Pratite nas

Kolumne

HODAK: Ognjištarci iz ‘Slobodanke’ uvijek ostaju ognjištarci!

Objavljeno

na

Nedavno je Slobodna “poklonila“ jednu cijelu stranicu poznatom ”jugoslovenskom” režiseru Anti Jelaski da obriše pod sa mnom i mojim kolumnama. I Ante je uzeo svoj SKOJ-evski blajvajz da u ime KP i partizanskog pokreta demaskira još jednog klasnog neprijatelja.

U ‘Slobodnoj Dalmaciji’, našoj popularnoj Slobodanki, znali su se očešati o moju malenkost Ante Tomić i Jurica Pavičić dajući mi do znanja i ravnanja kako bi bilo primjerenije da branim džepare i ognjištare na sudu nego što uludo trošim vrijeme i papir pišući slabo čitane kolumne.

Moram priznati da sam pomalo u sebi osjećao neku mješavinu ponosa i gadljivosti zbog činjenice da su me zamijetili takovi giganti “jugoslovenske sinteze“. Na kraju bi ipak prevladala gadljivost. Što ćeš? Ognjištar uvijek ostaje ognjištar… Kad sam bio klinac, mislio sam da se pacijenti nalaze samo u bolnicama. Mladenačke zablude.

Naime, nedavno je Slobodna “poklonila“ jednu cijelu stranicu poznatom ”jugoslovenskom” režiseru Anti Jelaski da obriše pod sa mnom i mojim kolumnama. I Ante je uzeo svoj SKOJ-evski blajvajz da u ime KP i partizanskog pokreta demaskira još jednog klasnog neprijatelja. Naravno, da mi nije ni na kraj pameti baviti se u ovom tekstu sa jugo-musakom našeg Ante. Meni Dnevno hr. ne poklanja stranicu da podučavam nepismene desničare o novijoj hrvatskoj povijesti. Piše Jelaska: “Veliki salto mortale napravio je Hodak. Kao odvjetnik branio je jednako dobre i zle. A sada se bavi strastveno samo zlima. Pobjednicima iz Drugog svjetskog rata. Koji su bili hit čitavom svijetu. Bez kojih ne bi bilo današnje nam “moderne Hrvatske.“

Ajmo malo pročešljati nepročešljane misli jugo-Ante. Pobjednici iz Drugog svjetskog rata su oni koji su dobili bitku kod Staljingrada i na kraju zauzeli Berlin i oni koji su se na zapadu iskrcali u Normandiji, a 25. travnja 1945.g. blizu Torgaua susreli se na Elbi. SSSR i SAD. Veliki pobjednici Drugog svjetskog rata bili su na primjer Mađari, Talijani i Finci. Hitlerovi saveznici. Zato jer nitko od njih nije imao kod sebe 11.Dalmatinsku brigadu da ih nakon 8. svibnja 1945.g. tamani k’o zečeve i to… razoružane.

U Norveškoj je strijeljan Vidkun Quisling i par drugih članova njegove vlade. Bez Hude jame, bez njihovih marševa smrti, bez stotine tisuća strijeljanih i zakopanih po norveškim rudnicima.

To su stvarni pobjednici Drugog svjetskog rata. A ne oni koji su čitav rat bježali povlačeći se pred “nadmoćnim neprijateljem“, koje je “krenulo“ tek pojavom Rusa na Srijemskom frontu i koji su se prikrpali pobjednicima i tako zakrpani i prikrpani postali “hit“ u čitavom svijetu…!? Dementni režiser misli da ja lažem, mažem, mutim, palamudim, uzgajam floskule. Tipično komunjarski. Ako se činjenice ne slažu s njihovim neistinama – to gore po činjenice. Da se vratim na “hit čitavog svijeta“, partizane i Savu Kovačevića.

Naš Ante misli i piše da bez njih ne bi bilo “moderne Hrvatske“. Skojevački adolescent. Nije se zapitao zašto se u Domovinskom ratu Tuđman, Šušak i Gotovina nisu pozvali na “hit čitavog svijeta“ i proglasili pobjedu nad crvenom zvijezdom, srpom i čekićem te četničkom kokardom koja i danas živi u podsvijesti ponekih u Dalmaciji. Dragi crveni Ante! Zašto su se uopće formirale pobjedničke brigade Tigrovi, Pume, Vukovi… 4.Splitska kad je država stvorena u ZAVNOH-u od strane partizanskih hit-majstora. Kako to da ni jedna brigada, ni jedna postrojba u Domovinskom ratu koji je trajao 4 godine nije ni pomislila da uzme ime, simbol ili običan znak od onih koji su bili “hit u čitavom svijetu“. U tom ratu su se, uz hrvatske domoljube, borili i Francuzi, Englezi, Australci, oko 10.000 Srba, ali bez ijednog jedinog dalmatinskog orijunaša. Oni žive kao i Jelaska u lažnoj prošlosti. Jelaska me nadalje podučava: “Bez ikakve patetike! Split je bio grad heroj. Dani NOB u Splitu najslavniji su dani njegova dva milenija duge povijesti, a troipol godišnja patnja njegovih stanovnika, jednaka je epidemijama kuge u minulim stoljećima.“ I još nas upozorava: “Bez ikakve patetike…“ Ja bih rekao bez ikakvog srama. I po treći put spominjem Franu Tente. Maloljetnik, koji je 1947.g. na Marjanu skinuo jugo zastavu i umjesto nje razvio hrvatski barjak. Ne njemački, ustaški ili talijanski nego hrvatski barjak.

U srcu Hrvatske, u Splitu. Drug sudija “hit pobjednika“ odrapio je tom maloljetniku 5 godina robije. I Frane se više nikada nije vratio u svoj Split. Barem ne živ. I sad bi možda naivcima palo na pamet pitanje: je li možda Antu Jelasku, starog jugokomunistu, ražalostila sudbina maloljetnog Frane? Ne budite naivni. Njega ni njegove “hitovce“ nije sram ni Hude jame u kojoj je zakopano 3.000 živih ljudi, ni depeša koju je izvršitelj poslao naredbodavcu u Beograd: ”Druže Maršale, zadatak je izvršen“. Kad smo već kod Antinog Maršala, Ante se krsti od kuda meni podatak da je netko “ljubičicu bijelu“ proglasio jednim od najvećih zločinaca 20. stoljeća. To je starog hitovca razljutilo. “Bez imena, gospodine, nitko ste i ništa“. Engleski Daily Mail, a Englezi su nam stari “prijatelji“, stavio je Antinu trbušastu i pofarbanu ”ljubičicu bijelu” na 13. mjesto najgorih “masovnih ubojica 20. stoljeća”. Valjda samo zbog siće od 570.000 ubijenih političkih protivnika. Prvi je Mao Ce Tung. Drugi Josif Visarionovič Staljin, a treći Hitler čije brkove nosi Marko Skejo. I još slobodno šeće po rivi. Obrijao bi njega naš Ante da su tu “hitovci“ iz 11. Dalmatinske. E’ to su bila vrimena!

Recimo da isti list optužuje Benitta Mussolinija za smrt 250.000 ljudi. Evo, po tome proizlazi da Benitto nije do koljena našem Joži. Sad bi još trebao trošiti papir što je pisao o Titovim zločinima tjednik Ost Dienst… Možda bi mogao zapitati našeg skojevca zna li nešto o terorističkom savezničkom bombardiranju Splita nakon kapitulacije Italije u jesen 1943.g? Samo u prvih 6 mjeseci 1944.g. bilo je 640 uzbuna i 21 bombardiranja grada. 3. lipnja 1944.g. “saveznici“ su zasuli bombama Split od 10h do 15h s oko 800 bombi. Ubijeno 227 civila, žena i djece. Srušeno je 217 kuća. Dana 5. lipnja Radio London je izvijestio da je napad izvršen na zahtjev maršala Tita. Još jedna “epidemija kuge“ u prošlom stoljeću. Možda bi nam stari skojevac mogao otkriti “slatku malu tajnu“: zašto Tito nikada nije želio stupiti ni jednom svojom nogom u Jasenovac? Možda Ante zna zašto Pavelić, pa makar i u odsustvu, nikada nije bio u Jugi osuđen za ratne zločine? A znalo se da živi u Madridu. A Jelaska me u svom pamfletiću optužuje što ja ne osuđujem Pavelića i ustaše. Valjda bih trebao biti veći “pop“ od Pape. No, dobro. Žao mi je što naš Ante o meni misli sve najgore. Vidite, s obzirom na njegovu biografiju, ja o njemu mislim sve najbolje. Ali, čini mi se da obojica nismo u pravu. Ako Slobodanka da novi impuls g. Jelaski da pokaže svoj raskošni polemičarski antitalenat, molim moje prijatelje iz Splita da mi ne javljaju “tužnu“ vijest. Želim mu svako dobro i atraktivan san. Recimo, san kako s drugarima iz Beograda radi hit predstavu “Lepo gori lepa njihova.“

Mislio sam da nikada neće doći dan da se ja probudim s pozitivnim prijateljskim osjećajima za naše antife, skojevce, partizane… i bio sam u pravu…

U Hrvatskoj gori i dalje iako je ljeto za nama. IDS-ovci šalju poruku: Non pasaran brkovima Marka Skeje. U ”apsanu” sa svakim tko se zatekne na Cedevitinoj tekmi s njenim dresom. Igra igrač KrUšlin. Cedevita je odmah reagirala promptno i progresivno. Igrač se sad zove Kr…šlin. Na fejsu po običaju izmišljaju da je Boris Miletić župan, sin oficira JNA Alberta Miletića, te da je tatica 1991.g. prijetio da će raketirati pulsku Arenu jer je čuo da u njoj nastupa Thompson. Po lex Miletić u ”ćuzu” bi svatko tko javno podsjeća na simbole ili geste fašizma, nacizma ili ustaškog režima. Kad im netko spomene Rezoluciju Vijeća Europe 1481 iz 2006.g. o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima onda se čude ‘k’o pura dreku’. To nam je prvi glas…! Ima jedna činjenica o Istri iz 1991. i 1992. godine. Radilo se o mobilizaciji i odlasku na front i drugim potrebama u obrani domovine. Od svih hrvatskih regija najveći je odaziv bio u Istri. Oko 86% Istrana se odazvalo. Među tih 86% vjerojatno je bilo jako malo ovih iz sadašnje projugoslavenske vladajuće nomenklature.

Osim što bi u ”apsanu” sa svima koji vide ZDS čak i u snu, današnji vladajući u Istri bi se malo i odvojili. Mudri i sugestivni ideolog Stazić misli da je Istra hrvatska Katalonija. To je isto k’o da N.K. Istru usporediš sa F.C. Barcelonom. Ako Istra postane, Božjom providnošću, Demokratska republika Istra onda bi Rade s familijom mogao postati politički komesar Briona. Cijena dana na Brionima stajala bi onda našeg Nenu 3,5 kuna umjesto sadašnjih ekstremno skupih 7 kuna. Sad se postavlja samo od sebe jedno zanimljivo pitanje: gdje je nestalo onih 86% koji su se devedesetih odazvali zovu domovine? Na to pitanje ne zna odgovoriti ni Peđa Grbin. Ali zna Damir Kajin. IDS-ovci se još nisu izjasnili, ako se slučajno odvoje, hoće li to biti od stola i postelje ili samo od postelje? Hoće li nesretni Skejo u buksu zbog svoga brka? Možda bi Staljinov brk lakše prošao nego Skejin. Nekako je više estetski i budi nježnije i rafiniranije osjećaje na Gulag, Goli otok…

Na kraju je i Predsjednica posijala sjeme zla. Na njen spomen Istarskog svećenstva prolomile su se salve zvižduka. I to spontano. Po dogovoru. Kao popovi su imali prste kod vraćanja Istre matici Jugoslaviji. Revizionizma nam je dosta! Mi smo svjedoci kako su naša herojska armija i dobrovoljci hipijevskog izgleda, dugačke brade i kose, s modernim opancima, borbom za svaki metar svete Istarske zemlje oslobađali istru od Talijana. Znakovito je što Damir Kajn šuti.

U Domovinskom ratu se Rade Šerbedžija bio povukao na rezervni položaj, pa mu je danas malo čudno što ga primamo s rezervom..

U Šibeniku, ni od koga pozvan, osvanuo je srpski ministar odbrane Aleksandar Aca Vulin. Lepo i uljudno nas je upozorio i postrojio da nam objasni što je to građanski rat. To je, misli Aca, kad građani jedne države na tenkovima obasuti “belim lalama“ krenu u drugu državu na tromesečni izlet. Pa se ne vrate četiri godine. Umjesto na tenkovima, vrate se na traktorima. I Vulin nam to, mirnim glasom bez imalo bijesa, reče, a patrijarh SPC Irinej nas blagoslovi i smiri riječima: “I u našem narodu mržnja nije prestala, osvete se pripremaju i nagovještavaju.“

Ono što je Beograd 1990.g. pokušao s balvanima, sad pokušava panjevima kao što su Vulin i Irinej. Srpski predsjednik Vučić, za razliku od KGK, smiruje uzavrele strasti i pomirljivo vuče paralelu između generala Ante Gotovine i majora Veselina Šljivančanina. Obojica su bili u Haagu. Šljivančanin je nepravedno osuđen, a Gotovina nepravedno oslobođen. I to je to. Vulin je spustio fudbalsku loptu na zemlju pa kaže: “Srbija nikada u svojoj povijesti nije bila agresor, nije pokušavala da zauzme tuđi teritorij…“ Samo je htjela vratiti svoju granicu koja ide do Virovitice, Zadra, Karlobaga i Karlovca. Na ustoličenju episkopa dalmatinskog Nikodima Kosovića bio je i biskup Barišić koji je rekao da smo dobili brata Nikodima. Malo je nezgodno što su braća bili i Kain i Abel. Kako je to završilo s braćom bolje je ni ne spominjati. I novi episkop pomirljivo poručuje da je Dalmacija mjesto susreta istoka i zapada. Očito zemljopis našem ”bratu” nije najjača strana. Granica istoka i zapada bila je i bit će rijeka Drina. Naravno, ako se Karlek Erjavec i slovenski arbitražni zbor s time složi.

Prema najnovijoj verziji Biblije KOKAIN je ubio ABELA…

Malo me je začudilo kad je KGK iznenada, rezolutno, bez zadrške stala na stranu Blaženke Divjak. No onda se mozaik složio s kamenčićem – Nenadom Bakićem koji je postao savjetnik za informatiku KGK. Tim činom rektorica Dijana Vican našla se na tankom ledu. Sad je otvoreno široko polje za informatički biznis. Još malo pa će i pravnici na pravosudnom ispitu morati polagati informatiku. Predsjednica KGK je, i ako pravnica, shvatila da je budućnost u STEM-u. Engleski science, technology, engineering i mathematics. Raj za trgovce informatičkom opremom. Šuvarizam se vraća na velika vrata. ”Tehnika narodu” govorili su nam u Jugi…

Rumunjska narodna poslovica:“ Jedni govore što znaju, a drugi znaju što govore”.

Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

facebook komentari

Kolumne

Hitrec: Kakvo pravosuđe imamo, kad je u pitanju ubojstvo Nikole Zrinskog VII. – priveli bi vepra, a Beč ne bi dirali

Objavljeno

na

Objavio

Vrijeme lepršavo, čas nešto padne, čas se rastopi pa nastanu poplave, malo se smrzne i ponovno otopi, a jedino što je više-manje sigurno – prema dugoročnim prognozama – jest da ne ćemo imati bijeli Božić. Uostalom, zašto bijeli? Nije li to politički nekorektno. Na svršetku ovoga stoljeća naši će se potomci kupati i sunčati na Božić, a oko Uskrsa se zavlačiti pod zemlju i tako sve dok ptičice ne izgore, kao što već gore u Kaliforniji.

Politika se sprema na spavanje, ali su se baš u ovo vrijeme probudile istražne i pravosudne državne ustanove te se odlučile na progon zaslužnih za jedan nedavni događaj, naime za raketiranje i bombardiranje Banskih dvora 1991. Ta začudno brza reakcija oduševila je narod, čiji ponešto cinični blogeri ipak misle da bi prvo trebalo optužiti i privesti u Hrvatsku ne samo ubojicu nego i naručitelje atentata na Stjepana Radića 1928. ili možda pronaći ubojice Nikole Zrinskog VII., no – kakvo pravosuđe imamo – sigurno bi priveli vepra i za sve ga optužili, a Beč ne bi dirali.

Elem, duboka država s plitkim sjećanjima i enormnom količinom klateži u svim institucijama, sjetila se ipak Banskih dvora i optužila vazduhoplovce skupa sa stanovitim Bajićem, koji su sami od sebe – valjda ustali na lijevu nogu – odlučili razoriti ustašku utvrdu na Griču, bez znanja KOS-a i JNA, znači Vasiljevića i Kadijevića. Tako hrvatsko pravosuđe slijedi praksu Haaškoga suda glede srpskih i srbijanskih nepodopština, pa zahvaća malo niže, štoviše podosta niže – do reproduktivnih organa, ostavljajući produkciju na miru, to jest producente zločina u vrijeme agresije na Hrvatsku. I eto Hrvatima božićni dar koji im je bio uskraćen 26 godina, božićnica doduše nedostupna.

Sporost uzrokovana dugim i ne baš tako duboko izgrađenim tunelima protuhrvatskih krtica, ali i općom tromosti duha u Hrvatskoj koja živi od beznačajnih ispada, svađa i infantilnih intriga, ta je sporost vidljiva u svim područjima života, da ne velim u svim udovima države i društva. Što je i razumljivo, jer ako postoji problem s kralježnicom, kičmom, onda i udovi trnu, tijelo postaje nepokretnim. Eto se i Hrvatski sabor lijepo uklopio pa se svršetkom 2017. razmatraju izvješća i stanja HRT-a doduše ne iz 1991., ali iz 2014. ili 2015., možda se nešto malo kaže o 2016. Znači, pojeo vuk magare. Ipak su se iznjedrila tri člana Nadzornog odbora HRT-a, a četvrti je ostao u talonu jer se nije moglo ustanoviti kako se zove ni kada je usred rata iz Banjaluke došao u Rijeku. Je li se zato Pupovec počeo mrštiti što nema nekoga njegovog, a Vlada mora biti stabilna. Zagonetno. Usput je još jednom dotaknut onaj Nadzorni odbor što ga je predvodila domoljubna hrvatska glumica u vrijeme potpunoga institucionalnoga kaosa i bezvlađa, te je taj odbor morao djelovati kako je znao i umio da ne dođe do rasapa, što mu se zamjerilo.

Baš tako. Nije se uklopio u opću sporost i bezglavost. No, što je tu je, s napomenom da za sada nije razvidno koliko plavi imaju glasova u novom Nadzornom odboru. Iskustvo s Programskim vijećem kaže da se uvijek nekako posloži u korist crvenih ili barem ružičastih, kao što je u slučaju Ace zorno demonstrirano. No treba priznati da se Aca ipak promijenio, to jest stavio ružne naočale i pustio ružnu bradu, kako ga gledatelji ne bi prepoznali, pa ni Dragan Čović.

Ono što ostaje od spomenutih bivših nadzornika jest adventski vijenac na stolu središnjega i ostalih dnevnika HTV-a, kao i činjenica da su ti nadzornici bili smijenili televizijskoga zapovjednika konjice u Bartolomejskoj noći iz nastupnoga doba slučajnog lijevog vladara Zokija I., što im je desnica zamjerila ili se barem tako činilo zblenutoj javnosti koja ništa nije razumjela, a ionako više ne zna tko je tko, tko je u desnom, a tko u lijevom centru, postoji li još nešto desno i nešto lijevo ili samo interesne dijagonale koje presijecaju svaku kreativnost i dobronamjernost.

Glede Hrvatskoga sabora, općenito: zastupnici su morali opravdavati izostanak ispričnicama. No izostala je njihova isprika hrvatskom narodu koji je morao gledati i slušati tirade ovoga u povijesti samostalne hrvatske države bez sumnje najlošijeg sastava, uz iznimke koje potvrđuju rečeno. Jedan od zadnjih zakona koji se ove godine našao na saborskim klupama jest Zakon o genetski modificiranim organizmima. U prvi mah sam pomislio da se zakon odnosi na mnoge saborske zastupnike.

Lijepa naša Europa

Dok se mi tu natežemo s imponderabilijama, dok gledamo kako se sitnim diverzijama odgađa Pelješki most i propada državna imovina koju doduše marljivi Goran Marić pokušava prebrojati i nešto spasiti pa prodati nakon što su njome godinama „upravljali„ mutni tipovi, dok na naše vodno blago pružaju žedne šape inozemni vukovi, dok nam za vratom sjedi Slovenija uspkros oskrnavljenom arbitražnom sudu i njegovoj isto takvoj presudi, dok Bakir lukavo lovi neke muslimane koji su ubijali Hrvate kako bi se potom mogao s tom legitimacijom svom snagom baciti na Hrvate i napuniti zatvore, dotle se u Europskoj uniji pomalo, ali uporno gura stara i potrošena ideja o Sjedinjenim europskim državama, zamisao priglupa i neprovediva, nepovijesna i opasna po sve države s manje od pedeset milijuna stanovnika. U toj bi naddržavi Hrvatska bila nešto poput Aljaske u SAD, ma što Aljaske. Istodobno se javlja jedna ne toliko priglupa ali teško izvodljiva zamisao o europskoj armiji, u kojoj bi Hrvati kao uvijek u povijesti bili pomoćni odredi pod zapovjedništvom germanskih, romanskih itd. većih sila, kao što su već u sklopu NATO na istočnim europskim granicama pod njemačkim stožerom, s tim da i jezik kojim će se služiti u koordinaciji nikako ne može biti hrvatski. Izlaz može biti u BHS jeziku koji ne postoji pa je težak za naučiti, s tim da bi veliki radije izmislili BHSC jezik. Na njihovu žalost ono „C“ je ovih dana postalo međunarodno priznatim jezikom, znači crnogorski. Ako malo bolje promislite, sada je jasnije zašto se na njemačkim sveučilištima drže serbokroatišnog „jezika“ kao pijani plota.

Također, dok se Hrvatskoj izmišljaju ustaše i ustašoidi, u Europskoj uniji cvjetaju tzv. ultradesne stranke i polako preuzimaju vlast u mnogim zemljama (ili ako nisu na vlasti, imaju lijepu težinu u parlamentima). Nedavnih su dana te stranke imale veliki međunarodni skup, upravo u vrijeme kada je u Austriji oblikovana vlast s ultrašima. No to nije važno, oni su europski ultraši, važna je zla Hrvatska u kojoj takve stranke nema u Hrvatskom saboru ili je uopće nema, ali je za idiote baš i samo Hrvatska ustaška i valjda nacistička zmija u njedrima Europske unije, a u takvoj percepciji pomažu ne samo mediji i ne samo u Hrvatskoj, uz europarlamentarce poput automomnog Jakovčića. U Hrvatskoj mu ipak nije uspjelo progurati osudu nacizma- fašizma i ustašizma bez osude komunizma, pa je našao lajbeke u EU koji bi se u strahu od vlastitih ultraša mogli orijentirati samo na bliske im totalitarizme, pristati na izostavljanje komunizma. Što im je lako, jer zapadne ne znaju za ljepote komunizma, ali im je u duši isto tako malo nezgodno osuditi samo nacizam, budući da su u svoje vrijeme s njim srdačno kolaborirale, od Norveške do Francuske.

Knjiga do knjige

Prošloga su tjedna predstavljene mnoge knjige, od protuhrvatskih svinjarija Dejana Jovića do značajne knjige Višnje Seks MiskulinStarešine koja objašnjava (i) dejane, naslovljene „Hrvati pod KOS-ovim krilom“. Predstavio ju je engleski povjesničar hrvatskoga osjećaja Robin Harris, isti onaj koji se obrecnuo na Haaški sud u vrijeme zatočenja Gotovine i Markača, a i sada nakon presuda Hrvatima iz Herceg-Bosne tvrdi da tako nešto u britanskom pravosuđu ne bi bilo moguće.

No, knjiga o kojoj želim govoriti predstavljena je u dvorani Vijenac Zagrebačke nadbiskupije, autor se zove Ivica Miškulin, nakladnik „Alfa“, a „predmet“ knjige je Vladimir Šeks, alfa i omega hrvatske politike u zadnjim desetljećima, politički kapitalac (kako ga je oslovio autor). Kada sam teškom mukom izvukao gotovinu i kupio knjigu pa ju jedva dovukao do Šeksa da mi ju potpiše, rekao sam vrlo sažeto: „Težak čovjek, teška knjiga“. Mladi povjesničar Miškulin, neopterećen hagiografijama, napisao je doista kapitalno djelo na osam stotina i pedeset stranica, ne samo o rečenom kapitalcu nego se djelo pretvorilo u političku povijest Hrvatske zadnjih pola stoljeća. Oboružan stotinama i stotinama dokumenata, novinskih napisa i knjiga među kojima su mu najkorisnije bile upravo one koje u zadnjih nekoliko godina Šeks proizvodi u neslućenim količinama objavljujući prijepise (transkripte) o sudarima pa i udarima devedesetih godina, Miškulin me je doista iznenadio pitkim i potkovanim pripovijedanjem, nimalo zamornim barem za one kojima je povijest bliska disciplina ili su u toj povijesti i sami sudjelovali na razne načine.

Mislili vi (mi) o Šeksu što hoćemo, ipak će on uz Franju Tuđmana ostati u kolektivnoj svijesti kao najvažnija politička ličnost u stvaranju, voljama i nevoljama hrvatske države. Na svršetku knjige daje Miškulin svoje viđenje Šeksa: „Inteligentan i moralan pojedinac s bljeskovima grižnje savjesti, nesumnjivi patriot s primjesama nekritičnosti… opasan protivnik, uporan i ponekad tvrdoglav, vješt taktičar i proračunato domišljat, racionalni politički kalkulant i emotivac s unutarnjim dvojbama, ambiciozan i marljiv, Šeks je snažno obilježio suvremenu povijest Hrvatske. Osječki dečko s periferije visoko se vinuo.“ Tako nekako, a sva rečena svojstva i nerečene mane provlače se kroz tu nevjerojatnu množinu stranica političkoga životopisa koji se začinje očito ne pretjeranom naklonošću prema jugoslavenskom režimu ali barem u tolikoj mjeri da mu omogući napredovanje s partijskom knjižicom, do sraza s realnošću kada tuži ni manje ni više nego Službu državne sigurnosti za krimen otvaranja pisama građana, preko dugih godina pod prismotrom iste službe, odnosno Udbe, i beskonačnih informativnih razgovora u kojima se mora dovijati i izvijati, do otvorenog disidentskoga razdoblja, robije u Staroj Gradiški, te napokon do osnivanja HDZ-a i pojave hrvatske države kojoj daje ustavnu podlogu. U kolopletu događaja, osoba,sukoba, predratnih, poluratnih i ratnih zbivanja, Šeks od tzv. jastreba i ekstremista optuženog da ruši Tuđmana, postaje poslije gromobranom na krovu kuće istoga Tuđmana i njegove politike – nakon što je postalo razvidnim da u stvari ekstremno lijeva struja namjerava eliminirati predsjednika tzv. parlamentarnim pučem odnosno državnim udarom 1994.

Razjašnjen je u knjizi i navodni mini-državni udar početkom ljeta 1991. kada je Šeks umalo zaglavio. Ni o kakvom Seks Tudjmanse udaru pa ni u mini obliku nije radilo, nego o instinktima nas koji smo zahtijevali odlučan otpor neprijatelju, kako god se zvao i kakvu god odoru nosio. Ne samo instinktima nego i iskustvima na terenu, to jest u istočnoj Slavoniji koja je bila očajna i gnjevna na „Zagreb“. Budući da je ovo osobna kolumna, citiram autora Miškulina u dijelu gdje me spominje: „Ako bismo tražili osobu iz vrha hrvatske politike čija bi stajališta o problematici rata odgovarala Šeksovim, onda bi to bio ministar informiranja Hitrec. Osnovne točke razlikovanja između njih i Tuđmana bile su u tome da umjesto pasivnog promatranja neprijateljskoga djelovanja JNA treba primijeniti taktiku „odlučne obrane“ ili „pokazivanje zubi“, a umjesto inzistiranja na tome da su sukobi u Hrvatskoj neka vrsta ograničenog rata, koje se i moglo razumjeti zbog uzdanja u utjecaj međunarodne zajednice, barem učiniti sve, pa makar to bilo i na granici sukoba s JNA, da se oformi učinkovita obrana, ujedno sposobna za, makar i u smanjenom obimu, učinkovite napadačke akcije. Hitrec će tako u sjećanjima zapisati: „Jesam li bio za rat? Teško je to ustvrditi tako općenito, naravno da nisam bio za rat, da sam bio protiv rata, ali sam bio za to da se pruži otpor odmah i svim sredstvima tamo gdje budemo napadnuti i to bez obzira od koga (pobunjenika ili JNA) dolazi napad.“ Navedene rečenice, opaža Miškulin, mogao je napisati i Šeks.

Bio je to trenutak, ljetni trenutak, trenutak povijesti koji je poradi istine trebalo zabilježiti, i jest zabilježen, no nikakve izravne konfrontacije stajališta nije bilo budući da se potom sve brzo odvijalo i JNA se pobrinula da stvari postanu potpuno crno-bijele, pa je i Tuđman odustao od „poštede“ JNA s kojom je do zadnjega časa pokušavao izbjeći otvoren sukob. Ja sam ipak platio gubitkom radnoga mjesta, takoreći, pa me nije bilo u tzv. visokoj politici sve do 1994. kada sam se vratio posve sam, u stilu Ronalda.

Malo sam predaleko otišao, „predmet“ je ipak Šeks s kojim sam se (s njegovom eksplozivnom retorikom) susreo prvi put na inicijativi stranke 28. veljače 1989. i bio sam toliko frapiran da sam rekao Tuđmanu: s ovim ne ću popiti ni kavu. No, popili smo potom puno kava i ne samo kava. U devedesetima, a i poslije nalazili smo se tu i tamo u političkom i svakodnevnom životu, posebno u dramatičnim trenutcima poslije Tuđmanove smrti kada smo spašavali stranku od brodoloma. Kada je stranka spašena i štoviše opet došla na vlast, ja sam eliminiran kao i obično, a Šeks ostao sa sloganom „Važno je ostati na palubi“. Sve ostalo poznato je i mlađim čitateljima, a dio toga poznatog spada u grižnju savjesti koju spominje Ivica Miškulin.

Ono što ne spada u grižnju a želi se progurati u medijima posebno zadnjih mjeseci, jest navodna suradnja Šeksa s Udbom. Ako se pozorno pročitaju ti „transkripti“, jasno je da se Šeks morao, htio ne htio, odazivati na informativne razgovore i pričati uglavnom ono što je Udbi već bilo poznato, a ponešto je vjerojatno izmišljao, kao slučaj s Titovim Velesom koji svjedoči o Šeksovu smislu za humor. No u svemu tome je i opet vidljiva zlokobna inverzija: nitko od zloćudnih mudraca u medijima ne spominje razbojnike iz Udbe, premda im se imena mogu naći i u knjizi koju na svoj način promoviram, nego, eto, samo „suradnike“ koji to i nisu bili, ali neka se nađe, neka se napakosti koliko može pa uporabi u dnevne svrhe 2017. godine. A „Sova“, pitat ćete, je li Šeks bio Sova i kada je postao Sovom. Pa postao je Sovom u samostalnoj Hrvatskoj kada su razni Perkovići i Mustači opet bili u sedlu, a Šeksa dali nadzirati i dali mu taj kodni nadimak. Eto, to je mala zgodna priča o novijoj hrvatskoj povijesti, vrlo poučna jer su nižerangirani udbaši iz „lokalne samouprave“ i nadalje nazočni, aktivni i duboko upleteni u sve aktualne hrvatske jade. No, vrijeme radi, a mi ćemo kao i uvijek na kraju pobijediti i umjesto štafete i nadalje nositi betlehemsko svjetlo. S tim ufanjem želim vam, poštovane čitateljice i čitatelji, sretan Božić i sve najbolje vama i vašim obiteljima, Hrvatskoj i hrvatskom narodu.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Samo rasisti i islamisti poštuju Haaški sud

Objavljeno

na

Objavio

To sam rekao još 2005. nakon izjave Iustitiae et pax HBK koja ga je okvalificirala kao rasistički. Prije Praljka, prije Gotovine, prije svih drugih farsi.

Međunarodni haaški sud za bivšu Jugoslaviju utemeljilo je jedno političko (!) tijelo Ujedinjenih naroda u kojemu su glavnu riječ vodile velike sile koje su, kako svjedoči i desna ruka Del Ponte, Florance Hartmann, uz pomoć svojih špijuna u Tribunalu vodile ciničnu politiku optuživanja kojoj cilj nije bio pravo, pravda i žrtve, već njihovi geopolitički i ekonomski interesi u raspadnutoj Jugoslaviji, poglavito Velika Britanija.

Sud je stoga i završio s radom a da nitko od arhitekata zločina, i korijena svih zala ovdje, od Miloševića preko Ace Vasiljevića i KOS-a, te vojnog vrha JNA-a, nije presuđen. Taj sud time je posijao sjeme novog rata, produbio nemir, a ne mir, falsificirajući povijest. Politički sud s političkim tužbama i presudama.

Nakon oslobađajuće presude Gotovini i Markaču, ako me netko želi ‘teretiti’ za dvostruke kriterije ili ‘promjenu mišljenja’, napisao sam također da je, kao i prva, tako i oslobađajuća presuda Gotovini djelo političkih igara, a tekst imate na internetu pod ciničnom naslovom ‘Danke USA’.

Rasistički iz dva razloga

Gotovina, kao i Markač, da nije bilo, opet, politike, tamo nisu trebali ni završiti, ali je Sanader štitio ‘kolegu’ Jarnjaka. Da su naši političari politički lobirali kao za Gotovinu ‘tamo gdje treba’ (u sudu ne), i presuda BiH šestorci bi bila drugačija.

Haaški sud za bivšu Jugoslaviju je rasistički iz dva razloga. Prvi što su Sud (Tribunal) ustrojili i njegovim djelovanjem upravljali oni koji su sami trebali biti suđeni za teške ratne zločine, poglavito Velika Britanija i SAD, koji su samo u zadnjih dvadesetak godina u raznim osvajačkim ili ‘preventivnim’ ratovima počinili toliko zločina, masakara nad civilnim stanovništvom, da su srpska agresija i potonji ratovi dječji vrtić za ono što se događalo samo od Afganistana, preko Iraka do tzv. arapskog proljeća.

Očito da su zločine po njima sposobni činiti samo Balkanci, ili oni u Ruandi, dok ovi ‘izvoze demokraciju’, ‘ljudska prava’, a to što usput pobiju milijune civila, žena i djece nazvali su ‘kolateralnom štetom’. Čisti rasistički pristup (međunarodnom) pravu i pravdi. Oni su, uostalom, i blagoslovili Miloševića i dali mu mig da krene ‘disciplinirati’ ‘separatiste’, najprije Slovence, a onda i Hrvate, pri čemu za Vukovar nitko nije presuđen, a Ratko Mladićnije odgovarao za Škabrnju.

Danas pak Hrvatima kao primjer pomirbe daju Francuze i Nijemce, propuštajući reći da se znalo tko je tu zločinac, agresor (Njemačka), a tko žrtva, okupiran (Francuska). Naprotiv, ovdje su ravnotežom krivnje Srbija i Hrvatska stavljene na istu razinu, a u BiH presudom šestorci de facto jedini agresor bila je Hrvatska, dok se u presudi Mladiću takva umiješanost Beograda, i slijepcu jasna, negira. Bagra.

Na drugi razlog koji pokazuje rasističku narav ovog suda ukazala je Iustitia et pax u Lisabonu 2005. napisavši: ‘Sud je osnovan za ratne zločine počinjene na teritoriju bivše Jugoslavije. Nije osnovan za Hrvate, Slovence, Srbe, Bošnjake, Albance, Makedonce, Crnogorce. No, i pripadnici drugih nacija bili su uključeni u sukob i zločine na ovim prostorima.’

Naime, samo najdrastičniji primjer među mnogima, u zoni odgovornosti nizozemskih i engleskih vojnika i časnika (general Michael Rose) počinjen je genocid u Srebrenici, no pred sudom u Haagu nitko od njih niti je optužen niti presuđen, a trebali su stajati uz bok pred sudom zajedno sa satrapima, Karadžićem i Mladićem. No, budući da je Haaški sud (bio) rasistički, to se nije dogodilo, nije suđeno ni Nizozemcima ni Englezima koji su genocid mirno odgledali, čitaj sudjelovali.

Ne priznajem presudu

Stoga ne priznajem ni presudu šestorci, kao i de facto putem Tuđmana, Šuška i Bobetka Republici Hrvatskoj, jer je, za razliku od Nizozemaca i Britanaca, Republika Hrvatska spriječila Olujom novi genocid u Bihaću, po razmjerima vjerojatno puno stravičniji od Srebrenice. S druge strane, međunarodna zajednica nakon sudjelovanja u zločinu u Srebrenici podijelila je BiH legaliziravši genocid u Srebrenici nazvan Republika Srpska koji su omogućili nizozemski i britanski vojnici i časnici.

BiH nije dijelio Tuđman, već međunarodna zajednica legalizacijom genocida, ista ona koja je poticala Miloševića na agresiju. I nije mu presudila, ali Tuđmanu jest. Fuj!

Presuda šestorci pak daljnji je nastavak dijeljenja BiH od strane međunarodne zajednice, jer je put istrebljenju Hrvata od islamista Izetbegovića sada dobio snažan vjetar u leđa, Izetbegovića čiji je otac, koji je u Bosnu doveo bin Ladenove mudžahedine, danas ISIL – ovce, još osamdesetih u Islamskoj deklaraciji ‘proročki’ napisao: ‘Nema mira ni koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija.’

Tko dakle poštuje ovaj sud i njegove presude, i sam je onda rasist, islamist i zagovornik genocida kao puta stvaranja država i entiteta.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

HODAK: Pravda je spora, ali nedostižna

 

Josip Jović: Snijeg je pao, zvijeri ostavljaju tragove

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari