Pratite nas

Kolumne

Hodak: Naš ‘istoričar’ htio dokazati svijetu kako je Adolf Hitler rođen u Širokom Brijegu

Objavljeno

na

Da je suludi Australac slušao ‘Juru i Bobana’, naši bi ljevičari tražili da se i premijer ispriča

Suludi Australac Brenton Tarrant, odjeven u vojničku uniformu ispalio je oko sto hitaca i pritom ubio 49 ljudi iz puške ukrašene imenima srpskih mitskih junaka na ćirilici.

To ujedno ruši vjeru i oduševljenje Ante Tomića u uniforme kao simbol zaštite i dobrote. Osobito ako se radi o uniformama JNA. ”Remove kebab” trenutno je najpopularnija himna White Powera na internetu.

Ustvari je već prerasla Withe Power i pretvorila se u Hate Muslim egidu u glazbenom smislu. Našem pak Brentonu inspirativnije su djelovale pjesmice “Bog je Srbin”, “Karadžiću, Karadžiću” te “Od Bihaća do Petrovca sela“ s tipičnim srpskim melosom. Tako on pjeva u formi klasičnog epskog deseterca… “Od Bihaća i Petrovca sela, srpska zemlja napadnuta cela; Karadžiću vodi Srbe svoje, nek’ se vidi nikog se ne boje. Joj da vide hrvatske ustaše, ne dirajte vi ognjište naše. Iz Krajine krenuli su vuci, čuvajte se ustaše i Turci…“.

I tako je zaluđujuća srpska vruća ideologija bez problema na internetu pomela hrvatsku tvrdu nacionalističku budnicu kao što je recimo “Vjera u Boga i seljačka sloga“. Za Indeks.hr i Vojislava Mazzoccu to je normalno k’o klasična istočna boza. Brenton Tarrant je pred par godina boravio u Hrvatskoj. Kad je vidio što se tu radi sa Srbima, odlučio je da čitavom ”svetu” ukaže na tragediju srpskih staraca, žena i nejači u toj “ustašiji“.

Kao usput, naša ljevičarska novinarska falanga stidljivo spominje kako su na Brentonovom oružju ćirilicom bila ispisana imena Miloša Obilića, Stefana Lazara i Marka Miljanova Popovića, sve srpskih mitskih junaka od Kosova polja pa nadalje, niz srpskih poraza koji se i danas gromoglasno slave kao virtualne pobjede.

E, sad malo mašte. Što bi Indeks.hr, Net.hr, Novosti, Goran Gerovac, Branimir Pofuk, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Ivanka Toma, Slavica Lukić, Hrvoje Klasić na N1, Vedrana Rudan, Žonja, Rada, Rade i familija, Nenad Stazić i (za)ostali antifašisti pisali i govorili da je “živčani“ Brenton umjesto “Od Bihaća do Petrovca sela“ i drugih četničkih pastoralnih pjesmuljaka slušao recimo “Juru i Bobana“ i to prije nego li je strojnicom prošarao po muslimanskim vjernicima. Tako nešto je jednom sebi zaželio Ante Tomić maštajući da sve hrvatske desničare treba iskrcati na Maksimirski stadion i ta,ta,ta… Hrvoje Klasić bi na N1 odmah zatražio da se Plenki hitno ispriča australskim partizanima.

Naš ”istoričar” htio dokazati svijetu kako je Adolf Hitler rođen u Širokom Brijegu

Kad smo već kod Hrvoja Klasića, tog zaista raritetnog ”istoričara”, treba reći da je naš Hrvojica nedavno na svojoj privatnoj TV-N1 gostovao s politologom zanimljivog imena. Ljubitelj Karadžića i Miloša Obilića je Brenton, a Klasićev gost je bio Brentin… No, nevažno. Naš ”istoričar” je komentirao Bleiburg i pokušaj Katoličke crkve u Koruškoj da preko Hrvatske dokaže svijetu kako njihov najpoznatiji političar Adolf Hitler nije rođen u Austriji nego u Širokom Brijegu.

Vojni “stručnjak“ Klasić poslao je poruku svim antifašistima, orjunašima, jugovićima i kripto komunistima: “Hrvati se trebaju ponositi partizanskom vojskom!“. S onima koji su tu vojsku 5. kolovoza 1995.g. porazili do nogu i poslali kući Klasić se ne želi opterećivati. Možda bi ih spomenuo da smo mi 1995.g. postupili s njima, kao oni 1945.g. s onima na Bleiburgu. Sad zamislite kako je studentima ljevičarskog Filozofskog faksa u Zagrebu kojima Klasić predaje povijest. Srećom tu su i Jakovina i Ivo Goldstein koji će zbunjenim studentima objasniti da se u Hrvatskoj od 1991-1995. radilo o bratoubilačkom ratu. Partizani su se borili protiv partizana. Zato je sigurna opcija ponositi se partizanskom vojskom. Za Gardijske brigade njima ostaje samo gađenje…

Kažu na fejsu: “Kako bi bilo lijepo da je biskupija Gurk-Klagenfurt uspjela zabraniti pokolj na Bleiburgu 1945.g.“.

No otišli smo malo predaleko od Lijeve naše na Novi Zeland, u Australiju i Austriju. Hajmo se mi vratiti našim elitnim farizejima, lijevim bleferima koji su silom povijesnih prilika izašli iz komunizma, ali komunizam nikada i nikako iz njih. Neki dan u emisiji ”Otvoreno“, da bi se napokon doznala prava, a ne patvorena istina o Bleiburgu, pozvalo se, a koga drugog nego Arsena Bauka i Anku Mrak-Taritaš.

Pozvalo se i Božu Vukušića, voditelja Počasnog bleiburškog voda u Hrvatskoj. Međutim, tada su se spontano digli naši progresivci na svoje rahitične lijeve nožice i iz duboko moralnih razloga otkazaše sudjelovanje. Voditelj Damir Smrtić se od toga na smrt preplašio. Drhtavim je glasom obavijestio cijenjene pretplatnike da je progresivcima problem biografija Bože Vukušića. Isti je, naime, (na)vodno (ili (uz)vodno) bio u Njemačkoj osuđen jer je na onaj svijet poslao jednog udbaša koji je kao elitni “turist“ došao u Njemačku da Vukušića pošalje gore u oblake. I to je sve zajedno diglo tlak na 300 našim partijskim čistuncima pa su Smrtiću javili: “Non pasaran“.

Na prvi pogled to je za njih pitanje njihovih moralnih načela. E, samo da nema Šokre Beljaka, njihovog koalicijskog partnera koji je navodno pravomoćno osuđen stručnjaka za auto radije. Ali ta činjenica naše čistunce ne smeta. Beljak nije nikoga ubio, misle progresivci. Mislite..? A HSS?! I tako dok Bauk (komunizma) baulja Lijepom našom i dok Anka (partizanka) kao australski klokan skače iz afere u aferu dotle ubojica svog ubojice neće u naš pretplatnički raj. Sada malo logičke gimnastike koje se ni Aristotel ne bi posramio. Anka Mrak i Arsen Bauk imaju malo principa, ali ih se baš zato nikada ne drže. Dokaz: I Anka i Arsen, tvrdi ljevičari, odjednom postaju mekani i jako drže do mišljenja Katoličke crkve. Naravno one u Koruškoj.

No evo i male teorije zavjere. Hrvoje Hitrec je odmah shvatio da se u Koruškoj brkaju kruške i jabuke. Ne misli da se radi samo o lijevim lobijima nego “cum grano salis“ treba pogledati i prema Vatikanu. Možda je baš od tuda došlo zeleno svijetlo “hrabroj“ biskupiji. Hitrec svojim ciničnim skalpelom reže do samih živaca pa nudi jedan prilično uvjerljiv zaključak: “Ako je Papa u nedoumici oko genocida nad Hrvatima 1945.g, žurno treba pozvati Irineja da mu objasni…“. Ako se to u nekoj skoroj budućnosti pokaže istinom evo nama novih vjernika štovatelja našeg Franje. Bit će među njima sigurno i Mrak Taritaš, Bauk, Klasić, Jakovina, Markovina, Darko Pavičić, Ante Tomić, Boris Vlašić pa čak i Vedrana Rudan. Eto nama opet starog 45-to godišnjeg jedinstva naroda, Crkve i države.

Da je Gabrijela napravila što i Anka, ni anđeo Gabrijel ne bi joj pomogao

Inače, lik i djelo “najpopularnije“ oporbene političarke Anke Taritaš-Mrak ozbiljno je ugrozila Ivanka Toma u Jutarnjem. Naslov: “Kako je korodirala pozlata na moralnoj ikoni Anke Mrak Taritaš“. Ne kužim o kakvoj to pozlati piše Ivanka? Da je nespretna Gabrijela Žalac nanizala samo 10% onog što je Toma u svojoj “presudi“ nanizala za našu Anku, već bi robusnu ministricu davno zaboravili i prežalili.

Čim je Anka postala ministrica odmah se dala izbrati za predsjednicu Jedriličarskog saveza Hrvatske iako je znala da je EU komisija dala obveznu uputu kako ministri ne mogu biti predsjednici športskih saveza. Zatim, dolazi opjevana Gunja i kaznena prijava načelnika Gunje DORH-u protiv Anke, ali tu je prijavu negdje putem maca popapala. O kvadratu stana skupljem nego je kvadrat na Zrinjevcu u centru Zagreba, o zlatnim četkama za WC-e bolje i ne govoriti.

Branimir Brizar izdao je račun Ankinom supruga na 645.000 kn. za uređenje njenog stana. Anka se prekrižila i javno svima objavila kako nema pojma o čemu se radi  te zaprijetila svim desničarima sudom zbog klevete.

Nakon izvjesnog vremena Anka se ponovno javila u medijima, ali ovaj puta kako bi se pohvalila da je pola nepostojećeg duga već vratila. Da dalje ne nabrajam dosadne ovozemaljske stvari kao neprijavljivanje u imovinskoj kartici prihoda, stana od 73 m2, garaže itd. Sjetite se kad je bila Gunja. A Ivanka piše o “pozlati“ na moralnoj ikoni naše Anke. I sad samo zamislite da je sve to napravila Gabrijela Žalac. Ni anđeo Gabrijel ne bi joj pomogao. Goli otok bi ponovno otvorili samo za nju.

Gospođa Poletajev, supruga Maksima Poletajeva, čovjeka iz samog vrha ruske Sberbanke koja je u Agrokor plasirala 600 milijuna eura, baš u to vrijeme dobila je hrvatsko državljanstvo na preporuku naše Anke. Naša Anka tvrdi da u to vrijeme “pojma nije imala“ tko je gospođa Poletajev. Sve to govori kako je duboka istina koju je svojedobno duhovito definirao američki diplomat Harriman.

Na pitanje jedne dame na nekom diplomatskom prijemu što je najvažnije u politici Harriman joj je ljubazno odgovorio: “U politici su važne samo dvije stvari. Prva je novac. A druge se ne mogu sjetiti…“.

Savez antifašista Hrvatske odlučio je unijeti malo reda u glave desničarskih krkana.  Desničarski trogloditi imaju upornost nosoroga, ali ni malo invencije i mašte. Znaju samo pričati o Bleiburgu, Macelju, Križnom putu itd. Obzirom da ih s križnog puta ne mogu skrenuti ni Klasić, Jakovima i Markovina, stvar su u svoje proleterske ruke uzeli najbolji od nas, a to su naši neumrli antifašisti.

Naše antife su odlučili verificirati zadnje izjave Josipovića, Nobila, Mesića i Stazića. Ako je i bilo nekih nevjerica, križanja i kolutanja očima, sada nakon novog “komunističkog manifesta“ više nema – kako bi rekli Ličani – ”delime”.

Pa evo što kaže naš SUBNOR: “Jugoslavenska armija nije ubijala žene i djecu, već je smaknula određeni broj ustaša, četnika kao i civila, koji su ustašama služili tijekom cijelog Drugog svjetskog rata“. Aleluja…!!! Iz ove fino izbalansirane rečenice proizlazi da su neki četnici i civili služili ustašama četiri godine. Evo poslastice za naše mlade titoiste s Filozofskog faksa. I sad bi trebala “sledovati“ drugarska opomena od srpskih četnika: ”Mi, bre, da smo služili ustaše za vreme rata? Nema više drugari dolaska u ‘Kuću cveća’. Sledeći put ćemo da se vidimo kad ponovno osvojimo Knin”. To znači nikada… a to je za njih tako jako tužno. Možda će zazvučati malo cinično, ali u priopćenju SUBNOR-a ima i istine. Recimo, tvrdnja da JNA nije ubijala žene i djecu pije donekle vodu. Naime, u Macelju i Hudoj jami naši su humanisti bacali u jame žive i žene i djecu, a da ih prije toga nisu ubili već su ih zatrpali…

Pred dva dana pojavila se na fejsu slika par stotina ženskih pletenica ispred ulaza u Hudu jamu. SUBNOR se još nije oglasio s pravom istinom da je zapravo u to doba bilo u partizanima ”in” nositi ženske pletenice. Pa su to pletenice poginulih partizanskih heroja… Javio se i jednomandatni Titov gardist Ivo Josipović. S pravom je iznenađen i uvrijeđen. Žonja iz Večernjaka dala je sve od sebe. Kaže Ivo: “Porazno je da imamo mise za ustaške zločince, a za partizane nikada nisu služene“. Da, stvarno malo čudno. Da se kato(lički) svećenici nisu sjetili održati misu na dan 7. veljače 1945.g. kad su pripadnici 11. dalmatinskog korpusa pobili 65 franjevaca.

Ivo J.: ‘Porazno je da imamo mise za ustaške zločince’, a za partizane nikad nisu služene

Neke su ubili, a neke su, poštujući tradiciju od 27. srpnja 1941.g. iz Srba, jednostavno žive zapalili. Josipović je profesor kaznenog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu i to navodim samo da razbistrimo pojmove. Svako ubijanje bez sudskog postupka i pravomoćne presude je zločin. I sad bivši predsjednik žali i tuguje da nigdje nisu služene mise za one koji su žive ljude zazidali u napuštene rudnike. Uz to i civile, žene i djecu proglašavaju ustašama. Samo u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Sloveniji ima 1.700 jama. Dobro kažu psihijatri: nitko nije zdrav, ima samo onih koji još nisu pregledani.

Nećemo dugo čekati dok prva delegacija progresivaca ne ode u Beograd pokloniti se Draži

Javio se jedan fosilizirani Jugoslaven, notorni Branimir Pofuk. I neka je. Živi u demokratskoj RH u kojoj nema Golog otoka, ni straha od 11. dalmatinske te kucanja na vrata u 4 sata ujutro. On je Večernjakov specijalac za ofucane zadatke kao što je ovaj: “Katolička crkva u Austriji i Hrvatskoj nisu iste i jedna se očito lažno predstavlja“.

Inspirirao ga je vjerojatno Nenad Stazić koji je svojom suptilnom boljševičkom metaforom zasiktao: “Vi sa crnim križem nećete više držati  mise za ustaše, nećete više…“ I kad u državi u kojoj se preko 84% žitelja deklariraju kao katolici, likovi kao što su Josipović, Stazić i Pofuk mogu ovako, neakademski rečeno, lupetati onda je to znak da živimo u jednoj šizofrenoj i stresnoj demokraciji.

Dokaz je što se sa dragovoljcima izruguju oni koji su se kao kojoti vukli iza Mladića, nazivajući ih pogrdno šatorašima. Daljnji dokaz su oni koji ciljano na dnevnoj bazi histerično vrište o ustašama, a još se za sada ipak ne usuđuju javno pokazati zadovoljstvo mauzolejom Draži Mihajloviću u Beogradu.

No nećemo dugo čekati dok prva delegacija progresivaca ipak jedan dan ne ode u Beograd pokloniti se Draži. Putem će odlučiti, u “Leskovačkom vozu“, hoće li prije u Kuću cvijeća ili u Čiča Dražinu kolibu.

Na kraju krajeva, neki dan se u Višegradu skupila intelektualna četnička krema. Brade do poda, zakrvljene oči, a ”Beogradska filharmonija”, tako draga našem Brani, pratila je “Dražinu sonatu u b’ duru“: Od Topole sve do Ravne Gore, sve su straže đenerala Draže“. I kad je na sjednici Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH predloženo da se osudi četnički dernek, delegati HDZ-a BiH su to odbili učiniti. Stara priča o guskama u magli. Najžalosnije je što ni jedno objašnjenje ne drži vodu. Izetbegović i Komšić nisu i ne mogu biti ozbiljan razlog za propuštanje četnika ispod radara.

Bandić se vratio iz Dubaja. Tipičan grad koji ga je fascinirao. Drugi tjedan će skočiti u Malu Aziju da vidi kako napreduje Beograd na vodi… ali one koji glasuju za njega boli ona stvar za zemljopis. Njih zanima eventualno samo geografija…

Na nedavnom savjetovanju naših pravobraniteljica u zaključku je rečeno da se naročita pažnja mora posvetiti  izvanbračnoj djeci kao i onoj iz mješovitih brakova. Navodno je jedna pravobraniteljica zatražila da se precizno definira da su izvanbračna djeca sva ona koja su rođena ”izvan Brača”. A dijete iz mješovitog braka je svako dijete ako je otac muško, a majka žensko. To je bila kreativna hrvatsko-instanbulska pravna konverzacija…

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

HODAK: Pobjednici u ratu uvijek su i uvijek će pisati povijest, osim u Hrvatskoj

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Škoro kao Boban?

Objavljeno

na

Objavio

Unatoč brojnim sportskim uspjesima – bio je ključni igrač velikog Milana devedesetih i kapetan brončanih vatrenih u Francuskoj ’98 – nedvojbenoj igračkoj klasi i mnoštvu majstorija na travnjaku, Zvonimir Boban će u kolektivnoj svijesti Hrvata ostati ponajviše upamćen po jednom nenogometnom potezu, istina izvedenom na nogometnom igralištu.

U praskozorje borbe za slobodnu hrvatsku državu, suočen s očitom nepravdom, pred sâm početak nikad odigrane utakmice beskompromisno je nasrnuo na milicajca – represivnu palicu i simbol te egalitarističke tvorevine u kojoj su Hrvati bili najmanje jednaki. Time je zaslužio mjesto u aleji hrvatskih junaka i izvan sporta.

Milanovićevac iz Bobanove Drage

Okončavši impresivnu igračku karijeru Boban je, netipično za nogometaša, završio studij i stekao akademsko zvanje. Ipak, u hrvatskom nogometu se nije aktivno angažirao niti kao trener niti kao dužnosnik. Povremeno bi tek natuknuo kako mu to ne bi bilo mrsko ako bi mu netko očistio put, da se maknu oni koji su vodili nogometnu organizaciju, uspijevajući stalno zadržati reprezentaciju na velikim natjecanjima i među prvih 20 u svijetu, ali i postupno poboljšavati domete klupskog nogometa.

Šarmantan i slatkorječiv, radije se opredijelio za lagodan posao komentatora talijanskog nogometa u studijima tamošnjih TV kuća, u ugodnom društvu atraktivnih hostesa. Posao savjetničke naravi bez opipljivije odgovornosti donedavno je obavljao i u krovnoj svjetskoj nogometnoj organizaciji, da bi netom preuzeo sportske operacije u klubu kojeg doživljava poput obitelji, Milanu.

Unatoč za bavljenje politikom gotovo savršenom profilu, Boban se nije aktivno angažirao u toj “kraljici igara”… sve do jednog lijepog dana. Ni tada, doduše, nije baš duboko zaronio u mutne političke vode, ali ih je dobro uzburkao poprilično neočekivanom izjavom. “Iako mi je desnica bliža, glasat ću za Milanovića”, reče naizgled ničim izazvan, mjesec dana prije izbora 2015. godine, i ostade živ, usput sasuvši drvlje i kamenje na Milanovićevog glavnog suparnika, Karamarka.

Kako iza svakog neočekivanog čina u pravilu stoji razumno objašnjenje, jedan će događaj uskoro pobuditi razložnu sumnju u motive Bobanove nagle političke preobrazbe u doista endemičnu pojavu – “milanovićevca iz Bobanove Drage”.

Već sljedeće, 2016. godine, nakon dva Milanovićeva uzastopna izborna poraza, Boban je izgubio dva dugogodišnja sudska spora na temu propalog zajedničkog poslovnog pothvata protiv svog kuma Eleza, uslijed čega mu je bio dužan isplatiti 5,3 milijuna kuna. Je li grijeh pomisliti kako mu je nešto obećano u slučaju Milanovićeve pobjede, s obzirom da se on pravosuđem mogao služiti kao samoposlugom?

Kako god bilo, uzevši sadržaj i epilog sporova u obzir, vrijedi se zapitati što li bi tek bilo da ga je zapalo voditi nogometni savez, a što su objeručke priželjkivali promicatelji isušivanja te, zacijelo najplodonosnije močvare na svijetu.

Pod parolom – “Ovako više ne može” – Bobana su gorljivo gurali upravo oni koji su štitili i opravdavali sramotne huliganske ispade pod pokroviteljstvom Josipović-Milanović-Ostojićevog obavještajno-represivno-medijskog aparata, nastojeći izbaciti Hrvatsku s europskog, a potom i sa svjetskog prvenstva, i prije njihova početka.

Tko to moje ime doziva?

Za razliku od Bobana, Miroslav Škoro, legenda hrvatske zabavne glazbe, nije odolio sirenskom zovu aktivne politike. Istina, ozbiljnije se njome bavio još prije 10 godina, obnašajući dužnost saborskog zastupnika u trajanju čitavih 8 mjeseci, uključujući ljetnu stanku. Sve u svemu, doimlje se nedostatnim čak i za pripravnički staž. Politiku je napustio jer mu se, kako je više puta naglasio, zgadila iznutra – sve sami osobni interesi (a upravo to se gadilo i Bobanu u nogometnoj organizaciji).

Bilo tako ili ne, znano je kako moraliziranje uvijek dobro dođe kao opravdanje kad iza sebe ne uspiješ ostaviti vidljiviji trag. Ipak, zadnjih se mjeseci malo pomalo počelo osjećati da se politika Škori nije baš posve zgadila.

Razumljivo, jer kad te narod baš onako kumi da budeš ni manje ni više nego predsjednik, tom je vapaju teško odoljeti. Primamljiva je to dužnost jer tu, barem na prvi pogled, nema drugih osobnih interesa osim tvog. Uz to, čini se da je g. Škoro već neko vrijeme imao jak predosjećaj, ili možda čak viđenje, da će ga narod zazvati. Naime, kao predsjednik ocjenjivačkog žirija u jednom nedavno emitiranom televizijskom šou imao je naglašenu potrebu, prečesto da bi bilo spontano, opetovati – “ja, kao predsjednik…”.

Pet dana prije europskih izbora napokon je svanuo i taj dan. Narod je Škoru spontano zazvao u anketi koju je za HTV provela agencija u vlasništvu Agana Begića, a gledateljstvu ju predstavila novinarka Tatjana Munižaba. E, sad, tko je to dovoljno moćan da može učiniti da te narod u anketi zazove – krugovi koji se desetljećima koriste uslugama Munižabe i Begića ili pak desno orijentirani doskorašnji savjetnici Predsjednice koji vrlo vjerojatno operativno stoje iza Škorine kandidature?

Na to pitanje otprilike je jednako teško odgovoriti kao i na ono maše li pas repom ili rep psom. U svakom slučaju, rep se veselo odazvao psećoj volji da njime zamahne… Samo, tko to onda Škorino ime doziva?… Narod?… Ili ipak čudni ljudi čudnog imena?… Ili možda narod na povodcu čudnih ljudi čudnog imena?

Eto nam iznenađenja, veselo je zakreketala Munižaba – Škoro po prvi put u ponudi i odmah istiskuje Daliju Orešković s pozicije favorita iz sjene. Uzrečicom – “Nije kum dugme” – najavila je detaljniji presjek strukture Škorinih anketnih pobornika. Naglasila je kako Škoro ima najveću podršku kod birača stranaka percipiranih kao desnih (Neovisni za Hrvatsku, Hrast, Most), znakovito dodavši kako kod njih kultni status uživa Škorin kum, Marko Perković Thompson.

Kako ne bi nepotrebno zbunjivala gledatelje koje je dobila zadatak utjerati u Škorin tor, Munižaba je propustila spomenuti kako kumovi Thompson i Škoro (baš kao i kumovi Elez i Boban) već neko vrijeme nisu u najboljim, vjerojatno čak ni u kakvim, odnosima. To jasno potvrđuje Škorino priznanje da ga Thompson uopće nije kontaktirao nedavno dok mu je život visio o koncu.

Ne ulazeći u tančine u razloge ovog očito korjenitog razlaza, ipak se nije zgoreg prisjetiti kako Hrvati s dinarskog područja najviše preziru prevrtljivce, prilivode, napose kad se u to uvjere na vlastitoj koži. Druga je stvar što, poput ostalih Hrvata, takve, kao i proroke lažne koji zaluđuju mase, nešto teže i sporije prepoznaju kad je Hrvatska u pitanju.

Ludilo, brale!

I dok kum nije uz Škoru ni u dobru ni u zlu, iz usta čudnih ljudi čudnog imena cure rijeke bombona kad o njemu divane. Em je divan, em je krasan, em ima istančan smisao za humor, em je dostigao najviši akademski stupanj, em zna strane jezike, em nije u politici od jučer,… kakva dikcija, kakva spontanost, kakav nastup…

Kad eto ga uvečer kod Šprajca, idući dan popodne kod Barbare Kolar. I dok nerijetki sa strepnjom otvaraju frižider i mikrovalnu u strahu da i tamo ne susretnu onoga koji je toliko očarao medijske blavore da mu bez prestanka pjevuše – šumi, šumi, javore…, uvodnikom Glasa koncila gromko odzvanja – otvor’ ženo kapiju, man’ se Očenaša… Škorofilija ipak dosiže vrhunac u komentarima dvoje spin-majstora, Leinert-Novosel i Relkovića, u HTV-ovom središnjem Dnevniku.

I neizvjesno je još samo hoće li do izbora triput ili svega dvaput gostovati kod Ace nedjeljom poslije ručka. A tamo ga sad ne očekuju neugodna pitanja, nego obasipanje silnim laudama nezabilježenim od vremena Bože od Arbitraža, preteče mu u funkciji umiljatog raspršivača domoljubnih glasova.

U velikom intervjuu Jutarnjem listu objavljenom na izborni dan Škoro je pokazao kako je iz medijskog bukvara za liječene desničare usvojio glavne zlobne konstrukcije na temu Predsjedničinog mandata. S Milanovićem ga, kao i s Josipovićem, spaja to što ga poslije eventualnog mandata ne čeka mjesto u EU, UN ili NATO, nego će ostati u Hrvatskoj. Međutim, on se time, za razliku od spomenutih, hvali i ponosi.

Računa kako u društvu koje osrednjost veliča kao vrijednost, to i jest prednost. Ništa neobično, jer u vrijednosno i logički posve izvrnutom svijetu, svijetu kojim dominira filozofija palanke, ismijavanje mogućnosti i sposobnosti ulaska u društvo u kojem se odlučuje o bitnim stvarima za Hrvatsku doista donosi političke bodove.

Škoro je pokazao zavidnu širinu i sposobnost prilagodbe i u glazbenom izričaju. Ako je što izvjesno, onda je to da sudbina ljetnog hita ne gine pjesmuljku “Ludilo, brale”, u kojem Luka Nižetić pjeva, lega Miroslav Škoro repa, a buraz Rene Bitorajac recitira. U središtu uratka su žargonizmi pokupljeni s tri strane Lijepe Naše kako bi se promoviralo hrvatsko zajedništvo u čemu nema ništa sporno. No, još je zanimljiviji otkupiteljski karakter ove suradnje.

Ona, naime, nedvojbeno potvrđuje da Škoro nije više onaj strašni desničar koji ujeda čudne ljude čudnog imena zbog nekakvih svetinja, nego jedan moderan, tankoćutni domoljub sposoban surađivati s rabijatnim ljevičarom, agresivcem kalibra Bitorajca, ali i s potpuno dezorijentiranim djetetom s kamenjara,… toliko dezorijentiranim da kod njega ni Lana Jurčević nije imala ama baš nikakve šanse. Što reći, nego – vrijedilo je! Vrijedilo je pomučiti se za antifa-LGBT-certifikat o društvenoj podobnosti za kojim žudi svaki desničar novog kova koji drži do sebe, pa što ne bi i on?

Škoro u Getsemanskom vrtu

Ipak, svrha nastupa Miroslava Škore u ovoj igri, tako napadno oduševljeno prihvaćenog od titoističke ljevice i njezine logističke mreže, nije da on postane predsjednik, unatoč salvama komplimenata mudrošću naroda izabranih Mesića i Josipovića. I dok mu prvi predviđa sjajnu političku budućnost i drugi krug s Milanovićem, drugi ga hvali iz drugih razloga.

Naime, od njega je pokupio manje-više sve te “originalne” ideje, od prava na izbor ustavnih sudaca do referenduma u slučaju spora s Vladom. Napokon, nije li i siva eminencija sve popularnije referendumanije, čiji je Škoro zagriženi fan, Robert Podolnjak, svojedobno bio član Josipovićeve komisije za pripremu prijedloga ustavnih promjena?

No, iako je Josipović vodeći kampanju na tim idejama uspio izboriti drugi krug, ne i drugi mandat, Škorini za neke neočekivani promotori su svjesni kako on nema realnih izgleda ni za što od toga. Njegov trenutak istine ima doći između dva izborna kruga nakon što već bude eliminiran iz predsjedničke utrke.

Situacija u kojoj će se Škoro naći nalikovat će onoj iz Getsemanskog vrta u najdramatičnijoj noći ljudske povijesti, u kojoj se neshvatljivo i najsjajnijem ljudskom umu Bog najviše približio čovjeku. No, ne će Škoro biti u ulozi Onoga koji je Oca molio da odagna pripravljeni Mu gorki kalež. Niti mu se sprema uloga onog žustrog braniča koji je tada reagirao u maniri mladog Bobana odsjekavši “milicajcu” uho.

Kako stvari stoje, zapast će ga rola onog trećeg ključnog aktera te kobne noći – onoga koji je dijelio puse – druškana čija je dužnost bila brinuti se o blagajni apostolske družine u čemu je, mora se priznati, bio poprilično revan. Primjerice, znao je toliko voditi brigu o siromašnima da bi, da se rodio u pravo vrijeme (recimo, u neko u kojem spasenje duša nije u modi pa ustupa mjesto opsjednutosti svekolikim materijalnim izjednačavanjem), imao dobre šanse obnašati visoku dužnost u Crkvenoj hijerarhiji. Ovako je nesretnik tek omastio konopac,… svojom voljom,… jer ipak je imao savjest… No, Škoro se toga ne treba plašiti,… rođen je u pravo vrijeme.

Slično kao Boban početkom listopada 2015. godine, Škoro je za tu misiju izabran kao neupitna nacionalna legenda. Jer ma štogod učinio do kraja života, “Ne dirajte mi ravnicu”, “Mata” i “Sude mi” će ostati i nadživjeti ga. Bez obzira što je – kako bi, da je u pitanju netko manje im drag, njegovi tvrdokorni pristaše rekli – Hrvatsku branio na crti: Kip slobode – East River – gorje Appalachian!

Mada će po svoj prilici dostatno biti već posijati zlu krv unutar domoljubnog biračkog tijela u prvome krugu, kako gospodari iz sjene ne vole ništa prepustiti slučaju, od Škore se između dva izborna kruga posve izgledno očekuje nešto više, nešto poput Bobanove rečenice – “Iako mi je desnica bliža, glasovat ću za Milanovića”. Lako moguće i bez prvog dijela, budući se u nekim intervjuima Škoro već pomalo ljuti što ga svrstavaju na desno. Jer nije on ni lijevo ni desno – on je samo glazbenik.

Evo zore, evo dana…

Onako kako je prije 4 godine Boban otvorio dušu Miljenku Jergoviću, a potom i Goranu Gerovcu u novini koju je, iako u nazivu nosi večer, odavno zapala mrkla noć, sad randevu čeka Škorinu dušu. Tekst je već napisan, aranžman potpisuje Jergović (ili možda ovaj put ipak Gerovac, s obzirom da njegova novina Škori tako besramno drži štangu kao onomad Boži Petrovu), a čini se da je pronađen i novi pjevač.

Stoga je prilika podsjetiti se tog vrhunca lirike, neviđene još od Larine pjesme iz Dr. Živaga, u Bobanovoj izvedbi: … o da – glasat ću za Zorana Milanovića, a nisam mislio nikad. Ali Zoran Milanović u zadnje vrijeme nije više isti čovjek. Nije više sterilni i ponekad bahati ideolog koji se želi dokazati samo akademskoj i političkoj javnosti i koji ne pridaje pažnju našem mentalitetu, narodnom duhu i realnostima.

Koliko primjećujem, sazrio je: ljudski, državnički i socijalno. Drugo: nije kompromitiran i čini se neupitno pošten, a to je, na našu sramotu, velika mu prednost. I njegova ljubav za Hrvatsku nije urlatorska, nego živi u odgovornosti i poručuje u činjenicama, a i druga mu ruka nije u džepu. Treće: imam dojam da je spoznao izgubljeno vrijeme i da je spreman napokon pokrenuti tromi državni aparat ove naše nesretnice i donositi aktivne i brze odluke, jer one mu sude i sudit će ako opet bude u sedlu.

Odluke koje će iznad svega olakšati i ubrzati bilo koju poslovnu inicijativu i smanjiti i ubrzati birokratizam koji ubija. Moja je misao da zaslužuje drugu šansu, da bi mogao objediniti ljude i da je spreman za to.

A možda nas legende iznenade i otpjevaju pjesmicu u duetu – Škoro zove, Boban kliče… Bilo ovako ili onako, dostajat će da se razne škorojeviće, uvijek spremne kupiti navlas istu robu u kojoj god ambalaži bila, dijelom neutralizira, a dijelom ih prevede žedne preko vode do slobode. Te, doduše, ne treba opterećivati tolikim tekstom. Dovoljan im je tek refren – EVO ZORE, EVO DANA,… PREKO ŠKORE I BOBANA,… EVO BERE I ZORANA!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: ‘Kakav bi to ustanak bio, a da Srbi ne pobiju Hrvate, kakvo je to slavlje?’

Objavljeno

na

Objavio

Ima li komaraca u šumi Brezovici, nismo saznali iz reportaža, ali su i ondje ubadali i nabadali habulinci, sisačka drugarica gradonačelnica i marginalci, bivši ljudi i bivši šefovi države i sve bi bilo otužno da se nije pojavio i bivši premijer s namjerom da postane budući šef države...

Ljeto je formalno nastupilo prošloga tjedna, i odmah se osjetilo: temperatura je pala, noći su bile ugodne svježe, dosta kiše i tuče. Tu riječ, tuča, većina naših školovanih ljudi rabi za tučnjavu, pa kada čuju da je negdje tuča, odmah zovu policiju. Ne znam je li (kratkotrajno) ljetno osvježenje popravilo stanje u Osijeku koji je doživio novu agresiju združenih snaga armije komaraca i parapostrojba iz najveće europske močvare, ali i urbanih.

Krvopije lete i ubadaju, nitko im ništa ne može i nikada ih toliko nije bilo. Kada legla nisu bila uništena na vrijeme, sada je kasno, raspojasali se krvožedni gadovi, a stručnjaci se udubili u analize i tako čitamo da komarci vole krvnu grupu nula, a ostale manje, i da pikaju ljude zato što ovi, neoprezno, izdišu ugljični dioksid koji privlači krvosljednike. Još samo nedostaje savjet da bi napadnuti trebali prestati disati.

Ima li komaraca u šumi Brezovici, nismo saznali iz reportaža, ali su i ondje ubadali i nabadali habulinci, sisačka drugarica gradonačelnica i marginalci, bivši ljudi i bivši šefovi države i sve bi bilo otužno da se nije pojavio i bivši premijer s namjerom da postane budući šef države. On je točno zaključio da je, prikazujući se među lažnim antifašistima, samomu sebi najveći protivnik, što je već prije dokazao kao premijer, gubitnik mnogih izbora i autor rečenica s kojima je ostao u povijesti, a njih mu ironični kolumnisti ovih dana izvlače na svjetlost dana.

Inače, ja Milanovića visoko cijenim, ipak je on sjajno odigrao u doba pripojenja Istre matici Hrvatskoj, bio je uzor narodu i svećenstvu. To jest, svećenik Božo Milanović. Zoran Milanović je nešto drugo, a što je, teško je reći, ne zna se ni odakle dolazi jer ga dugo nije bilo, nešto je stariji, a je li pametniji, i to je teško zaključiti.

Habulinci su iskoristili šumarak da napadnu državni vrh poradi nježne sklonosti prema njihovu antifašizmu, ali samo u inozemne svrhe, dok istodobno, po njima, Hrvatska tone u mračni revizionizam. A revizionizam je sve ono što otkriva pravu narav komunističkoga pokreta i njegovih metoda. U tu svrhu navečer toga dana mogli su pogledati emisiju HTV-a „Antifašisti“, dobro posloženu i s (uglavnom) učenim sugovornicima, ma baš „revizionističku“. A u istom su tjednu gledali (ili nisu, iz protesta)nove nastavke serije „Zločini komunizma“.

Sve skupa, za znalce ništa novo, ali lijepo se vidi na nacionalnoj televiziji, premda nisu friški uradci, a niti podgrijani. U svemu, ovogodišnja šuma Brezovica ostat će zapamćena jedino po gafu ministra Bošnjakovića da se „trebamo boriti protiv antifašizma“ (ili slično), što se može tumačiti i opravdati naglim i nenadziranim izbijanjem podsvijesti. Budimo blagonakloni: Brezovica je usprkos svemu mala i benigna pastoralna priredba, bez derneka, komunističkih i jugoslavenskih zastava kao u svibanjskom Kumrovcu, po atmosferi ipak ponešto hrvatska pa i zato što Pupovca nije bilo (ili nisam vidio), a nije ga bilo jer on Brezovicu ne priznaje kao početak, nego i dalje jaši na Srbu i srpnju. Jer kakav bi to ustanak bio, a da Srbi ne pobiju Hrvate, kakvo je to slavlje?

Istoga je dana održana komemoracija nad jamom koja je postala simbolom komunističkih zločinstava na tlu Hrvatske, Jazovkom. Uska žumberačka jama, uska kao zadnji trak svjetlosti koji žrtva vidi prije smrti, duboka kao bol obitelji koje desetljećima nisu smjele progovoriti. Velik broj bačenih u jamu izvučen je, kao što se zna, iz bolesničkih postelja na sv. Duhu u Zagrebu, baš kao u Vukovaru devedeset prve dok je to ustaško gnijezdo preuzimao (tada ili nešto poslije) Stanimirović, kojega Pupovac (gdje je dr. Šreter?) 2019. uzima u zaštitu.

Hrvatski junckeri

Državni vrhovi dali su svoja priopćenja i čestitke u „danu antifašizma“, i tako dopisno sudjelovali u šumskim radovima brezovičkim, a Jazovka je ionako samo manje stratište, tek oko pet stotina ljudi, pa se na nju ne treba previše osvrtati. Imaju oni drugih briga, europskih. Kada sam se nedavno šalio da Hrvatska preuzima Europu, misleći jedino na rotacijsko preuzimanje predsjedanja Vijećem, nisam znao da će se gotovo obistiniti u većoj mjeri, barem u europskim kadrovskim križaljkama.

Umjesto da Plenković kao pregovarač ispregovara Manfreda Webera, dobio se dojam da je ispregovorio samoga sebe, te se o njemu počelo govoriti kao o ozbiljnom kandidatu za predsjednika Komisije. A da ne bi ostao jedini kandidat, priključena je i Kolinda Grabar Kitarović, hrvatska predsjednica. Ukoliko se nešto od toga dogodi, premda sumnjam, Hrvatska će vladati Europom pet godina, s tim da bi i europski integrirana gospođa Pejčinović mogla postati tajnicom Vijeća ili čega već.

Tako dolazimo do neočekivanog obrata: umjesto da Hrvatska postane kolonijom, kao što je više-manje već uspjela, ta ista Hrvatska će kolonizirati Europu, a zbog štednje bi sjedište Komisije, možda i EU-parlamenta, trebalo preseliti u Zagreb, čim Bandić dovrši rotor. Ma tko se tomu mogao nadati u veljači 1989. kada smo rekli da će se vlast iz Beograda preseliti u Zagreb? Kako smo nisko postavili ljestvicu!

Sve je to zgodno, ali je u unutarnjim poljima nastala panika. Spekulacije su ove: ako Plenković postane Juncker, nema ga kao premijera ni kao predsjednika HDZ-a, ako ode Kolinda ne će biti predsjednica države, ako ostane bit će predsjednica čak i ako izgubi izbore, to jest predsjednica HDZ-a s kojim će dobiti parlamentarne izbore i postati predsjednicom Vlade. Već vidim Šeksa kako sjedi, uzdiše, puše i kombinira.

Kapitalaca je malo i na desnom (?) centru i na lijevoj obali, a jedini bazen u kojemu trenutno (i ne sam trenutno) kombinatori pecaju jest bivši dječji vrtić Očenašekov iz kojega su se mališani rastrčali na sve strane. Tvrdi tuđmanisti i suvremeni suverenisti samo gledaju što se zbiva. (Usput, nisam čuo ništa šaljivije od nečije izjave da je Hrvatska, naime, početkom devedesetih postala suverenom, pa kog vraga hoće sada ti suverenisti?)

Suverena država Hrvatska dopustila je Srbiji da otvori pravno poglavlje bez odricanja od univerzalne (dotično najviše regionalne) jurisdikcije, što bi značilo da blagonaklono gleda kako agresor na Hrvatsku sudi sumnjivima za zločine počinjene na tlu Hrvatske, sudi i dan-danas. Agresor se zabavlja, kao kada sudi četnicima za stravične zločine u Lovasu, primjerice. Sud je blag, ustanovio je valjda da su se Hrvati sami razbježali po minskim poljima, nesmotreno, i ondje stradali. Zločinci na sudu izjavljuju da su i oni sami bili u minskom polju , ali su bolje pazili. Tako je (za sada) završena odvratna sudska farsa u Beogradu, zločince će malo zatvoriti ili ne će, advokati će se žaliti, ako tko i završi iza rešetaka brzo će na slobodu, na kojoj je ionako već skoro trideset godina, pa idemo dalje.

Memorandum 2 je pripremljen, pomalo se realizira, trebat će veterana. Da nemaju muke s Kosovom koje je im je izmaknulo iz ruku, memorandumaši bi i agilnije krenuli. Za sada su se okomili na Crnu Goru i njezinu pravoslavnu crkvu, što je razgnjevilo papina savjetnika Irineja koji je odmah i dalje zagrabio, po običaju. Reče da su Crnogorci Srbi, kao što su Srbi redom: Šumadinci, Vojvođani, Ličani, Bosanci i Hercegovci.

Klamerice

Vrijeme spajanja državnih, crkvenih i privatnih blagdana dobro je obavljeno, uz onu silu hrvatskih građana koji ništa ne rade imamo i građane koji su zaposleni od ponedjeljka do četvrtka, ako u petak i dođu na posao, misli im već lutaju, a praznike znaju znaju rastezati kao gumu za žvakanje. Tako spajatelji i spajalice posebno u državnom i lokalnom sektoru imaju sve skupa i dva godišnja odmora. Kada se sve zbroji, još nam i dobro ide, za čudo Božje.

Dolaze radnici iz trećih i četvrtih zemalja, a njima će trebati neko vrijeme da se aklimatiziraju, da prouče naš način života u kojemu jedni spajaju praznike, a drugi jedva spajaju kraj s krajem. Zagreb je bio uglavnom prazan, morski gradovi puni, autoceste tako zakrčene da su čak i migranti morali putovati sporednim cestama ili tražiti prečice preko brda i planina. (Usput: nismo saznali, barem ja nisam, što se doista dogodilo u planinarskom domu Risnjak, jedino znamo da je uvezeni ris prebjegao u Sloveniju.)

Malo poezije

Obnovljena je rodna kuća Petra Preradovića u Grabrovnici. Poznajem ju, i prije sadašnje obnove bila je podosta dobro uređena i čuvana, u njoj skroman muzej s pjesnikovom ostavštinom, barem onom koja se mogla prikupiti. Preradović je velika figura hrvatske književnosti 19. stoljeća, pobočnik bana Jelačića, general, neke su njegove pjesme ostale u kolektivnom pamćenju i naravno da kuća u kojoj je rođen treba biti jedno od svetih mjesta ljubitelja (ne samo) pjesništva.

Godinu dana nakon što je Preradović umro (u Austriji), rođen je Antun Gustav Matoš, snažnom domoljubnom emocijom na stanovit način sljednik Petrov. Obnova Matoševe rodne kuće u Tovarniku, kao što znate, nije dovršena ni nakon dvadeset godina traumatičnih nastojanja i drastičnih podmetanja s raznih strana. Doista je vrijeme da se tu nešto učini, jer su svi (jer smo svi) već umorni od te priče, tragične kao i Matošev život, uglavnom. Ona bi mogla naknadno biti uvrštena među pjesnikove „Umorne priče“.

Vladimir Nazor rođen je tri godine nakon Matoša, ali je živio znatno dulje, doživio dva svjetska rata u 20. stoljeću, u drugom ratu i sam sudjelovao kao veliki Titov trofej. Neosporno vrstan, velik pjesnik, pripovjedač, esejist. S književne strane treba mu odavati počast, ali činjenica da najviša državna nagrada za kulturu nosi ime po njemu, izaziva pomisao da se i danas glorificira samo jedna strana u žalosnom građanskom ratu četrdesetih. A budući da je taj rat i nadalje izvor podjela u hrvatskom biću, možda bi rečenu nagradu trebalo nazvati po pjesniku koji je Hrvatskoj bio privržen svim svojim bićem, a umro je na početku Prvoga rata, te ne može imati nikakvih dodira s onim što se poslije događalo, niti ga ni jedna strana može svojatati. Ili mu arbitri političke elegancije zamjeraju što je bio pravaš u svoje doba?

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari