Pratite nas

Kolumne

HODAK: Na koga je Dostojevski zapravo mislio kad je (na)pisao ‘Idiota’?

Objavljeno

na

Hajmo početi s najlakšom temom – nogometom. On je zbog legendarnog finala u Moskvi ušao u sve domove Lijepe naše. Ma, domove… u sve kuhinje. Što je uspjeh ravan srebrenoj medalji?

Društvo prijatelja Hajduka iz Njemačke otkazalo je nastup Mladenu Grdoviću “zbog podrške hrvatskoj nacionalnoj momčadi“ u Rusiji, tako javljaju dobro obavještene Sportske novosti.

Grdović ima tetoviran grb bijelih na ruci. Vjerujem da su i njemački orijunaši, koliko god im to bilo mučno, gledali doček Vatrenih na splitskoj Rivi. Taj hrvatski ponos, nepatvoreno veselje s Perišićem, Strinićem, Šubašićem, Lovrom Kalinićem, Rebićem… rezultiralo je čvrstim nacionalnim nabojem i ponosom diljem cijele Hrvatske.

Split se još jednom pokazao kao najhrvatskiji grad u RH, ali ujedno i grad sa žilavom, tvrdom orijunom čiji krakovi sežu čak i do Njemačke, Kanade i Australije. Crtači svastike nacrtali su se i u Hajduku. Novinar Zdravko Reić, koji je demaskirao sramotnu odluku da igrači na pripremama ne smiju gledati prijenose iz Rusije u kojima igra naša momčad, u roku odmah je izgubio akreditaciju za ulazak na Poljud.

Relativno smo novo i ne potpuno izgrađeno post demokratsko društvo. Neka feralovci, stari ofucani orijunaši, jugo nostalgičari osnuju svoje nostalgične sekte diljem Dalmacije. To pravo pruža im i Ustav RH. No, neka ostave Hajduk puku i onima koji ga neće koristiti za lov u mutnom. Hajduk i Dinamo moraju postati hrvatski Glasgow Rangers i Celtic.

Borba za titulu do zadnjeg kola. Međutim, crtači svastike su žilavi. Bez obzira što su sva četvorica trenutnih izbornika bivši igrači Hajduka Dalić, Gračan, Jarni i Gudelj, njih to ne veseli. Njih veseli samo trenutni položaj Hajduka u prvenstvu RH. To im je čvrsti adut protiv pomirenja juga i sjevera. Što gore to bolje u Hajduku, nogometu i u Hrvatskoj.

Koliko je bolest uznapredovala vidi se i u odnosu aktualnog vodstva Hajduka prema Igoru Štimcu. U svakom prvenstvu RH koje je Hajduk osvojio od 1992.g. sudjelovao je Štimac. Kao igrač ili trener. A sad se treneri otpuštaju, a novinari gube akreditacije ako se druže s Igorom. U Splitu se često čuje jedna riječ u običnom i konvencionalnom razgovoru… ludilo! Stvarno je to ludilo koje je dovelo do mraka na Poljudu.

Charles Beard, američki povjesničar, jednom je napisao: “Samo kad je dovoljno tamno vide se zvijezde“.

Želimir Hericigonja je književnik. Možda je studirao i diplomirao za književnika. K’o nekad u Kini za vrijeme Mao Ce Tunga. Gledam njegov opus. “Vodenjak i stara kruška”, ”Poštar i Zeko Brzonogi”, ”Maslačkova kruna”… U zadnjem broju ‘7 Dnevno’ dobio je dvije strane za obračun s “rigidnom desnicom, školskim ravnateljima i učiteljima… već etabliranim i poznatim predstavnicima desnice, kao i udrugama blisko umreženim sa Crkvom“. Očešao se naš Želimir i o moju klijenticu Judith Reisman i skinuo joj “maslačkovu“ krunu sa glave.

Doktorica znanosti, aktivni borac protiv pedofilije našeg je književnika naljutila jer je stekao dojam da bi naši “bukači… na čelu kurikularnog tima najradije vidjeli kontraverznu Judith Reisman, američku doktoricu komunikologije, koja i u poznoj dobi od 83. godine još uvijek putuje svijetom i pompozno promovira svoj krajnje konzervativan svjetonazor“. Amen! Taj njezin nazor je samo dosljedna i svakodnevna borba protiv nadiruće pedofilije.

Naravno, naš progresivac misli da bi on, da je imao sreću školovati se u školstvu koje su osmislili Blaženka Divjak i Boris Jokić, napisao nešto što bi bilo čak bolje od brzonogog zeke. U retrogradnom školskom sustavu bez tableta i kompjutora nitko nije “kritički razmišljao“. Zato je Krleža u Baladama Petrice Kerempuha tom narodnom lakrdijašu sagradio spomenik bez premca u europskoj književnosti. Bez “kritičnog razmišljanja“. Nije nam trebao ni švicarski Til Eulenspiegel ni mađarski Matijaš Grabancijaš kojeg je našim mentalitetima i govoru približio Tituš Brezovački.

Obrazovnu reformu komentirali su i mnogi “ognjištari“ kao što je akademik Vladimir Paar te stotine istaknutih stručnjaka iz škola, sveučilišta, znanstvenih instituta i HAZU-a. Akademik Krešimir Nemec ima različiti stav od našeg književnika koji se voli potpisivati kao književnik.

Kaže akademik Nemec: “Posredi je teško prohodan tekst, pisan zamornim metodičko-didaktičkim meta jezikom prepunim birokratskih fraza i mutnih sintagmi…“ Eto, toliko o tvrdnji dječjeg književnika: “Onda su tu iskočili i uvijek isti bukači koji iz pseudo moralnih i vjerskih razloga osporavaju državi da bez njihove suglasnosti autonomno uređuje i određuje novi nastavni program…“ No, naš književnik je prokužio tko su ti koji krajnje orkestrirano, bučno napadaju i blate ministricu Blaženku Divjak.

Pazite, naš Želimir želi nas uvjeriti da su to oni: “koji su počeli javno minorizirati patnje onih nesretnika koji su bili zatočeni u Sabirnom logoru Jasenovac… tako neki pojedinci s desnog političkog spektra besramno prosipaju “bisere“ da se u tom logoru samo radilo i dobro zabavljalo(!!?) Možda književnik misli na Stipu Mesića i njegove video snimke u kojima tvrdi da se u Jasenovac išlo “da se spasi glavu“.

Ali da ovaj osebujni književnik zna i povijest bolje nego nevolje “Zeke i mrkve“ pokazuje i ovaj citat: “Mislim da se uvaženom povjesničaru profesoru Hrvoju Klasiću s Filozofskog fakulteta u Zagrebu smrači pred očima nad takvim krajnje nakaradnim pseudo znanstvenim tumačenjima laika željenih svjetala pozornice i društvene prihvaćenosti”. To, druže Želimire, to!!! Laik željan svjetala pozornice i društvene prihvaćenosti! Još kad bi na tu lijevo naherenu pozornicu mogao izaći držeći se za rukicu s ”istoričarom” Hrvojem Klasićem, nitko sretniji od književnika koji se mora i potpisati kao književnik.

Dvije stvari me na kraju kopkaju. Nije li možda Želimir Hercigonja-književnik ovaj bijeg od ”Vodenjaka” te ”Poštara i Zeke” u obliku ovako infantilnog teksta poslao Pupovčevim Novostima… pa je pošta, znate kako to već ide, zabunom usmjerila na 7 Dnevno. Druga stvar koja me muči je na koga je Fjodor Mihajlovič Dostojevski mislio kad je napisao 1860.g. svoj roman “Idiot“?

Ovo drugo pitanje izgleda da ipak nije tako mistično. U svakom slučaju, pomalo je i romantično da je ministrica Blaženka Divjak postala femme fatale našeg književnika. Naravno na hrvatski način. Međutim, u kakvoj je to uzročnoj vezi s eksperimentalnom fazom kurikularne reforme u hrvatskim školama te sa Sabirnim logorom u Jasenovcu, e, to znaju samo Zeko brzonogi i profesor obožavatelj Hrvoja Klasića.

Idemo malo citirati tipa koji se nije školovao po programima Divjak-Jokić. To je Albert Einstein koji je još davno rekao: ”Samo dvije stvari su beskrajne. Svemir i ljudska glupost, time da za svemir to još nije sigurno”.

Subota je 8. rujna. Arena Zagreb. Za razliku od one antifašističke u Puli, u ovoj se pjeva Thompson. Bez straha od Miletića i Jakovčića. Pozvao ga je Filip Hrgović. Ogromni momak iz Dubrave koji si polako, ali sigurno krči put prema samom vrhu svjetskog boksa.

Kad se zaorilo “Geni, geni kameni…“ Arena je eksplodirala. Zlobno se smješkam. Kakav bi tek urnebes bio da tamo pjeva, recimo, Bajaga…, a boksaju Dragec Pilsel i Goran Gerovac zajedno protiv Denisa Kuljiša koji je po tko zna koji put prešao na pravu stranu.

No, hajmo se malo uozbiljiti. Vraća nam se dobri stari Gazimestan. Dok je Sloba 1989.g. izgovarao legendarnu poruku “Niko ne sme da vas bije…” (dok ja ne kažem da mogu – op.aut.) u Gazimestanu je vrijedilo demokratsko pravilo Gazi, gazi Šiptare… Danas kosovski specijalci čuvaju Vučića. Ne čuje se ”Gazi, gazi Šiptara!” ali se prvi put čuje za jezero dugačko 24 km – Gazivode s najvećom nasutom branom u Europi, visine od 107 metara.

Kad bi Kosovo isključilo dotok vode u tu hidroelektranu, bez struje bi ostalo oko 700.000 ljudi. Oko 80% površine Gazivode nalazi se u općini Zubin Potok, s većinskim srpskim stanovništvom.

Zašto vas gnjavim s tim statistikama. Jer će to jezero i rudnik Trepča biti nova tempirana bomba na “brdovitom Balkanu“. To je srpsko “vekovno jezero i vekovni rudnik“ što je možda činjenično i točno. Ali ima zapravo mali problem, a taj je da se i Gazimestan i Gazivode nalaze u drugoj međunarodno priznatoj državi, a tamo više nema ”gazi, gazi Šiptare…” I sve je počelo u ljeto 1990.g. s balvanima na “vekovnim“ srpskim zemljama.

Nastavilo se sa SAO Krajinama, maštalo se i o SAO Paulu u Brazilu jer i tamo ima srpskih grobova, a sada eto završava u Gazivodama u Zubin Potoku na sjeveru Kosova u drugoj državi. Ni malo spektakularno… tamo su tvrdi i nimalo blagi brđani. Ne daju svoje. Spremni su i poginuti.

Nisu oni kao u pulskoj Areni, ili kao Jakovčić i Miletić, oni nemaju Drageca Pilsela, Gorana Gerovca, Branimira Pofuka, Antu Tomića, Juricu Pavičića, Vedranu Rudan, Igora Mandića, Markovinu, Jakovinu, Klasića, Hercigonju, Radu, Vitasa, Krasneca… Njima orijunaši ne diktiraju kako će voditi najpopularniji dalmatinski nogometni klub.

Na kraju krajeva oni su nešto naučili iz tragične povijesti Lijepe naše. Još uvijek stvaraju državu… oni znaju protiv koga su se borili za razliku od ”istoričara” Klasića koji se je u Domovinskom ratu borio protiv “zlih ljudi.“ Uglavnom, skoro je izvjesno da će Vučićev Gazimestan proći isto kao i Slobin. Srbija je kao država prvi puta priznata 1878.g. Tada je bila bez Vojvodine, Sandžaka i Kosova. Vraća li se danas polagano Srbija svojim korijenima iz 1878. godine?

Znate li kako je Radio Priština dao najkraću vijest o smrti Slobodana Miloševića?
”Danas je u Beogradu tmurno i minus jedan”.

U SDP-u smjenjuju Bernadića. “Progresivni“ tisak tvrdi da je protiv njega 90% članstva, ali je on žilav i ne da se smijeniti. Možda da Žonja, Toma i ostatci partije povise taj postotak na 110%, kao u stara dobra vremena kad je “poštena“ inteligencija mogla sve.

Ne da se ni Donald Trump. Nevažno je što je po lijevoj medijskoj falangi ogromna većina Amera protiv nestašnog Donalda. Međutim, zastrašujuće je kako Trumpa uporno, iz dana u dan, ruše Željko Trkanjac, Tomislav Krasnec…redakcije Jutarnjeg, Večernjeg, Slobodanke, kupusovog Lista, Indexa, Net.hr, Denis Latin, N1 i nepoznati i marginalni New York Times, Naš Hajduk, Boris Miletić… Uglavnom, loše se piše Trumpu kad su svi hrvatski ljevičari protiv njega! Zadnji vapaj “demokratske“ javnosti poslan je preko Jutarnjeg u petak 7. rujna kad je Željko Trkanjec trkeljao i nadao se: “Generali stoje iza rušenja Trampa?“ Da bi se srušio rigidni desničar dobro dođu i generali. Nešto k’o kad je bio srušen s vlasti Augusto Pinochet.

Nakon njegovog pada Čile je do danas ostao najjača gospodarska i vojna zemlja u Južnoj Americi. Šteta što je mrski Augusto svrgnuo marksistu Sakvadora Allendea jer smo uz Kubu mogli uživati i u čileanskom marksizmu. Zapitat će se neki kakve veze ima Pinochet s Trumpom? Onaj tko je živio u SAD-u, a ja sam bio tamo više od šest godina, zna što je prioritet prosječnog Amerikanca.

Politika, a naročito međunarodna, Amerima je debelo na zadnjem mjestu. Njih prvenstveno zanima zaposlenost i plaće radništva, dobar život je apsolutni prioritet. Bio bi i previše dosadan da sad statistički dokazujem kako su zaposlenost i plaće Trumpov adut na kojima će slomiti zube svi Trumpovi protivnici, a napose našmrcani Hollywood i ljevičarski mediji. Priglupo prizivanje generala i objavljivanje anonimnih pamfleta u The New York Timesu podsjećaju na gađanje tvrđave jajima. Američki radnici ne puše te ljevičarske fore.

Abraham Lincoln je napisao: “Jednom možete prevariti sve ljude, a neke ljude možete prevariti i uvijek. No, ne možete uvijek varati sve ljude“.

Potres u Vukovaru osjetio se i u okolici, a naročito u središnjici HDZ-a. Gradonačelnik Ivan Penava najavio je da će 13. listopada održati prosvjed protiv rada odnosno nerada državnih institucija. Inače 13. listopad 1991.g. je dan kad su hrvatske snage zadnji puta pokušale proboj u grad. Cilj protesta je Ministarstvo pravosuđa, Glavni državni odvjetnik, MUP, obavještajne službe. S punim pravom Penava govori o “deset tisuća dana šutnje“.

Nedavno je lišen slobode čovjek koji je bio zapovjednik logora u Manjači kroz koju je prošlo oko 30.000 logoraša. Naš Dane je prije toga devet puta ulazio u Hrvatsku, obično na proslavu 27. srpnja u Srbu. Devet godina osumnjičeni za ratne zločine bauljaju po RH, a da ih nitko ne pita za zdravlje. Ministar pravosuđa kaže da je vrlo važno da su tužiteljstvo i sudovi neovisni. Oni su doista ne-ovisni o radu. Možda se do 13. listopada trgnu. Teška su vremena, a novaca nema. Stare fore.

Ralph Waldo Emerson je napisao: “Je li se ikada dogodilo da vrijeme nije bilo teško i da je novaca bilo dovoljno?“

Zvonimir Hodak / 7Dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje

Objavljeno

na

Objavio

Nakon dugo vremena opet se oglasio Branimir Johnny Štulić uvrnutim priopćenjem. Ljuti se na kazandžiju Radu. Šerbedžiju, naravno. Zato što Rade laže i lažno se predstavlja njegovim prijateljem: ”Taj kazandžija Šerbedžija mračno laže. Johnny ga nikad nije zvao u šetnju po Zagrebu, niti mu je napravio pjesmu, niti su ikada bili prijatelji, upravo obrnuto, on je njega jednom zgodom, po svojoj želji, provozao svojim mercedesom da bi s njime divno šutio, međutim, iskoristi taj svoj poziv da tu pjesmu lakše otuđi i ubaci u svoju predstavu bez pitanja, dapače, da to sakrije, on nju potom i snimi, a sad već tim gnjusnim lažima opravdava i sam razlog svog opakog postojanja.” Godine koje su prošle, za mene barem, Štulićevim su pjesmama oduzele nekadašnju draž, ali ono nešto što titra na tromeđi diletantizma, banalnosti i genijalnosti ne može im se poreći. To nešto izbija i iz ovog zlovoljnog demantija.

Kazandžija je turcizam, znači: kotlar, obrtnik koji izrađuje kotlove i druge posude od bakra ili mjedi. Međutim, u simboličnom smislu kazan u vječito gladnim balkanskim gudurama predstavlja stjecište svih zemaljskih dobara, a prvo se namire oni koji su bliže kazanu. Pa tako ‘kazandžija’ može značiti i ‘onaj tko je uvijek uz kazan’. U tom kontekstu državne jasle, korito i kazan svojevrsni su sinonimi, a kazandžije, jaslari, koritari naša sudbina. Treba biti pošten i priznati da kazandžija Rade nije možda najbolji egzemplar kazandžije jer je on ovu zajednicu ponečim i zadužio, primjerice ulogom Matana u Prosjacima i sinovima, a kakvu-takvu glumačku karijeru ostvario je i izvan granica Regiona; no privatizacija Brijuna, naglašena jugoslavenština i još ponešto svrstavaju ga u tu kategoriju.

Tipičan kazandžija njeguje osobitu vrstu reciprociteta naspram države na čiji se ”kazan” nakačio: koliko beriva iz ”kazana” povuče, toliko žuči natrag isporuči. Na njihovu sreću zlovolja prema hrvatskoj državnosti u suvremenoj je Hrvatskoj roba koja ima dobru prođu. Zato kazandžijama ide bolje no ikada u posljednjih tridesetak godina. Kazandžija najviše ima u politici, medijima i kulturi jer se tu – da ostanem na tragu B. J. Štulića –  najmračnije laže. Posebna su sorta kazandžije umjetnici. Ruku na srce, ”kazan” je ono što drži sve te Frljiće, Mataniće, Tomiće i ostale kekine u državi u kojoj je još uvijek na zastavi ”šahovnica” i platežno sredstvo kuna. Isti je razlog i ,,kazandžiju Radu” dovabio natrag iz dalekog svijeta.

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje. Tako slušam kazandžiju Edina zvanog Edo kod kazandžije Ace. Edo je bio pet ili koliko već godina u Izraelu, zbog ljubavi, i to je lijepo. Pa se vratio, valjda zbog domotužja, i to je lijepo. Premda se vratio nešto zapadnije, ali nećemo sada sitničariti. Stanković mu, očito je, radi promociju za veliki koncert u Domu sportova 16. studenog 2018. Koncert je, zapravo, trebao biti devetoga, međutim iz ”tehničkih razloga” odgođen je za tjedan dana. Netko zloban mogao bi pomisliti da su ti ”tehnički razlozi” nedovoljan broj prodanih ulaznica. Bilo kako bilo, uskočio je Aleksandar Stanković da pomogne kao drug drugu iliti kazandžija kazandžiji.

Mediji su inače skloni Edinu Osmiću, u samo zadnjih tjedan dana tri velika intervjua: u Večernjem listu, na N1 i na HTV-u. Kada bi netko na HTV-u, iako takvog nema, ugostio Marka Perkovića i promovirao njegov koncert te malo zapjevao s Markom kao Aca s Edinom – digla bi se na noge cijela ta ”kazandžijska Hrvatska”, sve dok taj netko ne bi dobio otkaz. Ta ”kazandžijska” ili ”antifašistička” Hrvatska već dva desetljeća sve drži u rukama i pomalo cijedi Hrvatsku kao limun. Njima limunada, nama gorčina. Kuži Edin kako stvari stoji pa onako hinjenom bosanskom priprostošću gudi ”antifašističkim” ušima: ”Najzajebanije je to što se kod nas fašizam izjednačava s antifašizmom”. No, da Edin nije tipični zapadnjački ljevičar, udaljen od stvarnosti, svjedoči njegova fina diskriminacija imigrantske opasnosti za Bihać i za Zagreb. Veli Edin da imigranti nisu baš nikakva opasnost za Hrvatsku jer ionako ne žele ostati u Hrvatskoj, dok su, eto, opasnost za Bihać i BiH jer se Bosna i Hercegovina nije u stanju nositi s tim problemom. Kao da imigranti žele ostati u Bihaću!?

Još bi mu čovjek i oprostio to o imigrantima da nije izvalio sljedeće:  ”Ne mogu ni ja reći da su svi Hrvati fašisti zbog 20 idiota.” Iz konteksta je bilo vidljivo da se referirao na svojedobno postrojavanje Keleminčevih ridikula na Trgu bana Jelačića. Krajnje je maliciozno na temelju tako marginalnih pojava pod povećalo stavljati cijelu naciju, pa onda velikodušno priznati da ipak svi Hrvati nisu fašisti! To je trenutak u kojemu je Edin Osmić uvrijedio zemlju koja mu je pružila utočište od rata, omogućila obrazovanje i estradnu karijeru, i da je Hrvatska država nalik Izraelu u kojemu je Edin donedavno boravio – sigurno više nikada ne bi dobio priliku na javnoj televiziji blatiti zemlju koja mu je toliko dala.

Ipak, sve su to sitnice naspram onog što nam radi Veliki Kazandžija dok nam, blagoglagoljeći o europskim vrijednostima, zemlju priprema da postane odlagalište za zapadnu Europu neupotrebljivih imigranata. Uistinu, kazandžije mračno lažu.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik /Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto je Nitko tako jak i kakva mu je budućnost?

Objavljeno

na

Objavio

Tijekom deset godina pisanja Kratkog espressa tema mi je, među istaknutim osobama na političkoj i društvenoj sceni, bio već gotovo svatko. Sada je konačno na red došao Nitko.

Pisati o Nikome u jesen 2018. je nezaobilazno, jer je dotični Nitko politički relevantna, istina prazna figura u političkom sustavu Hrvatske.

Prema zadnjem CRO Demoskopu, redovnom mjesečnom istraživanju o političkim preferencijama građana, nakon tri mjeseca “Nitko” (niti jedan političar) se vratio na vrh ljestvice pozitivnog doživljaja hrvatskih političara.

Nitko je tako godinu dana pred predsjedničke izbore potisnuo aktualnu predsjednicu Grabar Kitarović na drugo mjesto. “Nitko” je najučestaliji odgovor u studenom s izborom od 21,1 posto (prema 20,0 posto u listopadu), dok je Kolinda Grabar Kitarović druga s izborom od 20 posto (prema prošlomjesečnih 19,8 posto).

Trend je jasan, dok je potpora aktualnoj predsjednici blago pala, Nitko je narastao za više od postotka, i čini se da ga nitko drugi ne može zaustaviti. Važno je napomenutu, kada govorimo o simpatizerima Nikoga, da se ne radi o ljudima koji su odbili sudjelovati u anketi, već o onima su se izjasnili, dakle, prihvatili pravila igre i odgovorili, i to tako da im je najdraži Nitko, piše Nino Raspudić / Večernji list

Tko bi dakle, prema trenutnim anketama mogao potući Kolindu Grabar Kitarović na sljedećim izborima? Nitko. Istina, po anketama je i Ivo Josipović imao prednost pred istom protukandidatkinjom, i to znatno veću, pa je na koncu izgubio. Ali Nitko se čini konkretnijim i perspektivnijim.

Nitko, za razliku od svih drugih ponuđenih imena, ima tu prednost što ne iritira birače. Kakav mu je stil odijevanja? Nikakav. Kakav auto vozi? Nikakav. Gdje stanuje? Nigdje. Nema rodbine, nema prošlosti. Nema predaka koji su sudjelovali u Drugom svjetskom ratu. Nitko nije imao nikakvu ulogu u privatizaciji. Nitko ne bi pritrčao drugoj stranci jer oni time ne bi dobili ništa. Nitko nikome ne smeta.

Nitko jest samo utoliko što nije, što ga nema. No problem je što Nitko nije jedinstven. Naš Nitko nije isti kao njihov Nitko. Nitko su dakle mnogi, koju mogu biti jedinstveni Nitko toliko dugo dok su samo potencijalni netko.

Objedinjava ih samo ono što (još) nije. Čim bi se to aktualiziralo kao stvarni Netko, raspršila bi se snaga i trenutna prednost Nikoga. Svatko ima svoga Nitko, zato ga svi vole, zbog apstraktnosti i univerzalne razmjenjivost. On je nešto poput novca. Tisuću kuna može po potrebi biti kaput, izlet u Veneciju, četvrt teleta, tečaj šivanja, sunčane naočale i puno drugih, međusobno nepovezanih stvari.

Kao što nisu isti, primjerice, katolički ateist i protestantski ateist, već nužno dijelom pokazuju i osobine onoga što nisu, od čega su se odmakli, tako nije isto lijevi i desni Nitko. Što su ljudi nezadovoljniji političkom scenom, Nitko je veći. Što je stanje na političkoj sceni bolje to Nitko ima manju potporu. Tko, dakle, profitira od toga što su političari loši, prijetvorni, korumpirani? Nitko. Evo ga već na 21%!

Mnogi bi željeli zauzeti taj prostor. Dalija Orešković bi silno željela biti Nitko. Marko Vučetić se već ponudio da bude Uvjetni Nitko, dok se ne pojavi bolji, kojeg bi, kaže, rado podržao. Oni koju su već etablirani na političkoj sceni i koji po popularnosti Nikome gledaju u leđa silno se trude da netko ne bi postao Nitko, tj. zauzeo njegovo mjesto.

Točnije, oni se prije svega brinu da Nitko ostane Nitko. No, možda je upravo on naš pravi suveren? Prazno mjesto u sistemu oko kojeg se sve okuplja i koje nas još jedino drži zajedno? Možda, nesvjesno, hrvatska politika odavno teži njemu?

Ljudi bez svojstava i sada nas vode. Kakva nam je vanjska politika? Nikakva. Kao da je vodi Nitko. Tko iz Hrvatske može pomoći Hrvatima u BiH? Nitko. Znakovito je kako je gospodarstvo naviše naraslo za vrijeme tehničke vlade, u, izgleda za nas idealnoj situaciji, kada se na pitanje tko upravlja ekonomijom moglo mirne duše reći – Nitko. Dokle Nitko može rasti? Kakva mu je politička budućnost? Bi li promjena izbornog zakona utjecala na njegov rejting? Ova pitanja još čekaju odgovor. Možda je s recept za dobivanje velike potpore birača u Hrvatskoj 2018. sastoji u tome da budeš što sličniji Nikome. Da o polarizirajućim stvarima nemaš stava.

Jer nitko nema ništa protiv Nikoga. Političar Nitko nema neprijatelja. Moraš biti netko da bi imao protivnike. Protivnici te i čine nekim. Svaka determinacija je negacija. Ako si lijevi ne možeš biti i desni. Ako sjediš, onda ne stojiš niti ležiš. Ono što nisi te definira jednako kao i ono što jesi, samo s druge strane identitetske granice. Vrh politike danas je Nitko. Ni stari ni mladi, ni ženstveni ni muževni, ni lijevi ni desni.

Nitko možda već istinski vlada hrvatskom, budući da ima toliku potporu, a nikako da uleti Netko ili više nekih koji bi mu oduzeli prostor. Tko će potpisati Marakeški sporazum? Nitko. Tko će zaustaviti odljev mladih ljudi iz Hrvatske? Nitko. Tko će uvesti pravdu, red i solidarnost? Opet Nitko. Bojim se kako se u dogledno vrijeme nitko neće pojaviti da zauzme mjesto Nikoga. Nitko će tako još dugo biti prvi izbor većine ljudi. A i tko bi ga mogao ugroziti? Koja je tajna da pobijediš Nikoga u anketi? Kakav bi trebao postati? Nikakav.

S druge strane imamo svakakve. Već peti zastupnik SDP-a sada podržava HDZ-ovu vladu, uz HNS koji je pretrčao tamo ranije. A ta HDZ-ova vlada provodi politiku kakvu bi provodili SDP i HNS da su osvojili vlast. Je li, kad se sve to uzme u obzir, Nitko kao najpopularniji političar izraz bunta građana protiv tih Svakakvih?

Puno ih misli da imaju kapaciteta uskočiti i postati relevantni na političkoj sceni bez ikakve stvarne snage. To što si nitko i ništa ne mora značiti da možeš postati Nitko. Nitko je, naime, velika faca. Tko je odaniji od Jandrokovića? Nitko. Tko je dosljedniji od Stipe Mesića? Nitko. Tko je normalniji od Bandića? Nitko. Tko je veći hrvatski domoljub od Vesne Pusić? Nitko. Tko je pošteniji od Ivana Vrdoljaka? Nitko. Tko je veći briselski ćato od Plenkovića? Nitko. Tko još može onako lijepo ugostiti Vučića kao Kolinda Grabar Kitarović? Nitko.

Uzevši sve navedeno u obzir, mogu zaključiti kako me nitko od navedenih do sada nije inspirirao za kolumnu kao Nitko. Ne sumnjam da će još dugo držati vrh ljestvice popularnosti u Hrvatskoj, piše Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Marakeški sporazum je vrlo problematičan dokument, Hrvatska ga ne bi trebala potpisati!

 

 

Nino Raspudić vrlo argumentirano o izborima u BiH i mogućim posljedicama

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari