Pratite nas

Kolumne

Hodak: Moja supruga i ja u prvom krugu glasali smo za Škoru. Budimo svi složni u drugom krugu…

Objavljeno

na

Stara kineska izreka otprilike glasi: “Dao Bog da živiš u zanimljiva vremena”. Baš je prikladna za ovo blagdansko ozračje u Lijepoj našoj. Hrvateki imaju težak i zanimljiv zadatak – riješiti kvadraturu novog političkog kruga…

Vrijeme teče, a 5. siječnja 2020. g. je pred vratima. Srećom za nas Hrvate to je, prostački rečeno, p….. dim. Oni stariji koji nešto malo poznaju povijest tvrdit će, gledajući vas u oči, da skoro pa ne možemo faliti, fulati ili pogriješiti… Rijetko smo pronicljiv narod, bistriji od rijeke koja teče ispod Savskog mosta.

Dok pišem ovaj tekst pada mi na pamet biblijsko stvorenje Golem. O njemu su pisali Isaac Bashevis Singer i Gustav Meyrink. Golem je bio biće bez duše i pameti. Što god mu se naredilo on je spremno izvršavao. Idealan sluga za svakog gospodara. Često je bio zao i okrutan jer, prema legendi, za počinjeno zlo nikome nije odgovarao. Kad su 1918. g. “guske odgegale u maglu”, Golem je bio “šef stožera” za odlazak u istočnu “meglu”, kako je pisao Krleža.

Kad su Hrvati od 1941. do mitske 1945. g rušili, umjesto Pavelićeve vlade, vlastitu državu, Golem se zadovoljno smješkao. Zanimljiva povijesna činjenica je da su svi ostali suradnici fašista, razni kvislinzi i simpatizeri Hitlera zadržali svoje države. Svi, baš svi, od Mađara i Norvežana, preko Talijana i Čehoslovaka do Rumunja, osim Golemovih ljubimaca Hrvateka. Oni su srušili državu koju su Broz i komunisti posprdno nazivali “tamnicom naroda”. Tu se čak i Golem prvi puta malo zamislio. Boriti se i ginuti za jednopartijsku komunističku diktaturu, za njene perjanice poput OZNA-e, UDBA-e, Golog otoka, za Križni put, Hudu jamu…?

Međutim, “dobro, nije na meni da mislim”, pomirljivo je uzdahnuo i zadrijemao Golem. I onda je došao 30. svibnja 1991. g, a Hrvati su napokon osjetili sreću i radost poput dječaka koji su preronili olimpijski bazen te u zadnji čas izronili i sretni konačno udahnuli zrak slobode u svojoj 700 godina čekanoj državi. Golem se tomu malo začudio, ali… “svi su dobili države pa zašto ne bi i moji”, pomisli.

“Ipak”, promrmlja Golem, “Hrvati su za tu državu morali opet liti krv i suze četiri godine, ali nije na meni da mislim”, pa još jednom utone u duboki san. Probudio se ponovno tek godine 2000. godine. Do tada su Hrvati već sve riješili, posložili se k’o u kutiji šibica. Golem s čuđenjem shvati da im državu vodi Stipe Mesić, pa nakon njega Josipović. Malo žmirka u nedoumici te, s ono malo pameti, opet jaukne: “Mesić! Je li to onaj koji je svjedočio protiv Tuđmana i vlastite države u Haagu?

Josipović, je li to onaj koji je optuživao vlastitu državu da po njoj gmižu ustaške zmije? Ali, nije na meni da mislim!”, reče i ponovno zaroni u san. I još roni k’o u vicu o Fati. (Sjede na obali Mujo i Suljo. Upita Suljo Muju: “Jel’ zna Fata roniti?”. “Zašto pitaš?”, promrmlja Mujo. “Pa već sat i pol roni!”, ležerno će Suljo!). Vic se svidio Golemu. Probudio se ponovno u vrijeme predsjedničkih izbora u Hrvatskoj i sada treba mudri i dobri Golem pronaći sveti gral – za koga glasati 5. siječnja 2020.

U prvom smo krugu moja supruga i ja glasovali za Miroslava Škoru. Nismo to učinili jer smo vjerovali u nekog novog “mesiju” koji će sad odmah, čim dođe na Pantovčak, sve iz temelja promijeniti na bolje. Učinili smo to jer smo došli do jednostavnog zaključka da se jedino izborom Škore za predsjednika može bitnije promijeniti odnos Banskih dvora i Pantovčaka, odnosno da bi njegovim izborom napokon netko jasno i hrabro politički artikulirao stavove ljudi koji više ne vide osobitu razliku između politika HDZ-a i SDP-a.

Grabar-Kitarović, Plenković i Milanović su old story ili još jedan mandat trulih kompromisa koji su mogući samo kod hrvatskih poltrona i plašljivaca. Uostalom, još dok se Škoro i nije službeno kandidirao, u jednoj sam ga “Bujici” izričito podržao rekavši da je izrekao dva stava koje potpisujem.

Prvi, kad je rekao da nikada ne bi dopustio da njegov narod ide na komemoraciju u Bleiburg bez njega i drugi, da nikada ne bi zabranio HOS-ov pozdrav ZDS jer je Ministarstvo uprave RH legaliziralo HOS kao regularnu jedinicu HV-a.

Tko se još sjeća pokojnog Pajičića, lex Perkovića, ćirilice u Vukovaru…

Dok u Crnoj Gori traje konačan obračun sa SPC-om i raznim bradatim četnikoljubcima, u RH imamo zgodnu reprizu političkog Monty Pythona.

Vlada RH je HDZ-ova, a održava se s dva časna i respektabilna koalicijska partnera – HNS-om i SDS-om. KGK ima navodno podršku baš te Vlade i HDZ-a. Da apsurd bude veći, u isto vrijeme članovi Vlade iz HNS-a i SDS-a otvoreno podržavaju Milanovića kao kandidata za predsjednika! Koga onda podržava Vlada RH? Sve me podsjeća na onu – da bi ga eliminirali, oni su ga kandidirali!

E, pa pričekajmo 5. siječnja kada ćemo napokon imati priliku svjedočiti tomu tko – HDZ i partneri ili SDP s partnerima – ima više birača protiv sebe. KGK ili Zoran Milanović? Škorini birači se “tu ne bi šteli mešati”. Bit će, dakle, baš onako kako je Zoki davno rekao: “Ili mi ili oni”! Ili možda sada vrijede neka druga sofisticirana pravila? Nisam siguran…

Lex Most ne vrijedi. Vladina tajnica rješava križaljke, štrika šalove, bez posla je… a najstabilniji partner Vlade – Pupi – pomalo je EU(foričan). Već slavi Milanovićev dolazak na Pantovčak i galvaniziranje svoje koalicije s Plenkijem. Sve se okrenulo na glavu. Kandidatkinja HDZ-a je u prvom krugu “popušila” u Imotskom. Dobro ste pročitali – u Imotskom. Milanović je pak pobijedio u Velikom Trgovišću, Gospiću i Splitu… Tko se još sjeća pok. Pajičića, lex Perkovića, uvođenja ćirilice u Vukovaru, obračunavanja specijalaca s braniteljima na Markovom trgu… Baš smo kratke pameti!

Čitam na fejsu: “Šuma je svakim danom sve manja! Ali je drveće opet glasalo za sjekiru jer je od drvene drške mislilo da je jedna od njih!”. 

Pojedini kumrovečki “intelektualci”, preparirani crveni profesori i postkomunistički agitatori, imaju samo jednu poruku: “Ne KGK!”. Ako netko baš želi glasati za Milanovića, onda neka ga vode činjenice. Jedini je predsjednik Vlade u RH koji u svom mandatu otvoreno rekao za Srbe: “Žele vladati Balkanom, a u stvari su šaka jada”.

Jedini je premijer koji je za vrijeme imigrantske krize zatvorio granicu sa Srbijom. Jedino je on imao “muda” sjesti u avion i odletjeti u Mostar kad se “ogorčeni narod” iz istočnog Mostara prelio u zapadni dio grada i počeo paliti hrvatske kuće i institucije. Ondje se našla heroina hrvatskih udbaša Jasmila Žbanić te je ljupko i šarmantno rekla Milanoviću: “Marš kući!”.

Usput, Milanović je prvi SDP-ov političar koji je “natjerao” svoje članstvo da u izbornim noćima uzmu u ruke hrvatske zastave i viču “Živjela Hrvatska!”. To su razlozi ako netko baš želi glasati za njega. S napomenom da Goran Gerovac može glasati i glasovati u isto vrijeme. I on redakcija “Obzora”.

Kad smo kod aktualne predsjednice koja će to valjda i ostati, moram otkriti “toplu vodu” i reći da je bila “malo” indisponirana. Njen stožer i njeni savjetnici do danas nisu otkrili na čemu je…?! Ovako sramoti Stazića, Vedranu Rudan, Geru Gerovca, Branu Pofuka, Katarinu Peović i njenu pokojnu babu iz 6. Ličke, Roberta Bajrušija, Borisa Vlašića, HNS i SDS te ostale partnere naše Vlade.

Nekima je zakazala “memorija pamćenja”. Tko je doveo fra Zovka da blagoslovi ured na Pantovčaku, tko je maknuo Mesićevu i Josipovićevu bistu krvoločnog bravara s Pantovčaka, tko je bio pokrovitelj komemoracije na Bleiburgu, tko je bio inicijator osovine Triju mora, tko se je zalagao za povezivanje s SAD-om, to je zagovarao izgradnju LNG terminala, tko je otvoreno kritizirao Mutti zbog migrantske krize, tko je posjetio Zvonka Bušića, tko ima otvorenu podršku Trumpa i Putina… Pišu mi s puno duha: “Gdje Kolinda pjeva za doček Nove godine?”. Odgovaram da je za sada bez gaže, ali da ima nešto u vidu kad Milanović otpjeva svoje. Stoga glasajmo prema svojoj savjesti pod pretpostavkom da je imamo. Tko god pobijedi, pobijedit će jer ga narod želi.

Budimo svi složni u drugom krugu. Ne dozvolimo da naši hrvatski komunisti izgube od jugoslavenskih i srpskih komunista.

Opet ‘ustaše i ‘izdajnici’, sada zbog Crne Gore

Srbi i Hrvati po Igoru Mandiću su braća. Ali ima i lakome braće. Crna Gora, država u kojoj su vladike tj. svećenici bili na čelu države, upravo rješava zadnje imovinsko-pravne probleme s lakomom bratjom.

Crna Gora je bila do 1918. g. samostalna država koju je Srbija kao “ratna pobjednica” jednostavno okupirala i pripojila “velikoj” Srbiji. Ujedno je oko 700 crkava, samostana i vjerskih objekata preuzela “pastoralna” SPC. Radilo se o čistoj otimačini.

Kako je u međuvremenu Crna Gora postala članicom NATO-a, odlučila je “Zakonom o vjerskoj slobodi” kojim se sve ono što je uzeto silom od Crnogorske pravoslavne crkve, vratiti državi. I “dogodio” se narod. Po tko zna koji put. Kao i kod nas kad smo referendumom izglasali samostalnost. Srbija prijeti ratom i bile bi već u Podgorici paravojne jedinice da nije tog “prokletog” NATO-a. Crna Gora bi imala požar veći nego u Australiji… Ali što ako NATO opet poblesavi i “bombarduje” srpsku nejač, starce i žene? U Beogradskoj skupštini traži se oružje i pohod na Crnu Goru. Slušam na TV-u urlanje “ustaše”, “izdajnici”. Ali džabe ste farbali zid…

SPC je udarna igla velikosrpstva. U Dalmaciji je “osvanula” ploča na kojoj piše da je SPC bila u Dalmaciji 400 godina prije nego li su se Hrvati doselili na Jadran. Vidjet će se 7. siječnja “bratstvo i jedinstvo” našeg klera i bradatih crno-mantijaša. Došlo je vrijeme da Crnogorci postanu “ustaše” a mi “jugosloveni”.

Dok SPC u Crnoj Gori odbija poštivati pravni poredak te države dotle hrvatski poltroni i kompleksaši podržavaju SPC u RH bogatim sponzorstvom. Crna Gora je naravno srpska, Makedonija je “stara Srbija”, Kosovo je oduvijek srpsko iako je tamo za vrijeme Juge živjelo 10% Srba.

Naravno, Vojvodina je Srbija, BiH također, Vukovar i istočna Slavonija, Banovina i Kordun, Dalmacija “vascela”, pa i Dubrovnik. Čitam neki dan kako se golman Crvene Zvezde, najmilijeg kluba portala Index hr., Milan Borjan rođen u Kninu, hvali da je rođen u “srpskom” Kninu, a cijelu Dalmaciju naziva “srpskom”. Dobro! Imao otac tri sina, dvojica su bila pametni, a treći je bio golman.

Irinej, “dobri” patrijarh našeg Pape, čestita Božić Slavoniji, Lici i Dalmaciji. Naravno, ni ne pomišlja na pridjev “hrvatski” jer, kako kaže pametni golman, sve je to Srbija. Nema više puno grafita “Ovo je Srbija” na Kosovu, od sada ih neće više biti ni u Crnoj Gori, a od 5. kolovoza 1995.g. nema ih više ni u Hrvatskoj, nema ih ni u “staroj” Srbiji – Makedoniji.

Uglavnom, kako je rekao Milanović – “šaka jada”. Umjesto da nekadašnji vladari “života i smrti” postanu politički Hrvati pravoslavne vjere i lojalni građani RH, oni i dalje sanjare o “srpskoj Dalmaciji”, srpskom Dubrovniku… Ali vrijeme prolazi. Iriej i Porfirije šeću s prijema na prijem, a velikosrbi postaju sve osamljeniji, siromašniji i što je najgore, ogorčeniji…

Zato su događaji u Crnoj Gori putokaz kako suverena država drži do sebe i onih koji su je stvorili u pobjedonosnom ratu. Kako postaviti prave stvari na pravo mjesto. Pa kad neki Borjan napiše na zidu “ovo je Srbija”, da se naš odgovor “budalo, ovo je Pošta..” shvati kao čisti narodni humor… U Crnoj Gori napokon je pokopan san o tom dijelu velike Srbije… Hoće li biti jednom pokopan i u Hrvatskoj?

Hajmo mi opet malo natrag u predizbornu Lijepu našu. Dosta je Srbije i Crne Gore. S Crnom Gorom, kako je pun bistrine zaključio Stipe Mesić, nismo nikada ratovali. I nismo. Bilo je dovoljno sto HOS-ovaca da Vučurević u Trebinju prestane roktati o gradnji još starijeg i ljepšeg “groda”.

Sad sluša Lepu Brenu u svom kamionu. Međutim, Marko Perković Thompson i dalje je persona non grata u “progresivnoj” Hrvatskoj. Neće oni nacionaliste, klerofašiste i desničarske krkane. Prolaze samo pravi “umetnici” kao Lepa Brena i njena “Jugoslovenka“, Bajaga, Miroslav Ilić i dr. U ime tolerancije neki je dan na HRT-Radio Rijeka emitirana prekrasna balada senzibilnog Bore Čorbe.

Bora je ušao u legendu jednom pastoralnom budnicom koju je svojedobno s puno ponosa pjevao: “E moj druže zagrebački, eto nas kod vas u pljački, mi ćemo vas opljačkati, a vi ćete svi plakati”. I što reći istomišljeniku Denisa Latina iz crvene Rijeke nego blažen naš HRT kad nas ovako lijepo i liberalno indoktrinira. Dogodit će se Denisu i svima sličnima njemu jedan mali crni labud. Jednog dana, a možda i prije. Jedan sličan njima pomislio je da su mu sva vrata otvorena, ali… ubio ga je propuh.

Konzum – s nama kroz život! Za sve naše jugonostalgičare u ovo blagdansko vrijeme vrijedi posebna ponuda – odmrznuli smo meso iz 1980. godine.

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

Glasnović: Što je počelo ovih dana u Crnoj Gori mora se nastaviti u svim bivšim državama

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Povijesni trenutak

Objavljeno

na

Objavio

Prijetnja epidemije koronavirusa te sve žešće mjere za sprječavanje njezina razmahivanja, a u Zagrebu i široj okolici i suočavanje s posljedicama razornoga potresa, čine sadašnji povijesni trenutak posebno teškim i izazovnim za sve ljude, pa i za katoličke vjernike

Gotovo svi ljudi suočeni su s brojnim neočekivanim poteškoćama i nije im nimalo lako nositi se s njima. Mnogi su se do te mjere osjetili životno ugroženi da su ispraznili police trgovačkih lanaca i drugih prodavaonica, očitujući tako još jednom svoju sebičnost, jer njima je očito važno da prežive samo oni i njihovi najbliži. Paraliziranje realnoga društvenoga života, ograničavanje kretanja, premda sa sobom donosi goleme materijalne štete do te mjere da vrlo vjerojatno slijedi nova recesija, pogađa mnoge još teže jer je to prijetnja ljudskoj slobodi i stvaranje nevidljiva, ali neraskidiva okova koji što dulje traje, to više guši.

Mnogi su sada izloženi gotovo isključivo raznim ekranima koji im omogućuju bijeg iz stvarnosti u fiktivni i virtualni svijet, no pitanje je trenutka kad će im dodijati i ti često konzumirani isprazni sadržaji. Nevidljivi virus i borba protiv njega inficirali su kvalitetu ljudskoga života do te mjere da će mnogi ili početi iskreno tragati za dubljim smislom svoga života ili stradati na mnogo ružnih načina. Posebno to vrijedi za sve one koji su uz ograničenja zbog prijetnje epidemije doživjeli i posljedice jakoga potresa, bilo egzistencijalne, psihičke ili materijalne.

Izazov za sve ljudi

Sadašnji teški povijesni trenutak izazov je za sve ljude, a za vjernike, osobito katoličke vjernike, osim toga je poseban test osobnoga odnosa s Bogom. Naime, vjernici, koji su po krštenju pravi članovi Crkve Kristove, u aktualnom povijesnom i osobnom životnom trenutku pred izazovom su svjesnoga, osobnoga prihvaćanja Boga, uključujući i sve ono što stvarno prihvaćanje Boga sa sobom donosi, ili pred odbacivanjem, nijekanjem ili ignoriranjem Boga sa svim posljedicama što to donosi.

Sadašnji čas u tom je smislu posebno velik izazov za sve vjernike koji su to do sada bili kao tradicionalisti, formalisti ili samo deklarativno, da prijeđu prag vjere te svjesno i slobodno donesu promišljenu odluku da Bogu dadnu prvo i najvažnije mjesto u svom životu. Svojevrsni je paradoks što sadašnji čas zahtijeva tu odluku dok su vjernička okupljanja obustavljena, a sakramentalni život gotovo zamrznut. Iskrenim tražiteljima Boga posebno teško pada nemogućnost osobne ispovijedi koja je jedan od najboljih putova za iskorak u vjeri, za prijelaz praga vjere. Naime, prihvaćanje i izgradnja odnosa odnosno prijateljstva, štoviše ljubavi prema Bogu, donosi sa sobom nove obzore, nove univerzalne vrjednote, sasvim nove perspektive i novo svjetlo na sve sadašnje poteškoće i mogućnosti.

Bez mise

Praktičnim vjernicima, onima koji su se usprkos svojim ljudskim slabostima odlučili za Boga, u sadašnjem povijesnom času brojnih ograničenja posebno nedostaje sudjelovanje u euharistijskom slavlju. Mnogi se vrlo teško mire samo s mogućnošću da dođu na tihu osobnu molitvu u svoju župnu ili drugu crkvu, a većina vjernika u Zagrebu i široj okolici zbog posljedica potresa ostaje sada i bez te mogućnosti. U takvim okolnostima velika je blagodat što se na određeni način u misnom slavlju može sudjelovati praćenjem i osobnim moljenjem uz prijenos misa na televiziji, radiju, društvenim mrežama ili platformama. Ako žele i znaju birati, praktični vjernici u ovo doba velikih ograničenja mogu nadoknaditi što su propustili pročitati ili pogledati, a vjerskoga je sadržaja bilo na internetu, ukoričeno u knjige ili otisnuto u različitim katoličkim glasilima. Za uzimanje u ruke i makar kratko čitanje Svetoga pisma ovo je vrijeme vjerojatno povoljnije nego ikoje drugo ranije.

Neki vjernici ne mogu se pomiriti što ne mogu sudjelovati na misnim slavljima pa ne prezaju ni od teških optuživanja crkvenih pastira, štoviše neki doživljavaju nemogućnost vjerskih okupljanja kao pobjedu neprijatelja Božjih. Među vjernicima javlja se i mišljenje da prestankom okupljanja vjernika na misnim slavljima prijeti propast čitavu čovječanstvu.

Takva stajališta često dijele i dobrodušni i dobronamjerni vjernici očito zaboravljajući da je Bog apsolutni gospodar svega i svih događanja i da pravi, svjesni odnos s Bogom baš ništa izvana ne može ugroziti. Naime, premda je čašćenje i slavljenje Boga i kroz sakramente iznimno važno, nemogućnost takvih slavlja ne može Boga razljutiti. U jednom od misnih predslovlja nedjelja kroz godinu kaže se: »Tebi nije naša hvala potrebna, ali je Tvoj dar što smo Ti mi zahvalni.«

Drugim riječima, nisu euharistijska slavlja i slavlja drugih sakramenata ili različitih pobožnosti potrebna Bogu, nego su potrebna ljudima, vjernicima jer su jedan od načina komuniciranja s Bogom, učvršćivanja uzajamne ljubavi i povjerenja. U aktualnim okolnostima Bog, po sebi ili sa svoje strane, nije ništa manje bliz svim ljudima, a oni koji mu vjeruju i koji se u njega uzdaju imaju mnogo drugih načina potvrđivati svoju ljubav prema Bogu, a najbolji je ostvarivanjem opipljive ljubavi prema bližnjima.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miljenko Stojić: Čija svijetla budućnost?

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Vatican Media

Već mi je postalo teško pratiti medije. Čak i same naslove. Govore čas jedno, čas drugo. Ne samo glede pošasti zvane koronavirus. Veliki Europljani na jeziku ne pritekoše u pomoć drugima, nego se okrenuše sebi, nerijetko skroz sebično. zbog toga Talijani rekoše da će najprije pobijediti ovaj virus, a onda će poslije toga razmisliti o Europi.

Raspada EU-a se boji čak i Sigmar Gabriel, bivši njemački ministar vanjskih poslova. A baš Nijemce mnogi zbog zatvorenosti napadaju ovih dana. Neki se pitaju i je li koronavirus kraj sretne globalizacije? A ima i razmišljanja da bi oporavljena Kina mogla preuzeti globalnu nadmoć nad Amerikom koja se trenutno zatvara. I puno još toga, da ne nabrajamo.

U Herceg Bosni također brinu brige, ali nešto drukčije. Pitaju se hoće li sve ovo još potaknuti iseljavanje koje je ionako trenutna rak rana društva. U poduzećima se počinju dijeliti otkazi, smanjuju plaće, čak i kod onih koji imaju dovoljno zaliha da to ne rade. Dolaze polako u pitanje naknade za nezaposlene i druga društvena davanja. Kamo to sve ide?

Teško pitanje, još kad istu državu dijeliš s drugima. Tako se ravnatelj poduzeća Igman iz Konjica liječi od korone u SKB Mostar, dok njegovi umjesto nje pomažu bolnicu u Konjicu, Istočnom Mostaru i DZ u Jablanici. Iz sličnog tabora idu toliko daleko da napadaju Nevenka Hercega što je pomogao Zagrebu tijekom posljednjeg potresa. Zaboravili su da je taj isti Zagreb pomagao Sarajevu, obnavljao Stari most… U isto vrijeme u Sarajevu pokušavaju Parlament Federacije BiH, takav kakav je, staviti pod nazor SDA. Nije onda čudno da Ante Nazor drži kako su zaprepašćujući razmjeri neznanja u Hrvatskoj i svijetu o stradanju Hrvata u BiH, jer nadziratelji istine nameću pogled samo jedne strane.

Kad smo već kod njih primijetiti nam je kako ih se slabo vidi i čuje ovih dana dok hara koronavirus i potres u hrvatskom stolnom gradu. Drugi ljudi, određeni od njih do sada slabo poznati, zauzeše njihova mjesta. I odjedanput sve ide kako treba unatoč nepovoljnim okolnostima. Kao u Domovinskom ratu. Stoga se nasmijem kada netko upita kako prije nije moglo biti ovako uspješno. Ma jednostavno! Trebalo je samo skloniti te grlate koji u miru navale na naše društvo kao miš na sir. I gotovo. Imajmo to na pameti kada sve ovo prođe. Odbacimo njihov hod u svijetlu budućnost, a prihvatimo naš, samo naš.

Papa i Crkva općenito pokazaše se u dobrom svjetlu. Najprije je na raznim stranama počela molitva. Iznosili su se čudesni križevi, čudesni kipovi, čudesne slike, blagoslivljalo s Presvetim, molilo u tišini doma. Jer na djelu je progonstvo, svejedno jesu li u pitanju Rimljani, masoni, komunisti, isilovci… U Fatimi crkvene vlasti određenih država posvetiše ih Presvetom Srcu Isusovu i Bezgrješnom Srcu Marijinu. A još nam pred očima blješti ono što je Papa učinio na Trgu Sv. Petra. Sablasno prazan prostor. Papa se moli pred čudesnim raspelom za čitavi svijet. Kasnije je darovao i 30 respiratora bolnicama koje se bore s koronavirusom. Slijedili su ga i neki biskupi osobnom štednjom i skupljanjem darova. Treba se moliti, ali treba i zavrnuti rukave. Crkvu su oponašali i neki političari, kao što je Trump ili poljski predsjednik Duda. Molili su se za svoje zemlje. Nešto ne čuh da su hrvatski predstavnici vlasti slično učinili.

Vatikan je i podigao zastave na pola koplja u znak solidarnosti sa žrtvama pandemije. Pozdravio je naravno i zatvaranje dosta klinika za pobačaj po svijetu. Kad odrastu, bit će tomu zahvalni i rođeni koji se inače ne bi rodili. Vatikan se upitao i kako će , kao uvjet prestanka širenja koronavirusa, oprati ruke oni koji nemaju uvjeta za to; na svijetu je takvih 40%? Ne ču se odgovor iz tabora transhumanista ili onih koji ne vjeruju u besmrtnost ljudske duše, ali bi rado prešli u besmrtnost pomoću ugrađivanja tehničkih dostignuća u svoje tijelo. Ništa novo.

Puno lakše moralo bi ići naše zajedništvo. Njega je spomenuo Zvonko Milas, državni tajnik za Hrvate izvan domovine. I hvala mu na tome. Ali hrvatske državne vlasti trebale bi i djelatno pomagati te Hrvate diljem svijeta. Jedan od načina svakako bi trebao biti da pomognu Svjetski festival hrvatske književnosti. To do sada ide nekako šepavo pa je upitno hoće li se nastaviti taj hvalevrijedni pothvat.

O nama, naizgled, puno više misle oni koji stvaraju zabavu, ma što god to značilo. Razglasiše takvi po medijima da sada svoja vrata otvaraju na internetu. Možemo uživati u njihovoj glazbi do mile volje, možemo… nije mi se dalo više čitati. Ali sam pozorno pročitao da večernji molitveni program iz molitvenog središta Kraljice Mira prate milijuni preko interneta. Odlično. No, mislim se nešto, ne bi li bilo dobro pokrenuti i televiziju, tehnička dostignuća sada to omogućavaju uz mnogo manje sredstava nego prije. Kada smo pokretali radiopostaju, onda smo namjeravali čitav pothvat medija u službi Kraljice mira okruniti televizijom. Ali vremena biše kakva biše.

Korizma je, Crkva nas poziva i na post. Poslušamo li je otvorit će nam se i neki novi vidici u životu. Zaista.

Miljenko Stojić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari