Pratite nas

Kolumne

HODAK: Na koga je Dostojevski zapravo mislio kad je (na)pisao ‘Idiota’?

Objavljeno

na

Hajmo početi s najlakšom temom – nogometom. On je zbog legendarnog finala u Moskvi ušao u sve domove Lijepe naše. Ma, domove… u sve kuhinje. Što je uspjeh ravan srebrenoj medalji?

Društvo prijatelja Hajduka iz Njemačke otkazalo je nastup Mladenu Grdoviću “zbog podrške hrvatskoj nacionalnoj momčadi“ u Rusiji, tako javljaju dobro obavještene Sportske novosti.

Grdović ima tetoviran grb bijelih na ruci. Vjerujem da su i njemački orijunaši, koliko god im to bilo mučno, gledali doček Vatrenih na splitskoj Rivi. Taj hrvatski ponos, nepatvoreno veselje s Perišićem, Strinićem, Šubašićem, Lovrom Kalinićem, Rebićem… rezultiralo je čvrstim nacionalnim nabojem i ponosom diljem cijele Hrvatske.

Split se još jednom pokazao kao najhrvatskiji grad u RH, ali ujedno i grad sa žilavom, tvrdom orijunom čiji krakovi sežu čak i do Njemačke, Kanade i Australije. Crtači svastike nacrtali su se i u Hajduku. Novinar Zdravko Reić, koji je demaskirao sramotnu odluku da igrači na pripremama ne smiju gledati prijenose iz Rusije u kojima igra naša momčad, u roku odmah je izgubio akreditaciju za ulazak na Poljud.

Relativno smo novo i ne potpuno izgrađeno post demokratsko društvo. Neka feralovci, stari ofucani orijunaši, jugo nostalgičari osnuju svoje nostalgične sekte diljem Dalmacije. To pravo pruža im i Ustav RH. No, neka ostave Hajduk puku i onima koji ga neće koristiti za lov u mutnom. Hajduk i Dinamo moraju postati hrvatski Glasgow Rangers i Celtic.

Borba za titulu do zadnjeg kola. Međutim, crtači svastike su žilavi. Bez obzira što su sva četvorica trenutnih izbornika bivši igrači Hajduka Dalić, Gračan, Jarni i Gudelj, njih to ne veseli. Njih veseli samo trenutni položaj Hajduka u prvenstvu RH. To im je čvrsti adut protiv pomirenja juga i sjevera. Što gore to bolje u Hajduku, nogometu i u Hrvatskoj.

Koliko je bolest uznapredovala vidi se i u odnosu aktualnog vodstva Hajduka prema Igoru Štimcu. U svakom prvenstvu RH koje je Hajduk osvojio od 1992.g. sudjelovao je Štimac. Kao igrač ili trener. A sad se treneri otpuštaju, a novinari gube akreditacije ako se druže s Igorom. U Splitu se često čuje jedna riječ u običnom i konvencionalnom razgovoru… ludilo! Stvarno je to ludilo koje je dovelo do mraka na Poljudu.

Charles Beard, američki povjesničar, jednom je napisao: “Samo kad je dovoljno tamno vide se zvijezde“.

Želimir Hericigonja je književnik. Možda je studirao i diplomirao za književnika. K’o nekad u Kini za vrijeme Mao Ce Tunga. Gledam njegov opus. “Vodenjak i stara kruška”, ”Poštar i Zeko Brzonogi”, ”Maslačkova kruna”… U zadnjem broju ‘7 Dnevno’ dobio je dvije strane za obračun s “rigidnom desnicom, školskim ravnateljima i učiteljima… već etabliranim i poznatim predstavnicima desnice, kao i udrugama blisko umreženim sa Crkvom“. Očešao se naš Želimir i o moju klijenticu Judith Reisman i skinuo joj “maslačkovu“ krunu sa glave.

Doktorica znanosti, aktivni borac protiv pedofilije našeg je književnika naljutila jer je stekao dojam da bi naši “bukači… na čelu kurikularnog tima najradije vidjeli kontraverznu Judith Reisman, američku doktoricu komunikologije, koja i u poznoj dobi od 83. godine još uvijek putuje svijetom i pompozno promovira svoj krajnje konzervativan svjetonazor“. Amen! Taj njezin nazor je samo dosljedna i svakodnevna borba protiv nadiruće pedofilije.

Naravno, naš progresivac misli da bi on, da je imao sreću školovati se u školstvu koje su osmislili Blaženka Divjak i Boris Jokić, napisao nešto što bi bilo čak bolje od brzonogog zeke. U retrogradnom školskom sustavu bez tableta i kompjutora nitko nije “kritički razmišljao“. Zato je Krleža u Baladama Petrice Kerempuha tom narodnom lakrdijašu sagradio spomenik bez premca u europskoj književnosti. Bez “kritičnog razmišljanja“. Nije nam trebao ni švicarski Til Eulenspiegel ni mađarski Matijaš Grabancijaš kojeg je našim mentalitetima i govoru približio Tituš Brezovački.

Obrazovnu reformu komentirali su i mnogi “ognjištari“ kao što je akademik Vladimir Paar te stotine istaknutih stručnjaka iz škola, sveučilišta, znanstvenih instituta i HAZU-a. Akademik Krešimir Nemec ima različiti stav od našeg književnika koji se voli potpisivati kao književnik.

Kaže akademik Nemec: “Posredi je teško prohodan tekst, pisan zamornim metodičko-didaktičkim meta jezikom prepunim birokratskih fraza i mutnih sintagmi…“ Eto, toliko o tvrdnji dječjeg književnika: “Onda su tu iskočili i uvijek isti bukači koji iz pseudo moralnih i vjerskih razloga osporavaju državi da bez njihove suglasnosti autonomno uređuje i određuje novi nastavni program…“ No, naš književnik je prokužio tko su ti koji krajnje orkestrirano, bučno napadaju i blate ministricu Blaženku Divjak.

Pazite, naš Želimir želi nas uvjeriti da su to oni: “koji su počeli javno minorizirati patnje onih nesretnika koji su bili zatočeni u Sabirnom logoru Jasenovac… tako neki pojedinci s desnog političkog spektra besramno prosipaju “bisere“ da se u tom logoru samo radilo i dobro zabavljalo(!!?) Možda književnik misli na Stipu Mesića i njegove video snimke u kojima tvrdi da se u Jasenovac išlo “da se spasi glavu“.

Ali da ovaj osebujni književnik zna i povijest bolje nego nevolje “Zeke i mrkve“ pokazuje i ovaj citat: “Mislim da se uvaženom povjesničaru profesoru Hrvoju Klasiću s Filozofskog fakulteta u Zagrebu smrači pred očima nad takvim krajnje nakaradnim pseudo znanstvenim tumačenjima laika željenih svjetala pozornice i društvene prihvaćenosti”. To, druže Želimire, to!!! Laik željan svjetala pozornice i društvene prihvaćenosti! Još kad bi na tu lijevo naherenu pozornicu mogao izaći držeći se za rukicu s ”istoričarom” Hrvojem Klasićem, nitko sretniji od književnika koji se mora i potpisati kao književnik.

Dvije stvari me na kraju kopkaju. Nije li možda Želimir Hercigonja-književnik ovaj bijeg od ”Vodenjaka” te ”Poštara i Zeke” u obliku ovako infantilnog teksta poslao Pupovčevim Novostima… pa je pošta, znate kako to već ide, zabunom usmjerila na 7 Dnevno. Druga stvar koja me muči je na koga je Fjodor Mihajlovič Dostojevski mislio kad je napisao 1860.g. svoj roman “Idiot“?

Ovo drugo pitanje izgleda da ipak nije tako mistično. U svakom slučaju, pomalo je i romantično da je ministrica Blaženka Divjak postala femme fatale našeg književnika. Naravno na hrvatski način. Međutim, u kakvoj je to uzročnoj vezi s eksperimentalnom fazom kurikularne reforme u hrvatskim školama te sa Sabirnim logorom u Jasenovcu, e, to znaju samo Zeko brzonogi i profesor obožavatelj Hrvoja Klasića.

Idemo malo citirati tipa koji se nije školovao po programima Divjak-Jokić. To je Albert Einstein koji je još davno rekao: ”Samo dvije stvari su beskrajne. Svemir i ljudska glupost, time da za svemir to još nije sigurno”.

Subota je 8. rujna. Arena Zagreb. Za razliku od one antifašističke u Puli, u ovoj se pjeva Thompson. Bez straha od Miletića i Jakovčića. Pozvao ga je Filip Hrgović. Ogromni momak iz Dubrave koji si polako, ali sigurno krči put prema samom vrhu svjetskog boksa.

Kad se zaorilo “Geni, geni kameni…“ Arena je eksplodirala. Zlobno se smješkam. Kakav bi tek urnebes bio da tamo pjeva, recimo, Bajaga…, a boksaju Dragec Pilsel i Goran Gerovac zajedno protiv Denisa Kuljiša koji je po tko zna koji put prešao na pravu stranu.

No, hajmo se malo uozbiljiti. Vraća nam se dobri stari Gazimestan. Dok je Sloba 1989.g. izgovarao legendarnu poruku “Niko ne sme da vas bije…” (dok ja ne kažem da mogu – op.aut.) u Gazimestanu je vrijedilo demokratsko pravilo Gazi, gazi Šiptare… Danas kosovski specijalci čuvaju Vučića. Ne čuje se ”Gazi, gazi Šiptara!” ali se prvi put čuje za jezero dugačko 24 km – Gazivode s najvećom nasutom branom u Europi, visine od 107 metara.

Kad bi Kosovo isključilo dotok vode u tu hidroelektranu, bez struje bi ostalo oko 700.000 ljudi. Oko 80% površine Gazivode nalazi se u općini Zubin Potok, s većinskim srpskim stanovništvom.

Zašto vas gnjavim s tim statistikama. Jer će to jezero i rudnik Trepča biti nova tempirana bomba na “brdovitom Balkanu“. To je srpsko “vekovno jezero i vekovni rudnik“ što je možda činjenično i točno. Ali ima zapravo mali problem, a taj je da se i Gazimestan i Gazivode nalaze u drugoj međunarodno priznatoj državi, a tamo više nema ”gazi, gazi Šiptare…” I sve je počelo u ljeto 1990.g. s balvanima na “vekovnim“ srpskim zemljama.

Nastavilo se sa SAO Krajinama, maštalo se i o SAO Paulu u Brazilu jer i tamo ima srpskih grobova, a sada eto završava u Gazivodama u Zubin Potoku na sjeveru Kosova u drugoj državi. Ni malo spektakularno… tamo su tvrdi i nimalo blagi brđani. Ne daju svoje. Spremni su i poginuti.

Nisu oni kao u pulskoj Areni, ili kao Jakovčić i Miletić, oni nemaju Drageca Pilsela, Gorana Gerovca, Branimira Pofuka, Antu Tomića, Juricu Pavičića, Vedranu Rudan, Igora Mandića, Markovinu, Jakovinu, Klasića, Hercigonju, Radu, Vitasa, Krasneca… Njima orijunaši ne diktiraju kako će voditi najpopularniji dalmatinski nogometni klub.

Na kraju krajeva oni su nešto naučili iz tragične povijesti Lijepe naše. Još uvijek stvaraju državu… oni znaju protiv koga su se borili za razliku od ”istoričara” Klasića koji se je u Domovinskom ratu borio protiv “zlih ljudi.“ Uglavnom, skoro je izvjesno da će Vučićev Gazimestan proći isto kao i Slobin. Srbija je kao država prvi puta priznata 1878.g. Tada je bila bez Vojvodine, Sandžaka i Kosova. Vraća li se danas polagano Srbija svojim korijenima iz 1878. godine?

Znate li kako je Radio Priština dao najkraću vijest o smrti Slobodana Miloševića?
”Danas je u Beogradu tmurno i minus jedan”.

U SDP-u smjenjuju Bernadića. “Progresivni“ tisak tvrdi da je protiv njega 90% članstva, ali je on žilav i ne da se smijeniti. Možda da Žonja, Toma i ostatci partije povise taj postotak na 110%, kao u stara dobra vremena kad je “poštena“ inteligencija mogla sve.

Ne da se ni Donald Trump. Nevažno je što je po lijevoj medijskoj falangi ogromna većina Amera protiv nestašnog Donalda. Međutim, zastrašujuće je kako Trumpa uporno, iz dana u dan, ruše Željko Trkanjac, Tomislav Krasnec…redakcije Jutarnjeg, Večernjeg, Slobodanke, kupusovog Lista, Indexa, Net.hr, Denis Latin, N1 i nepoznati i marginalni New York Times, Naš Hajduk, Boris Miletić… Uglavnom, loše se piše Trumpu kad su svi hrvatski ljevičari protiv njega! Zadnji vapaj “demokratske“ javnosti poslan je preko Jutarnjeg u petak 7. rujna kad je Željko Trkanjec trkeljao i nadao se: “Generali stoje iza rušenja Trampa?“ Da bi se srušio rigidni desničar dobro dođu i generali. Nešto k’o kad je bio srušen s vlasti Augusto Pinochet.

Nakon njegovog pada Čile je do danas ostao najjača gospodarska i vojna zemlja u Južnoj Americi. Šteta što je mrski Augusto svrgnuo marksistu Sakvadora Allendea jer smo uz Kubu mogli uživati i u čileanskom marksizmu. Zapitat će se neki kakve veze ima Pinochet s Trumpom? Onaj tko je živio u SAD-u, a ja sam bio tamo više od šest godina, zna što je prioritet prosječnog Amerikanca.

Politika, a naročito međunarodna, Amerima je debelo na zadnjem mjestu. Njih prvenstveno zanima zaposlenost i plaće radništva, dobar život je apsolutni prioritet. Bio bi i previše dosadan da sad statistički dokazujem kako su zaposlenost i plaće Trumpov adut na kojima će slomiti zube svi Trumpovi protivnici, a napose našmrcani Hollywood i ljevičarski mediji. Priglupo prizivanje generala i objavljivanje anonimnih pamfleta u The New York Timesu podsjećaju na gađanje tvrđave jajima. Američki radnici ne puše te ljevičarske fore.

Abraham Lincoln je napisao: “Jednom možete prevariti sve ljude, a neke ljude možete prevariti i uvijek. No, ne možete uvijek varati sve ljude“.

Potres u Vukovaru osjetio se i u okolici, a naročito u središnjici HDZ-a. Gradonačelnik Ivan Penava najavio je da će 13. listopada održati prosvjed protiv rada odnosno nerada državnih institucija. Inače 13. listopad 1991.g. je dan kad su hrvatske snage zadnji puta pokušale proboj u grad. Cilj protesta je Ministarstvo pravosuđa, Glavni državni odvjetnik, MUP, obavještajne službe. S punim pravom Penava govori o “deset tisuća dana šutnje“.

Nedavno je lišen slobode čovjek koji je bio zapovjednik logora u Manjači kroz koju je prošlo oko 30.000 logoraša. Naš Dane je prije toga devet puta ulazio u Hrvatsku, obično na proslavu 27. srpnja u Srbu. Devet godina osumnjičeni za ratne zločine bauljaju po RH, a da ih nitko ne pita za zdravlje. Ministar pravosuđa kaže da je vrlo važno da su tužiteljstvo i sudovi neovisni. Oni su doista ne-ovisni o radu. Možda se do 13. listopada trgnu. Teška su vremena, a novaca nema. Stare fore.

Ralph Waldo Emerson je napisao: “Je li se ikada dogodilo da vrijeme nije bilo teško i da je novaca bilo dovoljno?“

Zvonimir Hodak / 7Dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hrvatska na oprezu: U BiH se vraća stotinu boraca ISIL-a, SOA pojačava provjere

Objavljeno

na

Objavio

U hrvatskim sigurnosno-obavještajnim krugovima čude se što se u BiH i dalje kroz medije “štancaju” priče o navodnoj involviranosti Hrvatske u pokušaj naoružavanja radikalnih islamista u BiH.

U takvom nelogičnom i opasnom uključivanju bošnjačkog dijela političkog vrha i obavještajne zajednice u BiH u politizaciju borbe protiv terorizma pokušava se ipak pronaći razlog zašto u BiH sabotiraju tu borbu.

Jedan od razloga, osim destabiliziranja hrvatskih političkih kadrova poput glavne tužiteljice Gordane Tadić (suđenja ISIL-ovcima povratnicima!), bojazan je političkog vrha i obavještajne zajednice od povratka stotina bivših ISIL-ovaca sa sirijskog i ratišta u Iraku, piše Davor Ivanković / Večernji list

Povratak ISIL-ovaca pod tabuom

Dio bošnjačke politike tu je temu tabuizirao i čini sve kako bi se u javnosti što manje čulo i saznavalo o tom problemu s kojim se BiH već suočava. Opet, čudno, jer ta je tema za BiH od životne važnosti i tu joj treba i pomoć partnerskih službi.

Prema podacima poznatim kako hrvatskim tako i BiH sigurnosnim krugovima, iz BiH je na ratišta Sirije otišlo oko 240 osoba i najveći dio njih priključio se ISIL-u. Računa se da je 90-ak njih poginulo, a 50-ak već vratilo u BiH. Očekuje se da uskoro slijedi i povratak stotinjak BiH ISIL-ovaca i nitko još ne zna što s njima činiti i kakve opasnosti oni unose svojim povratkom u zemlju.

U BiH imaju informacije da se većina njih nalazi u kurdskim zatvorima, a Amerikanci su već jasno dali do znanja zemljama iz kojih su regrutirani ISIL-ovci da ih te države moraju primiti natrag.

Pravosudna praksa u BiH prema ISIL-ovcima povratnicima bila je blaga. Neki su se od njih izvukli tek s novčanom kaznom, a nekima je suđeno i očekuje se da će u zatvorima provesti najviše dvije do tri godine. Radikalizirane žene i supruge ISIL-ovaca s BiH državljanstvom, koje se s djecom nalaze u kurdskim kampovima, po povratku u BiH uopće ne procesuiraju.

Među 43.000 stranaca koji su lani dobili boravak i radnu dozvolu u Hrvatskoj, našlo se i oko 15.000 Bošnjaka iz BiH. Oni su, kako potvrđuju i hrvatski poslodavci, među najpoželjnijim stranim radnicima koji su u Hrvatsku dobrodošli.

Međutim, jedan dio od tih tisuća Bošnjaka bio je sigurnosno zanimljiv hrvatskim državnim sigurnosno-obavještajnim institucijama, kao i dio od desetaka tisuća Bošnjaka koji više puta godišnje putuju kroz RH ili u njoj studira.

Nakon razgovora s hrvatskim operativcima nekoliko njih izgubilo je radne dozvole i vratilo se u BiH. To se u pravilu dogodilo onima za koje se ispostavilo da su se radikalizirali idejom ISIL-a te onima koje su operativci ispitivali kao bivše pripadnike Armije BiH, a čije su postrojbe u ratu 90-ih djelovale u Srednjoj Bosni i sudjelovale u ratnim zločinima nad Hrvatima.

Sudbina nekoliko njih sada se u režiji vrha bošnjačke politike i njihovih ljudi unutar sigurnosnog sustava publicira putem njima sklonog online magazina “Žurnal.info”. U hrvatskim sigurnosno-obavještajnim kuloarima sve te medijske publikacije Bošnjaka koji su izgubili radne dozvole promatraju s čuđenjem jer je očito da u BiH medije cure obavještajne informacije koje su izmjenjivane između hrvatske SOA-e i BiH OSA-e.

A neke do operativnih obrada spominjanih BiH državljana obavljene su čak po zahtjevu OSA-e jer je njima, iz nekih razloga, bilo jednostavnije da to obave naši, a ne njihovi operativci.

Takvim curenjem informacija spomenuti mediji u BiH, kao i njihovi pokrovitelji, rade veliku štetu i Hrvatskoj i BiH, kao i obavještajnim agencijama partnerskih EU država, jer se šalju signali radikaliziranim osobama među Bošnjacima o tome kakva ih obrada čeka ako ih presretnu hrvatski operativci. Takve se stvari u obavještajnom svijetu ne čine, pogotovu ako je riječ o službama koje na papiru imaju isti interes – borbu protiv terorizma.

Zbog afera – jači nadzor

U javnost je iz BiH, a kroz nastup ministra sigurnosti Dragana Mektića proturena i besmislena teza da su operativci SOA-e vrbovali BiH radikale kako bi bili njihov izbor među vehabijama te da prebacuju naoružanje za radikalne islamiste iz RH u BiH.

Teze, jer dokazi nisu podastrijeti, o tome da bi RH željela naoružavati potencijalne teroriste u BiH nigdje među partnerskim službama SOA-e u EU i svijetu nisu pale na plodno tlo, nitko im ne vjeruje jer Hrvatskoj nisu potrebne crne operacije koje bi stvarale opasnost za RH samu!?

Kako u sigurnosno-obavještajnoj zajednici u RH nisu sigurni da njihovi BiH kolege u prilici profesionalno obavljaju posao nadzora radikaliziranih selefija, odlučeno je da se pojačaju sigurnosne mjere, pa će SOA još jače nadzirati radikalizirane BiH ISIL-ovce i simpatizere.

RH je to dužna jer uvozi desetke tisuća radnika iz BiH, a i stoga što svoja saznanja dijeli s partnerima. Iduće godine će, primjerice, SOA predsjedati Protuterorističkoj skupini koju čine EU plus Norveška i Švicarska.

BiH može postati najnesigurnija država jugoistoka Europe

Iz činjenice da se u bosanskohercegovačkom online magazinu Žurnal.info sada čak tvrdi kako je i tijekom rata 90-ih Hrvatska namjerno u BiH ubacila na tisuće mudžahedina i terorista koji su posijali klicu vehabizma u BiH i organizirali terorističke kampove (!), jasno je da se ovom aferom i ovakvim “argumentima” možda priprema i svojevrsni alibi ako se, po povratku ISIL-ovaca i pogorša situacija u BiH i počnu terorističke akcije.

Za pokretače ove afere, Hrvatska će očito biti krivac i za bujanje terorizma u BiH. Sigurno je, pak, da je afera usmjerena naročito na hrvatski kadar, Gordanu Tadić, novu glavnu tužiteljicu od koje sigurnosno-obavještajne strukture u BiH zaziru jer je – započela proces provjera diploma. Javna je tajna da brojni operativci, pa i oni u vrhu OSA-e imaju krivotvorene diplome.

I mediji u BiH objavili su da je Mektić u sigurnosne strukture zaposlio brojnu rodbinu s krivotvorenim diplomama, a i sama diploma ministra je upitna. On sam kaže da je navodno diplomirao kriminalistiku na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1989. godine.

U svemu bošnjačka politika relativizira terorističke prijetnje koje, kažu, i nisu toliko ozbiljne. Podaci obavještajnih službi, pak, kažu drukčije – BiH je lonac u kojem postoje tisuće pripadnika vehabizma, vraćaju se stotine ISIL-ovaca, a u četiri teroristička napada teroristi su bili vehabije. BiH, definitivno, može postati jedna od najnesigurnijih država jugoistoka Europe.

Komšićev čovjek terorizmom bi plašio turiste na Jadranu

Kolika je spremnost za montiranje afera, dokazuje i objava na Facebooku Nihada Hebibovića, savjetnika, pa glasnogovornika Željka Komšića koji je na Facebooku objavio ovo o K. Grabar-Kitarović: “Ova foka opet sere jebo joj islam mater sljedece ljeta treba lagano pustit pricu kako vehabije opsjedaju Jadran pa da vidimo koliko turista doc da se kupa evo ja cu se potrudit da to maksimalno ispinujem treba ih doves u situaciju da govore, e pa cekajte, znate nema tih vehabija toliko nije tacno kad pukne jedna vijest… Nadomak Splita gore negdje kod bihaca teroristicki kamp prijete da ce djelovat u dalmaciji.“ Pravi “hrvatski” kadar u Predsjedništvu BiH koji će “zaspinati” teorističku opasnost na Jadranu!?

Davor Ivanković / Večernji list

 

Kolinda Grabar-Kitarović i MVEP: Mektićeve izjave su tendenciozne političke konstrukcije

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Bitka se nastavlja, i mi ćemo na kraju pobijediti

Objavljeno

na

Objavio

Bitka se nastavlja, i mi ćemo na kraju pobijediti , kao i uvijek, nakon što izgubimo puno energije i uz mnogo žrtava, baš kao i u srpskoj agresiji na Hrvatsku u kojoj je stradao mučenik za hrvatski jezik, dr. Ivan Šreter.

Vrijeme skokovito, palo je nešto kiše nakon velike suše u Slavoniji kojom lutam zadnjih tjedana, malo istočnom malo zapadnom, stanje uglavnom dešperatno osim u Osijeku koji je ipak i nadalje snažan sveučilišni i kulturni centar, a budući da ondje nisam bio nekoliko godina jako me je razveselila obnova Tvrđe koja izgleda sve bolje, posebno glavni trg sa spomenikom koji podsjeća na kugu, sličan onome u Požegi. Zadnja velika kuga u osamnaestom stoljeću spaja ta dva grada u osobi Franje baruna Trenka koji je bio u osječkoj tamnici u vrijeme požeške kuge i tako se spasio od bolesti, ali ne i njegova žena i djeca – cijela je njegova obitelj poumirala, što je na Trenku ostavilo traga, pa se i njegova bezumna, samoubilačka hrabrost može tumačiti i kao posljedica tih trauma. Nego, nastupajući u Osijeku (Državni arhiv) pred školskom, a onda i odraslom publikom, shvatio sam da najveći broj njih ne zna tko je bio Trenk. Zapanjujuće. A bio je, premda Prus porijeklom, slavonski vlastelin od formata, veleposjednik s imanjima od Nuštra do Pakraca.

Tako dolazimo do Pakraca, odnosno do Lipika koji je neko vrijeme također bio u Trenkovu vlasništvu. U doba srpske agresije Trenk nije bio živ (bilo je pobuna Vlaha i u njegovo vrijeme), ali je bilo mnogo odvažnih trenkova, hrvatskih branitelja, među njima i sadašnji gradonačelnik Lipika Vinko Kasana, nazočan prošle subote dodjeli nagrada za najbolju hrvatsku riječ, svečanosti u suradnji Zaklade dr. Ivan Šreter i časopisa „Jezik“. Ove godine više no dostojno obavljenoj, pred punom dvoranom u lipičkom lječilištu koje je (na žalost ne u cijelosti) obnovljeno i moglo bi postati što je nekad bilo, središte kontinentalnog turizma u Hrvatskoj – u vrijeme Austro-ugarske nadaleko poznato, u rangu Baden Badena (ne mucam) , u Kraljevini Jugoslaviji drugo turističko mjesto po broju posjetitelja (oba u Hrvatskoj, naravno), a ni komunističko razdoblje nije se odreklo te atrakcije čija dragocjenost izvire iz više od dvjesto metara dubokoga bunara. Liječili su se ondje i ljudi s toga područja, Hrvati, Srbi i ostali. Jedan od liječnika bio je dr. Ivan Šreter, intelektualac katoličke provenijencije, pomagao svima, vozio pacijente svojim automobilom i u sela nastanjena Srbima, kad drugog prijevoza nije bilo. Devedeset je postao ravnateljem bolnice, a bio bi i danas da ga Srbi nisu ubili u ljeti 1991.

O njegovu je životu na spomenutoj svečanosti prošle subote prikazan film Dražena Bušića „Časnik mirotvorac“. Naslov nije slučajan, Šreter je bio humanist i mirotvorac, a riječ časnik povezana je s njegovom sudbinom, s aferom sredinom osamdesetih je nekom oficiru u povijest bolesti upisao riječ časnik, što je izazvalo bjesomučne napade režimskoga tiska (štampe) i njenih trabanata u obliku Gorana Babića i sličnih, a Šreteru dosuđena zatvorska kazna zbog koje je štrajkao glađu i prekinuo štrajk na zamolbu velikoga zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Franje Kuharića. Vratio se na posao, ali grijeh nije zaboravljen, to više što se Šreter upustio u politiku, to jest postao vodećom ličnosti Hrvatske demokratske stranke na tom području i svjesno stavio glavu na panj, računajući (i govoreći) da njega Srbi ne će dirati jer je mnogima pomogao i ugledan je.

U dokumentarnom su filmu i njegovi govori u to vrijeme, ni jedna riječ nije ispunjena ničim drugim do molbama (u stvari) upravljenim Srbima, da ne potežu oružje, što su tada već činili, da se smire. A oni su nasuprot tomu sve više divljali, dočekali i doktora na „kontrolnoj tački“ u Kukunjevcima, odveli ga u logor Bučje, teško mučili i ubili. Još je jedan liječnik bio s njim, i preživio, taj je zadnji vidio dr. Šretera i hranio ga bobicama kupina koje su rasle uz ogradu logora. Po svjedočanstvu Degoricije, Šreter je trebao biti zamijenjen za dva srpska liječnika uhićena u Sisku jer su dostavljali materijal pobunjenicima, a „posrednik“ je bio M. Pupovac. Đuro Brodarac je oslobodio ona dva liječnika, a Šretera hrvatska strana nije dobila, poslije se ustanovilo da je već odavno mrtav, a tijelo mu nije pronađeno ni do današnjega dana. Sve je to više-manje poznato. U filmu se (uz mnoge intelektualce i političare iz toga vremena, pojavljuje i Đakula, „politički vođa“ pobunjenih Srba nu tom kraju. Đakula danas mirno šeće Pakracem, a Pupovac je… no, ne trebam vam govoriti. Samo je Šreter mrtav. Džakula govori u kameru da ništa o tome ne zna.

To kako su Srbi i srbizirana JNA razorili Lipik i Pakrac usporedivo je samo s Vukovarom. Lipik je oslobođen u prosincu 1991., prvi veći grad oslobođen u Domovinskom ratu. Praktički sravnjen sa zemljom u srpskim divljanjima od sredine devedesete godine – bolnice i lječilište uništeni, crkva srušena, razorena ergela i lipicanci prevezeni u Srbiju, gdje su ih srbijanski seljaci natjerali da vuku plugove. I danas se u Lipiku, premda rane iz godine u godinu bivaju sve manje, vide tragovi bjesomučnika, šrapneli u pročeljima, ali i znameniti Kursalon stoji kao ruina, zaštićen samo improviziranim krovom da sve ne nestane. Šreteru je posvećena obnovljena stara zgrada Kamenih kupka, njegov je lik na fotografiji u predvorju.

Na dodjeli nagrade (nagrada) nazvane po dr. Ivanu Šreteru govorili su i ljudi koji su s njima surađivali. Za najbolju novu hrvatsku riječ izabrana je riječ zapozorje (profesorica hrvatskog iz Vinkovaca Lidija Stević Brkić), drugo je mjesto osvojio poznati književnik i diplomat Drago Štambuk (riječ oznak trebala bi zamijeniti sveprisutni „brend“, treća nagrada za riječ bolješkinja došla je u ruke profesorici iz Splita Carmen Lešina. Nagrade je dodijelila glavna urednica „Jezika“, poznata jezikoslovka Sanda Ham, govorio je prof. emeritus Čatić, a zatim i ja, ne samo kao član povjerenstva. Budući da je taj moj govor pod naslovom „Gdje je dr. Šreter, gdje je hrvatski jezik?“ možda zanimljiv i čitateljima ove rubrike, objavljujem ga u cijelosti.

„Dodjela nagrade nazvane po dr. Ivanu Šreteru prava je prilika da se osvrnemo na stanje hrvatskoga jezika danas, nakon skoro trideset godina postojanja samostalne, demokratske hrvatske države. I odmah treba reći: nije dobro. Hrvatska ne štiti hrvatski jezik, ostavlja ga u stanju neuređenosti i neurednosti, kao i mnoga druga područja, kao i samu sebe. Paradoksalno je to, ali i razumljivo jer ne postoji jedna hrvatska država nego dvije ili tri – nacionalna država hrvatskoga naroda zapisana tim riječima u Ustavu, duboka država koja uspješno zauzima institucije, a korijeni su joj labradorski i protuhrvatski, i treća koja se pojavljuje u obliku nejasne državne vlasti bez odlučnosti i bez državnika. Opisana trodioba vlasti, da budem sarkastičan, preslikava se na jezično i jezikoslovno polje gotovo kao u zrcalu.

Znači, u Ustav stoji hrvatski jezik kao službeni jezik u Hrvatskoj, što lijepo zvuči. Iz Ustava i na temelju Ustava proizlaze zakoni, ali u jezičnom polju ništa se od zakona nije pojavilo. Nemamo zakon o uporabi hrvatskoga jezika, nemamo zakonom propisan službeni pravopis, od ukinuća Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika nemam ni autoritativno tijelo koje bi arbitriralo u normativnoj sferi. Ono što sada imamo jest bezakonje koje si uređena država ne smije dopustiti, a takvo je stanje plodno tlo za razne sitne i krupne ubode u tijelo hrvatskoga jezika, sve do negiranja posebnosti hrvatskoga jezika i povratka na serbokroatistička stajališta.

Više no drugdje, takve su tendencije vidljive u svakovrsnim medijima gdje ima neznanja i neškolovanosti, ali i namjerne uporabi riječi koje ne pripadaju hrvatskom jezičnom korpusu – a zašto i ne bi kada nikakve sankcije ne postoje. To je otprilike kao da s vozite cestama bez prometnih znakova, ili zbunjujućih. Narod se zgraža, skupa sa svima nama, pa i oni koji nemaju silnu naobrazbu osjećaju da je taj kaos programiran.

Osjećaj nije znanstvena, jezikoslovna kategorija, ali je onaj čuvstveni temelj na kojemu je građeno nepogrješivo prepoznavanje što jest, a što nije hrvatski jezik, i to je znanje urođeno hrvatskom čovjeku – bez obzira iz kojega narječja i govora dolazi svjestan je cjeline jezika i činjenice da je dionik i govornik jednoga te istog posebnog i među brojnim drugim jezicima jedinstvenog jezika upravo po bogatstvu svojih sastavnica, koje ni povijesno-političke okolnosti i razdvojenost, pa ni zemljopisna odvojenost nikada nisu toliko udaljile da zaboravi ono bitno, da je riječ o istom jeziku hrvatskoga naroda. Ta je svijest postojala od početaka pismenosti i književnosti na povijesnom hrvatskom prostoru, kao i težnja u sljedećim stoljećima da se na dodirima narječja i književnik djela koja im pripadaju, stvori općehrvatski standard, donekle s pravom nazvan književnim jezikom, ili još točnije jezikom hrvatske nacije.

Postojala je rečena svijest u svim tragičnim vremenima osobito dvadesetoga stoljeća u kojemu su hrvatski pitanje i naziv hrvatskoga jezika bili u istoj gorkoj, ali i slavnoj čaši, pa je Hrvatskom proljeću prethodila Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga jezika, a prekidu šutnje i pokretu za ostvarenjem samostalne države prethodilo je odbacivanje podmuklom amandmana kojim se svršetkom sedamdesetih iz Ustava tadašnje SRH htjelo izbaciti hrvatski književni jezik, Potonji događaj, na koji se čisto zaboravlja, bio je prva uspješna obrana od agresije koja je vrlo brzo prerasla u oružanu i zaprijetila opstanku hrvatskoga naroda. No i nju nismo svladali nakon mnogo izgubljenih života i razorenih gradova, među kojima je Lipik, uz Vukovar, najviše stradao.

Što se događalo u mladoj hrvatskoj državi, možda je najbolje ilustrirati sudbinom Hrvatskoga pravopisa Stjepana Babića i suradnika. Spaljen na lomači u vrijeme naznake sloma Hrvatskoga proljeća, a tiskan potom samo u Londonu u okrilju iseljenika, čuveni Londonac pojavio se opet u domovini devedesete i doživio niz izdanja, korak po korak vraćao se izvorima i povijesti hrvatskoga jezika, pažljivo skidajući naslage odbačenog serbokroatizma. U drugom povratku presvučenih komunista ministar Jovanović izveo je jezični udar, sječu jezikoslovnih knezova, dekretom ukinuo Vijeće za normu, a na čelo Instituta za jezik i jezikoslovlje doveo svog imenjaka s prvenstvenom zadaćom da izradi novi pravopis, da zavara publiku i naslovom i učini korak natrag. Kada je opet došla na vlast opcija tzv. desnog centra, ništa se nije promijenilo, Institut se samoproglasio autoritetom za normu, te sada imamo što imamo, a Institut se uz to pretvorio u trgovačku firmu. Njegovi se proizvodi guraju u škole, gdje nastava hrvatskoga jezika ionako fluidna, premalo mu je sati posvećeno, a što je donio novi uputnik koji neznalice nazivaju kurikulumom, tek će se vidjeti. Za sada je poznato da nastavnicima nije zanimljiv. I poznato je da su svi živi književnici izbačeni iz lektire.

Vlast (to jest HNS komponenta u koaliciji) uskraćuje potporu časopisu „Jezik“ koji izlazi od 1952. godine i u svim je olovnim vremenima čuvao čast hrvatskog jezikoslovlja. Akademija je pacificirana, što je točno nedavno rekao akademik Davorin Rudolf koji po struci nije jezikoslovac, ali je intelektualac od formata. Svojedobni istup Društva hrvatskih književnika je ignoriran. Iz država u koje su se u zadnje vrijeme masovno iselili Hrvati, stiže vapaj za hrvatskim školama, na koji nitko iz domovine, sa službene razine, ne odgovara. Ti naši novi iseljenici imaju već djecu koja hrvatski jezik jedva razumiju.

To je, znači, ukratko opisan odnos državnih vlasti, u koje je duboko ušla duboka država. Ta usporedna država ima naravno i svoju vlastitu prljavu politiku i svoje projekte poput otvorenog zagovaranja srpskohrvatskog u obliku zajedničkog, nepostojećeg, valjda regionalnog jezika koji nazivaju i štokavskim. Zagovornika ima, i oni ne dolaze čak i iz krugova hrvatskih jezikoslovaca, poglavito s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, pa u onu propalu, protuustavnu izjavu o zajedničkom jeziku potpisali i neki veleumovi s katedre za kroatistiku. U njihove diple sviraju i mnogi europski slavisti, s iznimkom Bagdasarova i Auburgera. Na mnogim je europskim sveučilištima serbokroatistika i nadalje nazočna, forsira se stara sablast pod novim BHS imenom, bez obzira što je hrvatski jezik prihvaćen kao jedan od službenih jezik Europske unije. No, i tu ima novosti: prije tjedan dana stigla je u javnost vijest iz Europskog parlamenta da bi trebalo izostaviti tri jezika – irski, malteški i hrvatski, navodno zbog nedostatka prevoditelja.

Nadonosno je što u Hrvatskoj postoji uporan pokret otpora, postoje nakladničke kuće poput Školske knjige i jezikoslovci koji održavaju vatru. Spomenut ću ovom prilikom Sandu Ham, Marija Grčevića i Natašu Bašić, budući da su povezani s nagradom „Dr. Ivan Šreter“. Školska gramatika Sande Ham doživjela je brojna izdanja i iznimno je popularna među nastavnicima i profesorima.

Bitka se nastavlja, i mi ćemo na kraju pobijediti , kao i uvijek, nakon što izgubimo puno energije i uz mnogo žrtava, baš kao i u srpskoj agresiji na Hrvatsku u kojoj je stradao mučenik za hrvatski jezik, dr. Ivan Šreter. Hrvatska javnost ne zna dovoljno o njemu, a ne zna ni kakvu je podlu ulogu u njegovu slučaju imao Milorad Pupovac, koji i dan-danas misli o Šreteru kao i onda, te usred Hrvatskoga sabora nedavno galami na zastupnika koji ga na Šretera podsjeća, ovim riječima: „To vam je brat, njemu ste najsličniji i po tome kako govorite. Meni niste, ni vi ni on.“

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari