Pratite nas

Kolumne

HODAK: Nije trenutno lako našoj lijevoj medijskoj falangi

Objavljeno

na

U (fis)kulturnom aspektu Lijepe naše kao meteor s Jahorine zasjao je Gordan Duhaček. Mladi “talentovani književni kritičar”, rođen u Sarajevu. Navodno radi u redakciji kulture Radija 101. Član je i žirija za nagradu “Roman godine” T-portala… i da ne duljim, od 2006.g. evo našeg Gordana u Zagreb.

Kad se nađeš u jeftinom purgeraju ubrzo shvatiš da je to grad nemogućih mogućnosti. Zagreb, “herojski” Zagreb, s Indexom, T-portalom, Radiom 101 pa Juratnjim, Kerempuhom, HRT-om, Filozofskim faksom, FPZ-om, raznim Klasićima, Jakovinama, Goldsteinima itd., takav grad predstavlja doista pravi ljevičarski eldorado u kojem skoro ne možeš ne uspjeti.

Tu su se uspeli na “Olimp” i Frljić, Tomić, Jergović, Vedrana Rudan, Igor Mandić… Sve je njih Zagreb svojim rafiniranim estetskim njuhom prepoznao i odmah prigrlio. Naime, nakladnik Domino prvi nas upoznaje sa sada već afirmiranim progresivcem i izdaje mu knjigu “Destruktivna kritika i druge pederske priče”.

‘Moja je prednost što sam peder’

Kako to kažu u BiH ‘malo me ufatilo’ pa još nisam naveo razlog koji je moju malenkost ponukao da trošim papir i tintu na novu lijevu zvijezdu. Još ga je 2009.g. prepoznala Slobodna Dalmacija kao sebi sličan pogled na nadolazeći svijet pa se Gordan spremno predstavio izjavivši: “Moja prednost je što sam peder”. Inače u Zagreb Prideu pozelene kad netko rabi tako neizbrušenu riječ za nešto tako fino i osjećajno kao što je pederluk. Zašto 2009.g. nisu skočili na homoseksualne noge kad je to Goran svima javno obznanio, nije poznato.

No, Gordan dobro zna da su Hrvateki apsolutno prijemčljivi na bilo kakvo pljuvanje, vrijeđanje, hračkanje, bljuvanje na ovu tvorevinu koju kolokvijalno zovemo RH, te je Goran tako ovih dana, nakon dugog razmišljanja, nadošao na zanimljivi zaključak. Kaže: “Hrvatska država je ostvarenje tisućljetnog sna hrvatskih go*vana”. Nadam se da vam Ante Tomić ne mora u posebnoj kolumni objašnjavati što zadnja riječ iz ovog Gordanovog manifesta znači, piše Zvonimir Hodak / direktno.hr

Sada malo “zdrave” ognjištarske mašte. Kako bi se drugarski i sretno osjećao neki pripadnik 4. splitske, HOS-a, invalid Domovinskog rata… kad bi sreo okruglu glavu našeg Gordana zvanog peder i priupitao ga zašto on u svojoj debeloj glavi misli da je on govno jer se četiri godine borio za svoj san – Republiku Hrvatsku. Koja bi dreka nastala, možete samo zamisliti. Indeks, T-portal, Đurđa Klancir, Telegram, Jutarnji, Slobodanka, Riječki Pavelić, Vedrana Rudan zajedno bi s Dragecom Pilselom po stoti put iselili iz Hrvatske ustaške republike.

Na noge bi se digla i naša dika i ponos Lora Vidović koja upravo danas 30. ožujka o.g. u Večernjaku sirenski vapi: “Ne kažnjavanje mržnje širi netoleranciju”. Kad netko tresne i ostane živ pa kaže da je ova država “san hrvatskih govana” onda bi Lora namjestila smiješak Mona Lise znajući da je to samo metafora ljubavi našeg Duhačeka prema Hrvatekima.

Naravno, žene se ne računaju. Kad je ne tako davno sličan “hrvatski vitez” Nenad Stazić izjavio da pobjednici 1945.g. nisu dobro i do kraja obavili svoj posao, Lora nije ni beknula. Valjda se još uvijek okolo raspituje što je “pisac” Neno zapravo htio reći.

Kviz o izrekama svih pljuvatelja po Lijepoj našoj

Trebalo bi napokon složiti zgodan, edukativan kviz, recimo na RTL-u ili na N1, o izrekama svih pljuvatelja i hračkača po Lijepoj našoj. Napominjem, nagrade za pobjednike su još nakon Tuđmanove smrti podijeljene. Parovi bi se izvlačili dirigiranim ždrijebom.

Gordan Duhaček protiv Vedrane Rudan, Ante Tomić protiv Gorana Gerovca, Hrvoje Klasić protiv Hrvoja Zovka, Markovina protiv Jakovine, Pofuk protiv Stazića itd. Bojim se da bi tu pobjednika dobili tek nakon produžetaka. U sudačkoj nadoknadi.

“Retrogradni” Mladen Mohenski na fejusu je malo ogorčen ovim Goranovim pljuvanjem po Hrvatskoj pa piše: “Da mi netko kenja da smo fašisti, itd itd! Živimo svoji na svome, ne ulazimo na tuže teritorije, države, nismo okupatori, kolonizatori, ne ubijamo po svijetu, od Palestine, Falklandskih otoka, Iraka, Libije, Afganistana, Vijetnama, Koreje.

Nismo imali robove da nam izgrađuju zemlju, ne uzimamo ljudima naftu, vodu, prirodne resurse! Ne branimo drugima barjake, orlove, ništa, ne guramo nos u njihova dvorišta samo želimo biti svoj na svome! Ali imamo političare koji su tzv. ljigavci, uvlakači, a Crkva osim učenja vjere, dobiva od nas novac, a puna je k’o brod… A najveće zlo je mali čovjek koji šuti, šuti! Imamo Hrvatsku, bogatu…, ma imamo mi kurac, izgledamo k’o dres Milana!

Raskuhane boje platna crveni i crni. A konce vuku izvana i isušuju bogatstvo i jedan narod koji se topi, topi. Koliko nas ima čistih, autohtonih Hrvata, koliko imamo kvadrata zemlje, obale, mora, šuma, a ima sirotinje, a ovi gore nam ne daju…Tjeraju i ubijaju, mladost, narod. Sad će biti izbori i drek ništa…”.

Mladen je s pravom ogorčen. Tekst je iskren, onako iz duše. Naravno, i manjkav. Oni koji razmišljaju dijalektički uopće ga ne shvaćaju. Možete zamisliti Gerovca, Vesnu Pusić, Mesića, Josipovića, Jergovića… kako oni gledaju na iskaz “ne ulazimo u tuđe države…”. A agresija na BiH? Da vidljivo je iz aviona kako bi rekla Tanja Torbarina. Možda stvarno nismo smjeli izvršiti “agresiju” na BiH.

Da smo bili mudriji i pustili da se preostali Hrvati u Hercegovini i drugdje jednostavno pokolju, otjeraju ili odnarode, danas bi bili bez povijesne mrlje. Malo bi nas sudili u Hagu zbog Vukovara, Dubrovnika, Škabrnje, Zadra, Saborskog, Petrinje, Gline… ali tu bi drugovi “sudije” ponekad malo i zažmirili na jedno oko.

Vesna Teršelič je navodno otkrila da su srpski civili za vrijeme i nakon Oluje bili jako šikanirani, a kao kruna svega, i razoružani.

Svi oni koji, kad je riječ o demokraciji u RH, upotrebljavaju tvrde i neprimjerene glagole, ovih dana su poprilično posramljeni. Drugovi iz Kumrovečke škole znaju nešto o legendi kako je Euristeja dao Heraklu da kao peti od dvanaest zadataka očisti Augijeve štale. Heraklo je zatim razbio dva zida i tako preusmjerio rijeke Alfej i Penej prema štalama i one su bile očišćene. Od smrada, nereda i korupcije.

U tu antičku legendu danas s ponosom možemo uvrstiti i HDZ-ove ministre Čorića i Kuščevića. Izvršen je već legendarni izbor ravnateljice Nacionalnog parka Krka i Vlada je imenovala ravnateljicu “po kriteriju stručnosti, a ne stranačke pripadnosti” zacvrkutaše ova naša dva ministra. Na tu poželjnu fotelju zasjela je Nella Slavica. Potpuno zasluženo i sukladno HDZ-ovim kriterijima.

Protukandidatkinja Ljiljana Zmijanović nije nimalo impresionirala ministra Čorića. U imenu nije imala dva “ll” kao naša Nella. I što je još gore, nije mogla dokazati da je članica HDZ-a i HNS-a istovremeno. Osim toga, Ljiljana nije mogla dokazati ministrima da je magistra ekonomije. I tako su ministri očistili Augijeve štale tako da su s prljavom vodom izbacili i dijete.

Naime, dr. sc. Ljiljana Zmijanović može si s pravom postaviti pitanje zašto je ona provela u borbenim jedinicama u Domovinskom ratu skoro 500 dana? Još kao studentica u Opatiji 1991.g. ušla je u HOS, dobila dozvolu za držanje i nošenje oružja i našla se na ličkom bojištu. Ljiljana nije mogla ni trebala dokazivati da je magistra ekonomije jer je doktorica znanosti. Ali ni famozna Nella, barem do sada, nije dokazala da je magistrirala.

Po zakonu javne ustanove kojima je osnivač država kod zapošljavanja ako kandidati ispunjavaju podjednako sve uvjete moraju dati prednost nezaposlenim dragovoljcima Domovinskog rata. U konkretnom slučaju dr.sc. Zmijanović ima čak znatno bolje uvjete od Nelle.

I što sad drugovi i drugarice u HDZ-u? Pogledajte malo rječnik stranih riječi i nađite što znači “shame society” iliti ”kultura srama”, ili što znače riječi “attainder”, “blemish”, “blot”, “disgrace”, “infamy” i na kraju stup srama –”be ashamed”. Ostanimo samo na kulturi srama. Zapošljavanje kod nas podsjeća na kultni film John Hustona “Džungla na asfaltu”.

Pa ipak ono što se dogodilo dr. sc. Ljiljani Zmijanović nije se dogodilo ni u džungli. No, ni Ljiljana tu nije bez grijeha. Koji ju je vrag tjerao da, kad je buknuo “građanski rat”, ode ravno u HOS. Bilo bi joj pametnije da se upisala u Građanski n.k. Dinamo. Danas bi možda bila predsjednica uprave. Naši ministri napravili bi i sebi i stranki uslugu da su šutjeli, ali to je najteže…

Još je glasoviti Terencije rekao: “Qui quae vult dicit, quae non vult audiet ili tko govori što hoće, čut će što neće”.

Bandićev ‘doktorat’

Povodom Bandićevog “doktorata“ javio se uvijek ne cijepljeni i ne izliječeni partizan Jurica Pavičić. Naslov njegovih “Vijesti iz Liliputa” je pomalo ofucan. Naslov članka je “Sveučilište za fake news”. Kaže drug komesar Jure: “U normalnim okolnostima, sveučilište bi trebalo biti institucija koja će ljudima objasniti da zemlja ipak nije ravna, da je cijepljenje civilizacijska dobrobit, a da ZDS nije postojao do 1941.g.

No, Sveučilište u Zagrebu aktivno je sudjelovalo u fabrikaciji političke, strukovne, historiografske i meritokratske laži. Počasni doktorat Milanu Bandiću nastavak je tog smjera”. Kad bi se našem partizanu Juri barem jednom omaklo da napiše nešto što nije tako izrazito obojeno kričavom, drečećom crvenom bojom. On naravno spada u prvi ešalon ofucanih, umornih i depresivnih boraca protiv ZDS.

Moramo ga shvatiti, ali ne i žaliti. Čovjek se sizifovski bori protiv nečega što je u ovoj zemlji već davno pobijedilo. Pozdrav je to kojim se grmjelo na Kninskoj tvrđavi 5. kolovoza ljeta Gospodnjeg 1995.g. Jure ne može iz glave otjerati staru, žilavu pticu KOS. Ona kljuca li kljuca.

Pred par tjedana objavio sam faksimil dopisa dvojice domobrana koji žive u SAD-u. Da se ne ponavljam, pismo završava sa ZDS, a pismo je s početka 1936.g. U vrijeme dok se tek spremao pakt između Staljina i Hitlera (koji je potpisan 1939.g. u Moskvi). Tada su Pavelićevi izgledi da ga Musolini instalira u Zagrebu bili isto tako realni koliko je realan progon ZDS iz memorije i vokabulara onih koji su ovu Hrvatsku izborili u Domovinskom ratu. Pet godina prije nego je Slavko Kvaternik proglasio NDH, hrvatski domobrani su pozdravljali našoj orijuni mrskim ZDS.

U nečem se moram, iako teška srca, složiti s komesarom Jurom: “Sveučilište u Zagrebu aktivno je sudjelovalo u fabrikaciji političke, strukovne, historiografske i meritokratske laži”. Pa naravno Jure, to je sveučilište dalo počasni doktorat bravaru ili šloseru Brozu, ratnom zločincu sa 570.000 ubijenih na duši. Sjetite se Milana Kangrge i njegovog prijatelja “filozofa” Vojislava Šešelja koji je devet godina bio član Hrvatskog filozofskog društva zajedno s Gajom Petrovićem, Žarkom Puhovskim, Rudijem Supekom…

Lijevi farizeji

Te historiografske laži i danas se bez skrupula plasiraju. Što drugo rade “istoričari” poput Klasića, Jakovine, Markovine, Perice, Goldsteina. Recimo samo Ivo Goldstein – on si je zadao nemoguć zadatak. Opravdati masovna smaknuća Titova režima bez suđenja, suda i presuda zato jer se radilo o “neprijateljima naroda”. Pljačkalo se i ubijalo, žene, djecu i starce bacalo žive u jame i zakapalo. Sve to ubijanje Goldstein i njemu slični pokušavaju opravdati bolesnom logikom kako se radilo samo o “osveti za Jasenovac”.

Presumpcija nevinosti za njih je akademska floskula. Takvi lijevi farizeji normalno je da se ježe na simbol HOS-a bez obzira što su ga ozakonile i SDP-ova i HDZ-ova Vlada. Bandić i njegov počasni doktorat samo je lakmus papir da se demaskiraju ti tobožnji borci za “ljudska prava”, a u istinu stare i mlade komunjare koje ne mogu prežaliti dvije osnovne osi njihovih života: Tita i 5. kolovoz 1995.g. Sad utopistički traže novu jugu u Lijepoj našoj. Znate kad će to dočekati? Nikad… a možda ni onda.

Znam da se ponavljam, ali moram ponovno citirati Abrahama Lincolna koji je jednom rekao: “Bolje je šutjeti i biti smatran budalom nego progovoriti i odstraniti svaku sumnju”.

Nije trenutno lako našoj lijevoj medijskoj falangi. Specijalni izvjestitelj Mueller iznevjerio je recimo Željka Trkanjca u Jutarnjem. Ništa od smjenjivanja. Sad se treba koncentrirati na drugi predsjednički mandat. Željko ima ideju. Treba oformiti “ozbiljnu” politički platformu koja bi izvrgla ruglu Trumpovo “rasističko brbljanje”. On misli da je to jedini mehanizam za pobjedu.

Za naše Trkanjce, Šarićke, Bajrušije, Vlašiće, Pofuke i ostale romantičare koji ne mogu zaboraviti lijepe liberalne sekvence između Billa i Monice u hodnicima Bijele kuće samo jedna poruka: oboružajte se strpljenjem i čekajte da vam Trump pije krv na slamčicu sve do završetka njegovog drugog mandata. Neka vas tješi da ste uz CNN, Hillary Clinton, našmrkani Hollywood… i vi zaslužni što mu je već sad drugi mandat osiguran. To vam je k’o u tenisu – tko zna pobjeđuje!

Nagradno pitanje: tko će ove godine dobiti Nobelovu nagradu za mirotvorstvo? Hrvatska radnička klasa!

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

Hodak: Crvenim farizejima smeta što Bandić nije bravar

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Hrvatska desnica treba ostati samostalnom i autohtonom

Objavljeno

na

Objavio

Kiša, snijeg, poplave i hladnoće, uobičajene prirodne pojave u zimskom mjesecu svibnju. Na bleiburškom je polju srećom svanulo stabilno dopodne, što je ponešto išlo na ruku i austrijskim snagama sigurnosti kojima je s višega mjesta rečeno da mogu očekivati strahotno mnoštvo fašista, nacista, ustaša, nastaša i uopće razularenih pristaša svih ideologija od kojih se Austrija, Bogu budi hvala, uspjela sačuvati u prošlosti i sadašnjosti. Angažirano je pet stotina policajaca i poneka policajka, opasni psi vučjaci koji prepoznaju miris Hrvata nervozno su njuškali i režali. Navodno je u pripremi bila i vojska, a ako i to ne bude dovoljno, bio je dogovor da se angažira i engleska vojska koja ima najviše iskustva s Hrvatima u Koruškoj.

No, prošlo je i bez Engleza, naši prijatelji Austrijanci izgledali su i sami dovoljno opasno, naoružani do zuba, a je li na obližnjim brdima bilo kakva haubica, nije se moglo opaziti. Uz domaće novinare, stigle su i novinske perjanice iz Hrvatske njuškajući i oni, pomalo očajni, ne bi li pronašli kakav barem mali incident na polju gdje spomenik kaže da je podignut poginuloj hrvatskoj vojsci, što je također kompromis jer poginuti se može u ratu, u srazu dviju (ili više) vojska, a tu se, i na Križnim putovima još mnogo više, radilo o masakru razoružane hrvatske vojske i obitelji vojnika koje su slijedile svoje, nastojeći se spasiti u krilu saveznika koji su, pokazalo se, imali savez s đavlom.

Odnos prema Hrvatima u svibnju 2019. bio je otprilike kao u vrijeme i poslije pobune Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Biskup Petanjak, koji je prošvercan na bleiburško polje maskiran u bogoslova, nije doduše odveden u Bečki Novigrad, pa je ipak održao govor, i to vrlo dobar govor, pitajući se zašto se uvijek ponižavamo, zašto nam drugi sude i nameću svoju istinu, zašto se mi ne smijemo ni sjećati, pa nas tako svrstavaju u rang ispod životinja koje imaju nekakvu memoriju, čak i zlatne ribice, makar i nekoliko sekunda. Odgovori na ta pitanja vrlo su jednostavni: zato što sve to dopuštamo, zato što su naše političke, znanstvene i kulturne „strukture“ prepune onih koji razmišljaju na stazićevski način, ali budući da znaju raspoloženje naroda koji ipak izlazi na birališta i zato treba biti oprezan – pokušavaju prikriti mržnju prema masakriranima, koji su to (po njima) zaslužili, ali i ne pokazivati preveliku ljubav prema komunističkim ubojicama jer su potonji, na žalost, ostavili previše tragova i ne može ih se radosno ekskulpirati. Pa zato svi nešto maglovito govore, spominju „bleiburšku tragediju“ kao da se dogodila prirodna katastrofa, poplava ili slično, u kojoj su stradali hrvatski putnici.

Jest, točna se definicija nikada ne artikulira, a ona glasi: jugoslavenska komunistička vojska i njezino političko vodstvo izvršili su najveći genocid nad hrvatskim narodom u povijesti, koja povijest ni do tada nije mazila Hrvate, od Dobora i Krbave sve do prokletoga dvadesetog stoljeća. Takva definicija, praćena detaljima, treba stajati u udžbenicima i nikakva „povjerenstva“ i licemjerna suočavanja s prošlošću ne bi ju smjela izbrisati. Naša djeca moraju znati što se zbivalo, ne ona najmanja, ali već u višim razredima osnovne škole, jer tako se realizira „pravo na sjećanje“ o kojemu je govorio biskup Petanjak, potomak prognanih Zrinjana koji su svoj Bleiburg doživjeli već 1943. Ili to pravo treba ostati samo u domeni obitelji, kao u vrijeme hrvatske nesamostalnosti?

Kako je s javnim glasilima? Nisam vidio feljtone, ni povijesno-političke napise koji bi u vrijeme sjećanja na masakr podsjetili na sve što se zbivalo, a podloga ima, cijela jedna biblioteka do sada objavljenih knjiga o Bleiburgu, pa i dokumenata i svjedočenja s partizanske strane. Vrlo je zanimljivo bilo ponašanje Hrvatske televizije, koja sa svim silnim novcima i kadrovima kojima raspolaže, očito nije voljna proizvesti jednu seriju ili barem cjelovečernji dokumentarni film, profesionalno produciran, sa svim čudima današnje tehnologije koja mogu vjerno i dojmljivo rekonstruirati događaje. I što je onda preostalo? Da bi nekako bila barem malo zadovoljena hrvatska publika – prikazana su, u razmacima, dva filma, jedan o Bleiburgu općenito, drugi o masovnim stratištima (tek manjim dijelom otkopanim) u Macelju, u Hrvatskoj. Filmove je producirala televizija Laudato, sve više gledana i cijenjena, što drugim riječima znači da je nacionalna televizija morala posuditi od jedne manje, još u nastanku, e da bi ipak imala u programu ponešto o Križnim putovima. Pa dobro, barem i tako, filmovi o kojima govorim solidno su sročeni i u njima protagonisti govore o Titu, o pokoljima, o masovnosti zločina, onako kako bi trebalo vazda govoriti da se sačuva sjećanje i da nam „drugi ne nameću istinu“.

Istini za volju, treba odati priznanje HTV-u na dobro obavljenom izravnom prijenosu komemoracije, to jest da Hrvatska televizija nije odustala od Bleiburga, kao što nije ni Hrvatski sabor koji je ostao pokroviteljem, premda je na polje poslao izaslanike nižega ranga, kao o cijeli državni vrh, uostalom, koji je našao dobru izliku u izvana potpomognutoj Ciboni. (HTV je na svršetku prijenosa citirala pismo ili razglednicu Vanjskih poslova upućenu nekoliko dana prije komemoracije Austrijancima, prilično prihvatljivo sročenu, osim jednoga detalja da je 1945. bila riječ o „desetinama tisuća ubijenih“. Dvostruka neistina, gramatička i povijesna: desetina je deseti dio cjeline, pa je trebalo stajati „nekoliko desetaka tisuća“, a glede povijesnih činjenica trebalo je stajati „nekoliko stotina tisuća“.)

Bleiburg se, za čudo Božje, spominjao i u Ciboni, u koju je Plenković priveo glavom (ne i bradom) Angelu Merkel, ali i Manfreda Webera, bilo je nešto i Thompsona jer se u svako predizborno vrijeme s njega privremeno miče embargo, a spominjao se i stanoviti Franjo Tuđman, koji u svim vremenima i izborima biva izvučen kao as iz rukava, čim se dvorana malo utiša. Angela je progovorila hrvatski, nekoliko rečenica, dovoljno da domorodci padnu u afan.

Vazalna zemlja Hrvatska bijaše oduševljena, što su govornici iskoristili da zagrme protiv nacionalista, suverenista i slične bagre koja nema iste ideje o „Europi“ kao velike europske sile koje sile manje zemlje na novo jednoumlje. Nameću ga. Kao što nam drugi nameću istinu o prošlosti (Petanjak). Kao što su nam nametnuli rat koji nismo željeli, kao što strane banke nameću svoje dosjetke kako bi izvukle što više iz Hrvatske, kao što nam se nameće politička korektnost, rodna ideologija i slične blagodati, marakeške i druge. I kao što se, a to je možda najopasnije, Hrvatskoj nameće vizija europske naddržave, iza koje se skriva (i ne skriva previše) novi imperijalizam onih europskih zemalja koje su izgubile kolonije na drugim kontinentima, pa su se usmjerile na domicilnu Europu. Zbog toga toliki povici na nacionalizam, na suverenizam, uostalom ne govorim ništa novo, svakoj budali je sve jasno.

Sadašnji trenutak Europe jest bitka između nacionalizma velikih i obrambenog nacionalizma malenih, u kojoj potonji trebaju biti zauvijek uništeni da bi Europa krenula prema svijetloj budućnosti. Mi se, gospođe i gospodo, opet jednom borimo protiv unitarizma. Isti je vrag kao s Jugoslavijom, u kojoj je (u obje) velikosrpski nacionalizam gutao duše, živote i blaga ostalih naroda i narodnosti, a kada bi se pobunili, nazivani su nacionalistima i strpani u kazamate, skupa s Franjom Tuđmanom. Iz dvadesetoga stoljeća viri u ovo naše neprevladani strah od te opasne atribucije, pa je dovoljno i samo malo vatre iz Cibone da se strah razbukta.

Riječ je o terminologiji, o prijetvornom baratanju terminima iz prošloga stoljeća. Nazivajući ljude, vlade ili narode nacionalistima, današnji strašitelji izjednačuju ih u stvari s nacistima, izbjegavajući usput puni naziv, to jest nacionalsocijalisti. Budući da je nacionalsocijalizam doista donio neviđene strahote, današnji naraštaji ne bi željeli s njim imati veze pa mnogi – da ne bi bili prokazani – odlaze u drugu krajnost i postaju prijemčivi za poruke iz Cibone, ne razmišljajući, ne shvaćajući da ih zastrašuju u ime neke nove totalitarnosti koja već ima svoje svete knjige, svoje procedure i ciljeve.

U tom strahu, a vidjevši da je novi totalitarizam u nekim oblicima privlačan, odriču se zdravog, pozitivnog i obrambenog (kao što rekoh ne jednom) nacionalizma koji je u povijesti uvijek spašavao Hrvate i kada se, tinjajući, gotovo gasio, a nije bio drugo do čuvanje svijesti o posebnosti, identitetu i neugasloj težnji prema državnom suverenitetu, pa i u doba kada se to činilo nemogućim (Nikola Zrinski VII., nakon njega Vitezović). Tako da ova sadašnja povika na suvereniste nije drugo do pranje mozga narodu, hrvatskom narodu, koji je uvijek i u svako doba bio suverenistički. A kako ne bi bio sada kada je na papiru doista suveren, kada ima suverenu (ha), samostalnu (ah) državu u kojoj slobodno i demokratski bira ljude koji će ga nakon izbora pohitavati i svaki vapaj o suverenosti, tako prirodnoj, proglašavati natražnjačkim porivom, sirovim, primitivnim nagonom, nacionalizmom u pogrdom značenju, premda se živući i dan-danas odnekud sjećaju da ne bi bilo ni moderne RH da „nacionalizma“ nije bilo, da je odumro, da smo prestali nositi u sebi državotvornu ideju, da smo prestali biti državotvornim narodom, kao što se nekim narodima kroz povijest (mnogima) i dogodilo. A zašto su se tako hrabro borili hrvatski branitelji, hrvatski vojnici, hrvatski domoljubi, u nametnutom ratu. Da, i to su nam nametnuli, ponavljam. Taj rat. I sada nam nameću svoju istinu i o tom ratu. Kao i tuđe vrijednosti koje nisu drugo do švercana roba kamionima na kojima je skrivena oznaka da prevoze otrov.

Oni koji se u Ciboni pozivaju na Tuđmana, također varaju narod. Je li, usprkos svim opačinama koje smo – posebno na početku rata – doživljavali od „ Europe“ – Tuđman kao cilj postavio i ulazak u krug europski i srednjoeuropski? Jest, zato da se zauvijek (?) odvojimo od „Balkana“, ali i zato što smo tom krugu povijesno oduvijek pripadali. Ali sadašnje cibonsko pozivanje na Tuđmana još je jedna povijesna prijevara, i da je živ, Tuđman bi se usprotivio takvim snishodljivim i opasnim vazalnim težnjama, jer je on htio Europu nacija, a ne čudovište koje bi administriralo, propisivalo i nametalo Hrvatskoj ama baš sve, od zakona do krastavaca. Možda bi Franjo, da je živ i nešto mlađi, izašao iz stranke (ili bio odstranjen) pa u nekom društvu, recimo DHK (ki bi da bi) organizirao tribinu na kojoj bi još jednom u povijesti hrvatskoga naroda, nakon 1989., bilo rečeno: „Regnum regno non praescribit leges“.

A Kroacije ima, ima i srca, samo pameti nema. Nema GPS-a. A imaju ga čak i migranti koji se šuljaju Gorskim kotarom. Ovako nas vrijeđaju svi, od pape do austrovicekancelara koji je podnio ostavku iz drugih razloga, ali je dospio reći da je Hrvatska sranje, od pristaša Tita koji je rekao da su Hrvati smradovi, do jugonovinara koji Tuđmana nazivaju štetočinjom nad štetočinjama. I vrijeđaju HOS, čiji su borci ginuli za Hrvatsku, pa onima koji su se sakrili ili pokrili liječničkim svjedodžbama sada cvatu ruže, a hosovci su pod zemljom ili moraju skrivati oznake koje skrivačima u ratu nimalo nisu smetale, neka dečki imaju, neka ginu, a kada sve bude gotovo opet ćemo zasjesti pod nekim drugim imenom, ali sve će ostati isto, s malim retušem, neznatnim. I bješe tako.

Znači, moderni hrvatski nacionalizam nema nikakve duhove ni ideološke veze s nacizmom, ustaštvom i sličnim oblicima, ali ima problem što mu se te veze imputiraju najodvratnijim potvorama, čiji autori uživaju u slastima ne samo duboke nego i plitke države.

Nama Hrvatima pakiraju više nego i jednom europskom narodu, bez obzira što u mnogim zemljama i formalno djeluju fašističke i neonacističke stranke, u Hrvatskoj nepostojeće. Uzeli su nas na zub, jer osjećaju slabost, jer osjećaju da tako pomažu onim potkornjacima u Hrvatskoj koji su prihvatili igru prijestolja pa njuškaju unaokolo kao psi logorskih čuvara na Golom otoku, ne bi li pronašli kojeg nepodobnog, barem jednoga ili dvojicu, te putem javnih glasila i korumpiranih kolumnista preko tri stupca objavili da je Hrvatska skrenula u fašizam, što onda preuzimaju mediji po Europama, proviđeni istim kadrovskim sastavima. A razmrvljena hrvatska moderna desnica nikako da nađe načina objasniti što je i tko je. I da nije protiv „mira, blagostanja i prosperiteta“ Europe u cjelini i Hrvatske osobito, ali i da joj je razvidno kako se stvari u ovom trenutku kreću u smjeru koji može izazvati (i izaziva) nemire, izaziva ideološke sukobe diljem Europe, i to krivnjom onih koji svoju, Europi neprirodnu viziju, drsko prodaju kao jedini put. U tom metežu, hrvatska desnica treba ostati samostalnom i autohtonom, pouzdati se u vlastite snage i ne hrliti u novu desnu europsku nadnacionalnu kohortu salvinijevskoga tipa.

Eurosong

Nastupili smo s pjevačem koji je imao anđeoska krila. To mu je omogućilo da odleti već u polufinalu. Istodobno, pjevači duhovne glazbe napunili su Arenu i izazvali ekstazu do sada neviđenu. Sada je red na sociolozima, da objasne ovaj fenomen javnosti, a budući da poznajem našu sociološku školu, može se svašta blesavo očekivati. Istina je ova: na neki, njima, ali i meni teško objašnjiv način, u posve ne-prijateljskom okružju, stasao je naraštaj posve drukčiji (drugi i drugačiji, što bi rekli idioti) od predšasnika, neobičnost o kojoj ću još pisati, jedan novi svijet zbog kojega možda ne ćemo tražiti druge svjetove. Svakako nisu fanovi „Igre prijestolja“ (ili kako se već zove), pseudopovijesnog kiča punog neukusnih lascivnosti, koji puni stranice novina oduševljenim komentarima inače ozbiljnih filmskih i tv-kritičara. Eurosong je glazbeni (?) pandan tom kiču. S nostalgijom se sjećam zlatnih vremena San Rema.

Milijan Brkić

Poruka iz mojega Kabineta: Brkiću ne pakirati.

Ćiro Blažević

E, moj sine…

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Zašto sam potpisao za ’67 je previše’

Objavljeno

na

Objavio

Što se mene tiče, mogu raditi, ako je zdravlja, i do sedamdesete. Ni poantu referenduma koji su organizirali sindikati nisam shvatio je li bitno hoćemo li raditi do 65 ili 67 godina starosti.

Poanta je nešto drugo. Već trideset godina na vlasti se izmjenjuju HDZ i SDP, HDZ puno dulje. Rezultat njihove vladavine je da imamo najmlađe umirovljenike u Europi, da je samo 20 posto njih zaradilo mirovinu s punim radnim stažem.

K tome su, to ni Švicarska ne bi izdržala, stvorili 175 tisuća povlaštenih mirovina, od kojih nitko nije zaradio svoju visoku mirovinu, koje nas godišnje koštaju oko šest milijardi kuna. Ni dobar dio onih 80 posto, koji, istinabog, imaju sramotno male mirovine, ispod svakog dostojanstva, nije ih zaradio.

Ne svojom krivnjom, već državnom politikom. Prosječni radnik ima 44 godine, demografski trendovi su katastrofalni, jedan radnik ide na jednog umirovljenika.

Do 2050. Hrvatska će imati, po ovim trendovima, oko 800 tisuća ljudi manje i staro stanovništvo, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Stvorili su drugi mirovinski stup, koji sam obvezno morao i sam prihvatiti, a koji je najviše našeg novca ulagao u državne obveznice koje imaju status – smeća. Ulagali su naš novac i u “Agrokor”. Postoji li uopće taj novac, ili samo na papiru? Hoćemo li, bez obzira na dob kada ćemo ići u mirovinu, 65, 67, ili s odjela za gerijatriju sa štapom, mi mlađi uopće dobiti mirovinu?

Teško, neće biti odakle, neće biti moguća “međugeneracijska solidarnost”. Tko je doveo do ove katastrofalne situacije? Upravo oni, HDZ – SDP, koji su cijelo to vrijeme bili na vlasti, pa su bolesnik i liječnik u istoj osobi. Oni će nešto reformirati, u ovom slučaju HDZ na poticaj Bruxellesa, a sami su doveli do kolapsa.

K tome, iako je Bruxelles, osim kažnjavanja prijevremenog odlaska u mirovinu koji je HDZ cijelo vrijeme poticao, od branitelja do opljačkanih poduzeća, te produljenja radnog vijeka do 67, tražio i da se srede i tzv povlaštene mirovine, no tih 175 tisuća povlaštenih neće biti obuhvaćeni mirovinskom reformom. Zašto?

Pa zato što se u to ubrajaju među inim i mirovine političara, saborskih zastupnika, kao i HDZ-ove glasačke mašinerije, što je legalna korupcija našim novcem, kupnja glasova. Neće oni dirati sebe, reforme su za kukavelj… Nisam, dakle, potpisao za referendum “67 je previše” jer smatram da sindikalni vođe, ne svi, po primanjima i mentalitetu vrlo slični političarima, nešto mogu mijenjati, već iz protesta, kao jedan od mnogih, od stotina tisuća. Što se mene tiče moj motiv je – “Ubuntu je previše”, a ne 67.

Što je to “Ubuntu”? Jedan je antropolog u Africi napunio košaru punu voća i rekao mladim Afrikancima tko prvi stigne do nje, sve voće je njegovo. Prvi koji je stigao uzeo je košaru i razdijelio svima, čak i onima koji nisu trčali. Antropolog je bio zbunjen i upitao najboljega, najbržega, zašto? Ubuntu, odgovorio je mladić. Što znači Ubuntu, pita znanstvenik; Ubuntu znači “ja sam zato što mi jesmo”.

Romantični antropolozi to su tumačili izvornom afričkom etikom solidarnosti, međusobnog bratstva, iako se radi o nečemu drugom. Radi se o manjku kompetitivnosti, poštovanja najboljih i njihovih zasluga, jer u protivnom onaj koji je nešto svojim trudom stekao bio bi u plemenu i grupi izoliran, cijela grupa bi se okrenula protiv njega, postalo bi opasno za njega. Ubuntu nije solidarnost, već sisanje najboljih i hranjenje parazita na plemenskoj matrici.

Mnogo je razloga zaostajanja Afrike, pri čemu treba spomenuti i zapadnjačku eksploataciju kao važan čimbenik, no postoji i sam problem mentaliteta među mnogim Afrikancima u kojem se najbolji i najsposobniji moraju “iznivelirati” s ostatkom, uškopiti svoju izvrsnost i hraniti parazite, kako je analizirao sociolog H. Schoeck. Č

est je slučaj da kada netko u plemenu uspije, kao liječnik ili na bilo koji način, sukladno Ubuntu “etici”, cijela rodbina bi se doselila u njegovu kuću i živjela na njegov račun. Koliko je problem zvan Ubuntu ozbiljan po razvoj, svjedoči “otac tanzanijske nacije”, veliki Julius Nyerere koji nije bio “neoliberal”, naprotiv, on je bio jedan od projektanata tzv. afričkog socijalizma i visoko je cijenio vrijednosti jednakosti i solidarnosti. Ipak, u Deklaraciji iz Aruše, neka vrsta afričke američke Deklaracije o nezavisnosti, (i) on piše: “Nitko ne bi trebao ići u kuću rođaka i ostati tamo dugo ne radeći ništa, jer čineći tako izrabljuje svog rođaka”, jasna je Deklaracija iz Aruše.

Zašto je SDP ulupao novac u “Uljanik” i “3. maj” kada su znali da im nema spasa? To je njihovo političko pleme, glasači, dakle razlog je – Ubuntu. Zašto je HDZ proizveo (i proizvodi) gotovo 200 tisuća povlaštenih mirovina i ne obuhvaća ih reformom? Ubuntu, glasačko pleme. Što je to međugeneracijska solidarnost kada su mirovine u pitanju – Ubuntu.

Kako se zove naša “razvojna” politika – Ubuntu. Proračun je košara puna voća, kojem je model trošenja – Ubuntu. Oni koji trče i stječu pune košare uskoro će nestati, izdahnuti. Ostat će samo oni koji stoje. I troše tuđe…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Ivica Šola: Europa je oduvijek bila kulturni i identitetski pojam

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari