Pratite nas

Kolumne

Hodak: Nije loše biti prvi u ‘državi’ u kojoj Ministarstvo kulture financira predstavu u kojoj glumica izvlači hrvatsku zastavu iz šup*a

Objavljeno

na

Neprekidno se ponavlja jedno zlobno pitanje: koja je razlika između političara i lopova? Odgovor s Facebooka je za peticu: jedina razlika je što mi biramo političare, a lopovi biraju nas…

Završio je “vječni“ derbi. 2:0 za Hajduk. Zasluženo. K’o što je Rijeka više nego zasluženo prvak RH. Da smo slučajno u Jugi, koje bi to slavlje bilo! Ne možeš imati baš sve. Nije loše biti prvi ni u “državi“ u kojoj Ministarstvo kulture financira kazališnu predstavu u kojoj glumica izvlači hrvatsku zastavu iz šupka. Ili skoro iz šupka… Moj Dinamo se sad može mirno i kvalitetno “pripraviti“ za narednu sezonu. Trebalo bi odmah, opreza radi, produžiti ugovor s Petevom bar do 2029. Tako bi otišao s vlasti s Erdoganom kojem iste godine ističe sultanski mandat. Simetrija sa sultanom nije slučajna. Petev je u Turskoj odradio sjajne pripreme i Maminjo mu je odmah produžio ugovor iz misterioznih razloga. Kad je došao, odmah ga je Željko Sopić upozorio da Ante Čorić, igrač vrijedan 10 milijuna eura, nije za Dinamo. Što je savjet kojeg se Bugarin drži k’o Svetog Pisma. To se vidjelo i u subotu kad je, vječna rezerva Čorić, u jednom trenutku, u kaznenom prostoru Hajduka, predriblao četiri igrača bijelih. Čudno da ga Bugarin nije odmah povukao na klupu s koje je i ušao na teren. Drugi “genijalan“ potez Peteva bio je “šimecki“ u tur Juniora Fernadeza, Čileanca koji je u Dinamu zabio 47 službenih golova. Umjesto njega doveden je još bolji strijela(c) Guiherme koji je do sada postigao – slovima i brojkama – jedan gol. I to za drugu ekipu u drugoj ligi. Kako bi rekao genijalni pok. Tomica Židak ”takav pregled igre“ imao je još samo Ray Charles! I dok Junior zabija u jakoj Turskoj ligi, naš Guiherme čeka da eksplodira. Nadam se da mu neće neki ISIL-ov “navijač“ iz Velike Kladuše tutnuti bombu u gepek da bi napokon eksplodirao. Ali važno je da su plavi “gospodski klub“ kojeg svi mrze. A oni imaju tako veliko srce. Poklonili su Kramarića, Andijaševića Rijeci, Fernadeza Turcima. Dali su veliku lovu za dva desna beka Matela i Stojanovića, a umjesto njih igra na desnoj strani Šitum, koji je, inače, lijevo krilo. Masno su platili Samira, a umjesto njega igra mladac Knežević koji je dugo bio ozlijeđen. Inače, za kraj samo konstatacija: šupački klub u jadnoj državi! Pljuvanje i hračkanje sa svih strana, a “Diname“ čkomi. Bijela boja je sinonim nevinosti. Znamo iz života da se mnoge dame koje dolaze pred oltar u bijelim “nevinim“ vjenčanicama ne mogu sjetiti kad su zadnji put bile nevine. Uglavnom, Dinamu, uz par dobrih igrača, fali i rezolutni, kompetentni i elokventni glasnogovornik da igračima u “bijelim“ dresovima iz Večernjeg, SN, Jutarnjeg i s HRT-a može na vrijeme dati do znanja kako uvijek, nakon 11 igrača (jedanaest prvenstava), na red dolaze rezervni igrači koji su, zbog legendarnog strpljenja i trpljenja, zaslužili svoj trenutak sreće.

Sad kad je prvenstvo odlučeno, vjerojatno će zečevi prestati jurišati na starog krepanog lava pa stoga jedan mali zgodan vic o zečevima u bijelim dresovima.

Pitali tako zeca: ”Zeko koja ti je najveća želja?” ”Naučiti igrati šah!” odgovori zec. ”Zašto baš šah?” ”Da pojedem lovca!” – odgovori zeko…

Tip se zove Igor Ružić. Selektor predstava koje će se igrati na ovogodišnjem “Splitskom ljetu“. Rigidni i tupoglavi desničari iz svojih ognjišta tule, cvile i beštimaju jer je Igor uvrstio “Frljićevu“ predstavu “Naše nasilje i vaše nasilje.“ Predstava koja je tako oduševila poklonike kazališta u Poljskoj da je Frlja na vrat na nos morao dati petama vjetra, a u “klerofašističkoj“ Poljskoj čekaju ga oduševljeni ”progresivci” da mu predaju ključ od – ćelije! Radnja je kozmički univerzalna, puna metafora i sugestija svima koji razmišljaju antifašistički, progresivno i koji bi opet malo svećenike nabili na ražanj kao u legendarnom Srbu 27. srpnja 1941. g. Evo zašto zatucani desničari misle da je ta predstava blasfemična. Žena s hidžabom iz spolovila izvlači poljsku (u Splitu vjerojatno hrvatsku) zastavu, zatim Isus silazi s križa i siluje je… Ma koji ”briljantni um” je uspio smisliti ovu povijesnu scenu. To je definitivno jače od epske scene već spomenutog 27. srpnja 1941. u Srbu kad su svećenika Gospodnetića vrtjeli četnici na ražnju. Igor Ružić vjerojatno planira uvrstiti na Splitsko ljeto i drugu Frljinu genijalnost, a to je predstava “Izopćenje“ u kojoj frljava glumica oralno zadovoljava pokojnog Ivana Pavla II. koji na sebi ima tablicu s natpisom “zaštitnik pedofila“. Za te “gromoglasne“ uspjehe Olivera Frljića već zasigurno zna kazališna javnost u Poljskoj, Austriji, pa i u Hrvatskoj. I sad na scenu stupa selektor Ružić koji je pameću i mudrošću oduševio i moju vjerojatno bivšu Facebook prijateljicu Selmu Katunarić. Kaže Ružić: “Za pametnu i argumentiranu raspravu je uvjet da se pogleda predstava. Nakon toga možemo pričati ako treba i molitvenim susretom.“ Pametni naš Igor! Svi na Splitsko ljeto pa, uz predočenje plaćene ulaznice, kritizirajte ako ste hrabri. Tek da se zna, ne radi se tu o praizvedbi nego o predstavi čiji sadržaj i intencija govore tko tu treba psihijatrijsku pomoć – izvođači ili “oduševljeni“ gledaoci. ”Molitveni“ susret je ta predstava imala u Sarajevu. Tamo su na predstavi bili istinski ljubitelji hidžaba koje je Frljić oduševio scenom kad Isus silazi s križa i siluje glavnu glumicu. Većina euforičnih ljubitelja kazališta, naročito iz Sandžaka, bila je uvjerena da je scena s hidžabom povijesno utemeljena.

Ovih dana vodi se “pametna i argumentirana“ rasprava o “povijesnoj reviziji“ u filmu Jakova Sedlara “Jasenovac i istina“. Tu je Sedlar stvarno pretjerao. Svi, baš svi, koji su skočili na zadnje noge zbog tog “revizionističkog“ filma isti su gledali samo se ne mogu sjetiti kad i gdje. Umjesto da se napokon k’o ljudi složimo da su ustaše i “domaći izdajnici“, kako to slikovito navodi Zoran Šprajc, pobili cirka 700.587 Srba, Židova i Roma, Sedlar to revidira na nekakvih 70.000 tisuća. ”I što je ostalo od povijesti?” grme Goldstein otac i sin. Telegram malo predviđa događaje, a malo se nada da bi nesretni Jakov mogao dobiti tri godine bukse zbog revizionizma. Pa neka režira u Lepoglavi nadaju se Bule i ekipa. Na zaprepaštenje “kulturnjaka“ i gledatelja Žikine dinastije, Sedlar je nominiran za “Nagradu srama Zagreba“. Evo ti ga na! Lijepo su mu “spustile“ Pupovčeve Novosti. Sram Zagreb. Sad sam i ja pomalo ponosan što i dio moje love ide Novostima. “Lepa naša haubica“, ”Šupačka republika“, “Sram Zagreb“. Sve to zbog “falsifikatora“ Sedlara. Slobodoumni narod “nitko ne sme da bije“ kako je to nadahnuto govorio Sloba. Da je Sedlar plitki revizionist postoji ohoho čvrstih dokaza. Jedan imam i ja u spisu Joa Šimunića kojeg zastupam pred sudom u Strassbourgu. Naime, UEFA je u Lozani, gdje se “sudilo“ Šimuniću, pozvala vještaka iz SAD. Tamo su vještaci, za razliku od naših, uvijek objektivni i zbog njihovog ogromnog znanja ono što oni kažu svojevrsni je “sveti gral“ destilirane istine. Pojavio se tako u Šimunićevu slučaju vještak pred sudom, malo se nakašljao i izdiktirao u zapisnik otprilike ovo: u granicama NDH do dolaska Pavelića i ustaša velika većina stanovnika bili su Srbi, Židovi i Romi. Hrvati su došli zajedno s ustašama nakon 10. travnja 1941. Probajte pogoditi tko je “uglednom vještaku“ servirao te “antifašističke istine“. Sad jedan “notorni“ Sedlar, kako to lijepo kaže antifa Luka Benčić u Jutarnjem, ima hrabrosti izvrnuti naglavce istinu koju je potvrdio “vještak“ koji je čak iz Amerike došao da nam utuvi u desničarske glave kako je “historija“ egzaktna znanost.

Čitam mog ljubimca Vladu Vurušića i sjetih se prekrasnog međimurskog jezika. Ne laži se u Međimurju kaže “Lagati treba ni!“ Dohvatio se Vlado i Sedlara. Zašto zaostati kad ga “ceo progresivni svet čereči“. Da ne zamaram moje i tako rijetke čitatelje, Vlado najprije zaključio da je Sedlar dobio nagradu “smrada“ Zagreba “ za očiti povijesni falsifikat. Nešto znam o filmu čija je osnovna teza da je Jasenovac bio i ustaški i komunistički logor. To, naime, i nije sporno. Sad, u stilu “lagati treba ni“, naš Vladek piše da je u filmu opaka teza kako je Jasenovac “bio komunistički, a ne ustaški logor smrti koji je za vrijeme NDH zapravo bio tek malo nabrijaniji zabavni park“ u kojem je, i po Sedlaru, ubijeno oko 70.000 ljudi. Mrak od zabavnog parka!!! Ali Vlado Vurušić, kad krene, onda je nezaustavljiv. “Sedlar kaže da ne širi mržnju, ali je na kraju svog mučnog uratka, recimo, pokazao potjernicu s fotografijama ljudi s kojima se ne slaže (Ante Tomić, Jurica Pavičić, Miljenko Jergović, Boris Dežulović i slična “stoka sitnog zuba“…“ Prije svega, nejasno je zašto vrijeđati “stoku sitnog zuba“ uz svu zubatu stoku bez koje ne možemo živjeti. “No, to po njemu (Sedlaru) nije širenje mržnje nego istine“. Slažem se, tko normalan ne bi volio naše hrvatske Jugoslavene. Jedinstvena je to vrsta kao iz serija ”The Walking Dead”. Pravi hodajući mrtvaci. Ante Tomić širi oko sebe pastoralu, ljubav i toleranciju. Napisao je jednom da sve desničare treba dovesti na Maksimirski stadion, uzeti mitraljez i ta, ta, ta. Na to se Vlado pravio mutav. To je, inače, klasična psihoza kod naših ljevičara, pa tako nije nikada o svom kolegi i istomišljeniku ni zucnuo nakon njegovog primitivnog podoficirskog ispada.

Pun je jugo finoće i Jurica Pavičić koji je hrvatskog klasika Slobodana Novaka nazvao ”kretenom” jer nije pljuvao po Tuđmanu. Miljenko Jergović, vrativši se iz slobodarskog Beograda, napisao je u Jutarnjem da je Tuđman “lešina s Mirogoja“, usput šireći ljubav prema “trodimenzionalnom“ Draži Mihajloviću. Ta je “ljubav“ iziritirala Velimira Viskovića kod kojeg je popustila “partijska“ disciplina pa je javno napao našeg pastoralnog Miljenka. Zadnji s tobožnje potjernice je notorni Jugoslaven Boris Dežulović, nagrađen zbog boljševičke kolumne u kojoj iskreno priznaje da je dobro što je Vukovar pao. Vlado Vurušić nezaustavljivo napreduje na ljestvici jugo piskarala. Uskoro će dostići Jelenu Lovrić, Borisa Vlašića, Branimira Pofuka, Davora Butkovića, Vedranu Rudan itd. Čudim se samo kako se Vurušić, u pljuckanju po Sedlaru, nije poslužio s jednim relevantnim kritičarem opće prakse. Zvijezda Centra Simon Weisenthala je Ephraim Zuroff, vjerodostojan kao na primjer kad bi Lavrentij Pavlovič Berija počeo bulazniti o ljudskim pravima. To je čovjek koji negira genocid u Srebrenici. Čovjek koji se stalno javlja iz Beograda. Čovjek koji kao da ne “zna za čuvenu “depešu“ Milana Nedića Hitleru kojom ga obavještava da je Srbija prva u Evropi “Juden frei“. I na kraju zamislite euforiju, iskreni aplauz, Večernjakovu ružu, Zuroffovo slinjenje da je nagradu Grada Zagreba dobio veliki hrvatski redatelj, ovjenčan nagradama iz Poljske, Austrije, Sarajeva, Rijeke – Oliver Frljić. Koju bi tek sreću osjetila naša “gospođa ministrica“ Nina kao osoba koja je nesebično, sa našom lovom, ”podboltala” našeg Olija. Ognjištari pomalo dvoume je li ona kao političarka ustvari ukrala naš novac za svog Olia.

Neprekidno se ponavlja jedno zlobno pitanje: koja je razlika između političara i lopova? Odgovor s Facebooka je za peticu: jedina razlika je što mi biramo političare, a lopovi biraju nas…

Sad pokoja kraća mudrost kojom nas obasipaju ljevičari. Josip Juratović Jura, hrvatski Jugoslaven koji je dogurao do Bundestaga, čest je gost u Jutarnjem i Večernjem. Maršalov obožavatelj je neki dan osvanuo i na HRT-u. Svoj mudri automehaničarski govor završio je otprilike ovako: zahvaljujući europskim vrijednostima, mi nismo u zadnjih 70 godina imali rata u Europi. Jura lupa k’o “Maksim po diviziji“, a novinarka HRT-se ljubazno smješka uglednom gostu… E, moj narode!!! Sad znaš da smo dobili državu bez rata. K’o Česi i Slovaci. Vražju sreću smo imali.

SDP je opasno zaprijetio Banskim dvorima. Imate osam dana da maknete HOS-ovu ploču u Jasenovcu, a petnaest dana da promijenite grb na ploči. Klasičan primjer pucanja samom sebi u nogu. Grb HOS-a s pozdravom ZDS legaliziralo je Ministarstvo uprave u Vladi Ivice Račana. Nakon Račana SDP je bio na vlasti još četiri godine pa “zloglasnom“ grbu nije pala ni jedna “ustaška“ dlaka s glave. Ako ova Vlada ne bude poštivala prekluzivne rokove od osam i petnaest dana, SDP će još jednom postaviti oštro pitanje Vladi. I tako u beskraj… barem dok ne prođu lokalni izbori.

Zove me čitatelj iz Splita. Nekad je radio Ministarstvu vanjskih poslova. Moli da putem ove kolumne postavim pitanje gdje su završile dvije skupe slike Krste Hegedušića? Prva je poznata “Krvavi tragovi“, a druga “Jesen na kanalu“. Obje je slike Ministarstvo vanjskih i europskih poslova kupilo, ali po njegovim saznanjima nikada nisu stigle na Zrinjevac. Nisu čak ni u veleposlanstvima RH diljem svijeta. Znam da ovu neuglednu kolumnu ne čita nitko u MVP, ali obećao sam svom čitatelju kao i zbog pokojnog Krste Hegedušića koji bi gore u oblacima volio znati gdje su završile njegove slike. Ako ništa drugo, to bi barem trebalo zainteresirati Patriciju Kiš, likovnu kritičarku Jutarnjeg.

”Tolerantni “Oscar Wilde piše: “Glavna zadaća kritičara umjetnosti trebala bi biti da uvijek i o svemu – drže jezik za zubima“.

Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Lex Stanković i novi teror ‘zaustavljača mržnje’

Objavljeno

na

Objavio

U 18. godini uživanja, čini se doživotne, koncesije na najatraktivniji nedjeljni termin javne televizije, urednik i voditelj Aleksandar Stanković počeo je držati nedjeljne propovijedi.

Naprasno je skratio razgovor s gostom u zadnjoj emisiji Nedjeljom u 2 i obratio se urbi et orbi usmenom poslanicom po pitanju govora mržnje u medijima. Izrekao je hvale vrijedne, ali golemoj većini gledateljstva s minimumom kućnog odgoja i morala od djetinjstva poznate stvari kako je ružno prijetiti drugima i psovati im majku. Kao istaknuti novinar koji već skoro dva desetljeća ima privilegiran pristup javnosti, izložen je i ad hominem kritikama, prijetnjama, vulgarnom vrijeđanju. Prva pomisao kad je započeo svoju filipiku protiv govora mržnje bila mi je da je čovjeku prekipjelo i da je odlučio, na vlastitu odgovornost malo privatizirati emisiju, iako mu je posao razgovarati s važnim gostima, a ne popovati i docirati javnosti.

No zaintrigiralo me to što je njegova propovijed nakon opće, banalne osude govora mržnje sadržavala i vrlo konkretne, činilo se već dobro razrađene prijedloge zakonskog sankcioniranja nepoćudnih sadržaja. Tako je, između ostalog, rekao: “I evo prijedloga, kad se prijeti, kad se huška i kad se drastično vrijeđa druge ljude, zabranite, recimo, na mjesec dana komentare ispod tekstova. Sve. Ako se to ponovi, kazna za nakladnika sto tisuća kuna. Neće se ponavljati. Ovaj apel je u prvom redu usmjeren na sabor, na vladu, na političke stranke i na moju strukovnu novinarsku udrugu da novim zakonskim prijedlogom o električnim medijima konačno stane na kraj nesnošljivosti u medijima.” Na kraju je dodao: “za kraj, kupio sam jutros flomaster i napisao sam ovo”, i podignuo papir s natpisom ‘Zaustavite mržnju u medijima’. Gdje je u nedjelju ujutro kupio flomaster i zašto je važno da ga je ad hoc kupio a nije već imao doma ili u redakciji? Ta naizgled nepotrebna dodatna informacija svjedoči da mu je bilo stalo istaknuti kako taj istup nije planski već je rezultat individualnog, trenutnog revolta.

Štosove poput “Ja ne mrzim” ili “Stop ovome”, “Stop onome” već smo puno puta vidjeli i mogli smo naučiti da iza tih patetično-infantilnih gesti uvijek stoji politički rezon. I doista, već sutradan se sve razjasnilo. Ima nešto od sjevernokorejskog štiha u tome da ono što u nedjelju vidiš na javnoj televiziji kao hrabar, moralno neupitan, pravednički individualan apel s kojim se samo monstruozni mrzitelji ne bi složili, u ponedjeljak postane predmet prijedloga novog zakona. Jutarnji vladin bilten nas je, dan nakon Stankovićeve propovijedi, prvi izvijestio kako će “Hrvatska prvi put dobiti zakonsko rješenje koje regulira govor mržnje, poticanje na nasilje i širenje lažnih vijesti na internetu”.

Tu smo! Nekad bih na ovom mjestu napisao narodnu misao poput “u tom grmu leži zec” ili “ne laje ćuko radi sela…” ali pošto bi se, ispuštajući iz vida metaforičku funkciju mogla interpretirati kao uvredljiva i sankcionirati po novom zakonu, reći ću “u tom grmu leži lav” ili “ne pjeva Pavarotti radi Scale…” Jutarnji važno dodaje i kako se “Vlada, nakon brojnih prijetnji i govora mržnje koji se pojavljuje na društvenim mrežama i ispod komentara članaka na internetu, odlučila obračunati s “digitalnim Divljim zapadom” u Hrvatskoj.” Kako to da “digitalni Divlji zapad” prije godinu ili pet nije bio problem, a sad odjednom jeste? Ima li to veze s negativnim stavovima većine komentara prema vladajućoj oligarhiji, ne samo kod nas nego u Europi općenito?

U Hrvatskoj imamo neke velike kolumniste koji su odavno zabranili komentiranje ispod svojih članaka i za koje ne sumnjamo da će ovo poopćavanje cenzure sigurno pozdraviti. Uskoro smo doznali i dodatne detalje, primjerice kako će na zakonskom rješenju intenzivno sljedećih mjeseci raditi inicijalna radna skupina Vladina Središnjeg državnog ureda za razvoj digitalnog društva (SDURDD) u kojoj su, uz državnog tajnika Bernarda Gršića, i predstavnici brojnih drugih vladinih i nevladinih institucija. “Neslužbeno” se doznaje i da će zakonsko rješenje koje se priprema “slijediti smjernice” vezane za suzbijanje nezakonitog sadržaja na internetu, koje je u rujnu prošle godine objavila Europska komisija. Bez Europske komisije, koja nema nikakav demokratski legitimitet jer je nitko izravno ne bira pa nikome i ne odgovara, i njenih smjernica ne bismo više znali otići ni na zahod. Opet se moram ugristi za jezik, jer kako stvari stoje, uskoro će nam propisati i smjernice oko rodno neutralnih zahoda pa ćemo i u nuždi znati kamo smijemo ići zahvaljujući Europskoj komisiji i domaćim ćatama koji kao kolonijalni upravitelji iz redova domorodačkog stanovništva samo provode “smjernice”. Naša “radna skupina” je u startu već zaključila kako je potreban zakonski okvir koji će pravno regulirati komunikaciju na internetu. Ako pogledamo famozne “smjernice” one se odnose na nekoliko stvari. Javno poticanje na nasilje je nesporno zlo i ono se vrlo lako sankcionira unutar postojećih zakona.

Ali tko određuje što je “govor mržnje” i “širenje lažnih vijesti”? Je li, primjerice, “ugledni Guardian” prije nekoliko godina širio lažne vijesti oko tobožnjih socijalnih prosvjeda koji su ujedinili narode BiH u borbi protiv zlih nacionalističkih elita? Isto tako, jasno je što potpada pod kategoriju “rasne mržnje” ili “antisemitizma”, ali što je “netolerancija izraženu u obliku agresivnog nacionalizma i etnocentrizma, te diskriminacija i neprijateljstvo prema manjinama, migrantima i osobama imigrantskog podrijetla”. Koja je dozvoljena, od Vijeća Europe propisana razina “etnocentrizma”, preko koje on postaje “agresivan”? Je li neprijateljstvo prema migrantima govorenje istine o prekršajima zakona koje su počinili neki pripadnici te skupine? Ili ćemo lagati i šutjeti kako što je to bio slučaj u Njemačkoj, primjerice oko spolne i dobne strukture migranata, ili nasilja koje se događalo za pretprošlu Novu godinu u nizu njemačkih gradova?

Nije slučajno da je Njemačka jedina europska zemlja koja ima sličan “Lex Stanković” i provodi ga od 1. siječnja ove godine. Opet nas o tome prvi izvještava Jutarnji pod znakovitim naslovom: “Zakonski malj za govor mržnje na Internetu: Što možemo naučiti iz njemačkog eksperimenta koji će promijeniti svijet društvenih mreža” Metafora “malja” neugodno podsjeća na Malleus maleficarum, hrvatski: Malj koji ubija vještice, zloglasni inkvizitorski priručnik kojeg su u 15. stoljeću napisala dvojica njemačkih dominikanaca, H. Kramer i J. Sprenger, a čiji bi srodnici po formi mentis glumili Velike inkvizitore danas. Njemačka, za kojom se prvi povodimo, od prije dva tjedna na svom teritoriju provodi Zakon o poboljšanju provedbe zakona na društvenim mrežama (na njemačkom umilna kratica NetzDG od još ljupkije riječi: Netzwerkdurchsetzungsgesetz).

Tim zakonom “motor Europske unije” i zemlja s najjačom kontrolom misli i riječi propisuje društvenim mrežama s više od dva milijuna registriranih članova, dakle prije svega Facebooku i Twitteru, da korisnicima omogući jednostavan i transparentan način za prijavljivanje ilegalnog sadržaja te da vidljivo protuzakonit sadržaj uklone ili blokiraju unutar 24 sata od prijave. Radi se o nametanju cenzure i, što je još gore, autocenzure. Lako je zaključiti kako će društvene mreže i portali sami, da bi izbjegli rizik, jer je interpretacija rastezljiva stvar, radije a priori brisati upise korisnika nego se objašnjavati na sudu i eventualno plaćati drakonske kazne. Već u nekoliko dana malj novog njemačkog zakona nekritički je pogađao široku paletu objava – od lijevih komičara do desnih političara, dajući im u javnosti aureolu žrtava gušenja slobode riječi.

Dvije su jasne posljedice ovakvih novotarija. Kad se zakon donese, nastat će stampedo u kojem će svatko prijavljivati svakoga. Budući da velike društvene mreže ne mogu zaposliti desetine tisuća lokalnih administratora kvalificiranih brzo prosuditi što se kosi sa zakonom a što ne, bit će im jeftinije, sigurnije i jednostavnije odmah brisati i blokirati. Prostor slobode govora na internetu, pod krinkom borbe protiv manijaka koji prijete i šire mržnju, a koji se lako riješe i postojećim zakonskim okvirom, suzit će se na small talk o zeki, cvijeću, rukometu, hrani i modi i sličnim, “sigurnim” stvarima. Kako kaže lik u Kusturičinom filmu Otac na službenom putu – u vrijeme kad danas možeš zaglaviti zbog američkih, a sutra zbog ruskih pjesama, najsigurnije je pjevati meksičke.

Drugi problem novog cenzuriranja interneta je što je država, prijetnjom kaznama, zadužuje privatne tvrtke da rade njen posao. Naime, svi problemi o kojima je govorio Stanković u Hrvatskoj su već obuhvaćeni člancima Kaznenog zakona, i to ne samo oni koji se odnose na prijetnje i pozivanje na nasilje, već i oni koji se tiču uvrede (147.), teškog sramoćenja (148.) i klevete (149.). Čemu onda dodatni zakon? Svako hipernormiranje, pogotovo uvođenje novih zakona bez jasno vidljive potrebe uvijek je sumnjivo. I o tome se mora javno govoriti. Barem dok se još može.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Damir Pešorda: Hrvatska – 7 destruktivnih mitova

Objavljeno

na

Objavio

Mitovi su po naravi konstruktivni, na njima se utemeljuje život neke zajednice, oformljuje afektivno jedinstvo,’ objašnjava svijet, prošlost i sadašnjost, zacrtava poželjna budućnost.

Na žalost, u Hrvatskoj je mnogo toga drukčije nego drugdje, pa i mitovi. Od ‘kletve kralja Zvonimira’ do današnjih, mahom medijskom kampanjom proizvedenih mitova, mitovi u Hrvatskoj služe uglavnom za to da obeshrabre zajednicu i uvjere ju kako ne bi smjela postojati, barem ne u obliku države. Zajednička jezgra svih tih mitova jest teza da je hrvatska država grijeh sama po sebi, piše Damir Pešorda u Hrvatskom tjedniku od 18. siječnja 2018. godine.

Prvi je takav mit narativ o ‘deset mračnih godina’, misli se, naravno, na devedesete. Pisao sam već više puta o tomu koliko je ta teza neistinita i zlonamjerna te mi se ne da još jednom opširno obrazlagati zašto su tih deset godina deset najboljih godina možda u cijeloj hrvatskoj povijesti.

Sama činjenica da je tada stvorena hrvatska država, to razdoblje čini nužno pozitivnim za sve one koji su lojalni hrvatskoj državi, a svi oni koji to niječu, legitimiraju se kao neprijatelji Hrvatske. Mogu oni voljeti hrvatske prirodne ljepote, kune iz hrvatskoga proračuna i slično, ali su im mrski Hrvati. Devedesete su bile sjajne, pobijedili smo u nametnutom ratu, hrvatski vanjski dug tih devedesetih bio je minoran, a velike tvrtke bile su u hrvatskim rukama – banke, Ina, Pliva, znatan dio HT-a itd.

Drugi mit je priča o tomu kako ulazak u Europsku uniju nema alternative. Osobno sam još prije desetak godina pisao kako takav način ulaska u Europsku uniju može Hrvatsku skupo stajati. Zanimljivo je da tzv. desničarski kolumnisti još i danas tvrde kako je Hrvatska od EU imala samo štetu, ali da bi oni i danas opet glasovali za ulazak u EU, odnosno za ostanak u EU.

Tako Ivica Šola, inače bridak i oštrouman komentator brojnih društvenih pitanja, nakon što je žestoko napao EU i njezino ponašanje prema Hrvatskoj, kaže: “Treba li izići iz EU-a? Ne, već ostati i jače se povezati sa zemljama Višegradske skupine. Ove su zemlje, za razliku od nas, nakon ulaska u EU iznimno uspješne. Za njih je EU sredstvo, a recept njihove uspješnosti je jednostavan. Oni, njihovi lideri, za razliku od nas i naših, drže do sebe!”

Ja, međutim, i dalje držim da bi trebalo provesti jedan pošteni referendum na kojemu bi građani odlučili o tomu žele li biti u uniji u koju, kako i sam Šola kaže, “više dajemo nego povlačimo”, koja nam diktira da primamo sirotinju iz njihovih bivših kolonija i da se odričemo vlastitog teritorija u ime dobrosusjedskih odnosa i ‘europskih vrijednosti” ili pak ne želimo«.

No kako je famozno “mjesto za stolom gdje se odlučuje” jedan od žilavijih mitova suvremene Hrvatske, teško da će se u skoroj budućnosti pojaviti relevantna politička opcija koja bi stvari tako postavila. Pernar i Sinčić su redikuli, a Hasanbegović i Esih još uvijek se koncentriraju na usko unutarhrvatska ideološka pitanja. Ipak, živi bili pa vidjeli!

Treći mit je o ‘urbanoj i ruralnoj Hrvatskoj’. Iz tog implicitno ‘rasističkog’ narativa izvire težnja da se sve one krajeve u kojima je hrvatstvo još uvijek naglašeno obilježje identiteta proglasi zaostalim, primitivnim, seljačkim u negativnome smislu. Činjenicu da je riječ samo o mitu, a ne o nekoj bitnoj kulturološkoj razlici, na zgodan je način razobličio jedan nedavni događaj.

Godinama već ‘lijeva, napredna, urbana itd. Hrvatska trubi o tomu kako Thompson ne može nastupati u Istri, a posebno u Puli, jer je to napredna, urbana, europska cjelina, da bi se ovih dana ispostavilo kako u toj naprednoj ter europskoj sredini žari i pali Bora Drljača; srpski narodnjak najprizemnije vrste. Iz toga je logično zaključiti da Thompson u Istri smeta Srbima i Jugoslavenima, a ne naprednjacima. Bora Drljača zoran je dokaz da je u Istri i te kako živa krkanska kultura.

Četvrti mit se na neki način nadovezuje na prethodni jest mit o ‘hercegbosanskoj’ pošasti. Hrvatski mediji stalno podgrijavaju priču o tomu kako su Hrvati iz Bosne i Hercegovine pogubno djelovali na Hrvatsku, kako su oni izvor gotovo svega što u ovoj zemlji ne valja, od primitivizma i nekulture do korupcije i kriminala. Na stranu sad činjenice da brojni hrvatski znanstvenici, pjesnici, športaši i drugi poznati ljudi potječu iz Bosne i Hercegovine, važnije je to da bez tog biološkog bazena Hrvatska ne bi ni do danas opstala, barem ne kao Hrvatska. Ispražnjeni bi prostor popunili neki drugi narodi, ali Hrvati ne bi jer ih jednostavno ne bilo u dostatnome broju da nije bilo hrvatskog naroda u BiH. Sada je taj bazen poprilično ispražnjen i demografska budućnost Hrvatske čini se tmurnom.

Peti mit – mit o bajkovitoj zemlji samoupravljanja i socijalizma, zemlji bratstva i jedinstva, koju su nacionalisti uništili. Ispočetka stidljivo, a dugo već nasrtljivo i bezobrazno forsira se priča da je u Jugoslaviji sve bilo divno i krasno, a kako danas ništa ne valja. Ta je priča sto puta argumentirano pobijena, ali argumenti u takvim stvarima ionako nemaju neku veliku ulogu. Za one kojima je Jugoslavija, taj bastard zapadnoeuropske kombinatorike i pretprošlostoljetne ideje, bila jedina istinska domovina, svaka je Jugoslavija dobra, a svaka Hrvatska loša. No to i ne bi bio neki velik problem, da mentalni Jugoslaveni ne drže ključne pozicije u hrvatskim medijima, kulturi, pa i politici.

Šesti je mit ispraznica da su manjine ‘hrvatsko bogatstvo’. Zahvaljujući toj divinizaciji manjina Hrvatska ima najveći broj zajamčenih saborskih mandata za manjince u Europi, a Milorad Pupovac nametnuo se kao svojevrsni kolonijalni namjesnik u Hrvatskoj koji nadgleda lokalce da ne bi došlo do nacionalističkih skretanja. Naravno, ispraznica da su manjine naše bogatstvo notorna je glupost, a implicitno je rasistička! Jer implicira da su manjine superiorni većinskome stanovništvu, dočim ih se doživljava kao bogatstvo, dakle vrjednijima od običnoga hrvatskog puka.

Sedmi je mit nebuloza kako je hrvatski nogomet u krizi. Može se činiti da nogomet nije dovoljno važna stvar pa da mu stoga nije mjesto na ovakvu popisu. Međutim, to bi bilo pogrješno, preko nogometa ovdje se prelamaju neke mnogo važnije stvari, a najvažnije od svega jest to da se preko gušenja hrvatskoga nogometa guši i onaj nacionalni naboj koji uz uspjehe nacionalne vrste ide, a planiranim stvaranjem nekakve jugoslavenske ili zapadnobalkanske ligeučinio bi se još jedan krupan korak u športskoj, kulturnoj i političkoj integraciji prostora bivše države.

Od svojevremenih napada na pokojnoga Markovića, preko Jovanovićeve grmljavine o močvari koju treba isušiti do otvorene žalopojke na javnoj televiziji što se Hrvatska plasirala na Svjetsko prvenstvo u Rusiji pa će vodstvo HNS-a opstati barem još jedno vrijeme – uporno se širi i nadograđuje laž o krizi hrvatskog nogometa. Međutim, istina je da je HNS jedini nacionalni sportski savez koji se financira vlastitim prihodima, a hrvatski je nogomet daleko uspješniji od, recimo, hrvatske umjetnosti, industrije ili politike.

Destruktivna narav ovih medijski potenciranih mitova ogleda se u rasulu i dezorijentaciji onih koji vladaju u suvremenoj Hrvatskoj.

Hrvatski pisci i redatelji viču da nisu hrvatski, ali uredno nastupaju u ime hrvatske kulture na raznim sajmovima, festivalima i slično. Hrvatski političarisvjedoče javno i tajno protiv svoje zemlje, optužuju je za agresiju i slično. Običan puk po tramvajima, i po internetskim forumima optužuje državu za sve i svašta, i već se mnogi pitaju ‘Je li nam sve ovo trebalo!?’ A to je upravo ono što tvorci destruktivnih mitova žele.

Dekonstruirati destruktivne mitove prvi je korak u oslobađanju od njihova destruktivnoga učinka. Ako je ovaj tekst imalo doprinio tomu, ispunio je svoju svrhu, zaključuje Damir Pešorda / Hrvatski tjednik

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Komentari