, vehabije, isilovci dugi brada i kratkih hlaća, njegovi nekadašnji suborci iz redova terorističke Armije Bosne i Hercegovine, obilježeni jedino ratnim prijetnjama hrvatskom narodu. Nigdje ni riječi o ekonomiji, pomirenju, suživotu, toleranciji.

I što je Svjetska zajednica šutljivija i prepadnutija pred tom najavom etničko vjerskog rata, Komšić i oni koji ga prate, kao i oni koji su ga poslali na izvršenje tog zločinačkog zadatka su glasniji, ratobojniji, i spremniji na posao kojeg planiraju poslije 7. listopada 2018 . u naveliko zelenoj i turciziranoj Bosni i Hercegovini. Svaki, ama baš svaki njegov skup obilježen je govorom i patološkom mržnjom prema Hrvatima. Zbog toga je ovo predizborno vrijeme, Komšićevo ratno vrijeme, i nije teško zamisliti kako se ponašao prema hrvatskim žrtvama u vrijeme kad je armija kojoj je pripadao etnički i vjerski čistila hrvatske prostore.

To je toliko nabijeno mržnjom, prijetnjama, da svi njegovi predizborni skupovi izgledaju isti, bez obzira gdje ih održavao, jer bez obzira na mjesto publika je ista, pripadnici muslimanske ABiH, vehabije, mudžahedini, arapi, isilovci.

Komšić više i ne krije svoje, i onih koji ga opremili i poslali na zadatak, zločinačke namjere prema hrvatskom narodu, i one su iste kao što su bile i njegovog vrhovnog vojnog zapovjednika Alije Izetbegovića, muslimanska unitarno centralističko zelena Bosna i Hercegovina, kao što je danas njegovo Sarajevo.

Sama činjenica da se Komšić kandidirao kao predstavnik hrvatskog naroda bošnjački je zločin nad hrvatskim narodom, jer kandidatura vojnika protivničke vojske koji se u ratu borio protiv Hrvata je moguća samo u ovako ustrojeno nemogućoj Bosni i Hercegovini. I umjesto da taj zločin odmah u najavi zaustavi Svjetska zajednica je šutjela i šuti, zbog toga što je na muslimanskoj strani i što joj i nije do mira u toj „krčmi pogašenih svjetla”, spomeniku turskog danka u krvi kojeg čuvaju i na sve moguće načine vraćaju na te prostore Komšić i njegove muslimanske komšije.

Komšićeva ratna retorika je kontinuitet muslimanske politike čistog nacionalnog i vjerskog teritorija kakav je u svim islamskim zemljama svijeta. Na putu do tog cilja ratnik muslimanske Armije namjerava, ako bude izabran u Predsjedništvo, a bit će budući da iza njega stoji cijeli bošnjački narod i vjerske vođe, ukinuti konstitutivnost Hrvata, što bi bio veliki korak ka islamskoj Bosni i Hercegovini.

Plaće taj muslimanski vojnik što beha Hrvate ne može dekonstitutivizirati samo jedan bošnjački član, jer on je kaže Komšić manjina u beha Predsjedništva, i eto zato se kandidira kako bi Bošnjaci bili u večini i tako donosili sve odluke ne obaziruči se na druge beha narode. Njima ionako, prijeti muslimanski vojnik , treba ukinuti suverenost i konstitutivnost, jer samo tako Bosna i Hercegovina može biti čisti muslimanski entitet u Europi.

Ukinuti konstitutivnost Hrvatima direktan je Komšićev poziv Bošnjacima na rat protiv njih. Zna taj Komšić kao prvi bošnjački kandidat za tročlano nacionalno beha Predsjedništva da se ta izborena sloboda Hrvata ne može ničim drugim dokinuti, osim nastavkom rata i njihovim progonom iz Bosne i Hercegovine, i stoga je sve svoje snage, i onih koji su ga kandidirali, usmjerio u tom pravcu.

Komšićeve ratne prijetnje hrvatskom narodu nastavak je onog udruženog muslimanskog pothvata što ga radio u ratu, u muslimanskoj agresiji na Hrvate, i etnička čiščenja koja su proveli svugdje kamo je prošla Komšićeva zločinačka ABiH, napose kroz prostore Središnje Bosne. Stoga je posebno ratoboran i pun mržnje prema hrvatskom narodu u mjestima Središnje Bosne, koji su preživjeli vrijeme genocida i konfesiocida Komšićeve armije.

Vinko Đotlo/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: ‘Znamo tko drži Stankovića na Hrvatskoj televiziji – upravo njegov nedjeljni sugovornik’

Objavljeno

na

Objavio

Sličnosti s kultom ličnosti

Tek je svršetkom prošloga tjedna postalo malo mrzlije, ali su vatre bile zapaljene već u srijedu kada se sastao Hrvatski sabor da u jesenskom roku ispravi minus dva koliko je bio ocijenjen u prvom polugodištu. Na ispitu opet nije bio dobar jer su se zastupnici ljetos kupali, a Ustav nisu proučili, većina njih i nadalje valjda misli da je Vlada iznad Sabora i da premijer može što hoće, može njima brisati pod, otresati se lijevo i desno, a posebno desno budući da je lijevo neartikulirano i u ovom trenutku bezopasno, sklono ukrcati se na lađu ionako nagnutu ulijevo premda kormilari uvjeravaju mornare (hrvatsku javnost) u suprotno.

Ono u čemu sada živimo zove se politički cušpajz. Kao u lošim restoranima, nikako ne možete pogoditi što vam je servirano u tanjuru kojim plivaju nepoznati sastojci, nekoliko muha i neznatni komadići mesa skriveni ispod neodredljive masne naslage i zelene tekućine himbe, ego tripica i sirovoga krumpira prekrivenog bruxelleskim vrhnjem.

Potpuno arhaično i u nevrijeme, potpuno neshvatljivo nakon tolikih (ipak) godina demokracije u Hrvatskoj, pred našim se očima stvorio kult ličnosti u okrilju tzv. umjerenoga desnog centra. Takav „pravac“ hrvatske politike ne drži vodu niti je ikada u hrvatskoj povijesti, od doba knezova ili kraljeva u vrijeme Hrvatskoga kraljevstva dugo trajao, jer hrvatsko biće jednostavno ne podnosi nasilje i arogantne vladare koji nisu u dosluhu s narodom.

Politički cušpajz vjerno slijedi i medijski. Budući da je u subotu bilo loše vrijeme i nisam mogao visjeti na pročelju kuće osiguran konopcem niti se penjati po lojtrama niti obavljati završne poslove u vrtu, u kišom zalivanom danu pozorno sam pročitao više dnevnih novina, od korica do korica, štono riječ. Nakon tog intelektualnog napora zažalio sam što onaj spomenuti konopac nisam stavio oko vrata nego oko pasa: takvu kakofoniju u subotnjim brojevima tiskanih dnevnika teško je preživjeti. I nije više riječ o različitim mišljenjima, o multi-kulti akrobacijama, o krupnim i sitnim ubodima u hrvatsko tijelo, nego o posvemašnjem kaosu gdje profesionalnost kleči na koljenima, a kojekavi diletantni izriču svoja „stajališta“ tako niske razine da komentari koje čujem na autobusnim stajalištima imaju puno više životnosti i istinitosti nego rečeni u dnevnicima (tjednike uglavom ne čitam). Naravno da postoje iznimke, ali o njima sve znamo, pa se ne moram posebno ispričavati.

Potraga za srpskim zločincima nije prioritet

Tema tjedna je svakao bila neuspješna višedesetljetna potraga za srpskim zločincima, koji u samostalnoj hrvatskoj državi žive ugodno, kao što su u nesamostalnoj fiktivnoj socijalističkoj Hrvatskoj živjeli komunistički zločinci, pa i oni nastavili ugodno živjeti u modernoj, demokratskoj (?) RH uvjereni i uvjeravani da im se ništa ne će dogoditi jer su potomke na vrijeme instalirali u stranke i vlasti, a ako je tko počeo talasati istoga su trena uz pomoć medija prebacivali pozornost na Nezavisnu državu Hrvatsku i plašili hrvatsku vlast da će ju proglasiti ustaškom i to prenijeti europskim i prekooceanskim medijima. Takva je politika dobro funkcionirala, a i nadalje funkcionira bez zastoja. Vlast, makar i naoko desna, vrlo je prestrašena, muca kad ju se pita zašto nije ništa poduzela, tvrdi da nešto i jest, a lijeva vlast u kratkotrajnim pojavljivanjima posve je otvoreno bila blokirala istraživanja komunističkih zločina i iskapanja posmrtnih ostataka ubijenih Hrvata. Ukinula je ured koji se trebao baviti žrtvama, što je dobro došlo „desnima“ kada su opet zajahali a Ured nisu obnovili, te ga nema.

Sada se ista priča ponavlja sa srpskim zločinima u vrijeme agresije na Hrvatsku. Potraga za srpskim zločincima nije prioritet, vele, imamo drugih problema. Suvremenih, gospodarskih i inih, poraznih reforma, nemojmo se time opterećivati. Osim toga, ako i krenemo, iritirat ćemo SDSS i Pupovca. Onda se, u baš nezgodnom trenutku, pojavio vukovarski gradonačenik Penava i svi su se u vlasti počeli tresti, tumačiti da poduzimaju sve što se može, a ne poduzimaju, počeli su prodavati prozirne floskule o „napadu ulice i ultradesničara“ na Vladu – znači, politizirali su temu koju se politizirati ne smije jer je pravosudna i glede žrtava žrtvoslovna. Da bi tu očitu blamažu koju narod dobro vidi nekako okrenuli u svoju korist, obrnuli su tezu i za politiziranje teme optužili tzv. desnicu.

Arogancija kojom se Plenković obraćao Bruni Esih koja je postavila nekoliko dobrih pitanja na koje nije dobila odgovore, ilustracija je toga straha i podsjeća na anegdotu o slonovima i mravima. Jednostavnije rečeno, riječ je o nasilju nad saborskom zastupnicom, baš u tjednu u kojemu je jedan dan bio posvećen nasilju nad ženama, ali i nasilju nad narodom koji ima ista pitanja i želi odgovore a ne histerične ispade, nad narodom koji više ne može trpjeti izmotavanja i više no očito izbjegavanje da se pohvataju srpski zločinci. Bivši policajac Kajkić postao je bivšim kada je preduboko zaorao i došao do istaknutih ljudi iz SDSS-a. Pridružili su mu se i još mnogi bivši – bivši branitelji – pa tako čitam da i poznatiji Turudić „zna sve o zločinima u zapadnoj Slavoniji“ (ali znade li o zločincima?), odjednom se uz Vukovar pojavljuje i već zaboravljeni Voćin koji ne smije biti zaboravljen – o užasima i masakrima u tom nekad poznatom mjestu kamo su između svjetskih ratova hodočastili i Zagrepčani, čuo sam svjedočenja iz prve ruke svršetkom devedesetih kada sam ondje boravio i razgovarao s preživjelima. Bajići i cvitani nisu čuli, a ako su i čuli nisu imali signal da djeluju, ni iz Lučkog ni s Trga sv. Marka. Ne talasati. Vrijeme će učiniti svoje. I tu je pogrješka, jer vrijeme ne samo da nije „učinilo svoje“, nego su nekažnjavanje zločinaca i bol preživjelih postajali nepodnošljivim i sada smo tu gdje jesmo.

Slučaj Pupovac

Usporedo je potegnut slučaj Pupovac, u Saboru i drugdje, Hrastov zastupnik Zekanović točno je izgovorio riječi o beogradskoj ekspozituri, što je potpisnik ovih redaka u nekoliko navrata odavno analizirao, a nije ni bilo teško. Pupovac je prešao u očekivani protunapad (klerici, branitelji,tajkuni vladaju Hrvatskom), nakon laži usred rata o prekrštavanju djece sada se dosjetio novoj laži o Srbima koji su morali na trgovima potpisivati lojalnost RH, što se nastavlja na slične laži Dejana Jovića o sprječavanju mnogih da izađu na referendum o nezavisnosti hrvatske države – a da jesu, drukčije bi valjda ispalo i mi bismo ostali u Jugoslaviji sa srpskom vojskom i srpskom policijom i Srbima na svim važnijim mjestima, od gospodarstva do komunalija.

Rasprava o Pupovcu u Hrvatskom saboru nije moguća, kažu, bio bi to presedan budući da Sabor nije sudnica. Gdje ima sudnica? Aha, u sudstvu koje je kao i pravosuđe u cjelini velikim uhom okrenuto prema politici od koje dobiva zapovijesti, pa znači i opet ništa od toga. Uz spomenute laži, Pupovac se – znajući za strah svake“ desne“ vlasti – kao i uvijek vratio u NDH da još jednom uzme kovčeg bljutave jugoslavenske historiografije i progovori, primjerice, o “logorima za djecu“.Te je s velikom užitkom opet spomenuo Jastrebarsko. A može to jer su ljudi u Hrvatskoj neinformirani, jer su im glave prane i oprane toliko da mnogi stvarno povjeruju, a ni reakcija iz medija nema. Gdje je tu zapelo istraživačko novinarstvo?

Ovako, bez pouzdanih (i) znanstvenih istraživanja, u svijet se šalje poruka da je jedino Hrvatska od svih zemalja imala logore za djecu. Bilo je i ima o jaskanskom utočištu (bez žice i stražarnica) simpozija i pisanih svjedočanstava o naporima zaslužne Dijane Budisavljević, o trudu časnih sestara (većina iz Slovenije), o djeci ostavljenoj u kozaračkim šumama koja su, bolesna i gladna u velikom broju spašena od smrti, o brizi Alojzija Stepinca kojemu su na suđenju i Jasku pripisali u zlo, isti takvi tužitelji kao što je sada Pupovac. A što su za njih učinili komunisti tj. partizani? Oni su u hrabrom jurišu na dvorac i gospodarske zgrade „oslobodili zarobljenu djecu“, a kada nisu znali što bi s mališanima, ostavili su ih u šumi, na Žumberku i drugdje, pa su djeca i opet morala biti spašavana i dovedena u Jasku… Ne znam je li u razgovoru Stankovića i Pupovca na HTV-u bilo o tome riječi, jer tu emisiju nikada ne gledam, no mogu zamisliti kako je izgledala, kao što znamo tko drži Stankovića na Hrvatskoj televiziji – upravo njegov nedjeljni sugovornik.

(Glede HRT-a, gotovo da nigdje nisam mogao pronaći širu informaciju o sastanku Programskoga vijeća koje je „primilo na znanje“ izvješće o radu i poslovanju za 2017., što znači da velikoga jedinstva nije bilo. Za one koji ne znaju, sastav Vijeća je ovaj: Robert Markt, Zorislav Lukić, Ivo Lučić, Neda Ritz, Maja Sever, Nikola Baketa, Ivica Maštruko i Saša Milošević, otprilike.)

Neraskidiva i ljupka romansa Plenkovića i Pupovca nastavlja se, znači, pred očima oduševljenog naroda koji voli ljubavne zaplete, a „desnici“ je dodijeljena uloga zlobnog Grge Čokolina – Hasanbegoviću rola Grge, a Bruni Čokoline, s tim da je i Penavi poručeno kako će se provesti u stranci koja je izrasla iz pokreta za nezavisnu, demokratsku Hrvatsku, već u rodilištu napadnutu svim postojećim oružjem srbizirane JNA i četničkih parapostrojba iznutra, a koje su zajedno počinile strašne zločine nad hrvatskim civilima i zarobljenim vojnicima, zločine koje je nakon trijumfa Hrvatske vojske trebalo temeljito istražiti i zločince osuditi, a to nije učinjeno na vrijeme – i sada smo tu gdje jesmo, s vlastima koje više-manje nose ime iste stranke izrasle iz istoga pokreta ali s njom i s njim imaju sve manje veze. To jest, ne govorim o stranci u cjelini niti je to moguće, ali zna se.U svemu: s visokoga je mjesta poručeno da postoje veliki i mali Hrvati, da su veliki, znači, za kažnjavanje srpskih zločinaca, a mali nisu mali nego obični Hrvati i katolici koji se ne bi time bavili. Oni su valjda za kulturu zaborava. Tako nekako, glupo, ali se uklapa u cušpajz o kojemu sam govorio. (Za jezični se cušpajz brinu mediji i pristaše zajedničkoga jezika. Tako vidim u tiskovini (subota) neki nevažni intervju, ali značajan po tome što su pitanja novinara na hrvatskom, a odgovori beznačajnika na srpskom. Provjerite, usput pročitajte Ustav. U istom broju ima razgovora sa strancima koji govore engleski ili koji drugi jezik, a njih se prevodi na hrvatski. Zašto?)

Tri mora su dva udarca za jednu dosadnu muhu

Tri moraPremijer koji je na putu da se iz Andreja Zlatoustog pretvori u Tarkvinija Oholog, ima i drugih razloga za mrzovolju, a oni se nalaze na vanjskopolitičkom području . Mogu zamisliti kako se osjećao vidjevši na ekranu sliku iz Bukurešta gdje je Kolinda u kostimu iz „Zvjezdanih staza“ dominirala u muškom sastavu tromorskoga vrha, samosvjesna i svjesna uspješne akcije kojoj su se, dokazujući da razumiju stvari i da je bolje biti unutra nego gledati izvana – pridružili i EU moćnici pa i Juncker osobno. Ta Junckerova nazočnost vjerojatno se bolno dojmila hrvatskoga premijera koji se na spomen Tri mora ćeškao u vidljivoj neugodi, a svakako nije očekivao Junckerovu „izdaju“. Gdje je bio Jakovčić u tom trenutku, ne znam, on je Tri mora popljuvao u startu, ali sada ima drugih problema, pa bi ga uska sveza s Končarom mogla doći glave, makar u prenesenom smislu, jer se više ne radi samo o mešetarenju u hrvatskim okvirima gdje je to moguće dulje i bolje, nego i na međunarodnom planu.

Tri mora su dva udarca za jednu dosadnu muhu, jugonostalgičarsku jer se od regiona oštro okreće prema srednjoj Europi, superueropsku jer se opaki projekt naddržave koja prezire nacionalne države ( to jest srednje i male) naglo topi, a topi se i Macron koji je dojahao na borbi protiv tzv. populizma, pa će i sjahati, vele ankete.

X x x

U Hrvatskoj inače sve ide sporo, užasno puno treba da se razotkriju razni Končari i Jakovčići, vrlo, vrlo dugo traje donošenje zakona. Evo ilustracije: nakon dugih desetljeća napokon se na sjednici Vlade našao konačni prijedlog Zakona o Hrvatskoj matici iseljenika. Bio sam u upravnom odboru Matice negdje početkom stoljeća, nakon pada Račanove vlade, i kao poznati štreber prvo sam pročitao zakon o toj ustanovi. I zgrozio se. Jedan od onih zakona koje smo početkom devedesetih na brzinu retuširali, ali je ostalo štošta iz prošlih vremena. Zahtijevao sam da se to žurno izmijeni. A nije. Zatim sam se opet (u međuvremenu izbrisan) našao u upravnom odboru Matice prije nekoliko godina i, gle vraga, naišao na isti onaj nepromijenjeni zakon. Sada će valjda i Hrvatski sabor blagosloviti novi zakon, nakon skoro tri desetljeća. Pa da i to doživim.

A hoću li doživjeti da hrvatski iseljenici s hrvatskim državljanstvom mogu dopisno (poštom ili elektronički) glasovati na izborima za Sabor, teško je reći. Ili pripadnici hrvatskoga naroda u BiH od kojih većina (ili svi) ima hrvatsko državljanstvo? S tim u svezi crtica o ubodima u hrvatsko tijelo, spomenutim u uvodnom cušpajzu. Naime, evro Bešker, neosporno učen čovjek i dobar novinski pisac, ma renesansna osoba takoreći, sklopio je iz raznih povijesnih izvora priču o sudbini južnoga Tirola i aktualnostima o državljanstvu, ali nije mogao odoljeti da se ne očeće o Hrvate, te zaključio da i Hrvati kao manjina u BiH imaju pravo na dvojno državljanstvo. Manjina. I to u danima kada se hrvatski narod u BiH očajnički bori da – zahvaljujući mogućim i predvidivim izbornim manipulacijama – i doista ne postane manjinom.

Hrvoje Hitrec/HKV

(P. S. Da ne budem neobjektivan: nije sve u recentnoj hrvatskoj politici posve crno, vrlo je dobro što je odbijena pomoć Frontexa na hrvatskim granicama, kao i to što su europarlamentarci iz Hrvatske odbili glasovati protiv Mađarske, to jest Orbana. Nije sve toliko crno ni u medijima, pa u ponedjeljak (nakon onih strahota subotnjih) čitam u jutarnjim novinama sjajan intervju s akademikom Rudolfom, koji ću analizirati u sljedećoj kolumni, posebno zato što govori (i) o jezikoslovlju u punom suglasju s Hrvatskim kulturnim vijećem.)

Pupovac u NU2: ‘Lojalnost se najviše iskušava u kriznim vremenima’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari