Pratite nas

Kolumne

Hodak: Nije loše biti prvi u ‘državi’ u kojoj Ministarstvo kulture financira predstavu u kojoj glumica izvlači hrvatsku zastavu iz šup*a

Objavljeno

na

Neprekidno se ponavlja jedno zlobno pitanje: koja je razlika između političara i lopova? Odgovor s Facebooka je za peticu: jedina razlika je što mi biramo političare, a lopovi biraju nas…

Završio je “vječni“ derbi. 2:0 za Hajduk. Zasluženo. K’o što je Rijeka više nego zasluženo prvak RH. Da smo slučajno u Jugi, koje bi to slavlje bilo! Ne možeš imati baš sve. Nije loše biti prvi ni u “državi“ u kojoj Ministarstvo kulture financira kazališnu predstavu u kojoj glumica izvlači hrvatsku zastavu iz šupka. Ili skoro iz šupka… Moj Dinamo se sad može mirno i kvalitetno “pripraviti“ za narednu sezonu. Trebalo bi odmah, opreza radi, produžiti ugovor s Petevom bar do 2029. Tako bi otišao s vlasti s Erdoganom kojem iste godine ističe sultanski mandat. Simetrija sa sultanom nije slučajna. Petev je u Turskoj odradio sjajne pripreme i Maminjo mu je odmah produžio ugovor iz misterioznih razloga. Kad je došao, odmah ga je Željko Sopić upozorio da Ante Čorić, igrač vrijedan 10 milijuna eura, nije za Dinamo. Što je savjet kojeg se Bugarin drži k’o Svetog Pisma. To se vidjelo i u subotu kad je, vječna rezerva Čorić, u jednom trenutku, u kaznenom prostoru Hajduka, predriblao četiri igrača bijelih. Čudno da ga Bugarin nije odmah povukao na klupu s koje je i ušao na teren. Drugi “genijalan“ potez Peteva bio je “šimecki“ u tur Juniora Fernadeza, Čileanca koji je u Dinamu zabio 47 službenih golova. Umjesto njega doveden je još bolji strijela(c) Guiherme koji je do sada postigao – slovima i brojkama – jedan gol. I to za drugu ekipu u drugoj ligi. Kako bi rekao genijalni pok. Tomica Židak ”takav pregled igre“ imao je još samo Ray Charles! I dok Junior zabija u jakoj Turskoj ligi, naš Guiherme čeka da eksplodira. Nadam se da mu neće neki ISIL-ov “navijač“ iz Velike Kladuše tutnuti bombu u gepek da bi napokon eksplodirao. Ali važno je da su plavi “gospodski klub“ kojeg svi mrze. A oni imaju tako veliko srce. Poklonili su Kramarića, Andijaševića Rijeci, Fernadeza Turcima. Dali su veliku lovu za dva desna beka Matela i Stojanovića, a umjesto njih igra na desnoj strani Šitum, koji je, inače, lijevo krilo. Masno su platili Samira, a umjesto njega igra mladac Knežević koji je dugo bio ozlijeđen. Inače, za kraj samo konstatacija: šupački klub u jadnoj državi! Pljuvanje i hračkanje sa svih strana, a “Diname“ čkomi. Bijela boja je sinonim nevinosti. Znamo iz života da se mnoge dame koje dolaze pred oltar u bijelim “nevinim“ vjenčanicama ne mogu sjetiti kad su zadnji put bile nevine. Uglavnom, Dinamu, uz par dobrih igrača, fali i rezolutni, kompetentni i elokventni glasnogovornik da igračima u “bijelim“ dresovima iz Večernjeg, SN, Jutarnjeg i s HRT-a može na vrijeme dati do znanja kako uvijek, nakon 11 igrača (jedanaest prvenstava), na red dolaze rezervni igrači koji su, zbog legendarnog strpljenja i trpljenja, zaslužili svoj trenutak sreće.

Sad kad je prvenstvo odlučeno, vjerojatno će zečevi prestati jurišati na starog krepanog lava pa stoga jedan mali zgodan vic o zečevima u bijelim dresovima.

Pitali tako zeca: ”Zeko koja ti je najveća želja?” ”Naučiti igrati šah!” odgovori zec. ”Zašto baš šah?” ”Da pojedem lovca!” – odgovori zeko…

Tip se zove Igor Ružić. Selektor predstava koje će se igrati na ovogodišnjem “Splitskom ljetu“. Rigidni i tupoglavi desničari iz svojih ognjišta tule, cvile i beštimaju jer je Igor uvrstio “Frljićevu“ predstavu “Naše nasilje i vaše nasilje.“ Predstava koja je tako oduševila poklonike kazališta u Poljskoj da je Frlja na vrat na nos morao dati petama vjetra, a u “klerofašističkoj“ Poljskoj čekaju ga oduševljeni ”progresivci” da mu predaju ključ od – ćelije! Radnja je kozmički univerzalna, puna metafora i sugestija svima koji razmišljaju antifašistički, progresivno i koji bi opet malo svećenike nabili na ražanj kao u legendarnom Srbu 27. srpnja 1941. g. Evo zašto zatucani desničari misle da je ta predstava blasfemična. Žena s hidžabom iz spolovila izvlači poljsku (u Splitu vjerojatno hrvatsku) zastavu, zatim Isus silazi s križa i siluje je… Ma koji ”briljantni um” je uspio smisliti ovu povijesnu scenu. To je definitivno jače od epske scene već spomenutog 27. srpnja 1941. u Srbu kad su svećenika Gospodnetića vrtjeli četnici na ražnju. Igor Ružić vjerojatno planira uvrstiti na Splitsko ljeto i drugu Frljinu genijalnost, a to je predstava “Izopćenje“ u kojoj frljava glumica oralno zadovoljava pokojnog Ivana Pavla II. koji na sebi ima tablicu s natpisom “zaštitnik pedofila“. Za te “gromoglasne“ uspjehe Olivera Frljića već zasigurno zna kazališna javnost u Poljskoj, Austriji, pa i u Hrvatskoj. I sad na scenu stupa selektor Ružić koji je pameću i mudrošću oduševio i moju vjerojatno bivšu Facebook prijateljicu Selmu Katunarić. Kaže Ružić: “Za pametnu i argumentiranu raspravu je uvjet da se pogleda predstava. Nakon toga možemo pričati ako treba i molitvenim susretom.“ Pametni naš Igor! Svi na Splitsko ljeto pa, uz predočenje plaćene ulaznice, kritizirajte ako ste hrabri. Tek da se zna, ne radi se tu o praizvedbi nego o predstavi čiji sadržaj i intencija govore tko tu treba psihijatrijsku pomoć – izvođači ili “oduševljeni“ gledaoci. ”Molitveni“ susret je ta predstava imala u Sarajevu. Tamo su na predstavi bili istinski ljubitelji hidžaba koje je Frljić oduševio scenom kad Isus silazi s križa i siluje glavnu glumicu. Većina euforičnih ljubitelja kazališta, naročito iz Sandžaka, bila je uvjerena da je scena s hidžabom povijesno utemeljena.

Ovih dana vodi se “pametna i argumentirana“ rasprava o “povijesnoj reviziji“ u filmu Jakova Sedlara “Jasenovac i istina“. Tu je Sedlar stvarno pretjerao. Svi, baš svi, koji su skočili na zadnje noge zbog tog “revizionističkog“ filma isti su gledali samo se ne mogu sjetiti kad i gdje. Umjesto da se napokon k’o ljudi složimo da su ustaše i “domaći izdajnici“, kako to slikovito navodi Zoran Šprajc, pobili cirka 700.587 Srba, Židova i Roma, Sedlar to revidira na nekakvih 70.000 tisuća. ”I što je ostalo od povijesti?” grme Goldstein otac i sin. Telegram malo predviđa događaje, a malo se nada da bi nesretni Jakov mogao dobiti tri godine bukse zbog revizionizma. Pa neka režira u Lepoglavi nadaju se Bule i ekipa. Na zaprepaštenje “kulturnjaka“ i gledatelja Žikine dinastije, Sedlar je nominiran za “Nagradu srama Zagreba“. Evo ti ga na! Lijepo su mu “spustile“ Pupovčeve Novosti. Sram Zagreb. Sad sam i ja pomalo ponosan što i dio moje love ide Novostima. “Lepa naša haubica“, ”Šupačka republika“, “Sram Zagreb“. Sve to zbog “falsifikatora“ Sedlara. Slobodoumni narod “nitko ne sme da bije“ kako je to nadahnuto govorio Sloba. Da je Sedlar plitki revizionist postoji ohoho čvrstih dokaza. Jedan imam i ja u spisu Joa Šimunića kojeg zastupam pred sudom u Strassbourgu. Naime, UEFA je u Lozani, gdje se “sudilo“ Šimuniću, pozvala vještaka iz SAD. Tamo su vještaci, za razliku od naših, uvijek objektivni i zbog njihovog ogromnog znanja ono što oni kažu svojevrsni je “sveti gral“ destilirane istine. Pojavio se tako u Šimunićevu slučaju vještak pred sudom, malo se nakašljao i izdiktirao u zapisnik otprilike ovo: u granicama NDH do dolaska Pavelića i ustaša velika većina stanovnika bili su Srbi, Židovi i Romi. Hrvati su došli zajedno s ustašama nakon 10. travnja 1941. Probajte pogoditi tko je “uglednom vještaku“ servirao te “antifašističke istine“. Sad jedan “notorni“ Sedlar, kako to lijepo kaže antifa Luka Benčić u Jutarnjem, ima hrabrosti izvrnuti naglavce istinu koju je potvrdio “vještak“ koji je čak iz Amerike došao da nam utuvi u desničarske glave kako je “historija“ egzaktna znanost.

Čitam mog ljubimca Vladu Vurušića i sjetih se prekrasnog međimurskog jezika. Ne laži se u Međimurju kaže “Lagati treba ni!“ Dohvatio se Vlado i Sedlara. Zašto zaostati kad ga “ceo progresivni svet čereči“. Da ne zamaram moje i tako rijetke čitatelje, Vlado najprije zaključio da je Sedlar dobio nagradu “smrada“ Zagreba “ za očiti povijesni falsifikat. Nešto znam o filmu čija je osnovna teza da je Jasenovac bio i ustaški i komunistički logor. To, naime, i nije sporno. Sad, u stilu “lagati treba ni“, naš Vladek piše da je u filmu opaka teza kako je Jasenovac “bio komunistički, a ne ustaški logor smrti koji je za vrijeme NDH zapravo bio tek malo nabrijaniji zabavni park“ u kojem je, i po Sedlaru, ubijeno oko 70.000 ljudi. Mrak od zabavnog parka!!! Ali Vlado Vurušić, kad krene, onda je nezaustavljiv. “Sedlar kaže da ne širi mržnju, ali je na kraju svog mučnog uratka, recimo, pokazao potjernicu s fotografijama ljudi s kojima se ne slaže (Ante Tomić, Jurica Pavičić, Miljenko Jergović, Boris Dežulović i slična “stoka sitnog zuba“…“ Prije svega, nejasno je zašto vrijeđati “stoku sitnog zuba“ uz svu zubatu stoku bez koje ne možemo živjeti. “No, to po njemu (Sedlaru) nije širenje mržnje nego istine“. Slažem se, tko normalan ne bi volio naše hrvatske Jugoslavene. Jedinstvena je to vrsta kao iz serija ”The Walking Dead”. Pravi hodajući mrtvaci. Ante Tomić širi oko sebe pastoralu, ljubav i toleranciju. Napisao je jednom da sve desničare treba dovesti na Maksimirski stadion, uzeti mitraljez i ta, ta, ta. Na to se Vlado pravio mutav. To je, inače, klasična psihoza kod naših ljevičara, pa tako nije nikada o svom kolegi i istomišljeniku ni zucnuo nakon njegovog primitivnog podoficirskog ispada.

Pun je jugo finoće i Jurica Pavičić koji je hrvatskog klasika Slobodana Novaka nazvao ”kretenom” jer nije pljuvao po Tuđmanu. Miljenko Jergović, vrativši se iz slobodarskog Beograda, napisao je u Jutarnjem da je Tuđman “lešina s Mirogoja“, usput šireći ljubav prema “trodimenzionalnom“ Draži Mihajloviću. Ta je “ljubav“ iziritirala Velimira Viskovića kod kojeg je popustila “partijska“ disciplina pa je javno napao našeg pastoralnog Miljenka. Zadnji s tobožnje potjernice je notorni Jugoslaven Boris Dežulović, nagrađen zbog boljševičke kolumne u kojoj iskreno priznaje da je dobro što je Vukovar pao. Vlado Vurušić nezaustavljivo napreduje na ljestvici jugo piskarala. Uskoro će dostići Jelenu Lovrić, Borisa Vlašića, Branimira Pofuka, Davora Butkovića, Vedranu Rudan itd. Čudim se samo kako se Vurušić, u pljuckanju po Sedlaru, nije poslužio s jednim relevantnim kritičarem opće prakse. Zvijezda Centra Simon Weisenthala je Ephraim Zuroff, vjerodostojan kao na primjer kad bi Lavrentij Pavlovič Berija počeo bulazniti o ljudskim pravima. To je čovjek koji negira genocid u Srebrenici. Čovjek koji se stalno javlja iz Beograda. Čovjek koji kao da ne “zna za čuvenu “depešu“ Milana Nedića Hitleru kojom ga obavještava da je Srbija prva u Evropi “Juden frei“. I na kraju zamislite euforiju, iskreni aplauz, Večernjakovu ružu, Zuroffovo slinjenje da je nagradu Grada Zagreba dobio veliki hrvatski redatelj, ovjenčan nagradama iz Poljske, Austrije, Sarajeva, Rijeke – Oliver Frljić. Koju bi tek sreću osjetila naša “gospođa ministrica“ Nina kao osoba koja je nesebično, sa našom lovom, ”podboltala” našeg Olija. Ognjištari pomalo dvoume je li ona kao političarka ustvari ukrala naš novac za svog Olia.

Neprekidno se ponavlja jedno zlobno pitanje: koja je razlika između političara i lopova? Odgovor s Facebooka je za peticu: jedina razlika je što mi biramo političare, a lopovi biraju nas…

Sad pokoja kraća mudrost kojom nas obasipaju ljevičari. Josip Juratović Jura, hrvatski Jugoslaven koji je dogurao do Bundestaga, čest je gost u Jutarnjem i Večernjem. Maršalov obožavatelj je neki dan osvanuo i na HRT-u. Svoj mudri automehaničarski govor završio je otprilike ovako: zahvaljujući europskim vrijednostima, mi nismo u zadnjih 70 godina imali rata u Europi. Jura lupa k’o “Maksim po diviziji“, a novinarka HRT-se ljubazno smješka uglednom gostu… E, moj narode!!! Sad znaš da smo dobili državu bez rata. K’o Česi i Slovaci. Vražju sreću smo imali.

SDP je opasno zaprijetio Banskim dvorima. Imate osam dana da maknete HOS-ovu ploču u Jasenovcu, a petnaest dana da promijenite grb na ploči. Klasičan primjer pucanja samom sebi u nogu. Grb HOS-a s pozdravom ZDS legaliziralo je Ministarstvo uprave u Vladi Ivice Račana. Nakon Račana SDP je bio na vlasti još četiri godine pa “zloglasnom“ grbu nije pala ni jedna “ustaška“ dlaka s glave. Ako ova Vlada ne bude poštivala prekluzivne rokove od osam i petnaest dana, SDP će još jednom postaviti oštro pitanje Vladi. I tako u beskraj… barem dok ne prođu lokalni izbori.

Zove me čitatelj iz Splita. Nekad je radio Ministarstvu vanjskih poslova. Moli da putem ove kolumne postavim pitanje gdje su završile dvije skupe slike Krste Hegedušića? Prva je poznata “Krvavi tragovi“, a druga “Jesen na kanalu“. Obje je slike Ministarstvo vanjskih i europskih poslova kupilo, ali po njegovim saznanjima nikada nisu stigle na Zrinjevac. Nisu čak ni u veleposlanstvima RH diljem svijeta. Znam da ovu neuglednu kolumnu ne čita nitko u MVP, ali obećao sam svom čitatelju kao i zbog pokojnog Krste Hegedušića koji bi gore u oblacima volio znati gdje su završile njegove slike. Ako ništa drugo, to bi barem trebalo zainteresirati Patriciju Kiš, likovnu kritičarku Jutarnjeg.

”Tolerantni “Oscar Wilde piše: “Glavna zadaća kritičara umjetnosti trebala bi biti da uvijek i o svemu – drže jezik za zubima“.

Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Franjo Tuđman podcijenio je Sorosa, njegove trabante i medije…

Objavljeno

na

Objavio

Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman je, sa svim svojim manama, bio državnik s misijom – čovjek koji razumije vrijeme i realne dosege politike. Točno je znao kako izabalansirati vrlo različite ljude koji su se okupili oko njega, kao što je točno znao i sve njihove mane.

Znao je kako pobijediti ideju Velike Srbije, te kako Hrvatsku vratiti na političku kartu Europu – iz koje ju je lažni bravar Josip Broz izvukao 1945. godine. Vjerovao je podjednako i u sebe i u Hrvatsku i nije ga odviše brinulo onih 20% protivnika nezavisne Republike Hrvatske, ona peta kolona koja je bila aktivna i tijekom cijelog Domovinskog rata. Protivnici ga nisu brinuli jer je imao znanje i realnu političku moć koja je bila daleko veća od njihove. Ukratko, znao je što radi i bio je svjestan svoje političke snage.

No, problemi su nastali nakon njegove smrti. Naime, peta kolona – sastavljena od rigidnih komunista i još rigidnijih Jugoslavena – poželjela je Hrvatsku udaljiti od Europe i vratiti je u nekakvu fantomsku “balkansku” zajednicu: “Regijon”, “Zapadni Balkan” bilo što pod “Saveznom Udbom” i Beogradom. Svo to cirkusantsko društvo sastavljeno od kojekakvih mesića, josipovića, pusićki i milanovića bacilo se na Hrvatsku s ciljem da ju se prikaže kao “fašističku, zločinačku Nezavisnu Državu Hrvatsku”, te kao “nepotrebnu i slučajnu državu”, za razliku od “potrebne Jugoslavije u kojoj je svima bilo bolje, a Srbija je imala more!”

Gdje je Franjo Tuđman pogriješio?!

Pogriješio je u onom u čemu često veliki političari griješe – podcijenio je katastrofalnu nesposobnosti svojih nasljednika, te hijeničnost protivnika, koji su napali u čoporima! No, najveća pogreška bila mu je – što je podcijenio medije!

Zasljepljen veličinom svoje povijesne misije podcijenio je političke hijene koje su mu se vrzmale oko nogu i koje su se neugodno glasale preko “Feral Tribunea, Globusa, Nacionala, Novog lista, Radija 101”… tvrdeći da je: “operetni diktator, ratni zločinac, lažni general, lažni doktor znanosti” itd.

Kako je točno znao što i zašto radi, nije brinuo o slici koju komunističko – pseudoliberalni – jugoslavensko – udbaško – soroševski ološ šalje u svijet. To je velika, gotovo katastrofalna pogreška, jer u ovo vrijeme posvemašnje površnosti – slika (“image”) je sve! Uopće više nije bitno kakav je čovjek, već samo kakvu sliku o njemu imaju drugi! Nije bitan čovjek, već samo njegova odjeća, njegove cipele, njegov sat, njegovi bijeli zubi, njegov srdačan i isprazan osmjeh…

Na tom polju trijumfirali su svi protivnici nezavisne Republike Hrvatske, financirani ili iz pravca globalne bankarske oligarhije, koju usmjerava George Soros (“dragi ljudi iz Davosa”), ili iz sve manje i sve nervoznije Srbije, sve udaljenije od Jadranskog mora. Hijene nas okružuju i neugodno se glasaju.

George Soros bez milijuna muslimanskih izbjeglica kojima ruši katoličku Europu, te Srbija bez Jadranskog mora, dvije su podjednako turobne i isprazne priče.

Što znači slika?! Znači, na primjer, da militantna, nepismena, piskarala “Feral Tribunea” imaju hrpu stanova po Beogradu (i drugdje), a da se pisalo o “Tuđmanovoj vili”, a ne o njihovom ratnom profiterstvu. Znači da se četnička, dobro naoružana Srbija prikazuje kao žrtva razoružane – od strane komunista! – Hrvatske! Da se piše o koncentarcijskom logoru Jasenovac, a ne o koncentracijskom logoru Sajmište pokraj Beograda u kojem je ubijen isti ili veći broj zatočenika! Da se govori o nepostojećem srpskom anti-fašizmu, a da se stalno zatire hrvatski anti-komunistički anti-fašizam!

Kraljevina Jugoslavija bila je najveća laž poslije I. svjetskog rata, a Titova Jugoslavija poslije drugog! “Moderna europska Srbija” je najveća laž današnje Europe!

Dakle, Franjo Tuđman je podcijenio i Sorosa, njegove trabante i medije, i 50.000 udruga, od kojih većina (nikako ne sve!) radi na rastakanju ideje nezavisne Hrvatske. I svaki put kad zablista europska i svjetska Hrvatska, sve medijske hijene bacaju se i grizu gdje i kako mogu. I kad su tu senzacionalni uspjesi nogometaša i tenisača, i kad se podiže spomenik Franji Tuđmanu, i kad Hrvatska vodi iskrenu pro-europsku politiku preko predsjednice Republike, tu je glasanje političkih hijena …

Stvarnost “Yutarnjeg lista” nije hrvatska stvarnost. U toj stvarnosti Miljenko Jergović je “najveći yugoslavenski pisac”, a to što ta država ne postoji – nikoga ne muči! To što je Viskovićevo Jugoslavensko društvo pisaca u Zagrebu (službeno Hrvatsko društvo pisaca), te što dodjeljuje nagradu Janko Polić Kamov (koji je bio veliki Hrvat i starćevičanac!) Igoru Mandiću, svom članu i yugoslavenskom piscu, to je nešto poput “Čovjeka u visokom dvorcu”, alternativne stvarnost u kojoj je Tito, “ljubičica bijela”, operetni maršal-bravar besmrtan, a njegov pobočnik Budimir Lončar koordinira smijeh političkih hijena!

Tuđman je podcijenio medije, a oni nasrću, velikim dijelom financirani hrvatskim novcem (npr. Pupovčeve Novosti, kao sljednik Soroseva Ferala)!? Oni nasrću i preko Rijeke, tzv. “Luke različitosti”, lažne Europske prijestolnice kulture 2020., u kojoj anti-hrvatske političke hijene dobivaju hrvatski novac za iskreno i duboko anti-hrvatsvo!

A projekt “Za Yugoslaviju s ušutkanom Hrvatskom!” se nastavlja. I dok stojim pred novim Tuđmanovim spomenikom, koji je još jedan od sjajnih poteza Milana Bandića, koji je velegradski Zagreb smjestio duboko u Europu, čitam Tomislava Klauškog (kao i svi neprijatelji Hrvatske, gostovao ja u Josipovićevoj tv-emisiji “Nedjeljom u 2”!):

“Spomenik se podiže par tjedana nakon izručenja Ivice Todorića, jednog od tajkuna koji je izrastao pod pokroviteljstvom prvog predsjednika. Podiže se pod vlašću stranke koja se ne tako davno, u mandatu Ive Sanadera, ispričala hrvatskim građanima zbog Tuđmanove vladavine. Podiže se u vrijeme kad se u Vukovaru hapse srpski zločinci, čime se ruši Tuđmanov koncept amnestije nakon mirne reintegracije. Podiže se godinu dana nakon izbacivanja trga Josipa Broza Tita iz centra Zagreba, što je za Tuđmanova života bilo izričito zabranjeno.Nije taj spomenik, dakle, samo estetski užas. On simbolizira i politički užas koji smo naslijedili od njegove vladavine, kao i sve užase koji se provode u sjeni spomenika državniku čije se čak i pozitivno naslijeđe nastoji dezavuirati.”

Taj “sjajni” novinar Klauški rođen je u Zagrebu 24. rujna 1971. godine, diplomirani je novinar, predavač na komunističkom Fakultetu političkih znanosti, bio je više puta u konkurenciji za anti-hrvatskog novinara godine. Radio je u zagrebačkim dopisništvima “Novog lista” i “Slobodne Dalmacije”, u “Nacionalu” i “Poslovnom dnevniku”. Šest godina radio je na portalu “Index.hr”, a sad piše za “24 sata”.

Iskreno anti-hrvatstvo dobro se plaća. Hrvatskim novcem, a po direktivi Bruxellesa, Beograda, Budimira Lončara…

Zbog svega rečenog, mediji su apsolutno najveća Tuđmanova pogreška!

F. Rizner / hrsvijet.net

 

Zbog čega su od izbora 2000. stvari u Hrvatskoj otišle pogrješnim putem?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: Advent na Vilozovskomu vakultetu more počet

Objavljeno

na

Objavio

Sidila san u taj vakat na klupi
Sama
Splicki kolodvor i ja
Sparina
Lipe se prsti
I roba za kosti
Sidila san
Unde di je iza tebe ladni zid
A pogled ti puca na line trajekte što se bućkaju
Na autobuse neredno poredane
Na
Šaltere su bunjan i galebove u niskomu, napadačkomu letu
Galebove koji skaču su noge na nogu tek kad se dočepaju
Bačene kore kruva
Ili zgaženoga smokija u fugi

Sidila san i jedvo čekala prugu

U dva je išla naša koja je bila skuplja za cili desetak kuna
Okolo pola ure kašnje išla je pruga za Mostar priko Imockoga
Bila je jeftinija al’ je imala ležarinu u Cisti Provo od okolo pola ure
Što meni nikako nije ligalo
Ae
Nije
Di će mi ligat
Pedalj mi do kuće a nikako doć

Tila san kući što prije
Jerbo mi je drob čvrča
Onako kako samo studentu čvrči petkon
Pa san vrtila u glavi šta morebit taj dan mirluši priko terace iz materine kužine

Najsan volila ladne, prigane srdele
Sunjima grumen pure
I rašćiku su kumpiron i maslinovin uljen

Ljuljala san noge u ritmu pisme su radija koji se čujo iz pruge koja je došla iz daleka
Đavoli
Bambina

Kad se on, odnikle, stvorijo pridmenon
Svojon tenon udarijo moju
I nasmija’ se

Gleda me u oči i pita

– Iđeš kući?

K’o da me znade oduvik

Ja ga gledan i ne mogu ga smistit
Nikako
Oklen ga znaden Gospe moja
Biće s Trokuta il’ iz Paške
Al’ di je red reć kako ne znaš koji je

Raspričali se mi
I on meni kako mu vali deset kuna za kartu

Ae
Kaže kako bi rada i on kući k’o i ja

Išla san kući kašnje od plana
Jesan
Imala san deset kuna manje
A on se negdi su njima izgubijo

Nisan ga srila kašnje u prugi
Ni igdi

I nikad ga nisan imala zgodu upitat
Kako more tako ladno gledat u oči i lagat

Srila san niki dan jednoga Zvonu koji je rođen na isti dan kad i moj čovik
Srila san ga u prugi za Zagreb
Di smo išle moja Mara i ja
U biti ja san išla
A Mara je lebdila zdrakon
Onako kako lebdi dite na putu za Zagreb koji vrlo voli

Meni toga Zvonu uvik drago srist
Je
Uvik
Jerbo on dili nešto su mojin čovikon u tuđini
Pa mi se nekako učini kako mi je i čovik manje daleko
Bar na tren

Gospe moja da je bilo izbrojat k’liko puta me Mara upitala
Oćemo brzo
K’liko ima do Knina
K’liko do Korenice
Di su Plitvička jezera
K’liko ima do Karlovca

Pa se veselila onomu što vidi kroza prozor i ljutila se na one ljude okolo nas
Smijala od uva do uva kad je vidila klikačke su porcije u Macole
Ae
Pojist nije mogla
Pa me pitala iman li kesu

Nu, seljanke smo mi
Prave
Odgojene u stravu kako se ‘rana ne baca nego u spirine iskriće
A Mara u Macole nije vidila kantu za spirina
Dite mi se pomelo
Pa je pitala kesu

Ulazimo u Zagreb nas dvi okolo sedan na večer
Na livu ruku zamotuljan u najilonu neki spomenik
Mara nabaci komentar kako joj je to skroz manito
Ae
Manito njoj da se ništa ne vidi a metnilo ga na tak’o misto
Kaže mi

– Manito je al’ ja nigdi vakoga spomenika vidila nisan, to ti samo Zagreb more imat jerbo mu i ‘vako nešto stoji

Nema ona pojma šta je manito zaprave
Manito je kad rećemo
Oni vakultet di stoluje Mato Kapović zvani Radnik brez motike
Bojak sekularni bije dan, noć
Pa ne da Božiću ni blizu svoji vrata
A niti prozora
Partizani pucali puškan na Boga
A ovi će Mu valjda minirat sve prilaze
Dašta
T’liko su nan mudri

Pribili šljokičastu petokraku na jedna vrata
I to je to
Advent na Vilozovskomu vakultetu more počet

U međuvremenu ta petokraka okotila još jednu a do Božića možda ji bude i tri
K’o oni srca na Radenskoj

Srića da moja Mara ne vidi toga vakulteta
Bi joj Zagreb ogadijo

Gleda ona zaljubljeno okolo sebe
U sve po Zagrebu

– Znaš, ne bi ti se ja ni vraćala kući da ne moran

Ih, znan

Danima je oblazila sve
Sve
I Josipa Jelačića i svetoga Marka

Klečala u polutami katedrale uza svetu misu
Pa
Palila sviće i molila za zdravlje jedne svoje imenjakinje

Pa unda tukla lazanje u Skalinskoj
Pribirala ona crljena srca i magnetiće u kućama
Natrala me na one kutije ničega
Na Kvatriću
Smijala se i sama kako in sve ikad more u oko stat

Rekla mi kako kuvan bolje od oni kuvarica i kuvara u ‘otelu di smo večeravale

Pa se smijuckala sve do Malešnice
Onu večer kad je upoznala jednoga Marijana
Ae
Marijan je njoj faca broj jedan
Jerbo
On je bijo u Trampovoj kući

Pitala me tu noć koji je to čimbenik iz Hasanbegovićeva govora
Kojemu se cila dvorana smije
Rekla san kako se o Milanoviću radi
Ono, kako će on gledat pobjedit Kolindu na izborima

Ona se smije pa kaže
– Kolindu? Daštaće! Zašto bi ne’ko za njega glasa’? Nema ti to logike majko

Di logika di naša politika
Ne konta to moja Mara

Mara ide sladoled u srid zime
I to je logično
Manja je razlika u temperaturi nego liti
I našla je u Maksimiru neku živinu koja se zove baš k’o ona
Cenila se od smija i ponavljala mi sto puta kako se eto ni jedna živina ne zove k’o ja što je po njoj veliki jad
I niti zere logično

Doša je vakat
Vrnit se našoj kući
Kuma moja je odvela gorikar kupovat po kolodvoru a ja san ostala stvari čuvat na peronu

Nije svirala Bambina
Al’ se stvorijo i brez nje isprid mene
On
A ja pričan su mojon Gogon na telefon
I sve pratin šta ‘oće

Kaže mi

– Samo ti završi razgovor, čekat ću

A ja pitan

– Šta me imaš čekat

Gleda me u oči
I kaže kako je iz Imockoga
Kako je doša’ radit u Zagreb
Kako ga je gazda privarijo
I kako sad nema sučin kući a tako rada bi vidit svoje

– Ti iz Imockoga? A ja te nikad vidila nisan neka san doli priko četrdeset godina?

Gleda me u oči
Kaže

– Iz Zmijavaca san, Marić

U meni kuva
A zaklopac mi na pola
Pa skače i mlati

– Marić? Iz Zmijavaca? Ne tribaju tebi kune, tebi Isus triba. Ae. Kako te sramota nije u oči gledat ljude i lagat? Što ne odeš u prvu crkvu kleknit i Bogu se molit da ti pomogne? Nikakve kune tebi ne tribaju. Ne tribaju ti kune nego Bog. Kontaš li ti to?

Nije bijo za razgovora
Samo je nesta’
Goga još na liniji
Mara trče od gorikar

Kupila je još suvenira i picetu
Drži krajeve, žvače, leti k meni i viče

– Vidi majko šta mi je jedna časna dala

Maše punin šakan

Odmotali su kažu i oni spomenik

A digli su ga
Jednomu velikomu i zaslužnomu čoviku
Ajde, drago mi vrlo
Bijo je i vakat

Lažov jedan je i tuten naša misto vikat
Kako spomenike zločincima dižemo
Nu
Uvik se nađe neki lažov
To se nikad ne minja

Oduvik je bilo i bit će oni’
Što te gledaju u oči i lažu

Iz bolesti vake il’ nake te lažu

Šta kad te lažu zdravi?
Šta?

Kuvaš
Dok ti zaklopac ne vrci
A kad vrci
Ni’ko
Pa ni ti ne moreš znat
Koga će klepit i di će završit

Nije red da završi na onomu koga se lagalo
Nikako

Onako kako nije red niti da se zločincon zove
Vrhovnoga zapovjednika naše vojske u
Domovinskomu ratu

A Bogu je red
To se znade oduvik
Vrata i srca širon otvorit
I zornicon
I kićenjen
A ne pucat u Njega
I prilaze Mu minirat

Barbara Jonjić/ narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari