Pratite nas

Kolumne

HODAK: Ni traga smrdljivoj ‘političkoj korektnosti’ kod Penave

Objavljeno

na

Lijepu našu trenutno je “utoplio“ Indian summer ili ”bablje ljeto”, kako to mi kažemo. Kada bi se vremenska temperatura transformirala u dnevno-političku, ona bi u ovom trenutku iznosila najmanje plus 50 u hladu.

HDZ-ovci, pet jedva punoljetnih i dva maloljetnika siluju po Zadru – “gradu slučaju“. Zagrijanu temperaturu ovim ekscesom naglo je spustila Veljača iako smo tek u listopadu. Naša Veljača odmah je pogodila u sridu. “Ne smijemo zaboraviti da je Zadar grad-slučaj i da je to nasljeđe HDZ-ove vladavine koja je prešutno glorificirala nasilje svih kategorija, a mi se čudimo što to djeca rade“.

Za napomenuti je da progresivna Jelena, kad je bubnula ovu glupost godine, nije stajala i naslikavala se uz Plenkija, reklamno se smješkajući. A on je, za one potpuno apolitične kao što je Veljača, predsjednik “HDZ-ove vladavine koja glorificira nasilje svih kategorija“. Naša Roza Luksemburg odnosno Jelena Veljača voli skočiti svako malo iz slobodarskog Beograda među zagrebačke “urođenike“ i podučiti ih što je prava balkanska demokracija.

Dakle, dana 19. listopada ove godine na Tomislavovom trgu, ispod mog prozora, skupila se gomilica, tvrde oko 7000 znatiželjnika!!? Tu policija nije revidirala broj “revolucionara“ na realnih ni tisuću. Policijsko “brojanje“ se primjenjuje samo kad se okupljaju klerofašisti, rigidni desničari i katotalibani.

Šteta što i ovaj puta nije došao premijer da na licu mjesta vidi što mu stranka radi u Zadru i s kime se naslikava. Dok su organizatori pjevali borbene pjesme i vikali kroz razglase od kojih su se tresla sva okolna stakla na zgradama, HDZ-ovi silovatelji, punoljetni i maloljetni, već su u ”buksi”.

Pri tome se organizatori ovog prosvjeda nisu ni za trenutak upitali kako se osjeća djevojčica koju iz dana u dan kirurškim skalpelom seciraju portali, novine i društvene mreže. Nakon toga će je godinama (dok traje postupak) još gore secirati pravosudni sustav. Što njeni roditelji kažu na tu “medvjeđu“ uslugu njihovoj kćeri?

Ovaj ružni i nedopustivi događaj ljevičari su dočekali kao pravi dar s neba. Oni bi odmah uzeli pravdu u svoje ruke i riješili to po kratkom postupku. Jelena, kao vrsna pravnica, traži od DORH-a da delegira neki drugi sud umjesto zadarskog iako bi bio presedan da DORH o tome odlučuje. Drugi su vikali kako još treba postrožiti Kazneni zakon itd.

Cijelo vrijeme te ljevičarske histerije nitko od njih nije imao blagog pojma što stoji u sudskom spisu. Ivanka Toma, pišući o toj temi, oprezno se pita: “Možda je sudac napravio strahovitu grešku što osumnjičenike nije odmah pritvorio, no moguće je i da nije“.

Naravno, svi mi znamo tko vlada Zadrom. Međutim, da je kojim slučajem u Zadru gradonačelnik Krešo Beljak, tada bi situacija u Zadru bila sveta i čista kao da je riječ o Lurdu, Fatimi ili Vatikanu.

Uzmimo primjer jednog grada u kojem HDZ-ovci ne igraju u glavnoj ulozi već su samo na rezervnoj klupi. Recimo, Čakovec. To je za ljevičare sigurno grad uzor u kojem nema HDZ-ovih rigidnih desničara, ustaških zmija, Arbanasa… Za njih Zoran Šprajc ne može ex catedra tvrditi da je povod ovom događaju “katotalibanski“ mentalitet koji takova nedjela podržava i potiče jer su sastavnicom našeg svjetonazora čija je temeljna značajka “šerijatski zakon“. Amen…

Rekli smo Čakovec. Varaždin je blizu, a i tamo HDZ visi. Naslov u Jutarnjem: “Policija spriječila bombaški napad u Varaždinu..“. Privedeno osam osoba itd. U Čakovcu se sudi sestri za ubojstvo sestre; predsjednicu Teniskog saveza Hrvatske plaćeni atentator dva puta je pokušao ubiti zajedno s dvoje djece u autu. U dvorište njene sestre bačena je bomba.

Lokalni moćnik koji je sve organizirao, kad je čuo da je policija plaćenog ubojicu uhitila, došao je pred prozore njene kuće i ubio se iz pištolja jer je svjestan da će ga plaćenik odati na sudu. Pada presuda od 5,5 godina. Plaćenik iz zatvora prijeti sutkinji koja ga je osudila.

Ona o tome obavještava policiju i DORH, ali nitko ne mrda prstom. Vrhovni sud uvažava žalbu atentatora koji izlazi na slobodu. Na ponovnom suđenju izjavljuje da zarađuje oko 800 kuna mjesečno, a brane ga dva odvjetnička ureda iz Zagreba i Varaždina. Vjerojatno pro bono…! Sud ga oslobađa optužbe jer je izjavio da je bio blizak s lokalnim moćnikom pa mu je često čistio oružje te su se tako njegovi otisci našli na oružju iz koga je pucano na žrtvu i djecu.

Pazite, sve se ovo događa u gradu u kojem HDZ nije uspio “prešutno glorificirati nasilje svih kategorija…“. Da ne spominjemo popularnu pjesmu “arivederči Romi“ koji malo pucaju, malo ulijeću u kafiće s autom oko 40 km/h… Naravno, slučaj predsjednice TSH nije za naše lijeve medije atraktivan. Jedva je o tome jednom nešto Jutarnji napisao.

Dakle, iz ovoga slijedi kako je silovateljima, ubojicama, lijevim prevarantima, bleferima i svim drugim vrstama nasilnika potpuno svejedno tko vlada kojim gradom. To je važno samo lijevim narikačama koje žive od javnih prosvjeda.

Međutim, ni jednoj toj lijevoj narikači nikada nije palo na pamet organizirati “spontani“ protest za one žene koje su bile silovane u Vukovaru i po istočnoj Slavoniji, a koje svakodnevno susreću svoje brkate i bradate silovatelje. Ta silovanja i ti zločini sad se zovu “oružana pobuna“. Zbog njihovog neprocesuiranja bio je pred godinu dana veliki protest u Vukovaru. Nagradno pitanje: je li itko tamo vidio Jelenu Veljaču, novinare Indexa, Novog lista… ili druge pripadnike lijeve medijske falange?

Mnogi hrvatski ljevičari me sve više podsjećaju na golubove. Ima ih puno, ne služe ničemu, a prije nego odu sve zaseru.

Sergej Županić u Expressu nas “obaveštava“: “Ratuju zbog ćirilice, a ne znaju ni svoje pismo“. Bravo serjoža Županić!!! Malo si zaostao u razvoju. Disfunkcionalan si! Hrvati su davno dobili rat protiv ćirilice – još 5. kolovoza neke godine.

Ni traga smrdljivoj “političkoj korektnosti” kod Penave

Ovih dana u Zagrebu su počeli “Dani srpske kulture“. Dobra prilika da nas netko od komšija poduči kako koristiti hrvatsko pismo. Tim povodom izdana je i posebna knjiga o srpskoj kulturi.

Na sjednici vukovarskog gradskog Vijeća SDSS-ov vijećnik Srđan Kolar predao je Penavi statut grada na ćirilici uz natpis na latinici “Da se bolje razumijemo“. Penavin zamjenik je statut bacio na pod. Indeks.hr je odmah “shvatio“ i napisao: “Penava divlja u Vukovaru”. Evo tog “divljanja“ kad Penava kaže: “Vaši su uzori četničke šubare i spomenici koji okružuju ovaj grad. Zanima vas ono što niste uspjeli 1991.g. tj. uvesti ćirilicu u ovaj grad. Silovane žene vas ne zanimaju.

Ako bude trebalo, protiv velikosrpske agresije jučer, danas, sutra, svim sredstvima“. Još od Tuđmana nitko nije bio toliko jasan, direktan i politički pragmatičan kao Penava. Ni traga smrdljivoj “političkoj korektnosti“. Na kraju je dodao: “Ovo smatram činom agresije o kojoj sam pričao, a koja dolazi u režiji Srpskog narodnog vijeća, Milorada Pupovca i SDSS-a u Vukovaru”.

Floskula kako ćirilica u privatnoj ili javnoj uporabi ne ugrožava nikoga u Hrvatskoj, a pogotovo ne većinski narod, pomalo je debilna. Dobro je postavio stvari na svoje mjesto Ivan Hrstić koji je na fejsu napisao na ćirilici: “Neka na ćirilici za početak napišu gdje su tijela nestalih Vukovaraca, pa da vidiš kako će ruka biti prihvaćena…“.

Slično je rekla i Karolina Vidović Krišto: “Ako, dakle, želite objasniti što je ‘ćirilica u Hrvatskoj’, onda pokažite sliku iz Vukovara 1991. g, mecima uništenu ploču s natpisom ‘Ulica Stjepana Radića’ i novo postavljenu ploču s ćiriličnim natpisom ‘Ulica Puniše Račića, ubojice Stjepana Radića'”. U suvremenoj Hrvatskoj problem ćirilice počeo je 1991.g. kad su došli na tenkovima i kad su na pročeljima hrvatskih kuća na ćirilici napisali “Ovo je Srbija!“. A sad prosto ne mogu da veruju zašto Hrvati ne žele ćirilicu u Vukovaru. Uglavnom kada situacija nalaže, lakše se laže.

Svojedobno je u Beogradu Zmago Jelinčić inicirao konferenciju o pravednoj podjeli Jadranskog mora među republikama bivše Juge. Sad već bolje shvaćamo agresiju jugo-armije na Hrvatsku. Htjelo se samo pravedno i pošteno podijeliti i – Panonsko more!

Dobro da Gotovina nije uzeo ime Tonči

Na fejsu se javio Ivan Hrstić. Malo je “začuđen”. Sjeća se 1916. g. te mudrog i bistrog zaključka “malog Slobe“ Ivice Dačića koji je tada iznenađen i uvrijeđen ustvrdio: “Tragikomično da Hrvatska poziva na budućnost, a sve više deci daju ime Ante“. Iste te godine čovjek s “pravim“ imenom ”Dejan” Kovač u svom znanstvenom ili zdravstvenom radu nastavlja s Dačićevim strahovima te plasira tezu da je ime ”Ante” hrvatski pandan za njemačko ime ”Adolf”. Inače čovjek s pravim imenom Dejan danas je HSLS-ov kandidat za predsjednika RH.

Nakon ovog Hrstićevog otkrića, naš ”pravo-imeni” Dejan skočit će odmah u očima orijunaša, jugonostalgičara i SDS-a do oblaka. Možda dobije i Slobino odličje. Da je Ante Gotovina znao kojeg ćemo genijalca dobiti za potencijalnog predsjednika vjerojatno bi uzeo ratno ime Tonči. To zvuči puno opasnije od Ante. I moj otac je bio Ante. Time je jugonostalgičarima sada malo jasniji moj “klerofašizam“. No, moja je majka srećom za mene izabrala jedno potpuno neutralno i bezazleno ime – Zvonimir.

Po Anti Paveliću ime je valjda dobio i sv. Ante Padovanski, ali i Ante Marković, bivši predsjednik jugo-vlade koji ni za živu glavu nije htio preći na hrvatsku stranu. Inače naš “naučnik“ Dejan u svom znanstvenom istraživanju došao je do podatka kako je u Domovinskom ratu sudjelovalo 8001 branitelj bilo s imenom Ante.

Međutim, siguran sam da je Dejana bilo koliko to statistička greška dopušta. Da smo imali još tisuću dvije s imenom Ante rat bi bio gotov za godinu, dvije. Ali tko bi to mogao u to vrijeme slutiti. Tek nam je sada Dejan otkrio u čemu je kvaka 22… Nakon ovog temeljitog i važnog istraživačkog rada našeg Dejana, sad mi  je napokon jasno zašto tako napredan, radin i progresivan kandidat osvaja srca urednika Indexa, Novog lista i Ekspressa koji mu darežljivo pružaju svoj prostor.

Šteta što taj lik s elitnog fakasa ipak neće vidjeti Pantovčak, osim u turističkoj ponudi, jer bi napokon odahnuli Mesić i Josipović. Naime, tada oni više ne bi u hrvatskoj tradicionalnoj percepciji čvrsto držali zadnja dva mjesta. Sustigao bi ih naš Anti-Ante Dejan Kovač…

U ovo vrijeme borbe za ćirilicu, navodno se pronijela vijest kako je bivši predsjednik Stipe Mesić svojedobno s indignacijom odbio insinuacije da je pomilovanje petorice Srba osuđenih za ratne zločine potpisao ćirilicom.

Negdje iz slobodarske Istre koja se prva obračunala s retrogradnim imenom “Ante“ javio se živ i zdrav Saša Leković zvani “Šaraf“. Naš Saša je otkrio “temu od koje svi bježe“. Tako Saša piše na fejsu: ”Kad god čujem ili vidim da je u obrazloženju neke presude kao olakotna okolnost navedeno ‘sudjelovanje u Domovinskom ratu’ (što je samo po sebi sramotna zloupotreba na više razina) to me podsjeti na temu od koje svi bježe. Ok, možda nekima nije nikada ni pala na pamet. Početkom devedesetih dio osuđenika ‘privremeno’ je pušten s odsluženja zatvorske kazne kako bi ‘sudjelovali u obrani Hrvatske’”.

Znači “tema od koje svi bježe“ pala je na pamet našem Saši. Čisto sumnjam, barem što se pameti tiče. Po Saši su se, znači, uglavnom krimosi iz Lepoglave, Remetinca, Pule itd, obračunali s “trećom armijom Evrope“? Ja, kao priprosti ognjištar koji nikada nisam bio na festivalu u Motvunu ili Fažani i koji sam gledao “Generala“, zamolio sam putem fejsa našeg mudrog Sašu da mi navede “slovima i brojkama“ bar jedan primjer kada i gdje su krimosi direktno s odsluženja kazne za silovanja, ubojstva, razbojništva, prijevare… bili “prekomandovani“ u npr.: 4. Splitsku, Tigrove, Pume… i druge gardijske brigade. Iako jako zaposlen, Saša me je pošteno “opleo po jezičini”.

Evo te njegove “jezikove juhe“: ”Ne znam što mi je da se uopće obazirem na vaše budalaštine. Vi očito imate problem koji bi u teoriji mogao riješiti netko stručan za specifičnu vrstu poremećaja… S obzirom na to da se nitko ne rađa kao primitivni mrzitelj te zao manipulator i lažac, mora da ste dugo i naporno vježbali uz nadzor i potporu uspješnih učitelja“.

Lijepo i superiorno me Saša oprao, ali od dokaza da su u ratu, u Bljesku ili u Oluji sudjelovali “regrutirani kriminalci pušteni s robije” samo da nabiju Sašinu JNA na onu stvar – ni slovca. Usput, ispričao mi je jedan “ognjištar“ anegdotu kako je netko na nekom od stotinjak istarskih festivala zapitao Sašu gdje trenutno radi. Navodno je Saša rekao “Nigdje, ali nemam ti ja ni vremena za posao…“.

Djeluje uvjerljivo jer čovjek samo leti s festivala na festival. Zanimljivo kako netko može živjeti, a da ništa ne radi dočim bi radnici Uljanika htjeli raditi, ali za njih posla više nema jer su ideesovci upropastili Uljanik. Nije im pomogla ni Vlada jer dok je za stotinjak uglavnom ljevičarskih festivala država nekako ipak skucala lovu, ne može baš za svih pa su radnici Uljanika popušili.

Možda bi radnici Uljanika mogli organizirati u pulskoj Areni festival “praznih džepova“ na koji bi Saša sigurno odmah dolepršao, a možda bi onda i Vlada dala neku sitnu lovu i radnicima. I tako je naš Saša napokon otkrio dobro čuvanu tajnu Domovinskog rata: krimosi i osuđenici su se borili za Hrvatsku protiv gentlemana s Ovčare, iz Veleprometa, Vukovarske bolnice, Škabrnje, u Zadru, Dubrovniku i posvuda u Hrvatskoj. E, moj Saša…

Navodno bi Milan Bandić bio spreman prihvatiti prijedlog da se jedan gradski trg u Zagrebu nazove Trg žrtava komunizma, ali je skoro nemoguće pronaći adekvatno ogroman plac.

Zvonomir Hodak / direktno.hr

 

HODAK: Naši ljevičari ponašaju se kao da Europski parlament nije donio rezoluciju

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Jesu li učitelji i nastavnici zaslužili veće plaće? Evo zašto nisu!

Objavljeno

na

Objavio

Kad je ministrica obrazovanja i znanosti Blaženka Divjak kročila u prostoriju, izgledajući kao da je upravo obrisala suze, svima nama koji smo je čekali prostrujala je ista misao – gotovo je, dat će ostavku!

Dok je govorila, ja sam već za svaki slučaj unaprijed pred njom natipkao tweet o tome, stavivši njezinu pokislu fotografiju.

No, iako je očito u sebi nastavila gutati suze, a brada joj podrhtavala dok je govorila, ubrzo je postalo jasno, ministrica obrazovanja još nije donijela presudnu odluku. Suze su očito posljedica još svježeg razgovora s premijerom Andrejom Plenkovićem, a njega očito nisu dirnuli njezini osjećajčići ni dvojbe.

Umjesto demonstrativne javne ostavke, najavila je svoj vlastiti štrajk i opalila premijer Plenkoviću ništa manje demonstrativnu javnu pljusku: U igri moći sindikata i premijera ne želim sudjelovati!

Teška je to optužba, koja sugerira da premijer Plenković nema argumente u nepopuštanju štrajkašima, već da se sve vodi na igre moći, u prijevodu – problem je njegova taština. Što to zapravo znači?

Prvi odgovor koji se nameće jest da Divjak ne želi sama dati ostavku, već izazvati Premijer Plenkovića da joj da otkaz, kako ne bi ispalo da ona sama odustaje ne samo od fotelje, već i od svoje “reforme”.

Da premijer Plenković nije nekoliko dana zauzet političkim igrokazom s brojnim uglednim gostima iz svoje političke obitelji, Europske pučke stranke, možda Divjak ne bi preživjela noć. No, čim premijer isprati svoju europsku obitelj, ministrica Divjak vraća se na dnevni red, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Ministrica ne može pobjeći od svojeg dijela odgovornosti za štrajk. Otpočetka je dala krila zahtjevima prosvjetara, a na koncu podigla ruku za ovakav proračun, poručivši im da je ovo najviše što se sad moglo ispregovarati. Jasno je, u HDZ-u vlada čvrsti konsenzus da popuštanja nema, jer da ne može biti opravdanja za štrajk u vrijeme u kojem kontinuirano osjetno povećavaju plaće.

Ministrica nije jedina koja ovih dana vrti mantru da su “učitelji zaslužili veće plaće”, no to je jedna od ispraznijih i štetnijih floskula među mnoštvom onih koje se u hrvatskom društvu uporno ponavljaju, bez obzira radilo se o prosvjetarima ili radnicima u škveru. Ništa nije dalje od istine. Radnici u Uljaniku nisu zaslužili svoje plaće, jer to nema veze s tim koliko krvi, znoja i suza netko ulaže u svoj posao.

To što netko uredno svako jutro dolazi na radno mjesto, čak ako daje cijelog sebe, malo znači ako nema rezultata. Ako škverani nisu sagradili brod, onda nisu zaslužili plaću. Čak i ako su ga sagradili, ali ga nisu prodali, nisu zaslužili plaću. Ako su ga prodali, ali ispod cijene, ponovno – nisu zaslužili plaću. Ako nisi zaradio, nisi ni zaslužio, koliko god se pritom trudio. A ako škverani nisu zaslužili plaću, ako radnici Đure Đakovića nisu zaslužili plaću, ako ni stotine tisuća drugih nisu svojim proizvodima i uslugama zaradili dovoljno da bi zaposleni u javnom sektoru dobili plaće od kojih se može živjeti dostojno čovjeka, onda u takvom hrvatskom društvu ni učitelji nisu zaslužili veće plaće.

Da ne govorimo o tome da ni njihov priželjkivani proizvod – za 21. stoljeće spremna hrvatska djeca – nipošto ne zadovoljava te da mnogi od učitelja na nekom otvorenom tržištu nikad ne bi mogli dobiti čak niti plaće koje sad dobivaju iz proračuna. A te plaće su za hrvatske uvjete itekako solidne. Pitajte sve one koji u posljednjih 30 godina nisu mogli računati na plaću prvog u mjesecu.

Profesori kažu, ovo nije bitka za veće plaće, nego za dostojanstvo. Nisu zadovoljni ni povišicom, ako svi drugi dobivaju veće povišice nego oni. Naravno, u pravu su, divim se onima koji se organizirano bore za svoja prava, no, meni isto tako smeta zašto bi svaki učitelj dobio jednako. Ima predivnih profesora kojima podučavanje djece nije posao već životna misija, onih koji zaslužuju i trostruku plaću. A ima i onih koji su mojem i tisućama druge djece samo zagorčavali život i koji ne zaslužuju ništa više nego otkaz.

Dakle, i meni je kao roditelju dosta te socrealističke uravnilovke i ne želim da vrijedni i nevrijedni dobiju jednako. Itekako nam je nužan posve novi sustav plaća, kakav se ne može stvoriti preko noći! Ovaj štrajk mora hitno biti prekinut, i to tako da ne bude pobjednika ni poraženih, jer u svakom slučaju najkraći kraj će izvući naša djeca.

Plenković ne smije inzistirati na tome da porazi profesore, jer od poraženih i poniženih ne može se očekivati provođenje bilo kakve reforme, pa ni ove lažne. Vrlo je jednostavno. Premijer već sutra štrajkašima treba ponuditi najavljenih 2 postotka povećanja koeficijenta, umjesto uvjetno od 1. lipnja. A štrajkaši to moraju prihvatiti, prekinuti štrajk i strpjeti se do cjelovite reforme u koju se također mora krenuti odmah. U suprotnom, i premijer i oni suočit će se s opravdanim gnjevom roditelja. Nadajmo se samo da to nikom nije cilj, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

JEFTINA DEMAGOGIJA MINISTRICE DIVJAK!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Što je nama Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

foto: grad Vukovar

Za neke je Vukovar simbol izdaje i čak namjernog žrtvovanja. Uglavnom, ta lažna simbolika dolazi iz kuhinje velikih manipulatora koji, unatoč svemu, nisu prežalili bivšu državu i koji bi htjeli sve zamutiti i relativizirati, i u krajnjoj liniji optužiti sam hrvatski državni vrh za sve ono što se događalo u ovome gradu.

Vukovar se, srećom, na krilima istine izdignuo u znak i značenje nečega drugoga. On je simbol patnje i stradanja, simbol otpora i dostojanstva, simbol zajedništva i suosjećajnosti. Koliko god se svake godine slike ponavljale, svaki put ostajemo dirnuti tim upaljenim svijećama po svim našim gradovima, kao i tisućama ljudi koji iz svih krajeva hodočaste prema Koloni sjećanja.

Ni tako često ponavljana formulacija kako se Hrvatska sjeti Vukovara samo na Dan sjećanja nikako ne stoji. U relativno kratkom vremenu grad je doslovce izniknuo iz pepela, posve obnovljen vraćen je u život, pa evo i jedan naizgled sitan detalj koji to potvrđuje. Ove je godine broj djece u jaslicama povećan za njih četrdeset.

Grad ima i sjajnu perspektivu. Leži na najplodnijoj zemlji i na moćnoj i plovnoj rijeci koja povezuje deset europskih država.

Nažalost, on svih ovih godina nije postao simbolom još nečega, a tako važnog i tako potrebnog. Nije postao simbolom pomirenja. I dalje postoje odvojeni jaslice, vrtići i škole. Ne bi li bilo dovoljno da srpska djeca imaju dopunsku nastavu iz jezika, povijesti i geografije? Ali ne, ona su pošteđena učenja o onome što su njihovi stariji sunarodnjaci učinili ovome gradu.

Ćirilično pismo, koje se doživljava kao simbol okupacije i zločina, nastoji se svim silama nametnuti, dok silovane žene susreću na ulicama svoje silovatelje, a majke ubojice svojih sinova. Za stravičan zločin na Ovčari nitko u Hrvatskoj nije osuđen, predvodniku masakra dvanaestorice policajaca u Borovu Selu podignut je spomenik.

Vođa je hrvatskih Srba uoči Dana sjećanja u znak pijeteta prema poginulim Srbima ove, kao i prošle godine, spustio vijenac u Dunav, koji je otplovio prema Beogradu, gdje će ga preuzeti Aleksandar Vučić ili Vojislav Šešelj. Iako je ove godine vijenac položio i na Ovčari, ovaj njegov potez djeluje cinično. On govori o svim žrtvama i o mržnji na objema stranama. To nije, ili ne bi trebalo biti sporno.

Svaka žrtva zaslužuje žalovanje, kao što i svaka mržnja nikada nije dobrodošla. Ali to nije ono najvažnije. Mrtve nitko ne može oživiti. Mora se u interesu mira i suradnje konačno priznati kako je sve počelo, tko je bio agresor, tko je ubio cijeli jedan grad i tko je htio dio Hrvatske pripojiti Srbiji. Bez toga nikada neće biti pravoga mira ni povjerenja. A to je tako mali, a ipak tako težak korak.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija.hr

Nema zaborava i nema inverzije povijesti, zna se i uvijek će se znati tko je bio tko u tom ratu!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari