Pratite nas

Kolumne

HODAK: Ni traga smrdljivoj ‘političkoj korektnosti’ kod Penave

Objavljeno

na

Lijepu našu trenutno je “utoplio“ Indian summer ili ”bablje ljeto”, kako to mi kažemo. Kada bi se vremenska temperatura transformirala u dnevno-političku, ona bi u ovom trenutku iznosila najmanje plus 50 u hladu.

HDZ-ovci, pet jedva punoljetnih i dva maloljetnika siluju po Zadru – “gradu slučaju“. Zagrijanu temperaturu ovim ekscesom naglo je spustila Veljača iako smo tek u listopadu. Naša Veljača odmah je pogodila u sridu. “Ne smijemo zaboraviti da je Zadar grad-slučaj i da je to nasljeđe HDZ-ove vladavine koja je prešutno glorificirala nasilje svih kategorija, a mi se čudimo što to djeca rade“.

Za napomenuti je da progresivna Jelena, kad je bubnula ovu glupost godine, nije stajala i naslikavala se uz Plenkija, reklamno se smješkajući. A on je, za one potpuno apolitične kao što je Veljača, predsjednik “HDZ-ove vladavine koja glorificira nasilje svih kategorija“. Naša Roza Luksemburg odnosno Jelena Veljača voli skočiti svako malo iz slobodarskog Beograda među zagrebačke “urođenike“ i podučiti ih što je prava balkanska demokracija.

Dakle, dana 19. listopada ove godine na Tomislavovom trgu, ispod mog prozora, skupila se gomilica, tvrde oko 7000 znatiželjnika!!? Tu policija nije revidirala broj “revolucionara“ na realnih ni tisuću. Policijsko “brojanje“ se primjenjuje samo kad se okupljaju klerofašisti, rigidni desničari i katotalibani.

Šteta što i ovaj puta nije došao premijer da na licu mjesta vidi što mu stranka radi u Zadru i s kime se naslikava. Dok su organizatori pjevali borbene pjesme i vikali kroz razglase od kojih su se tresla sva okolna stakla na zgradama, HDZ-ovi silovatelji, punoljetni i maloljetni, već su u ”buksi”.

Pri tome se organizatori ovog prosvjeda nisu ni za trenutak upitali kako se osjeća djevojčica koju iz dana u dan kirurškim skalpelom seciraju portali, novine i društvene mreže. Nakon toga će je godinama (dok traje postupak) još gore secirati pravosudni sustav. Što njeni roditelji kažu na tu “medvjeđu“ uslugu njihovoj kćeri?

Ovaj ružni i nedopustivi događaj ljevičari su dočekali kao pravi dar s neba. Oni bi odmah uzeli pravdu u svoje ruke i riješili to po kratkom postupku. Jelena, kao vrsna pravnica, traži od DORH-a da delegira neki drugi sud umjesto zadarskog iako bi bio presedan da DORH o tome odlučuje. Drugi su vikali kako još treba postrožiti Kazneni zakon itd.

Cijelo vrijeme te ljevičarske histerije nitko od njih nije imao blagog pojma što stoji u sudskom spisu. Ivanka Toma, pišući o toj temi, oprezno se pita: “Možda je sudac napravio strahovitu grešku što osumnjičenike nije odmah pritvorio, no moguće je i da nije“.

Naravno, svi mi znamo tko vlada Zadrom. Međutim, da je kojim slučajem u Zadru gradonačelnik Krešo Beljak, tada bi situacija u Zadru bila sveta i čista kao da je riječ o Lurdu, Fatimi ili Vatikanu.

Uzmimo primjer jednog grada u kojem HDZ-ovci ne igraju u glavnoj ulozi već su samo na rezervnoj klupi. Recimo, Čakovec. To je za ljevičare sigurno grad uzor u kojem nema HDZ-ovih rigidnih desničara, ustaških zmija, Arbanasa… Za njih Zoran Šprajc ne može ex catedra tvrditi da je povod ovom događaju “katotalibanski“ mentalitet koji takova nedjela podržava i potiče jer su sastavnicom našeg svjetonazora čija je temeljna značajka “šerijatski zakon“. Amen…

Rekli smo Čakovec. Varaždin je blizu, a i tamo HDZ visi. Naslov u Jutarnjem: “Policija spriječila bombaški napad u Varaždinu..“. Privedeno osam osoba itd. U Čakovcu se sudi sestri za ubojstvo sestre; predsjednicu Teniskog saveza Hrvatske plaćeni atentator dva puta je pokušao ubiti zajedno s dvoje djece u autu. U dvorište njene sestre bačena je bomba.

Lokalni moćnik koji je sve organizirao, kad je čuo da je policija plaćenog ubojicu uhitila, došao je pred prozore njene kuće i ubio se iz pištolja jer je svjestan da će ga plaćenik odati na sudu. Pada presuda od 5,5 godina. Plaćenik iz zatvora prijeti sutkinji koja ga je osudila.

Ona o tome obavještava policiju i DORH, ali nitko ne mrda prstom. Vrhovni sud uvažava žalbu atentatora koji izlazi na slobodu. Na ponovnom suđenju izjavljuje da zarađuje oko 800 kuna mjesečno, a brane ga dva odvjetnička ureda iz Zagreba i Varaždina. Vjerojatno pro bono…! Sud ga oslobađa optužbe jer je izjavio da je bio blizak s lokalnim moćnikom pa mu je često čistio oružje te su se tako njegovi otisci našli na oružju iz koga je pucano na žrtvu i djecu.

Pazite, sve se ovo događa u gradu u kojem HDZ nije uspio “prešutno glorificirati nasilje svih kategorija…“. Da ne spominjemo popularnu pjesmu “arivederči Romi“ koji malo pucaju, malo ulijeću u kafiće s autom oko 40 km/h… Naravno, slučaj predsjednice TSH nije za naše lijeve medije atraktivan. Jedva je o tome jednom nešto Jutarnji napisao.

Dakle, iz ovoga slijedi kako je silovateljima, ubojicama, lijevim prevarantima, bleferima i svim drugim vrstama nasilnika potpuno svejedno tko vlada kojim gradom. To je važno samo lijevim narikačama koje žive od javnih prosvjeda.

Međutim, ni jednoj toj lijevoj narikači nikada nije palo na pamet organizirati “spontani“ protest za one žene koje su bile silovane u Vukovaru i po istočnoj Slavoniji, a koje svakodnevno susreću svoje brkate i bradate silovatelje. Ta silovanja i ti zločini sad se zovu “oružana pobuna“. Zbog njihovog neprocesuiranja bio je pred godinu dana veliki protest u Vukovaru. Nagradno pitanje: je li itko tamo vidio Jelenu Veljaču, novinare Indexa, Novog lista… ili druge pripadnike lijeve medijske falange?

Mnogi hrvatski ljevičari me sve više podsjećaju na golubove. Ima ih puno, ne služe ničemu, a prije nego odu sve zaseru.

Sergej Županić u Expressu nas “obaveštava“: “Ratuju zbog ćirilice, a ne znaju ni svoje pismo“. Bravo serjoža Županić!!! Malo si zaostao u razvoju. Disfunkcionalan si! Hrvati su davno dobili rat protiv ćirilice – još 5. kolovoza neke godine.

Ni traga smrdljivoj “političkoj korektnosti” kod Penave

Ovih dana u Zagrebu su počeli “Dani srpske kulture“. Dobra prilika da nas netko od komšija poduči kako koristiti hrvatsko pismo. Tim povodom izdana je i posebna knjiga o srpskoj kulturi.

Na sjednici vukovarskog gradskog Vijeća SDSS-ov vijećnik Srđan Kolar predao je Penavi statut grada na ćirilici uz natpis na latinici “Da se bolje razumijemo“. Penavin zamjenik je statut bacio na pod. Indeks.hr je odmah “shvatio“ i napisao: “Penava divlja u Vukovaru”. Evo tog “divljanja“ kad Penava kaže: “Vaši su uzori četničke šubare i spomenici koji okružuju ovaj grad. Zanima vas ono što niste uspjeli 1991.g. tj. uvesti ćirilicu u ovaj grad. Silovane žene vas ne zanimaju.

Ako bude trebalo, protiv velikosrpske agresije jučer, danas, sutra, svim sredstvima“. Još od Tuđmana nitko nije bio toliko jasan, direktan i politički pragmatičan kao Penava. Ni traga smrdljivoj “političkoj korektnosti“. Na kraju je dodao: “Ovo smatram činom agresije o kojoj sam pričao, a koja dolazi u režiji Srpskog narodnog vijeća, Milorada Pupovca i SDSS-a u Vukovaru”.

Floskula kako ćirilica u privatnoj ili javnoj uporabi ne ugrožava nikoga u Hrvatskoj, a pogotovo ne većinski narod, pomalo je debilna. Dobro je postavio stvari na svoje mjesto Ivan Hrstić koji je na fejsu napisao na ćirilici: “Neka na ćirilici za početak napišu gdje su tijela nestalih Vukovaraca, pa da vidiš kako će ruka biti prihvaćena…“.

Slično je rekla i Karolina Vidović Krišto: “Ako, dakle, želite objasniti što je ‘ćirilica u Hrvatskoj’, onda pokažite sliku iz Vukovara 1991. g, mecima uništenu ploču s natpisom ‘Ulica Stjepana Radića’ i novo postavljenu ploču s ćiriličnim natpisom ‘Ulica Puniše Račića, ubojice Stjepana Radića'”. U suvremenoj Hrvatskoj problem ćirilice počeo je 1991.g. kad su došli na tenkovima i kad su na pročeljima hrvatskih kuća na ćirilici napisali “Ovo je Srbija!“. A sad prosto ne mogu da veruju zašto Hrvati ne žele ćirilicu u Vukovaru. Uglavnom kada situacija nalaže, lakše se laže.

Svojedobno je u Beogradu Zmago Jelinčić inicirao konferenciju o pravednoj podjeli Jadranskog mora među republikama bivše Juge. Sad već bolje shvaćamo agresiju jugo-armije na Hrvatsku. Htjelo se samo pravedno i pošteno podijeliti i – Panonsko more!

Dobro da Gotovina nije uzeo ime Tonči

Na fejsu se javio Ivan Hrstić. Malo je “začuđen”. Sjeća se 1916. g. te mudrog i bistrog zaključka “malog Slobe“ Ivice Dačića koji je tada iznenađen i uvrijeđen ustvrdio: “Tragikomično da Hrvatska poziva na budućnost, a sve više deci daju ime Ante“. Iste te godine čovjek s “pravim“ imenom ”Dejan” Kovač u svom znanstvenom ili zdravstvenom radu nastavlja s Dačićevim strahovima te plasira tezu da je ime ”Ante” hrvatski pandan za njemačko ime ”Adolf”. Inače čovjek s pravim imenom Dejan danas je HSLS-ov kandidat za predsjednika RH.

Nakon ovog Hrstićevog otkrića, naš ”pravo-imeni” Dejan skočit će odmah u očima orijunaša, jugonostalgičara i SDS-a do oblaka. Možda dobije i Slobino odličje. Da je Ante Gotovina znao kojeg ćemo genijalca dobiti za potencijalnog predsjednika vjerojatno bi uzeo ratno ime Tonči. To zvuči puno opasnije od Ante. I moj otac je bio Ante. Time je jugonostalgičarima sada malo jasniji moj “klerofašizam“. No, moja je majka srećom za mene izabrala jedno potpuno neutralno i bezazleno ime – Zvonimir.

Po Anti Paveliću ime je valjda dobio i sv. Ante Padovanski, ali i Ante Marković, bivši predsjednik jugo-vlade koji ni za živu glavu nije htio preći na hrvatsku stranu. Inače naš “naučnik“ Dejan u svom znanstvenom istraživanju došao je do podatka kako je u Domovinskom ratu sudjelovalo 8001 branitelj bilo s imenom Ante.

Međutim, siguran sam da je Dejana bilo koliko to statistička greška dopušta. Da smo imali još tisuću dvije s imenom Ante rat bi bio gotov za godinu, dvije. Ali tko bi to mogao u to vrijeme slutiti. Tek nam je sada Dejan otkrio u čemu je kvaka 22… Nakon ovog temeljitog i važnog istraživačkog rada našeg Dejana, sad mi  je napokon jasno zašto tako napredan, radin i progresivan kandidat osvaja srca urednika Indexa, Novog lista i Ekspressa koji mu darežljivo pružaju svoj prostor.

Šteta što taj lik s elitnog fakasa ipak neće vidjeti Pantovčak, osim u turističkoj ponudi, jer bi napokon odahnuli Mesić i Josipović. Naime, tada oni više ne bi u hrvatskoj tradicionalnoj percepciji čvrsto držali zadnja dva mjesta. Sustigao bi ih naš Anti-Ante Dejan Kovač…

U ovo vrijeme borbe za ćirilicu, navodno se pronijela vijest kako je bivši predsjednik Stipe Mesić svojedobno s indignacijom odbio insinuacije da je pomilovanje petorice Srba osuđenih za ratne zločine potpisao ćirilicom.

Negdje iz slobodarske Istre koja se prva obračunala s retrogradnim imenom “Ante“ javio se živ i zdrav Saša Leković zvani “Šaraf“. Naš Saša je otkrio “temu od koje svi bježe“. Tako Saša piše na fejsu: ”Kad god čujem ili vidim da je u obrazloženju neke presude kao olakotna okolnost navedeno ‘sudjelovanje u Domovinskom ratu’ (što je samo po sebi sramotna zloupotreba na više razina) to me podsjeti na temu od koje svi bježe. Ok, možda nekima nije nikada ni pala na pamet. Početkom devedesetih dio osuđenika ‘privremeno’ je pušten s odsluženja zatvorske kazne kako bi ‘sudjelovali u obrani Hrvatske’”.

Znači “tema od koje svi bježe“ pala je na pamet našem Saši. Čisto sumnjam, barem što se pameti tiče. Po Saši su se, znači, uglavnom krimosi iz Lepoglave, Remetinca, Pule itd, obračunali s “trećom armijom Evrope“? Ja, kao priprosti ognjištar koji nikada nisam bio na festivalu u Motvunu ili Fažani i koji sam gledao “Generala“, zamolio sam putem fejsa našeg mudrog Sašu da mi navede “slovima i brojkama“ bar jedan primjer kada i gdje su krimosi direktno s odsluženja kazne za silovanja, ubojstva, razbojništva, prijevare… bili “prekomandovani“ u npr.: 4. Splitsku, Tigrove, Pume… i druge gardijske brigade. Iako jako zaposlen, Saša me je pošteno “opleo po jezičini”.

Evo te njegove “jezikove juhe“: ”Ne znam što mi je da se uopće obazirem na vaše budalaštine. Vi očito imate problem koji bi u teoriji mogao riješiti netko stručan za specifičnu vrstu poremećaja… S obzirom na to da se nitko ne rađa kao primitivni mrzitelj te zao manipulator i lažac, mora da ste dugo i naporno vježbali uz nadzor i potporu uspješnih učitelja“.

Lijepo i superiorno me Saša oprao, ali od dokaza da su u ratu, u Bljesku ili u Oluji sudjelovali “regrutirani kriminalci pušteni s robije” samo da nabiju Sašinu JNA na onu stvar – ni slovca. Usput, ispričao mi je jedan “ognjištar“ anegdotu kako je netko na nekom od stotinjak istarskih festivala zapitao Sašu gdje trenutno radi. Navodno je Saša rekao “Nigdje, ali nemam ti ja ni vremena za posao…“.

Djeluje uvjerljivo jer čovjek samo leti s festivala na festival. Zanimljivo kako netko može živjeti, a da ništa ne radi dočim bi radnici Uljanika htjeli raditi, ali za njih posla više nema jer su ideesovci upropastili Uljanik. Nije im pomogla ni Vlada jer dok je za stotinjak uglavnom ljevičarskih festivala država nekako ipak skucala lovu, ne može baš za svih pa su radnici Uljanika popušili.

Možda bi radnici Uljanika mogli organizirati u pulskoj Areni festival “praznih džepova“ na koji bi Saša sigurno odmah dolepršao, a možda bi onda i Vlada dala neku sitnu lovu i radnicima. I tako je naš Saša napokon otkrio dobro čuvanu tajnu Domovinskog rata: krimosi i osuđenici su se borili za Hrvatsku protiv gentlemana s Ovčare, iz Veleprometa, Vukovarske bolnice, Škabrnje, u Zadru, Dubrovniku i posvuda u Hrvatskoj. E, moj Saša…

Navodno bi Milan Bandić bio spreman prihvatiti prijedlog da se jedan gradski trg u Zagrebu nazove Trg žrtava komunizma, ali je skoro nemoguće pronaći adekvatno ogroman plac.

Zvonomir Hodak / direktno.hr

 

HODAK: Naši ljevičari ponašaju se kao da Europski parlament nije donio rezoluciju

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kolinda Grabar Kitarović na međunarodnoj sceni bila je najpopularnija i najsposobnija od svih hrvatskih političara

Objavljeno

na

Objavio

Milanović kao veselje jugonostalgičara

Ako ste iz bilo kojeg razloga jugonostalgičar imate razloga biti sretni. Izbor Zorana Milanovića za predsjednika u Hrvatskoj i njegovo ‘bivše’ ponašanje od početka mandata do danas najava su da će vas i u buduće razveseljavati čestim vraćanjem u ‘dobra stara vremena’.

Iako njegovo ponašanje razmaženog djeteta s posebnim potrebama iz doba jugokomunizma, nije baš sto posto – ‘druže Tito mi ti se kunemo’, ipak pokazuje dovoljno jasno da ‘mali Basta’ nije odrastao i drug Tito bi sigurno bio ponosan na njega. Uživajte dakle drugovi dragi, za vas su vremena ova.

Skupa s vama, u tom bolesnom Zoki-cirkusu, mogu sada mazohistički uživati i tobožnji hrvatski domoljubi i katolici koji su pomogli vratiti ga na vlast. To su oni koji su bojkotirali izbore ili su glasovali za njega. Ako takvi misle da njihov izlazak na izbore i glasovi ne vrijede ništa više od Zorana Milanovića na mjestu predsjednika današnje hrvatske države, budući je on isto toliko dobar domoljub i katolik kao i oni, neka im bude. Sada je samo pitanje koliko će Milanović štete nanijeti Hrvatskoj i hoće li u tome uspjeti premašiti Mesića.

Sramota

Ipak, svi bi mi Hrvati sebi morali postaviti jedno drugo pitanje – zar nije sramota do neba da mi kao narod koji je u svojoj mukotrpnoj povijesti dao toliko mučenika za svoju vjeru i slobodu, sada kada smo konačno došli svome cilju – sami sebi biramo da nas vode i predstavljaju odnarođeni bezvjernici? Koje, osim vlastitog ega i lagodnog života na koji su navikli kao naši zatvorski čuvari u svom bivšem ‘raju na zemlji’, ništa drugo ne zanima. Zar nam to ne govori da je nešto otišlo jako loše u državi Hrvatskoj i u glavama mnogih Hrvata?

Da, i što sad, nakon onako ‘grandiozne’ Milanovićeve inauguracije i provale niza njegovih ‘bisera’ (zbog kojih se svaki normalan Hrvat stidi) kažu oni potpaljeni turbodomoljubi koji su u ‘hrvatskim’ medijima koristili svaku prigodu da s ‘Kolindom’ obrišu pod i protiv nje okrenu što više birača?

Sigurno se puno njih krišom kaje što su na kraju ispali korisne budale. No oni nikada neće moći pilatovski oprati ruke od svoje krivice. Njihov grijeh nije ništa manji od onog velikih meštara svih izbornih inženjeringa u Hrvatskoj, koji su ih uspjeli izigrati kao klince u vrtiću da bi preko njih srušili ‘ustašicu’ i izgurali svog druga i brata, u predsjedničku fotelju. Gdje ga sada mogu fino rabiti za svoje ciljeve i preko njegovog divljeg ponašanja pokazivati svijetu kako su Hrvati primitivno balkansko pleme, nezrelo za slobodu i vlastitu državu.

Ljuti domoljubi

Ti ljuti domoljubi, bez obzira što gospođa Grabar – Kitarović nije bila njihov prvi izbor, a ni bezgrješna političarka, morali su znati da će ona kao predsjednica neusporedivo bolje predstavljati Hrvatsku i Hrvate, nego dokazana politička štetočina Milanović. I u drugom krugu stati čvrsto iza nje, onako kako to rade desno ili lijevo orijentirani kandidati i birači u politički zrelim državama.

To što nisu izravni je dokaz i potvrda da je ‘nečija’ nevidljiva ruka iza zavjese rutinski odradila posao, kao uostalom na gotovo svim izborima u Hrvatskoj od 2000-te godine. Iako nema smisla naknadno kukati za prolivenom mlijekom i bacati benzin na vatru, ovo se svakako mora reći. Jer je nažalost, politički zrelo ponašanje još uvijek izvan moći zapažanja i razumijevanja većine hrvatskog naroda.

A to ima svoju cijenu i posljedice. Pa ćemo sad, za dugih pet godina, sa svakim novim Milanovićevim divljačkim ispadom postajati sve više utučeni i zabrinuti, dok će nam se razni Spasići i Manolići, Šešelji i Mesići, Pupovci i Josipovići, Soroši i Dejani Jovići, Tomići i Dežulovići, ‘grohotom smejati’ u lice i iza leđa.

U jedno možete biti sigurni, svaki idući put kada ovaj ‘normalni’ hrvatski predsjednik pukne i nesuvislo blebne neku idiotsku glupost kojom će nas još više poniziti, posvađati i okrnjiti ugled Hrvatske u svijetu (a on uvijek pukne i blebne tamo gdje najmanje treba) sve više nas s nostalgijom ćemo se prisjetiti kakvu smo divnu i normalnu predsjednicu prije njega imali.

Poglavito mi, obični Hrvati, ili kako legendarna Pusićka reče – ‘zaostali ognjištari iz sela pod planinom’ jer su i mnoge od nas ‘hrvatski’ mediji i spin doktori, s lijeva i desna, uspjeli zbuniti i navesti da o ‘Čokolindi’ mislimo loše. Time što su nam s lijeva u jedno uho pustili bubu da je ona Barbika, glupa plavuša i ‘ustašica’ bez ikakvog znanja i sposobnosti, a u drugo s desna, kako nas je izdala i da je ‘niš koristi’. Obična starleta koja se ne zna ponašati pa je zato ‘estradizirala i banalizirala predsjedničku funkciju’. Stvarno?

Na međunarodnoj sceni bila najpopularnija i najsposobnija od svih hrvatskih političara

Recite takve tipično balkanski maštovite brljotine stranim državnicima, svjetskoj diplomatskoj i akademskoj eliti s kojima se gospođa Grabar-Kitarović tijekom svoje političke karijere susretala i vidjet će te koliko će te ispasti jadni i smiješni. Takvi znaju koliko je ona kao zrela i sposobna političarka, s zavidnim međunarodnim iskustvom i ugledom, image Hrvatske na međunarodnom planu podigla na puno višu razinu od one s koje se na nju nabacivalo balkanskim blatom.

Ljudi koji žive pod staklenim zvonom u Hrvatskoj i ne prate strane medije, ne mogu imati predodžbu što je sve i koliko dobra ‘čokolinda’ učinila za Hrvatsku i njenu popularnost u svijetu. To im, naravno, ‘hrvatski’ mediji nisu rekli.

Umjesto toga sustavno su ih bombardirali ‘štetom i sramotom’ koju im je Kolinda svojim putovanjima i ponašanjem tobože nanosila. Iz jednostavnog razloga kako se ne bi vidjela razlika od onog što ona radi i gadljivog dodvoravanja drugima preko pljuvanja po vlastitom narodu koje začahureni jugobalkanci, Mesić, Josipović i Milanović stalno rade. Ne samo kod kuće, nego i svaki put kad otputuju negdje vani.

Oni koji su slušali njene razgovore s stranim državnicima i izlaganja na međunarodnim sastancima gdje je briljantno branila hrvatske nacionalne interese i promovirala Hrvate kao narod europske uljudbe i civilizacije, kojeg se nepravedno ponovo taoči Zapadnim Balkanom, sigurno su ostali zatečeni i iznenađeni time što su je, isti ti Hrvati, za koje se ona kao lavica borila vani, na izborima kod kuće srušili, da bi na njeno mjesto doveli odkačenog jugobalkanskog redikula Milanovića.

Nažalost, mnogi u Hrvatskoj nisu svjesni koliko se njenim rušenjem i dolaskom Zorana Milanovića na čelo države, slika o Hrvatima i Hrvatskoj u svijetu vidno pogoršala. Na način koji ostavlja dublji utisak od same smjene predsjednika. Što god tko mislio o njoj, gospođi Grabar-Kitarović mora se priznati da je na međunarodnoj sceni bila najpopularnija i najsposobnija od svih hrvatskih političara. Nitko od nje nije bolje poznavao svijet visoke politike niti je bio više cijenjen na Zapadu i Istoku.

To što se nije uspjela održati na mjestu predsjednice u svojoj Hrvatskoj, to je jedna druga, notorna balkansko-udbaška, priča, pomiješana s našim jalom i naivnošću, koja nas poput sjene prati odavno i na svakim izborima se uspješno prodaje Hrvatima.

Sad, kada hladne glave, odvrtimo film unatrag, nije teško vidjeti kako je sve ono zbog čega je ‘Kolinda’ kod kuće podmuklo napadana i izrugivana, bilo tek puke besmislice i trivijalnosti. Dimna zavjesa iza koje se krila daljnja destabilizacija Hrvatske.

Ona je s mjesta predsjednice maknuta jednostavno zato jer je bila ono što njeni zlonamjerni i ljubomorni kritičari nisu- istinska predstavnica interesa i vrijednosti većine hrvatskog naroda. Zbog toga jer je imala sve što je bilo potrebno da za hrvatski narod i državu bude uspješna i korisna kao predsjednica, bila je označena kao meta stalnih napada, sve dok nije srušena. Kao uostalom sve drugo što je vrijedno i uspješno u Hrvatskoj.

Dobro umreženi protivnici

Zlonamjerno praćena i blaćena od prvog dana svog mandata, bez sposobnog i odanog savjetničkog tima, bez jakih ovlasti i zaleđa, ona nikada nije bila dovoljno moćna ni ekipirana da se iznutra bori s daleko nadmoćnijim i dobro umreženim protivnicima. Ipak i u takvim uvjetima očajnički je pokušavala, i u priličnoj mjeri uspjela, Hrvatsku izvući iz novojugoslavenskog ‘Regiona’, u kojeg su je Mesić i Račan svojim potpisima uvalili, a Josipović i Milanović ‘svojom’ politikom vodili.

Znajući pritom da ne smije ulaziti u otvoreni sukob s moćnim krticama u dubokoj državi i njihovim vanjskim sponzorima, morala je ponekad kalkulantski popuštati i taktizirati, uvijek imajući krajnji cilj u vidu. Onako kako je to radio pok. predsjednik Tuđman.

No takvo, Kolindino nadideološko domoljublje i politika ostvarivanja vitalnih nacionalnih interesa, za jugotitoistički zalijepljene lijevokrilne šišmiše i crnilom iskompleksirane neke utjecajne turbodesničare bila je prevelika svijetlost. Bilo je dovoljno samo da smijeni tamo nekakvog nelojalnog savjetnika koji to nije ni trebao biti, skine s vrata narcisoidnog palikuću novinara koji ju je počeo ucjenjivati i nazove nekoliko usijanih braniteljskih glava ‘marginalcima’ pa da za ljute desničare bude otpisana.

S druge strane postala je meta bijesne hajke jer je tobože otišla ‘previše desno’ i postala ‘ustašica’. Zato što je odmah nakon proglašenja rezultata predsjedničkih izbora otišla pobjedu proslaviti s ‘šatorašima’ u Savskoj. Što je prije useljenja u predsjedničke dvore na Pantovčaku pozvala svećenika da blagoslovi prostorije i izbacila Titovu a stavila Tuđmanovu bistu.

Što je na inauguracijsku svečanost pozvala Merčepa, Glavaša i Bujanca…. Što se usudila reći da više voli hrvatske nego srpske čokoladice. Što je kritizirala život i nestašice u bivšoj Jugoslaviji. Što je javno osuđivala velikosrpske zločine i agresiju. Što se neumorno zalagala za čvrsto povezivanje domovinske i izvandomovinske Hrvatske. Što je otvoreno kritizirala položaj i branila legitimna prava i interese Hrvata u BiH. Zato jer je privatno odlazila u Jasenovac odati poštovanje žrtvama ustaškog logora, a ne koristiti tu prigodu za javno ocrnjivanje i pljuvanje po svom narodu, što je bio, od velikosrba nametnuti obvezni godišnji ritual za sve čelne hrvatske političare. Sve su to bili Kolindini ‘gafovi’ koji su je srušili, jer je njima rušila jugobalkanski stereotip ponašanja hrvatskog političara koji je prema svom narodu a priori morao biti ili otvoreno neprijateljski ili strogo distanciran.

Razina običnog čovjeka

Mnogim Hrvatima, naviklim na tuđe, hladne i odnarođene vladare iz vremena neslobode, bilo je zbunjujuće da se netko na mjestu predsjednika države može ponašati tako opušteno, srdačno i blisko s običnim ljudima.

U trenutcima oduševljenja i slavlja hrvatskih uspjeha gospođi Grabar-Kitarović nije bio problem spustiti se među svoj narod, na razinu običnog čovjeka i pokazati svoje osjećaje. U takvim prigodama voljela je biti jedna od nas. Navijati, radovati se, plakati i pjevati kao svatko od nas tko ima ljubavi i poštovanja za svoj narod. Tko Hrvatsku voli.

Može li se ikada zaboraviti njeno oduševljeno navijanje i slavlje zbog uspjeha hrvatske nogometne reprezentacije na svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji? Zbog čega je pobrala simpatije cijelog svijeta. Sjećate li se komentara nakon toga u najuglednijim svjetskim listovima – ‘Ovakvu predsjednicu svaka bi država željela imati’, ‘Uzmite našeg predsjednika, dajte nam Kolindu’, i tome slično. I tako svuda u svijetu, osim naravno, u našoj Hrvatskoj i u ‘našem Regionu’. Za koje je to bilo -‘naprosto skandalozno’.

Možete li zamisliti da bi recimo palo na pamet i uspjelo nekakvom Mesiću, Josipoviću i Milanoviću, jednog Putina dovesti u razbucanu i znojavu svlačionicu naših nogometaša! Ili, izvan protokola, onako zanosno, iz sveg srca i glasa, pjevati hrvatske domoljubne budnica za vrijeme proslave Oluje na kninskoj tvrđavi.

Mogla je gospođa Grabar-Kitarović napraviti tisuće ovakvih ‘gafova’, ali ona je svome narodu vrijednosno i duhovno potpuno pripadala. I što je vrlo važno takvom se bez ikakvog kompleksa i straha javno prikazivala.

Zato se mogla onako spontano grliti s kumicama na placu, slučajnim prolaznicima na ulici, slikati selfije s navijačima na tribinama, na koncertima i zabavama, puštati djeci Thompsonove pjesme u autu, za blagdan dijeliti beskućnicima hranu u javnoj kuhinji

To može samo netko tko ima izvorno dobru, domoljubnu dušu. Onu koja se kućnim i vjerskim odgojem usadi u djetinjstvu i nosi u sebi kroz cijeli život. Netko tko svoj hrvatski narod i Lijepu Našu iskreno voli.

Politički promašaj

Usporedite to s Milanovićem, u kojem nema osjećaja pripadnosti, nema Boga, nema empatije, nema cilja. Samo kaos, neodoljiva narcisoidnost i želja za udobnim životom. Ništa više se od njega ni ne može očekivati. Jugokomunistički odgoj i privilegije napravili su od njega kompletan (politički) promašaj.

Sjećajući se Kolindine neposrednosti i bliskosti, nemoguće je ne zažaliti što se toliko puno hrvatskih političara, zbog naslijeđenog tereta prošlosti, oportunističkog sluganstva drugima i bahatog egoizma odaljilo od naroda kojeg predstavljaju. Toliko da ne vide, ili ih nije briga za njegove želje, potrebe, stradanja i patnje. Što je dovelo do toga da su se hrvatska politika i političari srozali na razinu balkanskog corona cirkusa. Od kog se svatko drži na distanci. I onda se čudimo zašto se kod mnogih Hrvata osjeća nedostatak strasti i energije za svoju vlastitu slobodu i državu.

Nitko, osim Tuđmana, nije unio toliko srca i energije da bi oživio zamrlu Hrvatsku kao gospođa Grabar-Kitarović. Oživljavala je vjeru, nadu i ljubav hrvatskog naroda za Lijepu Našu domovinu. Svojom pojavom i ponašanjem unosila je ozračje vedrine i nade u sumornu i apatičnu svakodnevnicu koju su nakon Tuđmanove smrti sustavno nametali odnarođeni hrvatski političari i mediji te profesionalni zagađivači i razarači svega dobrog i uspješnog u Hrvatskoj.

Uvijek je pozivala na svehrvatsko zajedništvo, suradnju i zdrav razum. Iako su se mnogi, od prvog dana mandata, prema njoj ponašali krajnje neprijateljski i balkanski primitivno (npr. Milanović koji joj nije htio čestitati niti se rukovati s njome) ona se nije obazirala na to i njene poruke su uvijek bile da nam treba biti važnije ono što nas spaja od onog što nas razdvaja. Svojim primjerom poticala nas je da se međusobno zbližavamo, pomažemo i imamo osjećaj odgovornosti jedni za druge.

Treba li možda biti politički Einstein kako bi se shvatilo kome je bilo u interesu da se svaki njen potez i svaka riječ kojima je pozivala na zdrav razum, više zajedništva i snošljivosti među Hrvatima, bijesno napadaju i dočekuju na nož? Ono što brine jest činjenica da je svakim danom u Hrvatskoj sve manje takvih pomirljivih glasova i poziva na zdrav razum. A sve više onih koji podmeću i pozivaju na nepomirljive ‘bivše’ svađe i podjele.

Jesmo li išta naučili iz povijesti?

Što bi na to rekli pokojni Bruno Bušić i Tuđman?

Opet se dakle nameće logično pitanje – Jesmo li išta iz naše povijesti naučili? Ako znamo koliko su nas u prošlosti međusobne podjele i borbe uništavale, i ako sada, slijedeći primjer aktualnog predsjednika, nastavimo tim putem dalje – kuda nas onda to vodi?

Zašto tako malo ljudi u Hrvatskoj želi stati na golemo i zapušteno polje zajedničkog interesa i rada za opće dobro, što bi od Hrvatske uistinu vrlo brzo moglo napraviti ono što je Kolinda htjela, drugu Švicarsku.

E, da. Ona zaista nije uspjela od Hrvatske napraviti drugu Švicarsku kao što je željela i obećavala, zbog čega je postala predmet šprdnje njenih mrzitelja. Ali to ne znači da nije znala kako to postići. Samo nije imala s kime. Što mislite da je nekim slučajem, nakon Tuđmanove smrti, na mjesto predsjednika s njegovim ovlastima, umjesto Mesića došla Kolinda, na mjesto premijera Tihomir Orešković, za ministra vanjskih poslova Ivo Stier, a unutarnjih general Glasnović.

Hrvatska bi danas bila ne druga Švicarska već drugi Izrael. Čudne se stvari zaista u zadnjih dvadesetak godina u Hrvatskoj događaju. Od kada je Soroš, zbog ‘potrebe ulaganja i stvaranja većeg regionalnog tržišta’, uz pomoć duboke države, nevladinih udruga, revolucionarnih medija i emisija (”Feral Tribune, ‘Radio 101’, ‘Latinica’…) vratio bivše jugokomuniste i jeftine oportuniste na vlast.

Pitanje je koliko dugo se još Hrvatska kao samostalna država može održati s stalnim rotacijama mentalnih jugokomunista i parazita na čelu vlasti i ključnih institucija? Ako se ovako nastavi, imajući pri tom na umu onu čuvenu Einstenovu izreku- ‘Stalno ponavljati jedno te isto a očekivati drugačiji rezultat očiti je znak gluposti’ onda se Hrvatima i Hrvatskoj zaista ne piše dobro.

Na Balkan

Onda zapravo postoji samo jedna stvar u koju možete biti sigurni – Hrvatska će se korak po korak eventualno vratiti Balkanna Balkan i ponovo biti pretvorena u političkog i gospodarskog roba ‘Naše Regije’ pod dominacijom Beograda. I bit će sve opet kao u ‘dobra stara vremena’. A hrvatski narod zato neće moći kriviti nikog drugog do samog sebe.

Naime, neoprostiv je nacionalni grijeh i fatalna glupost u današnjoj Hrvatskoj birati na čelna mjesta odnarođene ‘bivše’ Jugoslavene kod kojih je usađena i naslijeđena mržnja prema temeljnim vrijednostima i slobodi hrvatskog naroda prerasla u neizlječivu mentalnu bolest. Vidite tog nesretnog Milanovića.

Koliki to politički debil danas neki Hrvat treba biti pa da mu na osnovu dosadašnjeg iskustva još nije postalo jasno kako Mesić, Josipović i Milanović nisu i ne mogu biti hrvatski političari? A kamoli predsjednici.

Sve što čovjek može reći o njima jest da su to pogrešni ljudi na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. I sve što hrvatski narod može učiniti, ukoliko se ne želi suočiti s nesagledivim posljedicama, jest na izborima jednostavno odbaciti sav taj nepotrebni i otrovni, bivši politički teret.

Željko Dogan / HKV

Anušić: ‘Nakon Milanovića, Škorina je nova zadaća dovesti SDP na vlast’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Davor Dijanović: Što se trenutno događa u SAD-u?

Objavljeno

na

Objavio

Lijevi antifa teror pod krinkom borbe protiv rasizma

Smrt Georga Floyda 25. svibnja u Minneapolisu pokrenula je prosvjede diljem Sjedinjenih Američkih Država. Prosvjedi su vrlo brzo poprimili nasilne oblike i pretvorili se u vandalizam i pljačku, a uključuju i napade na policiju.

Sve pomalo podsjeća na rasne nemire iz 1991. godine. I dok smrt Georgea Floyda treba bezuvjetno osuditi (neovisno o njegovoj kriminalnoj prošlosti nikoga se prilikom uhićenja ne smije tretirati na nehuman način), a ista bezuvjetna osuda vrijedi i za rasizam kao ideologiju (ni za jednoga katolika i općenito normalnog čovjeka nije normalno bilo koju rasu smatrati višom ili nižom) prosvjedi koji su uslijedili čini se da se sve više pretvaraju u teror antifa falange gdje se smrt nesretnoga tamnoputog Amerikanca koristi kao opravdanje za nasilne političke akcije.

Teror antifa

Američki predsjednik Donald Trump nije se komunikacijski proslavio nakon što se zbio nesretni čin, no ispravno je detektirao djelovanje tzv. antifa kao terorističko.

U stručnoj literaturi ne postoji konsenzus oko definicije terorizma, no ako se antife i ne može proglasiti terorističkom skupinom očigledno je da u svome djelovanju koriste teror. Pustošenje centara gradova, uništavanje privatne imovine koju su ljudi stjecali godinama i napadi na policiju ne mogu imati opravdanje ni u kakvim prethodnim aktima. Riječ je o politički motiviranom teroru.

Povijesne ucjene

Rasizam predstavlja neslavnu stranicu američke, i ne samo američke prošlosti. Međutim, ono što danas imamo na djelu diljem zapadnog svijeta je jedan pokušaj da se rasistička ili kolonijalna prošlost nastoje nametnuti kao permanentna krivnja i jedna vrste povijesne ucjene. A današnji naraštaji Europljana i Amerikanaca jednostavno ne mogu snositi odgovornosti za ono što je bilo u prošlosti.

Uostalom, jeste li ikada čuli bilo kojega, primjerice, turskog političara da se ikada ispričao za turske zulume diljem Europe? Naravno, niste. Od zapadnjaka se, međutim, traži da svaki dan kleče i posipaju se pepelom, do te razine da se čitavu prošlost Zapada nastoji izjednačiti s rasizmom i kolonijalizmom.

Povijesna krivnja nabija se jedino državama Zapada, a u tome vodeću ulogu igraju upravo i tzv. antifa skupine kao elementi ljevičarskoga establishmenta.

Postoji li sustavni rasizam?

Imamo li danas u SAD-u recidive rasizma? Nedvojbeno je da i danas postoje pojedinci koji podupiru rasističku ideologiju. I, protivno uvriježenom mišljenju, takve stavove zastupaju ne samo bijelci, nego i crnci, da uporabimo možda danas već i politički nekorektne termine.

No ključno je pitanje to postoji li sustavno nametanje rasne nejednakosti? Ako pitate ljevičare, oni će reći da postoji. Druga pak strana tvrdi suprotno i rasizam vidi u izoliranim slučajevima. A postoje i pripadnici afroameričke populacije koji ističu kako sustavna rasna nejednakost ne postoji.

Primjerice, popularna konzervativna autorica afroameričkog porijekla Candace Owens odbija narativ o rasizmu prema crnoj populaciji i protivi se političkim manipulacijama i bilo kakvim privilegiranim kvotama na temelju nečije rasne pripadnosti.

Mržnja prema neistomišljenicima

Što kažu statistike? Pozivajući se na Bureau of Justice Statistics John Perazzo apostrofira ovaj podatak:

„Kad su bijeli prijestupnici u 2018. godini počinili zločine nasilja nad bijelcima ili crncima, oni su ciljali bijele žrtve u 97,3 posto vremena, a na crne žrtve u 2,6 posto vremena. Suprotno tome, kad su crni prijestupnici te iste godine počinili zločine nasilja nad bijelcima ili crncima, oni su ciljali na bijele žrtve u 58 posto vremena, a crne žrtve u 42 posto vremena”.

Matematika i statistika su egzaktne znanosti. Hoće li i one ipak uskoro postati fašističke ili rasističke znanosti?

Jedno je osuda rasizma, koja se podrazumijeva neovisno od kojeg aktera dolazila, a sasvim su nešto druge političke i ideološke manipulacije. Ljevica je ta koja danas iskorištava ubojstvo Georga Floyda u političke svrhe, a istodobno je sama prepuna mržnje prema neistomišljenicima (američka ljevica danas je radikalnija od europske).

Danas se uništavaju gradovi i napada policija, a sutra će vrlo lako padati glave i političkim neistomišljenicima. Već mnogo puta viđeno u povijesti lijevoga terora.

Davor Dijanović/HKV

Donald Trump: Američko gospodarstvo doživljava snažan uzlet poput ‘rakete’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari