Pratite nas

Kolumne

HODAK: Na vašu veliku žalost, druže Tomiću, narod gleda HBO-Go, Netflix, Amazon, a ne naše loše filmove

Objavljeno

na

Prvi tragovi o postojanju Hrvata vraćaju nas tamo negdje na kraj drugog stoljeća pr. Krista, odnosno do kraja prvog stoljeća nakon Krista.

Naime, u to vrijeme je djelovala židovska religiozno-politička stranka poznata pod imenom Farizeji ili – da se lakše razumijemo – licemjeri. Kada je Isus govorio svojim učenicima: “Na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji…“ današnja frakcija ognjištara, sklona povijesti, čvrsto vjeruje kako su se u “pismoznance“ i ”farizeje” bili ubacili i prvi Hrvati što je siguran znak da smo, što se tiče farizejstva, mi “navek“ bili tu.

Tko bi uspio opisati svu farizejštinu, licemjerstvo, dvoličnost naših modernih pismoznanaca! Nebitno je jesu li se ugnijezdili u medije, pravosuđe, političke stranke ili u nevladine udruge. Kao u Alan Fordu: “Mi ništa ne obećavamo, ali to ispunjavamo“.

Naši “pismoznanci“ iz stranke Pametno prijavili su Ivana Pernara DORH-u jer se izlanuo da je vitamin C jako dobar protiv gripe. Aleluja iliti hebrejski “hvalite Jahvu!“. Radosni poklik hvale i našem bračnom paru Pametno! Izgleda da C-vitamin više nije progresivan. Nema više lijekova za prehladu i gripu koji se prenose usmenom predajom.

Da je Pernar izjavio kako su američki znanstvenici dokazali da, ako želite izgubiti na težini, morate manje jesti, dobio bi zbog mudrosti salve aplauza naših ”pametnih”. Ovako će morati u Gajevoj ulici objašnjavati zašto provocira naše farizeje.

Idemo dalje. Darko Kovačević, zvan “Daruvarac“, optužen je za nanošenje teških tjelesnih ozljeda svojoj djevojci te je za to “popušio“ pet godina zatvora. Za isto kazneno djelo optužen je i Neven Kovačić, “progresivac“, koji je prebio sedamdesettrogodišnju Ružicu Ćavar, ali on nije ništa zbog toga “popušio“. Dobio je samo godinu dana uvjetnog zatvora. Pravi bingo!

Ako opet prebije neku “opasnu desnu“ aktivisticu, pa makar bila u punoj snazi i u 83. godini, morat će, recimo, guliti koji mjesec u nekom domu ili bolnici krumpire. Ista država, isti zakon, ista kvalifikacija, ista sudska nadležnost… isti farizeji.

Sin “legendarnog“ Josipa Đakića koji je iskreni pobornik Istanbulske konvencije, imenom Ivan odlučio se pred pravoslavni Božić na kretenski potez, kao da su ga sponzorirale Pupovčeve “Novosti“. Na svom je Facebooku profilu objavio sliku ustaše kako drži u ruci odrubljenu glavu četnika. Sve što je progresivno, antifašističko, liberalno, moralno, orjunaško, jugonostalgičarsko i kriptokomunističko… diglo se na zadnje noge.

Sve pravobraniteljice, od Lore pa nadalje, ”naprosto nisu mogle da veruju da se takvog što dogodilo”. Sad već “legendarni“ sin legendarnog Joce, nakon hitnog sastanka MUP-a i DORH-a, bio je priveden u lisicama kod “druga“ sudije. Na nesreću se pokazalo da se ipak radilo samo o sucu, a ne sudiji koji ga nije pritvorio nego mu je samo odredio mjere opreza. Na opće razočaranje Vedrane Rudan i ekipe “pismoznanaca“. Jedino što je naše farizeje malo razveselilo bile su “lisičine“ na rukama jednog HDZ-ovca.

Veselili su se farizeji i nedavno kad su u Vukovaru policajci privodili na sud dvojicu osumnjičenih za ratni zločin. I policajci i osumnjičenici za ratne zločine ušetali su na sud s rukama u džepovima. Pa red je, ljudi smo… Isti dan kad je mladi Đakić dobio ”lisice”, na N1 je gostovala osoba srpske nacionalnosti, po uvjerenjima pravi mućak “s dna kace“, imenom i izgledom Emir Kusturica.

Ponosno i orošenih očiju izjavio je “da su Srbi jedini u Drugom svetskom ratu imali dva antifašistička pokreta. Partizanski i četnički. Onako samo usput, čini mi se da N1 ima nacionalnu koncesiju Republike Hrvatske! Kada jedan povijesni po-četnik na hrvatskoj televiziji proglašava četnike antifašistima, od naših antifašista farizeja mogao se čuti samo muk, ni slovca ili glasa osude.

Slušajući našeg Emira samo sam čekao da, onako četnički, utvrdi kako su oni, četnici, zapravo bili ”pravednici među narodima” pa da im Efraim Zuroff može uručiti plakete. I jedan moj prijatelj s tenisa tvrdi kako su neki postali pravednici ako ne među narodima, onda među zaraćenim stranama tako što su sakrili za vrijeme Drugog svjetskog rata nekolicinu partizana u Zagrebu i to tako da ih ni do danas nisu našli…!

Hajmo sad opet malo o našem pravosuđu koje postaje sve više čak i svjetski poznato. Čitam nedavno kako je neki tip maznuo liku mobitel. Vjerojatno je bio recidivist, pa ga je sud opleo s godinu dana zatvora. Tako i treba jer su mobiteli postali vraški skupi. Ako ti ga netko mazne, ti moraš i dalje otplaćivati rate. Probajte sada izračunati koliko se može mobitela kupiti za 3,6 milijuna kuna.

Toliko je, naime, vijeće Županijskog suda u Zagrebu, pod predsjedavanjem sutkinje Jasne Galešić, utvrdilo da je naš dragi Ivo Sanader zaradio u aferi Hypo banke te je tako zlouporabio položaj i učinio kazneno djelo ratnog profiterstva. Onaj pehista mazne jedan mobitel i ode u buksu godinu dana, a dragi Ivo navodno zamrači 3,6 milijuna kuna i dobije dvije i pol godine zatvora. A naši farizejčići i dalje čkome…

‘Zgodna, progresivna i antifašistička’ satira proleterskih Novosti

Nadam se da portal Direktno.hr ima sve naslovnice proleterskih “Novosti“ kojima me moji čitatelji zatrpavaju putem WhatsAppa. U zadnjem broju ”najčitanijeg” tjednika u RH Novostima na naslovnici je izašao Tuđmanov spomenik. Tuđman u ruci drži odrubljenu partizansku glavu.

U jednom starom broju bila je na naslovnici Thompsonova glava, ispod vrata srp, a na glavi čekić. Sve me to pomalo podsjeća na opjevane partizanske neurokirurgijske operacije u Hudoj jami, na marševima smrti… Sve zajedno je to baš jedna zgodna, progresivna i antifašistička satira. Od “satire“ s Markom Perkovićem su prošle već godine, ali hrvatska medijska i politička falanga nije tražila ni za urednika, ni za crtača i nakladnika Novosti ni zatvor, ni ispriku i lisice.

Na fejsu divljaju: “Ja bih Thompsona i kuhano vino”… ”Neću opanke i Hladno pivo“, a Ivan Brodić se pita: “Ako je moguće da predsjednik HSS-a daje izjavu o bratstvu i jedinstvu, jel’ moguće da se dobrovoljno Vatrogasno društvo nazove Jan Palach?”.

Sjetite se dočeka naših nogometaša nakon Moskve. Kad je Beljak doznao da je Thompson u autobusu na traženje igrača, u njemu je eksplodirala ljevičarska dobrota, blagost i pastoralnost pa je izjavio: “Mora mi smeće fašističko dan pokvariti, nabijem njega i sve fašiste!!!“. Je li se tada javio itko iz lijeve političke i medijske falange da to osudi i zatraži kažnjavanje našeg Belje…?

Na dan 14. srpnja 2018., na dan otvaranja Svjetskog prvenstva u Rusiji, neki “duhoviti“ kreten je objavio na fejsu dvije perverzije s Lukom Modrićem. Na jednoj je nož (žica, žica Srebrenica) pod vratom Modrića, a na drugoj štrik na vratu Modrića s jasnom asocijacijom na vješanje.

Lijevi i “progresivni“ Net.hr. drži i dalje te fotografije pod naslovom “Procurile iznenađujuće fotografije…“. Babićev Indeks je mudro zaključio kako je fotografija “obješenog Modrića prikupila više od dvije tisuće lajkova“. RTL-ov portal Vijesti.rtl.hr licemjerno piše kako je to “vrhunac neukusa navijačkog puka, bez obzira na njihovo zadovoljstvo“. Zamislite takav komentar za crtež Ivana Đakića ”vrhunac neukusa bez obzira na njegovo nezadovoljstvo” i dalje muk. Ha,ha, ha! Baš sami licemjeri i farizeji!

Ima još toga. Na primjer, vrhunski humor tipa NewsBara je: “Gnjus Koncila“ na naslovnici Novosti. Zapravo je tragikomično da pravoslavni tjednik tepa katoličkom tjedniku da je gnjus, a izlazi zahvaljujući većini od 84% katolika u HR. Tko je zaista gnjus kristalno je jasno. Ismijavanje požara na obali s naslovom “Lijepa naša lijepo gori“ itd. itd. Kako je to napisao Josip Jović: “Mržnja se mržnjom vraća i plaća“.

Pravo “samoupravno“ osvježenje dolazi iz oficirskih krugova. Boris Miletić, zgrožen ispadom Ivana Đakića, predlaže zatvorske kazne za “promicanje nacizma, fašizma i ustaštva“. Pulski farizej ima problema s “memorijom pamćenja“ pa je zaboravio na komunizam i staljinizam.

“Zaboravio“ je Bora na Vijeće EU, na rezoluciju (da je sada ne citiram) kojom se traži osuda totalitarnih režima, između ostalih i komunizma. Kad se, kako ih neki nazivaju, komunistički The Walking Dead jednom godišnje svakog svibnja sretnu na “balu vampira“ onda je to susret starih ratnika koji evociraju legendarna junaštva kao što je to Huda Jama, Šestine u Zagrebu, Medvedgrad, Gračani sa 17 partizanskih stratišta, Savska cesta gdje se sada vrše iskapanja partizanskih žrtava.

Uglavnom, naši ”heroji” hrabro i sustavno, naoružani do zuba, pobjedonosno su slali pod zemlju nenaoružane neprijatelje, od Dravograda pa do Požege. Na tzv. ”križnom putu” su očevi današnjih farizeja, sukladno ratnom pravu i Ženevskoj konvenciji o ratnim zarobljenicima punili jame i napuštene rudnike s narodnim neprijateljima. I tako dok je tata bio svojedobno oficir JNA, danas je sin borac protiv nacista, fašista i ustaša.

Diplomirao poznati političar na Fakultetu političkih znanosti pa se hvali supruzi: “Da sam znao da je ovako lako, završio bih ja i srednju školu“.

Još od smrti Tuđmana nisam glasovao za HDZ, nego za HSP ili za neku drugu desnu stranku

U Slobodnoj Dalmaciji od 8. siječnja “obrisao je pod“ s mojom malenkošću veliki novinar i književnik Ante Tomić. Kažem ”veliki” jer smo se jednom našli na sudu u Splitu, pa mi se učinilo da zajedno s kaubojskim šeširom ima skoro dva metra. Usput, taj je sud izgubio, doduše za sada još nepravomoćno.

Naš Ante je navodno učio za novinara u podoficirskoj školi. Tamo je sigurno naučio i brisati podove. Tako je jednom, ne tako davno, obrisao pod sa svim desnim uljezima koji su se infiltrirali u Lepu njegovu, napisavši da bi sve desničare trebalo stjerati na stadion u Maksimiru i onda uzeti mitraljez i ta, ta, ta… Ne bi Antiša ništa oprostio toj desničarskoj bandi.

Iz njegove kolumne “Vlaška posla“ nisam dokučio motiv zašto se dragi, blagi i progresivni Ante očešao o mene. Negdje u Antinoj intelektualnoj magli nazire se da sam se usudio nešto napisati o pok. Ivi Gregureviću. I u tom mom deliktu Anti se rodila ideja da nas desničare malo poduči. Superioran, k’o što i doliči “muškarcu bez brkova“, on piše: “Zaista, da nije komunista i Jugoslavena, što bi narod uopće gledao? Da ne bi možda gledao, ajde da se našalimo, Jakova Sedlara?“.

Naravno, bivši podoficir JNA misli da narod gleda “Što je muškarac bez brkova“, ”Ustav RH“, “Koja je ovo država“ i slične filmske uratke naših režisera. Točno, narod gleda kako ti filmovi prolaze k’o arapske karavane. Narod laje, a Brešani, Matanići, Grlići… idu dalje. Na vašu veliku žalost, druže Tomiću, narod gleda HBO-Go, Netflix, Amazon, i slične kapitalističke otrove te turske serije i pokoju dobru domaću, a ne naše loše filmove u kojima se obično ili svi nepotrebno deru i prostače ili se pljuje po Hrvatskoj i Hrvatima.

Na kraju svoje otužne musake Ante “poentira“ napisavši: ”Ako niste glasali za stranku za koju je on glasao, Zvonimiru Hodaku će to biti teže shvatiti, Ivi Gregureviću to nimalo nije smetalo. S njim smo svi bili naši“. Posthumno možda i jeste, ali u realnom životu Ante Tomić je bio “naš“ s Ivom Gregurevićem koliko i moj klijent pok. Boris Buzančić s Radom Šerbedžijom. A oboje su bili glumci. I samo za Antu: još od smrti Tuđmana, nisam glasovao za HDZ. Glasovao sam za HSP ili neku drugu desnu stranku.

No iz ovog jeftinog pamfleta nije teško zaključiti da Ante od Kante o meni misli sve najgore pa je tu možda i u pravu. Za razliku od njega ja mislim da je on jedan dobar novinar i književnik, talentiran humorist i pacifist (maksimirski ta,ta,ta…). Ipak se bojim da smo obojica potpuno u krivu…

Na novogodišnjem balu filmskih radnika Anti se najviše svidio orkestar ili ”film-harmonija”. Podsjetilo ga je to na Ninu Obuljen kako harmonično dijeli lovu Anti i ekipi da bi “komunisti i Jugosloveni” imali što gledati u gotovo praznim kinima.

Vlada je najavila zakon o mržnji na internetu. Osnovat će se Vijeće za medije koje će imati ulogu regulatornog tijela. Super! Vraća se Eric Arthur Blair, poznatiji kao George Orwell, autor ”Životinjske farme” iz 1984. Kataloniji u čast… svi ćemo biti jednaki, a neki i jednakiji. Naravno, motiv za novi zakon o mržnji na internetu je bio slučaj Đakić, koji je bio kap koja je prelila čašu.

Stazićevo cviljenje kako njegovi 1945. nisu valjano obavili posao kad nisu poubijali sve neistomišljenike, Tomićevo ta, ta, ta mitraljezom po Maksimiru, Jergovićevo pisanje o trodimenzionalnom Draži Mihajloviću i Tuđmanu kao “lešini s Mirogoja“, Milinkovićevo (dogradonačelnik Vukovara) nazivanje Oluju “zločinačkom“ itd., sve to nisu bili pravi i dostatni razlozi za osnivanje Vijeća za “Istinu“ i pisanje nekog zakona kojim se ponovno uvodi cenzura govora i pisanja, samo sada ne više u medijima već na internetu.

Vijest iz crne kronike: lažnom glumcu sudi se zbog lažnog predstavljanja.

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

HODAK: Je li kršćanski priuštiti našim ljevičarima toliko boli, bijesa i mržnje?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Trpimir Jurić: Mladi, ključ je u vašim rukama!

Objavljeno

na

Objavio

Prije nekoliko dana, sasvim diskretno, prisjetili smo se 15. siječnja 1992., dana kada smo dočekali međunarodno priznanja Hrvatske. To priznanje nije došlo preko noći. Nije došlo ni onda kada smo ga iščekivali, već kad smo se za njega vojno i politički izborili. Napokon smo na političkoj karti svijeta postali subjekt međunarodne zajednice. Do tog trenutka, odnosno tog čina priznanja, nisu protekli dani, mjeseci i godine, već stoljeća snova, borbi, krvi, tamnovanja, iseljavanja, represija te oduzimanja teritorija i prava na samobitnost.

Upornost i kontinuitet nastojanja napokon su urodili plodom. Iza nas su milijuni iseljenih, stotine tisuća ubijenih i utamničenih od raznoraznih osvajača i otimača naše samobitnosti.  Samostalna i neovisna Hrvatska nije bila dar, nije plod ničije samilosti, već žestoke političke, lobističke i, ponajviše, vojne borbe.

Što se promijenilo?

15. siječnja 1992., na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, prvi predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman je u svom govoru, između ostalog, rekao: “Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo i nećemo nikome dopuštati sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba biti“.

Što se od te izjave promijenilo?

Čini mi se da smo se od tog povijesnog datuma, izdvajajući vrijeme Domovinskog rata, pasivizirali te izgubili ideju i odgovornost spram Nje. Jednom izborena neovisnost može se izgubiti. Jesmo li odustali od Hrvatske?

Poratna Hrvatska, završno s mirnom reintegracijom,  ostala je u statusu  jednog velikog socijalnog, gospodarskog, političkog i inih gradilišta. Niti blizu završenog projekta. Može li država, poglavito ona koju nazivamo domovinom, biti završen projekt?

Zamislimo domaćicu koja je uselila u novu kuću i svojim ulaskom u nju nije ju oplemenila svim što dom čini mjestom ugodna življenja. Ta domaćica odnosi se, malo je reći, nemarno. Krajnje je neodgovorna, neangažirana, gotovanka bez imalo strasti i ljubavi. Usto još i kuka, želi taj svoj dobiveni dom napustiti i potražiti sreću u nekom drugom, tuđem.

Naravno da je to stvar njenog izbora, ona to može napraviti. ako tako odluči. Otići će u tuđi dom, no tamo neće biti domaćica nego spremačica. Netko odgovorniji od nje, jako brzo će je naučiti što je to rad i odgovornost prema svom, ali to nikad neće biti njen dom, već boravište, tuđina.

Umorni su i nisu više u stanju…

Sagledavajući stanje u Hrvatskoj čini mi se da prvenstveno nemamo domaćina, a ukućani se prema Njoj  odnose  nesavjesno, onako kako se odnosi prema nezasluženom daru. Kao i u svakom domu, postoje zabušanti i lijenčine kojima se niti jedna ideja ne dopada. Gori od njih su oni, a  takvih u svakoj kući ima, koji taj dom nikad nisu prihvatili kao svoj i svakim svojim činjenjem ili nečinjenjem žele ga odbaciti.

Oni koji su se idejom i borbom dali za domovinu, sada već stariji, umorni su i nisu više  u stanju nastaviti davati i raditi. Njih su odavno trebali zamijeniti mlađi kojima je to naravnim zakonom dato.

Pred mladima je dilema, ostati i boriti se ili odustati i otići. Svakodnevno svjedočimo iseljavanju mladih u neku od europskih zemalja. Ništa nova i ništa iznenađujućeg. Uvijek ih je bilo i bit će. Prva iseljavanja Hrvata spominju se još u XV. stoljeću. Velika iseljavanja vezana su za egzistencijalna pitanja  kao što su: glad izazvana prirodnim pojavama, ratovi, poslijeratna „čišćenja državnih neprijatelja“ , neslaganja s političkim sustavima, nemogućnosti zapošljavanja…

Zašto se iseljavanje događa danas? Naravno da tu nema jednoznačnog odgovora. Motivi su različiti, samo ne znam jesu li uvijek opravdani. Jesmo li nešto mogli napraviti ili smo čekali da to drugi za nas naprave? Ni vlastita majka, otac ili brat ne mogu za nas graditi dom, kuću. Da bi ga svojim zvali moramo to učiniti sami.

Domoljubi ne smiju odustati

Za odustajanje nekad je dovoljna izlika, nekad opravdan razlog, ali ne pokušati boriti se svim legalnim sredstvima, ponajprije vlastitim angažmanom, što god da situacija od nas zahtjeva – minimum je onog što bi svaki domoljub trebao napraviti. U toj nedovoljnoj angažiranosti ima mnogo sebeljublja koji zanemaruju opće društvenu potrebu i odgovornost.

Migracija je uvijek bilo i bit će. One su u čovjekovoj naravi, potrebi i slobodnom izboru.

Citirana Tuđmanova izjava nastala je u trenutku međunarodnog priznanja kad sloboda i cjelovitost Hrvatske još nisu bile na obzoru. Taj čin bio je ohrabrenje i motiv za nastavak borbe, ali i obveza od koje nismo smjeli odustati. Četvrt stoljeća kasnije mi još nismo dovršili projekt. Jesmo li odustali ili posao ne znamo privesti kraju? Što god bilo, ključ je u našim rukama.

Što mladi čekaju?

Nadam se da nisu svi u redu za autobus koji vozi do neke destinacije “boljeg” života, već da i dalje ima onih smjelih i odgovornih koji će htjeti projekt Domovina dovesti kraju.

Vjerujem da ćete prihvatiti odgovornost za vlastiti život i domovinu, jer ako to ne napravite vi, vrlo rado će to napraviti netko drugi umjesto vas. Prihvatite odgovornosti za sebe, brišite samosažaljenje, malodušnost, ravnodušnost, pasivno trpljenje, nezadovoljstvo zbog nepravdi života i slično.

Ključ je u vašim rukama!

Tvoja zemlja

Tu ćeš naći uvijek dom,

srce koje kuca za te,

ruku da te prati,

majku da te shvati,

znat ćeš sve što treba znati.

Znat ćeš kako boli plač

kada tvoja zemlja pati;

ali iza svega

sigurno ćeš znati

što ti znači ovaj kraj.

To je tvoja zemlja, tu sagradi dom,

tu je stari temelj, tu na kršu tvom.

Tuđin i oluje kidali su nju,

al’ još uvijek tu je sve dok mi smo tu.

Bit ćeš bogat ko i mi,

kralj što ne zna što je kruna,

al’ na svojoj grudi

ko i ovi ljudi

bit ćeš velik ko i mi.

Autor glazbe Alfi Kabiljo, autor teksta Drago Britvić, izvođač Vice Vukov.

Trpimir Jurić/dalmacijadanas.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Južan dan u Saboru, 16. 1. 2019.

Objavljeno

na

Objavio

U osvrtima na “buran” dan u Saboru nitko kao objašnjenje agresivnih reakcija premijera i ministra obrane nije spomenuo jugovinu, pri čemu ne mislim na naslijeđe bivše države, već na temperaturu od 13°C uz zračna strujanja s juga, što je neuobičajeno vrijeme za Zagreb u siječnju.

Burne reakcije se, naime, u pravilu ne događaju za bure, već za juga, a prekjučer smo se još jednom mogli uvjeriti u mudrost starih Dubrovčana koji za takvog vremena nisu vijećali niti donosili važne odluke.

Unatoč zgražanju dežurnih moralista, nije se tog dana u sabornici dogodilo ništa što se ne viđa u parlamentima nekih drugih država, koji su svjedočili i gorim epizodama, ne samo u Ukrajini ili Japanu već i u Italiji i Britaniji, primjerice.

O atentatu na Radića i ostale hrvatske zastupnike u beogradskoj skupštini da i ne govorimo.
Kad je sredinom devedesetih tadašnji HDZ-ov ministar kulture Zlatko Vitez ustvrdio da je Sabor “kokošinjac”, to je izazivalo silno zgražanje – kako je mogao uvrijediti “visoki dom”, koji je nedavno postao državni parlament!?

Danas, nakon svega što se zadnjih godina događalo u Saboru takvo zgražanje se doima licemjernim – zašto bi ostali uglađeni maniri u sazivu sabora koji sadržajno sve više nalikuje na križanca pijace i političkog kupleraja?
 Povijest “neverbalne komunikacije” u našem Saboru je prilično siromašna. Pamti se slavni “vritnjak” kada je pravaš Josip Gržanić 5. listopada 1885. izlazak Khuena Héderváryja iz Sabora potpomognuto mid-kickom u stražnjicu mrskog bana. Nakon toga je, s još dvojicom zastupnika utamničen, piše Nino Raspudić / Večernji list

Zanimljive su bile naknadne interpretacije jer je vlast tvrdila da simbolički udarac nije zadan kako bi sačuvala Khuenovu čast, međutim na saslušanju u istražnom zatvoru, dr. Grga Tuškan dao je legendarnu zaključnu interpretaciju: “Ja držim da je Preuzvišeni g. ban udaren nogom u rit.” 
Godine 1990. je za saborskom govornicom zastupnik Srpske demokratske stranke Radoslav Tanjga novu vlast izabranu na prvim slobodnim višestranačkim izborima nazvao “ustašoidnim režimom”, što od Vučićevih emisara poput Miodraga Linte usred Zagreba slušamo i danas, pa ga je Ivan Bobetko gađao torbom. I promašio.
 Jedini fizički okršaj u samoj sabornici zbio se 2001. kad je Ljubo Ćesić Rojs svojim prstom ostvario izvjesni kontakt s nosom zastupnika IDS-a Dine Debeljuha.

Ćesić je kasnije tvrdio da ga je samo dodirnuo, no Debeljuh se jadao da je bilo bolno. Otada se, osim nekoliko seksističkih verbalnih ispada i već zamornih iznošenja zastupnika Pernara, u sabornici nije događalo ništa izvan uobičajenog bontona.
A onda je osvanula južna srijeda. Započelo je neukusnim, apsolutno “neistanbulskim” obraćanjem premijera Plenkovića zastupnici Bruni Esih.

Na legitimno pitanje o tome kani li ubrzo kunu zamijeniti eurom i tko ga je za to ovlastio, Plenković joj je bahato odgovorio: “Vrlo je važno da i Vi kao zastupnica u Hrvatskom saboru, koja je valjda učila cijelo jutro da postavi ovo pitanje i nije došla na intoniranje himne, dobro proučite preuzete obveze”. Tu izjavu na liniji najgorih saborskih seksističkih vrijeđanja na najbolji način osudila je na društvenim mrežama zastupnica Glasovac: “Ne slažem se s kolegicom Brunom Esih u brojnim političkim stavovima, ali način na koji premijer komunicira u odgovoru na njezino pitanje je dno komunikacijskog, šovinističkog i ljudskog dna.”

Pri tome je Plenković ponovio staro “spuštanje” B. Esih da je ušla u Sabor na listi HDZ-a, prešutjevši pri tome činjenicu da je ušla kao nestranačka osoba s 11. mjesta u prvoj izbornoj jedinici zahvaljujući isključivo 10.500 preferencijalnih glasova dok ih je predsjednik Sabora Jandroković, primjerice, dobio 808, dakle trinaest puta manje.

U nastavku aktualnog prijepodneva na meti kritika zbog propale kupovine zrakoplova našao se ministar obrane Damir Krstičević. Izvođeni su pri tom i “urnebesni” štosevi iz SDP-ovog humorističnog arsenala poput Marasovog bacanja papirnatog aviona. Kad je zastupnik Franko Vidović rekao Krstičeviću: “Možete preko javne nabave nabaviti ovakve avione kakve je nabavio moj kolega Maras”, i krenuo prema njemu s dvije makete zrakoplova, ministar obrane je zgrabio kutiju i ljutito je tresnuo o pod viknuvši: “Goni se i ti i ovo”. I zabio time sam sebi fatalan politički autogol.

Machiavelli poučava kako u dobro uređenoj državi nikada nečije zasluge ne smiju pokrivati njegovu krivnju. Krstičevićeve ratne zasluge su tolike da ih ništa što učinio kasnije ne može potamniti, i ostaju mu vječno, ali s druge strane, one ne mogu niti trebaju pokrivati pogreške koje učini u drugim domenama, sada kao ministar i političar. Pokazalo se da se nije u stanju nositi s pritiskom ni na razini plitkog oporbenog performansa.
 No iznenađenju tu nije bio kraj. Play of the day bio je Plenkovićev nasrtaj na zastupnika Nikolu Grmoju, koji mu je konačno otkrio slabu točku.

Grmoja u pitanu premijeru rekao sljedeće: “Srbija je otvorila nova poglavlja u pregovorima s EU i Hrvatska po tom pitanju nije ništa učinila iako Srbija ne ispunjava preuzeta mjerila iz poglavlja 23. o pristupanju EU. Vaša ministrica Pejčinović Burić, koja sjedi do vas, krši odluku Vlade i ne saziva Povjerenstvo, a naši logoraši sami bez ikakve pomoći dižu tužbe protiv Srbije.

Isto tako, Srbija skriva informacije o nestalima. Možda imamo nekakve koristi od toga; čuo sam da je kolegica Vesna Pusić rekla da ministrica ima velike šanse za glavnu tajnicu Vijeća Europe. Je li to možda znači da osim podrške ove Plenković-Vrdoljak-Pupovac-Saucha Vlade da ima i podršku Srbije, budući da radi sustavno za srbijanske interese”.
 Uslijedila je verbalna prepirka, koju je predsjednik Sabora Jandroković prekinuo proglasivši pauzu, no dobacivanja su se nastavila.

Okidač je bila riječ anemija, nakon čega Plenković užurbanim korakom kreće prema Grmoji, Miro Bulj mu preprečuje put leđima, iskusnom kretnjom mirotvorca u kafanskim tučama, Goran Beus Richembergh smiruje Grmoju, Pupovac se mota u blizini. Sabornicom se u tom trenutku prolama ženski krik “sramota”, očito vapaj neke revne HDZ-ove drugarice.

Što bi se dogodilo da im nije zapriječen kontakt? Bi li Pupovac Grmoju uhvatio s leđa za ruke ili barem za nogu kako bi olakšao pobjedu koalicijskom partneru Plenkoviću? Bi li se Plenković, ojačan tjelohraniteljima koji su ga pratili u pohodu, ipak zastao na pristojnoj distanci i nastavio verbalnu raspravu?

Do gigantomahije ipak nije došlo pa se sada na nekim portalima narod zabavlja nagađanjem što bi bilo da ih nisu spriječili.
Četiri su ponuđene opcije:

1. Grmojina pobjeda nokautom. U tom slučaju bi zastupnik Mosta, ako bi potegao prvi, ispao zlikovac, i okončao političku karijeru a Plenković bi postao parlamentarni mučenik. 2. Plenkovićeva pobjeda nokautom bila bi njegov politički kraj, osim ako ne bi istog dana raspustio Sabor i proglasio diktaturu. 3. i 4., pobjeda Grmoje na bodove ili pobjeda Plenkovića na bodove, ovisile bi o tome tko broji. Po Kuščeviću ili Bačiću Plenković pobjeđuje bez obzira na to što bi snimka ili stručniji komentatori rekli.
 Interpretacija plenkista, koju je prvi ponudio vjerni Pupovac, je kako je Vođa natjerao Grmoju u bijeg. “Neki su imali vrlo hitre noge i nakon junačkih govora vrlo brzo pobjegli s bojišta.”, kaže Pupovac.

Dan kasnije Sunčana Glavak naglašava: “Jučer su verbalne akrobacije Nikole Grmoje završile njegovim bijegom iz sabornice, pokazao se kao slabić”. Dakle, paradoksalno, Plenković se nije želio tući, pa je mirotvorac, ali je istovremeno borbu dobio Grmojinom predajom, tj. bijegom, pa je i najjači. Već sutra će se učvrstiti zaključak da je Plenković najjači čovjek u Hrvatskoj. Tako je to. Ne samo najljepši i najpametniji, već jači i od Filipa Hrgovića.

Do 15. 6. 2016. za HDZ-ovce je najjači bio Tomislav Karamarko. I najduhovitiji. A prije njega, da ste ih javno pitali u kameru, najjača osoba i u stand-upu i na parteru bila je Jadranka Kosor. Jednom se igrala utakmica između vodstva HDZ-a i nekakvih lokalnih čelnika stranke.

Otezalo se beskonačno s rezultatom 0-0 jer nikako nije padao gol, pa je jedan promatrač rezignirano prokomentirao: oni ga ne znaju dat’, a ovi ne smiju…
Plenkovićevo pucanje je znakovito, čak i ako uzmemo u obzir jugovinu kao olakotnu okolnost. Zašto je inače savršen birokrat, naizgled bez ikakve strasti i ideala, politički sin Mate Granića, prvi put toliko izgubio živce da se zaletio prema oporbenom zastupniku?

Putokaz za odgovor “zašto” je ono “na čemu” je izgubio živce. Ostalo je visjeti u zraku jedno neodgovoreno pitanje: Zašto Vlada ne poštuje odluku o osnivanju povjerenstva koje bi pratilo mjerila koje Srbija mora ispuniti u Poglavljima 23 i 24, sastajalo se četiri puta godišnje i podnosilo izvješća?

Očekivati je da će sada, ne samo Grmoja, već i cijeli hrvatski dio oporbe koji ne misli da treba po naputku iz Bruxellesa tetošiti Vučića i gutati sve ne bi li se Srbiju što prije i bezuvjetno ubacilo u EU, neumorno vraćati na to, za plenkiste očito vrlo frustrirajuće pitanje.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Imamo ‘pakao’ koji su nam obećali

 

 

 

 

Nino Raspudić: Po dobru u 2018. pamtimo samo igre, na ‘kruh’ ćemo pričekati

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari