Pratite nas

Kolumne

HODAK: Na koga je Dostojevski zapravo mislio kad je (na)pisao ‘Idiota’?

Objavljeno

na

Hajmo početi s najlakšom temom – nogometom. On je zbog legendarnog finala u Moskvi ušao u sve domove Lijepe naše. Ma, domove… u sve kuhinje. Što je uspjeh ravan srebrenoj medalji?

Društvo prijatelja Hajduka iz Njemačke otkazalo je nastup Mladenu Grdoviću “zbog podrške hrvatskoj nacionalnoj momčadi“ u Rusiji, tako javljaju dobro obavještene Sportske novosti.

Grdović ima tetoviran grb bijelih na ruci. Vjerujem da su i njemački orijunaši, koliko god im to bilo mučno, gledali doček Vatrenih na splitskoj Rivi. Taj hrvatski ponos, nepatvoreno veselje s Perišićem, Strinićem, Šubašićem, Lovrom Kalinićem, Rebićem… rezultiralo je čvrstim nacionalnim nabojem i ponosom diljem cijele Hrvatske.

Split se još jednom pokazao kao najhrvatskiji grad u RH, ali ujedno i grad sa žilavom, tvrdom orijunom čiji krakovi sežu čak i do Njemačke, Kanade i Australije. Crtači svastike nacrtali su se i u Hajduku. Novinar Zdravko Reić, koji je demaskirao sramotnu odluku da igrači na pripremama ne smiju gledati prijenose iz Rusije u kojima igra naša momčad, u roku odmah je izgubio akreditaciju za ulazak na Poljud.

Relativno smo novo i ne potpuno izgrađeno post demokratsko društvo. Neka feralovci, stari ofucani orijunaši, jugo nostalgičari osnuju svoje nostalgične sekte diljem Dalmacije. To pravo pruža im i Ustav RH. No, neka ostave Hajduk puku i onima koji ga neće koristiti za lov u mutnom. Hajduk i Dinamo moraju postati hrvatski Glasgow Rangers i Celtic.

Borba za titulu do zadnjeg kola. Međutim, crtači svastike su žilavi. Bez obzira što su sva četvorica trenutnih izbornika bivši igrači Hajduka Dalić, Gračan, Jarni i Gudelj, njih to ne veseli. Njih veseli samo trenutni položaj Hajduka u prvenstvu RH. To im je čvrsti adut protiv pomirenja juga i sjevera. Što gore to bolje u Hajduku, nogometu i u Hrvatskoj.

Koliko je bolest uznapredovala vidi se i u odnosu aktualnog vodstva Hajduka prema Igoru Štimcu. U svakom prvenstvu RH koje je Hajduk osvojio od 1992.g. sudjelovao je Štimac. Kao igrač ili trener. A sad se treneri otpuštaju, a novinari gube akreditacije ako se druže s Igorom. U Splitu se često čuje jedna riječ u običnom i konvencionalnom razgovoru… ludilo! Stvarno je to ludilo koje je dovelo do mraka na Poljudu.

Charles Beard, američki povjesničar, jednom je napisao: “Samo kad je dovoljno tamno vide se zvijezde“.

Želimir Hericigonja je književnik. Možda je studirao i diplomirao za književnika. K’o nekad u Kini za vrijeme Mao Ce Tunga. Gledam njegov opus. “Vodenjak i stara kruška”, ”Poštar i Zeko Brzonogi”, ”Maslačkova kruna”… U zadnjem broju ‘7 Dnevno’ dobio je dvije strane za obračun s “rigidnom desnicom, školskim ravnateljima i učiteljima… već etabliranim i poznatim predstavnicima desnice, kao i udrugama blisko umreženim sa Crkvom“. Očešao se naš Želimir i o moju klijenticu Judith Reisman i skinuo joj “maslačkovu“ krunu sa glave.

Doktorica znanosti, aktivni borac protiv pedofilije našeg je književnika naljutila jer je stekao dojam da bi naši “bukači… na čelu kurikularnog tima najradije vidjeli kontraverznu Judith Reisman, američku doktoricu komunikologije, koja i u poznoj dobi od 83. godine još uvijek putuje svijetom i pompozno promovira svoj krajnje konzervativan svjetonazor“. Amen! Taj njezin nazor je samo dosljedna i svakodnevna borba protiv nadiruće pedofilije.

Naravno, naš progresivac misli da bi on, da je imao sreću školovati se u školstvu koje su osmislili Blaženka Divjak i Boris Jokić, napisao nešto što bi bilo čak bolje od brzonogog zeke. U retrogradnom školskom sustavu bez tableta i kompjutora nitko nije “kritički razmišljao“. Zato je Krleža u Baladama Petrice Kerempuha tom narodnom lakrdijašu sagradio spomenik bez premca u europskoj književnosti. Bez “kritičnog razmišljanja“. Nije nam trebao ni švicarski Til Eulenspiegel ni mađarski Matijaš Grabancijaš kojeg je našim mentalitetima i govoru približio Tituš Brezovački.

Obrazovnu reformu komentirali su i mnogi “ognjištari“ kao što je akademik Vladimir Paar te stotine istaknutih stručnjaka iz škola, sveučilišta, znanstvenih instituta i HAZU-a. Akademik Krešimir Nemec ima različiti stav od našeg književnika koji se voli potpisivati kao književnik.

Kaže akademik Nemec: “Posredi je teško prohodan tekst, pisan zamornim metodičko-didaktičkim meta jezikom prepunim birokratskih fraza i mutnih sintagmi…“ Eto, toliko o tvrdnji dječjeg književnika: “Onda su tu iskočili i uvijek isti bukači koji iz pseudo moralnih i vjerskih razloga osporavaju državi da bez njihove suglasnosti autonomno uređuje i određuje novi nastavni program…“ No, naš književnik je prokužio tko su ti koji krajnje orkestrirano, bučno napadaju i blate ministricu Blaženku Divjak.

Pazite, naš Želimir želi nas uvjeriti da su to oni: “koji su počeli javno minorizirati patnje onih nesretnika koji su bili zatočeni u Sabirnom logoru Jasenovac… tako neki pojedinci s desnog političkog spektra besramno prosipaju “bisere“ da se u tom logoru samo radilo i dobro zabavljalo(!!?) Možda književnik misli na Stipu Mesića i njegove video snimke u kojima tvrdi da se u Jasenovac išlo “da se spasi glavu“.

Ali da ovaj osebujni književnik zna i povijest bolje nego nevolje “Zeke i mrkve“ pokazuje i ovaj citat: “Mislim da se uvaženom povjesničaru profesoru Hrvoju Klasiću s Filozofskog fakulteta u Zagrebu smrači pred očima nad takvim krajnje nakaradnim pseudo znanstvenim tumačenjima laika željenih svjetala pozornice i društvene prihvaćenosti”. To, druže Želimire, to!!! Laik željan svjetala pozornice i društvene prihvaćenosti! Još kad bi na tu lijevo naherenu pozornicu mogao izaći držeći se za rukicu s ”istoričarom” Hrvojem Klasićem, nitko sretniji od književnika koji se mora i potpisati kao književnik.

Dvije stvari me na kraju kopkaju. Nije li možda Želimir Hercigonja-književnik ovaj bijeg od ”Vodenjaka” te ”Poštara i Zeke” u obliku ovako infantilnog teksta poslao Pupovčevim Novostima… pa je pošta, znate kako to već ide, zabunom usmjerila na 7 Dnevno. Druga stvar koja me muči je na koga je Fjodor Mihajlovič Dostojevski mislio kad je napisao 1860.g. svoj roman “Idiot“?

Ovo drugo pitanje izgleda da ipak nije tako mistično. U svakom slučaju, pomalo je i romantično da je ministrica Blaženka Divjak postala femme fatale našeg književnika. Naravno na hrvatski način. Međutim, u kakvoj je to uzročnoj vezi s eksperimentalnom fazom kurikularne reforme u hrvatskim školama te sa Sabirnim logorom u Jasenovcu, e, to znaju samo Zeko brzonogi i profesor obožavatelj Hrvoja Klasića.

Idemo malo citirati tipa koji se nije školovao po programima Divjak-Jokić. To je Albert Einstein koji je još davno rekao: ”Samo dvije stvari su beskrajne. Svemir i ljudska glupost, time da za svemir to još nije sigurno”.

Subota je 8. rujna. Arena Zagreb. Za razliku od one antifašističke u Puli, u ovoj se pjeva Thompson. Bez straha od Miletića i Jakovčića. Pozvao ga je Filip Hrgović. Ogromni momak iz Dubrave koji si polako, ali sigurno krči put prema samom vrhu svjetskog boksa.

Kad se zaorilo “Geni, geni kameni…“ Arena je eksplodirala. Zlobno se smješkam. Kakav bi tek urnebes bio da tamo pjeva, recimo, Bajaga…, a boksaju Dragec Pilsel i Goran Gerovac zajedno protiv Denisa Kuljiša koji je po tko zna koji put prešao na pravu stranu.

No, hajmo se malo uozbiljiti. Vraća nam se dobri stari Gazimestan. Dok je Sloba 1989.g. izgovarao legendarnu poruku “Niko ne sme da vas bije…” (dok ja ne kažem da mogu – op.aut.) u Gazimestanu je vrijedilo demokratsko pravilo Gazi, gazi Šiptare… Danas kosovski specijalci čuvaju Vučića. Ne čuje se ”Gazi, gazi Šiptara!” ali se prvi put čuje za jezero dugačko 24 km – Gazivode s najvećom nasutom branom u Europi, visine od 107 metara.

Kad bi Kosovo isključilo dotok vode u tu hidroelektranu, bez struje bi ostalo oko 700.000 ljudi. Oko 80% površine Gazivode nalazi se u općini Zubin Potok, s većinskim srpskim stanovništvom.

Zašto vas gnjavim s tim statistikama. Jer će to jezero i rudnik Trepča biti nova tempirana bomba na “brdovitom Balkanu“. To je srpsko “vekovno jezero i vekovni rudnik“ što je možda činjenično i točno. Ali ima zapravo mali problem, a taj je da se i Gazimestan i Gazivode nalaze u drugoj međunarodno priznatoj državi, a tamo više nema ”gazi, gazi Šiptare…” I sve je počelo u ljeto 1990.g. s balvanima na “vekovnim“ srpskim zemljama.

Nastavilo se sa SAO Krajinama, maštalo se i o SAO Paulu u Brazilu jer i tamo ima srpskih grobova, a sada eto završava u Gazivodama u Zubin Potoku na sjeveru Kosova u drugoj državi. Ni malo spektakularno… tamo su tvrdi i nimalo blagi brđani. Ne daju svoje. Spremni su i poginuti.

Nisu oni kao u pulskoj Areni, ili kao Jakovčić i Miletić, oni nemaju Drageca Pilsela, Gorana Gerovca, Branimira Pofuka, Antu Tomića, Juricu Pavičića, Vedranu Rudan, Igora Mandića, Markovinu, Jakovinu, Klasića, Hercigonju, Radu, Vitasa, Krasneca… Njima orijunaši ne diktiraju kako će voditi najpopularniji dalmatinski nogometni klub.

Na kraju krajeva oni su nešto naučili iz tragične povijesti Lijepe naše. Još uvijek stvaraju državu… oni znaju protiv koga su se borili za razliku od ”istoričara” Klasića koji se je u Domovinskom ratu borio protiv “zlih ljudi.“ Uglavnom, skoro je izvjesno da će Vučićev Gazimestan proći isto kao i Slobin. Srbija je kao država prvi puta priznata 1878.g. Tada je bila bez Vojvodine, Sandžaka i Kosova. Vraća li se danas polagano Srbija svojim korijenima iz 1878. godine?

Znate li kako je Radio Priština dao najkraću vijest o smrti Slobodana Miloševića?
”Danas je u Beogradu tmurno i minus jedan”.

U SDP-u smjenjuju Bernadića. “Progresivni“ tisak tvrdi da je protiv njega 90% članstva, ali je on žilav i ne da se smijeniti. Možda da Žonja, Toma i ostatci partije povise taj postotak na 110%, kao u stara dobra vremena kad je “poštena“ inteligencija mogla sve.

Ne da se ni Donald Trump. Nevažno je što je po lijevoj medijskoj falangi ogromna većina Amera protiv nestašnog Donalda. Međutim, zastrašujuće je kako Trumpa uporno, iz dana u dan, ruše Željko Trkanjac, Tomislav Krasnec…redakcije Jutarnjeg, Večernjeg, Slobodanke, kupusovog Lista, Indexa, Net.hr, Denis Latin, N1 i nepoznati i marginalni New York Times, Naš Hajduk, Boris Miletić… Uglavnom, loše se piše Trumpu kad su svi hrvatski ljevičari protiv njega! Zadnji vapaj “demokratske“ javnosti poslan je preko Jutarnjeg u petak 7. rujna kad je Željko Trkanjec trkeljao i nadao se: “Generali stoje iza rušenja Trampa?“ Da bi se srušio rigidni desničar dobro dođu i generali. Nešto k’o kad je bio srušen s vlasti Augusto Pinochet.

Nakon njegovog pada Čile je do danas ostao najjača gospodarska i vojna zemlja u Južnoj Americi. Šteta što je mrski Augusto svrgnuo marksistu Sakvadora Allendea jer smo uz Kubu mogli uživati i u čileanskom marksizmu. Zapitat će se neki kakve veze ima Pinochet s Trumpom? Onaj tko je živio u SAD-u, a ja sam bio tamo više od šest godina, zna što je prioritet prosječnog Amerikanca.

Politika, a naročito međunarodna, Amerima je debelo na zadnjem mjestu. Njih prvenstveno zanima zaposlenost i plaće radništva, dobar život je apsolutni prioritet. Bio bi i previše dosadan da sad statistički dokazujem kako su zaposlenost i plaće Trumpov adut na kojima će slomiti zube svi Trumpovi protivnici, a napose našmrcani Hollywood i ljevičarski mediji. Priglupo prizivanje generala i objavljivanje anonimnih pamfleta u The New York Timesu podsjećaju na gađanje tvrđave jajima. Američki radnici ne puše te ljevičarske fore.

Abraham Lincoln je napisao: “Jednom možete prevariti sve ljude, a neke ljude možete prevariti i uvijek. No, ne možete uvijek varati sve ljude“.

Potres u Vukovaru osjetio se i u okolici, a naročito u središnjici HDZ-a. Gradonačelnik Ivan Penava najavio je da će 13. listopada održati prosvjed protiv rada odnosno nerada državnih institucija. Inače 13. listopad 1991.g. je dan kad su hrvatske snage zadnji puta pokušale proboj u grad. Cilj protesta je Ministarstvo pravosuđa, Glavni državni odvjetnik, MUP, obavještajne službe. S punim pravom Penava govori o “deset tisuća dana šutnje“.

Nedavno je lišen slobode čovjek koji je bio zapovjednik logora u Manjači kroz koju je prošlo oko 30.000 logoraša. Naš Dane je prije toga devet puta ulazio u Hrvatsku, obično na proslavu 27. srpnja u Srbu. Devet godina osumnjičeni za ratne zločine bauljaju po RH, a da ih nitko ne pita za zdravlje. Ministar pravosuđa kaže da je vrlo važno da su tužiteljstvo i sudovi neovisni. Oni su doista ne-ovisni o radu. Možda se do 13. listopada trgnu. Teška su vremena, a novaca nema. Stare fore.

Ralph Waldo Emerson je napisao: “Je li se ikada dogodilo da vrijeme nije bilo teško i da je novaca bilo dovoljno?“

Zvonimir Hodak / 7Dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Politička eliminacija Penave bio bi početak kraja samog HDZ-a

Objavljeno

na

Objavio

Najčešće spominjane riječi u tjednu iza nas su žrtva i zločin. Mogu li žrtva i zločin biti predmet trgovine i pragmatizma i zašto je to u Hrvatskoj punih 27 godina. Zašto netko očekuje da će se žrtva pomiriti s ne kažnjavanjem zločina i da će pristati na kompromis da bi nekome bilo bolje na štetu nje!?

Hrvatski političari, odnosno hrvatska politička elita, neovisno o političkoj pripadnosti , od osamostaljenja na ovamo, uvijek pokušava manipulirati svojim građanima. Njihova manipulacija rezultat je njihovog razmišljanja da su birači kao zlatne ribice, pamte 5 sekundi i zadovoljne su s par mrvica bačenih u vodu na koje se one obruše kao Pirane na krv.

Američki politolog, komunikolog i psiholog Shawn Rosenberg, sjajno je to obradio u svom znanstvenom radu pod nazivom „Unfit for Democracy”.
Koliko u Hrvatskoj košta vlast?

Obnašanje vlasti podrazumijeva i žrtvu onoga tko obnaša vlast, ali žrtvu mogu podnijeti i oni koji su podređeni toj vlasti, ako to ta vlast svojim radom i primjerom zatraži od njih. Sjećate li se one čuvene Churchillove izreke „Nemam ništa za ponuditi osim krvi, teškog rada, suza i znoja”.

Ni jedan hrvatski političar, pogotovo premijer to nikada nije rekao hrvatskom narodu, pa bez obzira na okolnosti nastanka ove izreke , ona ima bezvremensko značenje i primjenu.

„Suverenisti”

Predsjednik Hrvatskog sabora i glavni tajnik HDZ-e, bezvremenski Gordan Jandroković u svom intervju iznosi opaku konstataciju da ovu vlast žele srušiti tzv „Suverenisti”. Jandroković zaboravlja da je suverenizam temelj postanka hrvatske države i da suverenizam u 21 stoljeću, prije svega znači gospodarsku i monetarnu samostalnost, dakle sve ono što Hrvatska gubi, u stvarnosti ni nema. Ne može se gospodarska i monetarna sigurnost, rast GDP-a bazirati na turizmu i doznakama nove dijaspore i povlačenju novca iz EU fondova.

Najmoćnije zemlje svijeta, gospodarski i monetarno su upravo one koje u svojim načelima drže suverenizam kao okosnicu svega, od gospodarstva do nacionalne sigurnosti. Njemačka je prva koja gradi suverenizam zasnovan na gospodarstvu i monetarnoj politici, ali na uštrb upravo onakvih zemalja koje predvode političari Jandrokovićevog kova. Hrvatsku vladu ne ruše suverenisti već upravo federalisti čiji su glavni apologeti Jandroković i Plenković sa svojim rukopoloženim poslušnicima.

Gnjev

Vukovarom godinama vlada gnjev, a taj gnjev sada poprima opasan stadij i bez obzira na izjave njegovog gradonačelnika o najboljem premijeru i najboljoj vladi, 13-ti listopad, bit će okidač nakon kojeg se nešto mora dogoditi. Ne postoji apolitičan skupi niti skup koji stvori kritičnu masu može biti miran i kontroliran.

Masa je nepredvidiva, pogotovo ona koju vodi gnjev i bijes, jer gnjev i bijes pokreću ratove, a kako ne bi političke promjene. Dovoljna su tri zvižduka, tri usklika i samo jedan poklič da masa iz mirne postane agresivna, nepredvidiva i da izazove strah i paniku vladajućih struktura.

Plenković i HDZ su dovedeni u poziciju da im prosvjed nikako ne odgovara. Svako naglo procesuiranje, a počelo je, izazvati će opravdane sumnje u spregu politike i pravosuđa, sukob u koaliciji jer svako stajanje u zaštitu svojih koalicijskih partnera izazvati će revolt njegovih birača, ali i ono najgore, članova stranke.

Sve to može imati velike posljedice na HDZ, ali i njegove čelnike i dužnosnike jer svaka šutnja ili ne činjenje vodi ih u političku smrt. Politička eliminacija Penave bio bi početak kraja samog HDZ-a i to je najopasnija opcija.

Ante Rašić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Odjeci suđenja mađarskoj Mađarskoj u Euro-parlamentu

Objavljeno

na

Objavio

Foto: EPA

U vrijeme dok je Angela Merkel branila Europu ohrabrujući invaziju neznanaca pokličem “možemo to učiniti” pa ubrzo umuknula, a niz lice Federice Mogherini se slijevali potoci suza, Viktor Orban je, uvidjevši kako mu nitko ne će pomoći, reagirao primjereno uvjetima elementarne nepogode i zaštitio vlastiti stan u zajedničkoj europskoj zgradi, tako i nju samu. U međuvremenu je svijest o potrebi zaštite od nekontrolirane provale nekom nevidljivom rukom vođenih došljaka polako sazrela i u većem dijelu ostatka Europe. No, Mađarska ne samo što nije pohvaljena zbog pravodobnog i učinkovitog djelovanja, nego je, evo, završila na stupu srama.

Ah, te trećine!

judith-sargentini

Judith Sargentini

Prošlotjedna događanja u Europskom parlamentu pokazuju da Europa danas nije bitno manje dezorijentirana nego što je to bila pred koju godinu, zatečena i preplavljena rijekom migranata. U sredini koja se diči neovisnošću sudbene o zakonodavnoj i izvršnoj vlasti krovno zakonodavno tijelo si uzima pravo osuditi članicu jer odveć drži do svog pa stoga ne bi smjela odlučivati o zajedničkom. Pomalo shizofreno, oni koji su podržavali masovno nezakonito prelaženje granica presudili su – ironično, radi kršenja vladavine prava – onome koji se tomu usprotivio i nešto poduzeo. U montipajtonovskom ambijentu podnositeljica izvješća-optužnice, neka Sargentini iz Nizozemske, obasjana svijetlima reflektora slavodobitno je podigla ruke u zrak. Ponosom i radošću ispunjenih rumenih obraščića zahvaljivala je kolegama na potpori uživajući u trenutcima slave poput za najbolji sastavak nagrađene marljive učenice pred drugom Džugašvilijem ili kameradom mu Brozom.

Dojam posvemašnje dezorijentiranosti pojačava i matematički aspekt odluke o prihvaćanju izvješća. Proglašena je valjanom budući je, tvrde, donesena potrebnom dvotrećinskom većinom. No, iz rezultata glasovanja – 448 zastupnika se izjasnilo za kažnjavanje Mađarske, 197 njih protiv, a 48 ih se suzdržalo – razabire se kako su suzdržani tretirani kao da uopće nisu pristupili glasovanju. Kad bi se i njih ubrojilo, dvotrećinske većine očito nema. Ipak, možebitna žalba Mađarske glede primijenjene matematike slabih je izgleda za uspjeh. Naime, sva je prilika kako bi o tome odlučivalo povjerenstvo predvođeno nekim dokazanim stručnjakom u tom području – zašto ne i doajenom kreativne političke matematike, specijaliziranim za trećine, a onda valjda i dvije trećine, Valentinom Inzkom?

Lijevo bonaca, desno nevera

Uvid u podrobniju analizu glasovanja o Mađarskoj otkriva neke zanimljivosti. Na lijevom polu političkog spektra odstupanja skoro i nema – svi su za kažnjavanje Mađarske! Istini za volju, poneka crna ovca našla se čak i među socijaldemokratima – slijednicima menjševika, koji su se, ostavši u manjini, odijelili od boljševika, ne zbog toga što s njima ne bi i dalje dijelili zajedničke ciljeve, nego zbog neslaganja oko metode kako ih postići (krvavoj revoluciji pretpostavili su onu tihu, kroz institucije sustava). I u redove liberala su se ušuljali neki smutljivci – može ih se, doduše, nabrojati na prste jedne ruke – koji misle da svakome treba dopustiti slobodu urediti vlastiti stan u zajedničkoj zgradi kako sâm želi i određivati tko može živjeti u njemu. Za razliku od spomenutih, kod Zelenih, tih beskompromisnih spasitelja planeta, nije se čuo disonantan ton, potvrđujući znanu metaforu o lubenici – izvana zeleni, iznutra crveni. No, njima je i inače za sve kriv čovjek. Ovdje vjerojatno i jest, samo su se okomili na pogrešnog Mađara… ili barem čovjeka mađarskog imena. No, koji to pas reži na gazdu?

Zamjetnije razmimoilaženje osjetilo se kod drugih političkih grupacija, ponajprije u onoj najvećoj – Europskoj pučkoj stranci – 114 ih je bilo za, 57 protiv, a 28 suzdržanih. Ipak, nije se baš sve odigralo onako kako su prenijeli izvjestitelji medija u Hrvatskoj, samo kako bi im izvješća poduprla unaprijed pripremljenu tezu o raskolu između Zapada i Istoka, stare i nove Europe, pri čemu je prva protiv izvješća, a druga za. Naime, pučani dviju najvećih država istočne Europe, Poljske i Rumunjske, su pretežno glasovali za prihvaćanje Nizozemkina izvješća, k tome i pola njih iz Češke i Slovačke. S druge strane, protiv su bili talijanski pučani iz bivše stranke Silvija Berlusconija, dok su Španjolci bili suzdržani uz poneki glas protiv. Vrijedi zapaziti i kako su im kolege iz Francuske i Njemačke većinski bili za (33 glasa), ali uz ne tako beznačajnih 10 suzdržanih i 8 protiv. Pučani iz sjevernjačkih zemalja su pukli k’o lubenice i puritanskom strogošću jednodušno osudili Mađarsku, a ni Austrijanci predvođeni Orbanu sklonim Kurzom nisu mrdnuli kako bi pomogli Mađarskoj. Naprotiv, optužnicu su uredno podržali. Spomenimo i kako su pripadnici talijanskog “Pokreta 5 zvijezda”, koji dijeli vlast s velikim Orbanovim štovateljem Salvinijem, jedini u svojoj grupaciji, koju predvodi vodeći euroskeptik Nigel Farage, glasovali za prihvaćanje izvješća.

Sve u svemu, parlamentarno suđenje Mađarskoj samo je potvrdilo uhodani obrazac prema kojem se i u nacionalnim parlamentima nameće globalna ideološka agenda. Ljevica je jedinstvena, a na desnici, ne samo na desnom centru, kad tad se nađe dovoljno onih koji će pristati uz tekovine kulturnog marksizma. Zacijelo najprepoznatljivija zastava tog pohoda je ozakonjenje tzv. homoseksualnih brakova. Upravo zato mediji srednje struje tako trijumfalno, na rubu sladostrašća, a ni oni u Hrvatskoj žarom tu ne zaostaju, izvještavaju kad god ih se i gdje god izglasuje.

Kad Puhovski zapjeva “Ustani bane …”

Kad je riječ o hrvatskim zastupnicima, oni iz lijevih stranaka (SDP, Glas i Orah) su očekivano glasovali za prihvaćanje izvješća, dok su protiv glasovali Ruža Tomašić sukladno većinskoj volji njezine političke grupacije te zastupnici HDZ-a i Marijana Petir mimo glavnine u svojoj Europskoj pučkoj stranci. Njihovo priklanjanje Mađarskoj je neke u Hrvatskoj jako zasmetalo, napose one koji ne misle da je Hrvatskoj prirodno mjesto u Srednjoj Europi nego na Zapadnom Balkanu.

priučeni svaštar Žarko Puhovski

Tako je, primjerice, profesionalni svjedok optužbe na raznim sudovima u raznim sustavima – od onog broznog komunističkog sve do groznog globalističkog – priučeni svaštar Žarko Puhovski umislio da je stručnjak za povijesno vrednovanje hrvatsko-mađarskih odnosa. Ima tu neke logike jer ako je Slavko Goldstein kao svršeni srednjoškolac mogao biti najveći ovdašnji autoritet za povijest Drugog svjetskog rata, što ne bi i on, kao ipak sveučilišni profesor, naširoko raspredao o povijesti. Reče Puhovski i osta živ – 700 godina loših odnosa Hrvata i Mađara je jedinstvena takva pojava u Europi, uz dodatak kako ni nakon ’95 Hrvati ništa dobra od Mađara nisu doživjeli. Što se tiče tih, ipak će biti 800 godina u državnoj zajednici s Mađarima, možda ih je najbolje ocijenila predsjednica Grabar Kitarović prilikom prvog posjeta Budimpešti. Ono loše između Hrvata i Mađara stane u jednu u knjigu, a o onome dobrom se može ispisati čitava biblioteka.

Kako god bilo, sljedeće ne može nitko poreći – nema tog naroda s kojim su Hrvati rame uz rame sudjelovali u više bitaka i ratova od Mađara. Štoviše, nitko drugi nije im ni blizu. A potom su još i, ovisno o ishodu, dijelili dobro i zlo (jer i Mađarska je bila “predziđe kršćanstva” i bila svedena na “ostatke ostataka”). Razlog tomu nije prirodna ljubav između dva poprilično različita naroda, nego kruta geopolitička datost uvjetovana pripadnošću istom kulturno-civilizacijskom krugu na razmeđu civilizacija gdje se u pravilu sudaraju interesi svjetskih sila.

Naravno, život u zajedničkoj kući nije uvijek bio idiličan. Posebno je bio narušen zadnjih 70 godina Austro-Ugarske monarhije pa ga, oživljavajući sentiment iz tog vremena, i danas takvim pokušavaju učiniti prema Zapadnom Balkanu orijentirani krugovi – oni koji su došli na štih sa Zoranom Milanovićem i Ivom Josipovićem. Vidi se to na primjeru opstrukcije vodeće hrvatske naftne tvrtke gdje ti elementi, slikovito rečeno, startaju s leđa na igrača iz vlastite ekipe, i to za vrijeme utakmice na svjetskom prvenstvu. Svaki glas razuma, najava dogovora i pokušaj suradnje poslušnički mediji histerično etiketiraju izdajom, a svaki korak dalje od Mađara i Srednje Europe, time po inerciji i bliže Zapadnom Balkanu, predstavljaju hrvatskim nacionalnim interesom. I dok zloporabom hrvatskog pravosuđa i udaranjem do u besvijest u medijske talambase oslabljena Ina ne može iz gliba, kako i bi kad se sustavno onemogućava upravljanje i strateško odlučivanje, MOL u Mađarskoj otvara 1,2 milijarde eura vrijedan petrokemijski proizvodni kompleks. S druge strane, Hrvatska je tek na pragu nekome uvaliti Petrokemiju, taj socijalistički bezdan u kojeg je već upucala brdo državnog novca, toliko učinkovito da ga uvijek iznova treba upumpavati.

Nadovezujući se na mrežu laži i opačina koju su o Mađarskoj ispleli mediji zapadno-balkanske orijentacije, Puhovski samo što ne zapjeva “Ustani bane”, samo s Orbanom umjesto Hedervaryja u ulozi negativca. U tome ga nimalo ne sputava ni to što se predsjednik Orban iznimno založio za prijem Hrvatske u Europsku Uniju u doba kad još nije bio toliko omražen. Naravno, u očima Puhovskoga to nije nikakav plus, kao što to nije bio ni za Ivu Josipovića. Taj, naime, nikad nije bio toliko smrknut, čak ni kad je izgubio izbore, nego kad je – nakon što mu je propalo rušenje Vlade divljanjem uličnih fejsbukača, pojačanih BBB-ima i debitantom na filmu, Ivanom Pernarom – morao objaviti da je određen datum završetka pregovora čime je prijem Hrvatske u EU postao izvjestan. A time je djelotvorno osujećen plan ulaska Hrvatske u EU u zapadno-balkanskom paketu, ali i spriječeno daljnje odgađanje izručenja Perkovića i Mustača do kojeg se mnogo držalo kako će potom pokazati očajničke Milanovićeve huncutarije.

Prijatelji stari, gdje ste?

Podmuklo opiranje samostalnom ulasku Hrvatske u EU je ujedno bio, ako već ne početak, onda svakako jedan od vrhunaca jednog divnog prijateljstva tih struktura s onima kod kojih jednako šuplje odjekuje udarali se u prsa ili u čelo. A vole se udarati i u jedno i u drugo – u prvo prerano, u drugo prekasno! Zanimljivo je kako se ti udarači, iako Josipovićev krug na riječima preziru i oko svjetonazora i prošlosti se s njim nikako ne slažu, u svim bitnim usko političkim pitanjima vezanim uz budućnost s njim slažu. Onda i nije tako čudno što su u vezi prijedloga izbornog zakona angažirali Roberta Podolnjaka, bivšeg člana Josipovićeve ekspertne skupine na istu temu. Rušilački nastrojeni Podolnjak – kako li je samo uživao dok se rušilo Karamarka zbog šurovanja s Mađarima i divio se kako pozicija zajedno s opozicijom ruši poziciju – se potpuno razmahao i uspio napraviti destruktivniji i anarhičniji prijedlog čak i od onoga Josipovićeve komisije, a kojeg su naručitelji zdušno prihvatili i predstavili kao svog. Prijedlog je to koji vodi daljnjem cjepkanju ionako rascjepkanog stranačkog sastava Sabora, ali i potiče neslogu unutar stranaka povećavajući prostor utjecaju medija na unutarstranačke odnose. U konačnici, praktički i onemogućava sastavljanje parlamentarne većine, time i odlučivanje uopće. Zapravo paralizira državu, slično kako je, također u ime pravednosti, paralizirana Ina.

Izbornim zakonom utemeljenim na istim načelima gospodari javnog mnijenja u Irskoj su ustoličili Lea Varadkara za predsjednika tamošnje pučke stranke, i to temeljem svega 8 i pol tisuća preferencijalnih glasova osvojenih u izbornom okrugu Zapadni Dublin. Pa sad taj porijeklom Indijac, uz to i deklarirani homoseksualac, ispred irskog naroda dočekuje papu kako bi mu priopćio što i kako treba raditi, a ovaj ga ekumenski pobožno sluša i gleda. Treba li uopće spomenuti kako je Varadkarova stranka u Europskom parlamentu listom glasovala za kažnjavanje Mađarske? I sad su neki izbornim zakonom skrojenim za promociju pojedinaca političkog profila Varadkara naumili dobiti hrvatskog Orbana.

Pritom zanemaruju kako bez izbornog zakona koji mu kao pobjedniku omogućava nerazmjerno veću parlamentarnu potporu u odnosu na postotak osvojenih glasova na izborima, a time i stabilniju vlast, ni Orban ne bi mogao biti Orban, kao što svojedobno bez sličnog zakona ni Tuđman ne bi bio Tuđman. Favorizirajući vodeću izbornu listu mađarski je izborni zakon po naravi i efektu gotovo dijametralno suprotan prijedlogu nastalom ispod čekića Roberta Podolnjaka, kojeg fanatizirani obožavatelji prikazuju univerzalnim lijekom za ozdravljenje hrvatskog društva od svih bolesti. Orban im drag, Josipović nije, a rade ono što bi i Josipović, upravo suprotno onome kako čini Orban. Zar je onda čudno što podmeću balvane sad kad se napokon radi nešto dobro i na dugoročnu korist Hrvatske? I to unatoč svim Milanović-Josipovićevim kosturima što nemilice ispadaju iz ormara. Netko bi se mogao zapitati – nisu li i oni jedan od njih? Uostalom, ne bi bilo prvi put da se “u šarmantnoj pozi moderni poganac” i “o, te šuplje glave, o, te šuplje grudi” drže skupa. Samo što potonje ne treba nitko najmiti da im metne lanac. Metnuli su si ga oni sami pa bi to htjeli učiniti i drugima – naravno u ime pravde i pravednosti! A kako drukčije?

Žica fašistička i žica antifašistička

Sablažnjeni nesvrstavanjem HDZ-ovih zastupnika na stranu “zdravih” europskih snaga, sekundanti velemajstora opsjene Žarka Puhovskog rado se sjete mađarske žilet-žice na granici s Hrvatskom. Ograda je to koju je Mađarska podigla kao razumnu mjeru zaštite nakon što pomahnitali Milanović požar koji je zahvatio Europu nije gasio, već ga je, upravo suprotno, neronovski rasplamsavao. Vođena istim razlozima, a još i više obilježavanjem teritorija kao vida pritiska u postupku razgraničavanja, za istom je mjerom posegnula i Slovenija. Ipak, ta žica, koja se površnom promatraču može učiniti jednakom mađarskoj, analitičarima koje je modelirao Puhovski odveć ne smeta. Kako i bi kad je riječ o jednoj posve drukčijoj žici. Jer dok je Orbanova žica fašistička, samim time fuj, dotle je slovenska žica antifašistička, a takvu ju se može tolerirati pa i opravdati. Uostalom, nije li i famozni Berlinski zid u službenom nazivu ponosno nosio atribut – antifašistički? Samo namjena je te antifašističke prepreke bila da se onemogući izlaz, dok ova slovenska služi kako bi se spriječio ulaz… Ah, nije više ni antifašizam što je bio! Po ovome bi se reklo da mu je zlatno doba prošlo… ili možda, kako je pokazalo glasovanje u Europskom parlamentu, ipak tek slijedi?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari