Pratite nas

Kolumne

Hodak: Ljevičarska hipokrizija zasjenila je medijsku scenu u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Mazohizam je pojam koji se kod nas sve više iz medicinske seli u političku sferu. Mazohizam je dobio ime po austrijskom piscu Leopoldu von Sacher-Masochu koji ga je i prvi opisao. Hrvateki su plašljive konzerve da bi pojam “mazohist” vezali za spolni poremećaj, perverzije ili izopačenosti.

Ne, taj pojam treba u RH prvenstveno vezati uz političare i političke elite koje patološki uživaju kad im dominantni ljevičari iz dana u dan dijele sve oštrije šamarčine. Dok običan puk svojim napisima na društvenim mrežama jasno ili konkludentno daje do znanja što misli o Beljaku, Staziću, Obersnelu, Nini Obuljen… crvenoj zvijezdi na riječkom neboderu i “jugoslovenskoj” zastavi na riječkim ulicama, dotle vladajuća nomenklatura šuti k’o zalivena. One koji ne shvaćaju da je crvena zvijezda i jugo-zastava umjetnički izričaj kojim Europi pokazujemo “umjetničke dosege” u EU gradu kulture, naša vladajuća politička elita i ljevičari otvoreno proglašavaju mentalno poremećenima i ideološki zatucanima.

Tako notorna Selma Katunarić strpljivo i s tugom podučava “budaletine zadrte” na fejsu da “bez veze ne pušete u prkno, nije to nikakva jugonostalgija, budaletine”. Naša Selma nas tješi k’o da piše scenarij za novu seriju “Žikine dinastije”.

“To su simboli sedam država u kojima se Rijeka nalazila”, sirenski cvrkuće Katunarićka. “Što bismo sad trebali ignorirati i zanemarivati tu činjenicu da smo bili dio Jugoslavije? Budaletine zadrte”, časti nas tako Selma.

I sada smo, napokon, uz pomoć naše Selme došli do protuprirodnog bluda. Dogodio se “vandalizam” na riječkom Korzu. Prošarana je jugoslavenska zastava koja je bila izložena u sklopu programa “Rijeka, koraci, vrijeme”. Novilist.hr je zbog toga na aparatima za umjetno disanje. Gore im je nego Selmi. Samo “budaletine zadrte” mogu prošarati zastavu!

K’o “hebe” rezoluciju Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. kojom su osuđeni i izjednačeni nacistički i komunistički zločini… Hrvateki, kao pravi mazohisti,o svemu tome samo čkome, muče, šute. Sve me to podsjeća na Krležinu “Pijanu novembarsku noć 1918.”

Krleža cinički i zlobno iznosi skandal u vrijeme kada su se Hrvati i Slovenci javno bacali u zagrljaj Srba. Čisti mazohizam. Svi su znali i svi su čitali, osobito oni koji su znali “čitati”, da je Nikola Stojanović još 1. kolovoza 1902. u Srpskom književnom glasniku, a potom i u “Srbobranu” 23. kolovoza 1902. proročki najavio dolazak, i to člankom “Do istrage naše ili vaše”, u prijevodu “do nestanka našeg ili vašeg”.

Krleža nije nikada napisao nastavak koji bi se zvao “Januarska noć 1945.” Svejedno je bio januar, februar, novembar ili jaguar… Nikola Stojanović je pogodio. Pod crvenom zvijezdom i jugo-zastavom radilo se danonoćno, udarnički, s voljom i oduševljenjem da nestanemo, da nas se zakopa u rudnike i jame. Više od pola milijuna. Sve je to s ponosom i zadovoljstvom gledao i Nikola Stojanović koji je umro u Beogradu 1946.

Mali problem je nastao kad se shvatilo da smo mi Hrvati “sjeme”. Koliko god nas duboko zakopali u 1700 jama u Hrvatskoj i Sloveniji, mi bismo proklijali, izašli ponovno na sunce hrvatskog neba i potomke Nikole Stojanovića snažno opalili nogom u tur 5. kolovoza 1995. I “budaletine zadrte” koje nisu vjerojatno ni čule za vidovitog Nikolu sad “prošaravaju” jugo-zastavu i rokću protiv Nemanjine crvene zvezde.

U komunističkoj Rijeci Rezolucija od 19. rujna 2019. pomalo podsjeća na mazohizam. Dr. Banac na portalu Narod.hr konstatira: Obično se veli ‘neokumunisti’, ali u slučaju Obersnela riječ je o ‘paleokomunistu’.  I dok milicija zdušno nastoji otkriti ‘unutarnje neprijatelje’, mazohisti uživaju.

Sjetih se popularne ministrice Nine Obuljen koja nas je, u stilu Selme Katunarić, podučila: “Živimo u demokratskoj državi u kojoj nećemo cenzurirati umjetnike i u kojoj ministar ili neki komesar neće odlučivati što će raditi neki umjetnik”. I ona je prokužila “budaletine zadrte”. Čuvenu ‘svastiku’ na Poljudu crtao je neki “talentovani umetnik”, sigurno ne neka “budaletina zadrta”.

Ljevičarska hipokrizija zasjenila je medijsku scenu u RH. Thompson je već godinama cenzuriran. Pravosuđe, barem njen progresivni dio, oslobađa srpskog popa koji “peva četničke pesme”, ali uporno sudi ravnatelja škole koji je izvjesio slike Gotovine i Markača. Tipičan mazohizam. Darko Pavičić iz Večernjaka “razume” Porfirija. U maniri glazbenog kritičara tvrdi da Porfirije ne pjeva “nego samo otvara usta”.

Nadalje mudruje: “Porfirije je četnik onoliko koliko je Mesić ustaša”. Mazohistički tretman. Naravno, takve “isprike” ne vrijede za biskupa Vladu Košića. Košić ima “kraljevski” tretman u Večernjaku. Valjda zato što je Večernjakov vlasnik neka “kršćanska firma iz Gornje Austrije”. No, “intelektualni proleteri” iz hrvatske lijeve medijske falange više nego uspješno odrađuju svoj dio posla. Tu ima svega. Vrhunskih mahera kao što su Gera Gerovac, Branimir Pofuk, Boris Vlašić, Jurica Pavičić, Ante Tomić i drugi, ali i pratećih amatera koji uvijek znaju od kuda puše vjetar.

Moj kolega odvjetnik Davor Karačić pokušava rastjerati maglu oko korona virusa. Iako od njega umire samo dva posto oboljelih, i to starijih od 50 godina, stvorena je atmosfera smaka svijeta. “Umiru milijuni”, tko naleti na kineskog turistu odmah juri k javnom bilježniku sastaviti oporuku. S druge strane, zaključuje Karačić, godišnje nam dolaze stotine tisuća mladih muškaraca iz zemalja gdje je AIDS skoro pa normalna bolest. I to neizlječiva. Mazohistički širimo paniku oko “Kineza”, a AIDS se tretira kao lakša gripa.

Pitali Muju što bi on napravio da dođe smak svijeta. “Ja bih uzeo djecu i otišao u Njemačku”, reče Mujo.

Neki rigidni desničar objavio je na fejsu oglas: “Tražim Kineza za sitni poslić, treba samo kihnuti u Saboru”.

Fejs je pun i progresivnih intelektualaca. Evo nekoliko njihovih bisera. “Vole pričati o Mozartu,a zapravo nisu vidjeli ni jedan njegov akvarel ili ulje na platnu”. (autor Mario Sekulić.)

Drugi ističe da je ministar Kujundžić veliki domoljub. Ima nekoliko domova. Treći su sretni jer se konačno uvodi red u katastar i zemljišne knjige. Točno će se znati koja  nekretnina je Kuščevićeva, a koja Kujundžićeva.

Četvrti pišu ako kojim slučajem HDZ izgubi na parlamentarnim izborima to će biti kraj popularne pjesme: “Ne dirajte mi – nekretnine!”

Pred 20 godina bila su zlatna vremena. Tada bi Josip Ćelić mogao voziti 266 km/h, a da nitko od toga ne radi slučaj. Oni koji nemaju problema s “memorijom pamćenja” sjetit će se da u osam godina vladanja SDP-a nije bilo ovakvih devijacija i šokova kao što je jezivo otkriće da je ministar obrane krivo deklarirao potpuno novu vikendicu – staru 40 godina. To je stvarno jezivi kriminal.

Neke stvari koje su mogle baciti malu sjenu na rajsku čistoću Račanove vlade bile su tako sitne da su se rasplinule na vjetru same od sebe. Recimo Slavek Linić je odlučio prodati Dubrovačke hotele automobilističkom asu Goranu Štroku. Sve je bilo “transparentno” i čisto k’o “djevičansko maslinovo ulje”.

Goran je iskeširao državi nekih pet milijuna dojčmaraka i svi zadovoljni i sretni. Svi osim Pave Rusković Župan, tadašnje ministrice turizma. Bezuspješno je pokušala pokvariti briljantan deal  tvrdeći da su Dubrovački hoteli procijenjeni na 38 milijuna maraka. Pave Župan je brzo otišla iz  “rajski” čiste Račanove vlade, a Goran Štrok je navodno kasnije frknuo hotele nekim Arapima. Sve skupa je to vrlo nezanimljivo, dosadno ili – kako kaže novi Predsjednik – normalno.

Otišlo je pet, šest ministara i iz Milanovićeve vlade, ali sve je brzo palo u zaborav. “Špičkovina” kako bi rekao Zoki. Nije tada bilo ni europske prijestolnice kulture. Nikome nije padala na pamet ni crvena zvijezda, ni JNA zastava, a bogme ni stog sijena. Ljudi su se još sjećali Ovčare, Šljivančanina, Srebrenice, Škabrnje, Saborskog, Oluje i Bljeska. Troškovi života su bili toliko porasli da je ljubavnicu mogao imati samo onaj kome je i žena radila!

Barjak bivše Juge human i častan?

Danas je već policija puno sofisticiranija. Doduše ne može još otkriti tko su dileri u Splitu, ali je zato u Imotskom otkrila ustašu – Kineza. Naučili ga klerofašisti jednu groznu koljačku ustašku pjesmu. Da se čovjeku krv sledi u žilama. Nadam se da će Selma Katunarić preživjeti kad čuje što je kineski ustaša pjevao. Kako Beljak i Stazić ionako ne čitaju moje kolumne, evo citirat ću je, ali samo za antife jakih živaca. Dakle, ta ustaško-koljačka pjesma započinje:

“Istrčale, istrčale, zagrebačke frajle,

Korak ide za korakom,

Mladi Hrvat pod barjakom,

Boj se bije,

Hrvatski se barjak vije,

Za slobodu i za dom,

Hrvatski dom.

Istrčale, istrčale pa se nasmijale,

Istrčale, istrčale pa se nasmijale

Korak ide za korakom,

mladi Hrvat pod barjakom itd. itd.

Za razliku od ovog opjevanog valjda “ustaškog” barjaka, barjak bivše Juge, je humani i častan jer se slobodno vijori u europskoj prijestolnici kulture Rijeci, a pod kojim se ubijalo na Ovčari, Sajmištu, u Vukovarskoj bolnici, pod kojim se razarao Dubrovnik, držalo jednu trećinu države pod okupacijom, sravnilo 14 kilometara dugački Saborski sa zemljom, i to baš svaku kuću, mlatilo u Kninskom zatvoru “ustaše” tako temeljito i pedantno (što je Vrhovni sud uzeo u obzir i smanjio kaznu legendarnom “kapetanu” Draganu)…

I sad kad je antifašizam napokon pobijedio u RH, kad smo dobili “normalnog” predsjednika, kad ćemo vjerojatno (ne daj Bože!) na sljedećim parlamentarnim izborima dobiti natrag na vlast Beljaka, Marasa, Stazića i Bernadića, iskrsnuo je iznenada fantomski Kinez koji nam donosi korona-ustaški virus. I to je baš tempirano u vrijeme kad Milorad Pupovac odlikuje Šokre Beljaka plaketom Svetozara Pribičevića za unaprjeđenje odnosa između Hrvata i Srba.

Pošto je plaketa na ćirilici vjerojatno se Šokreu još uvijek prevodi što u plaketi piše. A kineski “specijalac”, kad izađe iz ćuze, dobit će Šimecki u tur i tri mjeseca ne smije u Lijepu našu. Neće se smjeti vratiti ni Kinezi koji sada rade Pelješki most. U BiH su živnuli. Pitaju se je li bolje taj most zapaliti ili prijeći preko njega?

Navodno je Goran Bare, kao i mnogi, gledao rukomet između Hrvatske i Norveške. Bilo je tako napeto da je čitavu utakmicu bio “na iglama”.

Sprema se obračun u HDZ-u.

Stari “hadezovac” Robert Bajruši se oglasio – bolji naši nego vaši. Kaže on: “Pobjeda trijumvirata Kovač-Penava-Stier bila bi jako loša za Hrvatsku”. Razlozi su izlizano maštoviti. Roby se trese od pomisli da bi HDZ mogao krenuti u prikupljanje “radikalno desnih” glasača. Ako se to dogodi, morat će reagirati Lora Vidović koja sad spava “zimski san”.

Izjave Beljaka i Stazića još nisu doprle do Lore Vidović kao ni do Bajrušija, Vlašića… Takve izjave prolaze ispod njihovog inače osjetljivog radara. O tome čujemo samo gromoglasnu tišinu lijevih farizeja. Partijski zadatak je jasan. Probati pod svaku cijenu zadržati status quo u HDZ-u i podržavati izlizanu frazu o sadašnjem HDZ-u kao stranci desno od centra. To je točno kao da kažete da je Kozari bok desno od centra, pri čemu bi centar naravno bio Trg Bana Jelačića u Zagrebu.

Međutim, slap popadalih ministara iz Vlade Andreja Plenkovića zbog nekretninskih muka s popunjavanjem imovinskih kartica ozbiljno ugrožava ne samo Plenkovićeve izglede na unutarstranačkim izborima nego i percepciju cijelog HDZ-a. Jesu li “dobro informirani” istraživački novinari raznih portala i ljevičarskih medija dobro odradili posao samo za triumvire unutar HDZ-a ili, što mi se čini puno vjerojatnijim, već pripremaju ljevičarima teren za nadolazeće parlamentarne izbore?

Stoga treba i nadalje forsirati istraživanje imovinskih kartica i svih drugih mogućih afera u HDZ-u. Izgleda da je HDZ-ovcima lakše pronaći lijek protiv raka i leukemije nego naučiti ispuniti imovinsku karticu.

Zanimljivo kako takav problem nema nitko iz oporbe. Recimo, kako je Anka Mrak-Taritaš naučila pravilno i točno ispuniti svoju imovinsku karticu. “Lako njojzi”, kako bi rekli moji Ličani, kad ništa nema. Ili još bolje – nema što nema.

Sad je vrijeme da čista i nevina opozicija dijeli “mudre” savjete HDZ-ovim krkanima kako ispuniti imovinsku karticu, a da za to Indeks, Telegram i drugi portali ne doznaju. Uvjeren sam da je cijela politička oporbena elita poštena i bez “nekretninske” ljage, a ako su nekada nešto i zgriješili, ha, Bože moj, ta ljudi su!

Po mojoj procjeni HDZ podsjeća na Titanic koji je upravo isplovio iz Southamptona prema New Yorku. Ako slučajno na parlamentarnim izborima i kihne, za četiri godine evo njega opet u Banskim dvorima. Crveni obično traju jedva jedan mandat. I dok u HDZ-u često kolo vode likovi koji su skloni mutnim vodama, lijevi su u pravilu toliko nesposobni da ni to ne mogu.

Kaže frajer:” Jučer sam bio kod očnog, dva sata mi probo razni naoćari. Na kraju me ot’er’o u krasan k… i rek’o mi da naučim čitati”.

Na kraju, evo i jedan dobar, klasičan vic o Muji i Hasi. Sjede tako Mujo i Haso u kafani i redaju rakijice jednu za drugom. Tada će Mujo: “Haso, bolan, znaš li ti da su Amer’kanci izmislili teleskop za gledat’ zvijezde?” Haso kimne: “Znam!”.

Mujo strusi još jednu rakijicu pa opet upita Hasu: “A znaš li ti da su Rusi izmislili periskop za gledat’ iznad vode?”. Haso opet kimne: “Jašta da znam!”. Mujo ga pogleda i ispali: “Pa dobro, a jel’ znaš da su Bosanci izmislili spravu za gledat’ kroz zid?” Haso zbunjeno odgovori: “Jok, bolan, koja je to sprava, matereti?”.

Mujo ga, sav ozaren, klepi po glavi i uzvikne: “Prozor, majmune, prozor!”.

Zvonimir Hodak / direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Raspudić: ‘Jedva čekamo da se vratimo na ustaše i partizane i da sve opet bude normalno’

Objavljeno

na

Objavio

Kako odmiče sezona korone, živci su sve tanji, lovaca u mutnom sve je više, a upitnici nad glavom se množe. Uskoro više nikome neće biti do šale pa je ovaj tjedan posljednja umjesna prilika da se osvrnemo na humor u doba koronavirusa. Fenomen zaslužuje pozornost jer je pandemija, uza sav jad, proizvela i golemo iskrenje duha.

Postoje koronaštosovi koji su globalni, ali i neki specifično naši, koje je strancu teško objasniti, poput obavijesti da će od ponedjeljka učenici iz Imotskog pratiti nastavu preko Bujice. Osnovni razlog poplave koronahumora je činjenica da je u svakodnevici tolikog broja ljudi mnoštvo neuobičajenih, bizarnih situacija. Kao u nekom izokrenutom svijetu, počevši od osnovne poruke #ostanidoma parodirane kao #ostaridoma i činjenice da se nikada tako malo od čovjeka nije tražilo za spas svijeta ili barem Domovine.

Cijeli život te dižu iz kreveta, tjeraju s kauča, prisiljavaju da nešto radiš, a sada se od tebe traži suprotno. Već legendarni meme pokazuje dvije iste fotografije muškarca kako izvaljen na kauču spava otvorenih usta. Uz jednu piše “2019.- lijeno đubre”, uz drugu “2020.- odgovoran građanin”. Na istom tragu je i misao: “Apokalipsu sam zamišljao sa zombijima, naoružan do zuba, a ne da sjedim doma i perem ruke”. Poseban žanr čini humor na temu fizičke zapuštenosti u izolaciji – muškarci su omedvjedili, žene obrasle, ukratko: “Kad završi samoizolacija, na frizera će se čekati k’o na magnetsku rezonanciju”.

Muško-ženski, posebno bračni odnosi, oduvijek su neiscrpan izvor viceva, pa kako ne bi bili u stanju kućnog pritvora u kojem se nalazi cijeli svijet. Od ranih: “Talijani moraju biti u kući, ne smiju u kafić, na utakmicu, u kino, kod prijatelja… Isto k’o i ja otkad sam se oženio”, do karikature Tisje Kljaković na kojoj muž okrenut leđima gleda kroz prozor, a žena kaže: “Cili dan je u kući, ako ovo potraje mi ćemo se poubijati”. Peti dan izolacije kaže muž ženi: “Idi se malo prošetati, ja ću ti kaznu platiti”, a najavljuje se i novi zakon – tko izdrži sa ženom 14 dana u izolaciji imat će sva prava kao razvojačeni branitelji. U prilog tome govori i sljedeći bračni dijalog: “Gdje si pošao? Na balkon. Vraćaj se, jučer si bio!”. Svijet se izokrenuo i po pitanju odnosa starih i mladih. Danas djeca brane izlazak iz kuće starcima, koji pokazuju tvrdoglav neposluh: “Rekla sam ti da ne smiješ van! A kako Ankica smije? Ne zanimaju me tuđe mame”.

Školski humor je svijet za sebe. Nekada su mu glavni junaci bili Perica, učiteljica i ravnatelj, a sad je glavni hit škola preko televizije. “Sine, zašto nisi u školi? Izgubio sam daljinski”. “Ne uključujte HRT3, navodno je kontrolni u 9!”. Ili razgovor dviju osoba 2028.: “U koju si školu išao – ja na RTL2, ja na BHT1!”

Množe se i vicevi o specifičnoj patnji određenih društvenih skupina – tako će se zadrti kladioničari otići testirati na koronu samo da čekaju neke rezultate.

Koronahumor buja i u susjedstvu: “Ide hodža s maskom, pitam ga imaš li za mene jednu, kaže – džaba ti je stavljat’, bit će ti kako je suđeno”. Oko Hercegovaca je velika dilema je li ono stvarno ravnatelj KBC-a Mostar ili je riječ o skeču u maniri nadrealista. U međuvremenu, u Posušju majka savjetuje kćeri: “Nemoj s njim imati posla, on ti radi u Njemačkoj”.

Srbi, tradicionalno, o junaštvu: “E što me majko ne rodi prije šesto i nešto godina pa da padnem kao junak na Kosovu polju, a ne da kao pizda strepim tko će kihnuti na mene”. U Crnoj Gori karantena, spiker kaže: “Ljudi, za ovo smo trenirali cijeli život”. Uz pasivni heroizam, bračne odnose u karanteni i TV-školovanje, velika inspiracija su i novi fetiši, od toaletnog papira do zaštitnih maski: “Sve se nema (novca), a maska s čepom se nosi…”

Brojni su i novi stereotipi o Kinezima i njihovim prehrambenim navikama, te o Talijanima kao friškim objektima izbjegavanja. I političari dolaze na svoje, od Macrona koji poručuje: “Izbjegavajte starije”, preko Milanovića koji kaže – “Razumijem kako vam je, i ja sam jednom imao virus na računalu”, do nostalgičnog memea: “Kolinda je rekla da će Hrvati raditi od kuće, preko interneta… Vi niste vjerovali”. Tu je i mnoštvo drugih tema, od slojevitog odnosa između Chucka Norrisa i koronavirusa do činjenice da je Hajduk već mjesec dana bez poraza. Uvrstio bih tu i sočan trač kako Krešimir Macan vlastoručno izrađuje one “dječje” crteže u kojima su Beroš i Božinović prikazani kao superheroji. Priča za sebe su filozofski uvidi poput: “Bilo je i većih problema pa ih nismo riješili”, “Tko ne umre, preživjet će”, jer “Stanje je teško, ali nije ozbiljno”. Ima i ekonomskih: “Da nismo na vrijeme uništili gospodarstvo, sada bismo imali velike gubitke”. No misao je na kraju uvijek usmjerena prema budućnosti. Ukratko, i korone i Stožera i društvene distance nam je navrh glave: “Jedva čekamo da se vratimo na ustaše i partizane i da sve opet bude normalno”.

Nino Raspudić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Mirovinsku reformu ne treba prepustiti koronavirusu

Objavljeno

na

Objavio

Nekad davno prije mnogo i mnogo godina, u vremenima oskudice i gladi, kaže priča, ljudi su svoje stare i nemoćne vodili u šumu da ih tamo dokrajče snjegovi i divlje zvijeri, kako bi koja usta manje omogućila ostalima barem neki zalogaj više te tako barem blijedu šansu dočekati sljedeće proljeće. U Japanu je to poznato kao “ubasute”, praksa ovjekovječena u Oscarom ovjenčanoj Baladi o Narayani. Radi se o mitskoj predaji, tvrde mnogi, dvojeći ima li to uopće ikakvu podlogu u stvarnosti, no činjenica da taj gotovo isti narativ ima svoju verziju kod mnoštva naroda širom svijeta govori nam da taj senicid, ubijanje staraca, možda i nije samo priča strave za laku noć iz vremena mnogo prije TV-a i Facebooka, piše Ivan Hrstić u kolumni za Večernji list:

(…)

Je li korona-kriza prevara, pitaju se pritom i dalje neki, a jedna od ključnih dvojbi jest statistička: umiru li ljudi “od” korone ili “s” koronom? Jer i kad bi se i gripa doista knjižila kao uzrok smrti svugdje gdje je prisutan virus influence, broj umrlih bi se statistički povećao desetak puta. No, posljednja analiza iz najpogođenijih gradova u Lombardiji mogla bi staviti točku na tu dvojbu.

Dobar primjer je gradić Nembro, oko 12 tisuća stanovnika, 10km od Bergama, koji u normalnom prosjeku u zadanom razdoblju prethodnih godina ima oko 35 umrlih, a sad već ima službeno 31 registrirani samo od Covida-19. No, pazi sad, ukupni broj smrti od svih bolesti zapravo je poskočio na 158, dakle normalna razina je upeterostručena u odnosu na prethodne godine! U Bergamu čak više nego 10 puta! Kao razlog smrti navode se razne bolesti, ali sasvim je jasno da katalizator ne može biti ništa drugo nego – korona virus. Dakle, rasprava “od” ili “s” koronom u ovom slučaju je bespredmetna. Naravno, za potpunu sliku valja vidjeti kakvi su podaci o ukupnoj stopi smrtnosti u drugim dijelovima Italije, tamo gdje nije došlo do kolapsa zdravstvenog sustava. Još zanimljivije bilo bi vidjeti koliko je ukupno umrlih od svih bolesti u najpogođenijim dijelovima Njemačke, te je li ili nije i taj broj znatno veći nego prethodnih godina. Da, dosadašnje analize nedvojbeno pokazuju, uglavnom(!) umiru stariji i višestruko bolesni. No, to što bi netko ionako umro za nekoliko mjeseci ili već za koju godinu ne znači da je prihvatljivo da mu se to vrijeme ukrade i da se s time valja pomiriti. Produljenje života civilizacijsko je dostignuće, a ne greška. Mirovinsku reformu svakako ne treba prepustiti Covidu-19!

(…)

No vidimo, nije nimalo lako “samoizolirati” sve koji su (možda!) bili u kontaktu s virusom, bilo bi to još mnogo teže kad bi kriterij bio koliko godina imaš. Mogli bismo se lako naći u situaciji da lovimo umirovljenike po ulicama. Kao oni ostarjeli hrvatski Bonnie i Clyde koji su nakon što su vratili ključ WC-a na benzinskoj gotovo usput priznali da su pozitivni na koronu: “Eh, da, možda ne bi bilo loše da obrišete taj ključ…” Kao u Narayani, mi Hrvatići nosimo naše starce na našim leđima. Ali ne puštamo. Bacamo mrve kruha, grančice i kamenjčiće. Na sve strane. Uzbrdo i nizbrdo. A bogme nose i oni nas, čak i potpuno odrasle. Očevi na leđima, majke na sisama. Iako bi na prvi mah najracionalnije bilo izolirati rizične skupine, žrtvovanje roditelja za nas jednostavno nije opcija. Kao europski rekorder po duljini zajedničkog višegeneracijskog života, odnosno kasnom odlasku odrasle djece iz roditeljskih domova, možda i nije tako čudno što je prema analizi s Oxforda siromašna Hrvatska rekorder i po oštrini mjera u odnosu na broj slučajeva korone, dok je bogata i socijalno osviještena Švedska rekorder po ignoriranju epidemije. Hrvati, obožavatelji kafića, zatvorili su ih prije no što se pojavio i prvi umrli od korone, dok Šveđani ležerno ispijaju kavice na zubatom skandinavskom suncu sa 34 mrtva samo jučer. I ne zabrinjava ih što imaju upola manje kreveta na intenzivnoj njezi nego Hrvati. Vidjet ćemo koliko dugo će stvarno izdržati. Jer, ako se nastavi eksponencijalni rast broja umrlih, nema te vlade koja će preživjeti udar ne dokaže li da je “učinila sve” u brizi za svoje birače, pardon, građane. I Trump se isprva junačio, a sad govori da će “obaviti dobar posao” ako umre “samo” negdje između 100 i 200 tisuća Amerikanaca.

Naravno, u hrvatskom slučaju to je dijelom posljedica propalog komunističko-socijalističkog antitržišnog eksperimenta, u kojem Hrvati, i ne samo oni, nisu mogli sigurno ulagati u ništa drugo osim u stambene kvadrate. U Švedskom slučaju to je posljedica činjenice da socijaldemokracija nije isto što i socijalizam, već prije neki neoliberalizam, koji propovijeda protestantsku racionalnost prije svega. U njoj je čak i država blagostanja posljedica hladne analize odnosa troškova i koristi, a ne, kao kod nas, suosjećajnih instinkta zajednice te strasti koje to blagostanje mogu često i dovesti u pitanje. No, oni koji navodno hladno racionalno sad u Hrvatskoj predlažu oštre rezove u javnom sektoru zapravo su u ovom trenutku najusijanije glave. Oni zlorabe krizu kako bi provodili svoju uobičajenu agendu, koja sama po sebi inače ne mora biti loša. Oni bi odmah odrezali ne samo stare već sve nepoduzetne. Ali ono što oni propuštaju uočiti jest da ovo ipak nije ona nova financijska kriza koju su najavljivali propovjednici katastrofe, već neka posve druga kriza. Nije ona zbog loših ekonomskih fundamentalnih pokazatelja, iako, kao i svaka kriza, razotkriva i loše fundamente.

Nažalost, vjerojatno će potrajati dovoljno dugo da te rezove izbjeći moći – nećemo. Ali, to ne smije biti prva reakcija. Prvo se mora održati likvidnost i kupovna moć, makar zaduživanjem i tiskanjem novca, uz opće moratorije na kreditne obveze i maksimalno korištenje europskih zaštitnih mehanizama. Ovo mora biti vrijeme solidarnosti. U trenutku elementarne nepogode, planetarne katastrofe kao što je ova, realni sektor nema pravo odsjeći proizvoljni dio javnog sektora i ostaviti ga u šumi na milost i nemilost divljih zvijeri, jednako kao što javni sektor nema pravo ugušiti one koji neposredno proizvode. Kao što papa Frane posve sam usred “zaglušujuće tišine” sablasno praznog trga svetog Petra reče svojem virtualnom stadu na dan kad je u Italiji u epidemiji službeno umrlo 969 ljudi: “Shvatili smo da smo na istoj lađi, svi slabi i dezorijentirani, ali istostodobno važni i potrebni, svi pozvani zajedno veslati, svi potrebiti uzajamne utjehe. Na toj lađi – mi smo svi.” Urbi et orbi!, zaključuje Ivan Hrstić u kolumni za Večernji list.

Kolumnu u cijelosti pročitajte na Večernjem listu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari