Pratite nas

Kolumne

HODAK: Nesretni Matko Glunčić nema savršene reference – nije ljevičar!

Objavljeno

na

”Neznalica“ je diplomirao i doktorirao na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, gdje i radi u zvanju docenta. U HNS-misle da ne zadovoljava formalne uvjete za voditelja Ekspertne radne skupine za reformu obrazovanja. Vjerojatno zato jer nije do sada bio ravnatelj ni jedne osnovne škole.

Čitam da su Kinezi plasirali na tržište mobitel s elementima umjetne inteligencije. Vauu… Kako nam grade Pelješki most valjalo bi razmotriti mogućnost da nam pokušaju pomoći da sami, vlastitim snagama, razvijemo našu umjetnu glupost. Obzirom na broj  glupana koji bi mogao asistirati žutima u Lijevoj našoj, izgledi za uspjeh su zaista realni. Gledam naše lijeve TV mreže koje bi Kinezima mogle poslužiti kao polazna baza za još jedno epohalno otkriće. Novi nacionalni junak je Saša iz Rijeke. Motiv Sašinog pohoda i uspon do prve vijesti HTR-a, RTL-a, TV Nove, N1… je bez sumnje human. Mlohava i kilava vladajuća garnitura i njen odnos prema teško bolesnoj djeci je najblaže rečeno skandalozan. Saša možda zna, a možda ni ne zna da je u Domovinskom ratu poginulo nešto preko 400 djece. Možemo samo špekulirati bi li ih toliko poginulo da smo u to tragično vrijeme imali desetak aviona tipa F-16. I ne samo to. Naši tadašnji “Saše“, Račan, Latin, Runjić, Vrhovac i ekipa, neposredno pred agresiju, ispraznili su skladišta Teritorijalne obrane SRH i sve hrvatsko oružje noću transferirali u BiH. Koliko bi od 18.000 poginulih ostalo živo da smo zadržali svoje oružje? Kao npr. Slovenija. Saša, zbog kojeg je Maja Sever povjerovala da je Isus drugi put uskrsnuo, uvjeren je kako je kupnja izraelskih aviona razlog što bolesna djeca nemaju potrebne lijekove. E’ moj Saša!  Tri milijarde kuna progutaju razne nevladine udruge dok kažeš keks! Sad će biti još milijarda godišnje za početnu provedbu IK-e. Gdje su silni milijuni za nove automobile vladajuće oligarhije i državnih firmi…

A novom ljevičarskom proroku, za njegovu auru, bilo je važno ukazati na rastrošnu militarizaciju “klerofašističke“ Lijepe njihove. Gdje je bio Sašin križ kad je Vojo Obersnel spiskao teške milijune na Titov brod Galeb? Zar u Rijeci nema bolesne djece? A možda je ta kupnja aviona samo još jedan jeftini egzibicionizam HDZ-ovaca. K’o će nas napasti… ta idite bre! Svoje ekspanzionističke ratove Hrvati su i tako vodili u Srbiji, BiH, Sloveniji, na Kosovu, u Crnoj Gori i u Buenos Airesu. Poznati smo kao osvajači i militaristi! To je kao da osvajaš Sofiju Loren, a na kraju oženiš  Milku Planinc. Uglavnom, kad apstrahiramo običnu, a kamoli umjetnu glupost Hrvateka, kad bi neki novi Hasanbegović zatvorio pipu Radi i familiji i deložirao ih s Brijuna, očistio HAVC, zahvalio antihrvatskim nevladinim udrugama, vratio GREVIO kući, Vesnu Teršelić ostavio neka ju financira Soroš, te kad bismo sve razne druge sisavce prepustili sebi samima, Lijepa naša riješila bi i pitanje obrane i zdravstva. Crvena Rijeka mogla bi pokupovati sve Titove brodove, jahte, avione, vlakove, sve vile pa i sam Kumrovec preseliti na Učku. A Saša bi mogao, uz pomoć Obersnela, Miletića, Jakovčića i ostalih “crveno-kožaca“ organizirati svake godine za Uskrs štafetu od Rijeke do Zagreba noseći križ na kojem će napokon razapeti klerofašiste, ustašoide, rigidne desničare, tvrdoglave ognjštare, Željku Markić, Ladislava Iličića, Ivu Stiera, Brunu, Zlatka Hasanbegovića, Bujanca, biskupa Košića, Karolinu Vidović Krišto, Željka Glasnovića, mene, Vladimira Šeksa…time da bi u isti čas partija iz Rijeke postavila pitanje “a zašto Šeksa.“

Naš Saša i dalje vjeruje da su pare za kupnju lijekova za djecu misteriozno nestale. Nisu Saša pare nestale, samo su promijenile vlasnika!

U Hrvatskoj ima svega i svačega. Ponajviše javne “humanosti“. Osobito na društvenim mrežama. Otvoriš fejs, a ono razdragano lice susjeda. On zrači zgrčenom dobrotom, a psić malo podvio rep pored toliko sreće. Moja znanica udomila je macu i evo je na fejsu da svima dade do znanja kako veliko srce ima. Iako baš ne ostavlja takav dojam. Dobro, možda je taj dojam samo vizualni lapsus. Možda i nije tako zadrta kako izgleda. Ono što me tješi je to što ima jako puno dobrih ljudi kojima nije do PR-a na fejsu. Recimo, moj prijatelj Zdenko Šimunović nedavno je udomio pola janjeta. Dobar čovjek. Iskreno voli janjce i ne pada mu na pamet da se zbog toga slika na fejsu, twitteru. Po ljeti na Braču Zdenko udomi jedno manje stado janjaca, ali se ne hvali po društvenim mrežama.

Kako će Istanbulka pomoći ženama kad je neki tip stavio na svoj fejs-status ovu grozotu: ”Tražim ženu”. Javilo mi se 150 muškaraca koji kažu: ”Uzmi moju!“

Evo ni američki odvjetnik hrvatskih korijena Luka Mišetić nije odolio facebooku i twitteru. Uspješni branitelj Ante Gotovine komentira na društvenim mrežama vijest agencije Associated Press koja je predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović proglasila pripadnicom “ekstremne desnice“. Što se sad Luka reklamira objašnjavajući nešto što svi znamo. Osobito to zna Associated Press odnosno agencijski alter ego Dušan Stojanović, autor teksta. Dule je poslao “ekskluzivu“ iz Zagreba. Vjerojatno ste vidjeli na “našim“ televizijama i njihovim dnevnicima zaprepaštena lica voditelja. Bože! Što jedna ugledna svjetska agencija dere po KGK? To u stvari “dere“ naš Dule Stojanović i njegovi prijatelji koji nikako ne mogu preboljeti 5. kolovoza 1995.g. A jako je teško, skoro nemoguće, uredničkoj eliti provjeriti otkud dolaze te zlonamjerne i priglupe vijesti. Ubuduće, kad nam recimo srpske Novosti žele poručiti da smo ustaška država to će nam javiti preko Reutersa iz Londona. Vlasnici Thompson Reuters Corporation prenose novosti na engleskom, francuskom, arapskom, španjolskom, njemačkom, talijanskom, portugalskom, ruskom, japanskom, korejskom, urdi, kineskom i srpskom jeziku. Za hrvatski je zadužen vjerojatno Dule Stojanović. S time smo čak imali i sreće. Umjesto Duleta dopisnik je mogao biti recimo Dragec, Zvonimir, Carlos Pilsel ili Boris Vlašić. Ne damo zato mi našeg Duleta. Velika je sreća imati društvene mreže. Kad bi morali povjerovati u sve što nam plasiraju HRT, RTL, N1 i ostale “agencije“ počeli bi vjerovati da su Franjo Tuđman i Kralj Zvonimir zajedno u kolovozu 1995.g. počinili genocid nad hrabrim “oslobodiocima“ u glavnom gradu SAO Krajine Kninu. Ljevičari su ne samo potpuno ovladali medijskom scenom u RH nego su se, kao prava medijska “peta kolona“, dokopali i svih ili skoro svih dopisničkih mjesta “inostranoj štampi“. No, to je zaista problem organiziranosti naše države. Jedan smo rat dobili zahvaljujuću hrabrosti naših branitelja, a drugi smo izgubili isključivo zbog naše političke gluposti.

Oscar Wilde je, kao i Lav Trocki, jako cijenio novinare. Zato je i napisao: ”Novinarstvo je laganje za mjesečnu plaću.“

Indeks misli da je Matko Glunčić neznalica. Slično misli i Telegram. ”Neznalica“ je diplomirao i doktorirao na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, gdje i radi u zvanju docenta. U HNS-misle da ne zadovoljava formalne uvjete za voditelja Ekspertne radne skupine za reformu obrazovanja. Vjerojatno zato jer nije do sada bio ravnatelj ni jedne osnovne škole. HNS je, zahvaljujući Vrdoljaku, ušao u Vladu jer mu je bilo jako stalo da se mi Balkanci napokon obrazujemo. Koliko misle ozbiljno pokazali su čim su za konzula u SAD-u predložili čovjeka sa srednjom cestovnom školom. To je barem za sada stopirala “konzervativna desničarka“ KGK. Nesretni Matko Glunčić, kojeg ministrica za razliku od Bore Jokića ne žali, na legalnom je natječaju dobio najviše bodova. Čak četiri stotine! Doduše, ni Matko nema baš savršene reference. Recimo, nije ljevičar. Što je svakako za osudu. Naime, ide neprovjerena glasina da se Matko do sada nije javno izjasnio o Thomsonovoj pjesmi “Lijepa li si“.
Ivo Goldstein je, uvijek budan, odmah prokužio da ta pjesma podilazi “secesionističkim težnjama hercegovačkih Hrvata“. Dragi Ivo je inače kandidat za novog veleposlanika RH u Izraelu. Dobro da su “stare kante“ već kupljene dok mladi i nabrijani Goldstein nije stigao u Tel Aviv-Yafo jer bi inače naš Ivo, kao i njegov imenjak, iznio Židovima istinu o “ustaškoj“ zmiji koja i dalje gmiže Lijevom našom. Obzirom da je Predsjednicu RH u Jutarnjem usporedio sa Slobodanom Miloševićem treba se nadati da Goldstein, s Titovom bistom u diplomatskoj prtljazi, neće tako skoro u Jeruzalem. Što baš i ne bi bila tako loša varijanta… Naime, “budući“ veleposlanik zamjera KGK spominjanje orijunaša. Jadna, misli Ivo, ne zna da je orijuna prestala postojati 1929.g. Što znači da su dalmatinski orjunaši u Dražinom selu Ba, za vrijeme Drugog svjetskog rata, boravili neslužbeno i da su se samo neslužbeno borili na strani četnika. Jedino kad su sredinom 1944.g. prelazili masovno u partizane, to je bilo službeno. Cinični “klerofašist“ Marcel Holjevac bezuspješno pokušava ismijati “dragog“ Ivu pa predlaže na fejsu “da MPT Bojnu Čavoglave izvodi tako da na početku vikne: “Za kralja i otadžbinu“ ili “Sprem’te se sprem’te četnici“ umjesto ZDS…“ Pragmatična ideja. Tada bi Thompson sigurno mogao pjevati u Kostreni, Istri, u Pulskoj areni itd. Ujedno bi snizio tlak Goldsteinu i Markovini, Pofuku, Vlašiću, a Anki Mrak bi pao mrak s očiju. Tada bi orijunaši, koji ne postoje od 1929.g, mogli mirno roktati: “Tamo daleko beše moje selo malo…“ ili tako nekako. Tipična ”kognitivna disonanca” kad se tvrdi jedno, a radi se nešto potpuno suprotno. Goldstein je verbalno pun liberalne demokracije, ekstremno tolerantan, ali “poludi“ kad čuje “ekstremno“ ustašoidnu “Lijepa li si..“

Psihičku nelagodu izazvanu kognitivnom disonancom doživio je i “mladi lav“ SDP-a Bojan Glavašević. Rječnikom iz mračnih pedesetih Bojan je demaskirao čitav niz “domaćih izdajnika“, “stranih plaćenika“, ”radikalnih vjerskih skupina” koje se financiraju našim novcem, a šire vjersku mržnju. I sad zamislite apstraktnu situaciju: Bojan Glavašević, Ivo Goldstein, Dragan Markovina, Mate Kapović, blaga i dobra Anka zvana Mrak, Ante Tomić (koji je ovih dana nepravomoćno osuđen u Splitu zbog vrijeđanja mog klijenta Duška Mucala) probude se jedno jutro, zijevnu, otvore radio Laganini… i saznaju da su Glavašević, Goldstein, Tomić, Sabina Glasovac i bračni par iz “Pametno“ preko noći preuzeli vlast u RH… Siguran sam da bi tada odmah Dujmović, Ljubić, Raspudić, Ristić, Starešina, Šola, Hitrec, Bujanec, Ivkošić, Holjevac, Jure Zovko… preko noći nestali u većem mraku od onog Anke Taritaš. Mene ne bi dirali s obzirom na slabašnu kvalitetu moje kolumne. Isplatilo bi im se objavljivanje “Lijeve naše“ kao čvrsti dokaz desničarskog antitalenta. Kad sam već zapeo s kognitivnom disonancom, sve mislim da to sve skupa i ne bi bilo tako loše. Naravno, pod uvjetom da se mene ne bi diralo.

Prodavači izvorske vode u Slavonskom Brodu oštro demantiraju zlobne priče da oni svoje boce izvorske vode pune vodom iz gradskog vodovoda… Ili bećarac: mala moja, popila benzina, pila vodu u Slavonskom Brodu.

Čitam: “Policija nakon 27 godina otkrila tko je ubio Nicolliera”. Ne mogu vjerovati. Koja brzina. Još pred tri i pol godine u jednoj svojoj kolumni napisao sam da je Michela Nicolliera, legendarnog Vukovarskog branitelja, ubio Spasoje Petković zvani Štuka. Moji klijenti iz Stožera za obranu hrvatskog Vukovara znali su čak i adresu ubojice i ratnog zločinca. I sve su te podatke, po njihovim riječima, dali policiji. No, policija je imala previše posla s progonom branitelja za skidanje Štukinih ćiriličnih ploča pa je sretni Štuka tek ovih dana došao na red. Jedno se govori, a drugo se radi.…već znate što mislim. Ne znam tko je napisao da je Hrvatska pravno retardirana zemlja. Očito neki zatucani desničar u svojoj kolumni.

Ako nam ne ide u pravosuđu ide nam u drvnoj industriji. Ovih dana u Gospiću je zaključeno da nam male pilane propadaju jer se projekt ”na svako drvo – jedna pilana” pokazao kao nerentabilan.

Čitam na fejsu: “Kažu da u Kostreni Thompsonu ne daju pjevati… U vrijeme rata iz Šida su mi došle rođakinje i pričale kako je Neda Ukraden svojim pjesmama ispraćala tenkove koji su odlazili na Hrvatsku. Danas Neda pjeva u serijalu diljem “Lijepe naše“, hvale je i veličaju svi hrvatski mediji… ali istodobno se jednom Hrvatu brani da pjeva u Hrvatskoj. E, moj narode!!!????

“Prvi znak ljudske gluposti je potpuno odsustvo stida“ rekao je Sigmund Freud. K’o da su mu Hrvati služili kao pokusni kunići za njegovu psihoanalizu.

Zvonimir Hodak/7Dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Trpimir Jurić: Nema laka križa, ali nema ni krunice bez križa

Objavljeno

na

Objavio

Trojica pripadnika Devete bojne HOS-a na bojištu – nisu išli nigdje bez križa ili krunice

U najranijoj fazi našeg života, kao bebe, mi glasajući se izgovaramo glasove, vokale A, O, U. U drugoj fazi naših govornih početaka počinjemo s spajanjem glasova u slogove. To stvara neizmjerno veselje i zabavu našim roditeljima, starijoj braći i sestrama, bakama i djedovima. Prvi ili među prvim udvojenim slogovima je ma-ma. Oni koji su nam svojim glavama zatvarali pogled i stalno nas poticali na nastavak gugutanja priželjkivali su da „izgovorimo“ ono što bih oni htjeli čuti: ma-ma, ta-ta, ba-ba…)

Nesvjesnost ili svjesnost da smo izgovorili ma-ma i da je to glasanje zainteresirana publika iznad naše kolijevke, razumjela kao da smo dozivali ili imenovali mamu, kontinuirano će potrajati do kraja našeg života. Kad više, kad manje svjesno i smisleno, kad nehotično, kad kao vapaj, mama, majko moja.

Vjerojatno sam vas zbunio s ovim uvodom i ne nalazite smislenosti i razloga spominjanja ove naše ljudske govorne faze.
Trojica pripadnika Devete bojne HOS-a na bojištu – nisu išli nigdje bez križa ili krunice

Ma-ma, mama, majko, majko moja, kako rekoh ostat će nam do kraja života, često ili najčešće kao zazivanje, traženje, naposljetku moljenje, molitvu.

U prvoj kolumni govorio sam o izrađivanju vizualnog, osobnog ili skupnog identiteta kod pripadnika ZENGA (posebne frizure, posebni detalji na odori, znakovlje i sl). Jedan važan detalj nisam spomenuo, pa sada koristim priliku, je krunica.

Naklono ili nenaklono, ljudi nas se sjećaju s krunicom oko vrata, oko epolete naše jakne. Neki su je nosili sa diskrecijom u nekom od brojnih džepova, ali rijetko tko ju nije imao i kad nije znao razloga zašto ju imati uz sebe, a još manje zašto ju ne imati.
Mnogi su s njom umrli. Neki naši poginuli imali su specifično izrađene krunice, pa je to bio bitan detalj kod identifikacije. Pojedinci ju, niti nakon ovoliko godina poraća, nikad više nisu skinuli s vrata. Baš tu, tu ratnu, čudotvornu za koju vjeruju da im je nebrojeno puta pomogla.

Najgora iskustva iz ratnih logora, službeno kao psiholog, čuo sam od prvih naših razmijenjenih zarobljenika, logoraša. Kasnije, bar se tako čini, kao da je blago popustila sva opakost koju čovjek prema čovjeku može napraviti.

U jednom od stotina provedenih psiholoških intervjua s logorašima po njihovoj razmjeni, jedan naš vojnik, logoraš s Manjače, mi priča:

“Već kod vrućeg prijama u logoru ostao sam bez ičega materijalnog što sam imao kod sebe. Među ostalim, krunicu su mi potrgali i bacili. Slijedilo je uništavanje mog dostojanstva. Doslovno su me zgazili, Boga u meni ubili. Zazivao sam u sebi, naglas majku (onu majku s početka ove priče). Kad su me koliko toliko ostavili na miru, ne zaboravljajući mi dati redovnu porciju batina, koristio sam svaku priliku, u početku samo u sebi, moliti se Bogu, Majki Božjoj, Gospi. Upoznavajući logoraše, supatnike, molili bi se u paru. Kako je vrijeme odmicalo i krug molitelja postajao veći, a strah od javnog moljenja manji, molili smo Gospinu krunicu.

Taj obred molitve sve više i više se ponavljao, postajući naša duhovna praksa za koju ni logorski čuvari više nisu marili. Bitnije od toga je što su nam se u molitvi pridruživali i oni koji se prije nisu molili. Zapravo ne znam jesu li bili ateisti, agnostici, vjernici bez prakse, nevažno.
Stotine krunica na spomen obilježju iznad jedne od masovnih grobnica kod Vukovara

Ja sam počeo izrađivati svoju novu krunicu. Koristio sam kamenčiće s poda oblikujući ih u kuglice kad god sam stigao. Najčešće otvorenim dlanom pritiskujući izabrani kamenčić od betonsko tlo staje (logor Manjača bio je napravljen na jednoj farmi).

Rupice na kuglicama sam bušio s ogromnom požrtvovnošću, teškim trudom i domišljatošću, rekao bih inženjerskom kreativnošću i zanatskom vještinom. Pritom nisam osjećao umora ili dosade. Cijeli taj proces imao je smisla. Svaka nova obrađena i probušena kuglica približavala me je cilju. Napraviti svoju novu krunicu. Time sam kratio vrijeme, otklanjao crne misli i pesimizam kojem nitko bar u početku nije uzmogao umaći. Dlanovi su mi u početku bili s podljevima i žuljevima. Kako je vrijeme odmicalo, a broj kuglica se povećavao, žuljevi su nestajali. Paralelno s tim, trud je dobivao smisao, vrijeme prolazilo, a ja sam usprkos svim neprekinutim torturama postajao snažniji.

Kad sam izradio 59 kuglica, za dovršiti krunicu ostalo je napraviti križ. Nema laka križa, ali nema ni krunice bez križa. U njegovu izradu uložio sam sve svoje stečeno znanje i vještinu stečenu u izradi kuglica i puno više od toga. Ima tu puno novih detalja, pa izrada nije prošla bez pokušaja i pogrešaka. Svaki put kada bih pogriješio ili nisam bio zadovoljan, krenuo bih od početka. Na duhovnom planu, svaki neuspjeh u izradi križa, doživljavao sam kao Kristovo padanje pod križem i ponovno ustajanje. Svaki novi početak u izradi novog, približavao me je uspjehu. Interesantno je koliko me to nije frustriralo niti obeshrabrivalo, štoviše, bivao sam strpljiviji i uporniji.

Napokon sam dovršio svoju krunicu, unikatnu, neponovljivu. Mojih osamnaest mjeseci na Manjači je proteklo, razmijenjen sam. Razmjena i moj povratak kući svojoj obitelji je moje uskrsnuće. Ja nisam Isus Krist, ali sam sebi sam dokazao da je moguće opstati usprkos svih bestijalnosti. Ljudska duhovna narav izražena kroz vjerovanje, upornost, davanje smisla svakoj žrtvi, veselje svakoj i najmanjoj pobjedi je prelazak u sasvim novu dimenziju koju do tada nisam imao.”

Trpimir jurić/dalmacijadanas.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Milan Sijerković – genij vremenske prognoze

Objavljeno

na

Objavio

Kakvo vrijeme stavljaju? Reklo je na televiziji da će biti… Da si gledao prognozu, znao bi… Nemaju veze, opet fulaju…

Televizijske vremenske prognoze nakon središnjeg dnevnika sjećam se još iz vremena kada je to bio jedini relevantan izvor informacija o tome kako je s vremenom bilo i što bi moglo biti, puno prije Interneta i meteo aplikacija, u pretpotopno doba kada je jedina alternativa bila prognoza u novinama koja je u startu već bila zastarjela jedan dan ili radijska koja je bila apstraktna, lišena vizualnog dijela koji daje poseban čar i autoritet televizijskoj dnevnoj dozi priče o vremenu.

Ljudi vole razgovarati na tu temu, jer u prognozi uvijek ostaje prostor mogućnosti i različite interpretacije. Prema pokazateljima najvjerojatnije će biti tako i tako, danas je do tri dana ta vjerojatnost vrlo velika, ali uvijek ostaje prostor za ostvarivanje i drugačijih scenarija, pa se nekada kaže – pretežno vedro uz mogućnost kiše.

Odlazak Milana Sijerkovića najpoznatijeg hrvatskog meteorologa bio je povod za rekapitulaciju njegovog rada i često se, mislim s pravom, mogla čuti tvrdnja kako je bio genij u svom poslu.

Immanuel Kant taj poseban soj čovjeka definira ovako: genij je inteligencija koja djeluje kao priroda. Što to znači?

Priroda djeluje najjednostavnije, najskladnije. Slično njoj, genij svoj posao radi s lakoćom, skladno, kao da se radi samo od sebe, iako je o njemu prije djelovanja promislio. Ne primjećuje se ništa izvještačeno, nategnuto, neskladno, grbavo, usiljeno, lažno.

Kada svojim studentima, u sklopu predavanja o romantizmu, objašnjavam pojam genija služim se najčešće s dva primjera, Maradonom i Mozartom, uz koje se redovito lijepi ta etiketa, piše Nino Raspudić / Večernji list

Prijatelj iz Napulja, danas riječki zet, pričao mi je kako je s ocem gledao sve Maradonine domaće utakmice dok je igrao za Napoli. Isticao je kako se njegova genijalnost u potpunosti mogla shvatiti tek gledajući ga uživo, jer kad imaš pred sobom cijeli teren, zapanjuje kako on u svakom trenutku ima s loptom najbolje moguće rješenje, kao da lopta sama od sebe igra.

Tako prirodno i lako. Upravo ta dva pojma je koristio. Zato je Maradona bio genij u svom poslu, kao što se najčešće taj pojam u klasičnoj glazbi vezivao uz Mozarta jer ga je krasila, barem gledano izvana, iz perspektive slušatelja, nepojmljiva lakoća, kao da se skladba sama od sebe stvara, izvire, razvije, teče dalje.

Teško je, slušajući Mozarta zamisliti da je netko sjedio nad notnim zapisom, promišljao, pomalo zapisivao, križao, znojio se, vraćao nazad dok je to nastajalo, iako je moguće upravo tako i bilo.

On je bio rođen za to, kao što se retrospektivno čini da je Milan Sijerković bio rođen za vremensku prognozu i imao je životnu sreću da se nađe u svome poslu.

To ne znači da iza njegovih priloga nije stajalo puno rada i razmišljanja, već da je na koncu ispadalo kako on samo izađe pred kameru ispred sinoptičke karte i sam od sebe se dogodi, često najbolji tv trenutak tog dana, u neočekivanoj rubrici.

Milan Sijerković ukazivao se nakon Dnevnika, u kojem bismo se obično nagledali puno bitangi, kao decentan gospodin, ne preautoritativan, ali sugestivan. Upućen, školovan meteorolog započinje priču iz perspektive struke, mjerenja, satelitskih snimki, strujanja zračnih fronti, ciklona i anticiklona.

Nešto što se stvara na Atlantiku ili nad Saharom utjecat će na to hoću li prekosutra pokisnuti ili hoće li mi grad stući voćnjak.

S jedne strane ono što se čini sudbinska nepredvidljivost, slijepa Fortuna, što ne ovisi o nama i što ne možemo do kraja proniknuti, pokazuje se ipak djelomično dohvatljivim i spoznajno ukrotivim – možemo mu opisati uzroke, izmjeriti ga dok nastaje i neposredno dok traje.

No, kad apsolviramo prošlost i sadašnjost ulazimo u prostor budućnosti, završava izvještaj počinje prognoza, a tu se karte miješaju, vektori spajaju i nastaju brojne moguće kombinacije koje se vrtoglavo umnažaju kako se povećava broj dana za koje se unaprijed daje prognoza.

No Sijerkovića nije isticalo i činilo legendom to što je iznosio podatke hidrometeorološkog zavoda, a potom i prognozu.

Sve to mogu i meteorološki neškolovane najavljivačice kakve viđamo na komercijalnim televizijama, čiji je referat popraćen napadnim izlaganjem gluteusa, kao bonusa vizualne radosti uz spoznajni užitak znanja o vremenu, što je također legitimno.

Sijerkovićev trenutak koji ga je činio genijalnim u njegovom poslu nastaje iz spoja znanosti, struke uključujući i jasnu svijest o njenim granicama i narodne mudrosti, stoljeća iskustva promatranja vremena destiliranih u izreke poput: “Sveta Kata snijeg na vrata” ili “Ide Kalandora prošlo zime pola, za njom ide sveti Blaž kaže da je laž”. Radi se o jednom drugačijem, organskom, cikličnom poimanju vremena i odnosa prema njemu.

Poslovice o vremenu koje je Sijerković sakupljao, prigodno iznosio i čuvao od zaborava najčešće su vezane uz liturgijsku godinu (Božić rutavac, Uskrs gizdavac), crkveni kalendar, svece i proštenja.

Nose u sebi puno mudrosti, često se pokažu kao točne, ali ne i uvijek, jer bi povremeno sveta Kata došla bez snijega ili bi zima počela ranije pa bi na Kandeloru bila već na izmaku, a sveti Blaž je ne bi opovrgnuo i donio zahlađenje.

Ta izreka o Kandelori i sv. Blažu pogađa bit vremenske prognoze jer već u sebi sadržava antitezu, mogućnost da bude drugačije – prvo tvrdi kako na Svijećnicu, tj. 2. veljače zima (u smislu hladnoće) ulazi u drugu polovicu, dakle, nazire joj se kraj, a onda je sljedećeg dana opovrgava sv. Blaž ili Vlaho, koji unosi protuslovni moment. Pa ti vidi što onda misliti kakvo će vrijeme biti 4. veljače na svetog Eutihija i Izidora opata.

Sijerković je skladno, neprimjetnim šavom spajao znanost i narodnu mudrost. Djelovao je edukativno jer je kroz taj pristup mudrog čovjeka iz susjedstva širio temeljne spoznaje meteorologije, za razliku od strogih, drvenih kolega koji su ostavljali dojam da je riječ o nekom ezoterijskom znanju o izobarama, atmosferskim frontama i strujanjima zraka u gornjim slojevima troposfere, potpuno neshvatljivom običnim smrtnicima, a, s druge strane, davao je dostojanstvo i svijetu narodne mudrosti.

Čini mi se da je većini hrvatskog stanovništva urbaniziranoj u prvoj ili drugoj generaciji harmonično spajanje ta dva svijeta i diskursa bilo posebno važno. Sam Sijerković isticao je kako je kao dijete ribara iz Boke Kotorske slušao puno priča o vremenu jer je ono tim ljudima bilo egzistencijalno važno.

Većini stanovništva danas, osim u ekstremnim uvjetima, to više nije od presudne važnosti, u gradovima prognoza utječe na to hoće li se za vikend moći na izlet i hoće li se sutra do posla moći prošetati u Uggsicama. Ali ljudi svejedno, i dalje jako vole vidjeti kakvo je stanje s vremenom. Kult televizijske vremenske prognoze među starijom populacijom je i dalje postojan.

Polazim od vlastita oca koji unatoč tome što na pametnom telefonu ima precizniju prognozu, iz sata u sat, točno za svoj grad, s postotkom mogućnosti padavina u svaki sat, točnom snagom vjetra pa time i subjektivnog osjećaja temperature, i dalje sa strahopoštovanjem gleda vremensku prognozu nakon Dnevnika. Kaže da tu najmanje lažu.

Odlazak ljudi poput Milana Sijerkovića koji su tako dobro radili svoj posao podsjećanje je koliko u životu neke naizgled male, sporedne stvari, u dnevnoj rutini mogu biti važne, a nismo ih ni svjesni dok traju.

Kao da su tu oduvijek i dobre su same od sebe, bez ičije zasluge. Odlazak tih velikana malih životnih segmenata ne bi valjalo iskoristiti samo za zaključak koji je njegov zemljak Rambo Amadeus izrazio u stihu “Otišo je svak ko valja”, već radije kao poticaj da se osvrnemo oko sebe i vidimo koliko je takvih ljudi, dobrih ili čak genijalnih u svom poslu, još uvijek oko nas i kako upravo na takvima počiva svijet.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari