Pratite nas

Kolumne

HODAK: Naši ljevičari ponašaju se kao da Europski parlament nije donio rezoluciju

Objavljeno

na

Još malo pa će “štokholmski sindrom” postati poznatiji od štokholmskog Nobela. To su ti lijevi “intelektualci” od kojih mnogi i danas misle da je Anton Pavlovič Čehov ustvari češki pisac pun humora. Handke ne mora mijenjati nacionalnost. Uz Ivu Andrića on je drugi srpski pisac koji je  ušao u kuću slavnih.

Sjetih se hrvatskog pisca Mile Budaka, noveliste i romanopisca. Našim lijevim genijalcima tlak se dizao do neba na sam spomen Budaka-književnika. Kakav književnik, on je bio ustaša, potpisnik rasnih zakona. Čak je njegova kćer, dvadesetogodišnja Grozda Budak zbog očevih političkih stavova bila živa raskomadana.

Međutim, kod Handkea njegovi politički stavovi ne mogu zasjeniti njegovu “genijalnost”. Miljenko Jergović je oduševljen likom koji tvrdo negira genocid u Srebrenici i koji je nepozvan održao “dirljiv” govor na sprovodu Slobodana Miloševića. To je najnoviji nobelovac koji živi izvan zone savjesti i ljudskosti, čovjek kojem je ubiti 8.300 zarobljenika u tri dana “običan dan u uredu” Ratka Mladića. Ne zaboravite, Mladić je ratni zločinac koji je osuđen u Haagu na doživotnu robiju.

Uzaludna je oslobađajuća presuda našim generalima iz tog istog suda u Haagu kad slovensko-austrijski nobelovac “oslobađa” i Mladića i Slobu za čisti destilirani genocid. No, Jergović i njemu slični nisu do kraja zadovoljni. On pomalo sjetno slini što ovogodišnjeg ili prošlogodišnjeg Nobela nije dobio i Bora Ćosić. Tako u svojoj kolumni o njemu kaže: “ako ćemo pravo govoriti, jedini pisac naših jezika koji ima djelo, a bogme i recepciju, da s književnim pokrićem zasluži Nobelovu nagradu za književnost”.

Naravno, za reputaciju te već dobrano ofucane nagrade po razmišljanju našeg Miljenka bilo bi idealno da je dobije baš Bora. Nakon “trodimenzionalnog” Draže Mihailovića, kojim se Jergović ne tako davno oduševljavao, sad je na redu Bora Ćosić. Uskoro će možda i Ante Tomić početi lobirati, ali za Boru Čorbu tako da će naše komšije, s obzirom na broj stanovnika, postati prvi “na celom svetu” po Nobelovim nagradama.

Inače, naš Piter (Pan) u liku Handkea pobudio je pažnju javnosti kad je napisao scenarij za Wim Wendersov film “Nebo iznad Berlina”. Kasnije je bio označen kao austrijski “enfant terrible” jer je njemačke nobelovce Henricha Bolla i Guntera Grassa proglasio literarno “impotentnima“.

Tip je pun ljubavi i razumijevanja za Ratka Mladića i  Slobodana Miloševića, a pun mržnje prema njihovim žrtvama, pa doista zaslužuje žaljenje i uspješno liječenje. Dodajmo kako je Nobelov komitet zbog svoje česte nekompetentnosti i politikanstva bio ismijavan u svijetu književnosti. Nobel je zaobišao Lava Nikolajevića Tolstoja, Marsel Prusta, Jamesa Joycea, Vladimira Nabukova, Henrika Ibsena, Antona Čehova, Henryja Jamesa, ali i suvremene “velikane pera” poput Ante Tomića, Miljenka Jergovića, Boru Ćosića itd.

Izgleda da je Nobelov komitet pao nisko. Kao da je mogao pasti visoko!

Ima i dobrih vijesti iz Lijepe naše. Večernjak na strani 3. od 12. listopada ljeta Gospodnjeg 2019. donosi zgodnu i vedru vijest: “Veleposlanik SAD-a u Hrvatskoj Robert Kohorst, u društvu donačelnice Općine Gračac Rajke Rađenović, otvorio je jučer obnovljeni Mjesni dom boraca Narodnooslobodilačke borbe u Srbu, što je američka vlada financirala s 350.000 tisuća dolara… Spomen dom je spreman biti sastavni dio spomeničkog kompleksa posvećenog ustanku naroda Hrvatske protiv fašizma 27. srpnja 1941.g. Veleposlanika Kohorsta je kroz obnovljenu zgradu proveo prvoborac NOB-a saborski zastupnik Milorad Pupovac”.

Članak potpisao “(h)”, pretpostavljam da se radi o hrvatskom Tanjugu tj. Hini. Draga naša ljevičarska Hina! Postoji li netko u kmetskoj i poltronskoj vlasti u RH da Bobu Kohorstu objasni kako je ono što je on napravio u Srbu ravno tome kao kad bi SAD dodijelile 350.000 dolara Meksiku za spomen-dom vojnicima meksičkog generala Santa Anne koji su 6. ožujka 1836.g. u teksaškom mjestu Alamu pobili skoro sve branitelje među kojima i legende kao što su Davy Crockett i James Bowie.

Od 275 branitelja ostalo je živo svega par ljudi. Savka Dabčević Kučar još se je 1971.g. usudila reći da je Srb mjesto velikosrpstva i zločina nad Hrvatima. Tamo su bila pobijena djeca, čak devetero iz obitelji Ivezić, tamo je svećenik Juraj Gospodnetić bio nabijen na ražanj i živ pečen, tamo se dogodio prvi pravi genocid nad hrvatskim stanovništvom.

Sada Klasić, Jakovina i Markovina imaju “partijski” zadatak izmišljati “ustaške zločine NDH” kako bi po izlizanom receptu opravdali to svirepo ubojstvo brojne djece obitelji Ivezić. Međutim, NDH je nastala tek 10. travnja 1941.g. pa u vrijeme ”ustanka” u Srbu nije još bilo ni traga Jasenovcu i zločinima na koje se pozivaju naši “istoričari”.

Zna li Bob da je 19. rujna 2019.g. Europski Parlament usvojio rezoluciju “Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe” kojom je osudio i izjednačio nacističke i komunističke zločine? Ovu najnoviju vijest Bob nije imao prilike pročitati ni u jednom našem mainstream mediju, ali mi se čini da u Veleposlanstvu SAD-a imaju i neke druge mogućnosti kako doći do tih saznanja.

Naši ljevičari ponašaju se kao da Europski parlament nije donio rezoluciju

Što se tiče naših mainstream ljevičara, oni se ponašaju kao da Europski parlament nije ni donio takovu rezoluciju. Hrvatska je davno izgubila medijski rat s ljevičarima koji prešućuju komunističke i velikosprske zločine, valjda da se ne zamjerimo europskim političkim licemjerima.

Uzmimo samo kao primjer našu “katedralu duha” – HRT. Urednik jedne od gledanijih emisija “Otvoreno” je glavom i bradom Denis Latin. On je, kako je to i red, onako urednički, 27. srpnja čestitao Hrvatekima “Dan pobjede”. Pun ljevičarske senzibilnosti Denis im je zapravo čestitao “dan pljačke i paleži”. Nešto kasnije Denis je malo “ublažio” svoje “progresivne” stavove pa je napisao: “Ne slavim Dan domovinske zahvalnosti, prije svega jer ne priznajem nijednu državu ni vlast. Ali čak da i ne mislim tako, ne mogu slaviti nešto što ne postoji…”

Dobro, Denis ima pravo ne priznavati državu u kojoj živi i javno djeluje. Naravno, ima on po čl. 38. Ustava RH pravo na slobodu misli, govora itd. Ali problem nastaje kad naš Denis vodi političke emisije na HRT-u, državnoj televiziji, a on državu ne priznaje. Ne tako davno napredni i vidoviti Latin, gledajući fotografiju bombardiranja Gaze, izrekao je jednu političko-pastoralnu poruku: “Ponekad mi bude žao što Hitler nije ostvario neke svoje zamisli”. Oho, to ni za koga, pa ni za našu pravobraniteljicu, nije bio govor mržnje.

I tako uglavnom sve sami ljevičari koji se godinama roje na državnoj televiziji za koju smo svi mi dužni svaki mjesec odvajati lovu. Plaćamo plaću Maje Sever, Denisa Latina, Jasmine Popović, Danijele Trbović… Ova zadnja je postala planetarno popularna od kada je, upitana bi li prijavila generala Gotovinu koji je tada bio još u bjekstvu pred Carlom i dragim Ivom, odgovorila da naravno bi te ujedno objasnila što bi napravila s lovom od cinkarenja.

Naša Trba, valjda u znak zahvalnosti za takav stav(ove), danas ima svoju emisiju u elitnom terminu. Gotovinu još nije pozvala kao gosta, a po nekim neprovjerenim glasinama tunu u tanjuru ne želi ni vidjeti. I tako je katedrala duha – HRT, zahvaljujući našim novcima, ali mimo bilo kakvog našeg stvarnog utjecaja na izbor urednika, novinara i emisija, postala čvrsta, monolitna ćelija “bratstva i jedinstva”. Svi je moramo financirati, ali nogomet bilo ligaški bilo reprezentacijski  (kao nedavno Hrvatska-Mađarska) moramo tražiti kod drugih i njima dodatno za to plaćati.

Međutim, ako sirotinja ne plati “harač” od 80 kn to i nije neki problem jer će ti naš HRT putem javnog bilježnika poslati ljubazno rješenje da si ovršen ne za 80 kn nego za približno oko tisuću kuna. To se kod nas naziva pravna država na čelu s ministrom Bošnjakovićem i njegovim genijalnim ovršnim modelima. Svi trebaju biti sretni i zadovoljni da mogu financijski malo izdašnije pripomoći naše javne bilježnike, ovrhovoditelje i, naravno, HRT s Majom, Denisom, Jasminom, Danijelom… i kolonom dokonih ljevičara. Denis nas za uzvrat razveseli s čestitkom za dan “pljačke i paleži”, a Aco Stanković svojim gostima. Isplati se! Kaj ne…?

Vlada planira, u okviru mjera opće štednje, smanjiti roditeljima porodiljsku naknadu ili im skratiti rok za rađanje na 5 mjeseci, pa neka dame biraju. 

Hajmo opet o već famoznoj političkoj korektnosti! Mlada HDZ-ovka iz Rijeke Ivona Milinović malo se zanijela. Srbi, vrbe… i skočiše na zadnje noge borci iz pjesme “po šumama i gorama”. Ivona je tada shvatila da je ovdje “direktna demokracija” te da je vrag odnio šalu pa se malo ispričala. Nešto k’o kad netko ostane malo u drugom stanju. E, sad opet o farizejima i lijevoj dvoličnosti. O dragom Denisu sam već gore pisao.

Međutim, jeste li u bilo kojem dnevnom/tjednom listu u Lijevoj našoj pročitali da se Latin trebao ispričati? Sjetimo se i popularnog i omiljenog Nenada Stazića, doživotnog SDP-ovog zastupnika, koji nas je upozorio da su “njegovi“ 1945.g. bili jako dekoncentrirani” i traljavo odradili svoj posao. Prevedeno – previše je ostalo živih. Ni SDP se nije od toga ogradio tako da nas mora zadiviti SDP-ov fascinantni humanizam. Nigdje u mainstream medijima niste nikada pročitali ni poziv na ispriku, niti njihovu ispriku za izrečeno.

Slažem se stoga sto posto s Ivanom Penavom kad kaže: “Stvorili smo bolesno društvo, dva kilometra od spomenika Blagi Zadri je spomenik Šoškoćaninu…. Tko je osuđen za ubijanje 2.717 Vukovaraca? Tko je osuđen za prekomjerno granatiranje Vukovara uslijed kojeg je izravno stradalo 1.800 civila, građana Vukovara. Tko je osuđen za organizaciju mreže logora na teritoriju Republike Srbije u kojem je bespravno zatočeno više od 6.000 branitelja i civila Vukovara…?”

Naravno, nema na to nikakvog odgovora ni od koga. Ni od vlasti, ni od medijskih ljevičara, ni od pravosuđa s posebnim potrebama. Svi farizeji muče, čkome, šute k’o zaliveni. Ali svako malo, kad netko vikne ZDS, odmah se diže medijska halabuka, prijeti se sankcijama od Slavice Lukić do Branke, Siniše i Visokog prekršajnog suda.

Imam dojam kako se sve čini ne bi li se u žrtvama agresije razvio štokholmski sindrom po kojem se lojalnošću i simpatijom prema svom krvniku stvara čvrst psihološki savez s agresorom. Kao da trebamo razviti vjeru žrtava u dobrotu agresora, dijeljenje istih vrijednosti s njim itd. Je li to doista tako ili se samo pričinja, trebalo bi istražiti. No, to su teme o kojima lijeva medijska falanga šuti. Uporno i dosljedno. Imaju oni svojih “suvremenijih” tema.

Kvaka 22

Recimo Roby Bajruši osjeća kako mora riješiti dilemu: “Jesu li Zagrepčani klicali nacistima koji su 1941. ulazili u Zagreb?”. Naravno, što se tog pitanja tiče, postoji uvijek i ona vrsta svjedoka za koje Zagorci lijepo kažu: ‘ak’ je do svedoka, krava je naša!”. Vjeko Afrić, zacementirani Jugoslaven, povjesničar Ivo Goldstein, Mahmud Konjhodžić, Klasić, Jakovina i Markovina, razglabajući na dvije stranice teksta kako bi odgovorili negativno na Bajrušijevo retoričko pitanje, nisu bili ni potrebni.

Tu su “svjedoci” Vatroslav Mimica, sverežimski režiser i slikar Jozo Kljaković… No, tu se javlja i tzv. kvaka 22! Postoji, naime, fotografija na kojoj se jasno i “glasno” vidi oduševljena gomila koja sa smjehom i veseljem dočekuje naciste. A znamo da slika govori tisuću riječi. E, sad zašto je tome tako? Isključivo zbog dvadeset godina vladavine naše “braće” po Igoru Mandiću i splitskim orjunašima. Čak su se i nacisti dočekivali kao “oslobodioci” od “braće”?.

E, to onda treba povezati i s izlaganjem Franje Tuđmana na Prvom općem saboru HDZ-a u veljači 1990.g. kad je rekao kao NDH “nije bila samo fašistička tvorevina već i izraz stoljetnih težnji hrvatskog naroda za samostalnom državom”. Kad smo napokon dobili krvavi Domovinski rat te 5. kolovoza 1995.g. udovoljili “težnji hrvatskog naroda za samostalnom državom”, pojaviše se, k’o žuti mravi, profe povijesti s hrvatskih filozofskih fakulteta Goldstein, Klasić, Jakovina, Markovina, Perica i dr. usko povezani s jugonostalgičarima iz dnevnih listova.

Ali kako nitko nije idealan, Jutarnjem se dogodila pogreška te su objavili fotografiju iz koje je čak i jugo-slijepcima jasno što se to zaista događalo 1941.g. u “slobodarskom” Zagrebu. Stoga molim Jutarnji da ubuduće, kod programski naručenih tekstova, idu bez slika. Mogu samo crteži Joze Kljakovića, Ede Murtića i autentična sjećanja Kreše Beljaka.

Prebirem po genijalnoj knjizi mog prijatelja Vlade Šimenca. Na strani 18 OESS izvještava  o napretku Hrvatske u ispunjenju međunarodnih obaveza. Naslov: “Prespor povratak Srba”. Valjda se misli u odnosu na brzinu kojom su pobjegli…!

Malo duhovitosti s fejsa i s drugih strana: Bojan Glavašević je na N1 ubijene i zaklane u Vukovaru nazvao “odsutnima”. Onda mu je i otac valjda samo odsutan!

Željka Gadže dijeli komplimente muškarcima:”Muškarci su kao enciklopedije: debeli, dosadni i misle da sve znaju!!!”

Jasmin Novak oglašava prodaju padobrana: “Prodajem padobran jednom korišten, nikada otvaran. Malo krvav…”

Miro Banović je malo zabrinut pa piše:”Pupovca su gađali C vitaminom. Sad on nas gađa CCCC vitaminom…”

“UN Greta je u pubertetu, a klima u klimakteriju. Ne zna se tko više divlja”, javlja na fejsu Zdravko Sertić.

Zvonimir Hodak/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Miljenko Stojić: Čija svijetla budućnost?

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Vatican Media

Već mi je postalo teško pratiti medije. Čak i same naslove. Govore čas jedno, čas drugo. Ne samo glede pošasti zvane koronavirus. Veliki Europljani na jeziku ne pritekoše u pomoć drugima, nego se okrenuše sebi, nerijetko skroz sebično. zbog toga Talijani rekoše da će najprije pobijediti ovaj virus, a onda će poslije toga razmisliti o Europi.

Raspada EU-a se boji čak i Sigmar Gabriel, bivši njemački ministar vanjskih poslova. A baš Nijemce mnogi zbog zatvorenosti napadaju ovih dana. Neki se pitaju i je li koronavirus kraj sretne globalizacije? A ima i razmišljanja da bi oporavljena Kina mogla preuzeti globalnu nadmoć nad Amerikom koja se trenutno zatvara. I puno još toga, da ne nabrajamo.

U Herceg Bosni također brinu brige, ali nešto drukčije. Pitaju se hoće li sve ovo još potaknuti iseljavanje koje je ionako trenutna rak rana društva. U poduzećima se počinju dijeliti otkazi, smanjuju plaće, čak i kod onih koji imaju dovoljno zaliha da to ne rade. Dolaze polako u pitanje naknade za nezaposlene i druga društvena davanja. Kamo to sve ide?

Teško pitanje, još kad istu državu dijeliš s drugima. Tako se ravnatelj poduzeća Igman iz Konjica liječi od korone u SKB Mostar, dok njegovi umjesto nje pomažu bolnicu u Konjicu, Istočnom Mostaru i DZ u Jablanici. Iz sličnog tabora idu toliko daleko da napadaju Nevenka Hercega što je pomogao Zagrebu tijekom posljednjeg potresa. Zaboravili su da je taj isti Zagreb pomagao Sarajevu, obnavljao Stari most… U isto vrijeme u Sarajevu pokušavaju Parlament Federacije BiH, takav kakav je, staviti pod nazor SDA. Nije onda čudno da Ante Nazor drži kako su zaprepašćujući razmjeri neznanja u Hrvatskoj i svijetu o stradanju Hrvata u BiH, jer nadziratelji istine nameću pogled samo jedne strane.

Kad smo već kod njih primijetiti nam je kako ih se slabo vidi i čuje ovih dana dok hara koronavirus i potres u hrvatskom stolnom gradu. Drugi ljudi, određeni od njih do sada slabo poznati, zauzeše njihova mjesta. I odjedanput sve ide kako treba unatoč nepovoljnim okolnostima. Kao u Domovinskom ratu. Stoga se nasmijem kada netko upita kako prije nije moglo biti ovako uspješno. Ma jednostavno! Trebalo je samo skloniti te grlate koji u miru navale na naše društvo kao miš na sir. I gotovo. Imajmo to na pameti kada sve ovo prođe. Odbacimo njihov hod u svijetlu budućnost, a prihvatimo naš, samo naš.

Papa i Crkva općenito pokazaše se u dobrom svjetlu. Najprije je na raznim stranama počela molitva. Iznosili su se čudesni križevi, čudesni kipovi, čudesne slike, blagoslivljalo s Presvetim, molilo u tišini doma. Jer na djelu je progonstvo, svejedno jesu li u pitanju Rimljani, masoni, komunisti, isilovci… U Fatimi crkvene vlasti određenih država posvetiše ih Presvetom Srcu Isusovu i Bezgrješnom Srcu Marijinu. A još nam pred očima blješti ono što je Papa učinio na Trgu Sv. Petra. Sablasno prazan prostor. Papa se moli pred čudesnim raspelom za čitavi svijet. Kasnije je darovao i 30 respiratora bolnicama koje se bore s koronavirusom. Slijedili su ga i neki biskupi osobnom štednjom i skupljanjem darova. Treba se moliti, ali treba i zavrnuti rukave. Crkvu su oponašali i neki političari, kao što je Trump ili poljski predsjednik Duda. Molili su se za svoje zemlje. Nešto ne čuh da su hrvatski predstavnici vlasti slično učinili.

Vatikan je i podigao zastave na pola koplja u znak solidarnosti sa žrtvama pandemije. Pozdravio je naravno i zatvaranje dosta klinika za pobačaj po svijetu. Kad odrastu, bit će tomu zahvalni i rođeni koji se inače ne bi rodili. Vatikan se upitao i kako će , kao uvjet prestanka širenja koronavirusa, oprati ruke oni koji nemaju uvjeta za to; na svijetu je takvih 40%? Ne ču se odgovor iz tabora transhumanista ili onih koji ne vjeruju u besmrtnost ljudske duše, ali bi rado prešli u besmrtnost pomoću ugrađivanja tehničkih dostignuća u svoje tijelo. Ništa novo.

Puno lakše moralo bi ići naše zajedništvo. Njega je spomenuo Zvonko Milas, državni tajnik za Hrvate izvan domovine. I hvala mu na tome. Ali hrvatske državne vlasti trebale bi i djelatno pomagati te Hrvate diljem svijeta. Jedan od načina svakako bi trebao biti da pomognu Svjetski festival hrvatske književnosti. To do sada ide nekako šepavo pa je upitno hoće li se nastaviti taj hvalevrijedni pothvat.

O nama, naizgled, puno više misle oni koji stvaraju zabavu, ma što god to značilo. Razglasiše takvi po medijima da sada svoja vrata otvaraju na internetu. Možemo uživati u njihovoj glazbi do mile volje, možemo… nije mi se dalo više čitati. Ali sam pozorno pročitao da večernji molitveni program iz molitvenog središta Kraljice Mira prate milijuni preko interneta. Odlično. No, mislim se nešto, ne bi li bilo dobro pokrenuti i televiziju, tehnička dostignuća sada to omogućavaju uz mnogo manje sredstava nego prije. Kada smo pokretali radiopostaju, onda smo namjeravali čitav pothvat medija u službi Kraljice mira okruniti televizijom. Ali vremena biše kakva biše.

Korizma je, Crkva nas poziva i na post. Poslušamo li je otvorit će nam se i neki novi vidici u životu. Zaista.

Miljenko Stojić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Raspudić: ‘Jedva čekamo da se vratimo na ustaše i partizane i da sve opet bude normalno’

Objavljeno

na

Objavio

Kako odmiče sezona korone, živci su sve tanji, lovaca u mutnom sve je više, a upitnici nad glavom se množe. Uskoro više nikome neće biti do šale pa je ovaj tjedan posljednja umjesna prilika da se osvrnemo na humor u doba koronavirusa. Fenomen zaslužuje pozornost jer je pandemija, uza sav jad, proizvela i golemo iskrenje duha.

Postoje koronaštosovi koji su globalni, ali i neki specifično naši, koje je strancu teško objasniti, poput obavijesti da će od ponedjeljka učenici iz Imotskog pratiti nastavu preko Bujice. Osnovni razlog poplave koronahumora je činjenica da je u svakodnevici tolikog broja ljudi mnoštvo neuobičajenih, bizarnih situacija. Kao u nekom izokrenutom svijetu, počevši od osnovne poruke #ostanidoma parodirane kao #ostaridoma i činjenice da se nikada tako malo od čovjeka nije tražilo za spas svijeta ili barem Domovine.

Cijeli život te dižu iz kreveta, tjeraju s kauča, prisiljavaju da nešto radiš, a sada se od tebe traži suprotno. Već legendarni meme pokazuje dvije iste fotografije muškarca kako izvaljen na kauču spava otvorenih usta. Uz jednu piše “2019.- lijeno đubre”, uz drugu “2020.- odgovoran građanin”. Na istom tragu je i misao: “Apokalipsu sam zamišljao sa zombijima, naoružan do zuba, a ne da sjedim doma i perem ruke”. Poseban žanr čini humor na temu fizičke zapuštenosti u izolaciji – muškarci su omedvjedili, žene obrasle, ukratko: “Kad završi samoizolacija, na frizera će se čekati k’o na magnetsku rezonanciju”.

Muško-ženski, posebno bračni odnosi, oduvijek su neiscrpan izvor viceva, pa kako ne bi bili u stanju kućnog pritvora u kojem se nalazi cijeli svijet. Od ranih: “Talijani moraju biti u kući, ne smiju u kafić, na utakmicu, u kino, kod prijatelja… Isto k’o i ja otkad sam se oženio”, do karikature Tisje Kljaković na kojoj muž okrenut leđima gleda kroz prozor, a žena kaže: “Cili dan je u kući, ako ovo potraje mi ćemo se poubijati”. Peti dan izolacije kaže muž ženi: “Idi se malo prošetati, ja ću ti kaznu platiti”, a najavljuje se i novi zakon – tko izdrži sa ženom 14 dana u izolaciji imat će sva prava kao razvojačeni branitelji. U prilog tome govori i sljedeći bračni dijalog: “Gdje si pošao? Na balkon. Vraćaj se, jučer si bio!”. Svijet se izokrenuo i po pitanju odnosa starih i mladih. Danas djeca brane izlazak iz kuće starcima, koji pokazuju tvrdoglav neposluh: “Rekla sam ti da ne smiješ van! A kako Ankica smije? Ne zanimaju me tuđe mame”.

Školski humor je svijet za sebe. Nekada su mu glavni junaci bili Perica, učiteljica i ravnatelj, a sad je glavni hit škola preko televizije. “Sine, zašto nisi u školi? Izgubio sam daljinski”. “Ne uključujte HRT3, navodno je kontrolni u 9!”. Ili razgovor dviju osoba 2028.: “U koju si školu išao – ja na RTL2, ja na BHT1!”

Množe se i vicevi o specifičnoj patnji određenih društvenih skupina – tako će se zadrti kladioničari otići testirati na koronu samo da čekaju neke rezultate.

Koronahumor buja i u susjedstvu: “Ide hodža s maskom, pitam ga imaš li za mene jednu, kaže – džaba ti je stavljat’, bit će ti kako je suđeno”. Oko Hercegovaca je velika dilema je li ono stvarno ravnatelj KBC-a Mostar ili je riječ o skeču u maniri nadrealista. U međuvremenu, u Posušju majka savjetuje kćeri: “Nemoj s njim imati posla, on ti radi u Njemačkoj”.

Srbi, tradicionalno, o junaštvu: “E što me majko ne rodi prije šesto i nešto godina pa da padnem kao junak na Kosovu polju, a ne da kao pizda strepim tko će kihnuti na mene”. U Crnoj Gori karantena, spiker kaže: “Ljudi, za ovo smo trenirali cijeli život”. Uz pasivni heroizam, bračne odnose u karanteni i TV-školovanje, velika inspiracija su i novi fetiši, od toaletnog papira do zaštitnih maski: “Sve se nema (novca), a maska s čepom se nosi…”

Brojni su i novi stereotipi o Kinezima i njihovim prehrambenim navikama, te o Talijanima kao friškim objektima izbjegavanja. I političari dolaze na svoje, od Macrona koji poručuje: “Izbjegavajte starije”, preko Milanovića koji kaže – “Razumijem kako vam je, i ja sam jednom imao virus na računalu”, do nostalgičnog memea: “Kolinda je rekla da će Hrvati raditi od kuće, preko interneta… Vi niste vjerovali”. Tu je i mnoštvo drugih tema, od slojevitog odnosa između Chucka Norrisa i koronavirusa do činjenice da je Hajduk već mjesec dana bez poraza. Uvrstio bih tu i sočan trač kako Krešimir Macan vlastoručno izrađuje one “dječje” crteže u kojima su Beroš i Božinović prikazani kao superheroji. Priča za sebe su filozofski uvidi poput: “Bilo je i većih problema pa ih nismo riješili”, “Tko ne umre, preživjet će”, jer “Stanje je teško, ali nije ozbiljno”. Ima i ekonomskih: “Da nismo na vrijeme uništili gospodarstvo, sada bismo imali velike gubitke”. No misao je na kraju uvijek usmjerena prema budućnosti. Ukratko, i korone i Stožera i društvene distance nam je navrh glave: “Jedva čekamo da se vratimo na ustaše i partizane i da sve opet bude normalno”.

Nino Raspudić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari