Pratite nas

Kolumne

Hodak: Naš ‘istoričar’ htio dokazati svijetu kako je Adolf Hitler rođen u Širokom Brijegu

Objavljeno

na

Da je suludi Australac slušao ‘Juru i Bobana’, naši bi ljevičari tražili da se i premijer ispriča

Suludi Australac Brenton Tarrant, odjeven u vojničku uniformu ispalio je oko sto hitaca i pritom ubio 49 ljudi iz puške ukrašene imenima srpskih mitskih junaka na ćirilici.

To ujedno ruši vjeru i oduševljenje Ante Tomića u uniforme kao simbol zaštite i dobrote. Osobito ako se radi o uniformama JNA. ”Remove kebab” trenutno je najpopularnija himna White Powera na internetu.

Ustvari je već prerasla Withe Power i pretvorila se u Hate Muslim egidu u glazbenom smislu. Našem pak Brentonu inspirativnije su djelovale pjesmice “Bog je Srbin”, “Karadžiću, Karadžiću” te “Od Bihaća do Petrovca sela“ s tipičnim srpskim melosom. Tako on pjeva u formi klasičnog epskog deseterca… “Od Bihaća i Petrovca sela, srpska zemlja napadnuta cela; Karadžiću vodi Srbe svoje, nek’ se vidi nikog se ne boje. Joj da vide hrvatske ustaše, ne dirajte vi ognjište naše. Iz Krajine krenuli su vuci, čuvajte se ustaše i Turci…“.

I tako je zaluđujuća srpska vruća ideologija bez problema na internetu pomela hrvatsku tvrdu nacionalističku budnicu kao što je recimo “Vjera u Boga i seljačka sloga“. Za Indeks.hr i Vojislava Mazzoccu to je normalno k’o klasična istočna boza. Brenton Tarrant je pred par godina boravio u Hrvatskoj. Kad je vidio što se tu radi sa Srbima, odlučio je da čitavom ”svetu” ukaže na tragediju srpskih staraca, žena i nejači u toj “ustašiji“.

Kao usput, naša ljevičarska novinarska falanga stidljivo spominje kako su na Brentonovom oružju ćirilicom bila ispisana imena Miloša Obilića, Stefana Lazara i Marka Miljanova Popovića, sve srpskih mitskih junaka od Kosova polja pa nadalje, niz srpskih poraza koji se i danas gromoglasno slave kao virtualne pobjede.

E, sad malo mašte. Što bi Indeks.hr, Net.hr, Novosti, Goran Gerovac, Branimir Pofuk, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Ivanka Toma, Slavica Lukić, Hrvoje Klasić na N1, Vedrana Rudan, Žonja, Rada, Rade i familija, Nenad Stazić i (za)ostali antifašisti pisali i govorili da je “živčani“ Brenton umjesto “Od Bihaća do Petrovca sela“ i drugih četničkih pastoralnih pjesmuljaka slušao recimo “Juru i Bobana“ i to prije nego li je strojnicom prošarao po muslimanskim vjernicima. Tako nešto je jednom sebi zaželio Ante Tomić maštajući da sve hrvatske desničare treba iskrcati na Maksimirski stadion i ta,ta,ta… Hrvoje Klasić bi na N1 odmah zatražio da se Plenki hitno ispriča australskim partizanima.

Naš ”istoričar” htio dokazati svijetu kako je Adolf Hitler rođen u Širokom Brijegu

Kad smo već kod Hrvoja Klasića, tog zaista raritetnog ”istoričara”, treba reći da je naš Hrvojica nedavno na svojoj privatnoj TV-N1 gostovao s politologom zanimljivog imena. Ljubitelj Karadžića i Miloša Obilića je Brenton, a Klasićev gost je bio Brentin… No, nevažno. Naš ”istoričar” je komentirao Bleiburg i pokušaj Katoličke crkve u Koruškoj da preko Hrvatske dokaže svijetu kako njihov najpoznatiji političar Adolf Hitler nije rođen u Austriji nego u Širokom Brijegu.

Vojni “stručnjak“ Klasić poslao je poruku svim antifašistima, orjunašima, jugovićima i kripto komunistima: “Hrvati se trebaju ponositi partizanskom vojskom!“. S onima koji su tu vojsku 5. kolovoza 1995.g. porazili do nogu i poslali kući Klasić se ne želi opterećivati. Možda bi ih spomenuo da smo mi 1995.g. postupili s njima, kao oni 1945.g. s onima na Bleiburgu. Sad zamislite kako je studentima ljevičarskog Filozofskog faksa u Zagrebu kojima Klasić predaje povijest. Srećom tu su i Jakovina i Ivo Goldstein koji će zbunjenim studentima objasniti da se u Hrvatskoj od 1991-1995. radilo o bratoubilačkom ratu. Partizani su se borili protiv partizana. Zato je sigurna opcija ponositi se partizanskom vojskom. Za Gardijske brigade njima ostaje samo gađenje…

Kažu na fejsu: “Kako bi bilo lijepo da je biskupija Gurk-Klagenfurt uspjela zabraniti pokolj na Bleiburgu 1945.g.“.

No otišli smo malo predaleko od Lijeve naše na Novi Zeland, u Australiju i Austriju. Hajmo se mi vratiti našim elitnim farizejima, lijevim bleferima koji su silom povijesnih prilika izašli iz komunizma, ali komunizam nikada i nikako iz njih. Neki dan u emisiji ”Otvoreno“, da bi se napokon doznala prava, a ne patvorena istina o Bleiburgu, pozvalo se, a koga drugog nego Arsena Bauka i Anku Mrak-Taritaš.

Pozvalo se i Božu Vukušića, voditelja Počasnog bleiburškog voda u Hrvatskoj. Međutim, tada su se spontano digli naši progresivci na svoje rahitične lijeve nožice i iz duboko moralnih razloga otkazaše sudjelovanje. Voditelj Damir Smrtić se od toga na smrt preplašio. Drhtavim je glasom obavijestio cijenjene pretplatnike da je progresivcima problem biografija Bože Vukušića. Isti je, naime, (na)vodno (ili (uz)vodno) bio u Njemačkoj osuđen jer je na onaj svijet poslao jednog udbaša koji je kao elitni “turist“ došao u Njemačku da Vukušića pošalje gore u oblake. I to je sve zajedno diglo tlak na 300 našim partijskim čistuncima pa su Smrtiću javili: “Non pasaran“.

Na prvi pogled to je za njih pitanje njihovih moralnih načela. E, samo da nema Šokre Beljaka, njihovog koalicijskog partnera koji je navodno pravomoćno osuđen stručnjaka za auto radije. Ali ta činjenica naše čistunce ne smeta. Beljak nije nikoga ubio, misle progresivci. Mislite..? A HSS?! I tako dok Bauk (komunizma) baulja Lijepom našom i dok Anka (partizanka) kao australski klokan skače iz afere u aferu dotle ubojica svog ubojice neće u naš pretplatnički raj. Sada malo logičke gimnastike koje se ni Aristotel ne bi posramio. Anka Mrak i Arsen Bauk imaju malo principa, ali ih se baš zato nikada ne drže. Dokaz: I Anka i Arsen, tvrdi ljevičari, odjednom postaju mekani i jako drže do mišljenja Katoličke crkve. Naravno one u Koruškoj.

No evo i male teorije zavjere. Hrvoje Hitrec je odmah shvatio da se u Koruškoj brkaju kruške i jabuke. Ne misli da se radi samo o lijevim lobijima nego “cum grano salis“ treba pogledati i prema Vatikanu. Možda je baš od tuda došlo zeleno svijetlo “hrabroj“ biskupiji. Hitrec svojim ciničnim skalpelom reže do samih živaca pa nudi jedan prilično uvjerljiv zaključak: “Ako je Papa u nedoumici oko genocida nad Hrvatima 1945.g, žurno treba pozvati Irineja da mu objasni…“. Ako se to u nekoj skoroj budućnosti pokaže istinom evo nama novih vjernika štovatelja našeg Franje. Bit će među njima sigurno i Mrak Taritaš, Bauk, Klasić, Jakovina, Markovina, Darko Pavičić, Ante Tomić, Boris Vlašić pa čak i Vedrana Rudan. Eto nama opet starog 45-to godišnjeg jedinstva naroda, Crkve i države.

Da je Gabrijela napravila što i Anka, ni anđeo Gabrijel ne bi joj pomogao

Inače, lik i djelo “najpopularnije“ oporbene političarke Anke Taritaš-Mrak ozbiljno je ugrozila Ivanka Toma u Jutarnjem. Naslov: “Kako je korodirala pozlata na moralnoj ikoni Anke Mrak Taritaš“. Ne kužim o kakvoj to pozlati piše Ivanka? Da je nespretna Gabrijela Žalac nanizala samo 10% onog što je Toma u svojoj “presudi“ nanizala za našu Anku, već bi robusnu ministricu davno zaboravili i prežalili.

Čim je Anka postala ministrica odmah se dala izbrati za predsjednicu Jedriličarskog saveza Hrvatske iako je znala da je EU komisija dala obveznu uputu kako ministri ne mogu biti predsjednici športskih saveza. Zatim, dolazi opjevana Gunja i kaznena prijava načelnika Gunje DORH-u protiv Anke, ali tu je prijavu negdje putem maca popapala. O kvadratu stana skupljem nego je kvadrat na Zrinjevcu u centru Zagreba, o zlatnim četkama za WC-e bolje i ne govoriti.

Branimir Brizar izdao je račun Ankinom supruga na 645.000 kn. za uređenje njenog stana. Anka se prekrižila i javno svima objavila kako nema pojma o čemu se radi  te zaprijetila svim desničarima sudom zbog klevete.

Nakon izvjesnog vremena Anka se ponovno javila u medijima, ali ovaj puta kako bi se pohvalila da je pola nepostojećeg duga već vratila. Da dalje ne nabrajam dosadne ovozemaljske stvari kao neprijavljivanje u imovinskoj kartici prihoda, stana od 73 m2, garaže itd. Sjetite se kad je bila Gunja. A Ivanka piše o “pozlati“ na moralnoj ikoni naše Anke. I sad samo zamislite da je sve to napravila Gabrijela Žalac. Ni anđeo Gabrijel ne bi joj pomogao. Goli otok bi ponovno otvorili samo za nju.

Gospođa Poletajev, supruga Maksima Poletajeva, čovjeka iz samog vrha ruske Sberbanke koja je u Agrokor plasirala 600 milijuna eura, baš u to vrijeme dobila je hrvatsko državljanstvo na preporuku naše Anke. Naša Anka tvrdi da u to vrijeme “pojma nije imala“ tko je gospođa Poletajev. Sve to govori kako je duboka istina koju je svojedobno duhovito definirao američki diplomat Harriman.

Na pitanje jedne dame na nekom diplomatskom prijemu što je najvažnije u politici Harriman joj je ljubazno odgovorio: “U politici su važne samo dvije stvari. Prva je novac. A druge se ne mogu sjetiti…“.

Savez antifašista Hrvatske odlučio je unijeti malo reda u glave desničarskih krkana.  Desničarski trogloditi imaju upornost nosoroga, ali ni malo invencije i mašte. Znaju samo pričati o Bleiburgu, Macelju, Križnom putu itd. Obzirom da ih s križnog puta ne mogu skrenuti ni Klasić, Jakovima i Markovina, stvar su u svoje proleterske ruke uzeli najbolji od nas, a to su naši neumrli antifašisti.

Naše antife su odlučili verificirati zadnje izjave Josipovića, Nobila, Mesića i Stazića. Ako je i bilo nekih nevjerica, križanja i kolutanja očima, sada nakon novog “komunističkog manifesta“ više nema – kako bi rekli Ličani – ”delime”.

Pa evo što kaže naš SUBNOR: “Jugoslavenska armija nije ubijala žene i djecu, već je smaknula određeni broj ustaša, četnika kao i civila, koji su ustašama služili tijekom cijelog Drugog svjetskog rata“. Aleluja…!!! Iz ove fino izbalansirane rečenice proizlazi da su neki četnici i civili služili ustašama četiri godine. Evo poslastice za naše mlade titoiste s Filozofskog faksa. I sad bi trebala “sledovati“ drugarska opomena od srpskih četnika: ”Mi, bre, da smo služili ustaše za vreme rata? Nema više drugari dolaska u ‘Kuću cveća’. Sledeći put ćemo da se vidimo kad ponovno osvojimo Knin”. To znači nikada… a to je za njih tako jako tužno. Možda će zazvučati malo cinično, ali u priopćenju SUBNOR-a ima i istine. Recimo, tvrdnja da JNA nije ubijala žene i djecu pije donekle vodu. Naime, u Macelju i Hudoj jami naši su humanisti bacali u jame žive i žene i djecu, a da ih prije toga nisu ubili već su ih zatrpali…

Pred dva dana pojavila se na fejsu slika par stotina ženskih pletenica ispred ulaza u Hudu jamu. SUBNOR se još nije oglasio s pravom istinom da je zapravo u to doba bilo u partizanima ”in” nositi ženske pletenice. Pa su to pletenice poginulih partizanskih heroja… Javio se i jednomandatni Titov gardist Ivo Josipović. S pravom je iznenađen i uvrijeđen. Žonja iz Večernjaka dala je sve od sebe. Kaže Ivo: “Porazno je da imamo mise za ustaške zločince, a za partizane nikada nisu služene“. Da, stvarno malo čudno. Da se kato(lički) svećenici nisu sjetili održati misu na dan 7. veljače 1945.g. kad su pripadnici 11. dalmatinskog korpusa pobili 65 franjevaca.

Ivo J.: ‘Porazno je da imamo mise za ustaške zločince’, a za partizane nikad nisu služene

Neke su ubili, a neke su, poštujući tradiciju od 27. srpnja 1941.g. iz Srba, jednostavno žive zapalili. Josipović je profesor kaznenog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu i to navodim samo da razbistrimo pojmove. Svako ubijanje bez sudskog postupka i pravomoćne presude je zločin. I sad bivši predsjednik žali i tuguje da nigdje nisu služene mise za one koji su žive ljude zazidali u napuštene rudnike. Uz to i civile, žene i djecu proglašavaju ustašama. Samo u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Sloveniji ima 1.700 jama. Dobro kažu psihijatri: nitko nije zdrav, ima samo onih koji još nisu pregledani.

Nećemo dugo čekati dok prva delegacija progresivaca ne ode u Beograd pokloniti se Draži

Javio se jedan fosilizirani Jugoslaven, notorni Branimir Pofuk. I neka je. Živi u demokratskoj RH u kojoj nema Golog otoka, ni straha od 11. dalmatinske te kucanja na vrata u 4 sata ujutro. On je Večernjakov specijalac za ofucane zadatke kao što je ovaj: “Katolička crkva u Austriji i Hrvatskoj nisu iste i jedna se očito lažno predstavlja“.

Inspirirao ga je vjerojatno Nenad Stazić koji je svojom suptilnom boljševičkom metaforom zasiktao: “Vi sa crnim križem nećete više držati  mise za ustaše, nećete više…“ I kad u državi u kojoj se preko 84% žitelja deklariraju kao katolici, likovi kao što su Josipović, Stazić i Pofuk mogu ovako, neakademski rečeno, lupetati onda je to znak da živimo u jednoj šizofrenoj i stresnoj demokraciji.

Dokaz je što se sa dragovoljcima izruguju oni koji su se kao kojoti vukli iza Mladića, nazivajući ih pogrdno šatorašima. Daljnji dokaz su oni koji ciljano na dnevnoj bazi histerično vrište o ustašama, a još se za sada ipak ne usuđuju javno pokazati zadovoljstvo mauzolejom Draži Mihajloviću u Beogradu.

No nećemo dugo čekati dok prva delegacija progresivaca ipak jedan dan ne ode u Beograd pokloniti se Draži. Putem će odlučiti, u “Leskovačkom vozu“, hoće li prije u Kuću cvijeća ili u Čiča Dražinu kolibu.

Na kraju krajeva, neki dan se u Višegradu skupila intelektualna četnička krema. Brade do poda, zakrvljene oči, a ”Beogradska filharmonija”, tako draga našem Brani, pratila je “Dražinu sonatu u b’ duru“: Od Topole sve do Ravne Gore, sve su straže đenerala Draže“. I kad je na sjednici Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH predloženo da se osudi četnički dernek, delegati HDZ-a BiH su to odbili učiniti. Stara priča o guskama u magli. Najžalosnije je što ni jedno objašnjenje ne drži vodu. Izetbegović i Komšić nisu i ne mogu biti ozbiljan razlog za propuštanje četnika ispod radara.

Bandić se vratio iz Dubaja. Tipičan grad koji ga je fascinirao. Drugi tjedan će skočiti u Malu Aziju da vidi kako napreduje Beograd na vodi… ali one koji glasuju za njega boli ona stvar za zemljopis. Njih zanima eventualno samo geografija…

Na nedavnom savjetovanju naših pravobraniteljica u zaključku je rečeno da se naročita pažnja mora posvetiti  izvanbračnoj djeci kao i onoj iz mješovitih brakova. Navodno je jedna pravobraniteljica zatražila da se precizno definira da su izvanbračna djeca sva ona koja su rođena ”izvan Brača”. A dijete iz mješovitog braka je svako dijete ako je otac muško, a majka žensko. To je bila kreativna hrvatsko-instanbulska pravna konverzacija…

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

HODAK: Pobjednici u ratu uvijek su i uvijek će pisati povijest, osim u Hrvatskoj

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Gaženje ili svjedočenje ideala?

Objavljeno

na

Objavio

Uskrsna poruka konačne pobjede života nad smrću, dobra nad zlom, istine nad neistinom, pravde nad nepravdom, slobode nad zarobljenošću, mira nad nasiljem ideal je usađen u svakoga čovjeka i čitavo čovječanstvo, no mnogi ga ljudi fascinirani manjim vrijednostima ignoriraju, odbacuju ili osporavaju. Kršćanstvo općenito, a osobito katolištvo, taj ideal njeguje i nudi ga svim ljudima kako za njihovo osobno dobro tako i za dobro formalnih i neformalnih zajednica kojima pripadaju, kao i čitavoga čovječanstva, poštujući svaku savjest koja je izraz i potvrda osobne slobode, tj. mogućnosti izbora.

Prihvaćanje, njegovanje i ponuda toga tako poželjnoga ideala nisu tek neka teorija, neka ideologija ili neka utopija, nego su utemeljeni na životnoj stvarnosti, povijesnoj stvarnosti koja ima svoje procese nastanka i razvitka koji su zdravorazumski provjerljivi. Premda Biblija nije znanstvena knjiga, ni povijesna ni zemljopisna, ona je ipak izniman, dragocjen izvor i za povijest i za zemljopis kao znanosti. Premda predaja, koja se prenosi s naraštaja na naraštaj i koja trajno živi u sadašnjosti, također nema znanstvenih, ni povijesnih ni zemljopisnih pretenzija, ipak je dragocjen izvor i za povijest i za zemljopis. Drugim riječima Isus Krist, njegovo djelovanje, njegova muka i njegov nauk povijesna su činjenica realizirana u točno određenim vremenskim i zemljopisnim okvirima te nema zdravorazumskoga razloga za njegovo osporavanje. U očima pak vjernika, kršćana, katolika, ne odričući se zdravoga razuma ni zdravorazumske kritičnosti, Isus je i uskrsnuo, oživio nakon što je preminuo i bio pokopan, ali ne više s materijalnim, nego s proslavljenim tijelom, što je iskorak iz ovozemaljske povijesti i zemljopisa u transcendenciju, natpovijest.

Natpovijesni događaj

Uskrsnuće Isusovo nije povijesni, nego natpovijesni, transcendentni događaj te se ne može dohvatiti tek zdravim razumom, nego isključivo vjerom, povjerenjem i slobodnim prihvačćnjem Božje objave. Isusovo uskrsnuće, premda je natpovijesno i transcendentno, ipak ima iznimno duboke korijene u povijesti i zemljopisu, kako prije otkrivanja praznoga groba tako i nakon spoznaje da je grob prazan. Naime, povijesno je provjerljiva iznimna promjena koja se dogodila nakon Isusova uskrsnuća, kako među njegovim neposrednim učenicima s kojima je živio i drugovao za svoga javnoga djelovanja tako i među neizbrojivim njegovim učenicima do danas, a od kojih su mnogi upravo zbog vjernosti Isusu Kristu uskrslomu prolili svoju vlastitu krv i žrtvovali svoje ovozemaljske živote. Upravo tolika dragovoljno prolivena krv svjedočanstvo je vjerodostojnosti uskrsne poruke i ideala koji ona donosi i jamči. Suvremeni čovjek, pa i suvremeno čovječanstvo, premda u najdubljoj svojoj intimi žudi za tim iznimnim idealom, premda za vjerodostojnost toga ideala postoje argumenti dragovoljno žrtvovanih života (a svaki je ljudski život predragocjen svakomu čovjeku da bi ga žrtvovao za nešto sumnjivo ili samo vjerojatno), mnogi se odriču pravoga, najboljega ideala i daju prednost manjim vrijednostima. Upravo to se događa i u suvremenom hrvatskom društvu u kojem se tomu najboljemu idealu suprotstavljaju sebični osobni ili grupni interesi. Naime, baš svako onemogućavanje stručnim i sposobnim članovima hrvatskoga društva da rade, djeluju i ostvaruju ono što mogu, u čemu su najbolji, gaženje je toga ideala. Svako privilegiranje pojedinaca jer su pripadnici ove ili one političke stranke ili političke opcije izravno je gaženje toga ideala.

Prilika za obnovu osobne vjere

Svako potiskivanje osoba jer se ideološki ne uklapaju u različite projekte ideoloških agenata neposredno je gaženje toga ideala. Svaka zloporaba deklariranih vrjednota za nasilje nad drugačijima i neistomišljenicima onemogućavanje je toga ideala. Svako nepoštivanje savjesti, posebno legalnoga i legitimnoga priziva savjesti, brutalno je gaženje elementarne osobne slobode, dakle i toga ideala… Više je nego tragično ako u takvim gaženjima, na bilo kojoj razini i u bilo kojim okolnostima, aktivno sudjeluju vjernici, deklarirani kršćani, katolici, jer njihovi su takvi postupci dvostruko štetni: onemogućuju opće dobro u hrvatskom društvu i sablazan su onima pred kojima bi trebali biti svjedoci ideala.

Ovogodišnja proslava svetkovine Isusova uskrsnuća, osobito za katoličke vjernike, nova je prilika za obnovu osobne vjere, osobnoga povjerenja i prihvaćanja Božje objave, za prepoznavanje i prihvaćanje jedinoga stvarnoga i neupitnoga ideala. Budu li oni koji se u hrvatskom društvu deklariraju kao katolici, a osobito oni od njih koji su na važnim državnim i društvenim vodećim položajima, stvarno prihvatili uskrsnu poruku, očistili se od napasti da manjim vrijednostima daju prednost pred jedinim pravim idealom, kojemu sam Bog jamči trijumf, hrvatsko društvo brzo će početi ozdravljivati. Zakažu li pak katolički vjernici, osobito oni na odgovornim mjestima, hrvatsko će se društvo mučiti u svojim krizama, a umjesto svjedočanstva uskrsne pobjede pružat će sablazan ostalim članovima hrvatskoga društva.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Kada je izgorjela Notre-Dame?

Objavljeno

na

Objavio

U ponedjeljak navečer vatra je većim dijelom progutala Notre-Dame. Svijet je trenutno, dok se požar još razbuktavao, obišao prizor pariške katedrale u plamenu, koji je stegao srce kršćaninu, ali i svakom ljubitelju umjetnosti i starine.

Simultano s događajem, globalno su kružile i lažne vijesti oko njega. S jedne strane proširila se fotografija dva mlađa tipa, bliskoistočnog izgleda, kako se samozadovoljno smiješe dok iza njih gori Notre-Dame.

Pokazalo se da je riječ o montaži s očitim ciljem usmjeravanja bijesa prema muslimanima.

No s druge strane, tragikomično se, dok je još požar buktio, iz zvaničnih, oligarhijskih medija širila vijest kako on nije podmetnut, štoviše da se nekakvih pedeset stručnjaka složilo kako vatra nije izazvana namjerno.

Otkud su to mogli znati dok požar još traje? Kulturološki je bilo zanimljivo vidjeli kako veliki svjetski mediji predstavljaju Notre-Dame svojoj publici.

O tome da je katedrala Naše Gospe sve odvojenija od svijeta, i da će se uskoro remek djela kršćanke civilizacije na Zapadu Europe promatrati kako Stonehenge, svjedoči i glavni podatak koji se isticao, a to je da Notre-Dame “godišnje posjećuje oko 14 milijuna turista, što je čini najposjećenijom građevinom u cijeloj Europi”.

Najmanje se govorilo o biti njenog postojanja, duhovnoj i vjerskoj, koja se onda na nižoj razini reflektira i kao umjetnička, potom i kao civilizacijsko-identitetska pa na koncu, na najnižoj razini i turističko-komercijalna dimenzija. Za zadnjeg boravka u Parizu Notre-Dame me posebno dirnula, piše Nino Raspudić / Večernji list

Ispred stare katedrale stražario je vojnik u punoj ratnoj spremi, što dovoljno govori o tome u kakvom je stanju Francuska danas, a odmah do njega dva mlađa muškaraca su se napadno ljubila i mazila, pokazujući time valjda kako oni to mogu ispred strašne klerikalne utvrde.

Primjereno otprilike kao da sam došao napadno žvakati sendvič od svinjetine ispred neke džamije ili sinagoge. Ugođaj su upotpunjavale tisuće turista, loveći pročelje katedrale i vlastite nasmiješene glave selfi-stickom i neka obnažena histerična prosvjednica za koju nije bilo jasno je li sotonistica ili borac za prava životinja.

Bolno sam osjetio napuštenost i usamljenost te drevne katedrale u svijetu kojem više ne pripada i od kojeg potpuno odudara. No ušavši u polutamu Notre-Dama iz takvog vanjskog svijeta dojam se promijenio.

Utroba katedrale je bila živa, osjećala se snažna duhovnost, za mene osobno jača nego, primjerice, u bilo kojoj rimskoj crkvi. Imao sam dojam da je Notre-Dame živa, a Pariz oko nje mrtav. Samo mjesec dana prije požara u Notre-Dame, gorjela je druga najveća pariška crkva Saint Sulpice.

O kretenizmu dijela naših medija svjedoči i to što su kao glavnu stvar uz Saint Sulpice, očito kopiranjem američkih izvora, naveli da je poslužila kako scenografija za snimanje treš filma Da Vincijev kod. Još da užgaju Sainte-Chapelle i kraljevsku baziliku Saint-Denis pa Pariz 21. stoljeća konačno može odahnuti!

Davor Domazet Lošo: Ništa ovdje nije slučajno! Ovo je prava istina o požaru u Parizu…

Pariz je stresan velegrad, u kojem se, osim nekoliko spomenutih crkava i velebnih muzeja, nema što lijepoga vidjeti. Već je 1986. psihijatar Hiroaki Ota skovao naziv ‘Pariški sindrom’, za psihički poremećaj kojeg kod dijela japanskih turista izaziva šok nesklada između slike Pariza koja im se nudi i o kojem onda maštaju, i realnosti koju zateknu kad u njega dođu.

Nema ljepote, nema “Esprita”, nigdje romantičnih uličica i profinjenih ljudi iz filmova i turističkih prospekta, već vas dočekaju siv, stresan grad, neljubazni, bahati domaćini, rijeka turista i otuđenih imigranata. Od “pariškog sindroma” koji uključuje halucinacije, paranoju, anksioznost, povraćanje i vrtoglavicu oboli dvadesetak japanskih turista godišnje.

Zanimljivo je da japanska ambasada u Parizu ima otvorenu telefonsku liniju 24 sata na dana za sve svoje građane koji su pretrpjeli navedeni šok. Pariz je vjerojatno grad koji najviše razočarava, jer pokazuje najveći raskorak između mita i stvarnosti. U zadnje vrijeme on čak više nije ni “grad svjetla” jer se na liniji eko-terora počelo štedjeti i na osvjetljenju spomenika.

U Pariz svake godine dolazi više od 17 milijuna stranih turista da bi vidjeli grad iz 19. stoljeća, u kojem, osim par izoliranih primjera kao što je crkva Notre-Dame, nema starine kakvu možemo vidjeti primjerice u Rimu ili Pragu. O Veneciji da i ne govorimo.

Najzaslužniji za to je barun Haussmann, urbanist koji je u službi Napoleona III. obnovio Pariz između 1852. i 1869. kad je srednjovjekovni centar grada sravnjen sa zemljom, a na njegovom mjestu napravljeni široki bulevari, parkovi i monotone uniformirane građevine, sva ona sterilna klasicistička monumentalnost koja krasi središte Pariza danas.

Zanimljivo je da su neki kritičari prigovarali da je takva radikalna transformacija grada imala političku motivaciju, konkretno, da se htjela olakšati kontrola buntovnog grada, je u novim širokim ulicama nije bilo moguće postaviti barikade.

Osim što je današnji Pariz većim dijelom arhitektonski monoton grad iz sredine 19. stoljeća, ni ljudi na njegovim ulicama ničim ne imponiraju. Dame su neuglednije i lošije odjevene od onih koje možete vidjeti u centru Zagreba ili Splita, upitno je koliko je tu uopće Parižana, jer se središtem grada uglavnom muvaju siromašni migranti i masovni turisti.

Protrče kroz Notre-Dame, uslikaju se podno željezne skalamerije Eiffelova tornja, nakon što se satima načekaju u Louvreu, uspiju na pet sekundi nadvirujuće se nad glavama sebi sličnih, na pet sekundi pod debelim staklom opaziti sliku talijanskog majstora i to je to za većinu posjetitelja “grada svjetlosti”. Pariz više nije svjetsko središte ni politike, ni umjetnosti ni inovacije kao što je bio u prošlosti.

Grad je to koji je velik još samo po inerciji, na krilima prošlosti i veličine prethodnih generacija – ukratko, veći i značajni jučer nego što je bio danas, a sutra će izvjesno biti globalno još manje relevantan. Dakle, dekadencija je ključna riječ kad govorimo o tom velegradu.

Što je onda u svemu tome Notre-Dame i u kojoj funkciji? Francuzima je, sudeći po izjavama većine njih, Notre-Dame nešto poput zgrade vrtića, na kojeg imaju neka maglovita sjećanja, prerasli su ga, djelom ga se i srame, sad su odrasli, zreli, svoji i žive život punim plućima idući prema grobu, ali ih je dirnulo kad je vrtić izgorio u požaru.

Golema većina Parižana je odavno dekristijanizirana. Notre-Dame su njihovi preci skrnavili još prije 240 godina za (ne)slavne Revolucije. S netolerancijom današnjih velikih pobornika tolerancije može se usporediti samo nerazumnost pobornika “Razuma” iz vremena Francuske revolucije, koji su prvo devastirali Notre-Dame, a onda je dekretom od 10.11. 1793. pretvorili u hram Razuma, pri čemu je središnji oltar postao oltarom boginje Razuma.

Nakon toga je katolička liturgija zabranjena u Parizu, a Notre-Dame je postala skladištem. Islamista, na koje se danas tovari krivnja propasti europske civilizacije, nije bilo ni na vidiku.

Palili su katedralu i za Pariške komune 1871., a 2019. se u Francuskoj u prosjeku skrnave dvije crkve dnevno. Katolika praktikanata je tamo danas oko pet posto, manje nego muslimana praktičnih vjernika. Notre-Dame je već odavno zapuštena, predstavnici crkve su još lani apelirali na pomoć i moglo se očekivati da će se prije ili kasnije dogoditi ovakvo nešto.

Kako je rekao jedan naš teolog, kršćanska zajednica može dočekati radosno Uskrs i pod vedrim nebom, to je snaga koja je postojala i prije katedrala, koja je od poludivljih naroda stvorila veličanstvenu europsku civilizaciju koja je danas na umoru.

Kršćanstvo će opstati, ne više kao dominanta već možda opet u katakombama, ali s civilizacijom koja je nastajala u Europi od konca srednjeg vijeka izgleda da je gotovo. Ona danas postoji kao mrtav spomenik, muzejska forma, ljuštura preostala od nekadašnjeg života. Slušaš Bachovu Misu, gledaš Leonardovu sliku, čitaš Dantea, diviš se građevini, a da se ne zapitaš što je bilo iza te divne forme. Što ih je nadahnulo?

U izjavama Parižana koje su se mogle čuti po CNN-u, France 24 i drugim kanalima nije bilo nijedne koja bi dotaknula bit tog mjesta, a to je da su kršćani prije 850 godina napravili Notre-Dame (Našu Gospu) kao veličanstveno mjesto za euharistiju i molitvu.

Umjesto toga, govorilo se o njoj samo kao o muzeju ili turističkoj atrakciji, često uz ogradu – nisam vjernik ali mi je žao te građevine.

Veliki požari uvijek sugeriraju apokalipsu. Vraćaju stvari u prapočelo, u prah i pepeo, pokazujući njihovu krhkost i prolaznost. Ne treba stoga činiti zlatnu telad od građevina, one su samo simboli, vanjski znakovi duha koji ih je izgradio.

Onome tko ostaje pri vanjskom pokazuje se samo šteta turističke atrakcije, ili umjetničkog remek djela. Onaj tko pokušava proniknuti u duhovni smisao iza toga svega, ovaj požar može interpretirati kao znak, ili konačnog kraja jedne civilizacije na tom mjestu ili možda kao mali potres koji će preokrenuti tendenciju i možda otvoriti novo poglavlje kršćanstva u Francuskoj.

Kao kuriozitet koji pokazuje kako Amerikanac, u svemu pa i u ludosti nastoji kopirati sve što vidi u Europi, zabilježeno je da je sutradan u katedrali u New Yorku uhićen neki tip s dva kanistera benzina.

Istoga dana, jedan hrvatski medij zapitao se bi li mogao izbiti sličan požar i u zagrebačkoj katedrali, svjedočeći i o našoj nesvjesna potreba da se kopira pariška moda. Što Japanci kažu na sve to, još nije poznato.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Kršćani, pogotovo u Europi, umukli su. I dolazi vrijeme da kamenje progovori…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari