Pratite nas

Kolumne

HODAK: Ljevičare možemo usporediti sa golubovima – ima ih jako puno, ne služe ničemu, a na kraju sve zaseru

Objavljeno

na

U Zagrebu je upravo održan ”veliki marš” za kulturu! Gledam na TV jednog zajapurenog kulturnjaka s transparentom na kojem piše “Marširam, znači mislim“. Uvijek sam govorio da ljevičare ne treba previše napadati. Njih treba prvenstveno žaliti. Dobro ih je usporediti sa golubovima.

Ima ih jako puno, ne služe ničemu, a na kraju sve zaseru. On misli zato jer maršira. Takvih mislioca bilo je kroz povijest poprilično. Npr.: Musolinijev marš na Rim, Hitlerov marš na Reichstag, veliki marš Mao Ce Tunga na Yenan… svi ti marševi, osobito onaj Mao Ce Tunga, odnijeli su stotine tisuća života. Marš i kultura? To u svojim jugo glavama mogu spojiti samo zagrebački salonski ljevičari. Uglavnom, Hrvatska je izašla iz Jugoslavije, ali Jugoslavija nikada nije izašla iz glava naših ljevičara kao Nede Raukar, Rade Borić, Borisa Dežulovića, Slavenke Drakulić, Rade Šerbedžije, Olivera Frljića, Rajka Grlića, Drage Hedla, Tvrtka Jakovine, Hrvoja Klasića, Igora Mandića, Jelene Lovrić, Tomislava Jakića, Saše Lekovića…i sad bi trebalo nabrajati naše “kulturne“ jugoviće do kraja mjeseca. Koliko je na ”maršu” bilo napaljenih kulturnjaka još se ne zna. Ako će brojati zagrebački policajci onda je bilo, onako od oka, bez onih koji su čekali tramvaj, oko sto tisuća. Splitski policijski brojači bili su hladno pragmatični. Protiv svima njima drage Istambulke bilo je jedan više ili manje od 15.000.

Važno je da ih je bilo bar deset tisuća više nego u Zagrebu. Možda je i u Splitu bilo puno Splićana i turista koji su čekali prijevoz brodovima na otoke. Oko 5.000 tisuća čekalo je trajekte za Brač, Hvar, za posjet Titovoj špilji na Visu… Policija je matematički egzaktno izračunala kvadraturu Rive i ispalo je kako je ispalo. Stane točno 15 tisuća ljudi i točka. Osim ako Goran Ivanišević ne osvoji Wimbledon. Naime, kad je Goran 2001.g. pobijedio u Wimbledonu njega je na Rivi, po općoj procjeni, dočekalo 100.000 tisuća sugrađana. No, to su bila neka druga vremena. I vlast je tada bila narodna – SDP-ova. To su bila vremena direktne demokracije.

Diktator Tuđman je baš bio napokon otišao. Narod je konačno odahnuo, a neki su i izdahnuli. SDP-ovci su u džepu nosili po desetak unaprijed napisanih nekrologa za HDZ-ovce. Riva je bila elastična i fleksibilna. Kad smo svi mi bili “Norac“ bilo je oko 70.000 tisuća Splićana na rivi, a onda je došao Kerum i Vlaji, divlja gradnja, i sad policija točno zna da na splitsku rivu ne stane više od 15.000 grla. Ostale zaboravi, ne računaju se. Ako su automatski brojači došli iz Buzina i Bruxellesa onda bi ih moglo biti između 700 i 800. Koliko je i “odbrojila“ Slobodanka. Dokle će se najdalje ići u toj igri brojenja ne znaju ni oni s nešto bujnijom imaginacijom. Oni koji pišu sinopsis za “Igre prijestolja.“

Sretnu se dva Slovenca Mujo i Haso. Pita Mujo Hasu: “Jesi li ti živeći u Deželi postao perverzan? “Pa onako, tu i tamo..“ odgovori Haso. “Dokle si najdalje išao sa djevojkom..?“ uporan je Mujo.. “Do Tuzle“ odgovori Haso!

U krivu su oni koji su se nadali da će se na splitskoj rivi roditi novi državotvorni pokret. To je uspjelo samo jednom Hrvatu u povijesti. ”Diktatoru” Tuđmanu kojeg se nitko nije bojao. Poruke su otišle u “tu divnu splitsku noć“. Split je grad divergentan sam sebi. Sigurno je najhrvatskiji grad u Lijepoj našoj. No, u isto vrijeme to je i grad sa najviše orijunaša i Jugoslavena u RH. Grad s jugonostalgičarskom “Slobodnom Dalmacijom“ koja ima tako ”snažan“ utjecaj na žitelje Splita da ljevica godinama ne može ni pomirisati vlast. Ako nije HDZ na vlasti, onda je Kerum ili obratno. Ante Tomić, Jurica Pavičić, Dragan Markovina, Dražen Lalić, pametnjakovići iz pretencioznog “Pametno“ mala su, glasna i kreštava oaza kojoj kad dođu izbori kost zastane u grlu čim se pojavi “old story“. Baldasar kao izuzetak, a Kerum i HDZ kao pravilo. I zato su u prošli četvrtak sve oči bile uprte prema rivi i Splitu kao tradicionalno najjačoj hrvatskoj opciji.

Međutim, našem vlastodršcu i njegovim stranačkim uhljebima u HDZ-u sva ta protestna upozorenja njihovih birača i naroda nije značila ništa. Istambulska konvencija se, zahvaljujući podršci opozicije i HDZ-ovih uhljeba, “prošetala“ Saborom k’o grupa Južno Korejskih turista u predsezoni. Plenki se odnosi prema HNS-u k’o stanovnik Slavonskog Broda prema zadnjoj flaši pitke vode. Njegovi ”tvrdi” katolici u stranci spremno su digli ruku za Istambulku jer ipak je Hrvatska sekularna država. Nema veze što su to u Europi samo Slovenija, Francuska i možda još pokoja država. Putica Sanja, Sanader Ante, Mikulić Andrija, Orepić Vlaho, Đakić Josip, Branimir Glavaš….. svi su oni glasovali za IK jer neće njima Crkva govoriti što je rodna ideologija. I u pravu je Branimir Bunjac kad je rekao: “Sabor je vučja jazbina u kojoj sjede ljudi koji neće promijeniti Hrvatsku da imaju mandat od sto godina“. Ono što zabrinjava je da smo na glasovanju o IK u Saboru dobili kako pišu na fejsu “jednu dušu, a dva tila“. Tako su HDZ i SDP, dvije stranke spojene u jednu partiju, jasno dale svima nama na znanje da je tobožnje višestranačje u RH otišlo k vragu. Kad nam zatreba složit ćemo i “veliku koaliciju“. Sve u borbi protiv zatucanosti, nasilja nad ženama i ognjištarskih desničara koji podržavaju nauk Crkve. Ako treba i pod cijenu suvereniteta. Želimo da se naše žene u Zagrebu i Splitu osjećaju noću sigurno k’o žene u Berlinu i Stockholmu. Ha, ha, ha…Turska je prva ratificirala IK tako da danas nitko u Turskoj ne smije dignuti ruku na ženu, osim nogu…

Sad dolazi na red faktor vremena i gubitak “memorije pamćenja“ u Hrvateka. Čim nam neka agencija spontano, na mig iz Bruxellesa, digne kreditni rejting započet će oda o uspjesima ove Vlade i velikog maga Plenkija. Prestrašili su nas na smrt Anka Mrak, Saša Kosanović, Mile Kekin, Fred Matić zvan punjena ptica, da će odlepršati iz Lijeve njihove. Samo zahvaljujući koordiniranoj akciji HDZ-a i SDP-a ti borci za galvanizaciju roda i rodne ideologije ostali su se grijati pod domaćim suncem i boriti se za prava eko-seksualaca da opće sa bukvama u Lici. Ako zamjene bukvu s ličkim mrkim medvjedom tu je GREVIO.

 

Dobra je usporedba Milana Ivkošića u Večernjaku: “Paranoju sličnu današnjoj izazivali su i “neprijatelji socijalizma“. Samo se nadam da GREVIO neće imati prava iz nekadašnjeg samoupravnog čl. 133. Kaznenog zakona SFRJ. GREVIO, sad je to jasno i osobama nevičnim pravu, ruši ustavnopravni poredak RH… Za početak će EU nametnuti ženama da moraju raditi do 67. godine, ostat će i dalje jednako bijedno plaćene kao i do sada. Mislite da je Ženevska konvencija o ratnim zarobljenicima imalo pomogla Vukovarcima? Ljevičari putem borbe za uvođenje rodne ideologije u Hrvatsku demonstriraju svoju ponovno zadobivenu političku moć i nezaustavljivo ruše sve što smo dobili 5. kolovoza 1995.g. Danas se u HNS-u kidaju od smijeha kad mi, rigidni ognjištari, zbog nepoznavanja dijalektičkog materijalizma, kmečimo kako je rodna ideologija u sukobu s logikom, genetikom, embriologijom, anatomijom, fiziologijom, psihijatrijom…

Da, pada mi na pamet jedna kolektivna obvezna državna psihijatrijska opservacija: jedno od pitanja moglo bi glasit “Što mislite o Haaškom sudu kroz prizmu činjenice da je četnik Šešelj na slobodi, a Slobodan Praljak pod zemljom?” Kladim se da bi puno odgovora glasilo: ”Pa što, oba su slobodna. Fala Bogu!”

Nakon što se slegne prašina nakon splitske rive pojavit će se tablice PR gurua, poput Krešimira Macana, s konačnim poretkom političkih dobitnika zbog ratifikacije IK. Premoćni pobjednik će sigurno biti dobro vođen i uravnotežen HNS. Klub koji ima manje navijača nego posjetitelja na Dinamovim utakmicama. Iako ih je oko 1,5% izvrsno su organizirani i efikasni. Pun je članova sa srednjom cestarskom školom pa kad jednog od njih udome kao konzula u SAD-u, slijedeći zadatak je da drugoga postave za predsjednika HAZU. I uspjet će. Najveći gubitnik i tragičar ove neobične lige ili ljige je nekad obećavajući i perspektivni Most. Naime, Most se podijelio i kod glasovanja o IK i kod glasovanja o povjerenju Martini Dalić. Je li zaista moguće da nisu imali ni malo političke promoćurnosti i shvatili kako razočarano glasačko tijelo HDZ-a traži političku opciju koja će artikulirati njihove demokršćanske stavove. Ovaj politički diletantizam s podjelama u glasovanju oko IK i opoziva Martine Dalić (što su sami predlagali) siguran sam da će ih koštati jer nisu uspjeli loptu ubaciti u prazan gol dok je golman ležao na zemlji. Od sada još samo dežurni progresivci mogu siktati kako je Most kukavičje jaje klerofašističkog klera u našoj politici. Sve je to samo dokaz kako čovjek ne mora biti kokoš da bi vidio koje je jaje mućak.

I što nam na kraju ostaje? Neki novi Tuđman, Orban i onaj članak Istambulske konvencije koji predviđa mogućnost otkazivanja i izlaska iz nje. Nisam se potrudio da zapamtim koji je to član. Zašto se opterećivati kad živim u zemlji Hrvatskoj. Zemlji koja tako zdušno uzgaja kmetski i poltronski mentalitet, čiji političari nisu sposobni voditi politiku osluškujući bilo naroda i njegove potrebe i interese već samo traže neke gospodare kojima će služiti. Ili kako je u petak napisao “retrogradni“ Marcel Holjevac “Ustani (Or)bane”.

Horacije je napisao: “Ako želite plakati, morate najprije osjetiti tugu“. Nemam osjećaj da puno njih u Hrvatskoj osjećaju tugu.

Možda neki ipak osjećaju tugu u Hrvatskoj, i to uglavnom zbog ponovne Orbanove pobije u Mađarskoj. Hrvatski nostalgičari za nesvrstanim i samoupravnim vremenima se trzaju u svom neurotičnom snu. Prošla je Istambulka i umjesto blagog i superiornog trijumfa, evo nove kosti u grlu: premoćna pobjeda Orbana. A toliko su puta naglasili da je “Orban sramota Europe“, ”Orban je prijetnja demokraciji“… Bože, sad znam na koga je Dostojevski mislio kad je pisao Idiota. Od 70% izašlih birača, Viktor Orban dobio je 70% glasova. Šoroš seli svoje uškopljene ljevičare u Beč. Ipak će tamo morati otvoriti svoj kampus. Nevladine udruge ostale su bez love. “Rigidni desničar“ Orban, kojem je glavni opozicioni suparnik desni “Jobbik“ s 20% osvojenih mandata, pogodio je bilo svog naroda. Naša politička elita prije bi pogodila topom mušicu u letu nego bilo svog naroda. Orban prije svega ne želi biti transmisija briselskih naloga svojoj zemlji već vođa naroda i njegovih interesa. Zaustavio je migracijski kaos, protjerao burzovnog mešetara transrodnog Šoroša, zatvorio financijsku pipu stotinjak ljevičarskih anti-mađarskih portala i zbog toga se prošetao mađarskom izbornom pistom, a da se pritom nije pošteno ni oznojio. Međutim, za hrvatsku lijevu medijsku falangu, takav čovjek koji je izabran demokratskom voljom naroda, predstavlja ”prijetnju demokraciji”.

Demokracija je i inače riječ koja je u povijesti najviše prostituirana. Sjetite se SSSR-a, Jugoslavije, Demokratske republike Sjeverne Koreje, Demokratske republike Njemačke… stvarno bizarne “demokracije“ po mjeri “Borbe“, “Slobodne Dalmacije“, “Novog lista“. Jeste li ikada pročitali u “zlatno“ doba Nine Pavića, Drage Hedla, Tomislava Jakića… bilo što loše o tim i takvim demokracijama. Sad je raznoraznim Tomićima, Bajrušima, Trkanjcima, Pavićkama i sličnima Orban “prijetnja demokraciji“. Danas bi Orban došao Lijepoj našoj isto tako kao što je Franjo Tuđman došao, pobjedio i stvorio RH. Ni više ni manje.

Hrvatsku depresiju još je davno opisao Plaut:“ Nihil habeo, nihil curo“ ili nemam ništa, pa za ništa i ne brinem.

Jedva je spomenut posjet finskog predsjednika Sauli Niinista Hrvatskoj. Veći i bolji tretman dobio bi čak i posjet Milorada Dodiga. Jedva je nešto nevoljko objavio Jutarnji. A predsjednik Finske je sve samo ne suhoparan i nezanimljiv lik. Za povratak kući Sauli Niinisto izbrao je low cost kompaniju Norwegian te se vratio u Finsku u ekonomskoj klasi. Za 61 euro. Zbog njega famozni Saša iz Rijeke ne bi morao nositi križ do Helsinkia. Ali Saša će opet imati priliku da organizira novu štafetu “križara“ do Zagreba. Hrvatska se, naime, sprema nabaviti eskadrilu transportnih helikoptera Black Hawk. Saša bi mogao odmah izračunati koliko je to manje love za lijekove i za Radu, Sanju, Vesnu, GONG, Novosti, Antifašističku ligu, Novu ljevicu, Rekom, Platformu 112. Itd. Saša i sponzori su apsolutno sigurni. Za demokraciju u RH idealno bi bilo demilitarizirati zemlju i potpuno je razoružati jer nam, uz toliko “prijatelja“, oružje samo stvara nepotrebne probleme. Već sama “priča“ da je Saša od Obersnela dobio trosobni stan na poklon u Rijeci je dosta težak križ. Bez obzira bila to istinita ili ne. Uskoro se očekuje u Kerempuhu Frljićeva režija skandala s kupnjom Black Hawka. Očaranom gledalištu to će biti krunski dokaz da sve zlo koje nas je snašlo dolazi od križa.

Novinar i publicist Vjekoslav Krsnik poklonio mi je ovih dana svoju novu knjigu “100 prvih i notornih hrvatskih Jugoslavena i organizacija pod njihovim utjecajem“. Naravno, ovih 100 jugovića je samo creme de la creme. Na žalost. Krsnikova dobro dokumentirana knjiga je kap u moru. Da bi se sve hrvatske jugonostalgičare osvijetlilo reflektorom trebalo bi napisati “sabrana djela“. Niti deset knjiga ne bi bilo dosta. Siguran sam da danas ima bar 30% čvrstih i zadrtih, a često i fanatičnih protivnika ove još uvijek mlade države. I zato je dobro što je Vjekoslav Krsnik imao volje i želje da dio njih demaskira i stavi u “zonu sumraka“ naše najnovije povijesti.
Pita Haso Muju: “Jesi čuo najnoviji vic? Mujo odgovori: “Ma, bolan, čuo! Odsjedio”.

Zvonimir Hodak/ 7DNEVNO

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

TVORAC MODERNE HRVATSKE I NAŠ PONOS dr. FRANJO TUĐMAN (1922-1999.)

Objavljeno

na

Objavio

U svojoj povijesti mi Hrvati imali smo velikih i zaslužnih ljudi. Onih koji su se borili, žrtvovali, trpjeli i umirali za ideju samostalne i slobodne Hrvatske.

No, dr. Franju Tuđmana među svima njima izdvaja to što je on uspio ostvariti cilj i našu Domovinu učiniti slobodnom, samostalnom i neovisnom, unatoč svim nepovoljnim okolnostima s kojima smo se susreli tih 90-ih godina prošlog stoljeća.

Znamo s kakvim smo zlom bili suočeni u Domovinskom ratu, u vrijeme kad su barbari s Istoka krenuli u zatiranje svega što je hrvatsko, u istrebljenje našeg naroda, kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini, pa i na svim drugim prostorima gdje su u tadašnjoj Jugoslaviji živjeli Hrvati. I u tim godinama presudnim za opstojnost i budućnost čitavog naroda, jedino on, dr. Franjo Tuđman imao je dovoljno hrabrosti, odlučnosti, mudrosti i odgovornosti staviti se na čelo političkog pokreta i krenuti u tu tešku i neizvjesnu borbu. On je jedini ponudio hrvatskome narodu program bezuvjetnog izlaska iz tamnice zvane “SFRJ” i stvaranja suverene države.

Ne zaboravimo.

Dr. Franjo Tuđman svoju je stranku (HDZ) stvorio kao sasvim novu, autentičnu snagu. Ona nije bila nastavak niti baštinik bilo koje prethodne političke stranke, pokreta ili ideologije. To nije bila pravaška, haesesovska, a niti komunistička, “proljećarska” ili liberalna struja. HDZ je (kako je i sam dr. Tuđman govorio), u sebi objedinjavao sve ono što je bilo pozitivno u hrvatskoj političkoj tradiciji, odbacujući naslijeđa totalitarnih ideologija i sve ono što je u prošlosti vodilo podjelama.

Bio je to narodnjački pokret koji oko sebe okuplja sve slojeve hrvatskoga naroda, ali i sve druge građane koji Hrvatsku osjećaju svojom domovinom i to na načelima slobode, demokracije i kršćanske civilizacije, uz uvažavanje svih vrednota tradicije i identiteta hrvatskoga naroda i društva.
Već na prvom koraku Inicijativni odbor budućeg HDZ-a suočio se sa zabranom održavanja osnivačke skupštine, 17. lipnja 1989 godine u zagrebačkom hotelu Panorama. Tadašnji komunistički režim je preko GSUP (Gradskog sekretarijata unutarnjih poslova) izdao rješenje o zabrani, pa je ista održana na Jarunu, u prostorijama NK Borac, gdje je izabrano Predsjedništvo na čijem je čelu bio dr. Franjo Tuđman, usvojena Programska deklaracija i donesene odluke vezano za upravljačka tijela stranke.

Nije nevažno napomenuti kako se sve to događalo u vrijeme kad je velikosrpski ekstremni nacionalizam već uvelike bujao, ne samo u Srbiji nego i Hrvatskoj, gdje su se od veljače te 1989. godine u Kninu i okolici održavali mitinzi na kojima se srbovalo, uzvikivalo “Ovo je Srbija” i provociralo. Riječi mržnje prema hrvatskome narodu i prijetnje ratom izgovarali su jednako srpski komunisti, domaći ekstremisti i njihovi gosti – četnici iz Srbije, ali nikomu u tadašnjoj hrvatskoj komunističkoj vlasti nije na kraj pameti bilo zabraniti održavanje bilo kojeg od tih skupova – iako su imali čak i deklaratorne zaključke najviših političkih tijela o njihovoj štetnosti.

U to je vrijeme Stipe Šuvar hvalio Miloševića kao “odlučnog i energičnog čovjeka”, a Ivica Račan sanjao o jačanju “idejnog jedinstva SKJ”, iako je Srbija već i de facto i de iure srušila Ustav SFRJ (nasilnim ukidanjem autonomije pokrajinama i jednostranim donošenjem svoga Ustava koji je republičke zakone stavio ispred saveznih).

Prvi Opći sabor HDZ-a (održan 24/25. veljače 1990. godine u KD Lisinski u Zagrebu) pokazao je da je pokret dr. Tuđmana široko prihvaćen od naroda i građana. Uprepunoj dvorani, u svečanoj i dostojanstvenoj atmosferi, skupu su prisustvovali brojni gosti (njih ukupno 320), među kojima i konzuli SAD-a, Francuske, Italije, tadašnjeg SSSR-a i predstavnik kanadskog veleposlanstva. Bilo je akreditirano 54 predstavnika medija, a rad je pratilo i 297 promatrača. Stranački izaslanici iz Hrvatske i cijelog svijeta (njih ukupno 1760) izabrali su za svoga predsjednika i vođu dr. Franju Tuđmana, dugogodišnjeg disidenta koji se od početka 60-ih godina aktivno opirao grubom kršenju suverenih prava hrvatskoga puka i njegovih temeljnih sloboda, pobijajući velikosrpske i komunističke laži i krivotvorine uz pomoć kojih su nas proglašavali “zločinačkim” i “genocidnim” narodom.
Tadašnja TV Zagreb pod ravnateljstvom komunističkog aparatčika Gorana Radmana, ovaj je skup nazvala “ustaškim saborom”, uz oštre osude “ekstremista” Tuđmana i ostalih, koji su se drznuli poslije 45 godine diktature javno iznijeti svoj politički program.

S jednakom odioznošću prema HDZ-u nastupao je Ivica Račan koji je HDZ nazvao “strankom opasnih namjera”, a tu je svoju tezu ponovio i pred televizijskim kamerama u sučeljavanju uoči prvih višestranačkih izbora (u studiju TV Zagreb gostovali su tada kao kandidati za budućeg predsjednika Republike dr. Franjo Tuđman ispred HDZ-a, Ivica Račan iz SKH i Mika Tripalo iz KNS-a). Nakon što je Račan izrekao ovu podlu optužbu, Tripalo je reagirao riječima: “Mi koji sjedimo u ovom studiju trebamo znati da smo za one u Beogradu sva trojica ustaše”.

Za razliku od Tripala, Račan nije imao tu širinu pogleda niti ga je naročito zanimala volja naroda. On se bavio mišlju kako ojačati SKJ i ostati na vlasti što dulje.

Slijedio je referendum o neovisnosti, razoružavanje TO Hrvatske, proglašenje samostalnosti i na kraju obrana od velikosrpske agresije čije su vojno-četničke falange (predvođene s “JNA”) krenule u brutalni rat s nakanom zatiranja svega što je hrvatsko. U toj krvavoj agresiji u kojoj su jednakoj pogibelji bili izloženi i Hrvatska i Bosna i Hercegovina, dr. Franjo Tuđman i njegova stranka (HDZ) dali su obol borbi za slobodu i samostalnost hrvatskoga naroda i podnijeli u njoj najveći teret.

Pod vodstvom prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana naša je Domovina proglasila samostalnost, izborila se za svoju slobodu i neovisnost, doživjela međunarodno priznanje, postala članica UN-a i stekla sve uvjete za potpuno i ravnopravno uključivanje u euro-atlantske integracije – u Zapadni svijet kojemu oduvijek po svemu pripadamo. I ne samo to. Bez potpore Hrvatske i borbe Hrvata iz Herceg Bosne, ni sama BiH ne bi opstala.
To su povijesne činjenice koje je nemoguće promijeniti, koliko god se neki trudili.

Dr. Franjo Tuđman, vrhunski intelektualac, povjesničar, znanstvenik, mislislac, strateg i iznad svega zaljubljenik u svoj rod i Domovinu, uspio je ostvariti ono što mnogi prije njega nisu. On je gorio i izgorio radeći danonoćno za Hrvatsku i dobrobit svoga naroda.
Koliko smo mi cijenili ono što je on učinio za nas, jesmo li nastavili njegovim putem i koliko smo danas svjesni nužnosti vođenja suverenističke politike na temeljnim zasadama Tuđmanovog HDZ-a, to je već druga tema. Za vlastite pogrješke, promašaje i zablude sami snosimo krivnju.
Dr. Franje Tuđmana nema među nama već punih 19 godina.

Dosta je onih koji nikada nisu uspjeli izaći iz njegove sjene i prigrabiti sebi zasluge koje im ne pripadaju. Neki drugi opet, još se uvijek nisu pomirili s nastankom slobodne i samostalne Republike Hrvatske. I jedni i drugi vlastite komplekse i frustracije najčešće pokušavaju liječiti tako što ga napadaju. Misle da će oni biti veći ako “umanje” dr. Tuđmana, prvog predsjednika, političkog lidera i vođu hrvatskoga naroda, vrhovnog zapovjednika pod čijim je mudrim vodstvom hrvatski narod kako u Hrvatskoj, tako i u BiH izborio svoju opstojnost i pravo na mjesto pod suncem.
Uzalud im trud.

Prosec “detuđmanizacije” koji je provođen punih 15 godina pokazao se kao promašena strategija. I ovi napadi kojih smo svjedoci danas, tragikomični su pokušaji obračuna patuljaka s divom, gromadom, povijesnom veličinom.
Hrvatski narod zna i osjeća kako je upravo dr. Franjo Tuđman jedinstvena je i neponovljiva ličnost u plejadi hrvatskih velikana. On je to dokazao svojim djelom. On je otac moderne Hrvatske.

I to će ostati upisano u našu povjesnicu zlatnim slovima.
Za sva vremena.

A svi mi kojima je stalo do našeg naroda, vlastite budućnosti i napretka, trebamo se upitati: U čemu smo pogriješili i zašto nismo nastavili tamo gdje je on stao?

Video: (Govor dr. Franje Tuđmana povodom međunarodnog priznanja Hrvatske:

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Cijela se Europa trese. A što radi Plenković?

Objavljeno

na

Objavio

Dok pišem ovu kolumnu, Francuzi iščekuju ovu subotu s mješavinom straha i nade. Službena Macronova Francuska strahuje od širine i dubine prosvjeda “žutih prsluka“, koji su i za ovu subotu najavljeni ne samo u Parizu već i u drugim francuskim gradovima, kojima se počinju pridruživati sindikati vozača, farmeri, nezadovoljnici reformom obrazovnog sustava, cijelom Macronovom globalističkom agendom…

Macron i njegov establišment nadaju se da nasilje i posljedice prosvjeda neće nadmašiti one od prošle subote, a strahuju da im je proces već izmakao kontroli.

“Žuti prsluci” se pak nadaju da će silinom prosvjeda i zahtjevima za dubinskim promjenama sustava natjerati Macrona na ostavku i raspuštanje parlamenta. Prosvjedi “žutih prsluka” šire se i na susjednu Belgiju i Nizozemsku.

Nada se zove Friedrich

I Nijemci iščekuju ovu subotu s mješavinom nade i straha. Bira se nasljednik ili nasljednica Angele Merkel na čelu CDU-a.

Oslabljeni CDU, koji je platio i plaća političku cijenu migrantske, ali ne samo migrantske, politike Angele Merkel, još uvijek ima šanse pridići se, obnoviti svoj politički utjecaj središnje njemačke političke stranke i osigurati političku stabilnost države. Ali ima i jednako veliku šansu nastaviti proces pada i rastakanja stranke do razine s koje će povratak biti nemoguć, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Nada se zove Friedrich Merz. Osim što je uspješan poslovni čovjek, Merz je i jedan u nizu nekadašnjih perspektivnih pripadnika Kohlove mladeži, koje je njegova “djevojčica” Angela sustavno “očistila” iz stranačkog vrha, nakon što je eliminirala svojeg političkog oca H. Kohla.

Nekoliko dana prije stranačkih izbora otvorenu je potporu Merzu kao obnovitelju stranke dao najutjecajniji patrijarh CDU-a i aktualni predsjedatelj Bundestaga Wolfgang Schauble.

No postoji i mogućnost da će u interesu očuvanja vlastitih pozicija u stranci, za nasljednicu biti izabrana Merkelina kandidatkinja Annegret Kramp-Karrenbauer (AKK). Ona je doduše već najavila značajan otklon od politike A. Merkel, no status Merkeline izabranice naprosto je preteško naslijeđe, koje promjene čini nemogućim.

Zapravo, dok pišem ovu kolumnu zapadna Europa se naočigled trese i mijenja. Stanje uvelike podsjeća na 1989., kada se rušio Berlinski zid, kad su jedan za drugim padali režimi u državama komunističke Europe.

No u ovom se ciklusu trese Zapad, samo srce stare Europe. Pobijedi li F. Merz na stranačkim izborima CDU-a, Njemačka će se, uz izvjesne izvanredne izbore, postupno vraćati na Kohlove tračnice: tradicionalnim vrijednostima, transatlantskom partnerstvu, konzervativnijem poimanju države i dakako restriktivnijoj migrantskoj politici.

Pobijedi li AKK, CDU će nastaviti pad, pretrpjeti poraz na europskim izborima, naći se u poziciji s koje je oporavak mnogo teži ili nemoguć. A Njemačka će dobiti nestabilnu i radikaliziranu političku scenu i vratiti se u poziciju europskog političkog patuljka.

Iznude li “žuti prsluci” uskoro ostavku Emmanula Macrona, Francuska ima priliku učiniti ono što Gerard Collomb, bivši Macronov ministar unutarnjih poslova, naziva – spašavanjem sustava od unutarnjeg sloma u posljednjem trenutku.

Collomb progovara o pucanju sustava između gradova, u kojima cvjeta globalizam i tradicionalnih ruralnih i polururalnih područja koja su na rubu egzistencije.

A Macron im je podizanjem poreza na gorivo poslao poruku, da se neće libiti gurnuti ih i preko tog ruba u ime viših globalističkih ciljeva, na što je dobio odgovor “žutih prsluka”. No stanje je još gore.

Između tradicionalne francuske provincije i globalističkih središta velikih gradova (osobito Pariza), nalazi se prsten predgrađa nastanjen uglavnom useljenicima iz bivših francuskih kolonija, iz islamskih zemalja sjeverne Afrike, koji se ne žele integrirati.

To su no-go zone, sigurnosne bombe s perspektivom aktivacije, koje Macron uopće ne želi vidjeti. A čak i kada ode Macron, pitanje je kako integrirati te tri suprotstavljene Francuske u funkcionirajuću državu?

No bez obzira tko izišao kao trenutačni pobjednik u ovom valu potresa u zapadnoj Europi, izvjesno je da je globalizam kao projekt poražen i u svojim najčvršćim zapadnoeuropskim utvrdama.

Kada vlada besmisao

Andrej Plenković kao da to ne primjećuje. Kao da ne vidi da su oni koje politički slijepo slijedi (Merkel i Macron) preko noći postali bivši, da je njihov politički projekt propao. Europa se trese, Plenković se češlja.

Čak ni njemački Bundestag nije prihvatio Marakeški sporazum bez interpretativne izjave. Plenkoviću ne trebaju ni Sabor ni izjava. Kad stignu migranti u hrvatski hotspot, njegovi će mainstream mediji izvještavati o lovu na leptire.

Kad stigne neugodno mišljenje Povjerenstva za sukob interesa u aferi Borg, on će ukinuti Povjerenstvo. Kad Trump proglasi Kinu glavnim globalnim protivnikom, Plenković je proglasi strateškim partnerom…

Zato za Hrvatsku ove subote nema ni straha ni nade. Već samo besmisao. Najveća koncentracija besmisla izgubljenog u vremenu u vrhu hrvatske izvršne vlasti, od osnutka države. Ali sljedećih subota? Tko zna?!

Uostalom i Macron se još prije dvije subote suvereno rugao Trumpu u Parizu. A i Erich Honecker je baš davao intervju o stabilnosti svoje vlasti u trenutku kada su prosvjednici već počeli rušiti Berlinski zid.

Bez obzira tko izišao kao pobjednik u valu potresa u zapadnoj Europi, izvjesno je da je globalizam kao projekt poražen. Andrej Plenković kao da to ne primjećuje. Kao da ne vidi da su oni koje politički slijepo slijedi (Merkel i Macron) preko noći postali bivši

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Proširilo se nezadovoljstvo žutih prsluka: Prosvjedi i u Belgiji (VIDEO)

 

 

 

Sukob policije i ‘žutih prsluka’ na slavnoj pariškoj aveniji

 

 

ŠOLA: Merkel i Macron klize u povijest

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari