Pratite nas

Kolumne

HODAK: Nije trenutno lako našoj lijevoj medijskoj falangi

Objavljeno

na

U (fis)kulturnom aspektu Lijepe naše kao meteor s Jahorine zasjao je Gordan Duhaček. Mladi “talentovani književni kritičar”, rođen u Sarajevu. Navodno radi u redakciji kulture Radija 101. Član je i žirija za nagradu “Roman godine” T-portala… i da ne duljim, od 2006.g. evo našeg Gordana u Zagreb.

Kad se nađeš u jeftinom purgeraju ubrzo shvatiš da je to grad nemogućih mogućnosti. Zagreb, “herojski” Zagreb, s Indexom, T-portalom, Radiom 101 pa Juratnjim, Kerempuhom, HRT-om, Filozofskim faksom, FPZ-om, raznim Klasićima, Jakovinama, Goldsteinima itd., takav grad predstavlja doista pravi ljevičarski eldorado u kojem skoro ne možeš ne uspjeti.

Tu su se uspeli na “Olimp” i Frljić, Tomić, Jergović, Vedrana Rudan, Igor Mandić… Sve je njih Zagreb svojim rafiniranim estetskim njuhom prepoznao i odmah prigrlio. Naime, nakladnik Domino prvi nas upoznaje sa sada već afirmiranim progresivcem i izdaje mu knjigu “Destruktivna kritika i druge pederske priče”.

‘Moja je prednost što sam peder’

Kako to kažu u BiH ‘malo me ufatilo’ pa još nisam naveo razlog koji je moju malenkost ponukao da trošim papir i tintu na novu lijevu zvijezdu. Još ga je 2009.g. prepoznala Slobodna Dalmacija kao sebi sličan pogled na nadolazeći svijet pa se Gordan spremno predstavio izjavivši: “Moja prednost je što sam peder”. Inače u Zagreb Prideu pozelene kad netko rabi tako neizbrušenu riječ za nešto tako fino i osjećajno kao što je pederluk. Zašto 2009.g. nisu skočili na homoseksualne noge kad je to Goran svima javno obznanio, nije poznato.

No, Gordan dobro zna da su Hrvateki apsolutno prijemčljivi na bilo kakvo pljuvanje, vrijeđanje, hračkanje, bljuvanje na ovu tvorevinu koju kolokvijalno zovemo RH, te je Goran tako ovih dana, nakon dugog razmišljanja, nadošao na zanimljivi zaključak. Kaže: “Hrvatska država je ostvarenje tisućljetnog sna hrvatskih go*vana”. Nadam se da vam Ante Tomić ne mora u posebnoj kolumni objašnjavati što zadnja riječ iz ovog Gordanovog manifesta znači, piše Zvonimir Hodak / direktno.hr

Sada malo “zdrave” ognjištarske mašte. Kako bi se drugarski i sretno osjećao neki pripadnik 4. splitske, HOS-a, invalid Domovinskog rata… kad bi sreo okruglu glavu našeg Gordana zvanog peder i priupitao ga zašto on u svojoj debeloj glavi misli da je on govno jer se četiri godine borio za svoj san – Republiku Hrvatsku. Koja bi dreka nastala, možete samo zamisliti. Indeks, T-portal, Đurđa Klancir, Telegram, Jutarnji, Slobodanka, Riječki Pavelić, Vedrana Rudan zajedno bi s Dragecom Pilselom po stoti put iselili iz Hrvatske ustaške republike.

Na noge bi se digla i naša dika i ponos Lora Vidović koja upravo danas 30. ožujka o.g. u Večernjaku sirenski vapi: “Ne kažnjavanje mržnje širi netoleranciju”. Kad netko tresne i ostane živ pa kaže da je ova država “san hrvatskih govana” onda bi Lora namjestila smiješak Mona Lise znajući da je to samo metafora ljubavi našeg Duhačeka prema Hrvatekima.

Naravno, žene se ne računaju. Kad je ne tako davno sličan “hrvatski vitez” Nenad Stazić izjavio da pobjednici 1945.g. nisu dobro i do kraja obavili svoj posao, Lora nije ni beknula. Valjda se još uvijek okolo raspituje što je “pisac” Neno zapravo htio reći.

Kviz o izrekama svih pljuvatelja po Lijepoj našoj

Trebalo bi napokon složiti zgodan, edukativan kviz, recimo na RTL-u ili na N1, o izrekama svih pljuvatelja i hračkača po Lijepoj našoj. Napominjem, nagrade za pobjednike su još nakon Tuđmanove smrti podijeljene. Parovi bi se izvlačili dirigiranim ždrijebom.

Gordan Duhaček protiv Vedrane Rudan, Ante Tomić protiv Gorana Gerovca, Hrvoje Klasić protiv Hrvoja Zovka, Markovina protiv Jakovine, Pofuk protiv Stazića itd. Bojim se da bi tu pobjednika dobili tek nakon produžetaka. U sudačkoj nadoknadi.

“Retrogradni” Mladen Mohenski na fejusu je malo ogorčen ovim Goranovim pljuvanjem po Hrvatskoj pa piše: “Da mi netko kenja da smo fašisti, itd itd! Živimo svoji na svome, ne ulazimo na tuže teritorije, države, nismo okupatori, kolonizatori, ne ubijamo po svijetu, od Palestine, Falklandskih otoka, Iraka, Libije, Afganistana, Vijetnama, Koreje.

Nismo imali robove da nam izgrađuju zemlju, ne uzimamo ljudima naftu, vodu, prirodne resurse! Ne branimo drugima barjake, orlove, ništa, ne guramo nos u njihova dvorišta samo želimo biti svoj na svome! Ali imamo političare koji su tzv. ljigavci, uvlakači, a Crkva osim učenja vjere, dobiva od nas novac, a puna je k’o brod… A najveće zlo je mali čovjek koji šuti, šuti! Imamo Hrvatsku, bogatu…, ma imamo mi kurac, izgledamo k’o dres Milana!

Raskuhane boje platna crveni i crni. A konce vuku izvana i isušuju bogatstvo i jedan narod koji se topi, topi. Koliko nas ima čistih, autohtonih Hrvata, koliko imamo kvadrata zemlje, obale, mora, šuma, a ima sirotinje, a ovi gore nam ne daju…Tjeraju i ubijaju, mladost, narod. Sad će biti izbori i drek ništa…”.

Mladen je s pravom ogorčen. Tekst je iskren, onako iz duše. Naravno, i manjkav. Oni koji razmišljaju dijalektički uopće ga ne shvaćaju. Možete zamisliti Gerovca, Vesnu Pusić, Mesića, Josipovića, Jergovića… kako oni gledaju na iskaz “ne ulazimo u tuđe države…”. A agresija na BiH? Da vidljivo je iz aviona kako bi rekla Tanja Torbarina. Možda stvarno nismo smjeli izvršiti “agresiju” na BiH.

Da smo bili mudriji i pustili da se preostali Hrvati u Hercegovini i drugdje jednostavno pokolju, otjeraju ili odnarode, danas bi bili bez povijesne mrlje. Malo bi nas sudili u Hagu zbog Vukovara, Dubrovnika, Škabrnje, Zadra, Saborskog, Petrinje, Gline… ali tu bi drugovi “sudije” ponekad malo i zažmirili na jedno oko.

Vesna Teršelič je navodno otkrila da su srpski civili za vrijeme i nakon Oluje bili jako šikanirani, a kao kruna svega, i razoružani.

Svi oni koji, kad je riječ o demokraciji u RH, upotrebljavaju tvrde i neprimjerene glagole, ovih dana su poprilično posramljeni. Drugovi iz Kumrovečke škole znaju nešto o legendi kako je Euristeja dao Heraklu da kao peti od dvanaest zadataka očisti Augijeve štale. Heraklo je zatim razbio dva zida i tako preusmjerio rijeke Alfej i Penej prema štalama i one su bile očišćene. Od smrada, nereda i korupcije.

U tu antičku legendu danas s ponosom možemo uvrstiti i HDZ-ove ministre Čorića i Kuščevića. Izvršen je već legendarni izbor ravnateljice Nacionalnog parka Krka i Vlada je imenovala ravnateljicu “po kriteriju stručnosti, a ne stranačke pripadnosti” zacvrkutaše ova naša dva ministra. Na tu poželjnu fotelju zasjela je Nella Slavica. Potpuno zasluženo i sukladno HDZ-ovim kriterijima.

Protukandidatkinja Ljiljana Zmijanović nije nimalo impresionirala ministra Čorića. U imenu nije imala dva “ll” kao naša Nella. I što je još gore, nije mogla dokazati da je članica HDZ-a i HNS-a istovremeno. Osim toga, Ljiljana nije mogla dokazati ministrima da je magistra ekonomije. I tako su ministri očistili Augijeve štale tako da su s prljavom vodom izbacili i dijete.

Naime, dr. sc. Ljiljana Zmijanović može si s pravom postaviti pitanje zašto je ona provela u borbenim jedinicama u Domovinskom ratu skoro 500 dana? Još kao studentica u Opatiji 1991.g. ušla je u HOS, dobila dozvolu za držanje i nošenje oružja i našla se na ličkom bojištu. Ljiljana nije mogla ni trebala dokazivati da je magistra ekonomije jer je doktorica znanosti. Ali ni famozna Nella, barem do sada, nije dokazala da je magistrirala.

Po zakonu javne ustanove kojima je osnivač država kod zapošljavanja ako kandidati ispunjavaju podjednako sve uvjete moraju dati prednost nezaposlenim dragovoljcima Domovinskog rata. U konkretnom slučaju dr.sc. Zmijanović ima čak znatno bolje uvjete od Nelle.

I što sad drugovi i drugarice u HDZ-u? Pogledajte malo rječnik stranih riječi i nađite što znači “shame society” iliti ”kultura srama”, ili što znače riječi “attainder”, “blemish”, “blot”, “disgrace”, “infamy” i na kraju stup srama –”be ashamed”. Ostanimo samo na kulturi srama. Zapošljavanje kod nas podsjeća na kultni film John Hustona “Džungla na asfaltu”.

Pa ipak ono što se dogodilo dr. sc. Ljiljani Zmijanović nije se dogodilo ni u džungli. No, ni Ljiljana tu nije bez grijeha. Koji ju je vrag tjerao da, kad je buknuo “građanski rat”, ode ravno u HOS. Bilo bi joj pametnije da se upisala u Građanski n.k. Dinamo. Danas bi možda bila predsjednica uprave. Naši ministri napravili bi i sebi i stranki uslugu da su šutjeli, ali to je najteže…

Još je glasoviti Terencije rekao: “Qui quae vult dicit, quae non vult audiet ili tko govori što hoće, čut će što neće”.

Bandićev ‘doktorat’

Povodom Bandićevog “doktorata“ javio se uvijek ne cijepljeni i ne izliječeni partizan Jurica Pavičić. Naslov njegovih “Vijesti iz Liliputa” je pomalo ofucan. Naslov članka je “Sveučilište za fake news”. Kaže drug komesar Jure: “U normalnim okolnostima, sveučilište bi trebalo biti institucija koja će ljudima objasniti da zemlja ipak nije ravna, da je cijepljenje civilizacijska dobrobit, a da ZDS nije postojao do 1941.g.

No, Sveučilište u Zagrebu aktivno je sudjelovalo u fabrikaciji političke, strukovne, historiografske i meritokratske laži. Počasni doktorat Milanu Bandiću nastavak je tog smjera”. Kad bi se našem partizanu Juri barem jednom omaklo da napiše nešto što nije tako izrazito obojeno kričavom, drečećom crvenom bojom. On naravno spada u prvi ešalon ofucanih, umornih i depresivnih boraca protiv ZDS.

Moramo ga shvatiti, ali ne i žaliti. Čovjek se sizifovski bori protiv nečega što je u ovoj zemlji već davno pobijedilo. Pozdrav je to kojim se grmjelo na Kninskoj tvrđavi 5. kolovoza ljeta Gospodnjeg 1995.g. Jure ne može iz glave otjerati staru, žilavu pticu KOS. Ona kljuca li kljuca.

Pred par tjedana objavio sam faksimil dopisa dvojice domobrana koji žive u SAD-u. Da se ne ponavljam, pismo završava sa ZDS, a pismo je s početka 1936.g. U vrijeme dok se tek spremao pakt između Staljina i Hitlera (koji je potpisan 1939.g. u Moskvi). Tada su Pavelićevi izgledi da ga Musolini instalira u Zagrebu bili isto tako realni koliko je realan progon ZDS iz memorije i vokabulara onih koji su ovu Hrvatsku izborili u Domovinskom ratu. Pet godina prije nego je Slavko Kvaternik proglasio NDH, hrvatski domobrani su pozdravljali našoj orijuni mrskim ZDS.

U nečem se moram, iako teška srca, složiti s komesarom Jurom: “Sveučilište u Zagrebu aktivno je sudjelovalo u fabrikaciji političke, strukovne, historiografske i meritokratske laži”. Pa naravno Jure, to je sveučilište dalo počasni doktorat bravaru ili šloseru Brozu, ratnom zločincu sa 570.000 ubijenih na duši. Sjetite se Milana Kangrge i njegovog prijatelja “filozofa” Vojislava Šešelja koji je devet godina bio član Hrvatskog filozofskog društva zajedno s Gajom Petrovićem, Žarkom Puhovskim, Rudijem Supekom…

Lijevi farizeji

Te historiografske laži i danas se bez skrupula plasiraju. Što drugo rade “istoričari” poput Klasića, Jakovine, Markovine, Perice, Goldsteina. Recimo samo Ivo Goldstein – on si je zadao nemoguć zadatak. Opravdati masovna smaknuća Titova režima bez suđenja, suda i presuda zato jer se radilo o “neprijateljima naroda”. Pljačkalo se i ubijalo, žene, djecu i starce bacalo žive u jame i zakapalo. Sve to ubijanje Goldstein i njemu slični pokušavaju opravdati bolesnom logikom kako se radilo samo o “osveti za Jasenovac”.

Presumpcija nevinosti za njih je akademska floskula. Takvi lijevi farizeji normalno je da se ježe na simbol HOS-a bez obzira što su ga ozakonile i SDP-ova i HDZ-ova Vlada. Bandić i njegov počasni doktorat samo je lakmus papir da se demaskiraju ti tobožnji borci za “ljudska prava”, a u istinu stare i mlade komunjare koje ne mogu prežaliti dvije osnovne osi njihovih života: Tita i 5. kolovoz 1995.g. Sad utopistički traže novu jugu u Lijepoj našoj. Znate kad će to dočekati? Nikad… a možda ni onda.

Znam da se ponavljam, ali moram ponovno citirati Abrahama Lincolna koji je jednom rekao: “Bolje je šutjeti i biti smatran budalom nego progovoriti i odstraniti svaku sumnju”.

Nije trenutno lako našoj lijevoj medijskoj falangi. Specijalni izvjestitelj Mueller iznevjerio je recimo Željka Trkanjca u Jutarnjem. Ništa od smjenjivanja. Sad se treba koncentrirati na drugi predsjednički mandat. Željko ima ideju. Treba oformiti “ozbiljnu” politički platformu koja bi izvrgla ruglu Trumpovo “rasističko brbljanje”. On misli da je to jedini mehanizam za pobjedu.

Za naše Trkanjce, Šarićke, Bajrušije, Vlašiće, Pofuke i ostale romantičare koji ne mogu zaboraviti lijepe liberalne sekvence između Billa i Monice u hodnicima Bijele kuće samo jedna poruka: oboružajte se strpljenjem i čekajte da vam Trump pije krv na slamčicu sve do završetka njegovog drugog mandata. Neka vas tješi da ste uz CNN, Hillary Clinton, našmrkani Hollywood… i vi zaslužni što mu je već sad drugi mandat osiguran. To vam je k’o u tenisu – tko zna pobjeđuje!

Nagradno pitanje: tko će ove godine dobiti Nobelovu nagradu za mirotvorstvo? Hrvatska radnička klasa!

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

Hodak: Crvenim farizejima smeta što Bandić nije bravar

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola – Ministar Kuščević nije smijenjen

Objavljeno

na

Objavio

O ministru Kuščeviću napisao sam tone kritičkih tekstova na ovom mjestu. No kako živimo u vremenima apsurda, došlo je vrijeme da ga “branim”.

Od komunizma naovamo neznatno smo evoluirali. Kada bi se u to vrijeme nekog partijskog aparatčika uhvatilo u pekmezu, deviza je bila: “Pojavu osuditi, druga spasiti.” Danas to komunističko pravilo glasi obrnuto: “Druga osuditi, pojavu spasiti.”

Hrabri i istinoljubivi Damir Kajin, čim se otkrio nekretninski bum Kuščevića i ekipe oko njega s prenamjenama pustopoljina u građevinsko zemljište, oglasio se rekavši da je Kuščević mala beba u odnosu na ono što se događa u Istri: kupovanje javnog za kikiriki i pretvaranje u privatno, i eto ti milijunaša, piše Ivica Šola/SlobodnaDalmacija.

Kao što je davno upozoravao na kriminal i neizbježnu propast brodogradilišta, jednako tako dugo upozorava da u IDS-u u Istri ima barem pedeset Kuščevića. Dodao bih, cijela Hrvatska i njezini lokalni šerifi, ne samo na cijelom Jadranu već i ovdje u unutrašnjosti, funkcioniraju i bogate se na identičan način kao Kuščević, bez obzira na stranačku pripadnost.

Naprotiv, od Hvara i Brača pa sve do Iloka, SDP i HDZ su tu odavno sklopili “veliku (nekretninsku) koaliciju”. Kuščević je u tom smislu tek mazanje očiju i žrtveni jarac jer je, suprotno od komunizma, “drug osuđen, pojava spašena”. Dakle, doslovno, Kuščević (iako se piše da je on dao ostavku) uopće nije smijenjen, “on” čvrsto drži i dalje nekretninski marifetluk vlasti u cijeloj “lijepoj njihovoj”, jer Kuščević u ovom smislu nije osoba, nego pojava. A budući da pojava nije smijenjena, nije smijenjen ni Kuščević.

On je samo prenamijenjen, poput zemljišta na Braču, od mamuta u jarca brižno uzgojene bradice, koji mirno može uživati u svim svojim “pašnjacima” koje je kao mamut priskrbio.

U “obranu” Kuščevića u ovim ludim vremenima treba napomenuti koje su to moralne vertikale i gromade smijenile našeg Lovru. Stranka, HNS, koja ima više direktora u javnim poduzećima od članova stranke, i kojoj je na čelu moj omiljeni Osječanin Ivan Vrdoljak. Zato se moram “autoplagirati” i podsjetiti tko je taj prosvjetitelj i moralni arbitar hrvatske politike.

Svoj izlazak na političku scenu ovaj provincijski kramar započeo je “kontroverznim” plakatom na lokalnim izborima 2008. godine u Osijeku. Na njemu Vrdoljak drži na razini svog spolovila dvije lopte uz slogan “The Man with the Balls”, što bi doslovno značilo “čovjek s loptama”, zapravo “čovjek s mudima”. Otada ga zovemo Mudonja.

Naime, tada je  u kampanji najavio da će osječki parking dan Taslidžiću u koncesiju vratiti gradu, radi se o silnim milijunima kuna koje je ovaj privatnik dobio, a da je u parkirna mjesta uložio kao i Karamarkov jednotjedni ministar Crnoja u svoju baraku. No kada je došao na vlast, Vrdoljak je odustao od vraćanja parkinga i love gradu.

Siguran sam da se tu nije radilo o korupciji, jer je Mudonja čovjek veoma suptilne moralne savjesti pa je shvatio da je pogriješio i ostavio Taslidžiću narodno vlasništvo. Inače, njegov kum je Pavao Vujnovac, vlasnik Prvog plinarskog društva (PPD). Tada smo mu promijenili nadimak, Vrdoljaka zovemo Kum 1, Vujnovca Kum 2. Kada se Vrdoljak 2011. dočepao ministarske fotelje, pa samim time HEP-a, tvrtke s kojima je bio povezan, kumov PPD i ATO inženjering, procvjetale su.

Ova posljednja prije nego što je Vrdoljak došao na vlast imala je oko dva milijuna prihoda, da bi već 2012. godine imala oko 27 milijuna prihoda. PPD, kojem je vlasnik Kum 2, imao je 2011. godine 53 milijuna kuna prihoda, da bi nakon četiri godine ministrovanja Kuma 2 taj prihod 2015. godine skočio na nešto manje od četiri milijarde kuna (točnije brojkama: 3.752.368.200 kuna)! Eto, “igrom slučaja” procvjetao biznis ovih tvrtki baš za Vrdoljakova ministrovanja.

Zato ne čudi ni što je Vrdoljak u Osijeku htio izgraditi megalomansku, nepotrebnu i neisplativu plinsku elektranu kojoj bi dobavljač bio, hm, PPD, a ministar Panenić, na intervenciju Instituta “Hrvoje Požar”, spriječio, jer bi to odvelo u bankrot.

Popis Vrdoljakovih afera je impresivan. Od kokošarskog uzimanja Ledo škrinje (to možeš dobiti samo od Agrokora), čime se njegova najnovija žena hvalila na “Fejsu”, lažiranja vrijednosti stana, zatajivši gotovo 50 kvadrata “šupe”, kako je sam rekao, i još pokoju “sitnicu”. Prekratak je prostor da bi nabrojio sve afere i aktivnosti Kuma 1.

Eto, šefu HNS-a, Kumu 1, toliko su zasmetale Kuščevićeve afere da nije, kao poštenjačina od formata, mogao učiniti drugo nego maknuti našeg Lovru iz Vlade, jer Vrdoljak je ipak jamac poštenja u politici. Drug je smijenjen, pojava je ostala, još gora, kako je upozorio Kajin.

Davor Stier je sve probleme “lijepe naše” nasuprot “lijepe njihove” sažeo u dvije riječi: korupcija i klijentelizam. No to se neće nikada riješiti dok je prava hrvatska himna haiku pjesma koja kaže: “Neki je lopov slijedio tragove lopova koji mu je ukrao zanat.”

I što se dogodilo smjenom Kuščevića. Apsolutno ništa, drug u Sabor, predatorski sustav ostaje…

Ivica Šola/SlobodnaDalmacija

Kajin: U Istri imamo 50-70-90 Kuščevića kojima ovaj nije ni do gležnja

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Nestaju ostatci ostataka hrvatskoga suvereniteta

Objavljeno

na

Objavio

Malo vrijeme, malo nevrijeme, malo između, u svakom slučaju zagonetan srpanj. Glavno da nije onako vruće kao što je bilo, a što će biti, ne znamo sve do izvanrednog kongresa vladajućih, gdje će biti posmicani svi oni za koje oporba i koalicijski partneri traži smrtne kazne u političkom smislu.

Dotle se otvaraju festivali na obali i otocima hrvatskoga mora, kazališni, filmski i ultraški, praćeni kišom i bukom – najteže je stradao Split gdje su ljude privremeno iseljavali iz stanova i kuća na izravnom ili bočnom bučnom udaru, a prodavači droge trljali ruke.

Što je Split skrivio Bogu da mora podnositi to urlanje, makar i tri dana? A zatim se nesnosna buka seli na Brač i Hvar, da ne bi otoci ostali zakinutima. Posve kriva strategija, novi naraštaj turista koji dolaze u Hrvatsku traži nešto potpuno drugo, a buka će ih rastjerati u ionako ne baš sjajnom srpnju.

Zanimljivo je kako (blago) raste svijest o različitim načinima zagađivanja, pa i svjetlosnog, ali onečišćenje prostora bukom i dalje je na zadnjem mjestu, izvan vidokruga mudraca. Ono se tolerira, a ljudi izbezumljeni od buke proglašavaju se preosjetljivim, živčanim i valjda histeričnim.

Splitska ultrabuka ipak traje samo kratko, ali ima ljetne buke koja traje tri mjeseca a ne tri dana, tzv. ljetne terase i lokali trešte li trešte jer svaki primitivno može za malen novac kupiti velik zvučnik i terorizirati domaće i strance, te se među sobom nadmeću tko ima većega.

Stravična buka Ultre dokazala je ono što se oduvijek zna, da decibeli izazivaju ne samo srčane aritmije, nego imaju i druge posljedice. Do sada razmrvljeni inspektorati u tom su području bili posve neefikasni, nadajmo se da će ubuduće biti nešto bolje.

Buka se podignula i oko rezultata državne mature, koji su, kažu, zabrinjavajući. Krivcima su nađena djeca koja u matematičkoj sferi ne znaju logično razmišljati jer tako nisu naučila, a hrvatski ne znaju jer ga nisu učila niti su u onih dva ili tri sata tjedno mogla naučiti, a i zašto bi učila kada im je to materinski jezik, pa ga znaju napamet.

Teškoće se pojavljuju kada moraju napisati esej „iz hrvatskoga“, što je isto tako nelogično jer esej nije hrvatska riječ (imamo ogled, crticu itd.), ali ako postoji kurikulum i kurikul, zašto bi se ta zadaća nazivala hrvatskim jezikom? Osim toga, esej je književna forma vrlo zahtjevna i cijenjena, rijetki su joj odrasli pisci dorasli.

Onda maturanti nešto napišu, a neki predaju prazan papir. Tisuću njih, kažu. Ti su prazni iliti tabula rasa puni poruka da je učenje i naučavanje hrvatskoga jezika u školama na niskim granama, da je materinski (i očinski valjda) nepotreban „predmet“, a ima tu i futurističkih spekulacija: ionako će Hrvati i Hrvatice izumrijeti do svršetka stoljeća i kog će se vraga djeca baktati s tim bakinim jezikom. Rezultati državne mature glede engleskoga jezika puno su bolji.

Engleska (UK) izlazi iz EU, ali osvetnički ostavlja engleski kao esperanto kojim će ostatci domorodaca i novopridošlo stanovništvo govoriti i u Hrvatskoj. I pisati. Tako smo napravili puni krug: sačuvani tekstovi na zabatima crkava ranoga srednjeg vijeka, na kojima se spominje hrvatsko ime i hrvatski vladar, pisani su latinskim esperantom toga doba.

S manjinskim jezicima stojimo vrlo dobro, pa i sa srpskim i srpskom ćirilicom, što ne vidi ili ne želi vidjeti predsjednik Ustavnoga suda Miroslav Šeparović koji je iz neba u rebra potegnuo ni više ni manje nego Vukovar, i to usred ljeta.

Vjerojatno ste vidjeli taj njegov istup na ekranima, toliko vehementan, uzbuđen i u stvari nasilan, što mu ne pristaje ili je svjestan da radi nešto pogrješno pod pritiskom (toliko poznajem ljude). Da, nabrijan sa strane. Nije trebalo dugo čekati na odgovor Vukovaraca koji su dokazali da ono što Šeparović traži već živi u praksi, ali i poručili preko Penave da dalje i više od toga ne će ići dok se ne raščisti krvava 1991. koju srpski političari žele zaboraviti ili okrenuti pilu (povijest) naopako.

Penava je (i opet ) u pravu, što znači da će (i opet) biti pozvan u Zagreb da mu Plenković protumači kako se vodi politika, a u susjednoj sobi čekat će na rezultate Pupovac i novi SNV Milošević. Jest, Ustavni sud sa Šeparovićem na čelu kolone (gdje su izdvojena mišljenja?) bespotrebno je otvorio Pandorinu škrinju ili nije mogao odbiti izvršnu vlast kojoj za stabilnost trebaju ruke, za njezinu sudbinu kojoj sudbina nestalih branitelja i njihovih obitelji nije toliko važna, niti su bili u Vukovaru 1991. pa ni pokušali ući u grad i braniti ga, ta im je ta „tema“ ponešto daleka i dosadna.

Zemlja i voda

Istekao je moratorij na prodaju zemlje strancima, a ako se i produlji za još tri godine, isto je, s tim da su tuđinci već i prije pokupovali velike komade zemlje preko „domaćih“ agencija i bilo bi dobro statistički predočiti koliko je daleko ta kupnja dospjela.

Za sada ostaje tajnom, ali se hrvatski jal obrušava samo na starosjedioce, Hrvate koji bi ponešto htjeli zaraditi na svojoj djedovini, pa se na križ razapinju vijećnici općina poradi prenamjene šikara u građevinsko zemljište, čak i daleko od mora. A zašto su se otočki Hrvati naseljavali na pristojnoj udaljenosti od mora?

Pa zbog napada arapskih, normanskih i mletačkih, ali i domaćih gusarskih, a na more se spuštali tek u (mislili oni) mirnijim vremenima. Ili su gradili daleko od mora poradi proročanstva (možda i sjećanja na Atlantidu) da će se jednoga dana razina mora podignuti toliko te će preplaviti mjesta uz more, a oni će (s brijega) postati prvi red.

Prodaja zemlje strancima ima još jednu, kobnu dimenziju. Njima su već sada, a bit će ubuduće i više, najzanimljivija zemljišta na kojima postoje izvori pitke vode. I tu dolazimo do granice koja ne smije biti prijeđena, premda iskustava već ima, posebno s izvorima mineralne vode.

Ne sjećam se neke velike saborske sjednice o vodenom pitanju, devedeset posto saborskih zastupnika o tome ništa ne zna, ne bave se tom „problematikom“ nego kako će – na riječima žestoka oporba – u mislima i rukama učiniti sve da slučajno ne dođe do izvanrednih izbora a oni se vrate odakle su došli, makar i ne znaju gdje je to.

Gljive poslije kiše

Tropske kiše imaju posljedica: kao gljive se pojavljuju kandidati za predsjednika/predsjednicu države, te ih je već i sada teško nabrojiti a kako će biti do kraja, tko zna. Birači će imati pred sobom plahtu kao na europskim izborima, vaditi naočale iz džepova i svijećom tražiti čovjeka koji bi ih reprezentirao u zemlji i svijetu.

Podosta je nevjerojatno koliko je ljudi zainteresirano za to, jedno jedino, radno mjesto i koliko njih misli da su baš oni predodređeni i vrlinama obdareni. Ima dobronamjernih, ima onih koji bi se proslavili (ha), ima onih za koje ne znamo tko ih gura i onih za koje znamo, ima slobodnih strijelaca, zastupnika nekih ideja ili posve bezidejnih, ima onih koji se pozivaju na braniteljski staž i onih koji su od rata pobjegli, ima pretendenata koji to i nisu nego se kandidiraju samo zato da na posjetnicama mogu napisati „kandidat za predsjednika/cu RH“ 2019. i tako se predstavljati u inozemstvima.

Svatko se, znači, može natjecati. Tu ne postoje sigurnosne provjere, ne postoje medicinski listovi i povijesti bolesti, ne postoje državni ispiti nalik maturalnima, potrebno je samo izgovoriti pred kamerama: Ja se kandidiram, i to je sve.

Dobro je, naravno, ako kandidat ima iza sebe jaku ili jaču stranku, ali je takva potpora dvosjekli mač: kako se već događalo u Hrvatskoj, takva jaka ili jača stranka u šest mjeseci može načiniti toliko gafova da „njezin“ predsjednički kandidat može imati samo neprilike i na kraju propasti, ili je čak potpora od početka licemjerna toliko da u ključnom trenutku kandidat ostane na suhom, ili štoviše „potporna stranka“ u zadnji čas iznjedri iz sebe same još nekoliko suparnika te su na kraju svi u gubitku. O primjerima ne trebam govoriti, znate ih i sami.

Ovršna alkemija

Velike najave o spasonosnom ovršnom zakonu završile su u alkemičarskoj retorti. Svi su dosadašnji sudionici spašeni efikasnije nego migranti na Sredozemlju: u igri ostaju i sud i javni bilježnici i FINA, s tim da je sud (opet) ipak primaran, bilježnici mu „pomažu“, a FINA…Ah, nitko se ne odriče svoga dijela kolača, premda će slatkiš biti nešto kraći.

Nisam siguran, a znajući iz kojega miljea dolaze predlagatelji zakona, mislim da javnobilježnička oligarhija (iliti kruh bez motike) i nadalje ima velik utjecaj, a što su joj nominalno malo skresana krila, ne znači puno. Ovršeni ostaju u nesvršenom ovršnom položaju i sada pokušavaju shvatiti što im se dogodilo.

Sretni nisu, svakako. Možda čitaju rezultate velikog istraživanja o sreći, dotično koji su narodi sretni, koji manje, a koji uopće nisu. Tu se Hrvati nalaze podosta nisko, a sreću definiraju kao ljubav i obitelj, roštilj i gemišt. To jest sreću kao privatni osjećaj.

Postali smo neambiciozni (ili ostali), ljudi se povlače u svoje nesigurne kule i sve manje ih zanima što se događa na krupnom, nacionalnom i nadnacionalnom planu. Već viđeno i vrlo opasno, jer se takvi kakvi jesu vrlo začude kada se stvari počinju događati u njihovu dvorištu.

Puštaju stvari da se odvijaju kako se već odvijaju, pročitaju u novinama, recimo, da su Vlada i HNB napisali pismo namjere o ulasku Hrvatske u EU-tečajni mehanizam (ERM II. ili drugi memorandum) – u ime naroda, valjda, premda to ne piše u pismu da ne plaše ljude koji se još sjećaju presuda U ime naroda.

Primjer bezočne bahatosti vlasti koja o zamjeni nacionalne valute nadnacionalnom uopće nije pokazala namjeru (pismo namjere) pitati narod. Na referendumu? Ma molim vas, referendum je nabijen na kolac, pa ako se u nekim papirima još spominje, vlast zna da je mrtav i nitko ga više ne može oživjeti sve dok ne dođe do bitnih, velikih promjena. Tako uz morske pse, ježeve i risove, nestaje i kuna, nestaju ostatci ostataka hrvatskoga suvereniteta.

General

U Puli je osim donedavnog Uljanika poznat i filmski festival u Areni. Prošle subote je na otvorenju prikazan „General“ u nazočnosti visokih uzvanika, ali bez generala Ante Gotovine koji je za svaki slučaj ostao u zbornom području Split. Kakav je film kao film, teško je bilo zaključiti.

Dok ovo pišem, a nedjelja je, dan poslije, vidio sam samo jednu opsežniju kritiku koja je očito pisana dan prije iz pera jugonostalgičara, te nije relevantna. U svemu, nostalgičar je film proglasio smećem. Očekujem da isti kritičar pohvali film „Posljednji Srbin u Hrvatskoj“. Ako dočeka duboku starost, radovat će se i filmu „Posljednji Hrvat u Hrvatskoj“ ili pod naslovom Niemandsland.

Hrvoje Hitrec/HKV

 

Predrag Peđa Mišić: Kad vam je već toliko stalo do zaštite manjina, provodite zakon i uhitite ratne zločince i silovatelje

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari