Pratite nas

Kolumne

HODAK: Nije trenutno lako našoj lijevoj medijskoj falangi

Objavljeno

na

U (fis)kulturnom aspektu Lijepe naše kao meteor s Jahorine zasjao je Gordan Duhaček. Mladi “talentovani književni kritičar”, rođen u Sarajevu. Navodno radi u redakciji kulture Radija 101. Član je i žirija za nagradu “Roman godine” T-portala… i da ne duljim, od 2006.g. evo našeg Gordana u Zagreb.

Kad se nađeš u jeftinom purgeraju ubrzo shvatiš da je to grad nemogućih mogućnosti. Zagreb, “herojski” Zagreb, s Indexom, T-portalom, Radiom 101 pa Juratnjim, Kerempuhom, HRT-om, Filozofskim faksom, FPZ-om, raznim Klasićima, Jakovinama, Goldsteinima itd., takav grad predstavlja doista pravi ljevičarski eldorado u kojem skoro ne možeš ne uspjeti.

Tu su se uspeli na “Olimp” i Frljić, Tomić, Jergović, Vedrana Rudan, Igor Mandić… Sve je njih Zagreb svojim rafiniranim estetskim njuhom prepoznao i odmah prigrlio. Naime, nakladnik Domino prvi nas upoznaje sa sada već afirmiranim progresivcem i izdaje mu knjigu “Destruktivna kritika i druge pederske priče”.

‘Moja je prednost što sam peder’

Kako to kažu u BiH ‘malo me ufatilo’ pa još nisam naveo razlog koji je moju malenkost ponukao da trošim papir i tintu na novu lijevu zvijezdu. Još ga je 2009.g. prepoznala Slobodna Dalmacija kao sebi sličan pogled na nadolazeći svijet pa se Gordan spremno predstavio izjavivši: “Moja prednost je što sam peder”. Inače u Zagreb Prideu pozelene kad netko rabi tako neizbrušenu riječ za nešto tako fino i osjećajno kao što je pederluk. Zašto 2009.g. nisu skočili na homoseksualne noge kad je to Goran svima javno obznanio, nije poznato.

No, Gordan dobro zna da su Hrvateki apsolutno prijemčljivi na bilo kakvo pljuvanje, vrijeđanje, hračkanje, bljuvanje na ovu tvorevinu koju kolokvijalno zovemo RH, te je Goran tako ovih dana, nakon dugog razmišljanja, nadošao na zanimljivi zaključak. Kaže: “Hrvatska država je ostvarenje tisućljetnog sna hrvatskih go*vana”. Nadam se da vam Ante Tomić ne mora u posebnoj kolumni objašnjavati što zadnja riječ iz ovog Gordanovog manifesta znači, piše Zvonimir Hodak / direktno.hr

Sada malo “zdrave” ognjištarske mašte. Kako bi se drugarski i sretno osjećao neki pripadnik 4. splitske, HOS-a, invalid Domovinskog rata… kad bi sreo okruglu glavu našeg Gordana zvanog peder i priupitao ga zašto on u svojoj debeloj glavi misli da je on govno jer se četiri godine borio za svoj san – Republiku Hrvatsku. Koja bi dreka nastala, možete samo zamisliti. Indeks, T-portal, Đurđa Klancir, Telegram, Jutarnji, Slobodanka, Riječki Pavelić, Vedrana Rudan zajedno bi s Dragecom Pilselom po stoti put iselili iz Hrvatske ustaške republike.

Na noge bi se digla i naša dika i ponos Lora Vidović koja upravo danas 30. ožujka o.g. u Večernjaku sirenski vapi: “Ne kažnjavanje mržnje širi netoleranciju”. Kad netko tresne i ostane živ pa kaže da je ova država “san hrvatskih govana” onda bi Lora namjestila smiješak Mona Lise znajući da je to samo metafora ljubavi našeg Duhačeka prema Hrvatekima.

Naravno, žene se ne računaju. Kad je ne tako davno sličan “hrvatski vitez” Nenad Stazić izjavio da pobjednici 1945.g. nisu dobro i do kraja obavili svoj posao, Lora nije ni beknula. Valjda se još uvijek okolo raspituje što je “pisac” Neno zapravo htio reći.

Kviz o izrekama svih pljuvatelja po Lijepoj našoj

Trebalo bi napokon složiti zgodan, edukativan kviz, recimo na RTL-u ili na N1, o izrekama svih pljuvatelja i hračkača po Lijepoj našoj. Napominjem, nagrade za pobjednike su još nakon Tuđmanove smrti podijeljene. Parovi bi se izvlačili dirigiranim ždrijebom.

Gordan Duhaček protiv Vedrane Rudan, Ante Tomić protiv Gorana Gerovca, Hrvoje Klasić protiv Hrvoja Zovka, Markovina protiv Jakovine, Pofuk protiv Stazića itd. Bojim se da bi tu pobjednika dobili tek nakon produžetaka. U sudačkoj nadoknadi.

“Retrogradni” Mladen Mohenski na fejusu je malo ogorčen ovim Goranovim pljuvanjem po Hrvatskoj pa piše: “Da mi netko kenja da smo fašisti, itd itd! Živimo svoji na svome, ne ulazimo na tuže teritorije, države, nismo okupatori, kolonizatori, ne ubijamo po svijetu, od Palestine, Falklandskih otoka, Iraka, Libije, Afganistana, Vijetnama, Koreje.

Nismo imali robove da nam izgrađuju zemlju, ne uzimamo ljudima naftu, vodu, prirodne resurse! Ne branimo drugima barjake, orlove, ništa, ne guramo nos u njihova dvorišta samo želimo biti svoj na svome! Ali imamo političare koji su tzv. ljigavci, uvlakači, a Crkva osim učenja vjere, dobiva od nas novac, a puna je k’o brod… A najveće zlo je mali čovjek koji šuti, šuti! Imamo Hrvatsku, bogatu…, ma imamo mi kurac, izgledamo k’o dres Milana!

Raskuhane boje platna crveni i crni. A konce vuku izvana i isušuju bogatstvo i jedan narod koji se topi, topi. Koliko nas ima čistih, autohtonih Hrvata, koliko imamo kvadrata zemlje, obale, mora, šuma, a ima sirotinje, a ovi gore nam ne daju…Tjeraju i ubijaju, mladost, narod. Sad će biti izbori i drek ništa…”.

Mladen je s pravom ogorčen. Tekst je iskren, onako iz duše. Naravno, i manjkav. Oni koji razmišljaju dijalektički uopće ga ne shvaćaju. Možete zamisliti Gerovca, Vesnu Pusić, Mesića, Josipovića, Jergovića… kako oni gledaju na iskaz “ne ulazimo u tuđe države…”. A agresija na BiH? Da vidljivo je iz aviona kako bi rekla Tanja Torbarina. Možda stvarno nismo smjeli izvršiti “agresiju” na BiH.

Da smo bili mudriji i pustili da se preostali Hrvati u Hercegovini i drugdje jednostavno pokolju, otjeraju ili odnarode, danas bi bili bez povijesne mrlje. Malo bi nas sudili u Hagu zbog Vukovara, Dubrovnika, Škabrnje, Zadra, Saborskog, Petrinje, Gline… ali tu bi drugovi “sudije” ponekad malo i zažmirili na jedno oko.

Vesna Teršelič je navodno otkrila da su srpski civili za vrijeme i nakon Oluje bili jako šikanirani, a kao kruna svega, i razoružani.

Svi oni koji, kad je riječ o demokraciji u RH, upotrebljavaju tvrde i neprimjerene glagole, ovih dana su poprilično posramljeni. Drugovi iz Kumrovečke škole znaju nešto o legendi kako je Euristeja dao Heraklu da kao peti od dvanaest zadataka očisti Augijeve štale. Heraklo je zatim razbio dva zida i tako preusmjerio rijeke Alfej i Penej prema štalama i one su bile očišćene. Od smrada, nereda i korupcije.

U tu antičku legendu danas s ponosom možemo uvrstiti i HDZ-ove ministre Čorića i Kuščevića. Izvršen je već legendarni izbor ravnateljice Nacionalnog parka Krka i Vlada je imenovala ravnateljicu “po kriteriju stručnosti, a ne stranačke pripadnosti” zacvrkutaše ova naša dva ministra. Na tu poželjnu fotelju zasjela je Nella Slavica. Potpuno zasluženo i sukladno HDZ-ovim kriterijima.

Protukandidatkinja Ljiljana Zmijanović nije nimalo impresionirala ministra Čorića. U imenu nije imala dva “ll” kao naša Nella. I što je još gore, nije mogla dokazati da je članica HDZ-a i HNS-a istovremeno. Osim toga, Ljiljana nije mogla dokazati ministrima da je magistra ekonomije. I tako su ministri očistili Augijeve štale tako da su s prljavom vodom izbacili i dijete.

Naime, dr. sc. Ljiljana Zmijanović može si s pravom postaviti pitanje zašto je ona provela u borbenim jedinicama u Domovinskom ratu skoro 500 dana? Još kao studentica u Opatiji 1991.g. ušla je u HOS, dobila dozvolu za držanje i nošenje oružja i našla se na ličkom bojištu. Ljiljana nije mogla ni trebala dokazivati da je magistra ekonomije jer je doktorica znanosti. Ali ni famozna Nella, barem do sada, nije dokazala da je magistrirala.

Po zakonu javne ustanove kojima je osnivač država kod zapošljavanja ako kandidati ispunjavaju podjednako sve uvjete moraju dati prednost nezaposlenim dragovoljcima Domovinskog rata. U konkretnom slučaju dr.sc. Zmijanović ima čak znatno bolje uvjete od Nelle.

I što sad drugovi i drugarice u HDZ-u? Pogledajte malo rječnik stranih riječi i nađite što znači “shame society” iliti ”kultura srama”, ili što znače riječi “attainder”, “blemish”, “blot”, “disgrace”, “infamy” i na kraju stup srama –”be ashamed”. Ostanimo samo na kulturi srama. Zapošljavanje kod nas podsjeća na kultni film John Hustona “Džungla na asfaltu”.

Pa ipak ono što se dogodilo dr. sc. Ljiljani Zmijanović nije se dogodilo ni u džungli. No, ni Ljiljana tu nije bez grijeha. Koji ju je vrag tjerao da, kad je buknuo “građanski rat”, ode ravno u HOS. Bilo bi joj pametnije da se upisala u Građanski n.k. Dinamo. Danas bi možda bila predsjednica uprave. Naši ministri napravili bi i sebi i stranki uslugu da su šutjeli, ali to je najteže…

Još je glasoviti Terencije rekao: “Qui quae vult dicit, quae non vult audiet ili tko govori što hoće, čut će što neće”.

Bandićev ‘doktorat’

Povodom Bandićevog “doktorata“ javio se uvijek ne cijepljeni i ne izliječeni partizan Jurica Pavičić. Naslov njegovih “Vijesti iz Liliputa” je pomalo ofucan. Naslov članka je “Sveučilište za fake news”. Kaže drug komesar Jure: “U normalnim okolnostima, sveučilište bi trebalo biti institucija koja će ljudima objasniti da zemlja ipak nije ravna, da je cijepljenje civilizacijska dobrobit, a da ZDS nije postojao do 1941.g.

No, Sveučilište u Zagrebu aktivno je sudjelovalo u fabrikaciji političke, strukovne, historiografske i meritokratske laži. Počasni doktorat Milanu Bandiću nastavak je tog smjera”. Kad bi se našem partizanu Juri barem jednom omaklo da napiše nešto što nije tako izrazito obojeno kričavom, drečećom crvenom bojom. On naravno spada u prvi ešalon ofucanih, umornih i depresivnih boraca protiv ZDS.

Moramo ga shvatiti, ali ne i žaliti. Čovjek se sizifovski bori protiv nečega što je u ovoj zemlji već davno pobijedilo. Pozdrav je to kojim se grmjelo na Kninskoj tvrđavi 5. kolovoza ljeta Gospodnjeg 1995.g. Jure ne može iz glave otjerati staru, žilavu pticu KOS. Ona kljuca li kljuca.

Pred par tjedana objavio sam faksimil dopisa dvojice domobrana koji žive u SAD-u. Da se ne ponavljam, pismo završava sa ZDS, a pismo je s početka 1936.g. U vrijeme dok se tek spremao pakt između Staljina i Hitlera (koji je potpisan 1939.g. u Moskvi). Tada su Pavelićevi izgledi da ga Musolini instalira u Zagrebu bili isto tako realni koliko je realan progon ZDS iz memorije i vokabulara onih koji su ovu Hrvatsku izborili u Domovinskom ratu. Pet godina prije nego je Slavko Kvaternik proglasio NDH, hrvatski domobrani su pozdravljali našoj orijuni mrskim ZDS.

U nečem se moram, iako teška srca, složiti s komesarom Jurom: “Sveučilište u Zagrebu aktivno je sudjelovalo u fabrikaciji političke, strukovne, historiografske i meritokratske laži”. Pa naravno Jure, to je sveučilište dalo počasni doktorat bravaru ili šloseru Brozu, ratnom zločincu sa 570.000 ubijenih na duši. Sjetite se Milana Kangrge i njegovog prijatelja “filozofa” Vojislava Šešelja koji je devet godina bio član Hrvatskog filozofskog društva zajedno s Gajom Petrovićem, Žarkom Puhovskim, Rudijem Supekom…

Lijevi farizeji

Te historiografske laži i danas se bez skrupula plasiraju. Što drugo rade “istoričari” poput Klasića, Jakovine, Markovine, Perice, Goldsteina. Recimo samo Ivo Goldstein – on si je zadao nemoguć zadatak. Opravdati masovna smaknuća Titova režima bez suđenja, suda i presuda zato jer se radilo o “neprijateljima naroda”. Pljačkalo se i ubijalo, žene, djecu i starce bacalo žive u jame i zakapalo. Sve to ubijanje Goldstein i njemu slični pokušavaju opravdati bolesnom logikom kako se radilo samo o “osveti za Jasenovac”.

Presumpcija nevinosti za njih je akademska floskula. Takvi lijevi farizeji normalno je da se ježe na simbol HOS-a bez obzira što su ga ozakonile i SDP-ova i HDZ-ova Vlada. Bandić i njegov počasni doktorat samo je lakmus papir da se demaskiraju ti tobožnji borci za “ljudska prava”, a u istinu stare i mlade komunjare koje ne mogu prežaliti dvije osnovne osi njihovih života: Tita i 5. kolovoz 1995.g. Sad utopistički traže novu jugu u Lijepoj našoj. Znate kad će to dočekati? Nikad… a možda ni onda.

Znam da se ponavljam, ali moram ponovno citirati Abrahama Lincolna koji je jednom rekao: “Bolje je šutjeti i biti smatran budalom nego progovoriti i odstraniti svaku sumnju”.

Nije trenutno lako našoj lijevoj medijskoj falangi. Specijalni izvjestitelj Mueller iznevjerio je recimo Željka Trkanjca u Jutarnjem. Ništa od smjenjivanja. Sad se treba koncentrirati na drugi predsjednički mandat. Željko ima ideju. Treba oformiti “ozbiljnu” politički platformu koja bi izvrgla ruglu Trumpovo “rasističko brbljanje”. On misli da je to jedini mehanizam za pobjedu.

Za naše Trkanjce, Šarićke, Bajrušije, Vlašiće, Pofuke i ostale romantičare koji ne mogu zaboraviti lijepe liberalne sekvence između Billa i Monice u hodnicima Bijele kuće samo jedna poruka: oboružajte se strpljenjem i čekajte da vam Trump pije krv na slamčicu sve do završetka njegovog drugog mandata. Neka vas tješi da ste uz CNN, Hillary Clinton, našmrkani Hollywood… i vi zaslužni što mu je već sad drugi mandat osiguran. To vam je k’o u tenisu – tko zna pobjeđuje!

Nagradno pitanje: tko će ove godine dobiti Nobelovu nagradu za mirotvorstvo? Hrvatska radnička klasa!

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

Hodak: Crvenim farizejima smeta što Bandić nije bravar

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

O uhljebima, Hrvatskoj korisnima i beskorisnima

Objavljeno

na

Objavio

Ah, ti uhljebi, najveće zlo Hrvatske! Kad ih ne bi bilo, poduzetnici bi lakše disali, mladi ne bi odlazili u inozemstvo, umirovljenici bi imali veće mirovine, a djeca novije i funkcionalnije vrtiće i škole… No, ne daju uhljebi…

Uhljebljeni su posvuda, po državnim službama, u lokalnoj upravi, u javnim poduzećima, u privatnim tvrtkama poslovima povezanima s državom,… sve to zahvaljujući političkim moćnicima kojima prsten ljube. Pa bez po’ muke zauzimaju radna mjesta za koja nisu kvalificirani. Ili jednostavno ne rade ništa, a dobivaju plaću.

„HDZ = SDP“?

Ako je suditi po medijskim napisima, uhljebi stanuju uglavnom, ako ne i isključivo, u HDZ-u. Tamo im je meka. Čim ljevica dođe na vlast, misteriozno nestanu, izuzme li se razotkrivanje ponekog trofejnog uhljeba zaostalog od HDZ-ove vlasti. Uglavnom, put – od „neki HDZ-ovci su uhljebi“ i „samo HDZ-ovci su uhljebi“ do „svi su HDZ-ovci uhljebi“ – u glavama primatelja takva sadržaja ne bude dug. Na istom valu, kad HDZ-ovci tuku žene, emitira se epska medijska saga. Učini li, pak, to koji SDP-ovac, izostane i pilot-epizoda. Makar, ne bi li, prema onoj da nije vijest kad pas ugrize čovjeka, nego kad čovjek ugrize psa, bilo primjerenije uzusima zanata izvijestiti o nepodopštini u neočekivanom, SDP-ovom, nego očekivanom, HDZ-ovom okruženju? Bi, ali ta se kockica ne bi uklopila u slagalicu percepcije o bahatom, rasipnom, dekadentnom HDZ-u, te urednom, savjesnom i progresivnom SDP-u.

No, kako to da glava nasađena na tjelesinu ispunjenu uhljebima ipak postiže kakve-takve, katkad i dojmljive rezultate? To veće, usporede li se s onima glave u čijem tijelu uhljeba jedva da se u tragovima nazire. Naime, usred HDZ-a, tog legla uhljeba, izrasla je većina ratnih generala koji su ostvarili veličanstvenu ratnu pobjedu. HDZ-ovi uhljebi u sferi vanjskih poslova ostvarili su sve zacrtane strateške ciljeve – od međunarodnog priznanja, preko prijema u NATO savez i završetka pregovora s EU, sve do zapaženog pozicioniranja u europskim institucijama i povučenih pozamašnih milijarda iz te – kako ju sad neki nazivaju – mrtve Europe. Među viđenijim HDZ-ovim uhljebima svakako su nogometni dužnosnici na čelu i u tijelu organizacije čiji je finalni proizvod krajem devedesetih bio treći na svijetu, da bi se prije dvije godine popeo i stubu više, kao samo još jedan izraz kontinuiteta velebnih uspjeha od Tuđmanova do Plenkovićeva vremena. Nije u tomu iznimka ni postignuće današnjih generala, HDZ-ovih epidemiologa, koji su u svakom mjerljivom pogledu Hrvatsku svrstali u sâm svjetski vrh glede borbe protiv globalne pošasti. Onako kako su devedesetih generali, oslobodivši privremeno zauzete krajeve, povezali Hrvatsku, a što je bio preduvjet njezinog političkog i gospodarskog opstanka, tako su i epidemiolozi i infektolozi, besprijekorno obavivši posao, stvorili uvjete za brži gospodarski oporavak u odnosu na konkurenciju, nadasve u ključnoj turističkoj branši. Pa odakle svi ti uspjesi kraj tolikih uhljeba?

Kako to da se SDP, koji kronično kuburi s pomanjkanjem uhljeba, za svojih mandata ne može pohvaliti rezultatima usporedivog ranga?

Možda zato što je u ovim pitanjima nerijetko gurao kola u suprotnom smjeru – ka provaliji?

Obezglavljivao je nogomet pod firmom isušivanja močvare ne libeći se pritom instrumentalizirati pravosuđe i ulične huligane. Štitio je ubojice u službi komunističkog totalitarizma inateći se središtu Unije, poradi čega je odgođeno korištenje EU fondova i produljena recesija. Udarajući kontru hrvatskom vodstvu u borbi protiv virusa, predsjednik Milanović je otvoreno koketirao sa švedskim modelom, čiji sve manje blistavi rezultati iz dana u dan izlaze na vidjelo, dočim je posve pogubljeni Davor Bernardić čak i osobnim primjerom opstruirao suzbijanje širenja zaraze, dijeleći ženama ruže i poljupce dok se bolest u Hrvatskoj gnijezdila već desetak dana. S obzirom da se nisu ustručavali proslavljene ratne generale u naponu moći slati u mirovinu, razložno je zapitati se – prijeti li u slučaju SDP-ove pobjede sličan scenarij i vodećim epidemiolozima i infektolozima?
Toliki bezdan između dviju vodećih stranaka doista može premostiti tek more lažnih slika, spinova i percepcija o poštenom SDP-u i korumpiranom HDZ-u.

No, usudi li se tko pitati je li te i takve, koji na taj način stvaraju umjetnu ravnotežu između HDZ-a i SDP-a, briga za dobro Hrvatske? Ha, vjerojatno jest, barem koliko i one koji ih žele posvema izjednačiti, na ništa manje fantomskim opsjenama gradeći dijaboličnu formulu „HDZ = SDP“!

Lojalnost na udaru ocvalih anarhista

Danas se kao svojevrsna simbolička razdjelnica na hrvatskoj političkoj pozornici nametnuo odnos prema 30. svibnju kao Danu državnosti. S jedne strane stoje oni koji dostojno obilježavaju taj prijelomni dan moderne hrvatske povijesti kad je hrvatski narod uzeo u ruke sudbinu i sreću, a s druge oni koji, ili ne znaju što bi o njemu mislili, ili ga drže nečijim „privatlukom“, danom podjela – i to je to! Na združenom udaru SDP-a i saveznika, svih onih koje 30. svibnja kao Dan državnosti zbunjuje, zadnjih se tjedana našao predsjednik raspuštenog saziva Sabora za čijeg je mandata tom velikom danu vraćen značaj kakav zaslužuje, Gordan Jandroković.
Njega drže pokaznim primjerom uhljeba više kategorije, koji se vazda nekako dokopaju visokih državnih dužnosti, a da to ničim nisu zaslužili. Iako je, za razliku od, primjerice, Zorana Milanovića, koji se uspinjao po načelu negativne selekcije – naime, tek nakon što je propao u matičnoj mu disciplini, diplomaciji, kvalificirao se za najviše državne dužnosti (u kojima je diplomacija sve samo ne nevažna) – Jandroković postupno politički napredovao od lokalne razine prema državnoj, iskazujući sve to vrijeme, kao i ogromna većina savjesnih članova stranke, lojalnost njezinu vodstvu.

Napokon, odanost i poštivanje hijerarhije temelji su na kojima počiva unutarnja povezanost i djelovanje bilo kakve organizirane strukture, bila riječ o državi, tvrtki, stranki,… sve do obitelji. No, Jandrokovićevi kritičari ne vide odanost kao vrlinu. U njihovu vrijednosnom sklopu ona je zastarjela i prevladana kategorija pa ju krste izrazima poput poslušništva i podaništva, baš poput anarhističkih pokreta zaokupljenih misijom razaranja stupova društva još od druge polovice prošloga stoljeća. A kao alternativu nude neposluh i vjernog mu pratitelja, nered. Novost je tek što u zadnje vrijeme takvi pogledi, do jučer karakteristični za krajnju ljevicu, nalaze sve više pobornika i na naizgled suprotnom polu političkog spektra, onome koji se predstavlja desnim, konzervativnim, pa čak i demokršćanskim.

Kako bi ga uvukli u blato, Jandrokovićevi kritičari se ne srame iskazati elementarno nepoznavanje političkog sustava parlamentarne demokracije, u čijoj srži leži praktično i pragmatično načelo prijenosa izbornog legitimiteta. Pa ga prozivaju da je postao predsjednikom Sabora sa svega 808 osvojenih glasova, što je čista laž. Naime, Jandroković je na tu visoku dužnost izabran s još manje glasova, njih 76, ili možda tek kojim više, prema proceduri i zakonu izabranih saborskih zastupnika, čiji svaki pojedini glas vrijedi jednako, neovisno o broju dobivenih preferencijalnih glasova na izborima. Tih 808 Jandrokovićevih glasova odnosi se upravo na broj preferencijalnih glasova koje je dobio u neprirodnom nadmetanju s članom iste momčadi, eksponiranijim kolegom bliskih mu političkih uvjerenja, Andrejom Plenkovićem.

Spočitavati mu zato mali broj glasova, slijedno tome ga i diskvalificirati za državne dužnosti, jednako je apsurdno kao kad bi se Domagoju Vidi odricalo moralno pravo da bude stup obrane vatrenih zato što je u anketi navijača dobio znatno manje glasova od Luke Modrića. Da Jandroković ipak ne figurira kao politički fikus, pokazao je rezultatom na izborima održanim ni godinu dana ranije, kada je dobio skoro deset puta više preferencijalnih glasova od kolege s iste liste, Zlatka Hasanbegovića, u nekim demokršćanskim krugovima vrlo cijenjenog političara.

Kad savršeni uhljebi dijele etikete

No, kad su argumenti tanki ili ništavni, k tome i kao pincetom izvađeni iz šireg konteksta, onda valja poći korak dalje pa posegnuti za žešćom i učinkovitijom „argumentacijom“ – ad hominem iliti đonom na osobu. Ali ne tako da ju se obilježi jednokratnom metaforom povezanom s određenim nepriličnim činom, nego da joj se za vazda prilijepi posprdna etiketa kako bi ju se trajno omalovažilo, u konačnici i dehumaniziralo. U tomu će upućeniji prepoznati tipičnu psihološku polugu društvenog odbacivanja koju su koristili komunisti, u prvo vrijeme kako bi opravdavali pogubljenja, a potom i izbacivanje iz partije, dok ju danas ne manje strasno provode istinski baštinici njihova duha.

Takvu su vidu zlostavljanja, zanimljivo, izloženi samo vodeći ljudi HDZ-a, jedine stranke s itekako opipljivim rezultatima za Hrvatsku. Pa jedan bude „ćato“ uhljebljen u Bruxellesu i od Bruxellesa, drugi „njonjo“ uhljebljen u Saboru, a treća je bila „plavuša“ uhljebljena u NATO-u. Plavuše su se složna braća zajedničkim snagama već riješili, a dvojac im još uvijek smeta. Čitav im rezon počiva na čudnovatoj zamisli kako su, eto, samo u politici, toj možda i najsloženijoj grani ljudskoga djelovanja, radno iskustvo i razvijena mreža kontakata s utjecajnim ljudima teret, a ne prednost. Drugdje bi, radilo se o pečenju odojka, popravku auta, pravljenju frizure, čemu god ni izbliza tako složenome kao tkanje politike, takvo što nesumnjivo vidjeli kao prednost a ne teret. Kad biste ih pitali zašto, gledali bi vas k’o budalu. Pa kad već posvuda traže licemjerje, evo im ga u zrcalu!

Toj su izvrnutoj logici izrazito podložne osobe koje se ne mogu pohvaliti konkretnim djelima, niti bilo čime što bi ih izdiglo iz prosječnosti ambijenta u kojem životare, makar to činili i punim plućima, pa to nastoje nadoknaditi osjećajem moralne nadmoći spram boljih od sebe. Takvi se natječu za mjesto u Saboru ne kako bi sudjelovali u vlasti, čije formiranje je sâma bit i svrha izbora. Njima se, naime, svaka vlast gadi, u sabornici bi samo sjedili, u prazno blebetali i divili se vlastitoj slici i prilici, nadmeno uživajući u nadmoćnoj im moralnosti, neukaljanoj konkretnim radom i odgovornošću za njegove posljedice. Time zapravo ostvaruju san svakog uhljeba – nije im ni u primisli raditi posao u okviru njegova smisla i svrhe, i sve to još za 100% unosnih prihoda i doživotnih mirovinskih povlastica, a s 0% odgovornosti! Neuprljani odgovornošću i dalje ostaju 100% moralni, kao da se natječu za miss pravednosti, poštenja, čestitosti… Za razliku od uhljebništva u uobičajenom smislu, koje je s pravom društveno prezreno, ovaj vid uhljebništva pokriven je izbornim legitimitetom izraženim kroz volju dijela naroda, čime stječe određenu društvenu prihvatljivost. Upravo ga prihvaćenost i u ideji i u praksi čini savršenim uhljebništvom, ali i do srži koruptivnim.

Penicilin za „missice“

Pomalo neočekivano, pravim penicilinom za kandidate za miss poštenja, miss pravednosti i miss čestitosti pokazao se upravo Gordan Jandroković. S po jednom kratkom izjavom otpilio ih je u dva navrata. Iz izjave kako ima troje djece s istom ženom, izrečene kako bi podcrtao razliku u odnosu na demokršćansku uzdanicu u usponu, svak’ će razuman zaključiti kako se odnosi na čine očeva a ne na djecu, jednostavno stoga što djeca nastaju voljom i djelom roditelja a ne obrnuto. No, kandidat za miss čestitosti je u razgovoru na N1 televiziji, toj stamenoj utvrdi lijevog liberalizma, smisao neizravno izrečenog dijela izjave izopačio i ispleo pravi roman. Utekavši od rasprave o očevima, što barem na tom dijelu političkog spektra ne bi trebao biti tabu, ne samo što je Jandrokoviću podmetnuo vlastitu djecu u usta, nego je nekom logičkom vratolomijom uspio zaključiti i kako se tu radi o prebiranju i klasificiranju djece kao vrijedne i manje vrijedne. Kao da se u njega uselio duh glasnogovornika udruge B.A.B.E, uznemirenog nekom inicijativom Željke Markić na temu obitelji.

A što je to kandidat za miss čestitosti prije aktivnog političkog angažmana činio, nego „nesebično“, šakom i kapom dijelio HDZ-ovim istaknutim ljudima etikete, te skretao pozornost glasačima HDZ-a kako su „ćato“ i „njonjo“ licemjerni jer žmigaju desno a skreću lijevo? Nije li time zapravo zadužio i druge da upozore i njegovo potencijalno biračko tijelo, napose ono demokršćanske orijentacije, na frapantnu neusklađenost svjetonazorskih mu načela i djela?

Dvojac kandidata za miss pravednosti i poštenja Jandroković je neutralizirao opaskom da HDZ-u nisu prihvatljivi kao koalicijski partner, plasiranom u vrijeme pregovora „missica“ s najbližim im političkim srodnikom. Nikako nisu mogli otrpjeti teret te izjave na nejakim im plećima pa su pregovore prekinuli bez dogovora. Kad se tako lako povijaju pred jednom jedinom, usputnom rečenicom čovjeka kojeg nazivaju njonjom, što li bi tek bilo kad bi se suočili s pritiscima kakvima je bio podvrgnut predsjednik Vlade dok se odlučivalo o vodstvu Europske komisije, kad mu je umjetno produciranim korupcijskim skandalima bila rušena trećina Vlade? Eto, kad ostaneš čvrst, ustraješ i ne slamaš se pod pritiscima, to se višestruko vraća,… Kroz respekt drugih, ali i posebno vidljivo ovih dana, kroz euro-milijarde za Hrvatsku. Srećom po „missice“, one taj gorki kalež ne će kušati, srkat će na slamčicu slatki nektar sa 100% sinekura i 0% odgovornosti, kako, uostalom, i priliči kandidatima za miss pravednosti, poštenja, čestitosti,… naravno, pokaže li se da ljubitelja istinskih uhljeba ima dovoljno.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Jedno poglavlje je zatvoreno

Objavljeno

na

Objavio

Počelo je, sad već davne, 2009. godine. Večernji list je želio ojačati subotnji prilog Obzor i kontaktirao je niz osoba, uglavnom mlađih ljudi iz akademskog miljea, i ponudio im suradnju. Malo prije toga sam doktorirao, imao višak vremena i energije, te izvjesno medijsko i autorsko iskustvo.

Prvi put sam se našao pred zadatkom pisanja u redovitom ritmu. Prihvatio sam pretpostavljajući da ću napisati desetak tekstova na meni bliske teme i da će to biti to. Većini tada uključenih autora doista se tako i dogodilo, jer različitim ljudima odgovaraju različiti formati i ritmovi. No moja kolumna je spontano išla dalje. Teme su se širile, početni dvotjedni ritam prešao u tjedni, potom se kolumna prebacila na petak i išla tim danom do danas.

Osvrćući se sada unatrag, znakovito je da mi kroz sve te godine nikada nije ponestalo tema. Nijednom se nisam našao pred praznim ekranom pitajući se – jadan ja, o čemu bih pisao? To je za kolumnista dobra vijest, ali za društvo u cjelini loša, jer je u skladu s kletvom – „dabogda živio u zanimljiva vremena“. A u nas je uvijek zanimljivo. Ne znam o čemu bih pisao svaki tjedan da živim u uređenoj Švicarskoj ili Švedskoj, niti žalim za tim, tu smo i tu nam se boriti.

Iako su me stariji i iskusniji upozoravali da budem svjestan kako je svatko hit jednu-dvije sezone i da čitatelji, kao što se brzo okupe, tako i nestanu, s Espressom nije bilo tako. Čitateljstvo je raslo do samoga kraja. Našao sam formu koja mi je odgovarala, uspio sam pogoditi ton, pisao sam s lakoćom. S godinama mi je sjesti za kompjuter u srijedu navečer postao dio života. Tjedni ritam pisanja kolumne me disciplinirao i natjerao da sustavno pratim politiku, domaću i stranu, ali brojne druge društvene fenomene, koji bi mi inače promicali. U mnogim stvarima sam se kroz taj kolumnistički rad i samoobrazovao.

Pogrešan je dojam da sam pisao samo o politici. Najsretniji sam bio kad sam se mogao baviti drugim temama, a bilo je tu svega, od pet kolumni o nogometu za Svjetskog prvenstva u Rusiji, gdje naravno ne pišem o formacijama i taktici, već o nogometu kao složenom političkom, ekonomskom, kulturnom, mitskom, identitetskom pa i parareligioznom fenomenu iz kojeg, kao iz nekog mikrosvijeta, možemo puno naučiti i o „stvarnom“ svijetu, pa do tri putopisne kolumne o Siciliji prošlog ljeta. Pisao sam o svakome ali i o Nikome, tako sam jednu kolumnu posvetio onoj začudnoj kategoriji u istraživanju javnog mnijenja, kada ljudi na pitanje – tko vam je najdraži političar, odgovore: Nitko. Često bi Nitko završio na prvom mjestu, ispred predsjednice i premijera pa sam se pitao kakav je taj Nitko i što se sve u njega projicira.

Svijet medija se u proteklih 11 godina potpuno promijenio. Informacije su trenutno dostupne svima. No u poplavi istih vijesti na svim medijima, dodatnu težinu dobiva njihova suvisla interpretacija, autorski tekst, utemeljen stav. Sporost papirnate novine u odnosu na nove medije javila mi se kao problem samo jednom.

Pred predsjedničke izbore 2014. špekuliralo se o kandidaturi Kolinde Grabar Kitarović, no ona nikako da je potvrdi ili opovrgne. Napisao sam tada kolumnu pod naslovom “Kolinda se još nije kandidirala, a kad će ne znamo” aludirajući na kultnu crnogorsku seriju o Đekni. Pošaljem tekst nešto ranije, u četvrtak u podne i odem u centar grada. U tri me zovu iz uredništva – Nino, Kolinda objavila kandidaturu! Sad zamislite bruku, u petak ujutro čitaju moj tekst o oklijevanju s kandidaturom, a ona već pola dana objavljena i obilno iskomentirana na bržim medijima. Tada sam iz tramvaja, iz glave, diktirao izmjene u zadnji čas i spasio se, točnije, sačuvao iluziju aktualnosti tiskanog na papiru. Ali papirnata novina, s druge strane, ima svoje čari koje nijedan drugi medij nema.

Ljudi su čitali Kratki espresso petkom uz kavu, najčešće u kafiću, toj temeljnoj instituciji naše političke javnosti. Uz kratki espresso u kafiću Koralj pored tadašnje redakcije Večernjaka 2009. sam i dogovorio kolumnu. Na pitanje urednika – kako će se rubrika zvati, pogledao ispred sebe i rekao – “Kratki espresso”. To ne znači da bih je nazvao “gorki pelin” da sam tom prilikom pio žesticu.

Odlučio sam se za taj naziv zbog talijanističke crte koja mi je važna, lakoće, ali i svijesti da je kava racionalističko piće koje razbuđuje i bistri um. Nije ni čudo da se kultura ispijanja kave i kavana širi Europom u 18. stoljeću u vrijeme prosvjetiteljstva. Laskao sam sebi da se za spremiti kratki espresso (tal. ristretto) treba samljeti puno kave (znanja i iskustva) pa pod jakim mentalnim pritiskom pustiti vodu bistre misli da bi se dobio kratki finalni proizvod koji razbuđuje i bistri um. Za neke je to bila odurna doljevuša, ali iz nekog razloga je nisu ignorirali. Takvi će sada odahnuti. No važniji su mi oni drugi, moji vjerni čitatelji, kojima zahvaljujem na podršci. Jedno poglavlje je zatvoreno, ali „stroj“ koji je od 2009. spravljao Kratki espresso, na drugom mjestu i na druge načine, radit će i dalje.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari