Pratite nas

Kolumne

HODAK: ‘Thompson je uspio pokvariti najveću feštu zadnjih dvadeset godina’

Objavljeno

na

Nakon srebra iz Moskve i masovnog veselja, smrću Olivera nastupila je masovna tuga. Napisao sam na fejsu “pjevač, pjesnik i Hrvat“.

Ima li uopće potrebe objašnjavati lijevim gnjidama koliko je velik bio pjevač, pjesnik i Hrvat… oni to itekako znaju. Tko je od Tomislava Klauškog pa do Ante Tomića spomenuo njegovo obećanje da nikada neće pjevati agresoru? No, nije ni trebao. Mi ga pamtimo i po toj patriotskoj gesti. Njima je očekivani odlazak dobro došao kako bi se još jednom obračunali s Thompsonom.

Novinarska gnjida je 28 godina nakon što je Jugoslavija završila u povijesnom dnu kanalizacije poslala Associated Pressu izvješće o ispraćaju “estradne zvijezde bivše Jugoslavije“. U prošloj kolumni objavio sam imena i prezimena “saradnika“ zapadnih agencija i “uglednih“ listova. Tko je to pročitao njemu je jasan moralni i svjetonazorski profila dopisnika A.P-a.

Ali još uvijek mnogima nije jasan mutni lik Tomislava Klauškog. On kao piše za 24 sata odnosno 24 časa. Neki možda imaju dojam kako je naš Tomislav samo jedan u plejadi lijeve medijske falange. Pogrešno! Tomica je specijalac koji već 30 godina koliko živi u Hrvatskoj odrađuje specijalne zadatke. Treba li malo razvodniti “desničarsku“ euforiju nakon neočekivanog trijumfa Dalića i igrača u Moskvi, tu je specijalac Tomica. Svoj raskošni antitalenat kolumniste i nestanak jugoslavenske sinteze pretvorio ga je u tvrdog borca protiv hrvatskog nacionalizma. Zna on da bez nacionalizma iz 1991.g, današnje države ne bi bilo. Tim više… Kaže naš bivši Titov pionir: “Sam ton Dalićevih izjava, isključivih i konfliktnih, kojima je branio kontraverznog pjevača na tragu su Thompsonovog opusa”. Zašto je MPT kontraverzan zna samo progresivac i jugonostalgičar iz 24 sata. Njegov bazični cilj je uvijek isti: “Bez Olivera je teško mogla proći i najmanja fešta.

Thompson je uspio pokvariti najveću feštu zadnjih dvadeset godina“.
Tu je Klauški prvi puta u pravu. MPT je stvarno uspio pokvariti veselje likovima iz mračne jugo-prošlosti i svojim pjesmama te svojim čvrstim i hrvatskim nabojem. Thompson u autobusu !!? Koja panika i bijes Klauškog, Denisa Latina, a mrak je pao na oči i seljaku Beljaku, ljevičarskim novinarima Anti Tomiću, Jurici Pavičiću, Pofuku, Borisu Vlašiću, Vedrani Rudan, Anki partizanki kao i Oliveru Frljiću, Žonji, Radi, Teršelički, Dolenčiću… njima je fešta pokvarena. A manjina nas od oko 95% veselit će se još godinama. Kao i što ćemo se uvijek sjećati Olivera, krhkog i pomalo tužnog i melankoličnog, ali kao čelik čvrstog u odluci da agresorima nikada više neće pjevati. Nije u šoldima sve… Psi laju, a Hrvatska karavana prolazi….

Abraham Lincoln je jednom rekao: “Bolje je šutjeti i biti smatran budalom nego progovoriti i odstraniti svaku sumnju.“

Prošao je još jedan dan “prve ustaničke puške“, dan 27. srpanja A.D. 2018.g. Skupile se delije i već poznati sinopsis. Narod skočio na noge junačke… neke je narod pobio, neke priklao, neke nisu uspjeli ”pofatati”, a drugi su završili na ražnju.. sve zajedno otužno i ofucano. To je moguće samo u Hrvatskoj i nigdje drugdje na svijetu. No bilo je i zanimljivih govora i tvrdnji na koje se nitko nije ni osvrnuo. Da li zbog najobičnijeg srama ili debilnih tvrdnji ili smo svi zajedno jednostavno oguglali. Jedini komentar napisala je naša najbolja kolumnistica Tanja Torbarina. Evo što je ona “snimila“: “Al’ treba pažljivo slušati Pupovca. Veli: Titovi partizani otvorili su prostor za socijaliste i za liberale i za konzervativce“. Politika i demagogija su nerazdvojni kroz povijest. Nešto k’o sijamski blizanci. Ali računati u tolikoj mjeri na gubitak kolektivne memorije u Lijepoj našoj je čisto političko slijepilo. Odmah nakon legendarnog ulaska partizana 8. svibnja 1945.g. “otvoren“ je prostor za razno razne stranke pod samo jednim uvjetom da se zovu Komunistička partija Jugoslavije.

Tko je mislio drugačije bila su mu otvorena vrata Lepoglave, Stare Gradiške, Jasenovca, Savske ceste… Nedavno je neki “ognjištar“ na fejsu objavio otužnu crno bijelu sliku Jelačićevog trga 8. maja 1945.g. Kolona “oslobodioca“ koja je prolazila Trgom pješke i na konjima, a nigdje nikoga. Ni jednog jedinog čovjeka da ih oduševljeno dočeka. Slika stvarno govori više nego tisuću riječi. Nije tamo bilo ni budućih socijalista, ni liberala, ni konzervativaca. Preci Sneške Banović, Rade, Anke partizanke, Beljaka, Denisa Latina…čak se ni “aktivni simpatizer“ Fric Krleža nije usudio izaći na “svečani“ doček. Ni Krleža nije primijetio da su se u stanove, koje su ustaše oteli Židovima, uselili partizanski socijalisti, liberali i konzervativci. Naravno, u njima su ostali sve do danas. Tanja tjera mak na konac pa piše: “Dobro je pročeprkati i čije su bile tvornice koje su dobile imena narodnih heroja. Jel’ socijalizam sve napravio ili oteo? Čudno je ljudsko pamćenje. Mnogi misle da je u Jugoslaviji napravljena pulska Arena i Dioklecijanova palača….“

Još gori od Tanje je Borislav Ristić u Večernjaku. Desničarski cinično komentira državu koja “Ima više birača nego punoljetnih građana, više osiguranika u zdravstvenom sustavu nego stanovnika“, a vlast se bavi provjerom potpisa građana koji žele referendum. “Što više šalje poruku kako je 400 tisuća “navodnih“ potpisa ništa u usporedbi s tri i pol milijuna onih koji nisu potpisali“. I na kraju zlobni Ristić nas želi podijeliti kad kaže: “A svi vi koji ste svoj potpis stavili na referendumski obrazac, znajte, premijer vam najavljuje provjeru svakog potpisa, pa se nemojte iznenaditi ako vam ovih dana policija zakuca na vrata“. Podsjeća sve skupa na događaje tijekom izbora 1945.g. O tome pak piše Piše Torbarina kako su postojale drvene kutije i gumene kuglice. Ako je “narodni neprijatelj“ bacio kuglicu u krivu kutiju one bi poskakivale i lijepo se čulo k’o je neprijatelj. Ali tada Titovi “liberali, socijalisti i konzervativci“ nisu onih dana čekali da im milicija pokuca na vrata. “Zakucali bi ih NBA oznaši već na biračkim mjestima.

U nedjelju 5. kolovoza slavimo, po Denisu Latinu, “dan domovinske pljačke i paleža“. Čak je i Predsjednica RH pred izraelskim gostom izjavila kako je Oluja bila legitimna i čista, ali da su se nakon nje mjestimično dešavali zločini. Mislim da predsjednici država imaju svoje savjetnike koje jako cijene i u pravilu ne slušaju. Meritum je Haag i njegove presude našim generalima. Činjenica je kako je samo tijekom Oluje bilo ubijeno samo 44 osoba i to tijekom ratnih operacija! Više ih danas gine u šumskim požarima. Jedan Kanadski časnik, neki Lewis MacKenzie, obrađen od HHO, Puhovskog i ekipe izjavio je kako su Hrvati tijekom Oluje likvidirali oko 30.000 Srba.

No, Haški se sud zadržao na samo onih 44 ubijena odbivši opservacije naših ljevičara kao suprotne utvrđenim činjenicama tijekom postupka. Tako mali broj žrtava tijekom najznačajnije hrvatske vojne operacije u povijesti objasnio je nitko drugi nego Slobodan Milošević na sjednici Vrhovnog savjeta obrane Jugoslavije, 14. kolovoza 1995.g.: “Molim vas, šest tisuća Hrvata branilo je Vukovar pola godine (Sloba se malo zanio, 1.500 Hrvata je branilo Vukovar tri mjeseca), napadala je cijela Prva armija, avijacija, čudo, sva sila koju je imala JNA, a oni nisu obranili Knin, kojemu se može prići samo iz tri pravca; nisu ga mogli braniti ni 12 sati…Tamo je palo naređenje da svi izađu iz Krajine istog dana, čak bez ostvarenog kontakta s hrvatskom vojskom…takva je odluka, kad su imali sve uvjete za obranu izazvala egzodus. Sada to treba biti razlogom da Jugoslavija jurne tamo braniti te teritorije, s kojih su oni utekli kao zečevi“. Evo odgovora zašto je u Oluji poginulo tako malo okupatora. Jer su se okupatori preko noći pretvorili u zečeve! 10. siječnja 2014.g. ovu izjavu Slobe komentirao je u 7 Dnevno akademik Josip Pečarić: “Drugim riječima, Milošević doista govori o nečemu stravičnom: HV je u Oluji od Srba napravila zečeve. Zar je ikada i igdje u povijesti napravljen veći i gori genocid od toga? Napraviti od ljudi zečeve! Strašno, zar ne? A kako je tek našim srpskim slugama. Od srpskih slugu odjednom postaše sluge zečevima… Možda je i dobro što se dr. Tuđman nije vodio biblijskim načelom “Oko za oko…“

Mahatma Gandhi je lijepo rekao: “Oko za oko i na kraju će cijeli svijet ostati slijep.“

Po tko zna koji put oduševila me Francuska. Još od mitske revolucije 1789.g. i pada Bastille kad su hrabri ustanici osvojili zloglasni zatvor i oslobodili zatočeni narod… pa sve do Marseljeze i predivnih stihova.. ”na oružje građani”, ”Formirajte svoje bataljone”, ”Koračajmo”, ”Neka nečista krv natopi naše brazde!” Kad pročitaš ove predivne stihove Claude Josepha onda je svakom progresivnom Hrvatu jasno da treba što prije zabraniti i Thompsona i njegovu huškačku “Lijepa li si…“
Da ne zaboravim predivnu epopeju o Bastilli. Kad su se ludo hrabri revolucionari, njih oko osam tisuća, probili u nebranjenu tvrđavu i od zatočenog i zvjerski mučenog naroda tamo zatekli samo sedmoricu “napaćenih“ koji su tog trena ušli u povijest, a da toga nisu ni bili svjesni. Četvorica su bili krivotvoritelji novca, dvojica mentalno poremećenih ubojica, a jedan je bio kontrarevolucionarno raspoloženi grof koji je bio zatvoren zbog pedofilije. Nigdje ni jednog političkog zatvorenika tipa Moša Pijade, Josipa Broza ili Mike Špiljka. Kada nisu pronašli “napaćeni i mučeni“ narod revolucionari su se hrabro obračunali s upraviteljem Bastille markizom de Launaya odrezavši mu glavu te ušli u hrvatsku povijest koja sa zavišću gleda na slavne dane 14. srpnja 1789.g. koji je danas opjevani državni praznik u Francuskoj.

Ovih dana vlada francuskog predsjednika Emmanuela Macrona donijela je nove revolucionarne zakone koji su ozarili lica naših frankofila. Da bi se zaštitio tzv. slabiji spol predložena je kazna od 750 eurića za one francuske ognjištare koji žvižde na ulici kad prođe žena s, recimo, minicom do guze. E, sad ti zviždi i dalje… ako ne želiš među blokirane. Drugi zakon, da nije malo prekasno, razveselio bi onog grofa kontrarevolucionara iz Bastille koji je ležao zbog pedofilije. Naime, po novom zakonu u liberalno-demokratskoj Francuskoj seks s djetetom je legalan ako je dijete – pristalo na seks. A siguran sam da će pedofili pronaći najmanje desetak načina da to djeca potvrde. Od novca, čokoladica, romobila itd. Antifašistička i liberalna Francuska ili njena parodija? Francuska koja je od 1940.g. do 1944.g. imala Višijsku vladu na čelu s maršalom Philippe Petainom koji je četiri godine lijepo surađivao s Hitlerom. Naravno kad su saveznici ušli u Pariz, starom maršalu je odzvonilo i odmah je osuđen na smrt. Kad si četiri godine Hitlerov kvisling onda je ta kazna i primjerena. Osim ako te Charles de Gaulle ne pomiluje. Što se i dogodilo. Usporedite naše hrvatske “kvislinge“ i njihove sudbine. Koliko smo mi u to povijesno vrijeme bili ispred Francuske. A sad osim što su uz “poguranac“ suca iz Argentine postali svjetski nogometni prvaci, oni su novo svjetlo i nova nada za naše podofilčine. Što se tiče onih zatucanih ognjištara koji zvižde za minicama njih treba upozoriti da prije nego puste izdajnički zvižduk provjere dvije stvari: Prvo, imaju li lovu, a drugo tko se nalazi u minici do guze. Ako su noge dlakave i broj stopala 43-45, neka se suzdrže. Gospodo i drugovi, nije ovo Pariz… Molim malo više poštovanja prema francuskoj revoluciji, preteči Oktobarske svima nama drage i humane, kao i antifašističke borbe za slobodu u Etat Francais u Vichyu.

Albert Camus je napisao: “Čovjek je uvijek slobodan na nečiji tuđi račun“.

Dana 11.kolovoza u pulskoj Areni očekuje se spektakl. Desničarski krkani odmah bi pomislili na Thompsona. E’ nećeš razbojniče! Ne trpi Miletić ustaštvo. ”Lijepa li si”… malo sutra. Samo zdrava narodna poezija. Na primjer: “Kreće armija, najjača na svetu, kreće armija u osvetu i jednom zauvek armija srpska, i jednom zauvek sve će da vas smrska!“ Ti prekrasni Bajagini stihovi, kao nekim svemirskim GPS, doveli su ga u Arenu. Dok se Thompson oko rijeke Čikole bavio Slobinim zečevima, Bajaga je stvarao poeziju budućnosti.

Samo da prođe taj dan “žalosti“. U herojskoj Rijeci, pred sjećanje na Oluju, izvješen je hrvatski barjak na zgradi HNK na pola koplja. Jesmo li mi još uvijek država Hrvatska? Hrvati ili… jedini smo narod na svijetu koji od 679. godine ima ugovor o nastanku svoje države. O tome piše Konstantin VII Porfirogenet u zapisu “O upravljanju carstvom (De administrando imerio). Hrvatsku povijest, bojim se, znaju stranci više nego mi. Treba pročitati knjigu ruskog povjesničara Aleksandar V. Majorova. U toj knjizi nema ništa o našoj “ljubavi“ prema Titu. I zato nam je potrebna vojna parada u Kninu. Da se zečevi podsjete…

Jean-Paul Sartre je rekao: “U zlo se vjeruje tek naknadno”.

Zvodimir Hodak / 7Dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ante Gugo: Tek kad se suoči s vlastitom prošlošću, Srbija će vidjeti budućnost!

Objavljeno

na

Objavio

Na drugoj strani Srbi se odbijaju suočiti s istinom o postojanju koncentracijskih logora na području Srbije. Kroz te logore prošlo je više od osam tisuća branitelja Domovinskog rata i civila zarobljenih pri srpskoj okupaciji trećine hrvatskog teritorija…

Jedna novinarska pogreška koja se dogodila prije nekoliko dana podsjetila me na stvarne događaje vezane uz zločine koji su počinjeni u Hrvatskoj nakon vojno-redarstvene akcije Oluja. Naime, tjednik Nacional objavio je opširnu temu o tome kako je prije početka te akcije u Hrvatskoj bilo formirano pet posebnih stožera SIS-a (Sigurnosno informativne službe), a čija je zadaća bila nadzirati zbivanja na terenu tijekom provođenja oružanih djelovanja za oslobađanje zemlje od okupacije.

Tjednik je u tom tekstu greškom objavio moju fotografiju umjesto fotografije tadašnjeg šefa SIS-a Ante Gugića. Da nije toga možda ne bih ni primijetio taj tekst koji je jako vrijedan zbog podatka o broju prijavljenih slučajeva zločina koje su pojedinci počinili nakon Oluju.

Naime, baš na temelju tih izvješća hrvatsko pravosuđe pokrenulo je niz postupaka i donijelo više od 2800 osuđujućih presuda protiv pojedinaca koji su mislili da svojim nečasnim radnjama smiju uprljati veličanstvenu pobjedu Hrvatske vojske. Kao i uvijek u ovakvim situacijama nameće se pitanje zašto su onda razne međunarodne institucije ustrajale na tome da taj broj nije dovoljan? Je li možda bila riječ o tome da se osude samo neki kako bi se zataškala najveća nedjela. Nije bilo velikog nedjela koje je prijavljeno, a da nije istraženo. Oni koji su tvrdili ili i danas tvrde kako za zločine nakon Oluje nije bilo dovoljno odgovornosti ustrajali su i ustraju na tzv. zapovjednoj odgovornosti. Dakle, oni žele neku formalnu sudsku odluku nakon koje bi mogli reći da su zločini bili planirani kao dio etničkog čišćenja.

Takav dokaz nije uspio pronaći ni Međunarodni kazneni sud u Haagu koji je sudio hrvatskim generalima. Dapače, u konačnoj oslobađajućoj presudi generalima Gotovini i Markaču izričito se kaže kako nije postojala namjera protjerivanja stanovništva niti etničkog čišćenja i da su sve vojne akcije poduzete u skladu s običajima ratovanja.

Evo kako rezultira nepažnja u novinarstvu. Pet stranica teksta o bivšem šefu SIS-a Anti Gugiću i moja fotka.

Bijesni zbog ordena kojima je predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović ove godine odlikovala spomenute generale, srpski političari žešće su se nego ikad prije obrušili na hrvatsku proslavu Oluje. Pri tom su zaboravili na vrlo važnu činjenicu, a to je da se oni tek trebaju suočiti s vlastitom prošlošću.

Iako se na prvi trenutak može učiniti da je jako neozbiljan način na koji oni komuniciraju, a na drugoj strani moramo biti svjesni koliko je opasno to što oni rade. Njihove poruke javnost sluša i zbog funkcije koju obavljaju srbijanski državnici, mase su uvjerene kamo oni ipak iznose činjenice i ne služe se lažima koji bi čak i u nekoj opskurnoj birtiji bile smiješne.

Najbolji primjer za to je nedavni napad srbijanskog ministra vanjskih poslova Ivice Dačića koji je izvrijeđao aktualnog gradonačelnika Knina, dr. Marka Jelića. Dačić je izjavio kako je Jelić zločinac zato što je na čelu grada koji je, prema njegovim riječima, oduvijek bio srpski. Da je htio istražiti službene podatke Dačić je mogao vidjeti da u Kninu Srbi nikad nisu bili većina sve do uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno prvog oblika Jugoslavije.

I nakon toga su postali tanka većina sve do provođenja komunalne reforme šezdesetih godina prošlog stoljeća, nasilnog oduzimanja zemljišta od starosjedilaca i podjele za građevinske parcele pridošlicama iz Bukovice, Podinarja i drugih egzotičnih krajeva oko Knina.

Bez obzira na razloge zbog kojih Dačić nije htio provjeriti pravo stanje stvari, a osobno pretpostavljam kako je tradicionalna srpska uvjerenost u istinitost mitomanije koju s koljena na koljeno uporno prenose, mase su čile njegov govor, mnogi će vjerovati njegovim riječima i tako je stvoren još jedan novi mit.

Na drugoj strani Srbi se odbijaju suočiti s istinom o postojanju koncentracijskih logora na području Srbije. Kroz te logore prošlo je više od osam tisuća branitelja Domovinskog rata i civila zarobljenih pri srpskoj okupaciji trećine hrvatskog teritorija. Oko 300 osoba izravno je podleglo od premlaćivanja i raznih drugih tortura kroz koje su prolazili. Njih više od dvije tisuće umrlo je ne dočekavši razmjenu za srpske vojnike zarobljene u agresiji na Hrvatsku ili puštanje na slobodu.

Srbi i danas odbijaju priznati ono o čemu postoje dokazi čak i u obliku televizijskih snimki. Iako su braniteljske udruge logoraša nekoliko puta htjele obilježiti mjesto svog stradanja i položiti vijence tamo gdje su njihovi prijatelji stradali pod udarcima čuvara logora, srbijanske vlasti im to nikad nisu dopustile. Na drugoj strani oni bez problema u Hrvatskoj obilježavaju gdje hoće i kad hoće sva stradanja pripadnika srpskog naroda, ona stvarna i ona s prilično upitnim dokazima, o kojima je jedino svjedočanstvo njihova mitomanija koju Milorad Pupovac naziva dijaloškim sjećanjem.

Srbijanski politički vrh pokazao je priličnu nervozu zbog riječi koje je saborski zastupnik i bivši hrvatski ministar vanjskih poslova Miro Kovač uputio iz Knina s obilježavanja Dana logoraša srpskih koncentracijskih logora. Kovač je tom prilikom rekao da će Republika Hrvatska morati iskoristiti mogućnosti koje joj se pružaju u pregovorima o pristupanju Srbije Europskoj uniji i da ta država ne smije u EU prije nego se suoči s vlastitom prošlošću.

Kovač je spomenuo i odštetu onima koji su prošli kroz srpske koncentracijske logore. To je jako razljutilo beogradski politički vrh. Ne čudim se tome jer svjesni su da je Njemačka slične odštete isplaćivala i 50 godina po završetku Drugog svjetskog rata, a da su banke u Švicarskoj devedesetih godina prošlog stoljeća bile prisiljene platiti odštetu nasljednicima osoba stradalih u njemačkim koncentracijskim logorima, a kojima ranije nisu htjele predati štedne uloge i vrijednosti deponirane u sefovima pod izgovorom kako ne postoje sigurni dokazi o smrti tih osoba.

Naravno da je četrdesetak godina kasnije u svijetu prevladalo mišljenje kako je traženje smrtnog lista za nekog koga je ubio nacistički režim u koncentracijskom logoru čista besmislica i način da se izbjegne obveza. Svjesni takvih primjera iz kojih se vidi da obveza plaćanja odštete za zločine počinjene u ratovima nikad ne zastarijeva, u Srbiji su opravdano nervozni.

U Beogradu i danas bezbrižno živi Miroslav Mlinar, čovjek koji je oduvijek želio biti glumac, ali zbog nedostatka talenta to nikad nije postao. S njim je sve počelo. Mlinar je odglumio žrtvu napada nožem u mračnoj benkovačkoj uličici 19. svibnja 1990., što je izabranim zastupnicima SDS-a (Srpske demokratske stranke) bio povod za nedolazak na prvu, konstituirajuću sjednicu prvog demokratski izabranog Sabora u Hrvatskoj. Bio je to pravi početak pobune koja će završiti Olujom.

Mlinar je pravomoćno osuđen za ratne zločine počinjene u Škabrnji. Hrvatska čeka njegovo izručenje dok Srbija čeka pristup Europskoj uniji. Ovo je samo jedan od primjera. Što se nas tiče, mi možemo čekati još pedeset godina. Popustiti ne smijemo!

Ante Gugo/MojaHrvatska/VecernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Marko Ljubić: Može li se slaviti ćaću i ponižavati majku u susret Gospojini?

Objavljeno

na

Objavio

U susret s blagdanom Velike Gospe, napose iščekivanje, u ljudima, a naročito u djeci koliko god odrasla bila i koliko god vremenski odmaknuta od djetinjstva, te koliko god svoje djece, pa i unučadi imali, uvijek rasplamsa posebne emocije, najčešće u prisjećanjima i uspomenama. Svi ih imamo, ovakve ili onakve, a svačije su podjednako vrijedne zato što su neusporedive.

Jer su posve intimne.

Intimna sjećanja se dijele u krugu obitelji, najbližih prijatelja i ljudi, najčešće suputnika iz ranoga djetinjstva, jer jedino ti ljudi mogu biti sudionici tih sjećanja u punini. Sjećanja mogu također biti nit književnih djela, a ipak ostati dio ljudske intime, jer književna djela svatko opet doživljava na svoj jedinstven način. To su veoma lijepi trenutci u životu svakoga čovjeka, utoliko ljepši ukoliko su posebniji i zaštićeniji od pogleda onih kojima ne pripadaju. Upravo po tim sjećanjima i uspomenama smo svi – jedinstveni i posebni. S jednako snažnim emocijama, upravo uoči Velike Gospe, ljudi se prisjećaju i teških i lagodnih trenutaka, muke i slavlja, a svi mi obično u tim sjećanjima, upravo ukoliko je vremenski odmak od našega djetinjstva veći,imamo potrebu biti – djeca. Zato je Blažena Djevica Marija zapravo majka svima, ponajviše odraslima i starijima, a djeci po predanju i očekivanjima naučenim od starijih.

I Velika.

Velika Gospa.

BDMNa ovaj osvrt me je svojom specifičnošću upravo u osvit Velike Gospe potaknuo Milijan Brkić facebook statusom posvećenom svome pokojnom ocu, na četvrtu godišnjicu, kako Milijan kaže „ćaćine smrti“. Nemoguće je ne zastati pred tim činom, ali i pred porukama koje je Milijan, očito je misleći da je to ispravno i dobro, te poučno valjda svima, nehotice dovodeći svoga pokojnoga ćaću a time i sebe u poziciju uzoritosti, odlučio – podijeliti s najširom hrvatskom javnošću, ili točnije s hrvatskim narodom.

Nemoguće je ne zastati pred riječju – ćaća.

Kao što je nemoguće tu riječ odvojiti od riječi – majka, a u hrvatskoj katoličkoj naravi i duhu ljudi i naroda, i jednu i drugu riječ nemoguće je apstrahirati iz uspomena, a uspomene upravo ovih dana ispod krila Velike Gospe. Zajedničke hrvatske narodne Majke.

Očevi

A poruku Milijana Brkića svome pokojnom ocu, opet je nemoguće ne vrjednovati u kontekstu milijuna očeva, naših posebnih očeva, bili živi ili pokojni, koje nosimo u srcima i sjećanjima, koja dijelimo sa svojim najbližima. U prvi mah sam zastao prilično zatečen čitajućiMilijanove riječi. Nije da me nisu potakle na toplinu, ali bez obzira na to – svake sekunde nad tim riječima razvijao mi se u duši neki nejasni otpor, nešto slično osjećaju kao kad sam slušao Jandrokovića i Plenkovića kako nad odrom pokojnog Olivera Dragojevića govore o tome kako su u djetinjstvu slušali njegove pjesme, zaljubljivali se, i kako ih te pjesme podsjećaju na neke samo njihove dane kojima sve nas nepozvano pokrivaju. Jer ti dani, kao i svaka uspomena ne mogu nikako biti ničiji drugi, bez obzira radilo se o odmoru na makarskim plažama ili odmoru u berbi duhana u praskozorje, pa je utoliko i neobično i nepristojno, govoriti o svojim uspomenama u svima pripadajućem trenutku i simbolici pored tolikih živućih uspomena.

A ni Brkić, kao ni Jandroković ili Plenković – nisu književnici.

Upravo taj unutarnji otpor sam osjetio.

Naime, otac je uvijek stijena.

A majka je uvijek krilo topline.

Danas slavimo Majku.

Bez stijene i bez krila, moga, tvoga čitatelju, Milijanovoga, Andrejevoga ili Kolindina, nitko nije nastao, niti itko među nama ima te fine uspomene, odnosile se na iščekivanje Velike Gospe, godišnjice smrti naših najmilijih, ili nečega s drugih, makar i suprotnih vrijednosnih polazišta, nitko se nije mogao formirati.

Očevi i majke nisu na nas mogle utjecati u tolikoj mjeri i toliko nepromjenjivo životom, da se u svakome trenutku smijemo javno zakriliti znamenjem ćaće i matere, a pogotovo se to odnosi na dugogodišnja razdoblja ljudske ispovijedi, kojoj smo svi izloženi u zrelim i kasnijim godinama svojih života. Ispovjedi, bilo one katoličke, vjerske, bilo kakve, jer svi izvan svake sumnje svakodnevno razmišljamo o svojim životima, djelima i nedjelima, činjenjima i nečinjenjima. Zabluda je misliti da ima netko tko ne razmišlja o tome, bez obzira što činio, a druga je stvar – kako i s kojim životnim ciljem, te namjerama.

Svi smo mi imali i imamo očeve.

I svima su nam bili ili jesu stijena.

Ako ništa značenjem i potpisom podrijetla.

Kako se onda Brkić usudio ispričati nam priču o svojoj stijeni, zašto bi njegova stijena bila važnija od bilo čije, te je li upravo njegova stijena dovoljno čvrsta za slaganje svjetionika od milijuna ostalih hrvatskih stijena?

U kraju u kojemu sam ja odrastao očevi nisu puno govorili pogotovo s nama djecom, a samo pažljivim promatranjem i kriomice, moglo se osjetiti više nego znati, što misle u nekom trenutku o onome što mi radimo.

Poruke očeva smo rijetko saznavali

O očevim porukama, bar je tako bilo među mojim djetinjim prijateljima i prijateljicama, u našemu malome svijetu i susjedstvu, obično se nismo hvalili, nikada ih nismo isticali, nikada o njima nismo javno govorili ili jedan drugome poruke svoga oca pokušavali prenijeti kao bolje od onoga što je njegov otac njemu poručivao, šutnjom ili riječima, jer smo ih najčešće, gotovo u pravilu – kriomice saznavali. A kriomice stečeno se ne dijeli. Zato je samo jedan čovjek mogao biti otac svakome među nama. Poseban čak i svojoj djeci, jer je svakome od nas bila potrebna drugačija poruka. Zajedničkih očeva nije bilo. Nitko nikada nije svoga oca pokušavao proglasiti boljim od nečijega drugoga oca. Čak i u situacijama, a bilo ih je kad su nečiji očevi bili često pijani, manje imali od drugih, galamdžije, siledžije i seoski nevaljalci o kojima je selo šaputalo. Nikada djeci takvih očeva nismo pokušavali reći da je naš otac rekao ovo ili ono, ili nama kupio bilo što. Običaj je bio šutjeti o očevima pred djecom takvih očeva.Tako smo prvo nesvjesno, a kasnije svjesno štitili jedne druge.

Poruke očeva smo rijetko saznavali.

Obično bi to bilo neko slučajno prisluškivanje razgovora majke i oca, koje bi izdajnički stiglo do naših ušiju, obično tijekom podnevnoga odmora, između jutarnjega rada na njivama, ili tijekom večeri, kad bi se roditelji povukli u svoje sobe, a mi, ili čitali nešto, ili sjedili i gledali u zvjezdano nebo i nevidljive daljine, maštajući o koječemu. Tada, samo tada bi ponekad dopro do nas glas oca, obično u posebno teškim trenutcima, jer većina trenutaka je bila egzistencijalno nesigurna i teška, pa to nije izazivalo neko posebno raspoloženje ni kod koga, jer su se obveze roditelja smjenjivale i pristizale jedna drugu u neprekidnom nizu s rastom nas djece i onim što nas je čekalo, kako u školi tako i u crkvi. Tu roditelji nisu smjeli nešto – ne moći.

A pod osornim ili grubim zapovjedima da nešto uradimo, pognutoj glavi ili pogledu koji je bježao s naših očiju, slutili smo da se otac ne osjeća dovoljno dobrim ocem. Da se osjeća krivim.

Zbog toga osjećaja se i vole očevi kasnije u životu, kad prestane potreba za zaštitom, a oni postanu štićenici.

Milijanova poruka na godišnjicu smrti njegova ćaće, upravo uoči Velike Gospe, neizostavno svakoga tko ju pročita vraća u djetinjstvo i ljetna doba blagdana. Posebnih dana od najranijega djetinjstva do prvih zaljubljivanja i ljubavi.

Gospojina

Razdoblje čekanja Velike Gospe u mojim selima oko Mostarskog blata počinjalo bi neposredno nakon završetka škole, prvo Svetim Antom, preko Ivandana, zatim Petrovdana, Ilindana, pa Svete Ane, koja je simbolički otvarala vrata Gospojini. Tako smo mi zvali Veliku Gospu.

I nije to bilo razdoblje samo posvećenih i duhovnih trenutaka, nije se samo molilo Bogu i Blaženoj Djevici, iako jest više nego inače, nije se samo išlo u Crkve, nego su to uz rad, koji se danas naziva teškim, a nama nije bio uopće jer bismo se od prvih koraka navikavali na korisnost u obitelji, bili iz današnje prizme čarobni i neponovljivi trenutci djetinjstva. Bilo je to razdoblje u kojemu su ljudi morali voditi računa o svome društvenom statusu, prvenstveno jer su poselima svi navedeni blagdani bili, uvijek u drugom selu ili čak zaseoku u velikim selima i župama, prilika za dočekivanje rodbine i veliko slavlje, s gotovo neograničenim količinama hrane i pića. Slavili smo i mi djeca pogotovo, a očevi su morali imati i strpljenja i novca za goleme i opasne čak količine Kokte, koju su nam kupovali ispijajući pivo pred improviziranim gostionicama u neposrednoj blizini crkava, nakon Misa. Nikada se nije dogodilo da je nekome od nas, a svi smo dolazili, pitali novu Koktu dok nam je prethodna curila niz usne, odlazili malo podalje popiti onako halapljivo i na eks, gromko podrigujući iz nadutih trbuščića, pa se vraćali, bilo koji otac nešto promrmljao, prigovorio ili ne daj Bože odbio kupiti još. Izbog toga su to bili posebni dani, a kulminirali bi Velikom Gospom, koja se proslavljala u Širokom Brijegu.

Gospojina je bila vrhunac blagdana, veličanstvena i posebna,utoliko, jer je nama iz udaljenijih sela bila počesto i nedostupna, značajnija od bilo kojega blagdana ili bilo čega za društveni status ljudi, pa i nas djece, a zahtjevnija nakon svih tih blagdana i velikih, često i isrpljujućih opterećenja za obiteljske proračune, odnosno mogućnosti.

Upravo čekanje svoga župnoga blagdana, pa nakon njega Gospojine, bilo je razdoblje izdajničkoga razotkrivanja očeva i šutnje o njima. Što god govorili, ili ne govorili, znali smo sve.

Svi.

U takvim trenutcima bi se dalo osjetiti ili izdajnički čuti tu i tamo razgovore ćaće i matere i otkriti brige koje ih muče. Nikada se nije smjelo dogoditi da se na Svetu Anu recimo, koju smo mi slavili, nije imalo svega na pretek.

Niti se dogodilo.

Ali, već odlazak u Široki Brijeg na Veliku Gospu, bio je nužno podložan drugačijoj računici, moglo se i smjelo ne otići, a sve je ovisilo o mogućnostima obitelji. Kad je, i ako je nečiji otac radio u Njemačkoj, majke bi obično, praktično obvezno u prepunim autobusima ili s prepunim prikolicama kamiona vodile djecu na Brijeg, išlo bi se u Crkvu, a nije bilo uopće bitno ima li obitelj rodbine u Širokom Brijegu, koja bi pozivala na ručak kao mi na Svetu Anu. Majke bi imale novca za sve, djecu bi se nahranilo u priručnim gostionicama od sklepanih dasaka na svakome koraku ili iz trgovina, svatko bi dobio što želi, i nikakve tegobe ne bi bilo. Niti bi majke s djecom sagnutih glava, sramežljivo i ubrzano silazile niz Grabovinu s Brijega, iz koje su dopirali pjesma i smijeh ljudi koji nisu imali brigu nestašice, koja je nju mučila. Ništa kao odlazak na Brijeg na Gospojinu nije otkrivalo stanje u obitelji, niti raspoloženje oca. Niti je bilo savršenije poruke od toga što smo vidjeli i o čemu se nije govorilo.

Djecu se nije vodilo ondje gdje im se nisu mogle ispuniti želje.

Tad se šutjelo, nitko nikoga nije zapitkivao je li bio na Brijegu, zašto nije išao, a čak i najsurovija djeca nisu izazivala one koji nisu mogli otići. Rijetko su majke djecu plašile Bogom i Blaženom Djevicom, uvijek su nas ohrabrivale njihovom zaštitom, ali i Bog i Blažena Djevica bili su prst s neba ukoliko bismo se ogriješili o tu zapovijed.

Očekivalo se da svatko radi svoj posao

O tome se u obiteljima jako vodilo računa, a obično su majke bile te koje su nas poučavale da nikada nečim što mi imamo, ne smijemo izazivati djecu koja to nemaju. To je bila sva obiteljska pouka, kao i navikavanje da se mora – raditi i ići u Crkvu. Od sakupljanja murava s tri, četiri godine, čuvanja krava s pet, šest godina, čupanja trave za stoku nakon toga, zatim nizanja duhana, pa kopanja u prvim razredima škole, a učenje je bila obveza kao i sve drugo. Ništa ni više ni manje. Očekivalo se da svatko radi svoj posao, te da ga mora uraditi dobro.

I to je bio kompletan odgoj.

I tu dolazim ponovo na Brkića danas, te usporedbu onoga što on radi u politici s ćaćinim testamentom koji je sam objavio. I, ne štimaju stvari.

Ne znam dakle što je koji ćaća kojemu sinu ili kćerki govorio, pa ne znam ni što je Milijanov ćaća njemu govorio, ali znam da bar po pravilima moga djetinjstva u istome podneblju u kojemu je on odrastao, mi nismo govorili što su nam ćaće poručili. I nismo nikada odavali te tajne, štiteći ih kao svetinje, samo za sebe, kao najvišu dragocjenost.
Zato sam osjetio mučninu zbog javne objave takve uspomene.

I to upravo uoči Gospojine.

Nezapamćeno poniženje

Utoliko više što bih, ne samo ja, nego praktično cijeli hrvatski narod s obzirom da je Milijan zamjenik predsjednika vladajuće stranke i potpredsjednik hrvatskoga Sabora, imali pravo i mogli, naročito kad on ima potrebu svima nama javno obznaniti uspomenu na svoga pokojnoga ćaću i njegove poruke, postavljati pitanja Milijanu, čak i zbog poziva na odgoj i njegovome bratu – koliko su stvarno njihovi današnji javni životi, koji se i nas svih tiču, pogotovo njihova djela, sukladna tim porukama njihovoga ćaće, koje je Milijan objavio. Kako bi mu danas ćaća reagirao, s pravom ponosan na slavne podvige iz oslobodilačkoga rata, s pravom ponosan na sina jer je odbio povesti policiju na generala Norca, da vidi da mu sin trpi, a po funkciji i podržava poniženje majke domovine u svome krilu?

Teško, nezapamćeno poniženje.

Ne znam što je Brkić htio s tom objavom, ali vjerujem da nije htio izazvati ovakvu reakciju, niti ovakvo pitanje. Ali, ako već pretendira biti uzor uoči Gospojine, onda mora biti dostojan i pitanja, te dostojan zvanja oca i majke. Posebno majke domovine po očevom zagovoru.

Naime, milijunima ljudi ćaće su slale poruke, bili su im stijena, pa je neobično i pomalo krađa svim tim ljudima zbog svoje društvene i vrlo, vrlo sporne uloge po djelima, pretpostavljati upravo svoga ćaću. Kao i uspomene na Olivera nedavno, kao što Bojan Glavašević krčmi svoga slavnog ćaću, ili bilo što drugo.

Ne može politička funkcija donositi pravo na nametanje ljudima svojih osobnih uspomena,vniti su osobne uspomene i intima javnih osoba za ponudu u političkoj sferi. To me podsjeća na Plenkovićevo fotografiranje s kardinalom Bozanićem na Uskrs, koje je s malim sinčićem u naručju završilo kao – politička poruka upravo u razdoblju političkoga debakla s Istanbulskom konvencijom. Utoliko je, apogotvo u kontektstu žestokoga i potpuno zasluženoga osporavanja uloge Milijana Brkića u aktualnim nacionalnim nevoljama i realitetu, pozivanje na ćaću i emocije, zapravo više tragičan pokušaj izazivanja javne sućuti kod onih koji racionalno moraju promišljati o Milijanu visokom državnom dužnosniku, s pokušajem svođenja samoga sebe na jednoga od nas.

A nismo društveno i javno isti, niti u bilo čemu s pozicije odgovornosti – jednaki.

Niti na nas trebaju biti primjenjena ista očekivanja, niti zahtjevi, niti ocjene i vrednovanja.

I to nema veze s našim očevima.

Kao što se na nas nije mogla svaliti odgovornost naših ćaća u pričama o blagdanima i iz tisuća prigoda u našemu djetinjstvu i životu. Jer ne bi nam ti očevi mogli biti stijene da smo mi nosili njihove terete i odgovornosti, niti bi nam bili stijene da su nas teretili svojim tegobama. Stijene su nam bili ponajprije jer nisu s nama dijelili strahove, štitili su nas od njih i briga, a rješavali su probleme.

Uvijek.

Sumnjam naime da je Brkićev ćaća na jedan način odgajao njega, a na drugi način njegovoga brata, kao što i sumnjam da je u izrečenim porukama, koje je Milijan podijelio s hrvatskim narodom preko facebooka, ćaćina misao da je dobro u gradu Zagrebu s desetak ili koliko već formiranih firmi u nekoliko dana, neodvojivo od golemoga utjecaja brata, uzeti deset, petnaest ili dvadeset poslovnih prostora pred očima milijuna ljudi – koji imaju i očeve, i uspomene, i obiteljski odgoj, ali i potrebe.

I nužna očekivanja upravo od Milijana i sličnih.

Jer Milijan je dužan odgovoriti na očekivanja tim milijunima sinova i očeva, a ti milijuni nisu njemu. On je po svojoj poziciji u državi i društvu svojevrsni – ćaća. Ako je ćaća stijena, stijene ne smije puknuti, jer je ispod provalija. I ako je ćaća stijena, majka ne smije biti kurva. A upravo iz njegove vlasti, njegovu i našu Hrvatsku proglašavaju – kurvom. Zato ne znam što se krije iza poruke „spavaj mirno i bezbrižno ćaća moj“, u kontekstu opipljivih i realnih djela, činjenja i pogotovo nečinjenja Milijana državnoga dužnosnika, s jedne strane, te u kontekstu objavljenih poruka njegovoga ćaće, koje su sasvim suprotne po vrijednosnim kriterijama, s druge strane.

To jedno s drugim ne ide, pogotovo se s tim raskorakom ne ide u susret Velikoj Gospi. Majci hrvatskog naroda.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari