Pratite nas

Kolumne

HODAK: Zašto bravar Tito nikad nije došao u Jasenovac!?

Objavljeno

na

Ivan Plantić, profesor povijesti u osnovnoj školi u Smokvici na Korčuli, pomalo podsjeća na Pavla Korčagina. Pavle je lik iz romana “Kako se kalio čelik“ kojeg je napisao Nikolaj Ostrovski. Roman se i danas pamti kao oda socijalističkom realizmu i boljševičkoj mladosti. Odavno je taj roman ispao iz školskih lektira, odbačen i prezren još od vremena “Rezolucije informbiroa“ i raskida Staljina i Tita.

Ali mali zagriženi, napredni omladinac Pavle iznenada je oživio u liku i djelu Ivana Plantića, profesora povijesti na Korčuli. Ne zna se kod koga je Ivan “učio“ suvremenu hrvatsku povijest. Je li to bio njegov imenjak Goldstein, ili je učio od Klasića, Jakovine, Markovine, Perice ili nekog još “naprednijeg“, progresivnijeg. Ali to je u konačnici irelevantno.

Relevantno je da je naš profa dobio ospice kad je jednog vedrog i sunčanog dana na zidu osnovne škole u Smokvici ugledao sliku s likom dr. Franje Tuđmana. Usprkos sunčanom danu Ivanu je pao mrak na oči. Kamo to vodi – upita se Ivan. Ravnatelj se zbunio i iznenadio. Nastavnik likovnog Frano Cebalo ima udarničke manire. Slikarski Alija Sirotanović.

Do sada je naslikao Shakespearea, Beethovena, Luku Paljetka, Bašćansku ploču i za sve je te slike ideološki cenzor Pavle Ivan Plantić dobrodušno uvijek digao palac u zrak. E, sad kad je naslikao Tuđmana, pao mu je mrak na oči. Shvatio je napokon kako je kolega Cebalo cijelo vrijeme zapravo zlorabio tu njegovu boljševičku dobrotu, blagost i spremnost da se Cebalo umjetnički ”izražava”.

Zbog ove zadnje ”provokacije” s Tuđmanom na zidu, osjetio je kako je grubo zgažena sloboda slikarskog izražavanja u školi i odlučio je da “deluje“. Uplašeni ravnatelj prekrio je odmah provokativnu sliku bijelim papirom da se đaci ne plaše bez potrebe.

Ta oprezna privremena mjera trebala je trajati dok se ravnatelj Radovanović ne uvjeri kod “odgovornih drugova“ smije li prvi hrvatski predsjednik biti na zidu u školi u koju idu djeca. Razmišljalo se da se možda iznad slike stavi natpis “ne preporučuje se mlađima od trinaest godina“.

Kad su našeg Ivana Karčagina zapitali u čemu je problem, on je dijalektički mudro i razložno otkrio svim desnim krkanima u čemu je kvaka: “U školi je zabranjeno političko djelovanje, a Tuđman je bio predsjednik HDZ-a”. I tako je ljeta Gospodnjeg 2019. godine pokojni dr. Franjo Tuđman prestao “politički da deluje“ u osnovnoj školi u Smokvici na otoku Korčuli.

Briljantni učenik Markovine, Jakovine i Klasića odmah je izlio u javnost slap svojih ne pročešljanih misli kao npr.: “O Tuđmanu povijesna znanost tek treba dati svoj sud. Njegova uloga još nije potpuno rasvijetljena. Tuđman je imao i svoju negativnu stranu i njegova slika unutar škole može izazvati različite reakcije…“. Slažem se! Gledajući Tuđmana dok je igrao tenis odmah sam zaključio da mu je negativna strana – igra na mreži… Da ne bi, ne daj Bože, netko pomislio kako je naš Ivan jugonostalgičar, on ima nagradnu alibi ideju: “Za noviju hrvatsku povijest trebao je naslikati vukovarski toranj“. Slikar Frano Cebalo odvraća: “Vukovarski toranj također je bio jedna od mojih ideja, ali mi se nije uklapao uz vjetrenjače…“. Dobra metafora! Vukovarski toranj i vjetrenjače… Mislim da će se Tomislav Josić i Ivan Penava složiti s tom metaforom.

Pišući o tom “dramatičnom“ događaju Marinko Jurasić se pita: “Ne“ politici u školi, ali Franjo Tuđman je povijesna ličnost? I ja tako mislim, ali ne misli tako i naš Ivan Plantić. On je uvjeren da je Tuđman bio samo bivši predsjednik HDZ-a. Tko će ga uvjeriti da je Tuđman prvenstveno bio državnik (a ne političar) i prvi predsjednik samostalne i slobodne Hrvatske? On je naučio još na studiju povijesti na nekom od naših filozofskih faksova da je državnik bio samo drug Tito. Eventualno su to možda još bili i Staljin te Draža Mihailović. Tito ima svoj mauzolej u Beogradu, a uskoro će biti otvoren i Dražin. Za to vrijeme Tuđmanov spomenik u Zagrebu svaki drugi dan neki ”napredni omladinac” malo išara ili zasipa trulim jajima. To je čvrsti dokaz kako ljevičari u Lijepoj našoj itekako imaju jaja…

Najnoviji breaking news: školski odbor osnovne škole u Smokvici jednoglasno je donio odluku da crtež sa slikom dr. Franje Tuđmana ostane na zidu škole. Rigidni, zatucani, retrogradni desničari za sada su izgleda odnijeli pobjedu. Ali Pirovu… Naime, dobro uglazbljena i uhodana ekipa povjesničara na hrvatskim filozofskim faksevima radi u tri smjene. Nepravedno je, naime, neprekidno isticati i hvaliti samo Pericu, Klasića, Jakovinu, Markovinu, Goldsteina… koji k ‘o mravi reproduciraju nove i nove Plantiće da nam otkrivaju nove negativne strane čovjeka koji je stvorio ovu državu.

Doduše, državu koja je postupno, poslije njegove smrti, sve više postajala država s posebnim potrebama, ali ona je i dalje samo naša i jedina. Možda jednog dana, a možda i prije, Hrvateki napokon shvate da svaki normalan narod kad mu je loše, mijenja vlast, a ne državu. Država je trajna kategorija i kad je dobije ovako mali narod kao što smo mi onda on mora biti tvrđi i prkosniji od svih u njenoj obrani. Već stoljećima trideset milijuna Kurda fanatično žele svoju državu i ne uspijevaju, a mi smo dobili svoju državu, između ostalog, i zahvaljujući Tuđmanu.

Jako je dobro što zbog te činjenice razno razni Plantići, Markovine, Rudanice, Tomići, Gerovci, Pofuci, Babići, Vlašići, Stazići, pripadnici Radničke fronte, redakcije Novosti, Novog lista, članovi Mirovnih studija, Documente itd., imaju trajne želučane i nervne probleme jer će tako bolje zarađivati farmaceutska industrija, a desničari i klerofašisti se imaju čemu veseliti. Treba paziti na zdravlje onih koji su nam u ova teška vremena uzor krjeposti, vrlina i tolerancije.

Balkanska perverzija na Nadin način

Približavaju se izbori za EU parlament. Glasnogovornica GONG-a je navodno izjavila kako će se prvi neslužbeni rezultati izbora znati dva dana poslije izbora, a prvi službeni rezultati dva dana prije izbora.

Nada Starijaš ironizira na fejsu: “Hrvatska i Srbija, najbolji neprijatelji, imaju i (barem) jedan zajednički nazivnik: i u jednoj i u drugoj, osuđeni ratni zločinci, proglašavaju se nacionalnim herojima. Perverzije Balkana. Ili rugala se sova sjenici“. Bravo Nado! Moramo malo baciti pogled na ”region” pa usporediti naše i njihove. Naši “ratni zločinci“ Norac i Merčep i njihovi… Naši smo. Kako čitam na fejsu: “Kad je čeljad bijesna i vila im je tijesna“. Slažem se – sve je to obična balkanska perverzija. Oni, naše drage komšije, naoružani do zuba okupirali nas, razorili Vukovar, pobili ranjenike na Ovčari, malo ”bombardovali” Dubrovnik, pobili civile u Škabrnji, okupirali 1/3 zemlje, izminirali polovicu RH, grade mauzolej četničkom vojvodi Draži Mihailoviću, drugi četnički vojvoda Šešelj član je skupštine, a osuđeni je ratni zločinac. U Haagu su dobili dvije doživotne robije i ogrlicu kazni od 40 godina, NATO im “izbombarduje prestolnicu“, u tri dana u Srebrenici pobiju 8300 muškaraca… i tako možeš nabrajati Nadi koja još uvijek živi u lažnoj nadi. Naši “zločinci“ iz RH, svi u Haagu oslobođeni. Gdje je Nada pročitala da su Norac i Merčep proglašeni nacionalnim herojima? Koji zastupnik u Saboru sjedi kao osuđeni ratni zločinac? Iracionalno je, ali i legitimno neprekidno cmizdriti za raspalom lešinom Jugoslavijom, ali tražiti znak jednakosti između četničke harange koja vlada u Srbiji i pojavljivanja u javnosti Norca i Kordića, e to je znak uznapredovale psihoze koja je nastala zbog kontinuirane žalosti za državom naše mladosti.

Fićo, stojadin, radnička odmarališta, Titova štafeta, jedan doživotni vođa s 570 tisuća ubijenih na duši, jedna partija koja je po inozemstvu lovila i ubijala one kojima se gadila. Država koja je bez suda i presuda ubijala i pobacala žive u jame pravdajući to osvetom za Jasenovac. Je li pokolj u Odesi u listopadu 1916. bio odmazda za Jasenovac 1941.? O tome je pisao i Krleža: “U Odesi je počelo.

U krvavoj Odesi, u ‘Kontaktnom zavodu’, gdje se masakriralo en mass i gdje su pokapajući mrtvace rekli onom grobaru, da ne treba da znade tko su ti ljudi, ‘jer to su Hrvati’. U Odesi se klalo, tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici“. Jesu li prosinačke žrtve 5. prosinca 1918. na Trgu bana Jelačića bile osveta za Jasenovac? Jesu li Stjepan Radić, Milan Šufflaj, Ivo Pilar i stotine drugih ubijeni zbog Jasenovca, što je s Kerestinečkim, Senjskim, Sibinjskim žrtvama… Je li netko pomislio – mislim na Nadu i ekipu – da je postojala mržnja prema Hrvatima puno starija od Jasenovca. Komunisti koji su 45 godina vladali željeznom batinom u Jugi pragmatično su iskoristili Jasenovac.

Pragmatično, ali ujedno i šlampavo. I to je jedan od razloga zašto se bravar nikada nije htio pojaviti u Jasenovcu. Za razliku od Tuđmana. Ako su u Jasenovcu ubijani Židovi, a to jest činjenica, što je s 28 ustaških časnika, Židova koji su ubijeni u Bleiburgu? Možda su oni Goldsteinu manje Židovi od onih u Jasenovcu? Kakvi su to napredni partizani i antifašisti koji su ubijali djecu ustaških ministara kao na primjer 18-godišnju kćer Mile Budaka? Danas ostaci ostataka tih svirepih predaka bubnu i ostanu živi kad kažu: “Ne možemo govoriti – sve su žrtve iste, to je neprihvatljivo“.

Čak je i zadnjoj budali jasno da su žrtve uvijek žrtve. I jedino što je tu neprihvatljivo jest da takvi galvanizirani komunisti danas haraju našim filozofskim fakultetima u ovoj jadnoj državici. Naravno, tu prvenstveno mislim na povijesne katedre. Zbog tih i takvih mi se danas zgražamo kad iz fundusa naših biblioteka nestane knjiga o tragičnoj smrti Anne Frank, a smrt djevojaka koje su žive bačene u Hudu jamu jeftino banaliziramo uz svesrdnu pomoć dvoličnih ljevičarskih medija.

Povijest se, kako je i znano, opet na kraju javlja kao farsa. Četnici u Višegradu pjevaju: “Biće opet pakao i krvava Drina, evo idu četnici sa srpskih planina“. Ma dobro, gdje su četnici…? Eno ih, samo stotinjak kilometara od Zagreba dočim našoj Nadi tlak dižu Norac i Kordić, a žali za komunizmom. Očito žena nije nikada čula za sedam čuda komunizma. Evo ih: “Svatko je bio zaposlen, a nitko ništa nije radio; iako nitko ništa nije radio, sve planove smo ispunjavali 100%; iako su planovi bili ispunjeni 100% trgovine su bile prazne; iako su trgovine bile prazne, svi su sve imali; iako je svatko imao sve, svi su krali; iako su svi krali, nikada ničeg nije falilo“.

Napokon hrvatski ljevičari drže do mišljenja Katoličke crkve!

Čim je izveden u Zagrebu, Molierovu “Umišljenom bolesniku“ ministar zdravstva je zaprijetio revizijom bolovanja“.

Kad već Austrijska biskupska konferencija nije uspjela zabraniti pokolj u Bleiburgu 1945. ipak je uspjela dići svoj sveti glas protiv onih koji su dolazili obilježavati tu “Jasenovačku osvetu“. Godinama se u Austriji održavaju komemoracije nacističkim vojnicima, ali osluškujući savjete raznih denuncijanata iz RH, sada austrijska Crkva zabranjuje molitvu za stradale.

Napokon hrvatski ljevičari drže do mišljenja Katoličke crkve! Ali za sada samo one u Koruškoj! Ima jedna čudna koincidencija na koju sam naišao čitajući fejs. Oni u Lijepoj našoj koji su protiv obilježavanja Bleiburga ujedno su i protivnici otvaranja arhiva. Hajde, pogodite tko su ti i zašto to čine?

Svoj skromni intelektualni doprinos harangi protiv obilježavanja pokolja na Bleiburgu dala je i lijeva gradonačelnica Supetra Ivana Marković. Odbila je zamolbu Počasnog Bleiburškog voda koji je zamolio donaciju za izgradnju spomenika žrtvama bleiburške tragedije. To je njeno pravo i to joj nitko ne smije predbacivati. Donacija je uvijek dobrovoljna. Međutim, tražiti u tu svrhu od SDP-ove gradonačelnice donaciju je čista utopija. Možda crvena Ivana ne zna da su Bleiburg posjetili i Račan i Milanović. Račan je 15. svibnja 2002. bio kleknuo ispred spomenika i položio vijenac kazavši: “Bleiburg je opomena i svjedočanstvo zločina koji se ne smije ponoviti“.

Sada SDP vode neke druge generacije što je i vidljivo po neprekidnom nizu poraza na svim mogućim izborima. Čime se oni bave, a još im je samo nos iznad političkih voda, govori i prekomjerno granatiranje Davora Bernadića. On se u Rijeci sreo i naslikao s katoličkim aktivistom Marinom Miletićem. ”Nemrem verovati!” rekli bi Zagorci. SDP nije u stanju na pozitivan način poentirati ni na pitanju Uljanikove tragedije.

Ni Damir Kajin nije ih inspirirao izjavom: “Direktori puni k’o brod, a brodova nema”. Šteta za SDP. Trebali bi biti kvalitetna opozicija što bi bilo i u interesu HDZ-a. Barem bi netko suvislo reagirao na izjavu predsjednika Hrvatskog sabora da nitko u RH nije iznad zakona. Kao da je Jandroković zaboravio na formalnopravnu sprdačinu kod izbora čelnog čovjeka Nacionalnog parka na Krki. Tu je teško poražena ljudska pamet. Doktorica znanosti i dragovoljka Domovinskog rata ne uspijeva u namještenom natječaju za čelno mjesto. Osoba od koje gubi ima znatno slabije uvjete i zorno pokazuje da su mnogi u RH i te kako iznad zakona. Uz jaku opoziciju koja nije sama sebi svrha ta politička svinjarija ne bi samo tako nestala iz fokusa trome i bezvoljne hrvatske javnosti.

Dok je ministar zdravstva bio Željko Jovanović on je na početku mandata navodno najavio da će u zdravoj državi vladati “zdravstvo i jedinstvo“. Hrvatska ministrica vanjskih poslova nedavno je posjetila Izrael kako bi na licu mjesta vidjela ulogu vode u navodnjavanju.

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

HODAK: Pobjednici u ratu uvijek su i uvijek će pisati povijest, osim u Hrvatskoj

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Hrvatska desnica treba ostati samostalnom i autohtonom

Objavljeno

na

Objavio

Kiša, snijeg, poplave i hladnoće, uobičajene prirodne pojave u zimskom mjesecu svibnju. Na bleiburškom je polju srećom svanulo stabilno dopodne, što je ponešto išlo na ruku i austrijskim snagama sigurnosti kojima je s višega mjesta rečeno da mogu očekivati strahotno mnoštvo fašista, nacista, ustaša, nastaša i uopće razularenih pristaša svih ideologija od kojih se Austrija, Bogu budi hvala, uspjela sačuvati u prošlosti i sadašnjosti. Angažirano je pet stotina policajaca i poneka policajka, opasni psi vučjaci koji prepoznaju miris Hrvata nervozno su njuškali i režali. Navodno je u pripremi bila i vojska, a ako i to ne bude dovoljno, bio je dogovor da se angažira i engleska vojska koja ima najviše iskustva s Hrvatima u Koruškoj.

No, prošlo je i bez Engleza, naši prijatelji Austrijanci izgledali su i sami dovoljno opasno, naoružani do zuba, a je li na obližnjim brdima bilo kakva haubica, nije se moglo opaziti. Uz domaće novinare, stigle su i novinske perjanice iz Hrvatske njuškajući i oni, pomalo očajni, ne bi li pronašli kakav barem mali incident na polju gdje spomenik kaže da je podignut poginuloj hrvatskoj vojsci, što je također kompromis jer poginuti se može u ratu, u srazu dviju (ili više) vojska, a tu se, i na Križnim putovima još mnogo više, radilo o masakru razoružane hrvatske vojske i obitelji vojnika koje su slijedile svoje, nastojeći se spasiti u krilu saveznika koji su, pokazalo se, imali savez s đavlom.

Odnos prema Hrvatima u svibnju 2019. bio je otprilike kao u vrijeme i poslije pobune Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Biskup Petanjak, koji je prošvercan na bleiburško polje maskiran u bogoslova, nije doduše odveden u Bečki Novigrad, pa je ipak održao govor, i to vrlo dobar govor, pitajući se zašto se uvijek ponižavamo, zašto nam drugi sude i nameću svoju istinu, zašto se mi ne smijemo ni sjećati, pa nas tako svrstavaju u rang ispod životinja koje imaju nekakvu memoriju, čak i zlatne ribice, makar i nekoliko sekunda. Odgovori na ta pitanja vrlo su jednostavni: zato što sve to dopuštamo, zato što su naše političke, znanstvene i kulturne „strukture“ prepune onih koji razmišljaju na stazićevski način, ali budući da znaju raspoloženje naroda koji ipak izlazi na birališta i zato treba biti oprezan – pokušavaju prikriti mržnju prema masakriranima, koji su to (po njima) zaslužili, ali i ne pokazivati preveliku ljubav prema komunističkim ubojicama jer su potonji, na žalost, ostavili previše tragova i ne može ih se radosno ekskulpirati. Pa zato svi nešto maglovito govore, spominju „bleiburšku tragediju“ kao da se dogodila prirodna katastrofa, poplava ili slično, u kojoj su stradali hrvatski putnici.

Jest, točna se definicija nikada ne artikulira, a ona glasi: jugoslavenska komunistička vojska i njezino političko vodstvo izvršili su najveći genocid nad hrvatskim narodom u povijesti, koja povijest ni do tada nije mazila Hrvate, od Dobora i Krbave sve do prokletoga dvadesetog stoljeća. Takva definicija, praćena detaljima, treba stajati u udžbenicima i nikakva „povjerenstva“ i licemjerna suočavanja s prošlošću ne bi ju smjela izbrisati. Naša djeca moraju znati što se zbivalo, ne ona najmanja, ali već u višim razredima osnovne škole, jer tako se realizira „pravo na sjećanje“ o kojemu je govorio biskup Petanjak, potomak prognanih Zrinjana koji su svoj Bleiburg doživjeli već 1943. Ili to pravo treba ostati samo u domeni obitelji, kao u vrijeme hrvatske nesamostalnosti?

Kako je s javnim glasilima? Nisam vidio feljtone, ni povijesno-političke napise koji bi u vrijeme sjećanja na masakr podsjetili na sve što se zbivalo, a podloga ima, cijela jedna biblioteka do sada objavljenih knjiga o Bleiburgu, pa i dokumenata i svjedočenja s partizanske strane. Vrlo je zanimljivo bilo ponašanje Hrvatske televizije, koja sa svim silnim novcima i kadrovima kojima raspolaže, očito nije voljna proizvesti jednu seriju ili barem cjelovečernji dokumentarni film, profesionalno produciran, sa svim čudima današnje tehnologije koja mogu vjerno i dojmljivo rekonstruirati događaje. I što je onda preostalo? Da bi nekako bila barem malo zadovoljena hrvatska publika – prikazana su, u razmacima, dva filma, jedan o Bleiburgu općenito, drugi o masovnim stratištima (tek manjim dijelom otkopanim) u Macelju, u Hrvatskoj. Filmove je producirala televizija Laudato, sve više gledana i cijenjena, što drugim riječima znači da je nacionalna televizija morala posuditi od jedne manje, još u nastanku, e da bi ipak imala u programu ponešto o Križnim putovima. Pa dobro, barem i tako, filmovi o kojima govorim solidno su sročeni i u njima protagonisti govore o Titu, o pokoljima, o masovnosti zločina, onako kako bi trebalo vazda govoriti da se sačuva sjećanje i da nam „drugi ne nameću istinu“.

Istini za volju, treba odati priznanje HTV-u na dobro obavljenom izravnom prijenosu komemoracije, to jest da Hrvatska televizija nije odustala od Bleiburga, kao što nije ni Hrvatski sabor koji je ostao pokroviteljem, premda je na polje poslao izaslanike nižega ranga, kao o cijeli državni vrh, uostalom, koji je našao dobru izliku u izvana potpomognutoj Ciboni. (HTV je na svršetku prijenosa citirala pismo ili razglednicu Vanjskih poslova upućenu nekoliko dana prije komemoracije Austrijancima, prilično prihvatljivo sročenu, osim jednoga detalja da je 1945. bila riječ o „desetinama tisuća ubijenih“. Dvostruka neistina, gramatička i povijesna: desetina je deseti dio cjeline, pa je trebalo stajati „nekoliko desetaka tisuća“, a glede povijesnih činjenica trebalo je stajati „nekoliko stotina tisuća“.)

Bleiburg se, za čudo Božje, spominjao i u Ciboni, u koju je Plenković priveo glavom (ne i bradom) Angelu Merkel, ali i Manfreda Webera, bilo je nešto i Thompsona jer se u svako predizborno vrijeme s njega privremeno miče embargo, a spominjao se i stanoviti Franjo Tuđman, koji u svim vremenima i izborima biva izvučen kao as iz rukava, čim se dvorana malo utiša. Angela je progovorila hrvatski, nekoliko rečenica, dovoljno da domorodci padnu u afan.

Vazalna zemlja Hrvatska bijaše oduševljena, što su govornici iskoristili da zagrme protiv nacionalista, suverenista i slične bagre koja nema iste ideje o „Europi“ kao velike europske sile koje sile manje zemlje na novo jednoumlje. Nameću ga. Kao što nam drugi nameću istinu o prošlosti (Petanjak). Kao što su nam nametnuli rat koji nismo željeli, kao što strane banke nameću svoje dosjetke kako bi izvukle što više iz Hrvatske, kao što nam se nameće politička korektnost, rodna ideologija i slične blagodati, marakeške i druge. I kao što se, a to je možda najopasnije, Hrvatskoj nameće vizija europske naddržave, iza koje se skriva (i ne skriva previše) novi imperijalizam onih europskih zemalja koje su izgubile kolonije na drugim kontinentima, pa su se usmjerile na domicilnu Europu. Zbog toga toliki povici na nacionalizam, na suverenizam, uostalom ne govorim ništa novo, svakoj budali je sve jasno.

Sadašnji trenutak Europe jest bitka između nacionalizma velikih i obrambenog nacionalizma malenih, u kojoj potonji trebaju biti zauvijek uništeni da bi Europa krenula prema svijetloj budućnosti. Mi se, gospođe i gospodo, opet jednom borimo protiv unitarizma. Isti je vrag kao s Jugoslavijom, u kojoj je (u obje) velikosrpski nacionalizam gutao duše, živote i blaga ostalih naroda i narodnosti, a kada bi se pobunili, nazivani su nacionalistima i strpani u kazamate, skupa s Franjom Tuđmanom. Iz dvadesetoga stoljeća viri u ovo naše neprevladani strah od te opasne atribucije, pa je dovoljno i samo malo vatre iz Cibone da se strah razbukta.

Riječ je o terminologiji, o prijetvornom baratanju terminima iz prošloga stoljeća. Nazivajući ljude, vlade ili narode nacionalistima, današnji strašitelji izjednačuju ih u stvari s nacistima, izbjegavajući usput puni naziv, to jest nacionalsocijalisti. Budući da je nacionalsocijalizam doista donio neviđene strahote, današnji naraštaji ne bi željeli s njim imati veze pa mnogi – da ne bi bili prokazani – odlaze u drugu krajnost i postaju prijemčivi za poruke iz Cibone, ne razmišljajući, ne shvaćajući da ih zastrašuju u ime neke nove totalitarnosti koja već ima svoje svete knjige, svoje procedure i ciljeve.

U tom strahu, a vidjevši da je novi totalitarizam u nekim oblicima privlačan, odriču se zdravog, pozitivnog i obrambenog (kao što rekoh ne jednom) nacionalizma koji je u povijesti uvijek spašavao Hrvate i kada se, tinjajući, gotovo gasio, a nije bio drugo do čuvanje svijesti o posebnosti, identitetu i neugasloj težnji prema državnom suverenitetu, pa i u doba kada se to činilo nemogućim (Nikola Zrinski VII., nakon njega Vitezović). Tako da ova sadašnja povika na suvereniste nije drugo do pranje mozga narodu, hrvatskom narodu, koji je uvijek i u svako doba bio suverenistički. A kako ne bi bio sada kada je na papiru doista suveren, kada ima suverenu (ha), samostalnu (ah) državu u kojoj slobodno i demokratski bira ljude koji će ga nakon izbora pohitavati i svaki vapaj o suverenosti, tako prirodnoj, proglašavati natražnjačkim porivom, sirovim, primitivnim nagonom, nacionalizmom u pogrdom značenju, premda se živući i dan-danas odnekud sjećaju da ne bi bilo ni moderne RH da „nacionalizma“ nije bilo, da je odumro, da smo prestali nositi u sebi državotvornu ideju, da smo prestali biti državotvornim narodom, kao što se nekim narodima kroz povijest (mnogima) i dogodilo. A zašto su se tako hrabro borili hrvatski branitelji, hrvatski vojnici, hrvatski domoljubi, u nametnutom ratu. Da, i to su nam nametnuli, ponavljam. Taj rat. I sada nam nameću svoju istinu i o tom ratu. Kao i tuđe vrijednosti koje nisu drugo do švercana roba kamionima na kojima je skrivena oznaka da prevoze otrov.

Oni koji se u Ciboni pozivaju na Tuđmana, također varaju narod. Je li, usprkos svim opačinama koje smo – posebno na početku rata – doživljavali od „ Europe“ – Tuđman kao cilj postavio i ulazak u krug europski i srednjoeuropski? Jest, zato da se zauvijek (?) odvojimo od „Balkana“, ali i zato što smo tom krugu povijesno oduvijek pripadali. Ali sadašnje cibonsko pozivanje na Tuđmana još je jedna povijesna prijevara, i da je živ, Tuđman bi se usprotivio takvim snishodljivim i opasnim vazalnim težnjama, jer je on htio Europu nacija, a ne čudovište koje bi administriralo, propisivalo i nametalo Hrvatskoj ama baš sve, od zakona do krastavaca. Možda bi Franjo, da je živ i nešto mlađi, izašao iz stranke (ili bio odstranjen) pa u nekom društvu, recimo DHK (ki bi da bi) organizirao tribinu na kojoj bi još jednom u povijesti hrvatskoga naroda, nakon 1989., bilo rečeno: „Regnum regno non praescribit leges“.

A Kroacije ima, ima i srca, samo pameti nema. Nema GPS-a. A imaju ga čak i migranti koji se šuljaju Gorskim kotarom. Ovako nas vrijeđaju svi, od pape do austrovicekancelara koji je podnio ostavku iz drugih razloga, ali je dospio reći da je Hrvatska sranje, od pristaša Tita koji je rekao da su Hrvati smradovi, do jugonovinara koji Tuđmana nazivaju štetočinjom nad štetočinjama. I vrijeđaju HOS, čiji su borci ginuli za Hrvatsku, pa onima koji su se sakrili ili pokrili liječničkim svjedodžbama sada cvatu ruže, a hosovci su pod zemljom ili moraju skrivati oznake koje skrivačima u ratu nimalo nisu smetale, neka dečki imaju, neka ginu, a kada sve bude gotovo opet ćemo zasjesti pod nekim drugim imenom, ali sve će ostati isto, s malim retušem, neznatnim. I bješe tako.

Znači, moderni hrvatski nacionalizam nema nikakve duhove ni ideološke veze s nacizmom, ustaštvom i sličnim oblicima, ali ima problem što mu se te veze imputiraju najodvratnijim potvorama, čiji autori uživaju u slastima ne samo duboke nego i plitke države.

Nama Hrvatima pakiraju više nego i jednom europskom narodu, bez obzira što u mnogim zemljama i formalno djeluju fašističke i neonacističke stranke, u Hrvatskoj nepostojeće. Uzeli su nas na zub, jer osjećaju slabost, jer osjećaju da tako pomažu onim potkornjacima u Hrvatskoj koji su prihvatili igru prijestolja pa njuškaju unaokolo kao psi logorskih čuvara na Golom otoku, ne bi li pronašli kojeg nepodobnog, barem jednoga ili dvojicu, te putem javnih glasila i korumpiranih kolumnista preko tri stupca objavili da je Hrvatska skrenula u fašizam, što onda preuzimaju mediji po Europama, proviđeni istim kadrovskim sastavima. A razmrvljena hrvatska moderna desnica nikako da nađe načina objasniti što je i tko je. I da nije protiv „mira, blagostanja i prosperiteta“ Europe u cjelini i Hrvatske osobito, ali i da joj je razvidno kako se stvari u ovom trenutku kreću u smjeru koji može izazvati (i izaziva) nemire, izaziva ideološke sukobe diljem Europe, i to krivnjom onih koji svoju, Europi neprirodnu viziju, drsko prodaju kao jedini put. U tom metežu, hrvatska desnica treba ostati samostalnom i autohtonom, pouzdati se u vlastite snage i ne hrliti u novu desnu europsku nadnacionalnu kohortu salvinijevskoga tipa.

Eurosong

Nastupili smo s pjevačem koji je imao anđeoska krila. To mu je omogućilo da odleti već u polufinalu. Istodobno, pjevači duhovne glazbe napunili su Arenu i izazvali ekstazu do sada neviđenu. Sada je red na sociolozima, da objasne ovaj fenomen javnosti, a budući da poznajem našu sociološku školu, može se svašta blesavo očekivati. Istina je ova: na neki, njima, ali i meni teško objašnjiv način, u posve ne-prijateljskom okružju, stasao je naraštaj posve drukčiji (drugi i drugačiji, što bi rekli idioti) od predšasnika, neobičnost o kojoj ću još pisati, jedan novi svijet zbog kojega možda ne ćemo tražiti druge svjetove. Svakako nisu fanovi „Igre prijestolja“ (ili kako se već zove), pseudopovijesnog kiča punog neukusnih lascivnosti, koji puni stranice novina oduševljenim komentarima inače ozbiljnih filmskih i tv-kritičara. Eurosong je glazbeni (?) pandan tom kiču. S nostalgijom se sjećam zlatnih vremena San Rema.

Milijan Brkić

Poruka iz mojega Kabineta: Brkiću ne pakirati.

Ćiro Blažević

E, moj sine…

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Zašto sam potpisao za ’67 je previše’

Objavljeno

na

Objavio

Što se mene tiče, mogu raditi, ako je zdravlja, i do sedamdesete. Ni poantu referenduma koji su organizirali sindikati nisam shvatio je li bitno hoćemo li raditi do 65 ili 67 godina starosti.

Poanta je nešto drugo. Već trideset godina na vlasti se izmjenjuju HDZ i SDP, HDZ puno dulje. Rezultat njihove vladavine je da imamo najmlađe umirovljenike u Europi, da je samo 20 posto njih zaradilo mirovinu s punim radnim stažem.

K tome su, to ni Švicarska ne bi izdržala, stvorili 175 tisuća povlaštenih mirovina, od kojih nitko nije zaradio svoju visoku mirovinu, koje nas godišnje koštaju oko šest milijardi kuna. Ni dobar dio onih 80 posto, koji, istinabog, imaju sramotno male mirovine, ispod svakog dostojanstva, nije ih zaradio.

Ne svojom krivnjom, već državnom politikom. Prosječni radnik ima 44 godine, demografski trendovi su katastrofalni, jedan radnik ide na jednog umirovljenika.

Do 2050. Hrvatska će imati, po ovim trendovima, oko 800 tisuća ljudi manje i staro stanovništvo, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Stvorili su drugi mirovinski stup, koji sam obvezno morao i sam prihvatiti, a koji je najviše našeg novca ulagao u državne obveznice koje imaju status – smeća. Ulagali su naš novac i u “Agrokor”. Postoji li uopće taj novac, ili samo na papiru? Hoćemo li, bez obzira na dob kada ćemo ići u mirovinu, 65, 67, ili s odjela za gerijatriju sa štapom, mi mlađi uopće dobiti mirovinu?

Teško, neće biti odakle, neće biti moguća “međugeneracijska solidarnost”. Tko je doveo do ove katastrofalne situacije? Upravo oni, HDZ – SDP, koji su cijelo to vrijeme bili na vlasti, pa su bolesnik i liječnik u istoj osobi. Oni će nešto reformirati, u ovom slučaju HDZ na poticaj Bruxellesa, a sami su doveli do kolapsa.

K tome, iako je Bruxelles, osim kažnjavanja prijevremenog odlaska u mirovinu koji je HDZ cijelo vrijeme poticao, od branitelja do opljačkanih poduzeća, te produljenja radnog vijeka do 67, tražio i da se srede i tzv povlaštene mirovine, no tih 175 tisuća povlaštenih neće biti obuhvaćeni mirovinskom reformom. Zašto?

Pa zato što se u to ubrajaju među inim i mirovine političara, saborskih zastupnika, kao i HDZ-ove glasačke mašinerije, što je legalna korupcija našim novcem, kupnja glasova. Neće oni dirati sebe, reforme su za kukavelj… Nisam, dakle, potpisao za referendum “67 je previše” jer smatram da sindikalni vođe, ne svi, po primanjima i mentalitetu vrlo slični političarima, nešto mogu mijenjati, već iz protesta, kao jedan od mnogih, od stotina tisuća. Što se mene tiče moj motiv je – “Ubuntu je previše”, a ne 67.

Što je to “Ubuntu”? Jedan je antropolog u Africi napunio košaru punu voća i rekao mladim Afrikancima tko prvi stigne do nje, sve voće je njegovo. Prvi koji je stigao uzeo je košaru i razdijelio svima, čak i onima koji nisu trčali. Antropolog je bio zbunjen i upitao najboljega, najbržega, zašto? Ubuntu, odgovorio je mladić. Što znači Ubuntu, pita znanstvenik; Ubuntu znači “ja sam zato što mi jesmo”.

Romantični antropolozi to su tumačili izvornom afričkom etikom solidarnosti, međusobnog bratstva, iako se radi o nečemu drugom. Radi se o manjku kompetitivnosti, poštovanja najboljih i njihovih zasluga, jer u protivnom onaj koji je nešto svojim trudom stekao bio bi u plemenu i grupi izoliran, cijela grupa bi se okrenula protiv njega, postalo bi opasno za njega. Ubuntu nije solidarnost, već sisanje najboljih i hranjenje parazita na plemenskoj matrici.

Mnogo je razloga zaostajanja Afrike, pri čemu treba spomenuti i zapadnjačku eksploataciju kao važan čimbenik, no postoji i sam problem mentaliteta među mnogim Afrikancima u kojem se najbolji i najsposobniji moraju “iznivelirati” s ostatkom, uškopiti svoju izvrsnost i hraniti parazite, kako je analizirao sociolog H. Schoeck. Č

est je slučaj da kada netko u plemenu uspije, kao liječnik ili na bilo koji način, sukladno Ubuntu “etici”, cijela rodbina bi se doselila u njegovu kuću i živjela na njegov račun. Koliko je problem zvan Ubuntu ozbiljan po razvoj, svjedoči “otac tanzanijske nacije”, veliki Julius Nyerere koji nije bio “neoliberal”, naprotiv, on je bio jedan od projektanata tzv. afričkog socijalizma i visoko je cijenio vrijednosti jednakosti i solidarnosti. Ipak, u Deklaraciji iz Aruše, neka vrsta afričke američke Deklaracije o nezavisnosti, (i) on piše: “Nitko ne bi trebao ići u kuću rođaka i ostati tamo dugo ne radeći ništa, jer čineći tako izrabljuje svog rođaka”, jasna je Deklaracija iz Aruše.

Zašto je SDP ulupao novac u “Uljanik” i “3. maj” kada su znali da im nema spasa? To je njihovo političko pleme, glasači, dakle razlog je – Ubuntu. Zašto je HDZ proizveo (i proizvodi) gotovo 200 tisuća povlaštenih mirovina i ne obuhvaća ih reformom? Ubuntu, glasačko pleme. Što je to međugeneracijska solidarnost kada su mirovine u pitanju – Ubuntu.

Kako se zove naša “razvojna” politika – Ubuntu. Proračun je košara puna voća, kojem je model trošenja – Ubuntu. Oni koji trče i stječu pune košare uskoro će nestati, izdahnuti. Ostat će samo oni koji stoje. I troše tuđe…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Ivica Šola: Europa je oduvijek bila kulturni i identitetski pojam

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari