Pratite nas

Kolumne

Hodak: Moja supruga i ja u prvom krugu glasali smo za Škoru. Budimo svi složni u drugom krugu…

Objavljeno

na

Stara kineska izreka otprilike glasi: “Dao Bog da živiš u zanimljiva vremena”. Baš je prikladna za ovo blagdansko ozračje u Lijepoj našoj. Hrvateki imaju težak i zanimljiv zadatak – riješiti kvadraturu novog političkog kruga…

Vrijeme teče, a 5. siječnja 2020. g. je pred vratima. Srećom za nas Hrvate to je, prostački rečeno, p….. dim. Oni stariji koji nešto malo poznaju povijest tvrdit će, gledajući vas u oči, da skoro pa ne možemo faliti, fulati ili pogriješiti… Rijetko smo pronicljiv narod, bistriji od rijeke koja teče ispod Savskog mosta.

Dok pišem ovaj tekst pada mi na pamet biblijsko stvorenje Golem. O njemu su pisali Isaac Bashevis Singer i Gustav Meyrink. Golem je bio biće bez duše i pameti. Što god mu se naredilo on je spremno izvršavao. Idealan sluga za svakog gospodara. Često je bio zao i okrutan jer, prema legendi, za počinjeno zlo nikome nije odgovarao. Kad su 1918. g. “guske odgegale u maglu”, Golem je bio “šef stožera” za odlazak u istočnu “meglu”, kako je pisao Krleža.

Kad su Hrvati od 1941. do mitske 1945. g rušili, umjesto Pavelićeve vlade, vlastitu državu, Golem se zadovoljno smješkao. Zanimljiva povijesna činjenica je da su svi ostali suradnici fašista, razni kvislinzi i simpatizeri Hitlera zadržali svoje države. Svi, baš svi, od Mađara i Norvežana, preko Talijana i Čehoslovaka do Rumunja, osim Golemovih ljubimaca Hrvateka. Oni su srušili državu koju su Broz i komunisti posprdno nazivali “tamnicom naroda”. Tu se čak i Golem prvi puta malo zamislio. Boriti se i ginuti za jednopartijsku komunističku diktaturu, za njene perjanice poput OZNA-e, UDBA-e, Golog otoka, za Križni put, Hudu jamu…?

Međutim, “dobro, nije na meni da mislim”, pomirljivo je uzdahnuo i zadrijemao Golem. I onda je došao 30. svibnja 1991. g, a Hrvati su napokon osjetili sreću i radost poput dječaka koji su preronili olimpijski bazen te u zadnji čas izronili i sretni konačno udahnuli zrak slobode u svojoj 700 godina čekanoj državi. Golem se tomu malo začudio, ali… “svi su dobili države pa zašto ne bi i moji”, pomisli.

“Ipak”, promrmlja Golem, “Hrvati su za tu državu morali opet liti krv i suze četiri godine, ali nije na meni da mislim”, pa još jednom utone u duboki san. Probudio se ponovno tek godine 2000. godine. Do tada su Hrvati već sve riješili, posložili se k’o u kutiji šibica. Golem s čuđenjem shvati da im državu vodi Stipe Mesić, pa nakon njega Josipović. Malo žmirka u nedoumici te, s ono malo pameti, opet jaukne: “Mesić! Je li to onaj koji je svjedočio protiv Tuđmana i vlastite države u Haagu?

Josipović, je li to onaj koji je optuživao vlastitu državu da po njoj gmižu ustaške zmije? Ali, nije na meni da mislim!”, reče i ponovno zaroni u san. I još roni k’o u vicu o Fati. (Sjede na obali Mujo i Suljo. Upita Suljo Muju: “Jel’ zna Fata roniti?”. “Zašto pitaš?”, promrmlja Mujo. “Pa već sat i pol roni!”, ležerno će Suljo!). Vic se svidio Golemu. Probudio se ponovno u vrijeme predsjedničkih izbora u Hrvatskoj i sada treba mudri i dobri Golem pronaći sveti gral – za koga glasati 5. siječnja 2020.

U prvom smo krugu moja supruga i ja glasovali za Miroslava Škoru. Nismo to učinili jer smo vjerovali u nekog novog “mesiju” koji će sad odmah, čim dođe na Pantovčak, sve iz temelja promijeniti na bolje. Učinili smo to jer smo došli do jednostavnog zaključka da se jedino izborom Škore za predsjednika može bitnije promijeniti odnos Banskih dvora i Pantovčaka, odnosno da bi njegovim izborom napokon netko jasno i hrabro politički artikulirao stavove ljudi koji više ne vide osobitu razliku između politika HDZ-a i SDP-a.

Grabar-Kitarović, Plenković i Milanović su old story ili još jedan mandat trulih kompromisa koji su mogući samo kod hrvatskih poltrona i plašljivaca. Uostalom, još dok se Škoro i nije službeno kandidirao, u jednoj sam ga “Bujici” izričito podržao rekavši da je izrekao dva stava koje potpisujem.

Prvi, kad je rekao da nikada ne bi dopustio da njegov narod ide na komemoraciju u Bleiburg bez njega i drugi, da nikada ne bi zabranio HOS-ov pozdrav ZDS jer je Ministarstvo uprave RH legaliziralo HOS kao regularnu jedinicu HV-a.

Tko se još sjeća pokojnog Pajičića, lex Perkovića, ćirilice u Vukovaru…

Dok u Crnoj Gori traje konačan obračun sa SPC-om i raznim bradatim četnikoljubcima, u RH imamo zgodnu reprizu političkog Monty Pythona.

Vlada RH je HDZ-ova, a održava se s dva časna i respektabilna koalicijska partnera – HNS-om i SDS-om. KGK ima navodno podršku baš te Vlade i HDZ-a. Da apsurd bude veći, u isto vrijeme članovi Vlade iz HNS-a i SDS-a otvoreno podržavaju Milanovića kao kandidata za predsjednika! Koga onda podržava Vlada RH? Sve me podsjeća na onu – da bi ga eliminirali, oni su ga kandidirali!

E, pa pričekajmo 5. siječnja kada ćemo napokon imati priliku svjedočiti tomu tko – HDZ i partneri ili SDP s partnerima – ima više birača protiv sebe. KGK ili Zoran Milanović? Škorini birači se “tu ne bi šteli mešati”. Bit će, dakle, baš onako kako je Zoki davno rekao: “Ili mi ili oni”! Ili možda sada vrijede neka druga sofisticirana pravila? Nisam siguran…

Lex Most ne vrijedi. Vladina tajnica rješava križaljke, štrika šalove, bez posla je… a najstabilniji partner Vlade – Pupi – pomalo je EU(foričan). Već slavi Milanovićev dolazak na Pantovčak i galvaniziranje svoje koalicije s Plenkijem. Sve se okrenulo na glavu. Kandidatkinja HDZ-a je u prvom krugu “popušila” u Imotskom. Dobro ste pročitali – u Imotskom. Milanović je pak pobijedio u Velikom Trgovišću, Gospiću i Splitu… Tko se još sjeća pok. Pajičića, lex Perkovića, uvođenja ćirilice u Vukovaru, obračunavanja specijalaca s braniteljima na Markovom trgu… Baš smo kratke pameti!

Čitam na fejsu: “Šuma je svakim danom sve manja! Ali je drveće opet glasalo za sjekiru jer je od drvene drške mislilo da je jedna od njih!”. 

Pojedini kumrovečki “intelektualci”, preparirani crveni profesori i postkomunistički agitatori, imaju samo jednu poruku: “Ne KGK!”. Ako netko baš želi glasati za Milanovića, onda neka ga vode činjenice. Jedini je predsjednik Vlade u RH koji u svom mandatu otvoreno rekao za Srbe: “Žele vladati Balkanom, a u stvari su šaka jada”.

Jedini je premijer koji je za vrijeme imigrantske krize zatvorio granicu sa Srbijom. Jedino je on imao “muda” sjesti u avion i odletjeti u Mostar kad se “ogorčeni narod” iz istočnog Mostara prelio u zapadni dio grada i počeo paliti hrvatske kuće i institucije. Ondje se našla heroina hrvatskih udbaša Jasmila Žbanić te je ljupko i šarmantno rekla Milanoviću: “Marš kući!”.

Usput, Milanović je prvi SDP-ov političar koji je “natjerao” svoje članstvo da u izbornim noćima uzmu u ruke hrvatske zastave i viču “Živjela Hrvatska!”. To su razlozi ako netko baš želi glasati za njega. S napomenom da Goran Gerovac može glasati i glasovati u isto vrijeme. I on redakcija “Obzora”.

Kad smo kod aktualne predsjednice koja će to valjda i ostati, moram otkriti “toplu vodu” i reći da je bila “malo” indisponirana. Njen stožer i njeni savjetnici do danas nisu otkrili na čemu je…?! Ovako sramoti Stazića, Vedranu Rudan, Geru Gerovca, Branu Pofuka, Katarinu Peović i njenu pokojnu babu iz 6. Ličke, Roberta Bajrušija, Borisa Vlašića, HNS i SDS te ostale partnere naše Vlade.

Nekima je zakazala “memorija pamćenja”. Tko je doveo fra Zovka da blagoslovi ured na Pantovčaku, tko je maknuo Mesićevu i Josipovićevu bistu krvoločnog bravara s Pantovčaka, tko je bio pokrovitelj komemoracije na Bleiburgu, tko je bio inicijator osovine Triju mora, tko se je zalagao za povezivanje s SAD-om, to je zagovarao izgradnju LNG terminala, tko je otvoreno kritizirao Mutti zbog migrantske krize, tko je posjetio Zvonka Bušića, tko ima otvorenu podršku Trumpa i Putina… Pišu mi s puno duha: “Gdje Kolinda pjeva za doček Nove godine?”. Odgovaram da je za sada bez gaže, ali da ima nešto u vidu kad Milanović otpjeva svoje. Stoga glasajmo prema svojoj savjesti pod pretpostavkom da je imamo. Tko god pobijedi, pobijedit će jer ga narod želi.

Budimo svi složni u drugom krugu. Ne dozvolimo da naši hrvatski komunisti izgube od jugoslavenskih i srpskih komunista.

Opet ‘ustaše i ‘izdajnici’, sada zbog Crne Gore

Srbi i Hrvati po Igoru Mandiću su braća. Ali ima i lakome braće. Crna Gora, država u kojoj su vladike tj. svećenici bili na čelu države, upravo rješava zadnje imovinsko-pravne probleme s lakomom bratjom.

Crna Gora je bila do 1918. g. samostalna država koju je Srbija kao “ratna pobjednica” jednostavno okupirala i pripojila “velikoj” Srbiji. Ujedno je oko 700 crkava, samostana i vjerskih objekata preuzela “pastoralna” SPC. Radilo se o čistoj otimačini.

Kako je u međuvremenu Crna Gora postala članicom NATO-a, odlučila je “Zakonom o vjerskoj slobodi” kojim se sve ono što je uzeto silom od Crnogorske pravoslavne crkve, vratiti državi. I “dogodio” se narod. Po tko zna koji put. Kao i kod nas kad smo referendumom izglasali samostalnost. Srbija prijeti ratom i bile bi već u Podgorici paravojne jedinice da nije tog “prokletog” NATO-a. Crna Gora bi imala požar veći nego u Australiji… Ali što ako NATO opet poblesavi i “bombarduje” srpsku nejač, starce i žene? U Beogradskoj skupštini traži se oružje i pohod na Crnu Goru. Slušam na TV-u urlanje “ustaše”, “izdajnici”. Ali džabe ste farbali zid…

SPC je udarna igla velikosrpstva. U Dalmaciji je “osvanula” ploča na kojoj piše da je SPC bila u Dalmaciji 400 godina prije nego li su se Hrvati doselili na Jadran. Vidjet će se 7. siječnja “bratstvo i jedinstvo” našeg klera i bradatih crno-mantijaša. Došlo je vrijeme da Crnogorci postanu “ustaše” a mi “jugosloveni”.

Dok SPC u Crnoj Gori odbija poštivati pravni poredak te države dotle hrvatski poltroni i kompleksaši podržavaju SPC u RH bogatim sponzorstvom. Crna Gora je naravno srpska, Makedonija je “stara Srbija”, Kosovo je oduvijek srpsko iako je tamo za vrijeme Juge živjelo 10% Srba.

Naravno, Vojvodina je Srbija, BiH također, Vukovar i istočna Slavonija, Banovina i Kordun, Dalmacija “vascela”, pa i Dubrovnik. Čitam neki dan kako se golman Crvene Zvezde, najmilijeg kluba portala Index hr., Milan Borjan rođen u Kninu, hvali da je rođen u “srpskom” Kninu, a cijelu Dalmaciju naziva “srpskom”. Dobro! Imao otac tri sina, dvojica su bila pametni, a treći je bio golman.

Irinej, “dobri” patrijarh našeg Pape, čestita Božić Slavoniji, Lici i Dalmaciji. Naravno, ni ne pomišlja na pridjev “hrvatski” jer, kako kaže pametni golman, sve je to Srbija. Nema više puno grafita “Ovo je Srbija” na Kosovu, od sada ih neće više biti ni u Crnoj Gori, a od 5. kolovoza 1995.g. nema ih više ni u Hrvatskoj, nema ih ni u “staroj” Srbiji – Makedoniji.

Uglavnom, kako je rekao Milanović – “šaka jada”. Umjesto da nekadašnji vladari “života i smrti” postanu politički Hrvati pravoslavne vjere i lojalni građani RH, oni i dalje sanjare o “srpskoj Dalmaciji”, srpskom Dubrovniku… Ali vrijeme prolazi. Iriej i Porfirije šeću s prijema na prijem, a velikosrbi postaju sve osamljeniji, siromašniji i što je najgore, ogorčeniji…

Zato su događaji u Crnoj Gori putokaz kako suverena država drži do sebe i onih koji su je stvorili u pobjedonosnom ratu. Kako postaviti prave stvari na pravo mjesto. Pa kad neki Borjan napiše na zidu “ovo je Srbija”, da se naš odgovor “budalo, ovo je Pošta..” shvati kao čisti narodni humor… U Crnoj Gori napokon je pokopan san o tom dijelu velike Srbije… Hoće li biti jednom pokopan i u Hrvatskoj?

Hajmo mi opet malo natrag u predizbornu Lijepu našu. Dosta je Srbije i Crne Gore. S Crnom Gorom, kako je pun bistrine zaključio Stipe Mesić, nismo nikada ratovali. I nismo. Bilo je dovoljno sto HOS-ovaca da Vučurević u Trebinju prestane roktati o gradnji još starijeg i ljepšeg “groda”.

Sad sluša Lepu Brenu u svom kamionu. Međutim, Marko Perković Thompson i dalje je persona non grata u “progresivnoj” Hrvatskoj. Neće oni nacionaliste, klerofašiste i desničarske krkane. Prolaze samo pravi “umetnici” kao Lepa Brena i njena “Jugoslovenka“, Bajaga, Miroslav Ilić i dr. U ime tolerancije neki je dan na HRT-Radio Rijeka emitirana prekrasna balada senzibilnog Bore Čorbe.

Bora je ušao u legendu jednom pastoralnom budnicom koju je svojedobno s puno ponosa pjevao: “E moj druže zagrebački, eto nas kod vas u pljački, mi ćemo vas opljačkati, a vi ćete svi plakati”. I što reći istomišljeniku Denisa Latina iz crvene Rijeke nego blažen naš HRT kad nas ovako lijepo i liberalno indoktrinira. Dogodit će se Denisu i svima sličnima njemu jedan mali crni labud. Jednog dana, a možda i prije. Jedan sličan njima pomislio je da su mu sva vrata otvorena, ali… ubio ga je propuh.

Konzum – s nama kroz život! Za sve naše jugonostalgičare u ovo blagdansko vrijeme vrijedi posebna ponuda – odmrznuli smo meso iz 1980. godine.

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

Glasnović: Što je počelo ovih dana u Crnoj Gori mora se nastaviti u svim bivšim državama

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Stvarna prijetnja današnjoj Hrvatskoj je naslijeđena duboka država

Objavljeno

na

Objavio

U ovih zadnjih tridesetak godina, zapravo od postignuća današnje hrvatske države zdrava matica hrvatskog naroda muku muči pokušavajući izići na kraj s naslijeđenom dominacijom ‘bivših’ Jugoslavena i velikosrba. Do sada je ta borba bila neuspješna jer se vodi protiv tobože nepostojećeg neprijatelja kojeg, kao u Andersenovoj bajci, navodno nitko ne vidi, ali se njegovo razorno djelovanje osjeća na svakom koraku. Toliko, da je i slijepcu već postalo vidljivo kako bivša jugoudbaška elita, uglavnom sponzorirana i dirigirana izvana, još uvijek dominira i usmjerava politički, gospodarski i javni život u novostvorenoj hrvatskoj državi. Namećući narodu novo regionalno i neoliberalno ropstvo.

Očito se tu radi o fenomenu koji se modernim jezikom naziva duboka država. Radi se dakle o ponovo ojačanom i umreženom bivšem jugoudbaškom kadru naslijeđenom iz komunističke Jugoslavije koji je ostao duboko ukorijenjen u svim vitalnim institucijama novostvorene hrvatske države. Odakle, svojim ‘nevidljivim’ djelovanjem i dalje paralizira gospodarski procvat, potiče podjele i nesređeno stanje u društvu te preko klijentelizma i korupcije održava bivši način rada i ponašanja kod većine ljudi. S ciljem da se i u današnjoj Hrvatskoj ispod žita ponovo poveže i učvrsti bivša jugomafijaška gospodarsko-socijalna mreža preko koje bi ta, tobože nepostojeća, duboka država u potpunosti kontrolirala sve procese u društvu i nastavila pljačku i podjarmljivanje običnog naroda.

Ako svjesni Hrvati i ljudi s karakterom, koji brinu za budućnost svoje djece, nastave žmiriti na tu zlokobnu pojavu i ne raditi ništa kako bi se to zlo spriječilo, rezultat bi uskoro mogao biti grčki scenarij.

Jugoslavensko, a ne hrvatsko

Budimo, dakle, u vezi s tim teškim problemom potpuno jasni. Kada govorimo o fenomenu takozvane duboke države u današnjoj Hrvatskoj, govorimo uglavnom o nelustriranim dijelovima državnog i obavještajnog aparata koji rade za svoje bivše šefove i nove sponzore izvan Hrvatske. Govorimo o prošlošću utaočenim i i korumpiranim kadrovima bivše Socijalističke Republike Hrvatske, odnosno komunističke Jugoslavije, i njihovim jugonostalgičnim potomcima u današnjoj državnoj administraciji, gospodarstvu i medijima. Dakle, o onome što je još uvijek ostalo udbaško i jugobalkansko, u politici, gospodarstvu, pravosuđu, obavještajnom sektoru, medijima, obrazovanju i na svim drugim područjima javnog i konspirativnog djelovanja.

Ukratko, o svemu onome što je još uvijek više jugoslavensko nego hrvatsko u današnjoj Hrvatskoj.

Jugokomunističko naslijeđe zacementirano bivšim kadrovima i njihovim potomcima u svim vitalnim institucijama, gospodarstvu i medijima predstavlja rak ranu današnje hrvatske države. Postalo je više nego očito kako ti mentalni Jugoslaveni i ucijenjeni taoci svoje odnarođene prošlosti nastavljaju na bivši način, razarati zajedništvo, napredak, ugled i temeljne vrijednosti hrvatskog društva. Čak su medijsko ispiranje mozga i matrica manipuliranja narodom ostali isti kao u bivšoj Jugoslaviji. Tako da današnji hrvatski sustav sve više postaje parodija bivšeg.

Svakome, dakle, tko zdravorazumski gleda na stanje u Hrvatskoj i na probleme koji je sustavno guše od osamostaljenja do danas, jasno je da ti problemi nisu ni izvorno hrvatski ni današnji. Nego su naslijeđeni iz bivših Jugoslavija i umjetno održavani izvana i iznutra, kako bi se Hrvate nastavilo držati u pokornosti i zarobljene Balkanom.

Ne treba, dakle, biti politički Einstein da bi se shvatilo kako je trenutna hrvatska društvena i politička zbilja rezultat kombiniranog djelovanja mreže udbaško-velikosrpske mafije iz sjene, vodećih političara recikliranih iz bazena bivšeg sustava vlasti i njihovih vanjskih šefova i sponzora.

Ponavljanje bivšeg

Previše je u današnjoj Hrvatskoj ponavljanja bivšeg, bivših tajnih poslova i dogovora, bivšeg gospodarskog kriminala i malverzacija, bivših spletki i podmetanja da bi to bilo slučajno. Svakim danom naime postaje sve razvidnije kako se pod kontrolom duboke države vodi hibridni medijsko-psihološki rat s ciljem sabotaže ugleda i suverenog razvitka samostalne Hrvatske.

Očito se preko programiranog urušavanja gospodarstva, medijskog terora razuzdane jugobalkanske ljevice, stalnog nametanja crnila i stihijskog nezadovoljstva naroda, priprema teren za povratak Hrvatske u planiranu novu regionalnu zajednicu Zapadni Balkan. U pozadini svega krije se zapravo obnova bivše Jugoslavije u nešto liberalnijem i drugačijem obliku (minus Slovenija plus Albanija) koju su Mesić i Račan u ime Hrvatske potpisali na Balkanskom summitu u Zagrebu 2000. i koja bi trebala profunkcionirati u sljedećem valu proširenja EU na ‘Našu Regiju’.

Dakle, hrvatska država, ovakva kakva je danas, slobodna je samo djelomično. Ključne službe i institucije koje bi trebale nadzirati i podupirati njenu slobodu, sigurnost i napredak od samog osnutka, a poglavito od 2000. izbušene su kadrom iz bivšeg sustava koji je sabotira na svakom koraku. Stvarni problem je zapravo to što su poluge moći i nacionalno bogatstvo ostali u rukama ‘bivših’ udbaša i Jugoslavena koji nemaju srca za Hrvatsku. Jeftinih oportunista i poltrona koji su duhovno i iskustveno otuđeni od hrvatskog naroda. Onih kojih se njegov položaj i patnja u najtežim trenucima naše nedavne prošlosti nije ticala. A ne tiče ih se ni danas.

Stara kineska poslovica kaže – kada voda padne nisko vidi se što rijeka na dnu krije. I kao što vrijeme više prolazi, tako i sve više Hrvata sve jasnije vidi da ‘bivši’ udbaši, Jugoslaveni i Sorošov kadar u institucijama i medijima današnje hrvatske države operiraju s istim ‘nevidljivim’ zadatkom i ciljem. Sustavno opstruirati i rušiti sve što u Hrvatskoj domoljubno diše, sve što bi je moglo povući naprijed i učiniti je uspješnijom i drugačijom od drugih zemalja ‘Naše Regije’’.

„Hrvatska“ elita

Dovoljno je samo osvrnuti se unazad i vidjeti kako su završili svi oni koji su se beskompromisno zalagali za suveren i ničim bivšim opterećen razvitak hrvatske države, od prvog predsjednika Tuđmana do nedavne predsjednice, gospođe Grabar -Kitarović? Svi oni na jedan ili drugi način nestaju, a ostaje nam, postojana kano klisurina, samo nesporna ‘hrvatska’ elita u liku i dijelu raznih Manolića, Mesića, Pusića, Josipovića, Milanovića, Jakovčića, Tedeschija, Končara, Nobila, Dejana Jovića, Jakovina, Markovina, Klasića, Kapovića, Sarnavki, Pilsela, Tomića, Dežulovića, Frljića, Šerbedžija, Mile Kekina, Rudanica, raznih Indexa i nevladinih udruga, Pupovca, njegovih Novosti i Biltena, ‘hrvatskih’ mainstream medija za zaglupljivanje običnog naroda i cijele vojske profesionalnih trolova i izvođača ‘spontanih’ fašističkih incidenata. A s druge strane, kad god zatreba potpaliti vatru međusobnih svađa i podjela tu su uvijek spremni razni Bujanci, Skeje, Keleminci… No sve se to u razmatranju uzroka aktualnog stanja, na službenoj razini kao i među običnim narodom bezbrižno zanemaruje, medijski ismijava i uporno podmeće pod tepih.

Kako onda liječiti hrvatsko društvo od tih naslijeđenih bolesti i naći izlaz iz ovako nesređenog i frustrirajućeg stanja?

Stalna kuknjava i čuđenje ‘što nam to rade’ očito ne daju željeni rezultat. Isto kao ni kontraproduktivni bojkot izbora u kombinaciji sa dječje zajapurenim glasovanjem iz inata protiv vlastitih interesa. Zbog vješto podmetnutih podjela i umjetno napumpanog nezadovoljstva. Osim toga, vidjeli smo da ne pomaže ni skakanje s konja na magarca, s magarca na plot. Što nam onda preostaje?

Najbolji i zapravo jedini način na koji se Hrvati u domovini jednom zauvijek mogu bezbolno riješiti ‘bivših’ Jugoslavena, velikosrba i njihovog malignog utjecaja je izborna lustracija. Od Tuđmanove smrti do danas bilo je puno propuštenih prigoda. Ali svaki novi izbori nude novu prigodu. Nažalost, razmrvljena domoljubna opozicija i većina naroda u Hrvatskoj još nisu dovoljno politički zreli ni odgovorni da to shvate i prihvate.

Iskusni meštri duboke države

Iskusni meštri duboke države i njihovi vanjski sponzori znaju dobro za tu njihovu slabu stranu i koriste je kao oružje protiv njih. Tako što ih prigodom svakih izbora vješto navuku na podmetnute svađe i podjele i time pripreme da oni sami, neizlaskom na izbore i rasipanjem glasova onih koji iziđu, omogućavaju povratak na ključne položaje u vlasti i u institucije odnarođenim ‘bivšim’ štetočinama i mentalnim Jugoslavenima.

I tako se taj multimedijski cirkus od izbora do izbora u Hrvatskoj ponavlja.

Upravo to je glavni razlog zašto je Lijepa naša dovedena i drži se u stanju u  kojem je običan narod, ulovljen u mrežu ‘bivše’ jugoudbaške i globalističke elite, u svojoj bogatoj i potencijalno vrlo prosperitetnoj zemlji, osiromašuje, muči i koprca kao riba na suhom. A da ni ne zna što je pravi uzrok tome. Pa krivca obično traži i pronalazi na pogrješnoj strani. Na onoj u koju mu uporno upiru prstom njegovi manipulatori.
To ne sluti na dobro.

Zoran Milanović

Nije li po istoj matrici manipulacija na nedavnim izborima za predsjednika izabran ekscentrični Titov pionir, Zoran Milanović? Političar čudnih pogleda i ponašanja koji je već u ulozi premijera hrvatskom narodu i državi nanio golemu štetu. Zar to nije još jedan znak ponavljanja već viđene političke nezrelosti i neodgovornosti većine hrvatskog naroda? Koji će uskoro imati prigodu uvidjeti kakvu je nepovratnu štetu sam sebi ponovo nanio naivnim nasjedanjem na uvijek istu matricu obmanjivanja.

Nakon svega što nam se dogodilo i još uvijek događa, konačno bi i mi Hrvati trebali naučiti nešto iz naše prošlosti, ili barem iz one čuvene izreke šampiona zdravorazumskog razmišljanja, Alberta Einsteina, koja kaže – Ponavljati stalno jedno te isto, a očekivati drugačiji rezultat znak je očite gluposti.

Potreban je, dakle, novi pristup u borbi protiv zloćudne moći i utjecaja tzv. duboke države jer dosadašnji način naivnog nasjedanja na uvijek iste podjele i podvale servirane iz podzemnih jugoudbaških kuhinja u Zagrebu i Beogradu, vodi hrvatski narod vrtnji u začaranom krugu ponavljanja jednih te istih pogrješka i zabluda.

Da bi se izbjeglo stalno ponavljanje jednog te istog izbornog inženjeringa treba se snažno boriti za dopisno, odnosno, obavezno glasovanje, koje recimo izvrsno funkcionira u najdemokratskijoj zemlji na svijetu, Australiji. Osim toga, izmanipulirana šutljiva većina i razmrvljena domoljubno-suverenistička opozicija jednostavno moraju politički sazrjeti.

Kada bi čvrsta koalicija domoljubnih stranaka imala jasno definiranu nacionalnu politiku a većina hrvatskog naroda onu dozu poštovanja vlastite države koju imaju stanovnici svake zrele i uređena zemlje, onda bi ta većina znala razlučiti što je hrvatski nacionalni interes a što manipulacija i prijetvorne priče za malu djecu. Onda sigurno ne bi tako naivno nasjedali na notornu matricu zavaravanja, koja se na izborima u Hrvatskoj ponavlja do gađenja.

Treba učiti od drugih, uređeniji i uspješniji naroda, kako na manje balkanski zaslijepljen i sebeljubljiv a više uključiv i učinkovit način braniti svoju novostečenu slobodu i državu, koristeći današnju demokraciju.

Pri tom bi svakako trebalo imati na umu da se današnje stanje u Hrvatskoj ne može riješiti preko noći, za godinu ili dvije, ali se može početi rješavati odmah. Već sad se može trezveno razmisliti gdje se pogriješilo na dosadašnjim izborima, izvući pouke i na osnovu toga planirati kako dalje. Odrediti gdje su granice naših želja i mogućnosti, u situaciji kada izvana sponzorirani ‘bivši’ Jugoslaveni i velikosrbi, koji su gubitkom svoje države (Jugoslavije) u Hrvatskoj izgubili i svoj identitet, sada kao utopljenik za slamku, stalno love za ‘antifašizam’.

 Nema te prepreke koju hrvatski narod ne može savladati

Vidite kako, čim se počne čačkati po njihovim zlodjelima i mutnim poslovima odmah zaredaju fašistički ‘incidenti’ i diže se dreka do neba, kako bi se zaplašio lako zavodljiv dio hrvatskog naroda, ‘Naša Regija’, EU i cijeli svijet. Izlizanom floskulom o ‘ponovnom buđenju fašizma i ugroženosti srpske manjine u Hrvatskoj’.

Ne smije im se davati povoda za to. Ne smije im se dopustiti da se igraju s nama kao s djecom u vrtiću. A one ‘incidente’ koje u tu svrhu sami podmeću, poput legendarne svastike na Poljudu i ‘spontanih’ ispada ‘navijačkih huligana’, poput onog na splitskoj rivi i u kafiću kod Knina, treba istraživati do dna i javno raskrinkavati. Kao učinkovit odgovor na njihovo podmetanje i razorno djelovanje?

Konačno, zar ne bi bilo puno bolje da se umjesto beskrajnog iscrpljivanja u podmetnutom ‘fašističko- antifašističkom’ virtualnom ratu, od svih zdravih snaga u hrvatskom narodu, na jasnim načelima, formira čvrsto povezan savez za demokratsku borbu protiv ‘bivše’ duboke države? Važno je pritom znati da jedino ujedinjena i nadideološka domoljubna opozicija može pobijediti na idućim parlamentarnim izborima i početi s ozdravljenjem vitalnih institucija današnje hrvatske države.

To provjetravanje i ozdravljenje državnih institucija, u prvom redu pravosuđa koje je rak rana današnjeg sustava, ne mora nužno biti po stranačkoj, etničkoj ili vjerskoj osnovi, već isključivo na osnovu toga tko je pošten, sposoban i ničim bivšim opterećen ili ucijenjen. Odnosno na osnovu toga tko je sposoban i spreman braniti slobodu i temeljne vrijednosti hrvatskog naroda i države, uključujući tu i temeljna prava manjina.

Nema te prepreke koju hrvatski narod ne može savladati samo ako prevlada političku nezrelost, egoizam, ljubomoru, međusobne podjele i zajedničkim snagama se bori za sebe i svoje.

Iskustvo Domovinskog rata daje nadu da mi Hrvati duboko u sebi imamo ono nešto što nam je potrebno da se izvučemo iz svake ugroze i krize. Ako ne dopustimo drugima da nas prevare i ne varamo sami sebe.

Željko Dogan/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Neće se sreće nagledati onaj u čijem je srcu mržnja

Objavljeno

na

Objavio

"Turska serija"/isječak

Ova misao je misao poznatog njemačkog pisca Hermana Hessea. Ona je sigurno plod velikog životnog iskustva tog znamenitog pisca i poznavatelja čovjeka i ljudske duše. Nositi u sebi mržnju, znači biti osobno nesretan. Mržnja nas razdire, opterećuje, nosimo ju u sebi gdje god pošli. Ima razarajuću moć koja je konstantno prisutna u razumu i emocijama ljudskog bića. Zbog nje se ponekad čovjek prestaje radovati osobnim uspjesima, radostima drugih, vlastitoj mogućoj sreći. Moguća sreća je psihološki duboko potisnuta, a u prvi plan svakog promišljanja uvijek iskače mržnja pomiješana sa mogućim planiranjem osvete.

Biblijski pogled na čovjekovu sreću i mržnju

Biblija kao Knjiga nad knjigama ima svoj originalni pogled na čovjekovu sreću i mržnju. Ona progovara na tri razine. Jedna je starozavjetna razina. Druga je novozavjetna razina, a treća razina je konkretan pogled, viđen u prvim kršćanskim zajednicama. Sve tri razine su plod mudrog razmišljanja biblijskih pisaca. I ne samo njihova mudrost, nego u njima je vidljivo nadahnuće Duha Svetoga i božanska logika.

Mojsijev govor Izraelcima

Mojsijev govor narodu je plod molitvenog razgovora sa Jahvom i Gospodnji savjet :  Gospodin reče Mojsiju: „ Govori svoj zajednici Izraelaca i reci im: „ Sveti budite! Jer sam svat ja, Gospodin Bog vaš! Ne mrzi svoga brata u svom srcu!  Dužnost ti je koriti svoga sunarodnjaka. Tako nećeš pasti u grijeh zbog njega. Ne osvećuj se! Ne gaji srdžbe prema sinovima svoga naroda. Ljubi bližnjega kao sebe samoga. Ja sam Gospodin“ Lev. 19, 1 -2. 17 – 18.

Isusov govor učenicima

„ Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub! A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi…… Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone“….Mt. 5, 38 – 48.

Sveti Pavao, Korinćanima – prvoj kršćanskoj zajednici

„ Braćo ne znate li! Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama. Ako tko upropašćuje hram Božji, upropastiti će njega Bog. Jer hram je Božji svet, a to ste vi….“ 1Kor. 3. 3, 16 – 18.

Hram

Hram je bio U Izraelu centralna bogoštovna zgrada za sve Izraelce. Svaki pobožni Izraelac je imao potrebu barem jednom godišnje otići na molitvu, molitvenu službu u jeruzalemski hram. Nekima je to uspijevalo, a nekima nije. Kao što je u jednoj ( nad )biskupiji centar svih župnih crkava i župa, katedrala. Tako je svim sinagogama u Izraelu centralna vjerska zgrada bila jeruzalemski hram. Osim tog jeruzalemskog hrama, Biblija spominje da je čovjek hram Božji u kojem počiva, prebiva Bog. Dakle kao što postoji svetost jeruzalemskog hrama, isto tako postoji dostojanstvo i svetost ljudske osobe. U kojoj dakako treba prebivati Bog. Da li je to tako u svakodnevnom životu veliko je pitanje. Jesu li katolici, kršćani toga svjesni, isto tako veliko je pitanje. Uglavnom treba biti svjestan, ukoliko je moje tijelo, moja duša i srce hram Božji, onda nema mjesta za srdžbu, mržnju, neko zlo prema bratu čovjeku, ili osvetu. Konradiktorno je kazati: „ Moje tijelo je Božnji hram.“, a u njemu gajiti, njegovati trajno neku mržnju. Postoji jedna zgodna uzrečica na „Zakon zakona – ljubav“: „ Tko zakon ljubavi gazi, zlo ga snalazi.“ Preko srdžbe, mržnje i osvete nastavlja se lančano zlo, koje nema kraja. Na kraju krajeva, poslije sijanja mržnje, mržnja donosi zlu kob odašiljatelju mržnje. To je životna logika mnogo puta iskušana u povijesti ljudskog roda. Mrzitelj ne može nikako biti sretna osoba. Zato nije bez razloga Herman Hesse zaapisao: „ Neće se sreće nagledati onaj u čijem je srcu mržnja.“

Čega treba biti svjestan

Ono što je po ljudski mudro, razumno, pametno, često je ludost pred Bogom. U naše vrijeme često se na malim ekranima nekih komercijalnih televizija „ vrte“ serije iz obiteljskog života tursko – islamskog podnebja. Ono što posebno čovjeka, barem mene iritira jest činjenica vidljive pakosne zlobe, raznih intriga koje idu za žestokom osvetom iz mržnje. Sa jedne strane te serije nude gledatelju izrazito plemenitu i autentičnu ljubav, a sa druge strane neukrotivu osvetu. To ne može ići zajedno.

Kršćanski ideal

Ideal je obično visoko postavljen cilj. Cilj prema kojem težimo, ali ne znači da ćemo ga za svog zemaljskog života moći u potpunosti ostvariti. Postoji stih jedne pjesme koji glasi: „ Za ideale, ginu budale.“ Ja se osobno ne slažem sa tim stihom. Jer drugi pjesnik kaže: „ Mrijeti ti ćeš kad u ideale svoje počinješ sumnjati.“ Kršćansk spoznajni ideal je: Ja sam stvoreno, nesavršeno ljudsko biće. Biće potrebno stalnog duhovnog rasta i osobnog duhovnog izgrađivanja. Bog je stvoreći mene, u mene udahnuo kod začeća dušu, intelekt, čuvstva. On ne očekuje od mene da živim po instinktu, nego po duhu Božjem koji je u hramu moga tijela, srca i duše. Želim se prepustiti da me vodi Duh Sveti, a ne duh ovog svijeta, duh raznih vrsta i korijena mržnje. Želim biti sretan, i tu sreću dijeliti sa svojim sunarodnjacima. Moj kršćanski put je da molim za one koji mi nisu po mom „ćefu“, i zbog kojih sam često srdit, a ponekad se u meni rađa čak i mržnja. Svaka burna revolucija u povijesti čovječanstva, utemeljena na velikoj mržnji „ pojela“ je te revolucionare i njihovu djecu. Plod ni jedne mržnje ne može donjeti humanu pozitivu na duge staze. „ Pritisnuto jako, sve to jače skače.“ Možda nam je taj stih poznat, a možda nije. Nasilje, srdžba, mržnja uspostavi jedno novo narodno stanje na represiji, ali takvo stanje koje u sebi nema zakona ljubavi ne može trajno opstati. Ticalo se to međuljudskih odnosa, odnosa u obitelji, ili kada su u pitanju čitavi narodi. Tko što sije, to će i žeti. Zato danomice odustaj od velike srdžbe, trajne mržnje i osvete bilo koje vrste. To treba biti tvoj visoko postavljeni kršćanski ideal. „ Sveti budite! Jer sam svet ja, Gospodin Bog vaš.“

Blagoslivljaj dušo moja, Gospodina,

I sve što je u meni, sveto ime njegovo!

Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina,

I ne zaboravi dobročinstva njegovih!

Ps. 103.

Vladimir Trkmić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari