Pratite nas

Kolumne

HODAK: Na djelu je kriptokomunističko-orjunaška kontrarevolucija

Objavljeno

na

U Hrvatskoj je na sceni politički “ruski rulet“ s pištoljima do kraja napunjenim mecima. I sam William Shakespeare, da je živ, bio bi vjerojatno fasciniran bogatstvom događaja za svoje komedije, tragedije, tragikomedije i romanse. I Oscar Wilde bi došao na svoje. Svi, naravno, osim George Bernarda Shawa. On je, na žalost, bio malo previše fasciniran Benitom Mussolinijem pa ga naše antife sumnjiče za gubitak “jugo teritorija” u Rapalu 1920. godine.

Teritorija kojeg su kralj i Trumbić poklonili Talijanima. Onda je po našim antifama, dvadesetak godina kasnije, došao Pavelić pa sve to još jednom poklonio Mussoliniju. I sve to nije bilo dovoljno pa je predsjednik EU parlamenta Antonio Tajani nostalgično cmizdrio za danima “ponosa i slave” kad su Talijani uživali u dijelu naše obale i otocima.

No, Hrvateki više nikom’ ništ’ ne buju poklanjali, osim možda malo INA-u. Imamo mi našeg Beljaka i ostale prvoborce, sumo borce i Samoborce, koji “piju vino iz lonci”, a koji neće dati ništa omraženim Orbanovim Mađarima. Drugi pak bacaju klicu razdora među nas jedinstvene Hrvate pa kao Nenad Porges na fejsu trolaju “usput što je s kaznenom odgovornošću sadašnji i bivših uprava i NO-a Uljanika ?… iako je riječ tek o milijardama”“.

E, moj bivši ministre… Ako ćemo mi sada zbog bagatelnih kaznenih dijela goniti zaslužne drugove iz Istre tko će se onda u Istri, a i šire, boriti protiv rastućeg, nabujalog i povampirenog ustaštva u Lijevoj njihovoj? Kad bismo sve te “zaslužne drugove” pozvali na odgovornost onda bi se čak moglo dogoditi da jednog dana u pulskoj Areni osvane Thompson, a to bi za istarske vlastodršce značilo smak svijeta.

Razni “trezveni i odgovorni” ljudi u vlasti, a i šire, već sada, pijuckajući viski i pušeći cigare, komentiraju događaje s Uljanikom i Trećim majem pitajući se kakva je uopće uzročno posljedična veza između Miletića, Flege, Jakovčića i IDS-a s Uljanikom? Oni vode politiku i voze svoje brodove i jahte pa se ne mogu još brinuti i za škverove.

Hajdemo se sada malo baviti našim uspjesima. Evo, baš je ovih dana godišnjica tiskanja prvog misala u Europi koji nije tiskan latiničnim pismom. “Misal po zakonu rimskog dvora““ tiskan je na glagoljici 23. veljače 1483. godine. Hrvati su samo 28 godina, nakon što je bila otisnuta Gutenbergova Biblija, tiskali svoj Misal “po zakonu rimskog dvora” vjerojatno ni ne sluteći da će jugoslavenski kralj, Trumbić i Pavelić po istom zakonu pola vijeka kasnije sve to, uključujući i Misal, pokloniti Mussoliniju. I da to nisu partizani, nakon “krvavih” borbi već dvije godine nakon bezuvjetne kapitulacije Italije, vratili matici zemlji mi bi ostali i bez Misala, a možda i bez Trsta.

Zoran Erceg k’o neiživljeni Mladić juriša na Tuđmana

Bojim se jedino malo da ne ostanemo bez Hrvatske? Bliže smo tome nego što se na prvi pogled čini. To se moglo naslutiti već onog trenutka kada su pobijeđeni u Domovinskom ratu počeli vladati Lijepom našom i pretvarati je u Lijepu njihovu. Otvoreni nasrtaj na kip prvog predsjednika samo je zadnja u nizu akcija kojima se to manifestira. Zoran Erceg k’o neiživljeni Mladić juriša na Tuđmana, a predsjednica nas podučava da nitko “zbog izražavanja svog mišljenja” ne bi smio biti sankcioniran zatvorskom kaznom misleći pri tome na “hrvatskog branitelja” Zorana Ercega.

U načelu je predsjednica u pravu, samo što je jedno slobodno verbalno izražavati svoje mišljenje i stavove, a sasvim nešto drugo iz mržnje se osvećivati uništavajući spomenike. Zanimljiva je usporedba sa situacijom kad se slični vandalizam dogodio spomeniku Ive Lole Ribara, reakcije naše politike su tada bile sasvim drugačije.

Ako zaista postoji sloboda izražavanja svih stavova i mišljenja, zašto se onda ona uskraćuje onima koji su se četiri godine borili protiv Mladića i JNA, a ginuli s pozdravom ZDS, zašto se ne odnosi i na Thompsona i Čavoglave za kojeg se uporno podnose prijave s prijedlogom za zatvor? Što je s galvaniziranim “Jugoslavenom” Goranom Gerovcem koji se u subotnjem Večernjaku zabrinuto pita: “Može li hrvatska državotvornost biti bilo što više od separatizma…”. On je duboko u sebe ugradio “pravne stečevine” bivše propale Juge i ne može nikako prihvatiti da Hrvatska može i smije biti samostalna država. Svaka želja za svojom državom, slobodom i neovisnošću za njega je samo mrski separatizam.

Gerovac je dobar učenik Danka Plevnika, urednika Obzora, i time samo potvrđuje kako je Večernjak zaista demokratski, liberalan i pomalo (jugo)nostalgičan dnevnik. Gerovac nadalje, između ostalog, kaže: “A jednostavna je istina da živimo u državi koja je izgubila smisao prije nego je uopće i pronašla razloge svog osnivanja koji bi nadilazili adolescentsku potrebu za razlikovanjem”. Ta mutna adolescentska potreba da se razlikujemo od jugo-diktature nam je podarila oko 15.000 mrtvih, ogroman broj razrušenih gradova i sela, stravične vukovarske žrtve, pobijene ranjenike, oko 30.000 logoraša u srpskim logorima…

Zbog te nedorasle želje za svojom državom dobro je citirati što je u svom pismu “Hvala vam za domovinu” napisala heroina koja nije ispalila ni jedan metak u “građanskom ratu”, ali je domovini podarila živote svojih sinova – Kata Šoljić: “Ja sam Kata Šoljić, Hrvatica, majka iz Vukovara. Imam 79 godina, rodila sam i odgojila šestero djece, četiri sina i dvije kćeri. Moja četiri sina i zet darovali su svoje živote za slobodu i obranu svoje domovine Hrvatske od srpskog agresora u ovom Domovinskom ratu 1991. godine. Od istih neprijatelja stradala su mi četiri brata u Drugom svjetskom ratu, a suprug mi je čudom ostao živ. Nisam završila nikakvu školu. Jedva se znam potpisati. Život me nikada nije mazio…”.

I sad dolazim do one tragične točke da državom često posredno, pa ponekad čak i neposredno, upravljaju oni koje uz nju ne veže nikakav pozitivni osjećaj pa im je stoga normalno i prihvatljivo da po njoj slobodno (u ime slobode o kojoj je govorila i naša predsjednica) pljuju svi oni koji tu državu nikada nisu ni željeli niti je danas mogu smisliti.

Histerična borba protiv ZDS-ni (kojoj je podlegla i predsjednica) u stvari je borba protiv onih koji su iz ljubavi prema Hrvatskoj ginuli u postrojbama HSP-a kao i onih koji i danas svoje osjećaje, pa i spremnost za Hrvatsku žele javno izricati. Odricanjem od pozdrava ZDS predsjednica se odrekla barem oko tisuću dragovoljaca koji su poginuli s tim pozdravom na usnama. Još snažniju poruku poslala je preko Mate Granića poslavši ga na proslavu ”vojske Republike Srbije” u muzej Mimara. Bila je izložba zečeva u muzeju Mimara.

Tko se smije odreći 536.833 ubijenih Hrvata po završetku ratnih operacija nakon Drugog svjetskog rata? I kad to pod pritiskom Gerovca, Lalića, Pofuka, Vlašića, Bajrušija, Vitasa, Ante Tomića, Jurice Pavičića, Miljenka Jergovića, Pupovca, Beljaka, Stazića, Žonje, Rade, Marasa i… notorne lijeve medijske falange napravi predsjednica države onda je kristalno jasno da je na djelu kriptokomunističko-orjunaška kontrarevolucija. Za sada su samo u fazi širenja medijske mržnje prema onima “koji nas sramote”, ali uskoro možemo očekivati sofisticiranije formalno-pravne poteze. Kao što kaže Boris Miletić: tri godine zatvora pa ti viči ZDS! A Vedrana Rudan i Zoran Erceg mogu i nadalje mrziti, progresivno i liberalno sve što je hrvatsko jer im to dopušta ustavna sloboda izražavanja mišljenja.

Liberalni propovjednik i američki ministar Hary Emerson definirao je pojam mržnje ovako: “Mrziti ljude ili neistomišljenike isto je što i spaliti svoj dom da bi se riješili štakora”.

Bolje tri tripera nego jedna opera

Buda Lončar sam se dostojanstveno i oznaški prkosno odrekao Medalje grada Zagreba za posebne zasluge i tako spasio Bandića još jedne njegove ishitrene javne blamaže. Šteta što tu medalju nije dobio netko od ljudi koji su organizirali obranu Hrvatske u tim tragičnim i teškim vremenima. Međutim, takvi ne bi Bandiću vratili dio lijevih glasača koji mu ne opraštaju što je ukinuo Trg Maršala Tita u Zagrebu.

Sjetih se genijalnog Đimija Stanića koji je u trenutku nadahnuća rekao: “Bolje tri tripera nego jedna opera”. Naime, da bi ipak nekako ispolirali lik i djelo našeg Bude pojavile se iz progresivnih krugova razne triper kombinacije. Jedna glasi otprilike ovako: general Kadijević, ministar ‘odbrane’ SFRJ, dogovorio je sa SSSR-om nabavku oružja za dvije milijarde dolara.

I tu se Buda pokazao velikim rodoljubom (većim od Rodoljuba Čolakovića). Naime, kaj..? Beograd se onda i kasnije hvalio kako imaju po snazi “treću armiju Evrope”. Odmah se sjetite Dobrice Ćosića i njegovih maštovitih i inventivnih laži. Dobro, ako nije treća onda je recimo peta. A Hrvatska u to vrijeme…? Imala je vojsku k’o sada gospodarstvo. Kad je otac naše predsjednice poklonio četiri lovačke puške, odmah smo po naoružanju postali 40 posto jači. U to vrijeme je naš Buda prosiktao: “Sad ili nikada”.

Uz podršku svojih ”razgranatih međunarodnih veza” u liku ‘Vorena Cimermana’ i srpskog lobija u SAD-u smislio je genijalni embargo na prodaju oružja objema stranama, tj. Srbiji odnosno SFRJ i Hrvatskoj. Tako je Buda energičnom akcijom spriječio da SFRJ postane druga vojna snaga u Europi, a s druge strane je i Hrvatska ojačala… ali proračune švercera oružjem. Uz lovačke puške bilo je tu i noževa, starih mačeta, tenisica… Ne zaboravite kako je u to vrijeme hrvatsko oružje iz skladišta Teritorijalne obrane već bilo u Banja Luci. Međutim, Buda to navodno nije znao kad je zatražio od Vijeća sigurnosti izglasavanje embarga.

Nije bio “informisan”. I sad, umjesto medalje, za sve te svoje nemjerljive zasluge dobiva javne prozivke i medijski linč… Stipe Mesić misli da se linčom Lončara sramoti Hrvatska. Ni manje ni više.

Još jednu od laži koju danas možemo čuti je i ta kako je pok. Tuđman bio zahvalan našem Budi za sve…. što je Hrvatska učinila za njega. Međutim, povijesna istina je kako je njegove “herojske žrtve” Tuđman ocijenio 27. rujna 1991. putem izjave Vlade RH: “Budimir Lončar kontinuirano zastupa politiku izjednačavanja agresora Srbije i JNA i napadnutu Republiku Hrvatsku… Lončar je propustio izraziti lojalnost RH, čime se stavio na stranu protivnika…”.

Hvala Bogu da je bivši premijer Vlade iz tog vremena Franjo Gregurić još uvijek živ pa je to javno posvjedočio u medijima jer se inače naši lijevi medijski antife sigurno ne bi potrudili potražiti taj stari vladin dokument kojeg je očito i Bandić zaboravio.

Jednom mi je Tuđman, iznerviran mojim “mudrim” savjetima o lustraciji, rekao: “Vi Hodak, kad bi znali s kim sam ja sve stvarao ovu državu, ne bi pričali gluposti…”. Kasnije sam se uvjerio u točnost te njegove izjave, između ostalog, i na primjeru “časnog” ministra MUP-a Josipa Boljkovca. Na pitanje jednog novinara k’o je zapravo započeo rat, Joža Boljkovac je odgovorio: “Prvi su napadnuti Srbi. Napadnuta je Jugoslavija, a ne Hrvatska! Šušak, Glavaš i Vice Vukojević napali su Borovo Selo kako bi isprovocirali rat”.

Još je Joža, onako usput, tvrdio da su se Tuđman i Milošević tijekom čitavog rata dogovarali i odluke donosili zajedno. Jednog je dana k meni u kancelariju došao Vice Vukojević i potpisao mi punomoć jer je htio tužiti Boljkovca. Boljkovca je branio Nobilo, a svjedoci su mu bili Stipe Mesić i udovica Josipa Reihl-Kira. Mi smo predložili zapovjednike s terena koji su potvrdili da u tom ratnom razdoblju Vice Vukojević nikada nije bio u Slavoniji, ni sam ni u društvu Šuška i Glavaša.

Krunski svjedok obrane bio je Stipe Mesić. Kad sam ga upitao od kuda zna da Boljkovac govori istinu on je, k’o u najboljim parodijama, odgovorio da mu je to rekao Boljkovac! Udovica Reihl-Kira je isto tako uvjerljivo iskazala da je to čula od svog pokojnog supruga. I tako je Joža bio na sudu oslobođen krivnje. U rekordnom vremenu je tu presudu potvrdio i Županijski sud u Zagrebu. U tom trenutku je i meni napokon postalo jasno s kim je dr. Franjo Tuđman stvarao državu.

No dobro, to je bilo pred puno godina. Sad je stanje u pravosuđu znatno bolje. Recimo, nedavno je Vrhovni sud potvrdio oslobađajuću presudu komandantu štaba odbrane Borova Sela Radenku Alavanji koji je bio osumnjičen po zapovjednoj odgovornosti za ubojstvo 43 zarobljenika nakon pada Vukovara. Sjetih se slučaja Merčep koje osuđen po tzv. zapovjednoj odgovornosti i kojem je taj isti Vrhovni sud povisio kaznu za 18 mjeseci više nego što mu je izrekao prvostupanjski sud.

Jedan borac za SAO Krajinu pušten je da se brani sa slobode, pa je pobjegao u Kanadu

Mislim da se na fejsu nedavno oglasio kolega odvjetnik Marko Jonjić te gorko zaključio da mu se nikada nije dogodilo da VSH uvaži njegovu žalbu i ublaži kaznu u predmetu u kojem je netko od pripadnika Hrvatskih oružanih snaga bio osuđen za ratni zločin. Ali kapetanu Draganu je VSH ublažio kaznu. Moram priznati da se takvo nešto nije nikada dogodilo ni meni.

Nedavno gledam na TV razgovor s potpredsjednikom VSH, inače odličnim sucem. Prvo čime ga je novinarka RTL komplimentirala bilo je da je on još kao sudac Općinskog suda oslobodio novinare Feral Tribuna zbog vrijeđanja Tuđmana. Kako se ”dobre” presude u redovima orjune dugo, dugo pamte.

Jedan borac za SAO Krajinu osuđen je u odsutnosti zbog ratnog zločina na dvadeset godina. Nakon što je izručen u RH zatražio je od VSH ponavljanje postupka što mu je sud po zakonu i odobrio. Raritet je u tome što mu je sud rješenjem odobrio da se brani sa slobode. Zlobnici kažu da mu je sud rješenjem zabranio da se sa slobode brani onim istim oružjem kojim je navodno počinio ratni zločin.

No kad je suđenje počelo VSH je navodno dobio brzojav iz Kanade u kojem se krajinski borac zahvaljuje sudu što ga nije pritvorio jer je upravo dobio politički azil u Kanadi. Izgleda kao vic sa sudskih hodnika, ali na žalost nije. To su naši sudovi, pa ne čudi da je s njima zgrožena čak i povjerenica Europske komisije kad je ovih dana došla u Hrvatsku.

Mnoge kuće u Nizozemskoj su ispod razine mora, a Haaški tribunal je bio ispod svake razine. E, da je samo Haaški…

Nekoliko kratkih crtica o današnjoj Lijepoj našoj. Po Thompsonu i dalje pljuvanje, nema ga na repertoarima TV kuća, ne smije ni nos pomoliti u slobodarskoj Istri itd. Ali zato vlada opće medijsko naricanje za Šabanom Šaulićem, srpskim pjevačem kuruze, Arkanovim frendom, kumom Cece i deteta. Bio je fan srpske dragovoljačke garde.

Naši hrvatski poltroni i kmetovi koji ne mogu zaboraviti kako nam je bilo lijepo u Jugoslaviji nariču baš kao jedan na fejsu. Tip žali zbog povijesnog oklijevanja pa kaže: “Odavde je trebalo bježati odmah kad je Tito rekao da ga boli noga”. Drugi pak, “istoričar” iz Rijeke, Goran Šarić napisao je na fejsu: “Srbi su dva puta oslobodili Dalmaciju, a sad ih bacate u more! Kažete ipak je on četnik, a vi ste ipak idioti!”–

Ne zna se još sa sigurnošću tko je bio povjesničarski mentor našem “istoričaru”. Možda akademik koji tvrdi da su amebe bili prvi Srbi, a možda Markovina, Jakovina, Klasić, Perica.. Nadalje, Dejan Jović umuje: “Domovinski rat je mit, a samo je 11,5 posto građana željelo državu Hrvatsku”. Možda je taj podatak dobio od akademika Deretića. Da je samo još 8,5 posto građana htjelo Hrvatsku danas bi naš bio i Srijem, Boka Kotorska, Prevlaka…

Saborski zastupnik Željko Glasnović navodno je primio prijeteće pismo s metkom – u kojem je pošiljalac kuvertirao svoj sljedeći potez.

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

HODAK: Rat još uvijek nije gotov, samo se danas vodi drugim sredstvima

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Vukovar jučer, danas, sutra: Iskorak iz emocija u stvarnost činjenica

Objavljeno

na

Objavio

Pijetet žrtvi Vukovara po mjeri Beograda ili pravedne obrane?

Sve „blagodati“ politike neoproštene pobjede danas se prelamaju na Vukovaru. U nju spadaju: Neprocesuiranje ratnih zločinaca, predaja pravosudnog integriteta Srbiji, ćirilizacija, toleriranje i čuvanje zločinačkih mauzoleja… Neoproštena pobjeda izvire u svim segmentima tijekom cijele godine, a u ladicu se strpa na Dan sjećanja. Dopušteni maksimum je „Vukovar, mjesto posebnog pijeteta“. Dalje od izražavanja pijeteta kao da nam nije dopušteno, bez obzira na to tko je na vlasti. I u izražavanju pijeteta sve se rjeđe navodi ime agresora.

Agresor je odlučio: Vukovar treba biti središte srpstva u Hrvatskoj

Mi i danas ne znamo, primjerice tko je kriv za prekomjerno granatiranje Bolnice (700 projektila dnevno!) i cijeloga „Grada mučenika“, ne znamo gdje je ona druga masovna grobnica sa šezdesetak žrtava, ne znamo gdje su „nestali“, ne znamo koliko je zločinaca na slobodi (ubojica i višekratnih ubojica, silovatelja i višekratnih silovatelja, i drugih djela nepodložnih aboliciji), koliko ih je Hrvatska pravomoćno osudila, nemamo registar zločina počinjenih u agresiji, nemamo politiku koja od obrambene žrtve hoće i zna stvoriti trajnu vrijednost. Lakše je prigodničariti, podilaziti Beogradu, graditi novo bratstvo i jedinstvo… I vukovarsku epopeju svesti na emocije i što duže je držati u stanju emocionalnoga šoka. Pravi pijetet zasniva se na neupitnim činjenicama.

Istina, imamo, zahvaljujući mjesnoj crkvi popis imena poginuli i pobijenih u agresiji na Vukovar. Taj se popis odupire politici neoproštene pobjede, kao i brojna parcijalna knjiška i filmska svjedočanstva. Imamo i masovnu grobnicu na Ovčari i Memorijalno groblje. Ali sve to pod „pravosudnom“ kapom i u interpretaciji Srbije i Haaškoga suda. Hrvatskim vlastima ide na dušu činjenica što su Vukovar pravosudno izručili Haagu i Beogradu. Posljedica je, među ostalim i to što u Kolonu sjećanja već tradicionalno ne ulazi diplomatski zbor u Hrvatskoj. Jesu li im uopće uručene pozivnice?

Pijetet po mjeri Beograda nije hrvatski, ni europski. Beogradsku mjeru određuju njihove presude vezane uz zločine u Vukovaru. Mjeru pijeteta Beograda u Hrvatskoj provodi Pupovac. Kako bi je bolje proveo u djelo, „pozitivnom diskriminacijom“ i mimo izbora „inkluziviran“ je u hrvatsku vlast. Beogradu u osnovi ne odgovara ni vojno oslobađanje kojim su izgubili političko središte beogradskog srpstva, niti mirno reintegirajuće oslobađanje, jer im je Vukovar poslije izgubljenoga Knina pričuvno središte u Hrvatskoj. Vukovar je dio trajnoga idiotizma velike Srbije kojega treba „osloboditi“ i „prisajediniti“, granatirajući ga u ratu projektilima, u miru ćirilizacijom i izbjegavanjem procesuiranja zločinaca. Onako kako je to 1991. nastojao Slavoljub Sremac.

Episkop Lukijan 1991.: Vukovar što prije osloboditi

„Vukovarski sudac Slavoljub Sremac bio je prva osoba koja je uhićena zbog sumnje da je sudjelovala u pobuni, odnosno da je organizirala pobunu protiv Hrvatske. Uhićen je 24. svibnja 1991. pod optužbom da je 2. svibnja 1991. sudjelovao u napadu na pripadnike hrvatske policije. Srpska reakcija bila je brza. U Borovu Selu 25. svibnja podignute su barikade, a promet je nadziran. Dan kasnije naoružani mještani oteli su autobus Čazmatransa i pretukli vozača (Hrvat) i suvozača (Srbin), koji su išli u ‘Borovo Selo kod svojih zajedničkih prijatelja’“ – piše povjesnik Davor Marijan u knjizi „Bitka za Vukovar“ (Zagreb – Slavonski Brod, 2004.). Uhićenje Sremca i njemu sličnih Beograd interpretira kao uzrok rata, kao neki hrvatski prethodni krimen. To jest, za razaranje Vukovara krivi su Hrvati, oni su bezrazložno nasrnuli na mirne „Srbe u Hrvatskoj“ i nisu se predali „četvrtoj vojnoj sili u Europi“ pa ih je stigla zaslužena kazna u dijaboličnoj kreaciji Beograda, JNA i KOS-a.

To je ujedno i podloga za izjednačavanje krivnje i tezu o građanskom ratu. Otud i Pupovčevo „komemoriranje“ dan prije 18. studenoga! Otud i ovo: “Danas smo u ime SDSS-a i udruženja žrtava obitelji nestalih i ubijenih Srba ‘Protiv zaborava’ te manjinskih vijeća s područja Vukovarsko-srijemske i Osječko baranjske županije najprije položili vijenac za Srbe koji su stradali i ubijeni pred početak izbijanja sukoba….“, rekao je predsjednik Savjeta Srpskog narodnog vijeća i SDSS-a – stranke vladajuće većine, Milorad Pupovac. Dan prije Vukovarske kolone! I kad bismo dokazali da je i taj dan prije obilježen srpskim zločinom, išlo bi se još jedan dan prije toga dana. I tako unedogled sve dok Beogradu u Hrvatskoj ne zatvorimo vrata. Je li Pupovac paralelna vlast, ili dio službene politike Vlade, prije svih trebala bi odgovoriti Vlada, Predsjednica Republike i Hrvatski sabor.

Mali povijesni podsjetnik: U Borovom Selu, kako piše novosadski list Stav od 9. kolovoza 1991., sastali se episkop SPC Lukijan i četnik Vojislav Šešelj. Lukijan je tada kazao: „Moramo da se što pre oslobodi Vukovar, zato što treba da nam bude administrativni, kulturni i duhovni centar“. Budući da je cilj ostao isti („osloboditi“ Vukovar), pitanje je kako ga ostvariti danas. Inkluzivnom politikom? Ćiriličnim pločama? „Zajedničkim većem opština“?

Peta kolona zagovarala je predaju Vukovara

Žrtva Vukovara na kojoj je izrasla hrvatska država zasjat će puninom svojega sjaja kad se oslobodimo politike neoproštene pobjede. Vukovar, „mjesto posebnoga pijeteta“ – oslanja se uglavnom na emocije. Ipak, pogledajmo neke simptomatične činjenice. Vukovaru je agresor namijenio sudbinu Iloka, Erduta, Dalja. Šarengrada, Bapske… (iseljavanje stanovništva, onemogućavanje obrane, odsijecanje hrvatskih obrambenih snaga od domicilnoga stanovništva, predaja teritorija bez jače organizirane obrane). Tomislav Merčep, „općinski sekretar za narodnu obranu“, međutim, pozvao je početkom kolovoza 1991. Vukovarce na mobilizaciju i zagovarao ostanak civilnoga stanovništva. Dezertere je nazvao dezerterima i izdajnicima. „Iako je njegov postupak, što je vrijeme brzo pokazalo, bio u korist obrane grada, a i znatno šire, medijski je napadnut“ (D. Marijan).

„Od danas 10. kolovoza Vukovar je grad s najvećim brojem izdajnika u Hrvatskoj! Štoviše, masovnost onih što su službeno obilježeni za okretanje leđa voljenoj domovini koja grca pod okupatorskom čizmom, svjedoči o tome da se Vukovar promovira u svojevrsno izdajničko središte, slijepo crijevo hrvatskog teritorijalnog organizma, u kojem niče i rovari peta kolona! Takvo određenje matičnome gradu priskrbio je nitko drugi do Vukovarski gardijski šerif Tomislav Merčep, čovjek koji – poput Branimira Glavaša u Osijeku – predstavlja obris hodajuće legende i otjelovljenje dežurne ratne vlasti koja je, potezom magične lakoće pod svoje okrilje preuzela doslovno sve sfere civilnog života“ (Viktor Ivančić, Izbjeglice na stupu srama, S. Dalmacija 10. kolovoza 1991.).

Tomislav Merčep je tvorac obrane Vukovara

Poraženim snagama Merčep je morao odgovarati ponajviše zato što je ustrojio obranu Vukovara! Obranu koja je slomila agresora i kupila vrijeme „mladoj hrvatskoj demokraciji“ da može organizirati obranu. Jedna od odluka proisteklih iz Kolone sjećanja ove 2019. godine morala bi biti i pomilovanje teško bolesnoga i pravomoćno osuđenoga (zbog zapovjedne odgovornosti!, jer trebalo mu je bilo što natovariti) junaka Domovinskoga rata, Tomislava Merčepa. Ne dođe li do pomilovanja, onda je Ivančić bio u pravu. Vukovar je, naime, trebalo predati, a ne mobilizirati za obranu.

To je teza poraženih snaga i njihove politike neoproštene pobjede.

Obranu Vukovara postavio je Tomislav Merčep. Samo zbog toga zaslužuje pomilovanje i spomenik usred Vukovara. Ako agresor imenuje ulice i trgove po dokazanim zločincima, Hrvatska to više mora smoći snage, bez obzira na moralno trule političke elite, da najzaslužnijim ljudima oda dužno poštovanje. Dozirani pijetet utemeljen samo na emocijama brzo će se potrošiti! A što će onda preostati od „posebnoga pijeteta“? Samo sv. misa zadušnica. I mirnodopska pobjeda u ratu poraženih osvajačkih, progenocidnih snaga. Merčep je danas također vukovarska žrtva zaslugom politike neoproštene pobjede. Nadam se da je to jasno i ovogodišnjoj (2019.) Koloni sjećanja.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Kako je baš Emmanuel Macron postao ‘kuga Europe’

Objavljeno

na

Objavio

Opće je mjesto kako je Francuska bila, uz nobelovca za mir Obamu, glavni akter u aktiviranju arapskog proljeća koje je dovelo do kaosa, migrantske krize, zapravo invazije na Europu, ljudi iz islamskog svijeta bez dokumenata.

Kada je Gaddafi, koji je obilno financirao francuske političare, tražio da mu se plati dug za isporučenu naftu, počeli su rogoboriti. A onda je taj isti Gaddafi skupio mnoštvo zlata i srebra kako bi na temelju libijskog dinara maknuo iz bivših francuskih kolonija francuski franak kao valutu neokolonijalne kontrole. Budući da su u središnjim bankama tih “bivših” francuskih kolonija sjedili predstavnici francuskih vlasti, Gaddafiju nije bilo spasa. Krenuli su borbeni zrakoplovi. Priču dalje znate…

Upravo (i) francuska odgovornost za migracijski kaos proizvela je otpor zemalja koje u tom krimenu nisu ni luk jele ni mirisale, pa su nastali tzv. populisti i suverenisti, od Orbana do Salvinija. Njih je Macron častio raznim pogrdnim imenima, među inim da su “groznica, ili kuga Europe”.

Dakako, zamjena teza, jer problem nisu proizveli “populisti”, nego elitisti, poput Macrona, Merkelice i Obame, svatko na svoj način. Populisti i suverenisti su samo odgovor na krimene odnarođenih elita, anacionalnih globalista, kako su taj fenomen opisali teoretičari od Pareta do Lasha.

Macronu se njegov elitizam vrlo brzo razbio o glavu u samoj Francuskoj. Logikom Superhika smanjio je poreze bogatima, koji su postali još bogatiji, nadajući se da će sukladno glupoj neoliberalnoj “teoriji prelijevanja” dio toga pasti u ruke sirotinje u dubokoj, bijeloj Francuskoj, gdje umirovljenici i radnici jedva spajaju kraj s krajem.

Kao globalist i “ekološki osviješten”, Macron je toj istoj sirotinji – koja do prve pošte, ambulante ili trgovačkog centra mora s “izraubanim” dizelašem, koji si jedino mogu priuštiti, putovati mnoštvo kilometara – lupio ekološke poreze. I dobio je žute prsluke prema kojima je pokazao neviđenu brutalnost, brutalnost prema svome narodu.

Blještavilo Pariza

Kao elitist koji ne voli populiste, ksenofobe, islamofobe, ipak je pod pritiskom naroda morao povući ručnu. Nakon toga popularnost mu je počela strmoglavo padati jer radi protiv svoga naroda, protiv Francuza koji sve teže spajaju kraj s krajem, jer Francuska nije tek blještavilo Pariza.

No elitist i antipopulist Macron nije posustajao, krenuo je silom nametati zakone, od svjetonazorskih do gospodarskih. Tako, nakon što je heterolognu oplodnju htio proširiti i na žene koje žive same, dobio je stotine tisuća prosvjednika. Još više gnjeva naroda dobio je kada je odlučio podići dob za umirovljenje.

Totalno pogubljen, zatvoren od stvarnog života u svoju elitističku kulu bjelokosnu, s daljnjim padom popularnosti, ovih dana okreće ploču. Postaje brutalan prema migrantima. Tako je rasturio izbjegličke kampove između Saint-Denisa i La Chapelle.

Poziva se na “suverenitet” i “nužnost da se preuzme kontrolu nad migracijskim procesima”. Smanjuje broj viza. Potom brutalno, “sukladno” Marakeškom sporazumu, oduzima pravo na besplatnu zdravstvenu skrb migrantima bez papira, među kojima su žene i djeca.

To ni Salvini, po kojem je pljuvao, nije radio, naprotiv. Ali nitko ga u ovoj populističkoj promjeni kursa ne proziva, kao mađarske, poljske ili (bivše) talijanske lidere, za ksenofobiju, islamofobiju, populizam… i sve te etikete skrojene u elitističkom orvelovskom laboratoriju za preodgajanje europskih naroda i europske kulture.

Pa onda u Economistu napada Europsku uniju riječima koje ni Orban ne rabi, udara po NATO-u. Eto, postao je čak i euroskeptik, apokaliptični sekularni prorok sveopće propasti Zapada kojem Nigel Farage nije ni do koljena. Pa onda napada i politiku štednje i ustaje protiv norme o tri posto dozvoljenog deficita.

Macron ima potpuno pravo okrenuti ploču i postati od globalista suverenist, Attali presvučen u Orbana, ima pravo postati najednom od elitista fingirani populist (populizam shvaćen u pozitivnom smislu, kao osluškivanje bila naroda), ima pravo raditi brutalno, uskraćujući ljudima zdravstvenu skrb, protiv Marakeškog sporazuma koji je hvalio i promicao, ali nema pravo dijeliti lekcije drugima iz humanosti i europejstva. Jer Macron, i sve ono što simboliziraju on i njegov životopis, je “kuga Europe”.

Uplašen zbog strmoglavog pada popularnosti, maltretira cijelu Europu svojom shizofrenom politikom, koja postaje talac svih promašaja njegove, ali i politike njegovih prethodnika, koja je – zasoljena Merkeličinom politikom “otvorenih vrata” i “Willkomenskultur” – upravo odgovorna za situaciju Europske unije o kojoj u Economistu govori isti taj Macron.

On zapravo napada sebe, ali mu to netko treba reći. U tom smislu, uza sve mane, Europi nisu problem ni orbani ni salviniji, već macroni, jer bez njih ne bi bilo ni potonjih.

Zato, dok se ne odredi tko je stvarno “kuga Europe”, europski projekt nema budućnosti. Ili, kako je pokojni Šuvar govorio, mora se naći netko tko će reći popu pop, bobu bob. No postoji li uopće više taj netko?

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari