Pratite nas

Kolumne

HODAK: Zašto bravar Tito nikad nije došao u Jasenovac!?

Objavljeno

na

Ivan Plantić, profesor povijesti u osnovnoj školi u Smokvici na Korčuli, pomalo podsjeća na Pavla Korčagina. Pavle je lik iz romana “Kako se kalio čelik“ kojeg je napisao Nikolaj Ostrovski. Roman se i danas pamti kao oda socijalističkom realizmu i boljševičkoj mladosti. Odavno je taj roman ispao iz školskih lektira, odbačen i prezren još od vremena “Rezolucije informbiroa“ i raskida Staljina i Tita.

Ali mali zagriženi, napredni omladinac Pavle iznenada je oživio u liku i djelu Ivana Plantića, profesora povijesti na Korčuli. Ne zna se kod koga je Ivan “učio“ suvremenu hrvatsku povijest. Je li to bio njegov imenjak Goldstein, ili je učio od Klasića, Jakovine, Markovine, Perice ili nekog još “naprednijeg“, progresivnijeg. Ali to je u konačnici irelevantno.

Relevantno je da je naš profa dobio ospice kad je jednog vedrog i sunčanog dana na zidu osnovne škole u Smokvici ugledao sliku s likom dr. Franje Tuđmana. Usprkos sunčanom danu Ivanu je pao mrak na oči. Kamo to vodi – upita se Ivan. Ravnatelj se zbunio i iznenadio. Nastavnik likovnog Frano Cebalo ima udarničke manire. Slikarski Alija Sirotanović.

Do sada je naslikao Shakespearea, Beethovena, Luku Paljetka, Bašćansku ploču i za sve je te slike ideološki cenzor Pavle Ivan Plantić dobrodušno uvijek digao palac u zrak. E, sad kad je naslikao Tuđmana, pao mu je mrak na oči. Shvatio je napokon kako je kolega Cebalo cijelo vrijeme zapravo zlorabio tu njegovu boljševičku dobrotu, blagost i spremnost da se Cebalo umjetnički ”izražava”.

Zbog ove zadnje ”provokacije” s Tuđmanom na zidu, osjetio je kako je grubo zgažena sloboda slikarskog izražavanja u školi i odlučio je da “deluje“. Uplašeni ravnatelj prekrio je odmah provokativnu sliku bijelim papirom da se đaci ne plaše bez potrebe.

Ta oprezna privremena mjera trebala je trajati dok se ravnatelj Radovanović ne uvjeri kod “odgovornih drugova“ smije li prvi hrvatski predsjednik biti na zidu u školi u koju idu djeca. Razmišljalo se da se možda iznad slike stavi natpis “ne preporučuje se mlađima od trinaest godina“.

Kad su našeg Ivana Karčagina zapitali u čemu je problem, on je dijalektički mudro i razložno otkrio svim desnim krkanima u čemu je kvaka: “U školi je zabranjeno političko djelovanje, a Tuđman je bio predsjednik HDZ-a”. I tako je ljeta Gospodnjeg 2019. godine pokojni dr. Franjo Tuđman prestao “politički da deluje“ u osnovnoj školi u Smokvici na otoku Korčuli.

Briljantni učenik Markovine, Jakovine i Klasića odmah je izlio u javnost slap svojih ne pročešljanih misli kao npr.: “O Tuđmanu povijesna znanost tek treba dati svoj sud. Njegova uloga još nije potpuno rasvijetljena. Tuđman je imao i svoju negativnu stranu i njegova slika unutar škole može izazvati različite reakcije…“. Slažem se! Gledajući Tuđmana dok je igrao tenis odmah sam zaključio da mu je negativna strana – igra na mreži… Da ne bi, ne daj Bože, netko pomislio kako je naš Ivan jugonostalgičar, on ima nagradnu alibi ideju: “Za noviju hrvatsku povijest trebao je naslikati vukovarski toranj“. Slikar Frano Cebalo odvraća: “Vukovarski toranj također je bio jedna od mojih ideja, ali mi se nije uklapao uz vjetrenjače…“. Dobra metafora! Vukovarski toranj i vjetrenjače… Mislim da će se Tomislav Josić i Ivan Penava složiti s tom metaforom.

Pišući o tom “dramatičnom“ događaju Marinko Jurasić se pita: “Ne“ politici u školi, ali Franjo Tuđman je povijesna ličnost? I ja tako mislim, ali ne misli tako i naš Ivan Plantić. On je uvjeren da je Tuđman bio samo bivši predsjednik HDZ-a. Tko će ga uvjeriti da je Tuđman prvenstveno bio državnik (a ne političar) i prvi predsjednik samostalne i slobodne Hrvatske? On je naučio još na studiju povijesti na nekom od naših filozofskih faksova da je državnik bio samo drug Tito. Eventualno su to možda još bili i Staljin te Draža Mihailović. Tito ima svoj mauzolej u Beogradu, a uskoro će biti otvoren i Dražin. Za to vrijeme Tuđmanov spomenik u Zagrebu svaki drugi dan neki ”napredni omladinac” malo išara ili zasipa trulim jajima. To je čvrsti dokaz kako ljevičari u Lijepoj našoj itekako imaju jaja…

Najnoviji breaking news: školski odbor osnovne škole u Smokvici jednoglasno je donio odluku da crtež sa slikom dr. Franje Tuđmana ostane na zidu škole. Rigidni, zatucani, retrogradni desničari za sada su izgleda odnijeli pobjedu. Ali Pirovu… Naime, dobro uglazbljena i uhodana ekipa povjesničara na hrvatskim filozofskim faksevima radi u tri smjene. Nepravedno je, naime, neprekidno isticati i hvaliti samo Pericu, Klasića, Jakovinu, Markovinu, Goldsteina… koji k ‘o mravi reproduciraju nove i nove Plantiće da nam otkrivaju nove negativne strane čovjeka koji je stvorio ovu državu.

Doduše, državu koja je postupno, poslije njegove smrti, sve više postajala država s posebnim potrebama, ali ona je i dalje samo naša i jedina. Možda jednog dana, a možda i prije, Hrvateki napokon shvate da svaki normalan narod kad mu je loše, mijenja vlast, a ne državu. Država je trajna kategorija i kad je dobije ovako mali narod kao što smo mi onda on mora biti tvrđi i prkosniji od svih u njenoj obrani. Već stoljećima trideset milijuna Kurda fanatično žele svoju državu i ne uspijevaju, a mi smo dobili svoju državu, između ostalog, i zahvaljujući Tuđmanu.

Jako je dobro što zbog te činjenice razno razni Plantići, Markovine, Rudanice, Tomići, Gerovci, Pofuci, Babići, Vlašići, Stazići, pripadnici Radničke fronte, redakcije Novosti, Novog lista, članovi Mirovnih studija, Documente itd., imaju trajne želučane i nervne probleme jer će tako bolje zarađivati farmaceutska industrija, a desničari i klerofašisti se imaju čemu veseliti. Treba paziti na zdravlje onih koji su nam u ova teška vremena uzor krjeposti, vrlina i tolerancije.

Balkanska perverzija na Nadin način

Približavaju se izbori za EU parlament. Glasnogovornica GONG-a je navodno izjavila kako će se prvi neslužbeni rezultati izbora znati dva dana poslije izbora, a prvi službeni rezultati dva dana prije izbora.

Nada Starijaš ironizira na fejsu: “Hrvatska i Srbija, najbolji neprijatelji, imaju i (barem) jedan zajednički nazivnik: i u jednoj i u drugoj, osuđeni ratni zločinci, proglašavaju se nacionalnim herojima. Perverzije Balkana. Ili rugala se sova sjenici“. Bravo Nado! Moramo malo baciti pogled na ”region” pa usporediti naše i njihove. Naši “ratni zločinci“ Norac i Merčep i njihovi… Naši smo. Kako čitam na fejsu: “Kad je čeljad bijesna i vila im je tijesna“. Slažem se – sve je to obična balkanska perverzija. Oni, naše drage komšije, naoružani do zuba okupirali nas, razorili Vukovar, pobili ranjenike na Ovčari, malo ”bombardovali” Dubrovnik, pobili civile u Škabrnji, okupirali 1/3 zemlje, izminirali polovicu RH, grade mauzolej četničkom vojvodi Draži Mihailoviću, drugi četnički vojvoda Šešelj član je skupštine, a osuđeni je ratni zločinac. U Haagu su dobili dvije doživotne robije i ogrlicu kazni od 40 godina, NATO im “izbombarduje prestolnicu“, u tri dana u Srebrenici pobiju 8300 muškaraca… i tako možeš nabrajati Nadi koja još uvijek živi u lažnoj nadi. Naši “zločinci“ iz RH, svi u Haagu oslobođeni. Gdje je Nada pročitala da su Norac i Merčep proglašeni nacionalnim herojima? Koji zastupnik u Saboru sjedi kao osuđeni ratni zločinac? Iracionalno je, ali i legitimno neprekidno cmizdriti za raspalom lešinom Jugoslavijom, ali tražiti znak jednakosti između četničke harange koja vlada u Srbiji i pojavljivanja u javnosti Norca i Kordića, e to je znak uznapredovale psihoze koja je nastala zbog kontinuirane žalosti za državom naše mladosti.

Fićo, stojadin, radnička odmarališta, Titova štafeta, jedan doživotni vođa s 570 tisuća ubijenih na duši, jedna partija koja je po inozemstvu lovila i ubijala one kojima se gadila. Država koja je bez suda i presuda ubijala i pobacala žive u jame pravdajući to osvetom za Jasenovac. Je li pokolj u Odesi u listopadu 1916. bio odmazda za Jasenovac 1941.? O tome je pisao i Krleža: “U Odesi je počelo.

U krvavoj Odesi, u ‘Kontaktnom zavodu’, gdje se masakriralo en mass i gdje su pokapajući mrtvace rekli onom grobaru, da ne treba da znade tko su ti ljudi, ‘jer to su Hrvati’. U Odesi se klalo, tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici“. Jesu li prosinačke žrtve 5. prosinca 1918. na Trgu bana Jelačića bile osveta za Jasenovac? Jesu li Stjepan Radić, Milan Šufflaj, Ivo Pilar i stotine drugih ubijeni zbog Jasenovca, što je s Kerestinečkim, Senjskim, Sibinjskim žrtvama… Je li netko pomislio – mislim na Nadu i ekipu – da je postojala mržnja prema Hrvatima puno starija od Jasenovca. Komunisti koji su 45 godina vladali željeznom batinom u Jugi pragmatično su iskoristili Jasenovac.

Pragmatično, ali ujedno i šlampavo. I to je jedan od razloga zašto se bravar nikada nije htio pojaviti u Jasenovcu. Za razliku od Tuđmana. Ako su u Jasenovcu ubijani Židovi, a to jest činjenica, što je s 28 ustaških časnika, Židova koji su ubijeni u Bleiburgu? Možda su oni Goldsteinu manje Židovi od onih u Jasenovcu? Kakvi su to napredni partizani i antifašisti koji su ubijali djecu ustaških ministara kao na primjer 18-godišnju kćer Mile Budaka? Danas ostaci ostataka tih svirepih predaka bubnu i ostanu živi kad kažu: “Ne možemo govoriti – sve su žrtve iste, to je neprihvatljivo“.

Čak je i zadnjoj budali jasno da su žrtve uvijek žrtve. I jedino što je tu neprihvatljivo jest da takvi galvanizirani komunisti danas haraju našim filozofskim fakultetima u ovoj jadnoj državici. Naravno, tu prvenstveno mislim na povijesne katedre. Zbog tih i takvih mi se danas zgražamo kad iz fundusa naših biblioteka nestane knjiga o tragičnoj smrti Anne Frank, a smrt djevojaka koje su žive bačene u Hudu jamu jeftino banaliziramo uz svesrdnu pomoć dvoličnih ljevičarskih medija.

Povijest se, kako je i znano, opet na kraju javlja kao farsa. Četnici u Višegradu pjevaju: “Biće opet pakao i krvava Drina, evo idu četnici sa srpskih planina“. Ma dobro, gdje su četnici…? Eno ih, samo stotinjak kilometara od Zagreba dočim našoj Nadi tlak dižu Norac i Kordić, a žali za komunizmom. Očito žena nije nikada čula za sedam čuda komunizma. Evo ih: “Svatko je bio zaposlen, a nitko ništa nije radio; iako nitko ništa nije radio, sve planove smo ispunjavali 100%; iako su planovi bili ispunjeni 100% trgovine su bile prazne; iako su trgovine bile prazne, svi su sve imali; iako je svatko imao sve, svi su krali; iako su svi krali, nikada ničeg nije falilo“.

Napokon hrvatski ljevičari drže do mišljenja Katoličke crkve!

Čim je izveden u Zagrebu, Molierovu “Umišljenom bolesniku“ ministar zdravstva je zaprijetio revizijom bolovanja“.

Kad već Austrijska biskupska konferencija nije uspjela zabraniti pokolj u Bleiburgu 1945. ipak je uspjela dići svoj sveti glas protiv onih koji su dolazili obilježavati tu “Jasenovačku osvetu“. Godinama se u Austriji održavaju komemoracije nacističkim vojnicima, ali osluškujući savjete raznih denuncijanata iz RH, sada austrijska Crkva zabranjuje molitvu za stradale.

Napokon hrvatski ljevičari drže do mišljenja Katoličke crkve! Ali za sada samo one u Koruškoj! Ima jedna čudna koincidencija na koju sam naišao čitajući fejs. Oni u Lijepoj našoj koji su protiv obilježavanja Bleiburga ujedno su i protivnici otvaranja arhiva. Hajde, pogodite tko su ti i zašto to čine?

Svoj skromni intelektualni doprinos harangi protiv obilježavanja pokolja na Bleiburgu dala je i lijeva gradonačelnica Supetra Ivana Marković. Odbila je zamolbu Počasnog Bleiburškog voda koji je zamolio donaciju za izgradnju spomenika žrtvama bleiburške tragedije. To je njeno pravo i to joj nitko ne smije predbacivati. Donacija je uvijek dobrovoljna. Međutim, tražiti u tu svrhu od SDP-ove gradonačelnice donaciju je čista utopija. Možda crvena Ivana ne zna da su Bleiburg posjetili i Račan i Milanović. Račan je 15. svibnja 2002. bio kleknuo ispred spomenika i položio vijenac kazavši: “Bleiburg je opomena i svjedočanstvo zločina koji se ne smije ponoviti“.

Sada SDP vode neke druge generacije što je i vidljivo po neprekidnom nizu poraza na svim mogućim izborima. Čime se oni bave, a još im je samo nos iznad političkih voda, govori i prekomjerno granatiranje Davora Bernadića. On se u Rijeci sreo i naslikao s katoličkim aktivistom Marinom Miletićem. ”Nemrem verovati!” rekli bi Zagorci. SDP nije u stanju na pozitivan način poentirati ni na pitanju Uljanikove tragedije.

Ni Damir Kajin nije ih inspirirao izjavom: “Direktori puni k’o brod, a brodova nema”. Šteta za SDP. Trebali bi biti kvalitetna opozicija što bi bilo i u interesu HDZ-a. Barem bi netko suvislo reagirao na izjavu predsjednika Hrvatskog sabora da nitko u RH nije iznad zakona. Kao da je Jandroković zaboravio na formalnopravnu sprdačinu kod izbora čelnog čovjeka Nacionalnog parka na Krki. Tu je teško poražena ljudska pamet. Doktorica znanosti i dragovoljka Domovinskog rata ne uspijeva u namještenom natječaju za čelno mjesto. Osoba od koje gubi ima znatno slabije uvjete i zorno pokazuje da su mnogi u RH i te kako iznad zakona. Uz jaku opoziciju koja nije sama sebi svrha ta politička svinjarija ne bi samo tako nestala iz fokusa trome i bezvoljne hrvatske javnosti.

Dok je ministar zdravstva bio Željko Jovanović on je na početku mandata navodno najavio da će u zdravoj državi vladati “zdravstvo i jedinstvo“. Hrvatska ministrica vanjskih poslova nedavno je posjetila Izrael kako bi na licu mjesta vidjela ulogu vode u navodnjavanju.

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

HODAK: Pobjednici u ratu uvijek su i uvijek će pisati povijest, osim u Hrvatskoj

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola – Ministar Kuščević nije smijenjen

Objavljeno

na

Objavio

O ministru Kuščeviću napisao sam tone kritičkih tekstova na ovom mjestu. No kako živimo u vremenima apsurda, došlo je vrijeme da ga “branim”.

Od komunizma naovamo neznatno smo evoluirali. Kada bi se u to vrijeme nekog partijskog aparatčika uhvatilo u pekmezu, deviza je bila: “Pojavu osuditi, druga spasiti.” Danas to komunističko pravilo glasi obrnuto: “Druga osuditi, pojavu spasiti.”

Hrabri i istinoljubivi Damir Kajin, čim se otkrio nekretninski bum Kuščevića i ekipe oko njega s prenamjenama pustopoljina u građevinsko zemljište, oglasio se rekavši da je Kuščević mala beba u odnosu na ono što se događa u Istri: kupovanje javnog za kikiriki i pretvaranje u privatno, i eto ti milijunaša, piše Ivica Šola/SlobodnaDalmacija.

Kao što je davno upozoravao na kriminal i neizbježnu propast brodogradilišta, jednako tako dugo upozorava da u IDS-u u Istri ima barem pedeset Kuščevića. Dodao bih, cijela Hrvatska i njezini lokalni šerifi, ne samo na cijelom Jadranu već i ovdje u unutrašnjosti, funkcioniraju i bogate se na identičan način kao Kuščević, bez obzira na stranačku pripadnost.

Naprotiv, od Hvara i Brača pa sve do Iloka, SDP i HDZ su tu odavno sklopili “veliku (nekretninsku) koaliciju”. Kuščević je u tom smislu tek mazanje očiju i žrtveni jarac jer je, suprotno od komunizma, “drug osuđen, pojava spašena”. Dakle, doslovno, Kuščević (iako se piše da je on dao ostavku) uopće nije smijenjen, “on” čvrsto drži i dalje nekretninski marifetluk vlasti u cijeloj “lijepoj njihovoj”, jer Kuščević u ovom smislu nije osoba, nego pojava. A budući da pojava nije smijenjena, nije smijenjen ni Kuščević.

On je samo prenamijenjen, poput zemljišta na Braču, od mamuta u jarca brižno uzgojene bradice, koji mirno može uživati u svim svojim “pašnjacima” koje je kao mamut priskrbio.

U “obranu” Kuščevića u ovim ludim vremenima treba napomenuti koje su to moralne vertikale i gromade smijenile našeg Lovru. Stranka, HNS, koja ima više direktora u javnim poduzećima od članova stranke, i kojoj je na čelu moj omiljeni Osječanin Ivan Vrdoljak. Zato se moram “autoplagirati” i podsjetiti tko je taj prosvjetitelj i moralni arbitar hrvatske politike.

Svoj izlazak na političku scenu ovaj provincijski kramar započeo je “kontroverznim” plakatom na lokalnim izborima 2008. godine u Osijeku. Na njemu Vrdoljak drži na razini svog spolovila dvije lopte uz slogan “The Man with the Balls”, što bi doslovno značilo “čovjek s loptama”, zapravo “čovjek s mudima”. Otada ga zovemo Mudonja.

Naime, tada je  u kampanji najavio da će osječki parking dan Taslidžiću u koncesiju vratiti gradu, radi se o silnim milijunima kuna koje je ovaj privatnik dobio, a da je u parkirna mjesta uložio kao i Karamarkov jednotjedni ministar Crnoja u svoju baraku. No kada je došao na vlast, Vrdoljak je odustao od vraćanja parkinga i love gradu.

Siguran sam da se tu nije radilo o korupciji, jer je Mudonja čovjek veoma suptilne moralne savjesti pa je shvatio da je pogriješio i ostavio Taslidžiću narodno vlasništvo. Inače, njegov kum je Pavao Vujnovac, vlasnik Prvog plinarskog društva (PPD). Tada smo mu promijenili nadimak, Vrdoljaka zovemo Kum 1, Vujnovca Kum 2. Kada se Vrdoljak 2011. dočepao ministarske fotelje, pa samim time HEP-a, tvrtke s kojima je bio povezan, kumov PPD i ATO inženjering, procvjetale su.

Ova posljednja prije nego što je Vrdoljak došao na vlast imala je oko dva milijuna prihoda, da bi već 2012. godine imala oko 27 milijuna prihoda. PPD, kojem je vlasnik Kum 2, imao je 2011. godine 53 milijuna kuna prihoda, da bi nakon četiri godine ministrovanja Kuma 2 taj prihod 2015. godine skočio na nešto manje od četiri milijarde kuna (točnije brojkama: 3.752.368.200 kuna)! Eto, “igrom slučaja” procvjetao biznis ovih tvrtki baš za Vrdoljakova ministrovanja.

Zato ne čudi ni što je Vrdoljak u Osijeku htio izgraditi megalomansku, nepotrebnu i neisplativu plinsku elektranu kojoj bi dobavljač bio, hm, PPD, a ministar Panenić, na intervenciju Instituta “Hrvoje Požar”, spriječio, jer bi to odvelo u bankrot.

Popis Vrdoljakovih afera je impresivan. Od kokošarskog uzimanja Ledo škrinje (to možeš dobiti samo od Agrokora), čime se njegova najnovija žena hvalila na “Fejsu”, lažiranja vrijednosti stana, zatajivši gotovo 50 kvadrata “šupe”, kako je sam rekao, i još pokoju “sitnicu”. Prekratak je prostor da bi nabrojio sve afere i aktivnosti Kuma 1.

Eto, šefu HNS-a, Kumu 1, toliko su zasmetale Kuščevićeve afere da nije, kao poštenjačina od formata, mogao učiniti drugo nego maknuti našeg Lovru iz Vlade, jer Vrdoljak je ipak jamac poštenja u politici. Drug je smijenjen, pojava je ostala, još gora, kako je upozorio Kajin.

Davor Stier je sve probleme “lijepe naše” nasuprot “lijepe njihove” sažeo u dvije riječi: korupcija i klijentelizam. No to se neće nikada riješiti dok je prava hrvatska himna haiku pjesma koja kaže: “Neki je lopov slijedio tragove lopova koji mu je ukrao zanat.”

I što se dogodilo smjenom Kuščevića. Apsolutno ništa, drug u Sabor, predatorski sustav ostaje…

Ivica Šola/SlobodnaDalmacija

Kajin: U Istri imamo 50-70-90 Kuščevića kojima ovaj nije ni do gležnja

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Nestaju ostatci ostataka hrvatskoga suvereniteta

Objavljeno

na

Objavio

Malo vrijeme, malo nevrijeme, malo između, u svakom slučaju zagonetan srpanj. Glavno da nije onako vruće kao što je bilo, a što će biti, ne znamo sve do izvanrednog kongresa vladajućih, gdje će biti posmicani svi oni za koje oporba i koalicijski partneri traži smrtne kazne u političkom smislu.

Dotle se otvaraju festivali na obali i otocima hrvatskoga mora, kazališni, filmski i ultraški, praćeni kišom i bukom – najteže je stradao Split gdje su ljude privremeno iseljavali iz stanova i kuća na izravnom ili bočnom bučnom udaru, a prodavači droge trljali ruke.

Što je Split skrivio Bogu da mora podnositi to urlanje, makar i tri dana? A zatim se nesnosna buka seli na Brač i Hvar, da ne bi otoci ostali zakinutima. Posve kriva strategija, novi naraštaj turista koji dolaze u Hrvatsku traži nešto potpuno drugo, a buka će ih rastjerati u ionako ne baš sjajnom srpnju.

Zanimljivo je kako (blago) raste svijest o različitim načinima zagađivanja, pa i svjetlosnog, ali onečišćenje prostora bukom i dalje je na zadnjem mjestu, izvan vidokruga mudraca. Ono se tolerira, a ljudi izbezumljeni od buke proglašavaju se preosjetljivim, živčanim i valjda histeričnim.

Splitska ultrabuka ipak traje samo kratko, ali ima ljetne buke koja traje tri mjeseca a ne tri dana, tzv. ljetne terase i lokali trešte li trešte jer svaki primitivno može za malen novac kupiti velik zvučnik i terorizirati domaće i strance, te se među sobom nadmeću tko ima većega.

Stravična buka Ultre dokazala je ono što se oduvijek zna, da decibeli izazivaju ne samo srčane aritmije, nego imaju i druge posljedice. Do sada razmrvljeni inspektorati u tom su području bili posve neefikasni, nadajmo se da će ubuduće biti nešto bolje.

Buka se podignula i oko rezultata državne mature, koji su, kažu, zabrinjavajući. Krivcima su nađena djeca koja u matematičkoj sferi ne znaju logično razmišljati jer tako nisu naučila, a hrvatski ne znaju jer ga nisu učila niti su u onih dva ili tri sata tjedno mogla naučiti, a i zašto bi učila kada im je to materinski jezik, pa ga znaju napamet.

Teškoće se pojavljuju kada moraju napisati esej „iz hrvatskoga“, što je isto tako nelogično jer esej nije hrvatska riječ (imamo ogled, crticu itd.), ali ako postoji kurikulum i kurikul, zašto bi se ta zadaća nazivala hrvatskim jezikom? Osim toga, esej je književna forma vrlo zahtjevna i cijenjena, rijetki su joj odrasli pisci dorasli.

Onda maturanti nešto napišu, a neki predaju prazan papir. Tisuću njih, kažu. Ti su prazni iliti tabula rasa puni poruka da je učenje i naučavanje hrvatskoga jezika u školama na niskim granama, da je materinski (i očinski valjda) nepotreban „predmet“, a ima tu i futurističkih spekulacija: ionako će Hrvati i Hrvatice izumrijeti do svršetka stoljeća i kog će se vraga djeca baktati s tim bakinim jezikom. Rezultati državne mature glede engleskoga jezika puno su bolji.

Engleska (UK) izlazi iz EU, ali osvetnički ostavlja engleski kao esperanto kojim će ostatci domorodaca i novopridošlo stanovništvo govoriti i u Hrvatskoj. I pisati. Tako smo napravili puni krug: sačuvani tekstovi na zabatima crkava ranoga srednjeg vijeka, na kojima se spominje hrvatsko ime i hrvatski vladar, pisani su latinskim esperantom toga doba.

S manjinskim jezicima stojimo vrlo dobro, pa i sa srpskim i srpskom ćirilicom, što ne vidi ili ne želi vidjeti predsjednik Ustavnoga suda Miroslav Šeparović koji je iz neba u rebra potegnuo ni više ni manje nego Vukovar, i to usred ljeta.

Vjerojatno ste vidjeli taj njegov istup na ekranima, toliko vehementan, uzbuđen i u stvari nasilan, što mu ne pristaje ili je svjestan da radi nešto pogrješno pod pritiskom (toliko poznajem ljude). Da, nabrijan sa strane. Nije trebalo dugo čekati na odgovor Vukovaraca koji su dokazali da ono što Šeparović traži već živi u praksi, ali i poručili preko Penave da dalje i više od toga ne će ići dok se ne raščisti krvava 1991. koju srpski političari žele zaboraviti ili okrenuti pilu (povijest) naopako.

Penava je (i opet ) u pravu, što znači da će (i opet) biti pozvan u Zagreb da mu Plenković protumači kako se vodi politika, a u susjednoj sobi čekat će na rezultate Pupovac i novi SNV Milošević. Jest, Ustavni sud sa Šeparovićem na čelu kolone (gdje su izdvojena mišljenja?) bespotrebno je otvorio Pandorinu škrinju ili nije mogao odbiti izvršnu vlast kojoj za stabilnost trebaju ruke, za njezinu sudbinu kojoj sudbina nestalih branitelja i njihovih obitelji nije toliko važna, niti su bili u Vukovaru 1991. pa ni pokušali ući u grad i braniti ga, ta im je ta „tema“ ponešto daleka i dosadna.

Zemlja i voda

Istekao je moratorij na prodaju zemlje strancima, a ako se i produlji za još tri godine, isto je, s tim da su tuđinci već i prije pokupovali velike komade zemlje preko „domaćih“ agencija i bilo bi dobro statistički predočiti koliko je daleko ta kupnja dospjela.

Za sada ostaje tajnom, ali se hrvatski jal obrušava samo na starosjedioce, Hrvate koji bi ponešto htjeli zaraditi na svojoj djedovini, pa se na križ razapinju vijećnici općina poradi prenamjene šikara u građevinsko zemljište, čak i daleko od mora. A zašto su se otočki Hrvati naseljavali na pristojnoj udaljenosti od mora?

Pa zbog napada arapskih, normanskih i mletačkih, ali i domaćih gusarskih, a na more se spuštali tek u (mislili oni) mirnijim vremenima. Ili su gradili daleko od mora poradi proročanstva (možda i sjećanja na Atlantidu) da će se jednoga dana razina mora podignuti toliko te će preplaviti mjesta uz more, a oni će (s brijega) postati prvi red.

Prodaja zemlje strancima ima još jednu, kobnu dimenziju. Njima su već sada, a bit će ubuduće i više, najzanimljivija zemljišta na kojima postoje izvori pitke vode. I tu dolazimo do granice koja ne smije biti prijeđena, premda iskustava već ima, posebno s izvorima mineralne vode.

Ne sjećam se neke velike saborske sjednice o vodenom pitanju, devedeset posto saborskih zastupnika o tome ništa ne zna, ne bave se tom „problematikom“ nego kako će – na riječima žestoka oporba – u mislima i rukama učiniti sve da slučajno ne dođe do izvanrednih izbora a oni se vrate odakle su došli, makar i ne znaju gdje je to.

Gljive poslije kiše

Tropske kiše imaju posljedica: kao gljive se pojavljuju kandidati za predsjednika/predsjednicu države, te ih je već i sada teško nabrojiti a kako će biti do kraja, tko zna. Birači će imati pred sobom plahtu kao na europskim izborima, vaditi naočale iz džepova i svijećom tražiti čovjeka koji bi ih reprezentirao u zemlji i svijetu.

Podosta je nevjerojatno koliko je ljudi zainteresirano za to, jedno jedino, radno mjesto i koliko njih misli da su baš oni predodređeni i vrlinama obdareni. Ima dobronamjernih, ima onih koji bi se proslavili (ha), ima onih za koje ne znamo tko ih gura i onih za koje znamo, ima slobodnih strijelaca, zastupnika nekih ideja ili posve bezidejnih, ima onih koji se pozivaju na braniteljski staž i onih koji su od rata pobjegli, ima pretendenata koji to i nisu nego se kandidiraju samo zato da na posjetnicama mogu napisati „kandidat za predsjednika/cu RH“ 2019. i tako se predstavljati u inozemstvima.

Svatko se, znači, može natjecati. Tu ne postoje sigurnosne provjere, ne postoje medicinski listovi i povijesti bolesti, ne postoje državni ispiti nalik maturalnima, potrebno je samo izgovoriti pred kamerama: Ja se kandidiram, i to je sve.

Dobro je, naravno, ako kandidat ima iza sebe jaku ili jaču stranku, ali je takva potpora dvosjekli mač: kako se već događalo u Hrvatskoj, takva jaka ili jača stranka u šest mjeseci može načiniti toliko gafova da „njezin“ predsjednički kandidat može imati samo neprilike i na kraju propasti, ili je čak potpora od početka licemjerna toliko da u ključnom trenutku kandidat ostane na suhom, ili štoviše „potporna stranka“ u zadnji čas iznjedri iz sebe same još nekoliko suparnika te su na kraju svi u gubitku. O primjerima ne trebam govoriti, znate ih i sami.

Ovršna alkemija

Velike najave o spasonosnom ovršnom zakonu završile su u alkemičarskoj retorti. Svi su dosadašnji sudionici spašeni efikasnije nego migranti na Sredozemlju: u igri ostaju i sud i javni bilježnici i FINA, s tim da je sud (opet) ipak primaran, bilježnici mu „pomažu“, a FINA…Ah, nitko se ne odriče svoga dijela kolača, premda će slatkiš biti nešto kraći.

Nisam siguran, a znajući iz kojega miljea dolaze predlagatelji zakona, mislim da javnobilježnička oligarhija (iliti kruh bez motike) i nadalje ima velik utjecaj, a što su joj nominalno malo skresana krila, ne znači puno. Ovršeni ostaju u nesvršenom ovršnom položaju i sada pokušavaju shvatiti što im se dogodilo.

Sretni nisu, svakako. Možda čitaju rezultate velikog istraživanja o sreći, dotično koji su narodi sretni, koji manje, a koji uopće nisu. Tu se Hrvati nalaze podosta nisko, a sreću definiraju kao ljubav i obitelj, roštilj i gemišt. To jest sreću kao privatni osjećaj.

Postali smo neambiciozni (ili ostali), ljudi se povlače u svoje nesigurne kule i sve manje ih zanima što se događa na krupnom, nacionalnom i nadnacionalnom planu. Već viđeno i vrlo opasno, jer se takvi kakvi jesu vrlo začude kada se stvari počinju događati u njihovu dvorištu.

Puštaju stvari da se odvijaju kako se već odvijaju, pročitaju u novinama, recimo, da su Vlada i HNB napisali pismo namjere o ulasku Hrvatske u EU-tečajni mehanizam (ERM II. ili drugi memorandum) – u ime naroda, valjda, premda to ne piše u pismu da ne plaše ljude koji se još sjećaju presuda U ime naroda.

Primjer bezočne bahatosti vlasti koja o zamjeni nacionalne valute nadnacionalnom uopće nije pokazala namjeru (pismo namjere) pitati narod. Na referendumu? Ma molim vas, referendum je nabijen na kolac, pa ako se u nekim papirima još spominje, vlast zna da je mrtav i nitko ga više ne može oživjeti sve dok ne dođe do bitnih, velikih promjena. Tako uz morske pse, ježeve i risove, nestaje i kuna, nestaju ostatci ostataka hrvatskoga suvereniteta.

General

U Puli je osim donedavnog Uljanika poznat i filmski festival u Areni. Prošle subote je na otvorenju prikazan „General“ u nazočnosti visokih uzvanika, ali bez generala Ante Gotovine koji je za svaki slučaj ostao u zbornom području Split. Kakav je film kao film, teško je bilo zaključiti.

Dok ovo pišem, a nedjelja je, dan poslije, vidio sam samo jednu opsežniju kritiku koja je očito pisana dan prije iz pera jugonostalgičara, te nije relevantna. U svemu, nostalgičar je film proglasio smećem. Očekujem da isti kritičar pohvali film „Posljednji Srbin u Hrvatskoj“. Ako dočeka duboku starost, radovat će se i filmu „Posljednji Hrvat u Hrvatskoj“ ili pod naslovom Niemandsland.

Hrvoje Hitrec/HKV

 

Predrag Peđa Mišić: Kad vam je već toliko stalo do zaštite manjina, provodite zakon i uhitite ratne zločince i silovatelje

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari