Pratite nas

Kolumne

HODAK: Na djelu je kriptokomunističko-orjunaška kontrarevolucija

Objavljeno

na

U Hrvatskoj je na sceni politički “ruski rulet“ s pištoljima do kraja napunjenim mecima. I sam William Shakespeare, da je živ, bio bi vjerojatno fasciniran bogatstvom događaja za svoje komedije, tragedije, tragikomedije i romanse. I Oscar Wilde bi došao na svoje. Svi, naravno, osim George Bernarda Shawa. On je, na žalost, bio malo previše fasciniran Benitom Mussolinijem pa ga naše antife sumnjiče za gubitak “jugo teritorija” u Rapalu 1920. godine.

Teritorija kojeg su kralj i Trumbić poklonili Talijanima. Onda je po našim antifama, dvadesetak godina kasnije, došao Pavelić pa sve to još jednom poklonio Mussoliniju. I sve to nije bilo dovoljno pa je predsjednik EU parlamenta Antonio Tajani nostalgično cmizdrio za danima “ponosa i slave” kad su Talijani uživali u dijelu naše obale i otocima.

No, Hrvateki više nikom’ ništ’ ne buju poklanjali, osim možda malo INA-u. Imamo mi našeg Beljaka i ostale prvoborce, sumo borce i Samoborce, koji “piju vino iz lonci”, a koji neće dati ništa omraženim Orbanovim Mađarima. Drugi pak bacaju klicu razdora među nas jedinstvene Hrvate pa kao Nenad Porges na fejsu trolaju “usput što je s kaznenom odgovornošću sadašnji i bivših uprava i NO-a Uljanika ?… iako je riječ tek o milijardama”“.

E, moj bivši ministre… Ako ćemo mi sada zbog bagatelnih kaznenih dijela goniti zaslužne drugove iz Istre tko će se onda u Istri, a i šire, boriti protiv rastućeg, nabujalog i povampirenog ustaštva u Lijevoj njihovoj? Kad bismo sve te “zaslužne drugove” pozvali na odgovornost onda bi se čak moglo dogoditi da jednog dana u pulskoj Areni osvane Thompson, a to bi za istarske vlastodršce značilo smak svijeta.

Razni “trezveni i odgovorni” ljudi u vlasti, a i šire, već sada, pijuckajući viski i pušeći cigare, komentiraju događaje s Uljanikom i Trećim majem pitajući se kakva je uopće uzročno posljedična veza između Miletića, Flege, Jakovčića i IDS-a s Uljanikom? Oni vode politiku i voze svoje brodove i jahte pa se ne mogu još brinuti i za škverove.

Hajdemo se sada malo baviti našim uspjesima. Evo, baš je ovih dana godišnjica tiskanja prvog misala u Europi koji nije tiskan latiničnim pismom. “Misal po zakonu rimskog dvora““ tiskan je na glagoljici 23. veljače 1483. godine. Hrvati su samo 28 godina, nakon što je bila otisnuta Gutenbergova Biblija, tiskali svoj Misal “po zakonu rimskog dvora” vjerojatno ni ne sluteći da će jugoslavenski kralj, Trumbić i Pavelić po istom zakonu pola vijeka kasnije sve to, uključujući i Misal, pokloniti Mussoliniju. I da to nisu partizani, nakon “krvavih” borbi već dvije godine nakon bezuvjetne kapitulacije Italije, vratili matici zemlji mi bi ostali i bez Misala, a možda i bez Trsta.

Zoran Erceg k’o neiživljeni Mladić juriša na Tuđmana

Bojim se jedino malo da ne ostanemo bez Hrvatske? Bliže smo tome nego što se na prvi pogled čini. To se moglo naslutiti već onog trenutka kada su pobijeđeni u Domovinskom ratu počeli vladati Lijepom našom i pretvarati je u Lijepu njihovu. Otvoreni nasrtaj na kip prvog predsjednika samo je zadnja u nizu akcija kojima se to manifestira. Zoran Erceg k’o neiživljeni Mladić juriša na Tuđmana, a predsjednica nas podučava da nitko “zbog izražavanja svog mišljenja” ne bi smio biti sankcioniran zatvorskom kaznom misleći pri tome na “hrvatskog branitelja” Zorana Ercega.

U načelu je predsjednica u pravu, samo što je jedno slobodno verbalno izražavati svoje mišljenje i stavove, a sasvim nešto drugo iz mržnje se osvećivati uništavajući spomenike. Zanimljiva je usporedba sa situacijom kad se slični vandalizam dogodio spomeniku Ive Lole Ribara, reakcije naše politike su tada bile sasvim drugačije.

Ako zaista postoji sloboda izražavanja svih stavova i mišljenja, zašto se onda ona uskraćuje onima koji su se četiri godine borili protiv Mladića i JNA, a ginuli s pozdravom ZDS, zašto se ne odnosi i na Thompsona i Čavoglave za kojeg se uporno podnose prijave s prijedlogom za zatvor? Što je s galvaniziranim “Jugoslavenom” Goranom Gerovcem koji se u subotnjem Večernjaku zabrinuto pita: “Može li hrvatska državotvornost biti bilo što više od separatizma…”. On je duboko u sebe ugradio “pravne stečevine” bivše propale Juge i ne može nikako prihvatiti da Hrvatska može i smije biti samostalna država. Svaka želja za svojom državom, slobodom i neovisnošću za njega je samo mrski separatizam.

Gerovac je dobar učenik Danka Plevnika, urednika Obzora, i time samo potvrđuje kako je Večernjak zaista demokratski, liberalan i pomalo (jugo)nostalgičan dnevnik. Gerovac nadalje, između ostalog, kaže: “A jednostavna je istina da živimo u državi koja je izgubila smisao prije nego je uopće i pronašla razloge svog osnivanja koji bi nadilazili adolescentsku potrebu za razlikovanjem”. Ta mutna adolescentska potreba da se razlikujemo od jugo-diktature nam je podarila oko 15.000 mrtvih, ogroman broj razrušenih gradova i sela, stravične vukovarske žrtve, pobijene ranjenike, oko 30.000 logoraša u srpskim logorima…

Zbog te nedorasle želje za svojom državom dobro je citirati što je u svom pismu “Hvala vam za domovinu” napisala heroina koja nije ispalila ni jedan metak u “građanskom ratu”, ali je domovini podarila živote svojih sinova – Kata Šoljić: “Ja sam Kata Šoljić, Hrvatica, majka iz Vukovara. Imam 79 godina, rodila sam i odgojila šestero djece, četiri sina i dvije kćeri. Moja četiri sina i zet darovali su svoje živote za slobodu i obranu svoje domovine Hrvatske od srpskog agresora u ovom Domovinskom ratu 1991. godine. Od istih neprijatelja stradala su mi četiri brata u Drugom svjetskom ratu, a suprug mi je čudom ostao živ. Nisam završila nikakvu školu. Jedva se znam potpisati. Život me nikada nije mazio…”.

I sad dolazim do one tragične točke da državom često posredno, pa ponekad čak i neposredno, upravljaju oni koje uz nju ne veže nikakav pozitivni osjećaj pa im je stoga normalno i prihvatljivo da po njoj slobodno (u ime slobode o kojoj je govorila i naša predsjednica) pljuju svi oni koji tu državu nikada nisu ni željeli niti je danas mogu smisliti.

Histerična borba protiv ZDS-ni (kojoj je podlegla i predsjednica) u stvari je borba protiv onih koji su iz ljubavi prema Hrvatskoj ginuli u postrojbama HSP-a kao i onih koji i danas svoje osjećaje, pa i spremnost za Hrvatsku žele javno izricati. Odricanjem od pozdrava ZDS predsjednica se odrekla barem oko tisuću dragovoljaca koji su poginuli s tim pozdravom na usnama. Još snažniju poruku poslala je preko Mate Granića poslavši ga na proslavu ”vojske Republike Srbije” u muzej Mimara. Bila je izložba zečeva u muzeju Mimara.

Tko se smije odreći 536.833 ubijenih Hrvata po završetku ratnih operacija nakon Drugog svjetskog rata? I kad to pod pritiskom Gerovca, Lalića, Pofuka, Vlašića, Bajrušija, Vitasa, Ante Tomića, Jurice Pavičića, Miljenka Jergovića, Pupovca, Beljaka, Stazića, Žonje, Rade, Marasa i… notorne lijeve medijske falange napravi predsjednica države onda je kristalno jasno da je na djelu kriptokomunističko-orjunaška kontrarevolucija. Za sada su samo u fazi širenja medijske mržnje prema onima “koji nas sramote”, ali uskoro možemo očekivati sofisticiranije formalno-pravne poteze. Kao što kaže Boris Miletić: tri godine zatvora pa ti viči ZDS! A Vedrana Rudan i Zoran Erceg mogu i nadalje mrziti, progresivno i liberalno sve što je hrvatsko jer im to dopušta ustavna sloboda izražavanja mišljenja.

Liberalni propovjednik i američki ministar Hary Emerson definirao je pojam mržnje ovako: “Mrziti ljude ili neistomišljenike isto je što i spaliti svoj dom da bi se riješili štakora”.

Bolje tri tripera nego jedna opera

Buda Lončar sam se dostojanstveno i oznaški prkosno odrekao Medalje grada Zagreba za posebne zasluge i tako spasio Bandića još jedne njegove ishitrene javne blamaže. Šteta što tu medalju nije dobio netko od ljudi koji su organizirali obranu Hrvatske u tim tragičnim i teškim vremenima. Međutim, takvi ne bi Bandiću vratili dio lijevih glasača koji mu ne opraštaju što je ukinuo Trg Maršala Tita u Zagrebu.

Sjetih se genijalnog Đimija Stanića koji je u trenutku nadahnuća rekao: “Bolje tri tripera nego jedna opera”. Naime, da bi ipak nekako ispolirali lik i djelo našeg Bude pojavile se iz progresivnih krugova razne triper kombinacije. Jedna glasi otprilike ovako: general Kadijević, ministar ‘odbrane’ SFRJ, dogovorio je sa SSSR-om nabavku oružja za dvije milijarde dolara.

I tu se Buda pokazao velikim rodoljubom (većim od Rodoljuba Čolakovića). Naime, kaj..? Beograd se onda i kasnije hvalio kako imaju po snazi “treću armiju Evrope”. Odmah se sjetite Dobrice Ćosića i njegovih maštovitih i inventivnih laži. Dobro, ako nije treća onda je recimo peta. A Hrvatska u to vrijeme…? Imala je vojsku k’o sada gospodarstvo. Kad je otac naše predsjednice poklonio četiri lovačke puške, odmah smo po naoružanju postali 40 posto jači. U to vrijeme je naš Buda prosiktao: “Sad ili nikada”.

Uz podršku svojih ”razgranatih međunarodnih veza” u liku ‘Vorena Cimermana’ i srpskog lobija u SAD-u smislio je genijalni embargo na prodaju oružja objema stranama, tj. Srbiji odnosno SFRJ i Hrvatskoj. Tako je Buda energičnom akcijom spriječio da SFRJ postane druga vojna snaga u Europi, a s druge strane je i Hrvatska ojačala… ali proračune švercera oružjem. Uz lovačke puške bilo je tu i noževa, starih mačeta, tenisica… Ne zaboravite kako je u to vrijeme hrvatsko oružje iz skladišta Teritorijalne obrane već bilo u Banja Luci. Međutim, Buda to navodno nije znao kad je zatražio od Vijeća sigurnosti izglasavanje embarga.

Nije bio “informisan”. I sad, umjesto medalje, za sve te svoje nemjerljive zasluge dobiva javne prozivke i medijski linč… Stipe Mesić misli da se linčom Lončara sramoti Hrvatska. Ni manje ni više.

Još jednu od laži koju danas možemo čuti je i ta kako je pok. Tuđman bio zahvalan našem Budi za sve…. što je Hrvatska učinila za njega. Međutim, povijesna istina je kako je njegove “herojske žrtve” Tuđman ocijenio 27. rujna 1991. putem izjave Vlade RH: “Budimir Lončar kontinuirano zastupa politiku izjednačavanja agresora Srbije i JNA i napadnutu Republiku Hrvatsku… Lončar je propustio izraziti lojalnost RH, čime se stavio na stranu protivnika…”.

Hvala Bogu da je bivši premijer Vlade iz tog vremena Franjo Gregurić još uvijek živ pa je to javno posvjedočio u medijima jer se inače naši lijevi medijski antife sigurno ne bi potrudili potražiti taj stari vladin dokument kojeg je očito i Bandić zaboravio.

Jednom mi je Tuđman, iznerviran mojim “mudrim” savjetima o lustraciji, rekao: “Vi Hodak, kad bi znali s kim sam ja sve stvarao ovu državu, ne bi pričali gluposti…”. Kasnije sam se uvjerio u točnost te njegove izjave, između ostalog, i na primjeru “časnog” ministra MUP-a Josipa Boljkovca. Na pitanje jednog novinara k’o je zapravo započeo rat, Joža Boljkovac je odgovorio: “Prvi su napadnuti Srbi. Napadnuta je Jugoslavija, a ne Hrvatska! Šušak, Glavaš i Vice Vukojević napali su Borovo Selo kako bi isprovocirali rat”.

Još je Joža, onako usput, tvrdio da su se Tuđman i Milošević tijekom čitavog rata dogovarali i odluke donosili zajedno. Jednog je dana k meni u kancelariju došao Vice Vukojević i potpisao mi punomoć jer je htio tužiti Boljkovca. Boljkovca je branio Nobilo, a svjedoci su mu bili Stipe Mesić i udovica Josipa Reihl-Kira. Mi smo predložili zapovjednike s terena koji su potvrdili da u tom ratnom razdoblju Vice Vukojević nikada nije bio u Slavoniji, ni sam ni u društvu Šuška i Glavaša.

Krunski svjedok obrane bio je Stipe Mesić. Kad sam ga upitao od kuda zna da Boljkovac govori istinu on je, k’o u najboljim parodijama, odgovorio da mu je to rekao Boljkovac! Udovica Reihl-Kira je isto tako uvjerljivo iskazala da je to čula od svog pokojnog supruga. I tako je Joža bio na sudu oslobođen krivnje. U rekordnom vremenu je tu presudu potvrdio i Županijski sud u Zagrebu. U tom trenutku je i meni napokon postalo jasno s kim je dr. Franjo Tuđman stvarao državu.

No dobro, to je bilo pred puno godina. Sad je stanje u pravosuđu znatno bolje. Recimo, nedavno je Vrhovni sud potvrdio oslobađajuću presudu komandantu štaba odbrane Borova Sela Radenku Alavanji koji je bio osumnjičen po zapovjednoj odgovornosti za ubojstvo 43 zarobljenika nakon pada Vukovara. Sjetih se slučaja Merčep koje osuđen po tzv. zapovjednoj odgovornosti i kojem je taj isti Vrhovni sud povisio kaznu za 18 mjeseci više nego što mu je izrekao prvostupanjski sud.

Jedan borac za SAO Krajinu pušten je da se brani sa slobode, pa je pobjegao u Kanadu

Mislim da se na fejsu nedavno oglasio kolega odvjetnik Marko Jonjić te gorko zaključio da mu se nikada nije dogodilo da VSH uvaži njegovu žalbu i ublaži kaznu u predmetu u kojem je netko od pripadnika Hrvatskih oružanih snaga bio osuđen za ratni zločin. Ali kapetanu Draganu je VSH ublažio kaznu. Moram priznati da se takvo nešto nije nikada dogodilo ni meni.

Nedavno gledam na TV razgovor s potpredsjednikom VSH, inače odličnim sucem. Prvo čime ga je novinarka RTL komplimentirala bilo je da je on još kao sudac Općinskog suda oslobodio novinare Feral Tribuna zbog vrijeđanja Tuđmana. Kako se ”dobre” presude u redovima orjune dugo, dugo pamte.

Jedan borac za SAO Krajinu osuđen je u odsutnosti zbog ratnog zločina na dvadeset godina. Nakon što je izručen u RH zatražio je od VSH ponavljanje postupka što mu je sud po zakonu i odobrio. Raritet je u tome što mu je sud rješenjem odobrio da se brani sa slobode. Zlobnici kažu da mu je sud rješenjem zabranio da se sa slobode brani onim istim oružjem kojim je navodno počinio ratni zločin.

No kad je suđenje počelo VSH je navodno dobio brzojav iz Kanade u kojem se krajinski borac zahvaljuje sudu što ga nije pritvorio jer je upravo dobio politički azil u Kanadi. Izgleda kao vic sa sudskih hodnika, ali na žalost nije. To su naši sudovi, pa ne čudi da je s njima zgrožena čak i povjerenica Europske komisije kad je ovih dana došla u Hrvatsku.

Mnoge kuće u Nizozemskoj su ispod razine mora, a Haaški tribunal je bio ispod svake razine. E, da je samo Haaški…

Nekoliko kratkih crtica o današnjoj Lijepoj našoj. Po Thompsonu i dalje pljuvanje, nema ga na repertoarima TV kuća, ne smije ni nos pomoliti u slobodarskoj Istri itd. Ali zato vlada opće medijsko naricanje za Šabanom Šaulićem, srpskim pjevačem kuruze, Arkanovim frendom, kumom Cece i deteta. Bio je fan srpske dragovoljačke garde.

Naši hrvatski poltroni i kmetovi koji ne mogu zaboraviti kako nam je bilo lijepo u Jugoslaviji nariču baš kao jedan na fejsu. Tip žali zbog povijesnog oklijevanja pa kaže: “Odavde je trebalo bježati odmah kad je Tito rekao da ga boli noga”. Drugi pak, “istoričar” iz Rijeke, Goran Šarić napisao je na fejsu: “Srbi su dva puta oslobodili Dalmaciju, a sad ih bacate u more! Kažete ipak je on četnik, a vi ste ipak idioti!”–

Ne zna se još sa sigurnošću tko je bio povjesničarski mentor našem “istoričaru”. Možda akademik koji tvrdi da su amebe bili prvi Srbi, a možda Markovina, Jakovina, Klasić, Perica.. Nadalje, Dejan Jović umuje: “Domovinski rat je mit, a samo je 11,5 posto građana željelo državu Hrvatsku”. Možda je taj podatak dobio od akademika Deretića. Da je samo još 8,5 posto građana htjelo Hrvatsku danas bi naš bio i Srijem, Boka Kotorska, Prevlaka…

Saborski zastupnik Željko Glasnović navodno je primio prijeteće pismo s metkom – u kojem je pošiljalac kuvertirao svoj sljedeći potez.

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

HODAK: Rat još uvijek nije gotov, samo se danas vodi drugim sredstvima

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Hrvati su ipak poslušali savjet mudraca i shvatili da ih Bog gleda

Objavljeno

na

Objavio

U sjeni ozarenih lica dostojanstvenih pobjednika te su se čarobne srpanjske večeri konačno pokazala i ona koja stoje iza priče kako Hrvatska treba krenuti iznova i vratiti se na početne pozicije. A da je projekt povratka, ako već ne u ’45, onda barem na zasade 3. siječnja 2000., dobro uzdrman, posvjedočile su obješene face terceta Mesić-Manolić-Josipović, tih sablasti prošlosti u muzeju voštanih figura Partije.

Pokazalo se, naime, kako slijednici komunista ipak ne će dobiti priliku restartati Hrvatsku, nego će tomu morati podvrći sebe same. Njihov pulen Davor Bernardić pokazao se nedoraslim zadatku i označen neizbrisivim biljegom gubitnika zasluženo odlazi u ropotarnicu povijesti. I dok oni, koji su se dokazali kad je bilo najteže, a slijedi im još teže, umjereno slave, a drugi se pitaju gdje li su samo pogriješili, treće mori osjećaj kako su prevareni i izdani. No, skinu li filtar s naočala, uočit će kako su ih izdali prije svega birači, ili narod, kako vole reći. Poslušavši savjet mudraca, Hrvati su shvatili da ih, i kad glasuju, Bog gleda.

Tko je izdao Škoru i Raspudića?

Miroslav Škoro i Nino Raspudić su doista lavovski potegnuli na ovim izborima, i zacijelo bi postigli još bolji rezultat, možda se čak i približili brojevima koje su najavljivali, da nisu bili izdani i iznutra. Naime, sve te silne njonje kojima su se na listama okružili i za njih obraz izložili, odužili su im se upravo mizernim brojem preferencijalnih glasova.

Primjerice, na listi Raspudićevih njonja, a kod Škore jedva da je trun bolje, niti jedan nije prebacio ni 250 glasova, a kamoli dosegao njih 808, brojku koju im je predvodnik postavio standardom za ne bit’ njonjom.

Sva je sreća da ovaj dvojac ne će participirati u vlasti, jer pitanje je kud bi od srama kad bi ljude s tako oskudnim izbornim legitimitetom morali razmještati po državnim službama i javnim poduzećima. Ali lako za njonje u vlastitim redovima. Da stvar bude gora, obojica, i Škoro i Raspudić poprilično su zaostali i za čovjekom kojega sami nazivaju njonjom, Škoro za 4, a Raspudić za gotovo 10 tisuća preferencijalnih glasova. Tako da bi netko mogao pomisliti kako su na neki način i sami ispali njonje, i to ne samo po onoj – s kim si takav si!

I dok je spočetka lovio Jandrokovića, da bi se potom počeo hvatati Pupovca, u konačnici ni njega ne dosegavši brojem glasova, Raspudić se ipak uspio u zadnji čas prebaciti preko izborne letvice, po svemu sudeći ponajviše zahvaljujući neobičnoj susretljivosti konzervativnijeg od dva zagrebačka lijevo-liberalna dnevna lista. Jer baš tamo, gdje nisu mogla proći dva petka zaredom a da ne spomene njonju, zadnjeg je dana izborne kampanje serviran preko svake mjere zaslađeni celebrity espresso, posvećen njegovoj lavici, profesorici Selak Raspudić.

Pritom, valjda omaškom uredništva nije naznačeno da se radi o plaćenom oglasu, a izostalo je, s obzirom na sladunjavi sadržaj, i prikladno upozorenje za dijabetičare. Srećom po tu, svakojakim bizarnostima sve skloniju novinu, zavod za javno zdravstvo ima ovih dana važnijeg posla od takve vrste nadzora.

Stoga je Raspudić tom šećerlemom uspio donekle sprati sa sebe ljagu ženomrsca, koju je na njega bez ikakva valjana razloga, napokon, njima razlog za takvo što ni ne treba, nabacila lijevo-liberalna medijska bulumenta. Dobro, nalijepili su mu i etiketu desničara, s čime on ima još manje veze, ali, eto, zašto ne bi kad mogu? Napokon, nisu li istu naljepnicu uspjeli nalijepiti čak i jednome kozmopolitu kalibra Miroslava Škore, pa zašto onda ne bi i Raspudiću? A neki, koji se ne ustručavaju poslužiti se metodama lijevo-liberalnih medija, pritom ne manje od njih prezirući osmu Božju zapovijed, otišli su i korak dalje, i spomenutom dvojcu nalijepili etiketu demokršćana, s čime ih je još teže spojiti nego s mržnjom prema ženama ili opskurnom desnicom. Političkog dresa izlijepljenog etiketama uzduž i poprijeko, onako kako nogometni bude reklamama, zadobili su ipak dojmljivo povjerenje uglavnom desnih birača.

I, eto, baš kad se Andrej Plenković ustrajnim radom iskilavio toliko popraviti međunarodni položaj Hrvatske kako bi današnji HDZ bez prijekora i ucjena iz Europe kakvima je poslije izbora 2003. bio izložen Sanader, mirno mogao koalirati s desnicom, toliki su desni birači izabrali one koji u stilu lava Krezumice, osamdesetih godina prošlog stoljeća popularnog junaka crtanih filmova slatkih riječi i ne baš lavljeg srca, često kidaju nalijevo. I to kao za inat baš u presudnim trenutcima.

Evo, prije samo pola godine su između dva kruga predsjedničkih izbora, ili otvoreno stali iza kandidata titoističke ljevice, ili, pak, na drugi način anestezirali svoje desne poklonike, pa se Zoran Milanović danas dosađuje na Pantovčaku. Stoga je ironijom sudbine, unatoč epskom izbornom rezultatu, HDZ opet osuđen na suradnju s ljevicom. No, s kojom?

Kako vjerovati Krezumicama?

Na prvu, najprirodnije bi bilo poći s DOMPOK-om, utočištem otpalih hadezeovaca i bivših saveznika najveće hrvatske stranke. No, tko je kriv Miroslavu Škori što je izgubio 60% glasova u odnosu na prvi krug predsjedničkih izbora? Tko mu je kriv što njegova beskompromisna nastojanja da, nakon što je eliminirao Kolindu Grabar Kitarović, isto učini i s izbornim slavodobitnikom Plenkovićem, u HDZ-u ne nailaze na plodno tlo?

Napokon, što ponuditi ljudima koji su, ili zalutali u krivi sport, ili su pomislili kako mogu zaigrati u ligi poprilično iznad svoje kategorije. Takvima se, čak i kad bi se to moralo, a ne mora se, i ne bi imalo ponuditi drugo do ministarstvo sreće, kad već na njemu Škoro toliko inzistira, potom montipajtonovsko ministarstvo smiješnog hoda za Pervana i Dreleta, te alanfordovsko ministarstvo za istraživanje ruda i gubljenje vremena, za koje u DOMPOK-u kvalificiranih kandidata ima napretek.

Toliko o nemoćnoj gomilici ogorčenih otpadnika koji se ne mogu odlučiti boli li ih više što je HDZ dobio previše ili što je SDP dobio premalo. Unatoč postignutom pristojnom izbornom rezultatu, njihovo je razočaranje najveće, jer im je izmaknula željno iščekivana uloga jezičca na vagi.

Nešto bolje raspoloženje vlada u instant tvorevini, koja se svojedobno iznebuha, baš kao i sad Škoro, pojavila na političkoj sceni sloveći kao svježa, reformistička snaga. Da bi se sad, nakon pročišćenja od lijevih kadrova, naizgled paradoksalno profilirala, ne u demokršćansku sektu kako se netko mogao nadati, nego u sekciju Partije, čudnovatu reinkarnaciju 7 (+1) sekretara SKOJ-a, danas spremnu ići ruku pod ruku s ideološkim sljedbenicima originala.

Zanimljivo je kako SKOJ-evci naših dana, bez obzira na razlike u boji svjetonazorske fasade, lako nalaze suglasje u usko političkim pitanjima, od anarhičnog načela direktne demokracije sve do sjajnih zelenih politika. Stoga je vrijeme prisjetiti se kako je i ta himbena, desnici podvaljena tvorba započela svoj neslavan put vegetirajući na ideji razbijanja duopola HDZ-SDP, tako što taj duopol više ne bi vladao naizmjence nego istodobno, ali pod njezinim budnim nadzorom.

U tu je svrhu Božo Petrov, živući barun Münchhausen hrvatske političke scene, organizirao kviz nakon kojeg je besramno prevario pobjednika, Zorana Milanovića. Dotični je, naime, za razliku od Tomislava Karamarka, točno odgovorio na sva postavljena pitanja, uključujući i spremnost na suradnju s najvećim političkim suparnikom. No, tada se Petrovu ukazao glas, ne s nebesa, nego s mobitela, kako bi podsjetio tog smušenog psihijatra, koji i danas pada s podija čim ga slava ponese, na njegovu misiju – hej, Božo, pa nisi ti izabran kako bi uništio SDP, nego HDZ! A da bi to mogao napraviti, morao je prevariti i vlastite birače, koje je prethodno mamio glasovitom ovjerom kod javnog bilježnika.

Ubrzo je uslijedila klasična taktika, koju će uskoro pokušati reprizirati Škoro – skini im glave pa će se tijelo urušiti samo po sebi! U cijeloj je priči ipak najzanimljivije što neovisni istraživački mediji ni do dana današnjeg nisu otkrili kome pripada glas s Petrovljeva mobitela. Kao i bi li se kojim slučajem taj isti sad javio i na Škorin mobitel kad bi on držao ključeve saborske većine.

Petrov se u međuvremenu ipak pokajao i, ako ništa, barem Milanoviću ispričao. Kako i priliči jednom katoliku, učinio je to djelima, a ne riječima. Najprije mu se ispričavao tvrdokorno držeći SDP-ove kadrove na visokim državnim dužnostima netaknutima, usput rušeći HDZ-ovog čelnika i ministre, da bi šlag na tortu došao u vidu potpore na predsjedničkim izborima kad je sekundirao Škori pri usmjeravanju demokršćanskog biračkog tijela na Milanovićev mlin.

Bit će da su ga tada preplavile emocije nalik onima u vrijeme pregovora 2015. godine, kad je Milanovića promatrao zaljubljeno poput ustreptale snaše. A taj će pogled kasnije naći literarni izraz u odama kojima je suverenističku lafčinu Milančeta obilno častio novopečeni Petrovljev saborski suradnik, spomenut u početnom dijelu ovoga teksta. Sve u svemu, Milanović kao Predsjednik ostaje živi spomenik i zoran podsjetnik svima koji olako zaboravljaju što se sve može kad se demokršćanske ruke slože.

Pobjednički tim se ne mijenja

I tko bi onda mogao zamjeriti HDZ-u što u protagonistima s kripto-desnice, povrh svega u međuvremenu i zdušno pristale uz švedski model odstrjela starijih i bolesnih za korona krize, ne vidi autentične domoljube, a još manje demokršćane? Ima li HDZ izbora nego postupiti sukladno omiljenoj mantri tih nazovi-desničara, koju tako rado primjenjuju na vodeću hrvatsku stranku kad opravdavaju vlastita nedjela – s lijevim liberalima barem znaš na čemu si! Drže se dogovorenog i ne moraš se svako malo osvrtati ne bi li ih na vrijeme uočio kad ti prilaze s leđa. A i kad ti nominalni demokršćani ne bi bili tako prijetvorni, diskvalificiraju se iz udjela u vlasti nastupajući kao remetilački čimbenik u temeljnom pitanju o kojem ovisi opstanak Hrvatske.

Naime, već na sâm spomen Europe reagiraju nabusito, rogobatno i prijezirno, ostavljajući pritom dojam kako baš i nisu posve neovisni o nekom trećem, i to danas kad budućnost Hrvatske, i ne samo Hrvatske, kao malokad ovisi o solidarnosti obitelji europskih naroda.

Kako se onda pokraj takvih, sve samo ne pouzdanih ljudi, koji slažu čim zinu, pa sad, evo, saznajemo i kako dopisivanje i zaokruživanje broja 3 nije poziv da se listić poništi, ne osloniti na ljude s razumnim odnosom prema Europi, konkretnim djelima i političkim iskustvom, svjesne kako je politika ipak nešto više od pukog blebetanja, lajanja na mjesec, smišljanja smicalica i kreveljenja?

Posve je prirodno što HDZ u prvom redu računa na one koji su pridonijeli njegovoj pobjedničkoj, od naroda potvrđenoj politici, podržavajući ju u prethodnom mandatu. Zašto bi sad išli s onima koji su se toj politici žustro protivili? Jednostavno, zdrav razum nalaže kako se pobjednički tim ne mijenja, ma koliko neki njegovi igrači bili iritantni, poglavito ako se kao zamjene nude nepredvidivi trećerazredni igrači, mnogo opasniji po vlastiti nego po tuđi gol. Uostalom, koji bi to izbornik u reprezentaciju radije pozvao s neba pale umišljene veličine i konkretnim radom neoskvrnute visokomoralne folirante kad već može računati na dokazano pouzdane, praktične i pragmatične igrače?

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Ne vidim ni jedan razlog da Splićani ne sruše Dioklecijanovu palaču

Objavljeno

na

Objavio

Antirasistički prosvjedi bujaju po svijetu. Pokret „Crni život vrijedi“ poprima, blago rečeno, zanimljive konotacije. Tako čitam u Daily Mailu kako je profesorica s Cambridgea Priyamvada Gopal na svom Twiteru napisala jednu uistinu „antirasističku“ poruku i nakon toga još napredovala, a poruka glasi: „Bijeli život ne vrijedi“. I pobrala pljesak.

Antirasistički pokret kojem i ova profesorica pripada nema nikakve veze s antirasizmom, to je nešto sasvim drugo, čista mržnja prema Zapadu i našoj kulturi, koja se želi prikazati samo kao kultura zločina, robovlasnika, kolonizatora. I žele je prekrojiti, po mjeri svih krvavih revolucionara. Metodologija im je ista kao što je bila ona marksistička, manipulacija osjećajem kolektivne krivnje.

Naime, kada je Marx za sva zla optužio buržoaziju, iako, kao ni Engels nije bio baš siromašak, a imao je i ropkinju, sluškinju kojoj je još napravio dijete, možda i silovanjem, mnogi su buržuji počeli prihvaćati marksističku demagogiju, koja se pokazala kao krvavi povijesni eksperiment. I to manipulacijom osjećaja krivnje. Tu istu metodologiju primjenjuje i ovaj kao antirasistički pokret gdje biti bijelac znači biti dionik zločinačke tradicije, biti zločinac, pa, nakon buržuja, sveučilišta postaju nova mjesta kajanja, zapravo autorasizma, zbog bijelih zločina.

Trump: Nemojte biti u zabludi, cilj ove ljevičarske kulturne revolucije je svrgnuti Američku revoluciju

Zato ne čude sljedeće statistike. Prema istraživanju prestižnog američkog PEW instituta u antirasističkim prosvjedima najmanje sudjeluju – crnci!? 47 posto je bijelaca, potom slijede Latinoamarikanci, a Afroamerikanci su tu tek treći sa 17 posto. Kako to, kako to?

Zapad, bijeli, nedvojbeno je počinio mnoge zločine. Rasizam je ogromno zlo bio u povijesti i danas, ali rasizam ili zločini nisu privilegij bijelaca. Sve kulture i rase imaju isti teret prošlosti, od rasizma, kolonizacije i ropstva. Povijest nije crno-bijeli svijet. Primjerice, prije kolonizacije Latinske Amerike tamo nije bio zemaljski raj. Asteci su prije dolaska Europljana pokorili, masakrirali oko 200 plemena, uništili im kulture, klali i žrtvovali djecu da umire bogove, odvodili muškarce u roblje da ima rade na zemlji i grade hramove. Bijelci su došavši te strašne zločine dokinuli, a potom i sami neke učinili.

No, opet, povijest nije crno – bijeli svijet, nemamo mi bijelci monopol na rasizam, kolonizaciju, zločine. Također, u trgovini robljem iz Afrike u SAD prošlih stoljeća ključni partneri bijelih trgovaca crnim robljem bili su sami crnci, koji bi bijelcima prodavali ratne zarobljenike iz plemenskih sukoba, lovili žene i muškarce iz drugih afričkih plemena i prodavali ih bijelcima. Kako to, kako to?

Nadalje, u to vrijeme nije postojalo samo crno roblje u Americi, nego i bijelo roblje u Africi. Prema egzaktnim istraživanjima američkog povjesničara Roberta Davisa od 1500. do 1800. godine u Afriku su Arapi pohapsili oko milijun i tristo tisuća bijelog roblja, muškaraca, žena i djece, ponajviše s Iberijskog poluotoka, današnje Italije i Balkanskog poluotoka, ponajviše s područja današnje Bosne i Hercegovine.

No sada ključni argument protiv, kao, antirasističkog, manipulativnog pokreta „Crni život vrijedi“.

U prošlosti je, u suradnji crnih (!) i bijelih trgovaca robljem bilo oko 13 milijuna robova. Da, Zapad je imao ropstvo, ali Zapad ga je odavno dokinuo, stvorio veličanstvenu kulturu slobode, ljudskih prava demokracije i antirasizma, mjesto u koje svi žele imigrirati, pa i crnci. Zapad je svoje greške ispravio, za druge se to ne bi moglo reći. Jer, kada već taj antirasistički pokret protestira protiv bijelog čovjeka, protiv Zapada, zašto ne protestiraju protiv crnaca danas? Naime, dok je u povijesti bilo ukupno 13 milijuna robova, danas ih je više od 40 milijuna i to najviše u Africi!?

Citirat ću najrelevantniji izvor, stranicu „Globalni index ropstva“(https://www.globalslaveryindex.org/2018/findings/global-findings/):

„Procjenjuje se da je u 2016. u (ropstvu) bilo 40,3 milijuna muškaraca, žena i djece. Od toga je bilo 24,9 milijuna ljudi na prisilnom radu, i 15,4 milijuna ljudi koji su živjeli u prisilnom braku. Žene i djevojke su prekomjerno zastupljene, čine 71 posto žrtava. Suvremeno ropstvo je najraširenije u Africi, a slijede ga Azija i Pacifik.“

U tom smislu zašto ovaj antirasistički pokret „Crni život vrijedi“ to ne kažu danas samim Afrikancima kod kojih je ropstvo najviše zastupljeno danas?

U jednom, ovaj globalni antirasistički pokret nije borba protiv rasizma, nego kulturkampf, borba protiv zapadne kulture, autorasizam bijelaca, protiv naše memorije i povijesti koja, kao i svaka, pa i crnačka, žutačka, ima i svojih mračnih strana. Ali oni nama bijelcima žele prišiti ekskluzivitet na zločine, ropstvo, kolonizaciju…

ako napadaju spomenike kulture jer su ih gradili robovi i mjere aršinima 21. stoljeća ono što se događalo prije mnoštva tisuća godina. Ne znam je li to bizarnije ili gluplje. Da, robovi su izgradili i piramide, i cijelu rimsku arhitekturu, pa i Dioklecijanovu palaču u Splitu. Splićani, zato odmah danas je srušite, inače ste sudionici u bjelačkom zločinu od prije dva milenija…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ristić: Dok ruše spomenike po SAD-u, demokrati podižu jedan veliki vlastitoj gluposti

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari