Pratite nas

Kolumne

HODAK: Oni koji nisu prstom mrdnuli u Domovinskom ratu danas su najbliže državnim jaslama

Objavljeno

na

Čitam odličnog novinara SN-a Deana Bauera. Nastala je nekakva frka u boksu pa Dean piše: “Boks – meč se nastavlja. U redu, nije baš neki susret, sam boks kao vještina čak i nije u prvom planu…, ali ring u Hrvata ne miruje. Sijevaju udarci čas iz crvenog, čas iz plavog kuta. Ručnik nitko ne baca, rukavice se ne skidaju”. Trebamo se samo iz boksa prebaciti na politički ring u Hrvatskoj. Naravno, jedno je evidentno. Daleko je više poštenja i fer pleja u grubom boksu nego u politici. Barem u Hrvatskoj.

Pođimo redom. Plenki je napokon progledao pa se križa: “GONG vodi kampanju protiv Šuice, to je trbuhozborac SDP-a”. Dobro jutro premijeru! Sjećam se jedne moje stare kolumne o referendumu “U ime obitelji”.

Nakon što je bilo otprilike 70% za, a 30% protiv referenduma, javila se sva ogorčena predstavnica GONG—a, tobože “nevladine i neutralne” udruge, i osula drvlje i kamenje na tadašnje vladajuće tvrdeći da se nisu dovoljno angažirali protiv desničara i njihovog klerofašističkog referenduma.

Samo usput rečeno, protiv tog referenduma je bio i predsjednik države Josipović, predsjednik Vlade Milanović, predsjednik Sabora i svi lijevi mediji na čelu s HRT-om. Ogorčena predstavnica “nezavisnog” GONG-a cmizdrila je vjerojatno zbog činjenice što se protiv referenduma nije angažirala policija, specijalci i SOA…!

Vrlo brzo nakon toga je čelnik GONG-a Zelić, u “ljetnom prelaznom roku”, prešao u SDP. I sad su napokon Plenki i HDZ spoznali da je GONG “ekstremna ljevica”, “trbuhozborac” SDP-a, ono što su već odavno shvatili i politički slijepci.

Sad će se netko zapitati kako to da je ljevičarenje GONG-a tema ove kolumne. Odmah ću otkriti razlog. U 2017. godini prihodi GONG-a iz državnog proračuna iznosili su 1,926.000 kn, a u 2018. godini 2,836.000 kn. s tim da će za ovu godinu iznositi sigurno barem još 10% više.

Volio bih znati podatak koliko je od Vlade dobio za posljednje dvije godine Stožer za obranu hrvatskog Vukovara pa usporediti taj iznos s milijunima koje gutaju u pravilu protuhrvatske ljevičarske udruge! Opće je poznata činjenica da se radi o milijardama “ustaških” kuna. Oni koji nisu prstom mrdnuli u Domovinskom ratu danas su najbliže državnim jaslama.

Usput, neprekidno rokću protiv mirovina sudionika rata u kojem je država i nastala. Dobro je napisao Zlatko Lukež na fejsu: “Hrvatska je jedina zemlja u povijesti koja je oslobodila svoju zemlju od neprijatelja i zatim tom neprijatelju predala vlast”.

Zdravko Sertić na Fejsu piše: “Predlažem uvođenje novog državnog odličja za birače na izborima. Orden ovce za šišanje s redom gusaka u magli”.

U povodu “senzibilnog” obraćanja sutkinje Općinskog suda u Vukovaru dragovoljcu Marijanu Živkoviću da bi za svojim sinovima – koji su poginuli u Domovinskom ratu – trebao žaliti u “tišini svoje sobe”, javila se i Torcida. Ogromnim transparentom postavili su pitanje: “Vrijedi li više ploča ili nečija djeca? Što se krvlju brani ne pušta se lako”.

Karolina Vidović Krišto isto pita: “Vrijedi li više ploča ili život maloljetnog dragovoljca Domovinskog rata Darka Pajičića?” Nakon što je odala počast francuskom dragovoljcu Jean-Michel Nicolieru, Torcida već drugi puta ulazi u sferu politike i političkih događaja. Oba puta na strani istine i pravde pokazujući puni senzibilitet za žrtve Domovinskog rata i tako stajući uz pravu stranu novije hrvatske povijesti. Ti koji javno i rezolutno odaju počast francuskom dragovoljcu i 80-godišnjem Marijanu Živkoviću zasigurno nisu “crtali” svastiku na Poljudu. To je ujedno poruka dalmatinskim orjunašima. Torcida je protiv vas! A vukovarska sutkinja Mira Rajš dokaz je da i suci ponekad moraju imati i tzv. “periferni vid”.

Kad sam već kod naših sudaca, zanimljiva pravna transakcija se odvija ovih dana oko Ivana Turudića. On je predsjednik Županijskog suda u Zagrebu, ujedno i najvećeg suda u RH. Turudić ne spada u “progresivne” suce.

Svojedobno je predlagao donošenje zakona o zaštiti digniteta Domovinskog rata što je diglo tlak na 300 našoj lijevoj medijskoj falangi. Sada se doznalo iz “pouzdanih” izvora za dva “ogromna” grijeha jadnog suca. Vozio je prebrzo i nije se četiri puta odazvao na ročište prekršajnog suda. “Mi obični mali građani” moramo se odazivati sudu, a Turudić…

Predsjednik Vrhovnog suda Đuro Sessa uputio je hitni zahtjev bjelovarskom Općinskom sudu da dostavi prekršajni spis u kojem je nesretni Turudić pravomoćno kažnjen zbog prekoračenja brzine. Koji etički grijeh? Još teži krimen isti sudac je napravio kad se četiri puta za redom oglušio na uredne pozive sutkinje Sanje Klaudi da se nacrta na Prekršajnom sudu i pokuša se obraniti od prebrze vožnje. Sve je zvučalo kao dobro uvježbana uvertira koja će finale imati na Državnom sudbenom vijeću. To bi onda moglo budućeg bivšeg suca Turudića kanalizirati prema Odvjetničkoj komori Hrvatske.

I kad se već činilo da ćemo dobiti u odvjetništvu popularnog kolegu, dogodio se kopernikanski obrat. Od rezolutne tvrdnje da se Turudić nije četiri puta udostojao odazvati na poziv suda, odjedanput se utvrdilo da ni u jednom slučaju dostava poziva Ivanu Turudiću nije bila uredna. Nije pomogla ni Ivana Jakelić koja je u subotnjem Gerinom “Obzoru” počastila “prežaljenog” Turudića naslovom: “Dijeli moralne packe, a ne odaziva se na sudske pozive”.

Ovakav naslov iako se u subotu na društvenim mrežama pojavila vijest da ni jedan poziv nije primio u skladu sa zakonom. I tko je sad tu, kako kažu u Dalmaciji, falija? Pošta sigurno nije. Naša pošta je najbolja na svijetu. Prodaje knjige i mobitele, prima uplate za loto, otkupljuje zlato, popravlja bojlere, naštimava špur, uzima briseve, svira po svadbama, radi kanape sendviče, gata iz graha, skida uroke itd. I tako je dobro zamišljena i skoro realizirana kombinacija ljevičarskih medija kihnula, a nade “progresivnog” dijela javnosti splasnule su preko noći.

Turudić će i dalje dizati tlak odvjetnicima zabranom da branitelja po službenoj dužnosti ne može zamijeniti na raspravi drugi odvjetnik. Kako dugo? Pa valjda dok ga policija ne snimi kako na raskrižju nije htio upaliti lijevi žmigavac ili kad snime kako desni pali kad treba i ne treba.

Kako nam je svima Milorad Pupovac još jedanput sve oprostio, a Turudić izmakao, idemo se mi malo baviti globalnim problemima. To i priliči državi koja je, ako me sjećanje ne vara, ratni pobjednik “na ovim prostorima”. Takva država ne bi se trebala baviti Turudićima i Pupovcima. Prava tema za ovako snažnu državu je nepopravljivi Donald Trump.

Lijeva novinarska falanga, naši dragi intelektualni proleteri, naprosto su živnuli. Trumpa”“sleduje” impeachment tj. opoziv. Čak je lagano “popušio” i jedan od boljih novinara Gojko Drljača. Dokaz više da je ideološko sljepilo jače od racionalnosti. Pa čak i od zdravog razuma. I naš Gojko uhvativši se priče o tobožnjem Trumpovom “ucjenjivanju” svog ukrajinskog kolege Zelenskog, pun nade piše: “Sve navodi na zaključak da je ova priča početak kraja Trumpove ambicije da osvoji još jedan mandat”. Možda bi netko trebao Gojku prišapnuti našu staru uzrečicu: što se babi htilo, to se babi snilo!

Naime, Zastupnički dom američkog kongresa pokrenut će opoziv nestašnog Trumpa. Da pojasnim, Kongres je dosad u dva navrata izglasao opoziv dvojice predsjednika. Prvi je bio 1868. godine Andrew Johnson, a drugi 1998. Bill Clinton zbog afere s Monicom Lewinsky.

Oba puta je Gornji dom tj. Senat poništio tu odluku Kongresa. Kako i sada u Senatu imaju većinu Trumpovi Republikanci, a osim toga je za opoziv potrebna dvotrećinska većina, onda je svakom novinaru koji ne boluje od ljevičarske sljepoće jasno da od rušenja Trumpa neće biti ništa.

Prema tome za Trumpa je Senat, a za Pupovca i Đakića je HVIDR-a. Zato treba uputiti duboku sućut 6. Ličkoj iz Večernjaka i “progresivnoj” ekipi iz Jutarnjeg jer će dragog i šarmantnog Donalda morati trpjeti još jedan mandat. Zakon je zakon, ali osvetoljubljivi Donald sad užasava “progresivni svijet” tvrdnjom da je ono “duboko grlo” koje je pustilo snimku razgovora u javnost ustvari veleizdajnik. Na zapadu takvih “izdajnika” ima na tone. Ali zato u Lijepoj našoj toga nema. Samo u RH novinari nisu nikada izdali ni Mesića ni Josipovića. Tuđman se ne računa…

Još je Tacit davno napisao: “Što je država korumpiranija, to je više zakona”.

Listam po svojoj “arhivi” i naletjeh na “mega popularnog” Milu Kekina, frontmena “Hladnog piva”. Mile se javlja “moćnom” pjesmom: “Ja nisam vaš, nisam vaš od glave do pete, ja nisam vaš, moji su dobili ’45.”. Zlobno pomislih: ti nisi naš, tvoji su dobili po onoj stvari ’95.… I tako smo Mile i ja kvit. Međutim, nešto je drugo zanimljivo. Milu i njegovo “pivo” često zovu, plaćaju i slušaju naši branitelji. Isti oni koji su opalili nogom u tur one koji su 1945. godine razveselili našeg Milu.

Ovih dana u Zagrebu je održana misa za 18 generala NDH koji su 24. rujna 1945. godine strijeljani u Beogradu. Gdje su pokopani ni danas nije poznato. Upada u oči da su ti generali stočnim vagonom iz Zagreba odvezeni u Beograd iako se ni jedan od njih tijekom Drugog svjetskog rata nije borio u Srbiji. Milini su jasno dali do znanja: mi smo pobijedili! Jedino mi nije jasno zašto “mi”, koji smo pobijedili 5. kolovoza 1995. godine nismo jasno, glasno, rezolutno i energično dali do znanja Mili i ostalim da smo mi pobijedili jer tako bismo utišali poražene i “pobjednike” iz 1945. godine? Jesu li “istoričari” Klasić, Jakovina, Markovina i slični čuli za suđenje četničkim generalima u Zagrebu? To bi predstavljao novi “magnum crimen” za Hrvateke. Sudili u Zagrebu antifašističke četnike, “orilo” bi se na naslovnicama Indexa, Novog lista, Net.hr….

Evo jedne gramatičke pitalice: koja je razlika između ć i č. Nekada su radnici dobivali plaću, a danas plaču… (isprika autoru sa Fejsa, ali nisam uspio doći do njegovog imena…)

Vlado Vurušić nas u Jutarnjem upozorava da se HVIDR-a ponaša kao nekada SUBNOR. Pun razumijevanja za Pupija, Vurušić ipak miješa kruške i jabuke. Hrvatski branitelji su u pravom smislu te riječi trn u oku naših ljevičara. Zašto? Isključivo zato što su se borili za hrvatsku državu i pobijedili. SUBNOR se borio za Jugu i pobijedio zahvaljujući saveznicima, konkretno Staljinovom maršalu Tolbuhinu koji je odradio lavovski dio posla.

Koji je to maršal, bilo ruski bilo američki odradio Oluju i Bljesak? Inače naš Vlado je specijalist za bivši SSSR. Nikada nisam pročitao ni slova o Tolbuhinu, o jurnjavi sovjetskih tenkova prema Beču i o “herojskim“ partizanima koji su nakon Rusa upadali u prazne gradove i tobože ih oslobađali.

Ljuti se Vlado što se kod nas “podižu spomenici nacističkim drukerima ili kada se onemoćaloj manjinskoj zajednici onemogućava normalan život?!” Je li Bernard Sokol bio druker ili ne, to je trebalo utvrditi na sudu i samo na sudu. To ne mogu relevantno utvrđivati ni Dragan Markovina ni Vlado Vurušić ni korčulanski orjunaši.

“Onemoćala” zajednica ima, s obzirom na svoju brojnost, više zastupnika u Saboru nego bilo koja manjima u bilo kojoj zemlji u Europi. “Onemoćali” su trenutno i koalicijski partner br. 1 u Hrvatskoj Vladi, a ako to Vlado Vurušić ne zna neka se pretplati na Pupovčeve Novosti. Ako mu je to skupo, neka se ubaci u neku humorističku rubriku. Mora se stvarno biti galvanizirani, okamenjeni Jugoslaven da se uspoređuje unitaristički SUBNOR s dragovoljcima i braniteljima Domovinskog rata.

“Onemoćali” Dejan Jović predaje na Hrvatskom vojnom učilištu “Dr. Franjo Tuđman”. Kako mu tepaju da je “deseti najmoćniji Srbin svijeta” onda nam on i Tvrtko Jakovina obrazuju buduće pripadnike Hrvatske vojske.

Možda Vurušić može izvući od dekana Hrvatskog vojnog učilišta kako je došao do “genijalne” ideje da angažira tipa koji još danas tvrdi da je 1991. godine na referendumu o hrvatskoj samostalnosti samo 11% glasača bilo za samostalnu RH. Onih 93,94% izgubilo se u glavi Dejana i dekana vojnog učilišta koji ga je zaposlio.

Jakovina ih podučava da je oko 525.000 tisuća ubijenih nakon Drugog svjetskog rata rezultat pravedne osvete partizana nad kvislinzima. Sudovi, suđenja, presude, žalbe, ništa…to su bila takva vremena. Ali za ovu državu izjasnilo se samo 11% glasača jer…i to su bila takva vremena…i tako iz dana u dan. Laž na laž, opća društvena pušiona. Antihrvatska, agresivna i uporna propaganda od Nu2 pa do Vojnog učilišta. No, Hrvati mogu sve izdržati. Kako lijepo kažu Zagorci: “Kaj je, je…”

Muškarci vladaju svijetom. Žene vladaju muškarcima. Tko onda u stvari vlada svijetom? To je jasno. Međutim, nikada nikome neće biti jasno tko vlada Hrvatskom? A možda se ipak i to zna…

Zvonimir Hodak / direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HODAK: Naši ljevičari ponašaju se kao da Europski parlament nije donio rezoluciju

Objavljeno

na

Objavio

Još malo pa će “štokholmski sindrom” postati poznatiji od štokholmskog Nobela. To su ti lijevi “intelektualci” od kojih mnogi i danas misle da je Anton Pavlovič Čehov ustvari češki pisac pun humora. Handke ne mora mijenjati nacionalnost. Uz Ivu Andrića on je drugi srpski pisac koji je  ušao u kuću slavnih.

Sjetih se hrvatskog pisca Mile Budaka, noveliste i romanopisca. Našim lijevim genijalcima tlak se dizao do neba na sam spomen Budaka-književnika. Kakav književnik, on je bio ustaša, potpisnik rasnih zakona. Čak je njegova kćer, dvadesetogodišnja Grozda Budak zbog očevih političkih stavova bila živa raskomadana.

Međutim, kod Handkea njegovi politički stavovi ne mogu zasjeniti njegovu “genijalnost”. Miljenko Jergović je oduševljen likom koji tvrdo negira genocid u Srebrenici i koji je nepozvan održao “dirljiv” govor na sprovodu Slobodana Miloševića. To je najnoviji nobelovac koji živi izvan zone savjesti i ljudskosti, čovjek kojem je ubiti 8.300 zarobljenika u tri dana “običan dan u uredu” Ratka Mladića. Ne zaboravite, Mladić je ratni zločinac koji je osuđen u Haagu na doživotnu robiju.

Uzaludna je oslobađajuća presuda našim generalima iz tog istog suda u Haagu kad slovensko-austrijski nobelovac “oslobađa” i Mladića i Slobu za čisti destilirani genocid. No, Jergović i njemu slični nisu do kraja zadovoljni. On pomalo sjetno slini što ovogodišnjeg ili prošlogodišnjeg Nobela nije dobio i Bora Ćosić. Tako u svojoj kolumni o njemu kaže: “ako ćemo pravo govoriti, jedini pisac naših jezika koji ima djelo, a bogme i recepciju, da s književnim pokrićem zasluži Nobelovu nagradu za književnost”.

Naravno, za reputaciju te već dobrano ofucane nagrade po razmišljanju našeg Miljenka bilo bi idealno da je dobije baš Bora. Nakon “trodimenzionalnog” Draže Mihailovića, kojim se Jergović ne tako davno oduševljavao, sad je na redu Bora Ćosić. Uskoro će možda i Ante Tomić početi lobirati, ali za Boru Čorbu tako da će naše komšije, s obzirom na broj stanovnika, postati prvi “na celom svetu” po Nobelovim nagradama.

Inače, naš Piter (Pan) u liku Handkea pobudio je pažnju javnosti kad je napisao scenarij za Wim Wendersov film “Nebo iznad Berlina”. Kasnije je bio označen kao austrijski “enfant terrible” jer je njemačke nobelovce Henricha Bolla i Guntera Grassa proglasio literarno “impotentnima“.

Tip je pun ljubavi i razumijevanja za Ratka Mladića i  Slobodana Miloševića, a pun mržnje prema njihovim žrtvama, pa doista zaslužuje žaljenje i uspješno liječenje. Dodajmo kako je Nobelov komitet zbog svoje česte nekompetentnosti i politikanstva bio ismijavan u svijetu književnosti. Nobel je zaobišao Lava Nikolajevića Tolstoja, Marsel Prusta, Jamesa Joycea, Vladimira Nabukova, Henrika Ibsena, Antona Čehova, Henryja Jamesa, ali i suvremene “velikane pera” poput Ante Tomića, Miljenka Jergovića, Boru Ćosića itd.

Izgleda da je Nobelov komitet pao nisko. Kao da je mogao pasti visoko!

Ima i dobrih vijesti iz Lijepe naše. Večernjak na strani 3. od 12. listopada ljeta Gospodnjeg 2019. donosi zgodnu i vedru vijest: “Veleposlanik SAD-a u Hrvatskoj Robert Kohorst, u društvu donačelnice Općine Gračac Rajke Rađenović, otvorio je jučer obnovljeni Mjesni dom boraca Narodnooslobodilačke borbe u Srbu, što je američka vlada financirala s 350.000 tisuća dolara… Spomen dom je spreman biti sastavni dio spomeničkog kompleksa posvećenog ustanku naroda Hrvatske protiv fašizma 27. srpnja 1941.g. Veleposlanika Kohorsta je kroz obnovljenu zgradu proveo prvoborac NOB-a saborski zastupnik Milorad Pupovac”.

Članak potpisao “(h)”, pretpostavljam da se radi o hrvatskom Tanjugu tj. Hini. Draga naša ljevičarska Hina! Postoji li netko u kmetskoj i poltronskoj vlasti u RH da Bobu Kohorstu objasni kako je ono što je on napravio u Srbu ravno tome kao kad bi SAD dodijelile 350.000 dolara Meksiku za spomen-dom vojnicima meksičkog generala Santa Anne koji su 6. ožujka 1836.g. u teksaškom mjestu Alamu pobili skoro sve branitelje među kojima i legende kao što su Davy Crockett i James Bowie.

Od 275 branitelja ostalo je živo svega par ljudi. Savka Dabčević Kučar još se je 1971.g. usudila reći da je Srb mjesto velikosrpstva i zločina nad Hrvatima. Tamo su bila pobijena djeca, čak devetero iz obitelji Ivezić, tamo je svećenik Juraj Gospodnetić bio nabijen na ražanj i živ pečen, tamo se dogodio prvi pravi genocid nad hrvatskim stanovništvom.

Sada Klasić, Jakovina i Markovina imaju “partijski” zadatak izmišljati “ustaške zločine NDH” kako bi po izlizanom receptu opravdali to svirepo ubojstvo brojne djece obitelji Ivezić. Međutim, NDH je nastala tek 10. travnja 1941.g. pa u vrijeme ”ustanka” u Srbu nije još bilo ni traga Jasenovcu i zločinima na koje se pozivaju naši “istoričari”.

Zna li Bob da je 19. rujna 2019.g. Europski Parlament usvojio rezoluciju “Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe” kojom je osudio i izjednačio nacističke i komunističke zločine? Ovu najnoviju vijest Bob nije imao prilike pročitati ni u jednom našem mainstream mediju, ali mi se čini da u Veleposlanstvu SAD-a imaju i neke druge mogućnosti kako doći do tih saznanja.

Naši ljevičari ponašaju se kao da Europski parlament nije donio rezoluciju

Što se tiče naših mainstream ljevičara, oni se ponašaju kao da Europski parlament nije ni donio takovu rezoluciju. Hrvatska je davno izgubila medijski rat s ljevičarima koji prešućuju komunističke i velikosprske zločine, valjda da se ne zamjerimo europskim političkim licemjerima.

Uzmimo samo kao primjer našu “katedralu duha” – HRT. Urednik jedne od gledanijih emisija “Otvoreno” je glavom i bradom Denis Latin. On je, kako je to i red, onako urednički, 27. srpnja čestitao Hrvatekima “Dan pobjede”. Pun ljevičarske senzibilnosti Denis im je zapravo čestitao “dan pljačke i paleži”. Nešto kasnije Denis je malo “ublažio” svoje “progresivne” stavove pa je napisao: “Ne slavim Dan domovinske zahvalnosti, prije svega jer ne priznajem nijednu državu ni vlast. Ali čak da i ne mislim tako, ne mogu slaviti nešto što ne postoji…”

Dobro, Denis ima pravo ne priznavati državu u kojoj živi i javno djeluje. Naravno, ima on po čl. 38. Ustava RH pravo na slobodu misli, govora itd. Ali problem nastaje kad naš Denis vodi političke emisije na HRT-u, državnoj televiziji, a on državu ne priznaje. Ne tako davno napredni i vidoviti Latin, gledajući fotografiju bombardiranja Gaze, izrekao je jednu političko-pastoralnu poruku: “Ponekad mi bude žao što Hitler nije ostvario neke svoje zamisli”. Oho, to ni za koga, pa ni za našu pravobraniteljicu, nije bio govor mržnje.

I tako uglavnom sve sami ljevičari koji se godinama roje na državnoj televiziji za koju smo svi mi dužni svaki mjesec odvajati lovu. Plaćamo plaću Maje Sever, Denisa Latina, Jasmine Popović, Danijele Trbović… Ova zadnja je postala planetarno popularna od kada je, upitana bi li prijavila generala Gotovinu koji je tada bio još u bjekstvu pred Carlom i dragim Ivom, odgovorila da naravno bi te ujedno objasnila što bi napravila s lovom od cinkarenja.

Naša Trba, valjda u znak zahvalnosti za takav stav(ove), danas ima svoju emisiju u elitnom terminu. Gotovinu još nije pozvala kao gosta, a po nekim neprovjerenim glasinama tunu u tanjuru ne želi ni vidjeti. I tako je katedrala duha – HRT, zahvaljujući našim novcima, ali mimo bilo kakvog našeg stvarnog utjecaja na izbor urednika, novinara i emisija, postala čvrsta, monolitna ćelija “bratstva i jedinstva”. Svi je moramo financirati, ali nogomet bilo ligaški bilo reprezentacijski  (kao nedavno Hrvatska-Mađarska) moramo tražiti kod drugih i njima dodatno za to plaćati.

Međutim, ako sirotinja ne plati “harač” od 80 kn to i nije neki problem jer će ti naš HRT putem javnog bilježnika poslati ljubazno rješenje da si ovršen ne za 80 kn nego za približno oko tisuću kuna. To se kod nas naziva pravna država na čelu s ministrom Bošnjakovićem i njegovim genijalnim ovršnim modelima. Svi trebaju biti sretni i zadovoljni da mogu financijski malo izdašnije pripomoći naše javne bilježnike, ovrhovoditelje i, naravno, HRT s Majom, Denisom, Jasminom, Danijelom… i kolonom dokonih ljevičara. Denis nas za uzvrat razveseli s čestitkom za dan “pljačke i paleži”, a Aco Stanković svojim gostima. Isplati se! Kaj ne…?

Vlada planira, u okviru mjera opće štednje, smanjiti roditeljima porodiljsku naknadu ili im skratiti rok za rađanje na 5 mjeseci, pa neka dame biraju. 

Hajmo opet o već famoznoj političkoj korektnosti! Mlada HDZ-ovka iz Rijeke Ivona Milinović malo se zanijela. Srbi, vrbe… i skočiše na zadnje noge borci iz pjesme “po šumama i gorama”. Ivona je tada shvatila da je ovdje “direktna demokracija” te da je vrag odnio šalu pa se malo ispričala. Nešto k’o kad netko ostane malo u drugom stanju. E, sad opet o farizejima i lijevoj dvoličnosti. O dragom Denisu sam već gore pisao.

Međutim, jeste li u bilo kojem dnevnom/tjednom listu u Lijevoj našoj pročitali da se Latin trebao ispričati? Sjetimo se i popularnog i omiljenog Nenada Stazića, doživotnog SDP-ovog zastupnika, koji nas je upozorio da su “njegovi“ 1945.g. bili jako dekoncentrirani” i traljavo odradili svoj posao. Prevedeno – previše je ostalo živih. Ni SDP se nije od toga ogradio tako da nas mora zadiviti SDP-ov fascinantni humanizam. Nigdje u mainstream medijima niste nikada pročitali ni poziv na ispriku, niti njihovu ispriku za izrečeno.

Slažem se stoga sto posto s Ivanom Penavom kad kaže: “Stvorili smo bolesno društvo, dva kilometra od spomenika Blagi Zadri je spomenik Šoškoćaninu…. Tko je osuđen za ubijanje 2.717 Vukovaraca? Tko je osuđen za prekomjerno granatiranje Vukovara uslijed kojeg je izravno stradalo 1.800 civila, građana Vukovara. Tko je osuđen za organizaciju mreže logora na teritoriju Republike Srbije u kojem je bespravno zatočeno više od 6.000 branitelja i civila Vukovara…?”

Naravno, nema na to nikakvog odgovora ni od koga. Ni od vlasti, ni od medijskih ljevičara, ni od pravosuđa s posebnim potrebama. Svi farizeji muče, čkome, šute k’o zaliveni. Ali svako malo, kad netko vikne ZDS, odmah se diže medijska halabuka, prijeti se sankcijama od Slavice Lukić do Branke, Siniše i Visokog prekršajnog suda.

Imam dojam kako se sve čini ne bi li se u žrtvama agresije razvio štokholmski sindrom po kojem se lojalnošću i simpatijom prema svom krvniku stvara čvrst psihološki savez s agresorom. Kao da trebamo razviti vjeru žrtava u dobrotu agresora, dijeljenje istih vrijednosti s njim itd. Je li to doista tako ili se samo pričinja, trebalo bi istražiti. No, to su teme o kojima lijeva medijska falanga šuti. Uporno i dosljedno. Imaju oni svojih “suvremenijih” tema.

Kvaka 22

Recimo Roby Bajruši osjeća kako mora riješiti dilemu: “Jesu li Zagrepčani klicali nacistima koji su 1941. ulazili u Zagreb?”. Naravno, što se tog pitanja tiče, postoji uvijek i ona vrsta svjedoka za koje Zagorci lijepo kažu: ‘ak’ je do svedoka, krava je naša!”. Vjeko Afrić, zacementirani Jugoslaven, povjesničar Ivo Goldstein, Mahmud Konjhodžić, Klasić, Jakovina i Markovina, razglabajući na dvije stranice teksta kako bi odgovorili negativno na Bajrušijevo retoričko pitanje, nisu bili ni potrebni.

Tu su “svjedoci” Vatroslav Mimica, sverežimski režiser i slikar Jozo Kljaković… No, tu se javlja i tzv. kvaka 22! Postoji, naime, fotografija na kojoj se jasno i “glasno” vidi oduševljena gomila koja sa smjehom i veseljem dočekuje naciste. A znamo da slika govori tisuću riječi. E, sad zašto je tome tako? Isključivo zbog dvadeset godina vladavine naše “braće” po Igoru Mandiću i splitskim orjunašima. Čak su se i nacisti dočekivali kao “oslobodioci” od “braće”?.

E, to onda treba povezati i s izlaganjem Franje Tuđmana na Prvom općem saboru HDZ-a u veljači 1990.g. kad je rekao kao NDH “nije bila samo fašistička tvorevina već i izraz stoljetnih težnji hrvatskog naroda za samostalnom državom”. Kad smo napokon dobili krvavi Domovinski rat te 5. kolovoza 1995.g. udovoljili “težnji hrvatskog naroda za samostalnom državom”, pojaviše se, k’o žuti mravi, profe povijesti s hrvatskih filozofskih fakulteta Goldstein, Klasić, Jakovina, Markovina, Perica i dr. usko povezani s jugonostalgičarima iz dnevnih listova.

Ali kako nitko nije idealan, Jutarnjem se dogodila pogreška te su objavili fotografiju iz koje je čak i jugo-slijepcima jasno što se to zaista događalo 1941.g. u “slobodarskom” Zagrebu. Stoga molim Jutarnji da ubuduće, kod programski naručenih tekstova, idu bez slika. Mogu samo crteži Joze Kljakovića, Ede Murtića i autentična sjećanja Kreše Beljaka.

Prebirem po genijalnoj knjizi mog prijatelja Vlade Šimenca. Na strani 18 OESS izvještava  o napretku Hrvatske u ispunjenju međunarodnih obaveza. Naslov: “Prespor povratak Srba”. Valjda se misli u odnosu na brzinu kojom su pobjegli…!

Malo duhovitosti s fejsa i s drugih strana: Bojan Glavašević je na N1 ubijene i zaklane u Vukovaru nazvao “odsutnima”. Onda mu je i otac valjda samo odsutan!

Željka Gadže dijeli komplimente muškarcima:”Muškarci su kao enciklopedije: debeli, dosadni i misle da sve znaju!!!”

Jasmin Novak oglašava prodaju padobrana: “Prodajem padobran jednom korišten, nikada otvaran. Malo krvav…”

Miro Banović je malo zabrinut pa piše:”Pupovca su gađali C vitaminom. Sad on nas gađa CCCC vitaminom…”

“UN Greta je u pubertetu, a klima u klimakteriju. Ne zna se tko više divlja”, javlja na fejsu Zdravko Sertić.

Zvonimir Hodak/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Od denunciranja muslimanskih nacionalista do radikalnoga islamista

Objavljeno

na

Objavio

Tako je govorio i radio Seid Smajkić, donedavni mostarski muftija i hercegovački imam

Islamska zajednica u BiH svakako je jedan od ključnih čimbenika bošnjačke politike u ovoj državi. A jedan od angažiranijih i utjecajnih članova te zajednice donedavni je glavni imam za Hercegovinu i mostarski muftija Seid Smajkić. Na sebe je zadnjih godina skretao pozornost žestokim nastupima.

Zanimljiv je, međutim, njegov politički razvoj, od suradnika Udbe do radikalnoga islamista, što možda i nije neki specifikum, s obzirom na to da bi se takvom razvojnom putu mogao naći odgovarajući ekvivalent i u našoj zemlji.

Pouzdani saradnik

Dakle priča ide ovako. U prijedlogu Službe državne bezbjednosti iz Mostara iz 1980. za angažiranje suradnika Seida Smajkića, sina Derviša i majke Emine, rođenoga 1947. u Svinjarini, Općina Mostar, teologa sa završenim fakultetom u Kairu, stoji kako je Smajkić u protekle četiri godine SDB-u pružio niz korisnih obavještenja o nekim „bezbjednosno interesantnim licima“ koja neprijateljski djeluju s pozicije muslimanskoga nacionalizma i kleronacionalizma pa je 1978. registriran kao operativna veza pod pseudonimom ADI.

Do tada je, stoji u ovom dokumentu, informirao Službu o neprijateljskoj djelatnosti s navedenih pozicija Ibrahima Riđanovića, bivšega predsjednika Odbora IZ u Sarajevu, Alije Honde, otpravnika vlakova u Konjicu, Nijaza Šukrića, zaposlenika u Gazi Husrefbegovoj biblioteci, Asima Smajića, imama u Ljubuškom, Ameda Mehmedovića, imama iz Trebinja te Hilme Neimarlije, glavnoga urednika „Preporoda“ i asistenta na Islamskom teološkom fakultetu u Sarajevu.

Pored toga, dao je podatke o sukobima između Islamske bratske zajednice Muslimana iz Jugoslavije, s jedne, i Udruženja Bošnjaka i Odbora IZ Gazi Husrefbeg, s druge strane, u Torontu, gdje je Smajkić zasjedao 1979. godine kao imam za Sjevernu Ameriku.

Smajkićeva metamorfoza

Govoreći na skupu muslimana u Berlinu u vrijeme žestoke srpske agresije na Sarajevo i na BiH, u travnju 1992. godine Smajkić naglašava kako dolazi Sied Smajkiciz mjesta koja su tijekom stoljeća čuvala islamski imperiju od dušmana i kako s moralnim pravom očekuje bratski zagrljaj muslimanskoga naroda.

Muslimani su suočeni, govorio je, sa Srbima kao otvorenim neprijateljima, s prikrivenim neprijateljima, misleći na Hrvate, te s međunarodnom zavjerom protiv islama i muslimana. Založio se za oslonac na vlastite snage, ali i na braću muslimane cijeloga svijeta.

Bosna je, kaže dalje, poput Afganistana i Palestine čimbenik povezivanja i zbijanje redova muslimana cijeloga svijeta, a da je to tako, pokazuje veliki odziv boraca mudžahedina u pomaganju i obrani braće u BiH. Naši neprijatelji, kaže još, znaju da je islam savršena vjera i da će postati vjera čitavoga čovječanstva.

Bosna sa svojim središtima u Sarajevu, Mostaru i u drugim krajevima, koji su nosioci islamske vjere i kulture, ima pretpostavke da Europi ponude islam. Na kraju je zahvalio turskom narodu, koji suosjeća s nesrećom u BiH, na nesebičnoj pomoći.

U svojim kasnijim izjavama Smajkić je pun hvale za Aliju Izetbegovića, koji je „zaslužan ua opstanak islama u Europi“. Kao mostarski muftija Smajkić je zapažen i po izravnim prijetnjama Hrvatima i drugim nemuslimanima kad kaže: „Mostar je bošnjački grad i svi koji misle i rade drukčije, imat će s nama problema“.

Svjedočenje američkoga časnika

HV Abih

Presudu Haaškoga suda protiv hrvatskih vojnih zapovjednika bošnjačka politika tumači kao presudu ideji Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Neosnovano, jer nije se sudilo političkim idejama već eventualnim zločinima.

U tim interpretacijama ratnih zbivanja i hrvatsko-muslimanskih sukoba samo su Hrvati isključivi krivci i samo su oni činili zločine, dok se oni počinjeni nad Hrvatima uglavnom prešućuju, a na sudovima ne procesuiraju, ili se za neke zločine, kao ovih dana za onaj u Uzdolju, izriču uvrjedljivo male kazne. Pomoć Hrvatske u obrani BiH također bošnjački političari zanemaruju, iako su neposredno uoči i nakon Daytonskog sporazuma bili puni zahvalnosti.

A, evo, što o tom vremenu i događajima u razgovoru s odvjetničkim timom Slobodana Praljka kaže Richard Herrick, kao nepristrani promatrač, koji na Haaškom sudu nije prihvaćen kao svjedok jer bi, valjda, poremetio unaprijed stvorenu koncepciju i napisanu presudu. Herrick je časnik SAD-a, bio je vojni ataše u Beogradu i u Zagrebu te vojni promatrač zadužen za događaje u Hrvatskoj i u BiH tih ratnih godina od 1992. do 1995.

Za samoga će Praljka kazati kako je bio korektan i ugledan sugovornik koji pred njim nije ništa krio, čak ni planove vojnih operacija. Hrvatsko vijeće obane počelo se, svjedoči dalje Herrick, pripremati za sukob sa Srbima prije negoli je Teritorijalna obrana to učinila i prije negoli je Armija BiH uopće postojala. HVO i Teritorijalna obrana su, izvan svake sumnje, bili saveznici, a kasnije 1992. javljaju se napetosti između tih dviju skupina. Događaju se incidenti, manji i veći, značajniji i manje značajni.

U proljeće 1993. postaje jasno kako je vizija Izetbegovića stvaranje muslimanske države. Dotadašnji saveznici postali su zaraćene strane. Broj trupa HV-a u BiH bio je, svjedoči Herrick, znatno manji od procjena međunarodnih organizacija, a njihova je nazočnost bila u funkciji obrane vlastitoga teritorija. Izbjeglice i ranjenici su bez diskriminacije zbrinjavani u Hrvatskoj, Hrvatska je dopuštala prolaz oružja iz trećih zemlja namijenjenoga Armiji BiH.

Sukob u BiH bio je, tvrdi ovaj američki časnik, dobra prilika za muslimanske fundamentaliste da si otvori put u Europu. Mudžahedini su bili značajna vojna snaga na strani Armije BiH i bili su isključivo angažirani u borbama protiv Hrvata, ne i u borbama protiv Srba. Alija Izetbegović ih izravno je pozvao i prolazili su isključivo kroz Republiku Hrvatsku. Njihov je broj do 1994. narastao na nekoliko tisuća, uz regrutiranje velikoga broja lokalnih ljudi.

Lajbek je opet raskopčan

Iz onoga što govore vjerski i politički vođe pa i iz očitovanja stranih diplomata vidljivo je nekoliko strateških točaka bošnjačke politike, bez obzira na to koliko su one realne. To su: povezivanje s cijelim muslimanskim svijetom, izgradnja ekskluzivne muslimanske države na cijelom teritoriju ili na polovici teritorija, oslonac na Tursku, obnova Otomanskoga Carstva, prodor prema Europi.

Treba i ovdje podsjetiti kako je Izetbegović stariji Bosnu, koji je u svojoj famoznoj Islamskoj deklaraciji iz 1970. zapisao kako su svete knjige iznad zakona te kako „nema koegzistencije između islama i neislamskog društva“, Bosnu ostavio u amanet Redžepu Erdoganu.

Nedavna Deklaracija Stranke demokratske akcije (a može joj se slobodno dodati i pridjev islamska) jednoglasno usvojena na kongresu ove stranke, koja je samo uvijenija forma Smajkićevih stavova, svojom je radikalnošću izazvala stanovito uzbuđenje među svim akterima bih-scene. U toj deklaraciji potaknutoj, između ostaloga, i posljednjim popisom pučanstva po kojemu broj Bošnjaka muslimana prelazi 50 posto, traži se ukidanje entiteta, formiranje pet regija, jedan predsjednik, jačanje bosanskoga identiteta kao put stvaranja nove nacije, građanska republika… Takvi su stavovi, očekivano, nagnali Milorada Dodika na novu prijetnju secesijom, a Hrvate na (sramežljivo) oživljavanje ideje o hrvatskoj republici. Lajbek je opet raskopčan, što bi rekao Vladko Maček.

Laž o građanskoj državi otkriva se u samoj Deklaraciji, čim se za grad Mostar, u kojemu su Hrvati većina predlaže jednak broj izbornih jedinica s hrvatskom, odnosno bošnjačkom većinom, bez obzira na broj stanovnika, kako bi se onemogućilo preglasavanje. Za državu građanski, a za grad nacionalni princip!

Josip Jović
Hrvatski tjednik

 

SDA galopira Miloševićevim stazama ‘Gazimestanske revolucije’

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari