Pratite nas

Kolumne

HODAK: Ljevičari su još od Francuske revolucije apsolutni prvaci u laganju, tako i kod nas otvaraju krmeljave oči narodu

Objavljeno

na

Nakon Mesića, Trumpa, Schulza, Joseffa Joffe, Juranovića itd., samo od sebe se postavlja pitanje skoro svih pitanja: dokle će hrvatski mediji lažirati stvarnost? Dokle će ideološki preskakati istinu? Dokle će pumpati Mesića, Martina, Juranovića dok se oni sami, kao Clintonovica, ne raspuknu kao mjehur od sapunice?

Dana 14. srpnja 1789. godine revolucionarni narod provalio je u zloglasnu tamnicu Bastillu punu žrtava nenarodnog režima itd. itd. U tom kontekstu se povijesno javlja i najomraženija kraljica apsolutističke Francuske Marija Antoaneta s ciničnom izjavom: “Ako nemate kruha, jedite kolače…“

Zašto ovako arhaičan uvod? Naime, nedavno se u jednom društvu u kojem sam se slučajno našao povela zanimljiva rasprava. Tko je pošteniji ili preciznije tko više laže, lijevi ili desni. Znam, proradit će vam “uvjetni refleks“ i odgovorit ćete ”u biti lažu i jedni i drugi. I to previše”. Međutim, puno je činjenica koje govore u prilog tezi da su ljevičari još od Francuske revolucije apsolutni prvaci u laganju. Nešto k’o danas Francuzi u rukometu. Kad su u srpnju 1789. g., gonjeni opravdanim bijesom, lijevi revolucionari provalili u “tamnicu naroda“ Bastillu u cilju da oslobode nevine protivnike monarhističkog režima u njoj su našli 7 – 8 sitnih kriminalaca. I ostavili krimose u ćelijama pa su im tako vjerojatno spasili život. Još danas se pad ozloglašene tamnice u pariškom predgrađu Saint Antoine slavi kao francuski nacionalni praznik. Naravno, nema povijesno relevantnih dokaza da se Maria Antoaneta grubo narugala gladnom narodu te čijih je osam predstavnika robijalo za to da 14. srpanj postane nacionalni praznik svih Francuza i svih francuskih kolonija u danas atraktivnim turističkim destinacijama. Tome je pridonijela i Maria Antoaneta.

No, vratimo se mi u ova naša današnja “poštenija“ vremena. Dr. Litvak je rekao: “Ako čovjek nema što dobro reći o sebi, a želi nešto reći, on će početi pričati loše o drugima…“ I evo nas kod Stipe Mesića, našeg profesionalnog ljevičara i tvrdog antifašiste. U neka “škakljiva“ vremena kad se stvarala ova država Stipe je neupućenom puku otvarao krmeljave oči tvrdnjom da je dolazak u ustaški Jasenovac u stvari bio spas od smrti. Ni manje ni više! Divi se obrazovanju zločinca Andrije Artukovića. “To je vjerojatno jedan od najobrazovanijih ljudi koje sam ja u životu sreo…“ Gdje je Stipe sreo dr. Artukovića još nije razjašnjeno. Možda su malo divanili na suđenju u Zagrebu kad je stari i bolesni bivši ministar bio uvjeren da mu se sudi u Kaliforniji. Mesićev i Klasićev ljubimac – Tito nije prošao dobro na “seminaru“ koji je Stipe održao “zadivljenim“ HDZ-ovcima u “velikoj dijamantnoj dvorani“ nekog seoskog doma kulture. ”Tito je sve znao, ali trebale su mu veće žrtve da se dobije ratna odšteta“. I to je tvrda istina. Koliko je samo puta kasnije bivši Predsjednik tu istu istinu gorljivo poricao.

Slavko Goldstein, naša ljevičarska ikona, koji sa svojom srednjom trgovačkom školom još nije primljen u “Povijesni razred HAZU“, pravilno zaključuje da samo budale i mrtvaci nikada ne mijenjaju mišljenje. Slavek, pastoralan i pun razumijevanja za dragog mu antifu, misli da “čovjek u 25 godina može promijeniti mišljenje“. Slavek je siguran da je “Mesić neupitni antifašist“ koji je znao da je Tito napuhavao žrtve Jasenovca zbog ratne odštete, ali mu je Tito do danas ostao simbol borca za istinu. To što nikada nije posjetio “najveći logor u Evropi“ i odao počast tim preko 700.000 tisuća ubijenih antifašista, Slavek nije zbog skučenog prostora u Večernjaku komentirao. A kako nitko nije savršen Goldstein vidi u primjeru jednog stvarnog antifašističkog pobjednika – Winstona Churchilla koji je posjetio 1933.g. Njemačku. To je inače baš bila godina kad je Hitler došao na vlast s Nacional-socijalističkom partijom. Po Slaveku je valjda velika greška starog Winstona što odmah nije skužio da je ta Socijalistička partija u stvari zločinačka.

Stipin politički ”salto mortale” objašnjavao je čitateljima Večernjaka i član Antifašističke lige i SABH Dragec Carlos Zvonimir Pilsel na zanimljiv način. “On tone i vuče za sobom nas u Antifašističkoj ligi i Savezu antifašističkih boraca Hrvatske koji ga je ugostio i proglasio počasnim predsjednikom“. Carlos je član ljevičarske udruge jer je svojedobno u Argentini demonstrirao Židovima ljekovite učinke Molotovljevih koktela. I on je Božjom voljom upao u SABH. Dragec energično zahtjeva da se Stipe “decidirano pokaje jer jedino tako može sačuvati ugled i ostati zapamćen kao čestiti čovjek“. Jednostavna ljevičarska formula. Vrijedi samo za njih. Trump se može ispričavati do kraja života. Ostat će “Hitler“.

Neće ni on dovijeka. Već je na pomolu nova ljevičarska nada koja će stati Trumpu na glavu. Snješka Pavić i Tomislav Krasnec krasno najavljuju Martina Schulza. SPD Martin sprema se za rušenje Angele Merkel. Sad slijedi mala analiza ljevičarske zapjenjenosti i šoka od američkog “Hitlera“. Antonija Handabaka dobro je apsolvirala neželjenog Donalda pa piše: “No, eksplozivni i slabo kvalificirani američki Predsjednik ne boji se stvarati kaos u svjetskoj ekonomiji“. Znači, čovjek koji je fakultetski obrazovan, prebrodio je 4 bankrota i na svakom zaradio otprilike milijardu dolara “slabo je kvalificiran“ za svjetsku ekonomiju. S druge strane njena kolegica Snješka Pavić pišu ode o Martinu Schulzu kojeg Nijemci čekaju kao ozebli sunce. Inače, usput rečeno, nova socijaldemokratska nada naše ljevice je trgovac knjigama koji je slabije kvalificiran od Slavka Goldsteina. Nema, naime, ni maturu. Ali je ljevičar koji je u više navrata osudio ustašluk u Hrvatskoj pa je već zbog toga “jako kvalificiran“ za razliku od Trumpa. Zamislite sad “nekvalificiranog“ Trumpa da recimo nema fakultet, da nema maturu, da od 1994. g. živi na državnim jaslama i da je imao velike probleme s alkoholom te je 1980. g. odlučio prestat piti. Kako bi tada tek ljevičari napadali jadnog Trumpa.

Ima Martin i neke izrazite kvalitete. Član njegovog SPD-a je famozni automehaničarski politički analitičar Josip Juranović. Jura, pedantno k’o da radi na getribi, pazi da se hrvatski desničari ne razbahate. Taj promotor izložbi o Titu diljem Njemačke možda je i onaj savjesni informator Martina Schulza o hrvatskim nepopravljivim ognjištarima. Biljana Borozan hvali Martina: “Ne sjećam se da sam ikada srela strastvenijeg političara“. Na koju vrstu strasti je Biljana mislila, za sad se ne zna. Martin za sada ima kraljevski tretman među medijskom lijevom falangom. I to devet mjeseci prije izbora koje će opet dobit Angela Merkel. A Jura će i dalje prodavati svoju ljevičarsku mudrost Jutarnjem i Večernjaku kao ”jedini Hrvat zastupnik u Bundestagu”, kako Juru vole predstavljati njegovi istomišljenici u Jutarnjem i Večernjem. Naravno, na Hrvaticu, policajku i zastupnicu zelenih Irenu Mihalić ne računaju. Ona je žensko. Zanimljivo je kako se ni istinoljubivi Jura nije potrudio demantirati tvrdnje naših novima o ”Juri kao jedino Hrvatu…!”

Dok hrvatska ljevica sanjari o Martinu Schulzu i socijaldemokratskoj Njemačkoj, preko velike bare progresivne dame poput Madonne razmišljaju kako nekvalificiranog Trumpa otpraviti u “vječna lovišta“. Ali ni Martinovi i Jurini istomišljenici u Njemačkoj nisu bez ideje. Tako je na javnoj ARD televiziji 22. Siječnja, u emisiji Press klub, pala zgodna i u suštini izvediva ideja. Ugledni izdavač Die Zeita Joseff Joffe sudjelovao je u debati kako spriječiti katastrofu u liku Donlanda Trumpa? Dok su mala čela smišljala velika načela, postoji li pravni okvir ili ustavna odredba da se nasapuna daska tipu koji je regularno pobijedio na demokratskim izborima, javio se za riječ lik sa 4f. Joseff Joffe i sa žvakaćom gumom u ustima izbacio ideju: “Postoji rješenje! Ubojstvo u Bijeloj kući na primjer!“ Osobno mislim da će se Trump slomiti pa će nakon osam godina jednostavno zbrisat sam iz Bijele kuće. Kao što je uostalom zbrisao i Ronald Regan, jedan od najuspješnijih predsjednika SAD-a. Još kad mu jave da su protiv njega Sanja i Rada koje su energično stale u obranu američkih radnika (koji su Trumpa i izabrali), Trump će pobjeći glavom bez obzira.

Abraham Lincoln je jednom rekao:“ Što je to konzervativizam? Nije li to odanost starom i isprobanom protiv novog i neisprobanog.“

Nakon Mesića, Trumpa, Schulza, Joseffa Joffe, Juranovića itd., samo od sebe se postavlja pitanje skoro svih pitanja: dokle će hrvatski mediji lažirati stvarnost? Dokle će ideološki preskakati istinu? Dokle će pumpati Mesića, Martina, Juranovića dok se oni sami, kao Clintonovica, ne raspuknu kao mjehur od sapunice? Odličan je primjer naveo Večernjak u petak na 32 stranici. Kolinda je nakon osvajanja mandata maknula bistu dragog Tita iz svog ureda, danas je neupitno najpopularnija političarka u RH. Čitajući naše masmedije doznajemo da je neželjeni i antipatični Trump odmah po ulasku u Bijelu kuću izbacio bistu Martina Luthera Kinga iz Ovalnog ureda. ”O, Crni Trumpe!” zavapiše odmah Rada i kompanija. Crni Trump izbacio bistu naglavce, valjda jer je crn. Indirektno je time ocrnjena je i naša Kolinda. Dobro, Tito nije bio crn, ali je radio čitav život k’o crnac za dobrobit svih. Svih koji su radili u JNA, UDBI, OZNI. Zajedno s članovima SKJ bilo ih je oko 10%. I nazivali su sebe “ljudima posebnog kova“ . Trump nije, za razliku od Kolinde, nikoga izbacio iz Ovalnog ureda osim nobelovca Obamu.

Tako dolazimo do iste strategije koju smo imali prilike čitati u vrijeme predsjedničkih izbora u SAD i Hrvatskoj. Mediji jednostavno lažu. Što je najgore znaju da lažu. I dobro zaključuje tekstopisac u Večernjem ”Laž sedam puta obiđe svijet dok istina još nije ni cipele obukla”. Zašto su mediji s toliko odioznosti tretirali i Trumpa i Kolindu? Zna se tko su vlasnici medija u Hrvatskoj. Čini mi se da naštimane ankete u RH nisu u uzročnoj vezi s ideološkim stavovima vlasnika. Problem je u lijevo obojenim redakcijama. Pogledajte HTV. Inauguraciju komentira Danko Plevnik. Godinama glavni i odgovorni urednik partijskog glasila Borbe. Nema važnije teme bez Žarka Puhovskog. Urednica Prizme Sanja Pleša, valjda u ime nekakvog njenog pluralizma, uvodi u Prizmu jake igrače Deana Jovića bivšeg savjetnika Ive Josipovića i Tomislava Jakića savjetnika trenutno vrlo popularnog Stipe Mesića. Taj dvojac s jasno naznačenim kormilarima dodati će fini samoupravni štih i Sanji i njenoj uredničkoj ekipi. Dean Jović je ideolog i analitičar. Fino je jednom došao do empirijskog zaključka da su Hrvati devedesetih godina izašli iz drage Juge na nedemokratski način. Što je relativno točno. Na referendumu je za raskid s Jugom glasovalo, koliko se sjećam, oko 94 % svih građana Lijepe Naše. Tomislav Jakić nije ideolog. On je tvrdi komunist. Od imena Tuđman mu se dizala rijetka kosa na glavi. I kud’ će suza neg’ na oko. Evidentno je da su redakcije osinja gnijezda koja se popunjavaju progresivcima tipa Jovića i Jakića. Na zapadu većina medija su u poznatim neoliberalnim rukama. Tako agresivnu neprijateljsku kampanju nije imao ni jedan izabrani predsjednik u povijesti SAD. Od laži o njegovim seksualnim aferama do laži o broju ljudi na njegovoj inauguraciji. Kreatori takove kampanje bili su sigurni u uspjeh. Ogromna mašinerija iz dana u dan je širila zadah truleži i korupcije iz Trumpovog stožera. Onda su se na noge digli mungosi iz Facebooka, Tweetera i drugih društvenih mreža te pomeli velike medijske zmije koje sad cvile, ližu rane i sikću. Rigaju gorčinu i otrov. Zamislite, osvojili su medije, a birači referendumom izabiru heteroseksualne odnose, brak, Trumpa. Uz sve primitivno navijanje pobijedila u Hrvatskoj Kolinda, u SAD-u Trump. Svi se srame. Klasić se srami Kolinde. Madonna se srami Trumpa. Rada i Saranvka se srame svih koji im ne daju lovu. U ime hrvatskih radnika srame se američkih koji su glasali za Trumpa. Nostalgičari se sjećaju uzbudljive parole: Amerika i Egleska bIt’ će zemlja proleterska. Zaboravljajući da se proleteri svih zemalja još nisu ujedinili, ali su se u međuvremenu uozbiljili. Dok sirovi Trump u dva dana pošalje Pakrački dekret za 80 ambasadora, Hrvatsku u Beogradu i dalje “predstavlja“ Željko Kuprešak. Obožava ambasador Momu Kapora pisca, slikara i četničkog ideologa, osobnog prijatelja Radovana Karadžića. Evo nepročešljanih misli njegove ekselencije: “I kad dođeš u Beograd, baš kao što je rekao Momo Kapor, imaš potrebu postati Beograđanin, dok u Zagrebu imaš potrebu ne biti Zagrepčanin. Mi smo konzervativniji i zatvoreniji, a Beograd je otvoren i svi su dobrodošli.“ Ne mogu staviti ruku u vatru, ali bih se ipak kladio da je ambasador Željko kadar Mate Granića. Osobnog lekara Milke Planinc. Mate je uvijek, u svojoj političkoj utrci, imao samo jedan cilj – Pantovčak. Pošto je 2000.g. ispao u prvom krugu kvalifikacija, cilj je ipak postigao. Danas je savjetnik Predsjednice koja je čak i usprkos toga najpopularnija političarka Lijepe naše. Fred Matić, budući gubitnik bitke za zagrebačkog gradonačelnika, otvorio je svoje srce i dušu. Kaže Fred zvan punjena ptica da su ga u srpskom logoru tretirali bolje nego njegovi u SDP-u. Bez ikakove zadrške, ja mu vjerujem. Moj klijent Tomislav Josić nije bio tako zadovoljan. On je u Srbiji bio malo “zatvoreniji“ kako to lijepo kaže ”ambasador” Kuprešak. Nije k’o Fred imao pedikera, solarij, bazen. Jedino je imao svakodnevnu “masažu“. O, Bože. Klasić, Matić, Granić, Kuprešak, Jović, Jakić. Da su jedini, bilo bi ih previše….

Rukometaši popušili od Slovenije. Ayrton Senna je rekao: “Biti drugi znači biti najbolji od gubitnika.“ A rukometaši su četvrti.

 Zvonimir Hodak / Dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Bezočne laži bosanskog vezira

Objavljeno

na

Objavio

Točno prije 24 godine u Zenici se dogodio strašni masakr. Kako danas pišu „bosanski“ mediji: „od granata ispaljenih na centar Zenice sa položaja HVO-a pozicioniranim u Putičevu, 16 kilometara zapadno od Zenice poginulo i ranjeno više civila u trenutku velike gužve.“ Na medijske navode, nadovezao se Bakir Izetbegović koji je uzimao ovaj primjer kao dokaz „udruženog agresora koji je vršio agresiju na BiH“, kako je primjerice govorio na obljetnici 25 godina ABiH 08.04.2017. u Travniku. Ono što su svi zanemarili i izbjegli navesti (osim rijetkih slučajeva kada se spomenulo u jednoj rečenici) jeste da je HVO na osnovu znanstvenih balističkih dokaza pravomoćno oslobođen optužbi za masakr u Zenici (dokazano je kako HVO nije imao uopće u posjedu topništvo kalibra granata koje su ubile nedužne civile, te je dokazano matematičkim izračunima da granate nisu uopće došle iz smjera položaja HVO-a).

Kada se masakr dogodio, iz štaba ABiH, nakon samo par sati, prije nego se i znao točan broj žrtava, u javnost je otišlo priopćenje s kojim se osudio HVO za masakr, i to sadržajem koji je imao za cilj raspiriti mržnju ne samo prema HVO-u, nego i Hrvatima koji su ostali u Zenici. Odmah je krenula službena reakcija iz redova HVO-a prema zapovjedništvu 3. K. ABiH. HVO je potvrdio kako sa njihovih položaja nije bilo nikakvih borbenih dejstava, priloživši službenu zabilješku s kojom obavještava zapovjednika 3. Korpusa ABiH Mehmeda Alagića kako se, radi informacija o premještaju snaga VRS-a, očekuju granatiranja iz pravca VRS-a. Mehmed Alagić odgovara kako je priopćenje koje je on poslao govorilo točno s kojih položaja su granate došle, te kako ne zna zašto je radio Zenica u javnost poslao informaciju o tome kako je HVO odgovoran za masakr. Da je Alagić govorio neistinu, govori samo priopćenje koje je on odobrio.

(Priopćenje 3. K ABiH s kojim se optužuje HVO za masakr (samo par sati nakon granatiranja))

Bakir Izetbegović zapeo u vremenu

Zašto spominjem ovaj događaj iz Domovinskog rata koji se zbio točno prije 24 godine? Iz razloga što se kampanja neistina i iskrivljavanja činjenica nastavlja i danas. Ne nastavlja je neka društveno irelevantna osoba, nego Bakir Izetbegović, Član Predsjedništva i osoba br. 1 kod Bošnjaka. Ovih dana ne silazi sa ekrana i medijskih stupaca. Njegove neistine, prepotencija u davanju arbitrarnih političkih ocjena sa pozicije „prirodnog vlasnika Bosne“ jednostavno ostavljaju bez teksta. Toliko, da na njegove izjave, koje ovih dana sve učestalije ponavlja, ne reagira nitko. Na službenoj stranici vezira od Bosne stoji njegov govor iz Travnika prigodom spomenute obljetnice, gdje se sumirano mogu vidjeti teze koje provlači kroz sve medijske istupe. Idemo redom.

7. korpus je neprekidno bio u bitkama – od aprila 1994. pa do oslobađanja značajnih prostora na Vlašiću tog ljeta i oslobađanja ogromnog prostora i grad Kupresa, čime je već praktično primoran HVO da prekine svoje partnerstvo s VRS i pridruži se oslobodiocima BiH

Dakle, prema Bakiru Izetbegoviću, združene operacije Cincar, Zima ’94.Skok 1Skok 2Ljeto ’95.OlujaMaestral i Južni potez HV-a, HVO-a i jednog dijela ABiH (koja je, usput rečeno, bila naoružana, obučena i opremljena od strane HV-a), koje su dovele do oslobađanja oko 1000 četvornih kilometara prostora, među kojima je bio i Kupres, su operacije samo Armije BiH koja je svojim „herojstvom primorala HV i HVO na prekidanje partnerstva sa VRS“.

Nastavlja Bakir: „U ovih 25 godina, od prvih dana  rata duhom i moralom pripadnika Armije dominiralo je upravo jedinstvo, visok motiv za oslobađanjem domovine“.

U travnju 1992. na tiskovnoj konferenciji u Bijeljini Bakirov otac Alija izjavljuje kako „JNA nije okupatorska vojska. To nije stav SDA. Rata u BiH neće biti“. Ako prije 25 godina, Izetbegović senior izjavljuje kako JNA nije okupator, odakle 25 obljetnica i od koga se to oslobađalo, ako JNA nije bila okupator?

No, najbolje od Bakira tek dolazi:

„7. i 3. Korpus su bili prepoznatljivi po visokom stepenu ustrojstva i organizacije. Krajišnici su ostali ono što su bili i u prethodnim stoljećima – časni ratnici viteškog i gazijskog duha, spremni na nezamisliva herojstva, ali ne i na zločine i pokolje.“

Bakir vjerojatno misli na ustrojstvo i organizaciju u Mehurićima, gdje je bio logor za obuku Mudžahedina. Pod disciplinom i odgovornošću, vjerojatno misli na ritualna ubojstva u Poljanicama, Orašcu, Travniku, i drugim mjestima, gdje je, po riječima Abu Ajama, jednog od zapovjednika postrojbe El Mujahid „braći vjera branila držanje zarobljenika, pa makar to bili žene i djeca“, zato su ih morali ubijati.

(Abu Hamza pojašnjava tko je i kada vodio Džihad)

O kakvom se viteštvu radi, pojasnio je 26.03.2017. Abu Hamza gostujući na televiziji N1: „ovo danas što radi ISIL, ovo nije nikakav Džihad. Mi smo u ratu vodili Džihad. Braća su došla pomoći braći“. O čemu konkretno Abu Hamza govori, pokazuje dokument „Upute muslimanskom borcu“ objavljenom početkom 1993. i dostavljenog „svim borcima ABiH“, a koji pored ostalog govori kako moraju biti hrabri jer „je mjesto, vrijeme i način smrti odavno napisan“, preporučljivo je slagati neprijatelju, ako starješina tako odluči, „dozvoljeno je spaliti usjeve, određene objekte kuću i sječu neprijateljskog palmovika“, te je ostavljeno slobodnoj procjeni je li korisnije „likvidirati ili zamijeniti ratnog zapovjednika“.


Ovim se očigledno vodio i od Izetbegovića glorificirani Mehmed Alagić „pasionirani vojnik i komandant, general, koji je inspirirao, motivirao, ali i neposredno usmjeravao sve svoje saradnike“ , kada je „pasionirano“ vodio svoje postrojbe u Križančevo selo i druga mjesta masovnih zločina nad nemuslimanskim stanovništvom.

Kontinuitet huškačke propagande

Zašto paralela između događaja u Zenici i današnjih izjava Bakira Izetbegovića? Paralela se mora povući kako bi se pokrenula rasprava o razlozima propagande laži koja ima svoj očigledan kontinuitet. Događaj iz Zenice, dokazuje kako se u ratu nije libilo iskorištavati ljudsku tragediju za ostvarenje političkih ciljeva. Osuđivanje HVO-a za granatiranje nedužnih civila imalo je za cilj stvoriti averziju i mržnju običnog puka prema HVO-u i Hrvatima općenito. Nitko u to vrijeme nije spominjao, a ni danas nećete čuti svjedočenja o tome kako je sanitetski stožer za sjevernu i srednju Dalmaciju iz Splita lijekovima opskrbljivao i Travnik, i Zenicu i druga mjesta, ne samo za vrijeme sukoba sa VRS, nego i u jeku najžešćih sukoba ABiH i HVOa. Cilj je očigledno postignut, jer je HVO okarakteriziran kao najveći zločinac iz Domovinskog rata.

No, ako je u okolnostima od prije više od dvadeset godina možda bila i shvatljiva ta huškačka propaganda poput ove iz Zenice (a ima i drugih slučajeva), koje je danas opravdanje da bošnjačka politička elita se služi istim sredstvima laži i obmana?  Ako želimo dobro jedni drugima i ako želimo istinsku budućnost ovoj zemlji, zar nisu iskrenost jednih prema drugima i istina dva temelja na kojima bi sve to morali graditi? Nije slučaj samo Bakira Izetbegovića, nego cjelokupne bošnjačke političke elite, što tzv. ljevice, tako i tzv. desnice, koja se služi ovim sredstvima obmana, kako bi eksluzivnim pravom na žrtvu, zapečatili ekskluzivno vlasništvo nad BiH na način da onemogućavaju bilo kakav vid reformi. No čovjek se pita zašto? Čemu? Koji je krajnji cilj?

Deklaracija sa Gazimestana

Odgovor možda stoji u još jedno, istupu Bakira Izetbegovića ovih dana: onom iz čestitke Erdoganu na rezultatima referenduma u Turskoj gdje kaže kako je „rezultat referenduma stabilizirajući korak koji će osnažiti Tursku, učiniti je snažnijom regionalnom silom, sa snažnim liderstvom“. Pozdravljati namješteni referendum koji od Erdogana pravi suvremenog sultana, u suvremenoj demokraciji 21. stoljeća, znači da imamo problem u poimanju i vrednovanju pozitivnih vrijednosti društva. Nekoga to može iznenaditi, ali nekoga tko malo detaljnije iščitava stvari ne toliko. Naime, u „Islamskoj deklaraciji“ Alije Izetbegovića, Alija Tursku naziva „plagijatom od države“, „koja je svojim usmjerenjem ka modernizmu i odustajanjem od vrijednosti s kojima je vladala svijetom postala trećerazredna zemlja“. Prema tome, shvatljivo je da Bakir Izetbegović povratak Turske u sultanatsko uređenje vidi kao pozitivnu stvar. Vjerojatno za sebe ima u planu funkciju bosanskog vezira u neootomanskoj Turskoj.

Ovo pokazuje jedan višedesetljetni kontinuitet društveno političke vizije, koja ne evoluira u skladu sa razvojem suvremenih humanističkih i demokratskih europskih vrijednosti, nego dapače, deevoluira u neka druga feudalna vremena kasti i ljudi prve i nižih klasa.

Znajući sve ovo, pitanje je može li se uopće govoriti o nekoj zajedničkoj budućnosti u BiH, znajući kako što vrijeme brže prolazi, to je i proces deeovlucije sve brži, sa sve većom i većom cijenom. Mora se što prije naći jasan odgovor, osobito s aspekta hrvatske politike, koja nam je alternativa svemu ovome?

Koji nam je plan B u trenutku kada postane kristalno jasno kako bošnjačka politička elita odbija bilo kakav vid reformi koji se ne uklapa u iznad spomenuto poimanje društva? Možda važnije pitanje: jesu li za hrvatsku politiku u BiH veći problem „hrvatska zvona“ i „vizionari izdaleka“, od Bakira Izetbegovića koji, kada se uzme retorika njegovih govora sa raznih obljetnica ovih dana, sve više podsjeća na Slobodana Miloševića sa Gazimestana.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Nepristrani novinar zove se – imbecil!

Objavljeno

na

Objavio

Ovu rečenicu u naslovu, koja može biti nekome uvredljiva, nisam izrekao ja. To su riječi koju je izgovorio jedan od, jamačno, najvećih novinarskih pera, ne samo u Italiji, već i u Europi, pokojni Indro Montanelli.

Gorostas Indro nije volio riječi poput “neutralnost”, “nepristranost” jer, kako je obrazlagao, nepristran novinar ili ne poznaje dovoljno ono o čemu piše ili izvještava, ili je indiferentan.

Onaj tko zna, onaj tko je proučio ono o čemu piše i izvještava, nakon što je pomno sve proučio, mora biti pristran, mora biti na strani istine ili onog njenog dijela do kojeg je došao. Iza nepristranosti često se krije i (auto)cenzura, nedostatak građanske i profesionalne hrabrosti, a nerijetko se radi i o podvali, manipulaciji. Tako u Dodikovoj Banja Luci čak mogu postojati novine koje se zovu – Nezavisne. Dobar vic.

Mućnite svojom glavom

Kada ovo govorim ne mislim samo na komentare ili kolumne, već i na vijest. Kod mnogih vijesti, ne samo u našem medijskom prostoru, sama oprema teksta i naglasak zapravo je komentar podmetnut pod vijest. I sama selekcija vijesti za TV dnevnik ili novine ne može se raditi “nepristrano”. Postoji nešto što se zove uređivačka politika, koja ima, što je legitimno, sasvim jasnu svjetonazorsku boju, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Zato postoji pluralizam, šarolikost uređivačkih politika i autora, pa neka čitatelj – gledatelj na temelju argumentacije i selekcije vijesti te naglasaka koju donosi pojedini mediji ili autori mućne svojom glavom, a ne da mi u medijima mislimo i zaključujemo za njih.

Na nama je da budemo pristrani, ali argumentirano i razložno, nakon što smo fenomen proučili, kako je radio pristrani Montanelli – da donesemo široku lepezu informacija i mišljenja i onda pustimo čitatelju/gledatelju da sam zauzme stav.

Kada se pak neki čitatelj/gledatelj žali na pristranost nekog medija ili novinara, onda uglavnom to čini zato što nije pristran u njegovu stranu a ne zbog “objektivnosti”.

Zato ću uvijek braniti jednako pristup novinarstvu i Velimira Bujanca i Ace Stankovića, osim kada lažu ili puštaju laži. S tim da mi je Bujanec puno draži, prihvatljiviji, zanimljiviji i kvalitetniji. To je zato što sam pristran – jer Bujanac zarađuje i djeluje na tržištu, Stanković u sigurnosti socijalističkog mastodonta zvanog HRT, zaštićen k’o lički međed.

Problem je, inače, kod mnoštva ljudi, “konzumenata” medija, što svoje ideje ili ideologije žele nadrediti činjenicama i istini, pa sve što se ne uklapa u njihove unaprijed formirane stavove nazivaju “pristranošću” samo zato jer nisi pristran u njihovu stranu.

Govoreći, na tragu Montanellija, da se nepristrani novinar naziva imbecil, ne zagovaram relativizam, u smislu Nietzscheove maksime kako ne postoje činjenice, veće samo interpretacije. To je postmoderna papazjanija. Kao ni nukati na laž, neprofesionalnost ili manipulaciju, već sasvim suprotno. To činim u ime istine, zbilje, jer me strah medija i autora koji su u posjedu apsolutne istine.

Takvi su mediji i novinari u Sjevernoj Koreji, a ne u pluralnim, demokratskim društvima gdje se istina traži, a ne posjeduje. Umjesto Nietzscheova relativizma, baš zato što nitko od nas nije Bog, niti posjeduje cijelu istinu, zagovaram Pareysonov “hermeneutski krug” koji kaže: “Nema istine koja ne bi bila interpretacija, niti ima interpretacije koja ne bi radila o istini.”

Nije problem u novinarstvu “pristranost”, jer tko traži istinu (u pluralnom društvu, naglašavam, a ne u Sjevernoj Koreji, ili Titovoj Jugoslaviji u kojoj je istina bila propisana) mora biti, baš zbog istine pristran, i otvoren za dijalog i polemiku, svejedno.

Nije problem, dakle, pristranost već – sektaštvo! To je ona epizoda sa bivšim šefom Hrvatskog novinarskog društva koji je, vezano uz dodjelu novca medijima, onima “s druge strane” rekao: “Uskoro će vaši doći na vlast i onda ćete vi dobiti novce.”

Treba li bolji komentar o stanju jednog znatnog dijela novinarstva u Hrvatskoj? Ali, ne brinite se, zato će Etički kodeks Hrvatskog novinarskog društva spominjati nužnost “nepristranosti”, “objektivnosti”, da bi se sam “nepristrani” Duka tom izjavom popiškio na vlastiti etički kodeks, i implicitno rekao da je na čelu sekte.

Vrijeme je sudac

Prošli je tjedan Europska komisija u Tirani okupila novinare tzv. zapadnog Balkana s nakanom, koju već ostvaruje, da ulože novac u “neovisno i objektivno novinarstvo”. Mo’š si mislit, ta samodostatna sekta u Bruxellesu daleko od života građana daje ti novac, plaća te da budeš – “neovisan”!!?? I “nepristran”!!??

Taj film smo u RH već vidjeli sa Sorošem koji je plaćao medije i novinare koji su potom obilato “neovisno i objektivno” pisali o njegovim financijskim zločinima i malverzacijama. Kada pak ovim novinarima sjedne lova od Europske komisije, budite sigurni da će vas “nepristrano” i “neovisno” izvješćivati o radu Komisije.

Tko još vjeruje da je nepristranost put ka istini, od znanosti do novinarstva? Samo imbecili koji čekaju da “njihovi” dođu na vlast. Nama pristranima ostaje radost nesigurnosti i strah od suca koji se zove – Vrijeme.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari