Pratite nas

Kolumne

HODAK: Nesretni Matko Glunčić nema savršene reference – nije ljevičar!

Objavljeno

na

”Neznalica“ je diplomirao i doktorirao na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, gdje i radi u zvanju docenta. U HNS-misle da ne zadovoljava formalne uvjete za voditelja Ekspertne radne skupine za reformu obrazovanja. Vjerojatno zato jer nije do sada bio ravnatelj ni jedne osnovne škole.

Čitam da su Kinezi plasirali na tržište mobitel s elementima umjetne inteligencije. Vauu… Kako nam grade Pelješki most valjalo bi razmotriti mogućnost da nam pokušaju pomoći da sami, vlastitim snagama, razvijemo našu umjetnu glupost. Obzirom na broj  glupana koji bi mogao asistirati žutima u Lijevoj našoj, izgledi za uspjeh su zaista realni. Gledam naše lijeve TV mreže koje bi Kinezima mogle poslužiti kao polazna baza za još jedno epohalno otkriće. Novi nacionalni junak je Saša iz Rijeke. Motiv Sašinog pohoda i uspon do prve vijesti HTR-a, RTL-a, TV Nove, N1… je bez sumnje human. Mlohava i kilava vladajuća garnitura i njen odnos prema teško bolesnoj djeci je najblaže rečeno skandalozan. Saša možda zna, a možda ni ne zna da je u Domovinskom ratu poginulo nešto preko 400 djece. Možemo samo špekulirati bi li ih toliko poginulo da smo u to tragično vrijeme imali desetak aviona tipa F-16. I ne samo to. Naši tadašnji “Saše“, Račan, Latin, Runjić, Vrhovac i ekipa, neposredno pred agresiju, ispraznili su skladišta Teritorijalne obrane SRH i sve hrvatsko oružje noću transferirali u BiH. Koliko bi od 18.000 poginulih ostalo živo da smo zadržali svoje oružje? Kao npr. Slovenija. Saša, zbog kojeg je Maja Sever povjerovala da je Isus drugi put uskrsnuo, uvjeren je kako je kupnja izraelskih aviona razlog što bolesna djeca nemaju potrebne lijekove. E’ moj Saša!  Tri milijarde kuna progutaju razne nevladine udruge dok kažeš keks! Sad će biti još milijarda godišnje za početnu provedbu IK-e. Gdje su silni milijuni za nove automobile vladajuće oligarhije i državnih firmi…

A novom ljevičarskom proroku, za njegovu auru, bilo je važno ukazati na rastrošnu militarizaciju “klerofašističke“ Lijepe njihove. Gdje je bio Sašin križ kad je Vojo Obersnel spiskao teške milijune na Titov brod Galeb? Zar u Rijeci nema bolesne djece? A možda je ta kupnja aviona samo još jedan jeftini egzibicionizam HDZ-ovaca. K’o će nas napasti… ta idite bre! Svoje ekspanzionističke ratove Hrvati su i tako vodili u Srbiji, BiH, Sloveniji, na Kosovu, u Crnoj Gori i u Buenos Airesu. Poznati smo kao osvajači i militaristi! To je kao da osvajaš Sofiju Loren, a na kraju oženiš  Milku Planinc. Uglavnom, kad apstrahiramo običnu, a kamoli umjetnu glupost Hrvateka, kad bi neki novi Hasanbegović zatvorio pipu Radi i familiji i deložirao ih s Brijuna, očistio HAVC, zahvalio antihrvatskim nevladinim udrugama, vratio GREVIO kući, Vesnu Teršelić ostavio neka ju financira Soroš, te kad bismo sve razne druge sisavce prepustili sebi samima, Lijepa naša riješila bi i pitanje obrane i zdravstva. Crvena Rijeka mogla bi pokupovati sve Titove brodove, jahte, avione, vlakove, sve vile pa i sam Kumrovec preseliti na Učku. A Saša bi mogao, uz pomoć Obersnela, Miletića, Jakovčića i ostalih “crveno-kožaca“ organizirati svake godine za Uskrs štafetu od Rijeke do Zagreba noseći križ na kojem će napokon razapeti klerofašiste, ustašoide, rigidne desničare, tvrdoglave ognjštare, Željku Markić, Ladislava Iličića, Ivu Stiera, Brunu, Zlatka Hasanbegovića, Bujanca, biskupa Košića, Karolinu Vidović Krišto, Željka Glasnovića, mene, Vladimira Šeksa…time da bi u isti čas partija iz Rijeke postavila pitanje “a zašto Šeksa.“

Naš Saša i dalje vjeruje da su pare za kupnju lijekova za djecu misteriozno nestale. Nisu Saša pare nestale, samo su promijenile vlasnika!

U Hrvatskoj ima svega i svačega. Ponajviše javne “humanosti“. Osobito na društvenim mrežama. Otvoriš fejs, a ono razdragano lice susjeda. On zrači zgrčenom dobrotom, a psić malo podvio rep pored toliko sreće. Moja znanica udomila je macu i evo je na fejsu da svima dade do znanja kako veliko srce ima. Iako baš ne ostavlja takav dojam. Dobro, možda je taj dojam samo vizualni lapsus. Možda i nije tako zadrta kako izgleda. Ono što me tješi je to što ima jako puno dobrih ljudi kojima nije do PR-a na fejsu. Recimo, moj prijatelj Zdenko Šimunović nedavno je udomio pola janjeta. Dobar čovjek. Iskreno voli janjce i ne pada mu na pamet da se zbog toga slika na fejsu, twitteru. Po ljeti na Braču Zdenko udomi jedno manje stado janjaca, ali se ne hvali po društvenim mrežama.

Kako će Istanbulka pomoći ženama kad je neki tip stavio na svoj fejs-status ovu grozotu: ”Tražim ženu”. Javilo mi se 150 muškaraca koji kažu: ”Uzmi moju!“

Evo ni američki odvjetnik hrvatskih korijena Luka Mišetić nije odolio facebooku i twitteru. Uspješni branitelj Ante Gotovine komentira na društvenim mrežama vijest agencije Associated Press koja je predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović proglasila pripadnicom “ekstremne desnice“. Što se sad Luka reklamira objašnjavajući nešto što svi znamo. Osobito to zna Associated Press odnosno agencijski alter ego Dušan Stojanović, autor teksta. Dule je poslao “ekskluzivu“ iz Zagreba. Vjerojatno ste vidjeli na “našim“ televizijama i njihovim dnevnicima zaprepaštena lica voditelja. Bože! Što jedna ugledna svjetska agencija dere po KGK? To u stvari “dere“ naš Dule Stojanović i njegovi prijatelji koji nikako ne mogu preboljeti 5. kolovoza 1995.g. A jako je teško, skoro nemoguće, uredničkoj eliti provjeriti otkud dolaze te zlonamjerne i priglupe vijesti. Ubuduće, kad nam recimo srpske Novosti žele poručiti da smo ustaška država to će nam javiti preko Reutersa iz Londona. Vlasnici Thompson Reuters Corporation prenose novosti na engleskom, francuskom, arapskom, španjolskom, njemačkom, talijanskom, portugalskom, ruskom, japanskom, korejskom, urdi, kineskom i srpskom jeziku. Za hrvatski je zadužen vjerojatno Dule Stojanović. S time smo čak imali i sreće. Umjesto Duleta dopisnik je mogao biti recimo Dragec, Zvonimir, Carlos Pilsel ili Boris Vlašić. Ne damo zato mi našeg Duleta. Velika je sreća imati društvene mreže. Kad bi morali povjerovati u sve što nam plasiraju HRT, RTL, N1 i ostale “agencije“ počeli bi vjerovati da su Franjo Tuđman i Kralj Zvonimir zajedno u kolovozu 1995.g. počinili genocid nad hrabrim “oslobodiocima“ u glavnom gradu SAO Krajine Kninu. Ljevičari su ne samo potpuno ovladali medijskom scenom u RH nego su se, kao prava medijska “peta kolona“, dokopali i svih ili skoro svih dopisničkih mjesta “inostranoj štampi“. No, to je zaista problem organiziranosti naše države. Jedan smo rat dobili zahvaljujuću hrabrosti naših branitelja, a drugi smo izgubili isključivo zbog naše političke gluposti.

Oscar Wilde je, kao i Lav Trocki, jako cijenio novinare. Zato je i napisao: ”Novinarstvo je laganje za mjesečnu plaću.“

Indeks misli da je Matko Glunčić neznalica. Slično misli i Telegram. ”Neznalica“ je diplomirao i doktorirao na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, gdje i radi u zvanju docenta. U HNS-misle da ne zadovoljava formalne uvjete za voditelja Ekspertne radne skupine za reformu obrazovanja. Vjerojatno zato jer nije do sada bio ravnatelj ni jedne osnovne škole. HNS je, zahvaljujući Vrdoljaku, ušao u Vladu jer mu je bilo jako stalo da se mi Balkanci napokon obrazujemo. Koliko misle ozbiljno pokazali su čim su za konzula u SAD-u predložili čovjeka sa srednjom cestovnom školom. To je barem za sada stopirala “konzervativna desničarka“ KGK. Nesretni Matko Glunčić, kojeg ministrica za razliku od Bore Jokića ne žali, na legalnom je natječaju dobio najviše bodova. Čak četiri stotine! Doduše, ni Matko nema baš savršene reference. Recimo, nije ljevičar. Što je svakako za osudu. Naime, ide neprovjerena glasina da se Matko do sada nije javno izjasnio o Thomsonovoj pjesmi “Lijepa li si“.
Ivo Goldstein je, uvijek budan, odmah prokužio da ta pjesma podilazi “secesionističkim težnjama hercegovačkih Hrvata“. Dragi Ivo je inače kandidat za novog veleposlanika RH u Izraelu. Dobro da su “stare kante“ već kupljene dok mladi i nabrijani Goldstein nije stigao u Tel Aviv-Yafo jer bi inače naš Ivo, kao i njegov imenjak, iznio Židovima istinu o “ustaškoj“ zmiji koja i dalje gmiže Lijevom našom. Obzirom da je Predsjednicu RH u Jutarnjem usporedio sa Slobodanom Miloševićem treba se nadati da Goldstein, s Titovom bistom u diplomatskoj prtljazi, neće tako skoro u Jeruzalem. Što baš i ne bi bila tako loša varijanta… Naime, “budući“ veleposlanik zamjera KGK spominjanje orijunaša. Jadna, misli Ivo, ne zna da je orijuna prestala postojati 1929.g. Što znači da su dalmatinski orjunaši u Dražinom selu Ba, za vrijeme Drugog svjetskog rata, boravili neslužbeno i da su se samo neslužbeno borili na strani četnika. Jedino kad su sredinom 1944.g. prelazili masovno u partizane, to je bilo službeno. Cinični “klerofašist“ Marcel Holjevac bezuspješno pokušava ismijati “dragog“ Ivu pa predlaže na fejsu “da MPT Bojnu Čavoglave izvodi tako da na početku vikne: “Za kralja i otadžbinu“ ili “Sprem’te se sprem’te četnici“ umjesto ZDS…“ Pragmatična ideja. Tada bi Thompson sigurno mogao pjevati u Kostreni, Istri, u Pulskoj areni itd. Ujedno bi snizio tlak Goldsteinu i Markovini, Pofuku, Vlašiću, a Anki Mrak bi pao mrak s očiju. Tada bi orijunaši, koji ne postoje od 1929.g, mogli mirno roktati: “Tamo daleko beše moje selo malo…“ ili tako nekako. Tipična ”kognitivna disonanca” kad se tvrdi jedno, a radi se nešto potpuno suprotno. Goldstein je verbalno pun liberalne demokracije, ekstremno tolerantan, ali “poludi“ kad čuje “ekstremno“ ustašoidnu “Lijepa li si..“

Psihičku nelagodu izazvanu kognitivnom disonancom doživio je i “mladi lav“ SDP-a Bojan Glavašević. Rječnikom iz mračnih pedesetih Bojan je demaskirao čitav niz “domaćih izdajnika“, “stranih plaćenika“, ”radikalnih vjerskih skupina” koje se financiraju našim novcem, a šire vjersku mržnju. I sad zamislite apstraktnu situaciju: Bojan Glavašević, Ivo Goldstein, Dragan Markovina, Mate Kapović, blaga i dobra Anka zvana Mrak, Ante Tomić (koji je ovih dana nepravomoćno osuđen u Splitu zbog vrijeđanja mog klijenta Duška Mucala) probude se jedno jutro, zijevnu, otvore radio Laganini… i saznaju da su Glavašević, Goldstein, Tomić, Sabina Glasovac i bračni par iz “Pametno“ preko noći preuzeli vlast u RH… Siguran sam da bi tada odmah Dujmović, Ljubić, Raspudić, Ristić, Starešina, Šola, Hitrec, Bujanec, Ivkošić, Holjevac, Jure Zovko… preko noći nestali u većem mraku od onog Anke Taritaš. Mene ne bi dirali s obzirom na slabašnu kvalitetu moje kolumne. Isplatilo bi im se objavljivanje “Lijeve naše“ kao čvrsti dokaz desničarskog antitalenta. Kad sam već zapeo s kognitivnom disonancom, sve mislim da to sve skupa i ne bi bilo tako loše. Naravno, pod uvjetom da se mene ne bi diralo.

Prodavači izvorske vode u Slavonskom Brodu oštro demantiraju zlobne priče da oni svoje boce izvorske vode pune vodom iz gradskog vodovoda… Ili bećarac: mala moja, popila benzina, pila vodu u Slavonskom Brodu.

Čitam: “Policija nakon 27 godina otkrila tko je ubio Nicolliera”. Ne mogu vjerovati. Koja brzina. Još pred tri i pol godine u jednoj svojoj kolumni napisao sam da je Michela Nicolliera, legendarnog Vukovarskog branitelja, ubio Spasoje Petković zvani Štuka. Moji klijenti iz Stožera za obranu hrvatskog Vukovara znali su čak i adresu ubojice i ratnog zločinca. I sve su te podatke, po njihovim riječima, dali policiji. No, policija je imala previše posla s progonom branitelja za skidanje Štukinih ćiriličnih ploča pa je sretni Štuka tek ovih dana došao na red. Jedno se govori, a drugo se radi.…već znate što mislim. Ne znam tko je napisao da je Hrvatska pravno retardirana zemlja. Očito neki zatucani desničar u svojoj kolumni.

Ako nam ne ide u pravosuđu ide nam u drvnoj industriji. Ovih dana u Gospiću je zaključeno da nam male pilane propadaju jer se projekt ”na svako drvo – jedna pilana” pokazao kao nerentabilan.

Čitam na fejsu: “Kažu da u Kostreni Thompsonu ne daju pjevati… U vrijeme rata iz Šida su mi došle rođakinje i pričale kako je Neda Ukraden svojim pjesmama ispraćala tenkove koji su odlazili na Hrvatsku. Danas Neda pjeva u serijalu diljem “Lijepe naše“, hvale je i veličaju svi hrvatski mediji… ali istodobno se jednom Hrvatu brani da pjeva u Hrvatskoj. E, moj narode!!!????

“Prvi znak ljudske gluposti je potpuno odsustvo stida“ rekao je Sigmund Freud. K’o da su mu Hrvati služili kao pokusni kunići za njegovu psihoanalizu.

Zvonimir Hodak/7Dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: Tokmak novinarstvo Aleksandra Stankovića

Objavljeno

na

Objavio

Pupavičasta drskost ili simodubaićevska stilska brčinasta umotvorina

Notorno je komentirati Pupovca, a još notornije njegovo “gostovanje” u emisiji Aleksandra Stankovića “Nedjeljom u 2”. Jer, Pupovac odavno radi svoj posao, a bit toga posla je unutar Hrvatske potvrđivati i ponavljati ono što je Vučić rekao, ne jednom, da je Hrvatska danas preslik nacističke Njemačke. I ponovo je to Pupovac neizravno rekao izbjegavajući izravan odgovor je li Vučić imao pravo s tom konstatacijom, navodeći “historijski egzodus tristo  tisuća Srba”. Notorno je to ponavljati zbog toga što je to Pupovac rekao i nakon povratka iz Bačke Palanke, i tada namjerno jedva prikriveno, notorno je zato što to piše u “Anatomiji fašizma” Roberta Paxtona koju su recenzirali parapupovci i paravučići Cipek i Jakovina, te mnogi drugi s državnih i paradržavnih pozicija, pred zamrznutom Hrvatskom. I vlada li vlada Pupovac s inkluzivnim Plenkovićem, Jandrokovićem, Kuščevićem, Božinovićem ili Medvedom i Anušićem, prvim od zadnje dvojce, jer poziva na djelovanje institucija koje generiraju probleme, pred drugim ponajprije zbog žestokoga predstavljanja tjekom zadnje predizborne kampanje – kao čvrstog oslonca nacionalne Hrvatske.

Kakav li je to onda meki oslonac?

Iako je notorno odavno ukazivati na sramotno dno HRT-a, s obzirom na epohalne krivotvorine, valja to ponovo i ovaj put uraditi.

Prvo, nisam slučajno pod  navodnike  stavio Pupovčevo “gostovanje”, jer koncept emisije, način razvoja pitanja, podtema, prilozi, šutnja na nevjerojatne laži, koje je Pupovac iznosio u scenskom monologu, isticanje Pupovčevih nepoznatih “zasluga”, a zanemarivanje dokazanih teških kleveta protiv hrvatskoga naroda devedesetih godina, te besramno obavještajno licitiranje sa sudbinom dr Šretera, koje je prokazao Slavko Degoricija godinama unazad, jasno ukazuje da se u ovome slučaju ne radi ni o kakvom gostovanju, nego o uvježbanom scenskom igrokazu čovjeka koji je došao doma, zavalio se u svoju fotelju i radi doslovno što god hoće, pred poslugom koju plaća ili čiji status izravno ovisi od njegovoga prijekoga pogleda. Točno tako je djelovao odnos između Stankovića, a time i HRT-a i Pupovca danas.

To što smo mogli gledali teška je zlouporaba, i države i medija.

Drugo, Stanković je ponovo, po tko zna koji put, demonstrirao neznanje na granici groteske. Mnogi će reći da je njegov pokušaj kandidiranja “suvislih” pitanja konstatacija o stvarnoj definiciji domoljublja, pupavičasta drskost ili simodubaićevska stilska brčinasta umotvorina, namjerna podvala i pokušaj umjetne relativizacije svih pojmova iz riznice simboličkih svetinja naroda, ali ne radi se o tome.

To rade pametniji od njega.

A Stankovića i slične dovode blamirati se.

A njima drago.

Stanković je ponovo, a to je već notorno, pokazao slonovsku intelektualnu tankoćudnost,  totalno neznanje i rigidnu neukost, navodeći “porezno domoljublje” kao stožernicu te civilizacijske  svetinje, pa, iako to u Hrvatskoj ima prizvuk kampanjske groteske namjernoga antihrvatskoga stvaranja javnoga terminološkog kaosa, prilično je sigurno da on i slični tako misle. Jednostavno, on i govorom tijela, tonalitetom i riječju pokazuje da misli da je plaćanje poreza – izraz domoljublja.

E, to je problem HRT-a.

Reći ćete, a što si sad rekao novo?

Istina, ništa dijagnostički.

No, s obzirom na količnu “domoljubnoga plaćanja” i tereta na grbači milijuna hrvatskih ljudi, valja to ne-novo ponavljati, ne bi li ljudima konačno prekipjelo. Davati tolike novce, a radi se godišnje o oko milijardu i tristo milijuna kuna, tipovima čija stručnost doseže priču o poreznom domoljublju, isto je kao pozvati razbijača kamenih blokova teškim čekićima, poznatijim kao tokmacima, da vam sredi računalni program. Tokmakom.

To novinarstvo se zato treba nazivati – tokmačenje.

Stanković, koji se, ako me pamćenje služi, afirmirao među stotinama svojih gostiju u emisiji i pred njihovom najbližom rodbinom, i kao haiku pjesnik, kao onaj Gregurovićev zetina u “Što je muškarac bez brkova” da mu bude usporedba lakša, očito je – ljubav drži nasiljem, voljeti drži ekvivalentom moranja. Na stranu to što je degutantno da netko tko je o porezima pozvan jedino trošiti ih po načelu tokmaka u računalnom programu, jer Stanković nikada lipe nije zaradio izvan prisilno naplaćenih novaca koji su ekvivalent poreza, za kvalitetu znanja rada od koje bi i kokoš posve sigurno postala jalova da je prisiljena redovito konzumirati njegove informativne i intelektualne usluge, zbog tolike neukosti trebao bi se sramiti i netko tko nikada nije vidio dana škole. Koliko god mu pozicija bila zagarantirana, sustav stabilan, vlast inkluzivna i centrirana, i koliko god djelovalo da je poredak neuništiv.

Bilo je takvih poredaka tjekom povijesti previše za dobar želudac, ali malo je bilo čak i u njima tipova koji su se rado javno blamirali. To se uvijek prepuštalo – klaunovima i dvorskim ludama.

Čak i u takvoj neumnosti kakvu simbolizira komunističko-partizanski režim iz prvih dana.

Naime, i navjeće političke partizanine nakon II. svjetskog rata pokušavale su bar sklepati kakvu takvu pametnu riječ i izbjegavati usprkos puškama u ruci blamažu među prestrašenim ljudima, kojima su se obraćali. Koliko sam slušao, a slušao sam puno toga o tim vremenima, nikada nisam čuo da se netko usudio ljubav poistovjećivati s moranjem ili prisilom.

To se oduvijek, čak i u posve rigidnim režimima nazivalo silovanjem.

Moglo je biti dopušteno onima na vlasti, ali su i oni izbjegavali hvaliti se silovanjem, nastojeći bar se predstaviti umilnije i humanije. I umnije.

Aaleksandar Stanković upravo silovanje propovjeda kao uzor svoje učenosti i znanja.

Zato mu je posve logično reći da je plaćanje poreza izraz domoljublja.

Porez je svugdje u svijetu i od kada je svijeta, obveza, koju jamči država prisilom. Po Stankovićevoj logici svi ljudi koji su kroz stoljeća plaćali porez Osmanlijama, Austro-ugarskoj monarhiji, Talijanima, Mlečanima, Francuzima, Srbiji i kralju, komunističkom režimu – bili su samo takvi, uzorni domoljubi. Čisti uzori odanosti tim režimima i okupatorima.

Kao što su po istoj mantri sve silovane žene bile ljubavnice silovateljima.

S većim ili manjim posljedicama.

Kako sam rekao, notorno bi bilo komentirati emisiju Stankovića i Pupovca, notorno je dodatno ukazivati na srozani HRT, jer teško da ima dna ispod ovoga što demonstriraju godinama, i mjesecima u zadnje vrijeme pogotovo, ali – valja ukazati na mantru o silovanju kao ljubavi, na idiotizam bez premca, kako bi ljudi koji plaćaju i trpe, imali cjelovitu viziju na kojoj razini je taj besramni primitivizam, te kako bi se i zadnji element respekta prema “službenim facama” zbog naslijeđenoga defanzivnoga odnosa i prisilnog respekta prema svemu državnome – potpuno urušio u pamćenju hrvatskoga naroda suočenoga s tim svinjarijama.

Suočavajući se s tim eksponentima, a suočavanje je neminovno radi higijene hrvatskoga društva i zaštite elementarne ljudskosti, valja znati da su današnji navodni i stvarni moćnici, službene face – neuki, neznalice, obični državni nasilnici, neusporedivo primitivni i intelektualno zapušteni, zvali se javni ili nejavni serviseri, te da ne zavrijeđuju respekta koliko crno ispod nokta.

Lakše je onda izgraditi odnos i znati kako dalje prema njima.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Pupovac u NU2: ‘Lojalnost se najviše iskušava u kriznim vremenima’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Bernardića ne ruše partijski drugovi nego YUTA

Objavljeno

na

Objavio

Ne ruše Davora Bernardića partijski aktivisti, svi ti “hajdaši i dončići” redom i na preskok usijane boljševičke glave, “ušutkani stazići i drčni marasi”, “krezubi Arsen Bauk i Slovenac Obersnel” – nije riječ o partijskim frakcijskim sukobima niti ga u tom žalosnom igrokazu doista brani partijski brončani odljevak Zlatko Komadina.

I Rajko Ostojić je posve mala i nevažna faca iz sjene koja čak i pod političkim reflektorima izgleda jadno i nemoćno. Sve je to samo smišljena predstava s hrpom jadnika na jednoj ili drugoj strani u režiji i po scenariju pravih partijskih tajkuna, onih što udbinim novcem na inozemnnim računima doista upravljaju SDP-om, a za vrijeme Ivice Račana i Zorana Milanovića uz svesrdnu potčinjenost Stjepana Mesića i Ive Josipovića bili su potvrdili svoj status gospodara Hrvatske. Ni pod Andrejom Plenkovićem im uopće ne ide tako loše.

Vladarima partijskog novca, izvučenog u vrijeme bivše države na inozemne račune, se u studenom 2016. dogodio Davor Bernardić i od tada ga pokušavaju srušiti. Zadaću je dobio gubitnik unutarpatijskih izbora čuveni ljubitelj Sutjeske i Tjentišta, Ranko Ostojić, ali bez većih uspjeha.

No nije Bero prvi takav slučaj; Partiji se prije toliko godina, točnije u lipnju 2007., dogodio i Zoran Milanović, ali je Partija uspjela Zokiju podmetnuti Ranka Ostojića za Ministra unutarnjih pitanja i potpredsjednika Partije i Slavka Linića za ministra finacija – a njih dvojica dobro su upućeni u „partijsku omertu“ o novcu, partijskom novcu na inozemnim računima. Izborna unutarstranačka demokracija dvaput je uzastopce dovela na čelo Partije ljude koji nisu bili dio zločinačke udbaške organizacije poznate pod imenom YUTA i upaljen je crveni (nego kakav) partijski alarm.

Na Beru se otvoreno i žestoko okomila YUTA, organizirana zločinačka organizacija Titine Jugoslavije, svi oni koji su partijskim novcem, tj. državnom pljačkom na računima off-shore kompanija sklanjali velike sume novca. Procjenjuje se svake godine na račune takvih off-shore kompanja sklanjalo deset posto BDP bivše Jugoslavije, i tako godinama. Riječ je o desecima milijarda ondašnjih US dolara. To je novac od državnog šverca droge: heroina i konoplje (Alkaloid Skopje i Droga Portorož), šverca naoružanja Nesvrstanima preko raznoraznih „Genexa“, „Inexa“, „Jugometala“, „Astre“ slovenskog „Smelta“ „Privredne banke“ a velikim velikim djelom i kroz INA-u. Zato velika povika na MOL, jer INA više nije partijska “kasica-prasica”.

U tom „poslu“ sudjelovala su i jugoslavenska, tj. hrvatska brodogradilišta, s tim su poslom ispumpavanja novca nastavila i u samostalnoj Republici Hrvatskoj. To je razlog zašto Danko Končar želi biti strateški partner Uljanika i 3. maja – želi uništiti dokumente takvog načina „poslovanja“.

YUTA je tim novcem krenula u privatizaciju najvrednije hrvatske imovine bilo da se radi o tvrtkama ili nekretninama ili hrvatskim bankama. Bezvrijedni dio privatizacije, onaj oslonjen na poslovanje s SSSR-om, ostavili su HDZ-ovim novopečenim tajkunima. Tipičan primjer je razvikani Miroslav Kutle, a sve s namjerom da bi se ljevičarski mediji mogli iživljavati na lošoj hrvatskoj privatizaciji i pretvorbi, i za to prozivati HDZ i Franja Tuđmana. YUTA-in novac na inozemnim računima netaknut je preživio Domovinski rat. Bitna sastavnica YUTA-e je i HRT, uvijek Radio televizija Zagreb, i danas partijski bastion, predvodnik ljevičarsko-komunističkih medija.

Lista „odabranih i zakletih“, jamaca tvrdog partijskog kontinuiteta nije dugačka, uvijek je to bila mala skupina, ali se svodi na provjerene „skojevce“ drugog naraštaja, generalske sinove i na nekolicinu udbaško-partijskih osoba od najvećeg povjerenja.

Sve su to poznata javna imena pripadnika “duboke države” koja se u privatizaciji i hrvatskim vladama sa svojim mrežama pouzdanika pojavljuju od samog početka suverene i samostalne Republike Hrvatske, zapravo koju godinu prije – od Markovićeve privatizacije: Goran Štrok, Emil Tedesci, Vanja Špiljak, Davor Štern, Anto Nobilo, Slavko Linić, Danko Končar, Franjo Gregurić… neizostavni Božo Prka i Franjo Luković, i da se ne nabraja. Njihove su banke, ministarstva, uprave, a nakon privatizacije i najzdraviji komadi hrvatskog gospodarstva.

Naravno tu je i politički i imovinski vlasnik Istre i Končarov lokalni zakrilnik, Ivan Jakovčić, koji upravo gostuje kao predavač na „Međunarodnom institutu za bliskoistočne i balkanske studije“ (IFIMES) u Ljubljani s temom „Zapadni Balkan i europske integracije“. On kao iskusni europski parlamentarac tlapit će o zapadnom Balkanu, ali o svom položaju „don Jakovcicha“ u kriminalnoj organizaciji IDS-a vjerojatno neće spomenuti.

YUTA je neprikosnoveni gospodari situacije u SDP-u, po njenom je nalogu Milorad Pupovac shvatio da je najbolje vezati konja tamo gdje ti gazda kaže. U tom kontekstu treba promatrati i kooptiranje HNS-a u Plenkovićevu vladu, jer nije bila u pitanju izdaja dotadašnjeg koalicijskog partnera nego je iz YUTA-e stigao takav naputak.

Zato nije bilo dovoljno pustiti niz vodu Davora Bernardića; samo ga sramotno umočiti u katram i uvaljati u perje, već ga je trebalo onako zaplotinički, komunistički smjeniti i SDP prepustiti provjerenom kadru kontinuiteta, streljnikovu poput Ranka Ostojića, koji je čovjek YUTA-ina povjerenja i kontinuiteta. Ili pak ostatke partijskih ostataka predati klaunovima poput Gordana Marasa i SDP prepustiti povijesti?

Partijski novac je već dobro opran i još bolje sklonjen, tragovi udbaškog novca pometeni i staru majku Partiju treba pospremiti u ropotarnicu prošlosti, jer im ovako „demokratiziranog“ unutarpartijskog izbora ne jamči kontinuitet. Mogao bi se Partiji u budućnosti dogoditi neki novi Bero. Jer Davor Bernardić sigurno nije ništa znao o milijardskim količinama kuvajtskih dinara sklonjenih u Jugoslaviji na pranje nakon invazije Iraka na Kuvajt u kolovozu 1990. kao ni o tiskanju kuvajtskih dinara na Topčidaru originalnim klišejima iz Kuvajtske emisione banke. To je tada bila YUTA-ina operacija pod vodstvom Anta Markovića, tada predsjednika SIV-a, i njegove desne ruke Budimira Lončara. Davor Bernardić je, istina, na čelu Partije, ali nije bio niti je do sada upućen u bitne stvari i zato je postao i te kako opasan.

Na hrvatsku političku scenu došle su nove kulise kao mogući zakrilnici starih grijehova. Umjesto prije popularnih yugohrvata, npr. HNS-a i „reformiranih“ HDZ-ovaca, sada u glavnoj ulozi na hrvatskoj političkoj sceni nastupaju eurohrvati. To je razlog zašto u Hrvatskoj (i svim bivšim republikama) nije učinjena lustracija, jer bi YUTA i njezini pouzdanici bili maknuti s javnog prostora i ne bi mogli držati Republiku Hrvatsku kao taoca svojih osobnih planova.

Davora Bernardića se pokušava smjeniti kako bi prestala pitanja ne samo gdje je udbaško-partijski novac na inozemnim računima i tko je njegov ključar, nego gdje je partijsko zlato te kako je završila i u čijim je rukama ogromna partijska imovina, ovdje u Hrvatskoj?

Jugoslavija je na neki način napravila sukcesiju s bivšim republikama a danas suverenim državama, ali YUTA kao jugoslavenska krim-tvorevina nije između sebe napravila sukcesiju, isto kao ni Partija. Drugovi se još nisu dokraja dogovorili, čekaju tzv. regijon.

U Sloveniji kompletno gospodarstvo, pogotovo onaj „uspješno“ privatizirani dio, kontrolira YUTA, na njenom je čelu Milan Kučan. YUTA-ni pouzdanici iz svih bivših republika nisu definitivno podijelili plijen, drže se one da „vrana vrani ne kopa oči“ i odgađaju osjećajući uzajamnu privrženost i zajedništvo u kriminalu. Nadaju se da bi koroz tzv. regijon obnovili svoje stare aktivnosti i ojačali negdašnju mrežu.

SDP, HNS i HDZ svojim postupcima često pokažu da su zapravo spojne posude, pogotovo od dolaska na stranačku i državnu vlast Andreja Plenkovića. Pod nadzorom YUTA-e bratstvo i jedinstvo partijskih političkih opcija, koje pod izlikom „Bruxelles tako traži“, želi drmati hrvatskom dogovornom ekonomijom, naravno po uvjetom da su upravo oni ti koji kontroliraju i dogovaraju cijeli sustav dogovorene ekonomije. To je razlog zašto u Hrvatskoj nema pravih privatnih investicija (bez državnih jamstva) – jednostavno se ne uklapaju u dogovornu ekonomiju i zato dolazak inozemnog suverenog privatnog kapitala hrvatska država na svaki način opstruira. Na isti je način lakše pritisnuti hrvatskog reprezentativca Dejana Lovrena, nego pravosuđu dati nalog da se ozbiljno pozabavi srpsko-srbijanskim zločinima za vrijeme Domovinskog rata.

Na koncu, nije Davor Brnardić nikakav političar od formata, čak ni za ovu „čaršijsku“ Hrvatsku i urušeni SDP, ali nije se dao i ne želi se podvrgnuti pritiscima YUTA-e. I to je njegov jedini i najveći “grijeh”. Bero nije pristajao na krstarenje atraktivnom, četrdeset matara dugačkom, jahtom „Follow me 5“ stalno vezanoj u riječkoj luci: YUTA-inom jahtom koja se vodi na ime Herberta Palfingera, ali su se neki SDP-ovi ministri i ugledni „simpatizeri“ godinama izmjenjivali kao njezini gosti.

L. C./HRsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari