Connect with us

Kolumne

Hodak: Naši ljevičarski znanstvenici govore da ne brinemo dok se ‘komšije’ naoružavaju

Published

on

Prošlo je već dva dana od jedne mutne i tamne diplomatske godišnjice u Hrvata. Naime, 12. studenog 1920. godine u Rapallu, gradiću pokraj Genove, Karađorđevićev tim potpisao je jedan od najgorih ako ne i najgori ugovor u hrvatskoj novijoj povijesti. U ime kraljevine SHS u Rapallu su se našli Milenko Vesnić, predsjednik kraljeve vlade i ministar vanjskih poslova dr. Ante Trumbić te ostalo veselo društvance i potpisali su “povijesni ugovor”.

Naime, dvije godine ranije, u svom govoru u Riječkom kazalištu, Benito Mussolini je jasno dao do znanja što Italija želi od hrvatske obale. Skoro sve. Trst, Goricu, Gradišku, dio Kranjske, Istru, otoke Cres, Lošinj, Unije, Susak, Lastovo i Palagružu, grad Zadar te priznanje Slobodne Države Rijeka kao i dio teritorija sjeveroistočne Istre. Talijanima je u Kraljevini SHS bila priznata uporaba talijanskog jezika i sloboda vjeroispovijedi, ali ista prava Hrvatima u Istri nisu se jamčila.

Beograd je tako uspješno realizirao ideje Nikole Pašića koji je još 1916. godine priznao pravo Italije na okupaciju dijela hrvatske obale. Taj stav imali su i Milenko Vesnić i ministar Kosta Stojanović, ali je do danas ostao pravi politički rašomon zašto je u tome sudjelovao dr. Ante Trumbić? Zanimljivo je da taj “ugovor“ nije prošao ratifikaciju u Skupštini u Beogradu nego je kralj osobno, nekoliko godina kasnije, ratificirao tu sramotu. I da skratimo, onda je došao 18. svibnja 1941. godine, kada je između Kraljevine Italije i tzv. NDH bio potpisan Rimski ugovor po kojem je Pavelić još jedanput “darovao” Italiji sve ono što su joj već kralj i njegov ministar Trumbić darovali dvadesetak godina ranije. I onda su Titovi “istoričari” tipa Jakovine, Markovine, Klasića i Duška Bilandžića 45 godina proklinjali Pavelića, a Ante Trumbić i danas ima ulicu u Splitu.

Trumbićeva uloga u Rapalskim ugovorima

U Jutarnjem od subote o toj temi piše “istoričar” Tvrtko Jakovina. Fascinantna konstrukcija. Selektivno pamćenje i spašavanje vojnika dr. Ante Trumbića. Akademik Davorin Rudolf, bivši Tuđmanov ministar vanjskih poslova, otišao je Tuđmanu u Zagreb i predložio da se u Splitu podigne spomenik američkom predsjedniku Woodrowu Wilsonu i Anti Trumbiću. Tuđman je navodno odgovorio da se za Wilsona slaže. Tuđman je državnik, general i povjesničar pa našem Tvrtku nije jasno zašto i kako nije shvatio povijesne zasluge Trumbića koji je još 12. studenog 1920. godine shvatio da će Pavelić 18. svibnja 1941. godine pokloniti Italiji našu obalu.

Jeftini pamflet u subotnjem Jutarnjem ima samo jedan cilj. Da se s jednog Ante sva odgovornost za privremeni gubitak dijela hrvatske obale i otoka prebaci na drugog Antu. Sjeća li se itko da je u vrijeme “samoupravnog” socijalizma čuo, učio ili čitao kako je Rapallskim ugovorima Kraljevina SHS, tj. Kralj, darovao Italiji dio naše jadranske obale? No, sve ipak ima i pozitivan završetak. Kasnije se sve to, kako obično biva, “sredilo” zahvaljujući Titi, Anti Markoviću i Budi Lončaru, pa su početkom devedesetih u Umag došli Giulio Andreotti i Gianni De Michelis te osigurali da dva posto Talijana u Istri dobiju pravo na dvojezično pismo i dvojezične nazive ulica, a mi pravo da preko vikenda idemo u šoping u Trst. Time je parola iz “junačke” 1945. godine “Trst je naš” napokon ostvarena. Još je Ovidije napisao: “Da je Troja bila sretna, tko bi znao za Hektora?”. Parafrazirajući ovu Ovidijevu izreku mogli bismo reći da je Hrvatska bila sretna tko bi znao za Trumbića, Rapall, Pavelića, pa i Budu Lončara…

Ljudi se boje prelaska s kune na euro

Dosta povijesti. Mi smo narod kojem se smiješi sretna budućnost. Zato je veselo i marljivo k’o mravi svakodnevno gradimo. Jedna od tema za budućnost koja ne silazi s “dnevnog reda” političara i medija je prelazak za godinu-dvije na euro. Ljudi se toga boje. Oni koji imaju malo trajnije pamćenje sjećaju se primjera Njemačke i Slovenije kad su prešle na euro. Ono što je u Njemačkoj do uvođenja eura koštalo 100 maraka, za šest mjeseci koštalo je 100 eura. Zato se valjda u Lijepoj našoj nitko ne smije. Možda malo, ali kiselo.

Dosta njih vidi spas u referendumu. Otkad je referendum “U ime obitelji” uspio, više to kod nas ne prolazi. Naši politički “majstori” misle da je svaki daljnji referendum protivan istinskoj demokraciji. Narod se priprema mjesecima za demokratske izbore, naši onda broje glasove i vlast premoćno, gotovo trijumfalno zauzme Markov trg, a onda bi ti isti građani odjedanput htjeli o nekoj važnoj temi izreći što misle referendumom. “E, nećeš razbojniče!” Nije naša politička elita trijumfalno i nadmoćno, s jednim zastupnikom više, pomela sve ostale da bi sada građani referendumom revidirali njihovu politiku.

Odrekli smo se referenduma o euru ili…

Tvrde kako smo se potpisom Ugovora o ulasku u Europsku uniju odrekli referenduma, barem kad je u pitanju euro. To baš i nije istina jer npr: Švedska, koja zadovoljava sve maastrichtske kriterije još nije uvela euro, a o Poljskoj da i ne govorim. Međutim, kod nas je sve u rukama naše čvrste i vizionarske političke elite. Ako, ne-daj-Bože korona strefi nekoga od naših viteza, tu je vitez Reiner, potpredsjednik Sabora. Čekaju i svježi Pupijevi žetončići da podebljaju većinu. Vlada i Vujčić iz HNB-a nam obećavaju kako nema šanse da se kod nas, nakon uvođenja eura, dogodi inflacija iliti da cijene porastu do 30 posto kao u drugim državama kad su uvodile euro. Ma kakvi! Nismo mi Slovenija.

Naša Vlada i HNB vode brigu o nama i našim financijama. Objavljuju kako će za to biti odlučujući prvi tjedan. U tom legendarnom odlučujućem tjednu plaćat će se i u eurima i u kunama da cijene ne podivljaju odmah. Kasnije mogu! Da bi naša sreća i zadovoljstvo bila što veća trebalo bi možda razmotriti da se eurima i kunama priključi i mogućnost plaćanja u jugo-dinarima. Znači, ne treba nama nikakav zloglasni referendum. Dovoljno je da prvi tjedan smijemo plaćati sa svime što imamo, a već drugi tjedan – drži gaće. Uđeš u kafić, naručiš kavicu sa šlagom, a konobar ti kaže: molim deset eura! “Kako deset?” jedva procijediš kroz suho grlo k’o da imaš koronu! ”Pa što, prije je koštala deset kuna”, odbrusi ti konobar ako je loše volje jer mu je sad plaća oko 300 eura.

Kad se uvede euro svi ćemo ponavljati onu genijalnog Arsena: “Hrvatska vlado, znaš da te volim! Ali vrlo malo…”.

Vojna (ne)ravnoteža između Hrvatske i Srbije

Neki dan vozim se svojim pomalo rasklimanim automobilom i slušam Laganini. Gost emisije je prof. Tihomir Cipek s FPZG-a. Tema vojna ravnoteža između dvije “bratske države”, kako to misli Igor Mandić. Voditelj upoznaje “strateškog” stručnjaka, našeg profu, da je u posljednjih pet godina Srbija ojačala svoju vojsku i vojne potencijale za 90 posto. U istom razdoblju Hrvatska je ojačala svoje obrambene snage za “respektabilnih” 17 posto.

Cipek je hladan k’o špricer. On misli da nema razloga za bilo kakvu zbrinutost. I za vrijeme Domovinskog rata JNA je bila znatno jača od nas pa smo ih ipak pobijedili. Ako Srbija jednog lijepog dana, a možda i prije, ojača svoju vojsku ruskim oružjem tako da će 300 posto dominirati nad HV-om, Cipi će i dalje na RTL-u i na Novoj TV tvrditi da nema frke. Prije svega, Srbija je miroljubiva. Pojma nemaju što je to granica Virovitica, Karlobag, Zadar… Znaju da Dubrovnik nije 100 posto njihov, Vukovar doduše jest, ali “kaj je, je”.

Zaboravili na vojni omjer 1991. godine

Meni su pomalo fascinantni ti naš ljevičarski znanstvenici. Od Rapalskih ugovora, Boke Kotorske, Srijema, Neuma do Piranskog zaljeva, Prevlake i Vukovarskih ada… Logika naših znanstvenika, ali i političara, je samo da se nikako ne smijemo zamjerati “komšijama”, s koje god strane se nalazili. Profesor je zaboravio da su nam, dok je od 1991. godine vojni omjer snaga 90 posto prema 17 posto, “miroljubive” komšije okupirale trećinu države, klale i ubijale ljude, palile i uništavale imovinu i crkvene objekte, držale oko 30 tisuća zarobljenika u konclogorima…

Trebamo zahvaliti Budi Lončaru što nije uspio spriječiti ilegalno naoružavanje Hrvatske koje je jedino bilo preostalo Tuđmanu inače bi danas prof. Cipeka slušali na beogradskoj televiziji B92. Kada smo lovačke puške i tenisice napokon uspjeli zamijeniti pravom ratnom opremom, i kad smo sa 17 posto došli na njihovih 90 posto, okrenula se ratna situacija u našu korist. Tu više ni Buda Lončar nije mogao naštetiti… Stoga olako prijeći preko omjera 90 posto prema 17 posto je ljevičarski nonšalantno.

Koliko sam puta već napisao ono što su davno znali Latini: “Si vis pacem, para bellum” ili “Želiš li mir, spremaj se za rat”.

Prebrojavanje glasova u SAD-u još traje…

U Srbiji baš nisu oduševljeni s Joeom Bidenom. U čaršiji kruži šapat: “Samo da ovaj matori Biden ne zaboravi da su nas već jednom bombardovali…”. U SAD-u se još prebrojavaju glasovi i to isključivo Bidenovi. Njihova inačica našeg “Pjevajte sa zvijezdama” prebroji deset milijuna glasova za šezdeset minuta. Nezgoda je u tome što se stroj baš uoči izbora pokvario. Kinezi su ponudili svoj, ali ne zna se zašto Trump ne vjeruje Kini…

Sljedeća tri tjedna u državi Pennsylvaniji bit će odlučujuća. Oko šest milijuna glasova putem pošte stiglo je bez “vodenog žiga”. Navodno je poštama ponestalo vode. Hrvatska, poznata po zalihama vode, može ponuditi Bidenu svoju vodu, a Apis pomoć kod brojenja glasova. Navodno je i to Trump energično odbio, svjestan da bi uz pomoć Hrvateka izgubio s puno većom razlikom nego bez vodenog žiga. Legitimitet ovih predsjedničkih izbora u SAD-u ostat će zauvijek upitan. Nevažno. Pobjednik se zna. Traljava demokracija…

U ‘Jugi’ se znao rezultat i prije izbora

Sjećam se kako je u “Jugi” Dejana Jovića, Bude Lončara, Katarine Peović i njene babe s pištoljem sve demokratski štimalo. Slobodni tisak olabavio bi stisak i objavio izbore za, recimo, Saveznu skupštinu i predsjednika Republike. I to šest mjeseci prije izbora. Već drugi dan od objave znali su se rezultati izbora. Drug Tito izabran, i još neki… Sve čisto, jasno, prebrojano, samo se čekaju službeni rezultati radi usporedbe.

A u SAD-u, potraje li ovo prebrojavanje glasova još koji dan, Biden će zaboraviti da se uopće kandidirao. Zločesti Marcel Holjevac dolijeva ulje na vatru pa piše: “Preokret u Georgiji: Bidenu u zadnji čas stigli poštom (bez vodenog žiga) glasovi Idi Amina, Tshombea, Castra, druga Tita, Mobutu Sese Sekoa, Sékoua Touréa, Bokasse, Enver Hoxhe, Todora Živkova, Ericha Honeckera, Nicolaeja Ceausescua i Boška Buhe…”, a dekoncentrirani Rade Šerbedžija je mogao bi opet izjaviti: “Morao sam napustiti Hrvatsku jer je ona napala moju državu – Ameriku…”.

Kako je to napisao Oscar Wilde: “Moći pocrveniti u pravi čas zna biti vrlo korisno”.

Bit će crvenila zbog ovih izbora u SAD-u, ali prekasno, i od toga nikakve više koristi…

Učiteljica s pištoljem u ruci, a još k tome i SDP-ovka

Ljevica u Hrvatskoj osjeća se kao svoj na svojem. Svi glavni pisani i elektronički mediji su “leve”. Kad se kod nekog branitelja pretragom nađu oružje i meci, odmah počinje medijsko “kreštanje” što su oni “desničari” mislili s tim oružjem.? Ivana Kekin se još trese od “grozne” slike već opjevanih plinskih boca koje su čuveni “šatoraši”, većinom invalidi bez ruku i nogu, iznijeli na cestu… Brrrr, užas! Još gore traume proživjela je kad je vidjela “da ganjamo srpske sportaše po rivi usred dana…”. Ivani bi bilo lakše kad bi se to događalo noću.

Ivana Kekin ima izuzetan dar zapažanja, pa je na HTV-u “sikički” uskliknula: “Nisam vidjela da mladi partizani šetaju s plinskim bocama…”. Gdje je ona vidjela da 100-postotni invalidi šetaju s plinskim bocama? To samo naša Ivana zna. Ali nismo čuli ni “muu…” od Ivane kad je jedna njena drugarica nedavno osvanula na Instagramu s, kako bi rekli partizani, samokresom iliti revolverom u ruci. Članica Glavnog odbora SDP-a i predsjednica Savjeta za obrazovanje u splitskoj podružnici SDP-a, Suzana Kačić Bartulović ima optužni prijedlog na Prekršajnom sudu. Taj atraktivan potez nije se dogodio ni na rivi usred dana, a niti dok su navodno invalidi šetali s plinskim bocama. Ali možete zamisliti sreću i ponos roditelja njezinih učenika u Ekonomsko-birotehničkoj školi kad su vidjeli profesoricu s pištoljem sličnim onim babe Katarine Peović. Non pasaran… Fašisti, neće proći! Napredna orjunaška ljevica ne zna samo jednu stvar. Što radi desnica…

Hrvatska ima prečih problema od Ivane Kekin i Suzane Kačić. SOA je već dva puta dala do znanja državnom vrhu o eskalaciji četništva u državi. Nadajmo se da netko ozbiljan o tome vodi računa. Bolje je na vrijeme spriječiti nego da se jednog dana opet moramo miriti.

Svašta prolazi ispod radara

Ispod radara prolazi 23-godišnjak iz Borova kod kojeg su nađene ručne bombe, velike količine streljiva, lažne tablicijske trake. Da je momak iz Bogdanovaca već bi se Ivana i Suzana zabrinute za liberalnu demokraciju i javile u medijima. Potpuno je nevažno koju TV-kuću bi izabrale – HRT, RTL ili Novu TV. Sve bi odmah na presicu poslale svoje udarne ljude. Naoružane ustaše… Vruća roba!

I na kraju dobro i perspektivno mi izgledaju subotnji Večernji i Nedjeljni Jutarnji. Jedva čekam da ne pročitam Jerkovića, Ivaniševića, Mandića kako se obračunava s književnikom Pavelićem koji ga uvjerava da nema veze s Rapalskim ugovorima, Đoko Balašević u Obzoru Gerovca i Pofuka… I na kraju zaključujem: nisu svi ljevičari isti. Neki su isti, a neki su još i gori…

Zvonimir Hodak / direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari