Pratite nas

Kolumne

Hodak: Naš ‘istoričar’ htio dokazati svijetu kako je Adolf Hitler rođen u Širokom Brijegu

Objavljeno

na

Da je suludi Australac slušao ‘Juru i Bobana’, naši bi ljevičari tražili da se i premijer ispriča

Suludi Australac Brenton Tarrant, odjeven u vojničku uniformu ispalio je oko sto hitaca i pritom ubio 49 ljudi iz puške ukrašene imenima srpskih mitskih junaka na ćirilici.

To ujedno ruši vjeru i oduševljenje Ante Tomića u uniforme kao simbol zaštite i dobrote. Osobito ako se radi o uniformama JNA. ”Remove kebab” trenutno je najpopularnija himna White Powera na internetu.

Ustvari je već prerasla Withe Power i pretvorila se u Hate Muslim egidu u glazbenom smislu. Našem pak Brentonu inspirativnije su djelovale pjesmice “Bog je Srbin”, “Karadžiću, Karadžiću” te “Od Bihaća do Petrovca sela“ s tipičnim srpskim melosom. Tako on pjeva u formi klasičnog epskog deseterca… “Od Bihaća i Petrovca sela, srpska zemlja napadnuta cela; Karadžiću vodi Srbe svoje, nek’ se vidi nikog se ne boje. Joj da vide hrvatske ustaše, ne dirajte vi ognjište naše. Iz Krajine krenuli su vuci, čuvajte se ustaše i Turci…“.

I tako je zaluđujuća srpska vruća ideologija bez problema na internetu pomela hrvatsku tvrdu nacionalističku budnicu kao što je recimo “Vjera u Boga i seljačka sloga“. Za Indeks.hr i Vojislava Mazzoccu to je normalno k’o klasična istočna boza. Brenton Tarrant je pred par godina boravio u Hrvatskoj. Kad je vidio što se tu radi sa Srbima, odlučio je da čitavom ”svetu” ukaže na tragediju srpskih staraca, žena i nejači u toj “ustašiji“.

Kao usput, naša ljevičarska novinarska falanga stidljivo spominje kako su na Brentonovom oružju ćirilicom bila ispisana imena Miloša Obilića, Stefana Lazara i Marka Miljanova Popovića, sve srpskih mitskih junaka od Kosova polja pa nadalje, niz srpskih poraza koji se i danas gromoglasno slave kao virtualne pobjede.

E, sad malo mašte. Što bi Indeks.hr, Net.hr, Novosti, Goran Gerovac, Branimir Pofuk, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Ivanka Toma, Slavica Lukić, Hrvoje Klasić na N1, Vedrana Rudan, Žonja, Rada, Rade i familija, Nenad Stazić i (za)ostali antifašisti pisali i govorili da je “živčani“ Brenton umjesto “Od Bihaća do Petrovca sela“ i drugih četničkih pastoralnih pjesmuljaka slušao recimo “Juru i Bobana“ i to prije nego li je strojnicom prošarao po muslimanskim vjernicima. Tako nešto je jednom sebi zaželio Ante Tomić maštajući da sve hrvatske desničare treba iskrcati na Maksimirski stadion i ta,ta,ta… Hrvoje Klasić bi na N1 odmah zatražio da se Plenki hitno ispriča australskim partizanima.

Naš ”istoričar” htio dokazati svijetu kako je Adolf Hitler rođen u Širokom Brijegu

Kad smo već kod Hrvoja Klasića, tog zaista raritetnog ”istoričara”, treba reći da je naš Hrvojica nedavno na svojoj privatnoj TV-N1 gostovao s politologom zanimljivog imena. Ljubitelj Karadžića i Miloša Obilića je Brenton, a Klasićev gost je bio Brentin… No, nevažno. Naš ”istoričar” je komentirao Bleiburg i pokušaj Katoličke crkve u Koruškoj da preko Hrvatske dokaže svijetu kako njihov najpoznatiji političar Adolf Hitler nije rođen u Austriji nego u Širokom Brijegu.

Vojni “stručnjak“ Klasić poslao je poruku svim antifašistima, orjunašima, jugovićima i kripto komunistima: “Hrvati se trebaju ponositi partizanskom vojskom!“. S onima koji su tu vojsku 5. kolovoza 1995.g. porazili do nogu i poslali kući Klasić se ne želi opterećivati. Možda bi ih spomenuo da smo mi 1995.g. postupili s njima, kao oni 1945.g. s onima na Bleiburgu. Sad zamislite kako je studentima ljevičarskog Filozofskog faksa u Zagrebu kojima Klasić predaje povijest. Srećom tu su i Jakovina i Ivo Goldstein koji će zbunjenim studentima objasniti da se u Hrvatskoj od 1991-1995. radilo o bratoubilačkom ratu. Partizani su se borili protiv partizana. Zato je sigurna opcija ponositi se partizanskom vojskom. Za Gardijske brigade njima ostaje samo gađenje…

Kažu na fejsu: “Kako bi bilo lijepo da je biskupija Gurk-Klagenfurt uspjela zabraniti pokolj na Bleiburgu 1945.g.“.

No otišli smo malo predaleko od Lijeve naše na Novi Zeland, u Australiju i Austriju. Hajmo se mi vratiti našim elitnim farizejima, lijevim bleferima koji su silom povijesnih prilika izašli iz komunizma, ali komunizam nikada i nikako iz njih. Neki dan u emisiji ”Otvoreno“, da bi se napokon doznala prava, a ne patvorena istina o Bleiburgu, pozvalo se, a koga drugog nego Arsena Bauka i Anku Mrak-Taritaš.

Pozvalo se i Božu Vukušića, voditelja Počasnog bleiburškog voda u Hrvatskoj. Međutim, tada su se spontano digli naši progresivci na svoje rahitične lijeve nožice i iz duboko moralnih razloga otkazaše sudjelovanje. Voditelj Damir Smrtić se od toga na smrt preplašio. Drhtavim je glasom obavijestio cijenjene pretplatnike da je progresivcima problem biografija Bože Vukušića. Isti je, naime, (na)vodno (ili (uz)vodno) bio u Njemačkoj osuđen jer je na onaj svijet poslao jednog udbaša koji je kao elitni “turist“ došao u Njemačku da Vukušića pošalje gore u oblake. I to je sve zajedno diglo tlak na 300 našim partijskim čistuncima pa su Smrtiću javili: “Non pasaran“.

Na prvi pogled to je za njih pitanje njihovih moralnih načela. E, samo da nema Šokre Beljaka, njihovog koalicijskog partnera koji je navodno pravomoćno osuđen stručnjaka za auto radije. Ali ta činjenica naše čistunce ne smeta. Beljak nije nikoga ubio, misle progresivci. Mislite..? A HSS?! I tako dok Bauk (komunizma) baulja Lijepom našom i dok Anka (partizanka) kao australski klokan skače iz afere u aferu dotle ubojica svog ubojice neće u naš pretplatnički raj. Sada malo logičke gimnastike koje se ni Aristotel ne bi posramio. Anka Mrak i Arsen Bauk imaju malo principa, ali ih se baš zato nikada ne drže. Dokaz: I Anka i Arsen, tvrdi ljevičari, odjednom postaju mekani i jako drže do mišljenja Katoličke crkve. Naravno one u Koruškoj.

No evo i male teorije zavjere. Hrvoje Hitrec je odmah shvatio da se u Koruškoj brkaju kruške i jabuke. Ne misli da se radi samo o lijevim lobijima nego “cum grano salis“ treba pogledati i prema Vatikanu. Možda je baš od tuda došlo zeleno svijetlo “hrabroj“ biskupiji. Hitrec svojim ciničnim skalpelom reže do samih živaca pa nudi jedan prilično uvjerljiv zaključak: “Ako je Papa u nedoumici oko genocida nad Hrvatima 1945.g, žurno treba pozvati Irineja da mu objasni…“. Ako se to u nekoj skoroj budućnosti pokaže istinom evo nama novih vjernika štovatelja našeg Franje. Bit će među njima sigurno i Mrak Taritaš, Bauk, Klasić, Jakovina, Markovina, Darko Pavičić, Ante Tomić, Boris Vlašić pa čak i Vedrana Rudan. Eto nama opet starog 45-to godišnjeg jedinstva naroda, Crkve i države.

Da je Gabrijela napravila što i Anka, ni anđeo Gabrijel ne bi joj pomogao

Inače, lik i djelo “najpopularnije“ oporbene političarke Anke Taritaš-Mrak ozbiljno je ugrozila Ivanka Toma u Jutarnjem. Naslov: “Kako je korodirala pozlata na moralnoj ikoni Anke Mrak Taritaš“. Ne kužim o kakvoj to pozlati piše Ivanka? Da je nespretna Gabrijela Žalac nanizala samo 10% onog što je Toma u svojoj “presudi“ nanizala za našu Anku, već bi robusnu ministricu davno zaboravili i prežalili.

Čim je Anka postala ministrica odmah se dala izbrati za predsjednicu Jedriličarskog saveza Hrvatske iako je znala da je EU komisija dala obveznu uputu kako ministri ne mogu biti predsjednici športskih saveza. Zatim, dolazi opjevana Gunja i kaznena prijava načelnika Gunje DORH-u protiv Anke, ali tu je prijavu negdje putem maca popapala. O kvadratu stana skupljem nego je kvadrat na Zrinjevcu u centru Zagreba, o zlatnim četkama za WC-e bolje i ne govoriti.

Branimir Brizar izdao je račun Ankinom supruga na 645.000 kn. za uređenje njenog stana. Anka se prekrižila i javno svima objavila kako nema pojma o čemu se radi  te zaprijetila svim desničarima sudom zbog klevete.

Nakon izvjesnog vremena Anka se ponovno javila u medijima, ali ovaj puta kako bi se pohvalila da je pola nepostojećeg duga već vratila. Da dalje ne nabrajam dosadne ovozemaljske stvari kao neprijavljivanje u imovinskoj kartici prihoda, stana od 73 m2, garaže itd. Sjetite se kad je bila Gunja. A Ivanka piše o “pozlati“ na moralnoj ikoni naše Anke. I sad samo zamislite da je sve to napravila Gabrijela Žalac. Ni anđeo Gabrijel ne bi joj pomogao. Goli otok bi ponovno otvorili samo za nju.

Gospođa Poletajev, supruga Maksima Poletajeva, čovjeka iz samog vrha ruske Sberbanke koja je u Agrokor plasirala 600 milijuna eura, baš u to vrijeme dobila je hrvatsko državljanstvo na preporuku naše Anke. Naša Anka tvrdi da u to vrijeme “pojma nije imala“ tko je gospođa Poletajev. Sve to govori kako je duboka istina koju je svojedobno duhovito definirao američki diplomat Harriman.

Na pitanje jedne dame na nekom diplomatskom prijemu što je najvažnije u politici Harriman joj je ljubazno odgovorio: “U politici su važne samo dvije stvari. Prva je novac. A druge se ne mogu sjetiti…“.

Savez antifašista Hrvatske odlučio je unijeti malo reda u glave desničarskih krkana.  Desničarski trogloditi imaju upornost nosoroga, ali ni malo invencije i mašte. Znaju samo pričati o Bleiburgu, Macelju, Križnom putu itd. Obzirom da ih s križnog puta ne mogu skrenuti ni Klasić, Jakovima i Markovina, stvar su u svoje proleterske ruke uzeli najbolji od nas, a to su naši neumrli antifašisti.

Naše antife su odlučili verificirati zadnje izjave Josipovića, Nobila, Mesića i Stazića. Ako je i bilo nekih nevjerica, križanja i kolutanja očima, sada nakon novog “komunističkog manifesta“ više nema – kako bi rekli Ličani – ”delime”.

Pa evo što kaže naš SUBNOR: “Jugoslavenska armija nije ubijala žene i djecu, već je smaknula određeni broj ustaša, četnika kao i civila, koji su ustašama služili tijekom cijelog Drugog svjetskog rata“. Aleluja…!!! Iz ove fino izbalansirane rečenice proizlazi da su neki četnici i civili služili ustašama četiri godine. Evo poslastice za naše mlade titoiste s Filozofskog faksa. I sad bi trebala “sledovati“ drugarska opomena od srpskih četnika: ”Mi, bre, da smo služili ustaše za vreme rata? Nema više drugari dolaska u ‘Kuću cveća’. Sledeći put ćemo da se vidimo kad ponovno osvojimo Knin”. To znači nikada… a to je za njih tako jako tužno. Možda će zazvučati malo cinično, ali u priopćenju SUBNOR-a ima i istine. Recimo, tvrdnja da JNA nije ubijala žene i djecu pije donekle vodu. Naime, u Macelju i Hudoj jami naši su humanisti bacali u jame žive i žene i djecu, a da ih prije toga nisu ubili već su ih zatrpali…

Pred dva dana pojavila se na fejsu slika par stotina ženskih pletenica ispred ulaza u Hudu jamu. SUBNOR se još nije oglasio s pravom istinom da je zapravo u to doba bilo u partizanima ”in” nositi ženske pletenice. Pa su to pletenice poginulih partizanskih heroja… Javio se i jednomandatni Titov gardist Ivo Josipović. S pravom je iznenađen i uvrijeđen. Žonja iz Večernjaka dala je sve od sebe. Kaže Ivo: “Porazno je da imamo mise za ustaške zločince, a za partizane nikada nisu služene“. Da, stvarno malo čudno. Da se kato(lički) svećenici nisu sjetili održati misu na dan 7. veljače 1945.g. kad su pripadnici 11. dalmatinskog korpusa pobili 65 franjevaca.

Ivo J.: ‘Porazno je da imamo mise za ustaške zločince’, a za partizane nikad nisu služene

Neke su ubili, a neke su, poštujući tradiciju od 27. srpnja 1941.g. iz Srba, jednostavno žive zapalili. Josipović je profesor kaznenog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu i to navodim samo da razbistrimo pojmove. Svako ubijanje bez sudskog postupka i pravomoćne presude je zločin. I sad bivši predsjednik žali i tuguje da nigdje nisu služene mise za one koji su žive ljude zazidali u napuštene rudnike. Uz to i civile, žene i djecu proglašavaju ustašama. Samo u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Sloveniji ima 1.700 jama. Dobro kažu psihijatri: nitko nije zdrav, ima samo onih koji još nisu pregledani.

Nećemo dugo čekati dok prva delegacija progresivaca ne ode u Beograd pokloniti se Draži

Javio se jedan fosilizirani Jugoslaven, notorni Branimir Pofuk. I neka je. Živi u demokratskoj RH u kojoj nema Golog otoka, ni straha od 11. dalmatinske te kucanja na vrata u 4 sata ujutro. On je Večernjakov specijalac za ofucane zadatke kao što je ovaj: “Katolička crkva u Austriji i Hrvatskoj nisu iste i jedna se očito lažno predstavlja“.

Inspirirao ga je vjerojatno Nenad Stazić koji je svojom suptilnom boljševičkom metaforom zasiktao: “Vi sa crnim križem nećete više držati  mise za ustaše, nećete više…“ I kad u državi u kojoj se preko 84% žitelja deklariraju kao katolici, likovi kao što su Josipović, Stazić i Pofuk mogu ovako, neakademski rečeno, lupetati onda je to znak da živimo u jednoj šizofrenoj i stresnoj demokraciji.

Dokaz je što se sa dragovoljcima izruguju oni koji su se kao kojoti vukli iza Mladića, nazivajući ih pogrdno šatorašima. Daljnji dokaz su oni koji ciljano na dnevnoj bazi histerično vrište o ustašama, a još se za sada ipak ne usuđuju javno pokazati zadovoljstvo mauzolejom Draži Mihajloviću u Beogradu.

No nećemo dugo čekati dok prva delegacija progresivaca ipak jedan dan ne ode u Beograd pokloniti se Draži. Putem će odlučiti, u “Leskovačkom vozu“, hoće li prije u Kuću cvijeća ili u Čiča Dražinu kolibu.

Na kraju krajeva, neki dan se u Višegradu skupila intelektualna četnička krema. Brade do poda, zakrvljene oči, a ”Beogradska filharmonija”, tako draga našem Brani, pratila je “Dražinu sonatu u b’ duru“: Od Topole sve do Ravne Gore, sve su straže đenerala Draže“. I kad je na sjednici Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH predloženo da se osudi četnički dernek, delegati HDZ-a BiH su to odbili učiniti. Stara priča o guskama u magli. Najžalosnije je što ni jedno objašnjenje ne drži vodu. Izetbegović i Komšić nisu i ne mogu biti ozbiljan razlog za propuštanje četnika ispod radara.

Bandić se vratio iz Dubaja. Tipičan grad koji ga je fascinirao. Drugi tjedan će skočiti u Malu Aziju da vidi kako napreduje Beograd na vodi… ali one koji glasuju za njega boli ona stvar za zemljopis. Njih zanima eventualno samo geografija…

Na nedavnom savjetovanju naših pravobraniteljica u zaključku je rečeno da se naročita pažnja mora posvetiti  izvanbračnoj djeci kao i onoj iz mješovitih brakova. Navodno je jedna pravobraniteljica zatražila da se precizno definira da su izvanbračna djeca sva ona koja su rođena ”izvan Brača”. A dijete iz mješovitog braka je svako dijete ako je otac muško, a majka žensko. To je bila kreativna hrvatsko-instanbulska pravna konverzacija…

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

HODAK: Pobjednici u ratu uvijek su i uvijek će pisati povijest, osim u Hrvatskoj

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

O ‘Generalu’ i  ‘Nestalima’

Objavljeno

na

Objavio

Film „General“ Antuna Vrdoljaka, priču o životu Ante Gotovine, viđeniji su filmski kritičari i birana pulska filmska publika na tamošnjem festivalu jednodušno satrli. No, to ipak nije obeshrabrilo respektabilnih skoro 80 tisuća Hrvata da plate kino ulaznicu kako bi ga pogledali. Možda je baš zato još žešće pokopana istoimena dramska serija, neka vrsta ekstenzije filma. Pritom kritike nisu stale na usko filmskim elementima poput navodno drvene kamere i neuvjerljive glume, nego se seciralo i posve uzgredne potankosti. Zgražalo se čak i nad oku gledatelja nevidljivom, usporenom snimkom uhvaćenom bocom Jane i reklamom za Kaufland, što u vrijeme radnje nije postojalo, ali i nad drugim proturječnostima kakvih sitničavi dokoličari i u razglašenim holivudskim blockbusterima nalaze troznamenkasti broj. Medijski prostor je, iznimno, pružen čak i neposrednim sudionicima vojnih akcija, barem onima nezadovoljnima što neki kamenčići u čitavom mozaiku nisu doslovce preneseni na filmsko platno, čisto kao dokaz kako, eto, ni istinskim braniteljima film nije po volji. Pa čemu sve to ako film jednostavno ne valja? Što je to moglo toliko uzrujati usplahireni čopor medijskih pregalaca da film i autora pokušaju poniziti hajkom u maniri starog komunističkog klasika – progona kulaka?

Čime to „General“ provocira?

Prvi hrvatski igrani film ratne tematike u kojem se usudilo prikazati i hrvatske vojne pobjede, a hrvatske branitelje udaljiti od klišeja baraba i probisvijeta, nesumnjivo je već sam po sebi za neke provokacija. No, sva je prilika kako je i više od visokih troškova snimanja te, svakom loncu poklopce uznemirilo što film bez kompleksa progovara i o široj povijesnoj istini o Domovinskom ratu, ne zadržavajući se tek na pojedinačnim ljudskim sudbinama kakvih ima u svim ratovima na svim stranama. Vrdoljak je, naime, uočio kako je u prevladavajućem javnom prostoru, uz iznimku iznošenja suhoparne statistike na obljetnice većih vojnih operacija, ta istina posve zapostavljena, pa i zatajena, ne samo u vodećim medijima, nego i, sve donedavno, u školama. Osim što se to gradivo obrađivalo tek zadnjih nekoliko školskih sati završnog razreda osnovne škole, izopačenoj slici razdoblja hrvatske povijesti kada je stvorena, obranjena i oslobođena Hrvatska kumovao je i sadržaj nekih udžbenika. Dovoljno je prelistati, recimo, onaj autorice Snježane Koren, očito nadahnut zloduhom bivše Socijalističke Republike Hrvatske. Pritom valja imati na umu i kako ljudi mlađi od 30 godina nemaju neposrednih sjećanja vezanih uz Domovinski rat, dok oni mlađi od 35 ne pamte njegovo najteže i najkrvavije razdoblje. A i nerijetki suvremenici tih zbivanja poljuljanog su sjećanja. Mnogi, napose oni koji ovdašnje medije shvaćaju ozbiljno, a ne tek kao sredstvo za potpaljivanje niskih strasti, ako su štogod nekad i znali, pitanje je znaju li sad više išta.

Bio umjetnički vrijedan ili ne, upravo tu, u nebo vapijuću rupu na popularan i narodu prijemčiv način popunjava Vrdoljakov film, što koristeći dokumentirane isječke iz toga vremena, što kroz dijaloge hrvatskih časnika, što kroz one pobunjenika, utemeljene i na literaturi s njihove strane (poput knjige Marka Vrcelja „Rat za srpsku krajinu“), nastale dok se tamo o tome još moglo otvorenije i iskrenije pisati. U međuvremenu je, naime, srpska istina o tim događajima stavljena u strogo kontrolirane okvire kako bi poslužila ciljevima srpske politike u vremenu koje je uslijedilo. I koje još uvijek traje… Ta Vrdoljakova subverzivna nakana, podvaljena uz životopis popularnog vojskovođe, nije mogla promaknuti onima u Hrvatskoj, dresiranima modelirati istinu o Domovinskom ratu, ako već ne sasvim joj po volji, onda svakako niz dlaku vladajućoj srpskoj politici. A ti su u sklopu kampanje izjednačavanja krivnje s ciljem pomirbe na laži, usredotočivši se pritom na posljedice a zanemarujući uzroke, kao ozebli sunce dočekali Tuđmanove Brijunske transkripte („Srbi moraju nestati …“), tumačeći ih navlas isto (kao uputu za etničko čišćenje) kao srpska strana u sporu protiv Hrvatske pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu. Da bi nakon pravorijeka međunarodnog sudbenog autoriteta, koji ih vidi tek logičnim iskazom vojničke strategije, barem glede tog mita utihnuli, naravno, ne ispričavši se za širenje lažnih vijesti doslovnim prenošenjem dijela teksta, a ignoriranjem konteksta. No, drugi su mitovi opstali i postkomunistički komentatori i kolumnisti na apanaži u vodećim hrvatskim medijima ih pod firmom kritičkog odmaka, te dimne zavjese kojom se laž prodaje kao drukčije, ali jednakovrijedno viđenje istine, neometano recikliraju.

Tko je prvi počeo?

Zanimljivo, upravo su ti i takvi krugovi s primjetnim oduševljenjem najavili prikazivanje serije „Nestali“, emitirane odmah poslije „Generala“ u istome terminu, ponedjeljkom u 21 sat, na prvom kanalu javne televizije, prihvativši ju sveopćim laudama, bez truna kritike, uz zajedljivu primjedbu kako je, eto, i s malo novca moguće ostvariti znatno više i bolje. A nije baš da je tu sve tako čisto, prije svega s gledišta elementarne logike, bez zle nakane da se svaki detalj mjeri aršinom kojim se mjerilo „Generala“. Bez obzira što karakterizacija serijala fikcijom koja se isprepliće sa stvarnim događajima, kako svoj uradak opisuje autor Joško Lokas, ostavlja širok prostor za svakojake ograde i raznolika tumačenja, jasno je kako prosječan, u film uživljeni gledatelj nije kadar razlikovati fikciju od stvarnosti, te manje-više sve prikazano podsvjesno prihvaća kao autentično. Ipak, prostorno-vremenski kontekst radnje (dalmatinski krš, nekoliko dana prije Oluje) i u nju ubacivane neke široko prihvaćene „istine“ ostavljaju i te kakav prostor utemeljenoj kritici. Možda su baš te „istine“ toliko oduševile kritičare koje je „General“ zgrozio?

Prije svega, upada u oči kako je, za razliku od „Generala“, ovdje temeljni pokretač radnje očigledna neistina. Naime, operacije likvidacije lokalnog neprijateljskog zapovjednika duboko u neprijateljskoj pozadini za Domovinskog rata nije bilo jednostavno zato što bi to s vojne točke gledišta bila ordinarna glupost. Naime, rizične operacije u neprijateljskoj pozadini poslužile bi uglavnom prikupljanju informaciju o rasporedu snaga suparnika prije operacije i navođenju topništva tijekom operacije, a znatno rjeđe i kako bi se stvorila pomutnja u protivničkim redovima. Da bi bilo uspješno, to se moralo učiniti tiho i neopaženo, a nipošto ne privlačiti pozornost neprijatelja samovoljnim ekshibicionizmom.

Već u prvom razgovoru s bazom hrvatski vojnici, u to vrijeme i na tom mjestu nema što drugo biti nego pripadnici profesionalne, dobro uvježbane postrojbe, iskazuju neposluh, na svoju ruku zatraživši da ih se „pokrije“ dva-tri dana samo kako bi likvidirali zloglasnog neprijateljskog zapovjednika – Ljubu. A glavni negativac Ljubo ne likvidira, barem ne prvi put, zarobljene hrvatske vojnike iz čista mira, nego ih prvo utrpa u kamion, a tek pošto se pojavi drugi kamion s poginulim Srbima, vadi zarobljenike iz kamiona i gnjevno ih ubija. Pa sad ti vidi tko je prvi počeo! Da oko toga ne bi bilo zabune, svaku dvojbu razrješava razgovor sa staricama koje „Nestali“ zateknu u nekom zaseoku. Na upit zašto je ostala na području pod nadzorom pobunjenika, Hrvatica odgovara kako je ona prije čuvala susjede Srpkinje, a sad, eto, one čuvaju nju, iz čega neumitno slijedi, baš kao i u prethodnom slučaju, nimalo uvijena poruka tko je prvi počeo. Ponegdje su to doista možda i bili Hrvati, ali uzevši u obzir situaciju u totalu, ovakve poruke doimlju se prilično mazohističkima… osim ako nisu sadističke!

Junaci ili promatrači?

Zanimljivo, sve do zadnje epizode hrvatski se vojnici odvaže napasti samo kad su brojčano jači ili iz zasjede, što nije baš oličenje nekog junaštva, ni u stvarnosti, a kamoli na filmu. K tome, napad sličan onome na kamion u kojem Srbi nisu imali šanse ni zapucati, uistinu se dogodio u blizini mjesta snimanja serijala, ali ne uoči Oluje nego Operacije Maslenica. Naime, kako bi ovladali strateški važnim velebitskim prijevojem Mali Alan, Hrvati su iz zasjede napali kamion sa srpskim pobunjenicima iz Gračaca pobivši njih dvadesetak, što je, za razliku od napada prikazanog u „Nestalima“, imalo jasno vojno opravdanje. No, unatoč tome, to baš i nije podvig kojim bi se u mirna vremena trebalo hvaliti.

Kad god se nađu u situaciji da je protivnik premoćan, pa i onda kad bi mogli računati na faktor iznenađenja jer druga strana nije svjesna njihove nazočnosti, hrvatski vojnici podsjećaju na Muju i Hasu iz vica u kojem im unproforci, kolokvijalno zvani „promatračima“, uspješno zavedu žene, a oni promatrajući radnju zaključe – Ma, nisu oni promatrači,… mi smo promatrači,… oni su j…či! Tako i „nestali“ nemoćno vire s distance kad Srbi na licu mjesta ustrijele svakoga tko im je prethodno učinio neko dobro (muslimanske vojnike koji su im ispekli janje, te ono stvorenje – ženu, dječaka, duha, što li? – koje im je dvaput spasilo život). Može li tko zamisliti, ne samo Batu Živojinovića i Borisa Dvornika, nego i protagoniste američkih ratnih filmova, prikazane kao takve potpune moralne luzere? Takvi mogu nadahnuti samo one oduševljene scenom kad nakon svih okrutnih zločina kojima su svjedočili, hrvatskim vojnicima sine briljantna zamisao – „Ma, ajmo se predat’! Možda nas ne će puno mučiti?“ Pa naravno da ne će! Što bi? Ne će valjda samo zato što su netom pobili svega nekih 10-15 srpskih vojnika, zbog čega ih i traže?

Nakon borbene aktivnosti u prvoj epizodi odjednom dolazi do obrata. Veza u stožeru „nestale“ obavještava kako ih ganja čitava „Krajina“ (to su, doduše, mogli i sami pretpostaviti jer tucet pobijenih ljudi duboko u području pod srpskim nadzorom i više je nego dobar razlog za to), ali i da im zbog nečeg velikog što se sprema ne mogu pružiti podršku za izvlačenje, nego su primorani proglasiti ih nestalima. Dakle, uloge su naglo zamijenjene – sad je Ljubo lovac a „nestali“ lovina! No, unatoč tome što ih hvata čitava „Krajina“, oni uvijek nekako uspijevaju nabasati na Srbe, a nikako da progonitelji nalete na progonjene, pri čemu napete atmosfere potjere i dojma organiziranog progona nema ni za lijeka. „Nestali“ čitave dvije epizode tumaraju bespućima pustopoljina gotovo kao izletnici, pri čemu ispale cigli jedan metak, a i taj bude promašaj.

I kad iskrsne neka scena koja obećava napetost, biva u korijenu sasječena, a izgledna akcija nehajno bačena u bunar. Razložno bi bilo, recimo, očekivati da će ih neka srpska baba iz sela u kojem su prenoćili preko noći otkucati, ali ništa od toga… Ili kad usred ničega nalete na luksuzni bijeli Mercedes svodnika Tarika u bijelom jazz odijelu, koji tek što se olakšao u šipražju uz makadam, pritom svjestan kako je u blizini u tijeku akcija hvatanja ustaša. I baš ništa mu ne bude dovoljno sumnjivo da alarmira svoje – ni što zatečeni nemaju vojnih oznaka na teritoriju pod kontrolom Srba, niti što odbijaju njegovu ponudu da ih odveze do Ljube kad su mu se već predstavili kao Ljubini, niti ga iz sljepila trgne žurni odlazak zatečene šestorke čim na obzoru primijete dolazak dva srpska vojna vozila… Logično bi bilo očekivati da će ih Tarik – makro, koji u slobodno vrijeme prati srpske snage na terenu – žurno prijaviti nakon čega će uslijediti prava akcija, opće kreševo, teška pucačina…. Kad ono – ode fino Tarik po burek da bi se vratio u zadnjoj epizodi. Ili situacija kad se „Nestali“ sakriju ispod nekog mosta, a Srbi se odjednom stvore na njemu (ne bi li bilo zanimljivo vidjeti kako je do toga došlo?) pa srpskom zapovjedniku ispadne kutija cigareta, zaustavivši se tik do „nestalih“. Srba pedeset, i svi listom bivaju opčinjeni iznenadnom pojavom žene-dječaka-duha, uključujući i vojnika kojem je naređeno da pokupi cigarete. I još jedna prilika za akciju ode u nepovrat…. Naime, u sljedećoj sceni „Nestali“ su već osvanuli na sigurnom. S uzvisine mirno promatraju egzekuciju osobe koja im je dvaput spasila život.

Putnik kroz vrijeme

Dočim se u scenama borbe inzistira na objektivnom, realnom prikazu, lišenom junaštava karakterističnih za partizanske i američke ratne filmove, drugdje se nemalo pretjeralo. Fantastičniji lik čak i od žene-dječaka-duha zacijelo je purger prozvan Gradskim, kojeg postrojba susreće za prvog okršaja sa Srbima nakon čega im se on pridruži. U ono vrijeme, pred Oluju, kad su na terenu bile visokomotiviranim ljudima popunjavane profesionalne postrojbe Hrvatske vojske, vjerojatnije bi bilo u takvoj prilici zateći Eskima u hrvatskoj vojnoj odori nego tankoćutnog purgera, k tome i sina vojnog lica, koji netom nakon brutalne pogibije suboraca misli samo što će biti sa normalnim Srbima kad sve ovo prođe. Takav profil ljudi u ono je vrijeme gutao Feral, slušao „stojedinicu“, bavio se mirovnim aktivizmom pod suknjom Vesne Teršelič, tulumario po studentskim sobama uz dubokoumne stihove tipa – Fa fa la si mi ti, fala ti! Sve, samo se nije smucao oko bojišnice, poglavito ne iza neprijateljskih linija, osim eventualno kao prebjeg.

No, odgovor na pitanje zašto je u priču ubačen taj egzotični pravednik među narodima, u čijim mislima nije teško raspoznati kompilaciju poopćavanja iznimaka i od konteksta brižno očišćenih poluistina, karakterističnih za repertoar novinskih kolumnista poput Jergovića, Tomića, Pavičića, Pofuka, Gerovca…, možda i nije tako zakučast. Riječ je zapravo o ciljanom ubacivanju današnjih društvenih sukoba i podjela u ratno vrijeme kad ih u takvu obliku, barem ne na bojišnici, nije moglo biti, sve kako bi se nekim urbanim elementima hrvatskog društva koji su prespavali rat, putovanjem kroz vrijeme konstruirala bolja prošlost.

Purgerov antipod i vječna meta njegovih verbalnih izljeva je Nervoza, domaći seoski momak iz dalmatinskog zaleđa, koji je prikazan sukladno stereotipu kojeg prema tim ljudima brižno uzgaja spomenuti književno-novinarski krug. On, naravno, ne može biti plemenit nego tek uskogrudna primitivna sirovina. U rat je krenuo ne kako bi se borio za svoje, nego iz najnižih pobuda, privučen dvostrukom koristi – zadovoljan je što mu se bojevanje već sad novčano isplati, a poslije, kao bonus, očekuje da tu više ne će biti Srba. Motiv povratka protjeranih prognanika iz njegova ili susjednog sela za njega ne postoji. I gle čuda, upravo on je mentalno najlabilniji, onaj koji se redovito vidno uplaši, a jednom gotovo i šene.

Počast „Latinici“ i rasizmu AT-a Strašnomlata

Purgera najviše nerviraju tlapnje koje su godinama, doduše, već debelo u poraću, bile zaštitni znak emisije „Latinica“. Tako on već i prije Oluje govori o pljački srpskih kuća kao o masovnoj pojavi, iako je ona u zamjetnijem obujmu nastupila tek poslije nje. A još više ga žulja šverc između ratnih profitera s obje strane (on bi sve to pobio,… ha, očito, provrela u njemu pravednička krv predaka). Iako su glavni šverceri na tom području u to vrijeme bili pripadnici UNPROFOR-a, krijumčareći uglavnom robu sa slobodnog teritorija RH u nestašicama kronično pogođenu takozvanu Krajinu. Do organiziranog, državno potpomognutog šverca, kojeg gotovo svi urbani, pa tako i Gradski, tako silno vole spominjati, dolazilo je u suradnji s vojskom Republike Srpske kako bi opstale hrvatske enklave u srednjoj Bosni na udaru Muslimana. Bez obzira što su pojedinci iz toga moguće izvukli ekstra profit, šteta je tek što tog šverca nije bilo i više. Prolilo bi se manje hrvatske krvi. Što može smetati samo onima kojima prolivene hrvatske krvi nikad nije dosta.

Jedan od slabije zamijećenih vrhunaca serije je prava mala škola jugo-rasizma (stavljanje na pijedestal uzvišenih jugo-mješanaca naspram običnih čistokrvnih „Rvata“), scena koja „miriše“ kao da je izvučena iz šešira AT-a Strašnomlata iz Prološca, koji se, sad sav urbaniziran, prema istom obrascu na novinskim stupcima iživljava nad svojim dojučerašnjim suseljanima. U jednoj prilici purger Gradski spočitne vlaju Nervozi kako njegovi nisu dovoljno otvoreni prema drugim ljudima pa se samo među sobom razmnožavaju, stoga jedan drugome nepodnošljivo sliče, te napokon poentira – zamislite selo u kojem svi izgledaju k’o Nervoza! Na to se braća Navojci, čiji je Nervoza već dulje vrijeme suborac, grohotom nasmiju odobravajući uvredljivu pošalicu friškog pridošlice, iako su i sami vjerojatno druga generacija došljaka u grad iz dalmatinskog zaleđa, prema tome satkani od gotovo jednako homogenog genetskog materijala. Inače, Navojci samom pojavom i držanjem dušu daju da ih se, barem kad je o hrvatskom filmu s motivima Domovinskog rata riječ, iskoristi za uloge, ako već ne četnika, onda barem rezervista JNA. Takva im je karma, jednostavno takvom energijom zrače. Djeluju, kao uostalom i pozamašan broj viđenijih glumaca iz Hrvatske, kao da se osjećaju poput Leona Lučeva, samo što se, eto, još nisu „outali“.

Bratstvo i jedinstvo

U sličnom je jugo-tonu ubačen i prizor koji uslijedi nakon što „nestalima“ ne uspije posve logičan potez – prijelaz između crta bojišnice kako bi se vratili na matični teritorij. No, već nakon prvog neuspjeha zapovjednik odmah odluči da idu preko Bosne, a do Bosne tri dana jahanja. Za potrebe patetičnog izljeva bratstva i jedinstva u vidu podjele janjeta ispečenog duboko u teritoriju neprijateljskom i za Hrvate i za Muslimane, podosta udaljenom od Bosne, barem ako je suditi prema morfološkim karakteristikama terena, „nestali“ nalijeću na endem rjeđi od velebitske degenije – muslimanske vojnike na kršu. Ma, odlučili ljudi malo protegnuti noge, i to taman dok se vodila odsudna bitka za Bihać, i pritom još nisu bili tako pametni kao „nestali“ makar da skinu vojne oznake. Ovako, i nije čudo što su te budalice male, Muje i Hase predvođene Šemsom, uskoro zaglavile. Uostalom, tko im je kriv što izazivaju pozornost pekući janje, a ne odu lijepo po burek k’o Tarik i pojave se živi i zdravi u četvrtoj epizodi?

U nekom nepoznatom trenutku „Nestali“ misteriozno odustanu od traženja spasa u Bosni, da bi se preodjeveni u srpske vojnike našli u kulturno-umjetničkom ambijentu beogradskih splavi. Tu odjednom u njima ipak proradi junačko srce i iz običnih promatrača preobraze se u lavove, koji u dvobojima jedan na jedan ubiju više neprijateljskih vojnika golim rukama nego u prvoj epizodi puškama. Što im i nije bilo tako teško budući Srbi, svi redom pijani iako znaju da sutra počinje rat, jadni ništa ne kuže. U naletu vepra, ovaj Navojca starijeg, stradava i glavni negativac, siroti Ljubo (siroti, jer se stječe dojam da bi imao više šanse protiv kalašnjikova kojeg je Navojec prethodno čojski odbacio). Dotle se mlađi Navojec oglušuje na zapovjednikovu zapovijed i u krajnje kritičnim prilikama inzistira povesti sa sobom, u srpskim redovima nađenu predratnu ljubav (čisto da ne uzmanjka bratstva i jedinstva). Inače, na sve kritike autentičnosti dalmatinskih naglasaka u „Generalu“, tkogod je čuo naglaske krajinskih Srba u „Nestalima“, može se tek grohotom nasmijati.

Konačno, Nervoza biva ranjen i, taman pomisliš – evo, sad će doći do poruke izmirenja danas suprotstavljenih hrvatskih stvarnosti, do unutarhrvatskog bratstva braće po oružju i narodnog jedinstva, tako što će Gradski nekako spasiti Nervozu, ili će barem zapjevati „Zovi, samo zovi,…“, pjesmu s kojom se tih dana ulazilo u Knin. Kad ovaj izvali bajati vulgarni vic iz „Predatora“, američkog kultnog filma iz osamdesetih. Inače, tijekom čitave serije primjetno je kako su hrvatski vojnici prikazani kao teški psovači. Da se u stresnim trenutcima otme i poneka žestoka psovka, malo kome je, pa tako i većini hrvatskih vojnika, strano, ali da i u trenutcima opuštanja jedva prođe rečenica bez psovke, kao, primjerice, u drugoj epizodi, pa kakva se poruka time šalje?

Čija je ovo zemlja?

Znakovito, „Nestali“ završavaju pjesmom „Tvoja zemlja“, koja u zadnje vrijeme kao da postaje mjerom dopuštenog domoljublja, pardon, patriotizma. Onako kao i nedavna inauguracija novog predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića, reprezentanta one Hrvatske koja se srami sebe i djela svojih najboljih ljudi, Hrvatske u kojoj je istina pritajena, prigušena, koja se ponaša kao da je ono bio građanski rat, a ne impresivna borba za opstanak pred planiranim, organiziranim naletom jačega. A oni koji ne podnose istinu o Hrvatskoj, nikakvo iznenađenje, ne podnose ni istinu o sebi. Tako je, ne slučajno tek poslije izbora, iz pera novinara Tomislava Krasneca u Večernjem listu osvanuo istraživački članak koji potvrđuje da je Zoran Milanović ipak bio član Partije, mada je to tijekom kampanje odlučno negirao okarakteriziravši javno iznesene dokumente krivotvorinom i podmetanjem. No, ako se tkogod začudio zašto to ne prenose drugi mediji (a ni Večernji ne pili odveć po tome) ili to čine jako sramežljivo, uglavnom, ne trube o nezapamćenom skandalu, mora znati kako za to ipak postoje objektivni razlozi tehničke naravi. Naime, prevladavajući mediji u Hrvatskoj u formatu za naslovnicu raspolažu samo obrascem s tekstom – LAGALA JE – a ne LAGAO JE!

Koliko god se autori trudili biti objektivni i realni, „Nestali“ su u svemu bitnome „fake“, onako kako je „fake“ i Hrvatska koja im se divi – iskompleksirana Hrvatska koja se svim silama trsi prikazati objektivnom kako bi se drugima svidjela, ne uočavajući pritom kako sebi samoj laže u lice. S druge strane, „General“ je film one prigušene, uspješne Hrvatske koja nema razloga stidjeti se istine i crtati prošlost boljom od stvarne. Baš zato u očima „fake“ Hrvatske on djeluje tako karikaturalno.

Odigravši ulogu negacije, zapravo svrgavanja „Generala“, promičući pritom mutne, dvojake teze, te efemerne istine nauštrb one središnje koja sjaji u korijenu hrvatske slobode, „Nestali“ u simboličkom smislu predstavljaju tek jednu od brojnih reinkarnacija političkog prevrata provedenog 3.siječnja 2000. Otada se, naime, na gotovo svim poljima vode bitke između te dvije Hrvatske. U zadnjoj, na predsjedničkim izborima, mentalitet „Nestalih“ je u Hrvata nanovo prevladao u odnosu na duh „Generala“. Prevratnička strana opet je u punom zamahu, gotovo posvuda ima inicijativu, a ponegdje i uvjerljivu premoć. Posebno je osjetljiva na incidente tamo gdje ostvaruje totalnu dominaciju (mediji i kultura). I zato se „Generala“, baš kao svojedobno i „Četverored“, tretira kao najgoru vrstu ekscesa – a goreg od istine o Hrvatima za njih nema, jer ona neumitno otkriva i drugu stranu medalje, istinu o njima samima. Dobar je to razlog što se „Generala“ tako krvnički gušilo i sve činilo da brže-bolje nestane u sjeni bljedunjavih „Nestalih“.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Koronavirus prvi put među Hrvatima

Objavljeno

na

Objavio

Sreća u nesreći je što je ovaj prvi zaraženi u Hrvatskoj informatičar pa mu ni nakon romantičnog produženog vikenda u Milanu nije pošlo od ruke da zarazi djevojku…“ zadnja je od desetina korona-šala kojima me ekipa zasipa ovaj tjedan.

Većina medija je koronavirus najprije prizivala i željno iščekivala – „samo što nije došao u Hrvatsku“, „sigurno će doći u Hrvatsku“, iz duboke provincijalne žudnje da se ne bude „mimo svijet“ tj. da se prate globalni trendovi. Onda kad je došao krenulo je dramatično bombardiranje iz minute u minutu.

Za neke se stječe dojam kako su namjerno sijali paniku. A, onda kad su je obilno posijali, intervjuiraju stručnjake koji pozivaju ljude da ne paničare. Mediji su, umjesto političara, sportaša i starleta, puni prirodnih znanstvenika, svih vrsta, od epidemiologa do voditelja zvjezdarnice.

Svi govore isto, nije riječ o kugi, golema većina ako se i zarazi neće imati nikakve posljedice, ali problem nije samo epidemiološki, već i širi društveni, prije svega ekonomski, pogotovo u zemljama koje ovise o turizmu. Vrhunac pameti je reći kako od klasične gripe umre svake godine više ljudi nego što je do sada pokosio korona virus. Ali to je slaba utjeha, gripa će svakako uzeti svoje, kao i prometne nesreće, udari groma i padovi u kupatilu, ali ovo je nešto što se još dodaje pride.

Neki znanstvenici, valjda jer su i sami još uvijek relativno mladi, umirujući javnost prosipaju neukusan ejdžizam, tvrde kako ne treba brinuti jer je smrtnost visoka samo kod starijih ljudi. Kao, neka se brinu Soroš, Manolić i Budo Lončar, što nas briga. Ali pomisao većini ljudi ide na vlastite roditelje, djedove i bake, prijatelje u poznoj dobi, pogotovo ako su kronični bolesnici, piše Nino Raspudić / Večernji list

Ljudi su povodljivi jednako kao i vrijeme srednjovjekovnih kuga. Dovoljno je da se manji dio njih počne ponašati iracionalno, već se pokreće lavina unutar kojeg se onda ostali počinju ponašati racionalno, a takvoj situaciji racionalno je prilagoditi se posljedicama iracionalnog ponašanja drugih. Dan prije potvrde prvog slučaja zareze u Hrvatskoj, s više strana sam i osobno svjedočio posljedicama panike zbog koronavirusa.

Prijatelj, vlasnik turističke agencije, zove me i jada se kako mu je nakon naslova „Panika u Jeruzalemu“ na notornom portalu za zlobnu i priglupu publiku ljudi otkazuju aranžmane za Svetu zemlju, traže povrat novca, a on ga ne može dati jer su avioprijevoznik i hotel već plaćeni, a Izrael nije proglasio nikakve izvanredne mjere.

Naravno, da u Jeruzalemu još nije bilo zaraženih, niti je to pisalo u tekstu, ali naslov djeluje. Već sada je jasno, da će se, sve da se i širenje virusa čudom zaustavi, osjetiti posljedice po turizam, jer će ljudi nevoljko putovati u strane zemlje. Ne toliko iz straha da će umrijeti od koronavirusa, već zbog neugodnosti koje mogu imati na putovanju, od toga da nešto poput jače gripe zahvati vas i djecu u inozemstvu ili da vas prisilno zatvore u višetjednu karentenu, a morate se vratiti na posao.

Pomišljam na prijatelje u Dalmaciji koji su se prenapregnuli u investicijama u apartman više. Ako propadne sezona, odakle će vraćati kredite i posudbe? A malo tko je računao na to da preko noći nešto može poći po zlu.

Istog dana, mama koju susrećem šećući bebe u parku, potpuno razumna žena, kaže mi da je dan prije, vidjevši što se događa u Italiji, krišom od muža da joj se ne bi rugao da je poludjela kupila zalihe hrane za mjesec dana i skrila u ostavu. Iste večeri muž joj kaže kako bi trebalo kupiti zalihe hrane jer se ljudi već ponašaju nenormalno.

Koliko ih je samo definitivno prelomilo i otišlo u megakupovinu nakon što je premijer Plenković pozvao narod da ne stvara zalihe!? Predvečer, na roditeljskoj Viber grupi Peti-A upozoravaju da se porazgovara s djecom o koronavirusu, jer se među njima šire svakakve priče.

Već se po školi govori kako je neki trećaš zaražen i da je jedna nastavnica to potvrdila pa se očekuje da ih zato sutra pola neće doći u školu. I sve to prije nego je potvrđeno da je virus stigao u Hrvatsku.

Bolja strana cijele priče su novi vicevi, od pervanovskog kako je Slovenija toliko mala da je ni virus nije uspio naći, do mostarskog crnjaka kako su u Federaciji BiH oboljele od koronavirusa naručili za pregled u krajem rujna.

U međuvremenu nas mediji, između ostalog, poučavaju kako prati ruke. Kao da to do sada nismo znali. Dio ljudi komentira kako su već preživjeli i Sars i ptičju gripu i ebolu i zikavirus pa se ne brinu. Laiku je teško razlučiti jesu li te pošasti zaustavljene zahvaljujući brzoj reakciji sistema ili je dizana nepotrebna panika, iza čega su stajali nečiji interesi.

Djelomičan uzrok sve većem nepovjerenju u vlast i struku je i sporost i netransparentnost sistema. Ministar Beroš kaže kako se provjeravaju samo putnici koji dolaze iz pokrajina Lombardija i Veneto, a već dan ranije se znalo da su se slučajevi pojavili i na Siciliji i u Toskani.

Nije utješno djelovala ni činjenica da velika tvrtka u kojoj radi prvi zaraženi nije o tom slučaju dobila službenu obavijest nego je o svemu saznala iz medija. Ovo je dragocjen trenutak za produbiti spoznaju o sebi, susjedima, sugrađanima, društvu, narodu, svijetu u cjelini.

U kriznoj situaciji dublje istine o zajednici izlaze na vidjelo, kao da je netko protresao cijelo društvo. Vidi se koliko je krhka suvremena civilizacija, kako lako pada u primitivizam te kako ljudi brzo zaborave na sve društvene obzire i brinu se isključivo o svojoj koži. Tu lekciju nije loše imati na umu i kada se sve smiri, kako se ne bi olako vjerovalo u kojekakve utopije.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Donald Trump: Veliki mediji ‘se trude prikazati koronavirus što težim i stvaraju paniku na tržištima’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari