Pratite nas

Kolumne

HODAK: Na koga je Dostojevski zapravo mislio kad je (na)pisao ‘Idiota’?

Objavljeno

na

Hajmo početi s najlakšom temom – nogometom. On je zbog legendarnog finala u Moskvi ušao u sve domove Lijepe naše. Ma, domove… u sve kuhinje. Što je uspjeh ravan srebrenoj medalji?

Društvo prijatelja Hajduka iz Njemačke otkazalo je nastup Mladenu Grdoviću “zbog podrške hrvatskoj nacionalnoj momčadi“ u Rusiji, tako javljaju dobro obavještene Sportske novosti.

Grdović ima tetoviran grb bijelih na ruci. Vjerujem da su i njemački orijunaši, koliko god im to bilo mučno, gledali doček Vatrenih na splitskoj Rivi. Taj hrvatski ponos, nepatvoreno veselje s Perišićem, Strinićem, Šubašićem, Lovrom Kalinićem, Rebićem… rezultiralo je čvrstim nacionalnim nabojem i ponosom diljem cijele Hrvatske.

Split se još jednom pokazao kao najhrvatskiji grad u RH, ali ujedno i grad sa žilavom, tvrdom orijunom čiji krakovi sežu čak i do Njemačke, Kanade i Australije. Crtači svastike nacrtali su se i u Hajduku. Novinar Zdravko Reić, koji je demaskirao sramotnu odluku da igrači na pripremama ne smiju gledati prijenose iz Rusije u kojima igra naša momčad, u roku odmah je izgubio akreditaciju za ulazak na Poljud.

Relativno smo novo i ne potpuno izgrađeno post demokratsko društvo. Neka feralovci, stari ofucani orijunaši, jugo nostalgičari osnuju svoje nostalgične sekte diljem Dalmacije. To pravo pruža im i Ustav RH. No, neka ostave Hajduk puku i onima koji ga neće koristiti za lov u mutnom. Hajduk i Dinamo moraju postati hrvatski Glasgow Rangers i Celtic.

Borba za titulu do zadnjeg kola. Međutim, crtači svastike su žilavi. Bez obzira što su sva četvorica trenutnih izbornika bivši igrači Hajduka Dalić, Gračan, Jarni i Gudelj, njih to ne veseli. Njih veseli samo trenutni položaj Hajduka u prvenstvu RH. To im je čvrsti adut protiv pomirenja juga i sjevera. Što gore to bolje u Hajduku, nogometu i u Hrvatskoj.

Koliko je bolest uznapredovala vidi se i u odnosu aktualnog vodstva Hajduka prema Igoru Štimcu. U svakom prvenstvu RH koje je Hajduk osvojio od 1992.g. sudjelovao je Štimac. Kao igrač ili trener. A sad se treneri otpuštaju, a novinari gube akreditacije ako se druže s Igorom. U Splitu se često čuje jedna riječ u običnom i konvencionalnom razgovoru… ludilo! Stvarno je to ludilo koje je dovelo do mraka na Poljudu.

Charles Beard, američki povjesničar, jednom je napisao: “Samo kad je dovoljno tamno vide se zvijezde“.

Želimir Hericigonja je književnik. Možda je studirao i diplomirao za književnika. K’o nekad u Kini za vrijeme Mao Ce Tunga. Gledam njegov opus. “Vodenjak i stara kruška”, ”Poštar i Zeko Brzonogi”, ”Maslačkova kruna”… U zadnjem broju ‘7 Dnevno’ dobio je dvije strane za obračun s “rigidnom desnicom, školskim ravnateljima i učiteljima… već etabliranim i poznatim predstavnicima desnice, kao i udrugama blisko umreženim sa Crkvom“. Očešao se naš Želimir i o moju klijenticu Judith Reisman i skinuo joj “maslačkovu“ krunu sa glave.

Doktorica znanosti, aktivni borac protiv pedofilije našeg je književnika naljutila jer je stekao dojam da bi naši “bukači… na čelu kurikularnog tima najradije vidjeli kontraverznu Judith Reisman, američku doktoricu komunikologije, koja i u poznoj dobi od 83. godine još uvijek putuje svijetom i pompozno promovira svoj krajnje konzervativan svjetonazor“. Amen! Taj njezin nazor je samo dosljedna i svakodnevna borba protiv nadiruće pedofilije.

Naravno, naš progresivac misli da bi on, da je imao sreću školovati se u školstvu koje su osmislili Blaženka Divjak i Boris Jokić, napisao nešto što bi bilo čak bolje od brzonogog zeke. U retrogradnom školskom sustavu bez tableta i kompjutora nitko nije “kritički razmišljao“. Zato je Krleža u Baladama Petrice Kerempuha tom narodnom lakrdijašu sagradio spomenik bez premca u europskoj književnosti. Bez “kritičnog razmišljanja“. Nije nam trebao ni švicarski Til Eulenspiegel ni mađarski Matijaš Grabancijaš kojeg je našim mentalitetima i govoru približio Tituš Brezovački.

Obrazovnu reformu komentirali su i mnogi “ognjištari“ kao što je akademik Vladimir Paar te stotine istaknutih stručnjaka iz škola, sveučilišta, znanstvenih instituta i HAZU-a. Akademik Krešimir Nemec ima različiti stav od našeg književnika koji se voli potpisivati kao književnik.

Kaže akademik Nemec: “Posredi je teško prohodan tekst, pisan zamornim metodičko-didaktičkim meta jezikom prepunim birokratskih fraza i mutnih sintagmi…“ Eto, toliko o tvrdnji dječjeg književnika: “Onda su tu iskočili i uvijek isti bukači koji iz pseudo moralnih i vjerskih razloga osporavaju državi da bez njihove suglasnosti autonomno uređuje i određuje novi nastavni program…“ No, naš književnik je prokužio tko su ti koji krajnje orkestrirano, bučno napadaju i blate ministricu Blaženku Divjak.

Pazite, naš Želimir želi nas uvjeriti da su to oni: “koji su počeli javno minorizirati patnje onih nesretnika koji su bili zatočeni u Sabirnom logoru Jasenovac… tako neki pojedinci s desnog političkog spektra besramno prosipaju “bisere“ da se u tom logoru samo radilo i dobro zabavljalo(!!?) Možda književnik misli na Stipu Mesića i njegove video snimke u kojima tvrdi da se u Jasenovac išlo “da se spasi glavu“.

Ali da ovaj osebujni književnik zna i povijest bolje nego nevolje “Zeke i mrkve“ pokazuje i ovaj citat: “Mislim da se uvaženom povjesničaru profesoru Hrvoju Klasiću s Filozofskog fakulteta u Zagrebu smrači pred očima nad takvim krajnje nakaradnim pseudo znanstvenim tumačenjima laika željenih svjetala pozornice i društvene prihvaćenosti”. To, druže Želimire, to!!! Laik željan svjetala pozornice i društvene prihvaćenosti! Još kad bi na tu lijevo naherenu pozornicu mogao izaći držeći se za rukicu s ”istoričarom” Hrvojem Klasićem, nitko sretniji od književnika koji se mora i potpisati kao književnik.

Dvije stvari me na kraju kopkaju. Nije li možda Želimir Hercigonja-književnik ovaj bijeg od ”Vodenjaka” te ”Poštara i Zeke” u obliku ovako infantilnog teksta poslao Pupovčevim Novostima… pa je pošta, znate kako to već ide, zabunom usmjerila na 7 Dnevno. Druga stvar koja me muči je na koga je Fjodor Mihajlovič Dostojevski mislio kad je napisao 1860.g. svoj roman “Idiot“?

Ovo drugo pitanje izgleda da ipak nije tako mistično. U svakom slučaju, pomalo je i romantično da je ministrica Blaženka Divjak postala femme fatale našeg književnika. Naravno na hrvatski način. Međutim, u kakvoj je to uzročnoj vezi s eksperimentalnom fazom kurikularne reforme u hrvatskim školama te sa Sabirnim logorom u Jasenovcu, e, to znaju samo Zeko brzonogi i profesor obožavatelj Hrvoja Klasića.

Idemo malo citirati tipa koji se nije školovao po programima Divjak-Jokić. To je Albert Einstein koji je još davno rekao: ”Samo dvije stvari su beskrajne. Svemir i ljudska glupost, time da za svemir to još nije sigurno”.

Subota je 8. rujna. Arena Zagreb. Za razliku od one antifašističke u Puli, u ovoj se pjeva Thompson. Bez straha od Miletića i Jakovčića. Pozvao ga je Filip Hrgović. Ogromni momak iz Dubrave koji si polako, ali sigurno krči put prema samom vrhu svjetskog boksa.

Kad se zaorilo “Geni, geni kameni…“ Arena je eksplodirala. Zlobno se smješkam. Kakav bi tek urnebes bio da tamo pjeva, recimo, Bajaga…, a boksaju Dragec Pilsel i Goran Gerovac zajedno protiv Denisa Kuljiša koji je po tko zna koji put prešao na pravu stranu.

No, hajmo se malo uozbiljiti. Vraća nam se dobri stari Gazimestan. Dok je Sloba 1989.g. izgovarao legendarnu poruku “Niko ne sme da vas bije…” (dok ja ne kažem da mogu – op.aut.) u Gazimestanu je vrijedilo demokratsko pravilo Gazi, gazi Šiptare… Danas kosovski specijalci čuvaju Vučića. Ne čuje se ”Gazi, gazi Šiptara!” ali se prvi put čuje za jezero dugačko 24 km – Gazivode s najvećom nasutom branom u Europi, visine od 107 metara.

Kad bi Kosovo isključilo dotok vode u tu hidroelektranu, bez struje bi ostalo oko 700.000 ljudi. Oko 80% površine Gazivode nalazi se u općini Zubin Potok, s većinskim srpskim stanovništvom.

Zašto vas gnjavim s tim statistikama. Jer će to jezero i rudnik Trepča biti nova tempirana bomba na “brdovitom Balkanu“. To je srpsko “vekovno jezero i vekovni rudnik“ što je možda činjenično i točno. Ali ima zapravo mali problem, a taj je da se i Gazimestan i Gazivode nalaze u drugoj međunarodno priznatoj državi, a tamo više nema ”gazi, gazi Šiptare…” I sve je počelo u ljeto 1990.g. s balvanima na “vekovnim“ srpskim zemljama.

Nastavilo se sa SAO Krajinama, maštalo se i o SAO Paulu u Brazilu jer i tamo ima srpskih grobova, a sada eto završava u Gazivodama u Zubin Potoku na sjeveru Kosova u drugoj državi. Ni malo spektakularno… tamo su tvrdi i nimalo blagi brđani. Ne daju svoje. Spremni su i poginuti.

Nisu oni kao u pulskoj Areni, ili kao Jakovčić i Miletić, oni nemaju Drageca Pilsela, Gorana Gerovca, Branimira Pofuka, Antu Tomića, Juricu Pavičića, Vedranu Rudan, Igora Mandića, Markovinu, Jakovinu, Klasića, Hercigonju, Radu, Vitasa, Krasneca… Njima orijunaši ne diktiraju kako će voditi najpopularniji dalmatinski nogometni klub.

Na kraju krajeva oni su nešto naučili iz tragične povijesti Lijepe naše. Još uvijek stvaraju državu… oni znaju protiv koga su se borili za razliku od ”istoričara” Klasića koji se je u Domovinskom ratu borio protiv “zlih ljudi.“ Uglavnom, skoro je izvjesno da će Vučićev Gazimestan proći isto kao i Slobin. Srbija je kao država prvi puta priznata 1878.g. Tada je bila bez Vojvodine, Sandžaka i Kosova. Vraća li se danas polagano Srbija svojim korijenima iz 1878. godine?

Znate li kako je Radio Priština dao najkraću vijest o smrti Slobodana Miloševića?
”Danas je u Beogradu tmurno i minus jedan”.

U SDP-u smjenjuju Bernadića. “Progresivni“ tisak tvrdi da je protiv njega 90% članstva, ali je on žilav i ne da se smijeniti. Možda da Žonja, Toma i ostatci partije povise taj postotak na 110%, kao u stara dobra vremena kad je “poštena“ inteligencija mogla sve.

Ne da se ni Donald Trump. Nevažno je što je po lijevoj medijskoj falangi ogromna većina Amera protiv nestašnog Donalda. Međutim, zastrašujuće je kako Trumpa uporno, iz dana u dan, ruše Željko Trkanjac, Tomislav Krasnec…redakcije Jutarnjeg, Večernjeg, Slobodanke, kupusovog Lista, Indexa, Net.hr, Denis Latin, N1 i nepoznati i marginalni New York Times, Naš Hajduk, Boris Miletić… Uglavnom, loše se piše Trumpu kad su svi hrvatski ljevičari protiv njega! Zadnji vapaj “demokratske“ javnosti poslan je preko Jutarnjeg u petak 7. rujna kad je Željko Trkanjec trkeljao i nadao se: “Generali stoje iza rušenja Trampa?“ Da bi se srušio rigidni desničar dobro dođu i generali. Nešto k’o kad je bio srušen s vlasti Augusto Pinochet.

Nakon njegovog pada Čile je do danas ostao najjača gospodarska i vojna zemlja u Južnoj Americi. Šteta što je mrski Augusto svrgnuo marksistu Sakvadora Allendea jer smo uz Kubu mogli uživati i u čileanskom marksizmu. Zapitat će se neki kakve veze ima Pinochet s Trumpom? Onaj tko je živio u SAD-u, a ja sam bio tamo više od šest godina, zna što je prioritet prosječnog Amerikanca.

Politika, a naročito međunarodna, Amerima je debelo na zadnjem mjestu. Njih prvenstveno zanima zaposlenost i plaće radništva, dobar život je apsolutni prioritet. Bio bi i previše dosadan da sad statistički dokazujem kako su zaposlenost i plaće Trumpov adut na kojima će slomiti zube svi Trumpovi protivnici, a napose našmrcani Hollywood i ljevičarski mediji. Priglupo prizivanje generala i objavljivanje anonimnih pamfleta u The New York Timesu podsjećaju na gađanje tvrđave jajima. Američki radnici ne puše te ljevičarske fore.

Abraham Lincoln je napisao: “Jednom možete prevariti sve ljude, a neke ljude možete prevariti i uvijek. No, ne možete uvijek varati sve ljude“.

Potres u Vukovaru osjetio se i u okolici, a naročito u središnjici HDZ-a. Gradonačelnik Ivan Penava najavio je da će 13. listopada održati prosvjed protiv rada odnosno nerada državnih institucija. Inače 13. listopad 1991.g. je dan kad su hrvatske snage zadnji puta pokušale proboj u grad. Cilj protesta je Ministarstvo pravosuđa, Glavni državni odvjetnik, MUP, obavještajne službe. S punim pravom Penava govori o “deset tisuća dana šutnje“.

Nedavno je lišen slobode čovjek koji je bio zapovjednik logora u Manjači kroz koju je prošlo oko 30.000 logoraša. Naš Dane je prije toga devet puta ulazio u Hrvatsku, obično na proslavu 27. srpnja u Srbu. Devet godina osumnjičeni za ratne zločine bauljaju po RH, a da ih nitko ne pita za zdravlje. Ministar pravosuđa kaže da je vrlo važno da su tužiteljstvo i sudovi neovisni. Oni su doista ne-ovisni o radu. Možda se do 13. listopada trgnu. Teška su vremena, a novaca nema. Stare fore.

Ralph Waldo Emerson je napisao: “Je li se ikada dogodilo da vrijeme nije bilo teško i da je novaca bilo dovoljno?“

Zvonimir Hodak / 7Dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Osvrt na epski rukometni sraz s Njemačkom i pogled malo prema naprijed

Objavljeno

na

Objavio

AA Ilustracija

Sklonost Nijemaca temeljitoj pripremi, organizaciji i disciplini, njihova upečatljiva sposobnost planiranja do u tančine i pronalaženja suparnikovih boljki, te opsjednutost učinkovitošću i pedantnošću u mnogih izazivaju divljenje. Dok sve ide onako kako su zamislili, melju kao mlin, gaze sve pred sobom, i nema tog plijena kojeg nisu kadri smazati za doručak. No, čim se suoče s nepredviđenim momentom, u čudu zastanu, ukoče se, katkad i posve trokiraju. Vidjevši ih bespomoćnima, na trenutke i smiješnima, neoprezni ih tada neopravdano podcijene, odveć lako gubeći iz vida njihovu mitsku sposobnost vraćanja iz mrtvih i upravo fascinantnu ustrajnost u borbi sve do samoga kraja.

Kad „panzeri“ gaze…

Na njemačkoj se rukometnoj nacionalnoj momčadi, za razliku od nogometne, još ne vide posljedice globalnog zatopljenja. Ti se, što divovi, što brzanci, doista doimlju izvorno njemačkima. Fizionomije su im upravo onakve kakve su se beziznimno držale njemačkima još do prije koja dva-tri desetljeća. Štoviše, za uslugama nekih, poglavito onih trokrilnih štemera u obrani čiji već i sâm pogled boli, bi u neka druga vremena zacijelo čeznula i tajna državna policija. A valja im priznati i da onako dobro kao u prvom poluvremenu utakmice protiv Hrvatske nisu stajali na nekom terenu još tamo negdje od početka četrdesetih. Kako i ne bi, kad su svojstven im, jednostavan i učinkovit taktički plan gotovo u cijelosti sproveli u djelo.

Na valu neuobičajeno oštre igre obilježene izrazito grubim prekršajima, nekima i u domeni rada civilnih sudova, Nijemci su nezaustavljivo gazili baš kao „panzeri“ nekoć. Osim grča i nespokoja koji redove suparnika izloženog takvu tretmanu obično zahvaćaju – pa mu tako ni igrač više ne bude neka prednost, a izvođenju sedmeraca ne pristupa kao velikoj prilici nego kao odsluženju kazne – u rukometu pogibeljna igra može donijeti i druge, ne odmah vidljive psihološke prednosti. One se ponajprije očituju u suptilnom pritisku na sudce. Naime, nakon što dosude veći broj isključenja jednoj ekipi, koliko god ona opravdana bila, labilniji sudci, pa čak i oni manje labilni, podsvjesno jedva čekaju priliku kako bi ravnoteže radi i drugoj ekipi isključili ponekog igrača, pa to onda učine i kad u normalnim okolnostima ne bi. Podsvjesna težnja za kompenzacijom još se više odražava u neujednačenom kriteriju procjene detalja koji se brzo zaboravljaju, a često prelome utakmicu.

Nijemci su, taktički se opredijelivši za brutalnu tučnjavu, računali na sve navedeno. I baš sve želje su im ispunjene – Hrvati su se uslijed dobivenih batina stisnuli i zgrčili, da bi pred kraj poluvremena, čim su se malo pribrali i rezultatski približili, dobili odmah nekoliko isključenja u nizu. A i u dvojbenim, rubnim situacijama sudci bi češće presudili u njemačku korist. U tom smislu znakovito je njihovo viđenje jedne akcije pri neriješenom rezultatu kad se utakmica lomila. Sjurivši se u izglednu kontru prema njemačkom golu, David Mandić je ometen, doduše, ne tako da ne bi uputio udarac prema golu (jer mu je ruka bila slobodna). Ipak, pritom ga je njemački igrač bočnim kontaktom izbacio iz balansa taman toliko da udarac ne bude savršeno izveden pa ga je vratar bez veće muke obranio. A sudci su ostali nijemi.

Ovaj detalj koji se mogao pokazati odlučujućim, a i njih još nekoliko, zapazilo je oštro oko vrsnog stručnog sukomentatora televizije s nacionalnom koncesijom, Nikše Kaleba. Lucidno je, uz dozu ironije, dobacio kako sudci očito nisu imali predavanja iz biomehanike da bi znali kako takve sile utječu na igračevo tijelo pri toj brzini. A on to, i bez da je primao lekcije iz teorije, jako dobro zna iz vlastita iskustva. Ta bio je vrhunsko krilo, k tome i svjetski prvak i olimpijski pobjednik.

Pobjeda velika kao „Maslenica“

Ovako je slađe, reći će netko, i ne će biti posve u krivu. Jer dvaput se vratiti iz ponora, zloslutno neugodnog zaostatka od 5 golova razlike, pokazatelj je moćnog karaktera momčadi. I doista, što je vrijeme više odmicalo, Nijemci bi sve rjeđe računalnom preciznošću pogađali rašlje, što je dovodilo u očaj hrvatske vratare i obranu, a sve bi češće naizgled ničim izazvani gubili loptu u napadu. S vremenom se bečkom sportskom dvoranom sve tiše razlijegalo „Deutschland, Deutschland…“, a sve se glasnije orilo – Auf Wiedersehen! Ipak, i nakon što su inercija i psihološka prednost već debelo prešle na hrvatsku stranu, nikako te uporne Nijemce prelomiti, ni spomenutom Mandićevom kontrom, ni Šipićevim zicerom s crte… Na kraju ih je slomilo tek čudo neviđeno, čudo nad čudima – nešto lijevo, a da Hrvatskoj bude na korist – lijeva ruka Marina Šege! Dobro, ajde, našla se tu u prijelomnim trenutcima i pouzdana ljevica Luke Stepančića, momka iz Labina, kraja gdje se prečesto podiže samo prva, a ne sve tri boje hrvatskog barjaka. No, kad igra Hrvatska, čak i ozbiljne nesuglasice valja ostaviti postrani, jer se crven-bijeli-plavi na najvišem jarbolu može viti samo kad su glave Hrvata iz obje države jedne hrvatske domovine skupa. U rukometu se to možda bolje vidi, ali ni drugdje nije drukčije.

Naposljetku, umjesto suhoparne statistike, evo i metaforičkog rezimea čitave utakmice: Prvo poluvrijeme – njima k’o ’41, nama k’o ’45! Drugo poluvrijeme – njima k’o ’45, nama k’o ’95! Ili možda bolje – k’o ’93! Jer napetošću je utakmica više podsjetila na legendarnu Operaciju Maslenica u praskozorje čije obljetnice je odigrana, tu jedinu bitku iz Domovinskog rata u kojoj su obje strane nastupile u najjačim sastavima.

Teško je slomiti duh hrvatskog čovjeka

Ova nesumnjivo epska utakmica doziva iz sjećanja jednu drugu, još dramatičniju, vjerojatno najveću koju je Hrvatska dosad odigrala. No, kako vrijeme čini svoje, ona je već pomalo zaboravljena. U polufinalu Svjetskog prvenstva 2003. u Portugalu Hrvati su morali igrati dva produžetka protiv današnjeg protivnika Španjolske kako bi, unatoč zaostatku u jednome trenutku i od 5 pogodaka razlike, na kraju ipak pobijedili. Pritom se pokazalo kako imperijalni mentalitet nacije s Pirineja, čiji je imperij dosegao zenit stoljećima prije njemačkog, još prožima srca španjolskih igrača, posve opravdavajući nadimak njihovih nacionalnih vrsta – Furia. No, namjerili su se na neprobavljiv zalogaj. Ili, kako netom poslije utakmice trener pobjednika Lino Červar reče – Gazili su nas čitavu utakmicu, ali nisu mogli zgaziti duh hrvatskog čovjeka! U ono doba oživljavanja voštanih figura iz Maršalova muzeja, kad je svaka Tuđmanova sintagma, pa tako i „hrvatski čovjek“, dočekivana ili s podsmijehom ili na nož, netko se usudio to izreći, jednostavno ne mogavši prešutjeti ono što mu je srce u trenutku velikog postignuća osjećalo. Našao se netko, eto baš iz te, nacionalno ravnodušne, odnarođene Istre, da blagotvornom solju oživi tada već ispiranjem mozgova i srdaca poprilično obljutavljelo hrvatstvo. Moguće je taj Červarov dirljiv iskaz nepatvorenog domoljublja mnogim Hrvatima promakao, ali zato sigurno nije onima koji Hrvate vole raditi bedakima, skoro onoliko koliko to oni sami od sebe vole činiti.

I badava Lini Červaru sve te silne titule i medalje, sve one pobjede nad većima i bogatijima, uzalud mu i očuvanje neprekinutog niza vrhunskih rezultata uz provedenu smjenu generacije, što je najteža stvar u momčadskom sportu. Lino Červar je u očima tvoraca mišljenja javnosti svemu tome unatoč ostao tek puki rukometni analfabet, diletant, Lino Čokolino, maskota koja samo nervozno skakuće oko klupe nepotrebno dekoncentrirajući igrače koji bi bez njega sigurno bili puno bolji… U toj virtualnoj, mnogima i jedinoj stvarnosti njegov je uspjeh slučajan, jednostavno taj čovječuljak ima sreće, a najvećim hrvatskim rukometnim stručnjakom nazivali su trenera koji je bio zadnji s reprezentacijom na Europskom prvenstvu samo godinu prije nego što će Červar s istim igračima osvojiti svjetsko zlato. Apsurdno? Možda! Ali nipošto ne i slučajno u zemlji u kojoj su mediji, pravosuđe, sindikati i štošta drugo sve samo ne slučajno takvi kakvi jesu. A jesu neprijateljski raspoloženi prema svemu što je dobro za Hrvatsku i svakome tko se za nju žrtvuje i čini ju boljom.

Pogođen sustavnim medijskim neprijateljstvom čovjek s kontinuitetom vrhunskih rezultata bio je prinuđen u naponu snage otići put pečalbe, u zemlju koja u svemu, pa tako i u rukometu, Hrvatskoj gleda u leđa. Našao je mir tamo gdje zlatno sunce sja, kad se već ono hrvatsko za njega pokazalo zubatim. Podigavši makedonski rukomet za nekoliko kopalja, usput je odigrao veliku ulogu u razvoju karijere dva danas ključna reprezentativca – Cindrića i Karačića – što mu se danas vraća s kamatama.

Inače, odstrjel Line Červara odradio je profesionalni TV kiler, neka vrsta medijskog Sindičića, doajen sportskog novinarstva, a u duši tek komunistički aparatčik starog kova, kandidat SKH-SDP-a na prvim višestranačkim izborima, Božo Sušec. U središnjem je Dnevniku nacionalne televizije besramno izdvojio samo izgubljene utakmice rukometne reprezentacije, pritom posve ignoriravši one prethodno dobivene kako bi do tih izgubljenih uopće i došlo, i turnuo ih širem gledateljstvu pod nos, zabrinuto zaključivši kako nam trebaju promjene dok još nije kasno. Jer ovako više ne može! A bedaki ne bi bili bedaki da kod njih ista finta, žvaka o promjenama, uvijek ne pali. Bio u pitanju sport, politika ili nešto treće.

Zbijanje redova ili razbijanje redova?

Červarov najveći grijeh, kako onda, tako i danas, je to što je HDZ-ovac. Da stvar bude gora, on nije neki obični HDZ-ovac, nego HDZ-ovac koji je uspio ostvariti povijesni rezultat na parlamentarnim izborima u Istri i Rijeci, zamjetno nadmašivši poslovično blijedo izdanje stranke na tom području, gdje bi obično nastupila pod geslom – Važno je sudjelovati! A to se ne prašta. Da je kojim slučajem političkog profila Ratka Rudića, već bi mu izgradili mauzolej na vrhu Učke.

Ovako im ni sad nije promakla aktivna Červarova predizborna potpora Kolindi Grabar Kitarović. Njegova se uloga, naime, omalovažava po navlas istom receptu kao što se to čitavih 5 godina činilo i Predsjednici – za medije njih dvoje nisu uspješni ljudi na ponos Hrvatske, nego tek Čokolino i Čokolinda! Stoga i ne čudi što se Červara i neposredno nakon velike pobjede protiv Njemačke ismijavalo. Eto su ga opet igrači spasili tako što su mu se usprotivili (jer ne može on koji pojma nema biti zaslužan, a s druge strane, ne može pojma imati kad je HDZ-ovac).

Uočivši boljku u izvođenju sedmeraca, rovare i nutkajući Červaru Štrleka, koji je odbio igrati za reprezentaciju pa se sad navodno premišlja. Čine to kako bi izbornika u slučaju neuspjeha mogli optužiti što ih nije poslušao, ali i zato što znaju kako bi Štrlekovo uključivanje moglo narušiti ozračje u ekipi slično kako je Kalinićevo nezadovoljstvo djelovalo na nogometnu repku na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, što je izbornik Dalić razriješio na jedan jedini mogući način. A mogao bi i Dalić, kao još jedan osvjedočeni Kolindin podržavatelj, uskoro na galge, jer kad su već suho zlato bacili u blato, što ne bi i srebro?

No, nisu svi u predizborno vrijeme postupili poput časnih i uspješnih izbornika najpopularnijih nacionalnih vrsta, Červara i Dalića. Neki koji se u javnosti predstavljaju katolicima i domoljubima nisu podržali Kolindu Grabar Kitarović budući joj nikako nisu mogli oprostiti koketiranje s jogom i numerologijom. Njezinu su vjeru jednodušno ocijenili neiskrenom, prijetvornom i politikantskom, a redovite odlaske na svetu misu i nošenje križića oko vrata prozreli kao providnu varku. Stoga ti vrli eshatolozi nisu imali druge nego spas na ovome svijetu potražiti agitirajući za tipa koji je tijekom kampanje veselo poručivao da se mani Očenaša, da bi potom još u maniri svojstvenijoj novokomponiranim nego autentičnim katolicima radosno proslavio pogansku svetkovinu „Martinja“.

Farizejski se skanjujući izbora manjeg zla, dvaput su izabrali ono veće (u prvom krugu djelom; u drugome što djelom, što propustom; a sve vrijeme mišlju i riječju). I sad se ti i takvi – koji su, obilato se koristeći i tehnikom Bože Sušeca, sablažnjavali malene slagavši čim bi zinuli, a zinuli bi često – pozivaju na svoje mišljenje podvaljeno u usta malenima. Pa se pobjedonosno rugaju zagrebačkom nadbiskupu, kardinalu Bozaniću, kako ga, eto, narod ne sluša, time prešutno hvaleći sebe jer, eto, njih sluša. U silnoj oholosti ni ne zamjećuju, u gorem slučaju – ipak zamjećuju, kako je jedini opipljivi učinak njihova djelovanja tek razbijanje vlastitih redova. Štoviše, to nastavljaju činiti likujući kako u narodu (a radi se tek o dijelu naroda kojeg su anestezirali) više ne pali poziv na zbijanje redova pred crvenom napašću.

No, i ovdje, kao i u rukometu, vlada nepisano pravilo – ako ne zbiješ vlastite redove, suparnik će svoje zbiti, i na kraju pobijediti. Ovogodišnje prvo izborno poluvrijeme je izgubljeno, baš kao i ono rukometno s Njemačkom. No, sve se još može popraviti, jer pred Hrvatima je najesen i drugo poluvrijeme. Hoće li zbiti redove kao što je to uspjelo rukometašima ili će nastaviti razbijati ih? Prije nego se odluče, neka se prisjete kako se u ovom „sportu“ prilika za popravak ne pruža svake godine kao u rukometu, nego u ciklusima od nekih 4-5 godina.

A Lino Červar, ako doista želi primjereno uzvratiti ovima koji ga i sad besprizorno vrijeđaju, šireći razdor među Hrvatima i kad se pobjeđuje, nema druge nego odgovoriti im tako što će najesen opet zauzeti mjesto na HDZ-ovoj listi za 8. izbornu jedinicu. I neka u taj pohod krene s one pozicije na listi koja će odgovarati mjestu osvojenom na ovome prvenstvu.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Petokraka s krova

Objavljeno

na

Objavio

Jedna od zadaća umjetnosti je provokacija. Upravo provokacija je sredstvo skretanja pozornosti na rad umjetnika, na svijest građana  i moralne i društvene klišee.

Meta provokativne umjetnosti često je vladajući establišment. Možda nisam u pravu, ali kad je u pitanju provokacija koju neki doživljavaju kao umjetnost, na pamet mi pada Rijeka. Ono, Frljić & co. Tu je i Let 3, pa i drugi umjetnici koji su neshvaćeni u svojim sredinama, uvijek su dobro došli u grad koji teče.

Let 3 su oštro  krenuli đonom na kršćanske vrijednosti u Hrvatskoj u svom uratku „Hvala tebi Kriste“, što je normalno za ateiste i antifašiste. Kuku i motiku zamijenili su vulgarnošću palanačke smrdljive birtije.

Sjećate li se  kada je Let 3  prije par godina na zub uzeo Angelu Merkel. To se događalo u vremenu Lex Perkovića, pa mi je tako nejasno ostalo po kojem kriteriju je izabrana Merkel. Je li zbog oštrog stava prema Lex Perkoviću i ultimatuma izručenja, zbog loše gospodarske politike koju ona vodi u Njemačkoj ili zbog nekog meni nepoznatog razloga koji imao dramatične posljedice na Hrvatsku, poglavito na multietničku Obersnelovu utvrdu?

Ako si neshvaćen ili nerazumljiv kroz svoju umjetnost bilo gdje u Hrvatskoj, dođi u Rijeku i budi svoj na svom.

Osim što grad s najvećom lukom u Hrvatskoj uvozi prognane i neshvaćene umjetnike, on ih i sam producira. Osim notornog Mrle i ekipe, koja za koju godinu neće moći izvoditi sve svoje stare uspješnice naprosto zbog zamora i gubitka funkcionalnosti ostarjelih  čmarova, na scenu stiže relativno novi i nepoznati umjetnik imena Nemanja Cvijanović.
U godini kada je Rijeka dobila čast biti predstojnicom Europske kulture, Vojko je kao frontmena izabrao Nemanju.
U svom CV-u Nemanja Cvijanović o sebi kaže da se bavi propitivanjem društveno-političkih tema iz nedavne prošlosti, fasciniran fenomenom kolektivne memorije.
Svojom instalacijom, zvijezdom petokrakom na Riječkom neboderu on želi:
1. Provocirati hrvatsku fašističku prošlost
2. Rastući ili puzajući fašizam danas kod Hrvata izvan Rijeke
3. Provocirati Angelu Merkel
Uistinu ne znam odgovor na ovo pitanje, te je lako moguće da niti s jednim od tri ponuđena odgovora nisam niti blizu.

Odgovor na ovo pitanje, osim samog umjetnika, zna njegov mecena gradonačelnik Rijeke. Mecene su kroz povijest davale svoj novac umjetnicima, partija narodni novac za partijsku umjetnost, crkava crkveni za svoju umjetnost.
Iz povijesti umjetnosti znamo da neki umjetnici sa svojim radovima nisu naišli na pozitivne kritike i odobravanje mecena ili naručitelja. Među njima su Michelangelo, Caravaggio, Manet… Njihovi radovi su ocijenjeni sirovim, blasfemičnim.

Cvijanović je na prvu zadovoljio svog mecenu. Osim prvog uratka kojeg uskoro očekujemo kako zaštitnički natkriljena stoji nad riječkim korzom, bit će tu i komunističke biblije, Manifesta.
Koliko tu ima umjetnosti koja provocira, ili samo provokacije bez umjetnosti, vidjet ćemo.
Ako se držimo demokratskih načela, umjetnost ne treba zabranjivati ili osujećivati. Pustimo ju da sama za sebe kaže.

U tom kontekstu, možda je preuranjeno i po slobodu umjetnika opstruirajuće pitanje saborskog zastupnika Zlatka Hasanbegovića upućenog   Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek.

Odgovor Ministrice je da je ona za slobodu umjetničkog izražavanja. OK legitiman i diplomatski odgovor, premda ton postavljanja pitanja i davanja odgovora , jasno govori o privatnim netrpeljivostima dvoje sugovornika,  i s unaprijed prepoznatljivim razlikama u vrijednosnim i estetskim  sudovima Obuljen- Koržinek i Hasanbegovića.

Je li Cvijanovićeva umjetnost oslobođena svih utjecaja osim autorske zamisli? Je li Obersnel Cvijenovićev mecena, tutor ili/i sufler?
Bilo kako bilo, Cvijanovićeva umjetnost je politički angažirana i usmjerena. U tome uopće nema dvojbe.

Biti slobodan je neka vrsta utopije i privida. Nemanja ima jasan političko aktivistički smjer, jasan crveni kolorit koji izbija ispod svake druge boje, narudžbu usklađenu sa željom svog političkog i financijskog pokrovitelja, i to je to. Bit ću strpljiv i prihvatit ću Cvijanovićev demanti da njegova umjetnost nije u službi politike grada s najdužim komunističkim stažem u Europi.

Ne znam hoće li Cvijanović ikada poželjeti ući u svaki kut hrvatske kolektivne memorije, memorije naroda bivšeg istočnog bloka, zbog koje je ta ista petokraka kao simbol totalitarnog i krvavog režima dobila „priznanje“ od Europske komisije za zlo XX. stoljeća.

Trpimir Jurić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari