Pratite nas

Kolumne

HODAK: Oni koji slave 8. svibnja 1945. ni slučajno ne žele slaviti 5. kolovoza 1995.

Objavljeno

na

Bojim se da sam ovako “okorjel” došao u progresivnu fazu “drugarske” samokritike. Naime, otkrio sam da me pomalo boli ona stvar za vječnu trakavicu o zlim ustašama i dobrim i svima dragim i obljubljenim partizanima koji su nas tako efektno “oslobodili”, kompjuterskom preciznošću.

Taktiku i strategiju “oslobađanja” kao da je osmislio sam Steve Jobs, suosnivač i dizajner tvrtke Apple Inc. Čim su se Švabe i ustaše povukle u “svoj kazneni prostor” naši su herojski počeli oslobađati prostore na kojima nije bilo “nigdje nikoga”. I to je “oslobađanje” tako išlo sve do Bleiburga i natrag. Sve do Sremske Mitrovice. I sad se desničarski kolumnistički krkani i lijeve “Majke Tereze” po općinama, gradovima i županijama spore i bore tko je koga…

Ja se pak povlačim u sebe iako znam da me oni upravo tamo i čekaju! Od sada pišem o onome što našeg radnog čovjeka, bolje rečeno trudbenika doista zanima. Bio on u RH ili Irskoj. Recimo, o spitzenkandidatima bilo iz redova pučana, bilo socijalista u EU. To je tako krasna i korisna tema naročito za Hrvateke.

Postoji Svjetsko prvenstvo u šišanju ovaca u francuskom gradiću Le Doratu. Nedostatak prvenstva je bolna činjenica da su od 323 sudionika samo dvije žene, a naša braniteljica za ravnopravnost spolova spava. Znam da vas je ova moderna tema jako zainteresirala, ali upravo sam se nečeg sjetio pa ću se kasnije vratiti na ovu atraktivnu priču.

“Ceo svet”, naime, zna za crnu NDH i sve njene strahote. Nema ni oskudno obrazovanog antife koji ne zna osnovne postulate te “hrvatske tragedije”. Naročito to zna te istinoljubivo ističe 6. lička medijsko-partizanska falanga. Biti Srbin ili Židov u endehaziji značilo je smo jedno: sigurnu smrt. Sami znate koliko su puta o “životu” u NDH pisali Branimir Pofuk, Gera Gerovac, Roby Bajruši, don Ante Tomić, trodimenzionalni Miljenko Jergović, stari splitski prvoborac Jurica Pavičić, Boris Vlašić, Boris Dežulović, Žonja. Da se ne trudite tražiti njihove članke, reći ću vam – nijednom.

Tuđman je u Lisinskom u svom povijesnom govoru, između ostalog, rekao i to: “Između ostalog, NDH je bila izraz želje Hrvata za svojom državom…”. Koje li hereze od strane najmlađeg Titovog generala. Sad se otkrilo da su 28 generala u vojsci NDH bili Židovi. Neno Stazić ni danas to ne vjeruje. Zatim, 13 generala su bili Srbi.

Kako su to lijepo znali reći u JNA “pazi sad ovo”: nogometna “repka” NDH igrala je 1942. godine u Stuttgartu “tekmu” s Njemačkom, a kapetan hrvatske vrste bio je Srbin Mirko Kokotović. Bilo je to one iste četrdeset i druge godine kad su prema “velikom” patrijarhu Irineju katolički svećenici u Jasenovcu poklali već milijun Srba. Tko je ikada napisao da je NDH za vrijeme trajanja Drugog svjetskog rata imala svoj  konzulat u Beogradu ili da je kroz isti taj rat Židovska općina u Zagrebu djelovala i radila u skladu sa zakonima NDH.

Neka mi netko od drugova dade dokaz u kojoj je to državi i gradu pod Hitlerovom čizmom Židovska općina funkcionirala kroz ratne godine, u vrijeme kad se Židove ubijalo kako bi to rekao Krleža “masovno kao u Galiciji”. Naravno, crne vrane će sada odmah graknuti. Međutim, oni koji slave 8. svibnja 1945. ni slučajno ne žele slaviti i 5. kolovoza 1995. godine.

Što, na primjer, slavi sutkinja Renata Višošević iz Čakovca? Ista je nedavno osudila oca troje djece na 30 dana zatvora zbog hrvatskog grba s početnim bijelim poljem. Kad kažem nedavno to znači da se ovaj pravosudni eksces nije dogodio u Jugi nego u “slobodnoj” RH. Naša je Renata u obrazloženju presude takav grb nazvala “ustaškim” i “zabranjenim simbolom”, a natpis “Bog i Hrvati” pozdravom kojim se remeti javni red i mir.

Kad je u Jugi Vice Vukov svojedobno istim pozdravom “remetio javni red i mir” nije se desetak godina mogao vratiti iz “inostranstva”. E, da je onda dopao u ruke našoj Renati. Ne zna Renata da taj “ustaški” i “zabranjeni” simbol iz dana iz dana tisuće i tisuće turista iz Japana, Južne Koreje, Tajlanda, Filipina…gleda i slika na Markovom trgu, i to na njegovom krovu.

Heraldičar Zvonimir Gerber tvrdi da Hrvati koriste  grb s prvim bijelim poljem od 1495. godine. Društvenim mrežama “pluta” fotografija na kojoj Josip Broz zvani Tito stoji ispod “grba Narodne Republike Hrvatske” koji, osim crvene zvijezde petokrake, sadrži i šahovnicu s prvim bijelim poljem. Godine 1990., pod zastavom s prvim bijelim poljem, proglašena je i RH!

Sutkinja Renata Višošević budi optimizam i vraća vjeru u naše pravosuđe. Naime, bio sam uvjeren da je “pravosuđe s posebnim potrebama” dodirnulo dno. Sad vidimo da ima još poprilično prostora do samog dna. Dokaz za to je i nesporna činjenica je i izdanje Ustava Socijalističke Republike Hrvatske iz 1974. godine, objavljeno na pet svjetskih jezika, a u njemu su opisani i slikovito prikazani grbovi svih republika bivše Juge, pa tako i Hrvatske.

Naravno, pogodili ste! Grb SRH ima prvo bijelo polje. Okrivljenik u Vidoševićkinom predmetu je u stvari nosio kapu na kojoj je bio grb s prvim bijelim poljem. Sutkinja je tu kapu inventivno nazvala beretkom s “ustaškim obilježjem”. Kad malo razmislim stvarno je zadnji čas za Mislava Kolakušića…

Na fejsu “Muralist” objavljuje dražesni i inspirativni detalj s koncerta Mile Kekina i Hladnog piva u Murskom Središću. Lik, antifa u majici plavo, bijelo, crvenoj s crvenom zvijezdom na bijelom polju.

Znači majica sklepana od zastave agresorske SFRJ je dopuštena, ali hrvatski grb s prvim bijelim poljem nije! Događaji su se dogodili u istoj županiji i u istoj državi. E, da smo bar mi pobijedili u Domovinskom ratu…ne bi Lijepom našom bauljali ni Mile Kekin, ni Frljić, ni Zoran Erceg, ni neki drugi koji ne mogu prežaliti Jugu… A možda bi u Bolu i Murskoj Soboti pjevao čak i Thompson.

Morat ćemo pričekati neku novu agresiju pa možda nam se onda posreći da i mi jednom pobijedimo i dočekamo proljeće u Europi. To je uspjelo čak i Dinamu. A mi se iseljavamo. Čak predsjednica i premijer traže bolji posao vani…

Znate li koja je razlika između antifašizma i krave? U tome što kravu ne možete musti 75 godina.

Ivica Dačić: “Srbija se raduje i dosta očekuje od predsjedavanja Hrvatske EU-om”. I u pravu je naš Ivica zvani mali Sloba. Još od onih hibridnih vremena naš Jace koja je protekom vremena doživjela određenu zasluženu kaznu jer se je nitko više ne sjeća osim Žonje i novinarčića kojima je zajednički znak slavljenje 8. maja 1945. godine. Otkud sada odjednom naša Jadranka?

Možda će se netko sjetiti zlatnih vremena koja su počela sa Sanaderom, a završila s Ivom Josipovićem i reprintom predratnog “Zenita” koji mu je poklonio Boris Tadić. Naime, on nije našem dragom Ivi Josipoviću htio u lice skresati da su Hrvati mješanci između majmuna i papige nego mu je poklonio “Zenit” u kome to “lepo” piše.

A Jaca se mnogo fino zahvalila komšijama poklonivši im “pravne stečevine” EU vrijedne 8 milijuna maraka. Kao što je više puta naglasila naša diplomatska heroina Marija Pejčinović, naš prvi i vitalni zadatak je da Srbija i BiH uđu u EU. Da onda bilateralno riješimo pitanje ratne štete za onih milijun Srba koje su hrvatski svećenici poklali u Jasenovcu.

Naravno, na tu pastoralnu i krajnje obećavajuću poruku “velikog” patrijarha iz RH nitko nije ni zarežao. Kao to je SPC pa je bolje ne ljutiti manjine. Politički hlebinci! Najtvrđa i najutjecajnija utvrda srpskog hegemonizma upravo je SPC.

Slučaj Alojzija Stepinca i sprječavanje njegove beatifikacije zadnji je dokaz tome. I nemojte sumnjati ni trenutka. Dačić, bez obzira na to što mu se to inače rijetko događa, ovaj put govori istinu. Kad se jednom guske odgegaju u maglu onda to s vremenom postaje uvjetni refleks. Čim im se ukaže prilika one “uhvate maglu” i onda čekaj novih sto godina dok se ne otrijezne.

Bolje je “Sto godina samoće” od Gabriela Garcie Marqueza nego nova “giljotina” iz koje se cereka “radost” malog Slobe. Koliko puta sam napisao da su u diplomatskim salonima Europe Srbi za koplje iznad nas. Sjetite se samo Mačekova HSS i poklika “Vjera u Boga i seljačka sloga”, tamburica i što nakon toga…odoše guske u maglu.

Sjetite se jedine prave bitke u Drugom svjetskom ratu na “ovim prostorima”, bitke na Sutjesci. Tko je u njoj imao daleko najviše žrtava? Hrvati. I to jer su se borili za Jugoslaviju, a za nagradu su poslije ostali bez Neuma, Subotice, Boke Kotorske, Srijema…

Kad su “matici zemlji” tj. Jugi bili vraćeni svi krajevi koje je Trumbić poklonio Italiji, Hrvatska je ipak ostala manja nego što je bila u Banovini Hrvatskoj. I kaže agent EU-a za RH Tomislav Krasnec: “Zelena agenda. O putu zemalja zapadnog Balkana u EU odlučivat će se na summitu u Zagrebu, u proljeće iduće godine”. Krasno od Krasneca. O “putu” zemalja zapadnog Balkana u EU, srećom će se ipak još uvijek odlučivati u Berlinu i Parizu, a ne u Zagrebu. Jer kad bi se o tome odlučivalo na summitu u Zagrebu Hrvati bi opet jednom popušili. Kao i inače u povijesti. Stoti put bi povijest opet postala farsa. Kad malo razmislim zadnji čas je za KGK, Kolakušića i Škoru.

Opet se ponavljam, ali mi se čini dobro citirati Mark Twaina: “Katkad se pitam vode li ovaj svijet vrlo pametni ljudi koji nas zezaju ili hrpa kretena koji misle ozbiljno”. 

HHO je opet razgolićen. Čičku nisu ovaj put pale samo hlače. Sada je “car” potpuno gol. Drveni demokrat najprije je pokušao “nagovoriti” Karolinu Vidović-Krišto na ostavku. Igora Peternela nije nagovarao nego ga je iz “statutarnih” razloga izbacio. Izgleda da Zvonac i dalje sluša one progresivce koji su mu savjetovali da iz HHO-a izbaci Vjekoslava Magaša što će koštati HHO približno četiri milijuna kuna.

Iste one koji su nakon Oluje napisali “knjigu dokaza” o našim zločinima za vrijeme i nakon Oluje i s Čedom Prodanovićem, Žarkom Puhovskim i sličnim likovima odnijeli je na Haaški sud. Knjiga je glamurozno, s dokazima, završila u smeću samog Suda. Sud je ocijenio da se radi o iskonstruiranim zlobnim ljevičarskim pokušajima da se rat dobije barem u Haagu kad to već Gotovina i branitelji nisu dozvolili na terenu.

I onda dolazi socrealistički rasplet koji je moguć jedino i samo u zemlji Hrvatskoj. Svi ti profesionalni i birani svjedoci od Mesića, Puhovskog, Čička i da ih ne nabrajam sve, postaju predsjednici države, cijenjeni politički komentatori, analitičari tobožnje i sveopće ustašizacije Lijepe naše.

Razni Dežulovići, Tomići, Gerovci, Pofuci, Vlašići, Mandići na dnevnoj bazi sikću na hrvatsku državu. Naravno, ne protiv Vade i vladajuće oligarhije nego protiv države. Ako ste slučajno pomislili da se o ovoj državi ne može pisati s više cinizma, pljuvanja i hračkanja od recimo toga kako to rade Ante Tomić, Vedrana Rudan, Goran Gerovac…varate se.

Evo, kako jedan “etablirani” novinar, čak i pisac Boris Dežulović definira RH: “Nezavisna Republika Hrvatska da ima malo integriteta i samopoštovanja, da je dakle riječ o ozbiljnoj državi, a ne maloj, pizdunskoj zajednici općina točno po mjeri svojih malih, pizdunskih ustaša…”.

Iz toga zaudara skoro trideset godina frustracije, mržnje, čireva na želudcu samo zato što smo napokon uzeli batinu u ruke i opalili nogom u tur njegovu treću ili četvrtu “Armiju u Evropi”. Ali niste nikada pročitali i nećete pročitati da je netko od gore navedenih ikada odbio “pizdunske ustaške kune”.

Formula je već dobila pravo građanstva: svatko tko u Hrvatskoj malo glasnije kaže da je Hrvat, a ne Jugoslaven, zapravo je prikriveni ustaša. A lijek je već izmišljen. Izmislila ga je zemlja koja ima najviše Nobela na kugli zemaljskoj – Izrael.

Kad njihovi Dežulovići, Tomići, Rudanice itd., nakon posjeta Beogradu, dođu na granicu Izraela, onda im se sa smiješkom na usnama i krajnje ljubezno “saopšti” da više nisu državljani Izraela! Mislite li da je Izrael slučajno dobio preko 160 Nobela, a Arapi jednog, i to Arafat onog za mir?!

Lijepo je to napisao Alen Greenspan: “Ako ste razumjeli što sam kazao, tada se nisam dosta jasno izrazio”.

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

HODAK: Kako to da Talijane nitko ne smatra fašistima, a nemaju Dan antifašizma?

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

O uhljebima, Hrvatskoj korisnima i beskorisnima

Objavljeno

na

Objavio

Ah, ti uhljebi, najveće zlo Hrvatske! Kad ih ne bi bilo, poduzetnici bi lakše disali, mladi ne bi odlazili u inozemstvo, umirovljenici bi imali veće mirovine, a djeca novije i funkcionalnije vrtiće i škole… No, ne daju uhljebi…

Uhljebljeni su posvuda, po državnim službama, u lokalnoj upravi, u javnim poduzećima, u privatnim tvrtkama poslovima povezanima s državom,… sve to zahvaljujući političkim moćnicima kojima prsten ljube. Pa bez po’ muke zauzimaju radna mjesta za koja nisu kvalificirani. Ili jednostavno ne rade ništa, a dobivaju plaću.

„HDZ = SDP“?

Ako je suditi po medijskim napisima, uhljebi stanuju uglavnom, ako ne i isključivo, u HDZ-u. Tamo im je meka. Čim ljevica dođe na vlast, misteriozno nestanu, izuzme li se razotkrivanje ponekog trofejnog uhljeba zaostalog od HDZ-ove vlasti. Uglavnom, put – od „neki HDZ-ovci su uhljebi“ i „samo HDZ-ovci su uhljebi“ do „svi su HDZ-ovci uhljebi“ – u glavama primatelja takva sadržaja ne bude dug. Na istom valu, kad HDZ-ovci tuku žene, emitira se epska medijska saga. Učini li, pak, to koji SDP-ovac, izostane i pilot-epizoda. Makar, ne bi li, prema onoj da nije vijest kad pas ugrize čovjeka, nego kad čovjek ugrize psa, bilo primjerenije uzusima zanata izvijestiti o nepodopštini u neočekivanom, SDP-ovom, nego očekivanom, HDZ-ovom okruženju? Bi, ali ta se kockica ne bi uklopila u slagalicu percepcije o bahatom, rasipnom, dekadentnom HDZ-u, te urednom, savjesnom i progresivnom SDP-u.

No, kako to da glava nasađena na tjelesinu ispunjenu uhljebima ipak postiže kakve-takve, katkad i dojmljive rezultate? To veće, usporede li se s onima glave u čijem tijelu uhljeba jedva da se u tragovima nazire. Naime, usred HDZ-a, tog legla uhljeba, izrasla je većina ratnih generala koji su ostvarili veličanstvenu ratnu pobjedu. HDZ-ovi uhljebi u sferi vanjskih poslova ostvarili su sve zacrtane strateške ciljeve – od međunarodnog priznanja, preko prijema u NATO savez i završetka pregovora s EU, sve do zapaženog pozicioniranja u europskim institucijama i povučenih pozamašnih milijarda iz te – kako ju sad neki nazivaju – mrtve Europe. Među viđenijim HDZ-ovim uhljebima svakako su nogometni dužnosnici na čelu i u tijelu organizacije čiji je finalni proizvod krajem devedesetih bio treći na svijetu, da bi se prije dvije godine popeo i stubu više, kao samo još jedan izraz kontinuiteta velebnih uspjeha od Tuđmanova do Plenkovićeva vremena. Nije u tomu iznimka ni postignuće današnjih generala, HDZ-ovih epidemiologa, koji su u svakom mjerljivom pogledu Hrvatsku svrstali u sâm svjetski vrh glede borbe protiv globalne pošasti. Onako kako su devedesetih generali, oslobodivši privremeno zauzete krajeve, povezali Hrvatsku, a što je bio preduvjet njezinog političkog i gospodarskog opstanka, tako su i epidemiolozi i infektolozi, besprijekorno obavivši posao, stvorili uvjete za brži gospodarski oporavak u odnosu na konkurenciju, nadasve u ključnoj turističkoj branši. Pa odakle svi ti uspjesi kraj tolikih uhljeba?

Kako to da se SDP, koji kronično kuburi s pomanjkanjem uhljeba, za svojih mandata ne može pohvaliti rezultatima usporedivog ranga?

Možda zato što je u ovim pitanjima nerijetko gurao kola u suprotnom smjeru – ka provaliji?

Obezglavljivao je nogomet pod firmom isušivanja močvare ne libeći se pritom instrumentalizirati pravosuđe i ulične huligane. Štitio je ubojice u službi komunističkog totalitarizma inateći se središtu Unije, poradi čega je odgođeno korištenje EU fondova i produljena recesija. Udarajući kontru hrvatskom vodstvu u borbi protiv virusa, predsjednik Milanović je otvoreno koketirao sa švedskim modelom, čiji sve manje blistavi rezultati iz dana u dan izlaze na vidjelo, dočim je posve pogubljeni Davor Bernardić čak i osobnim primjerom opstruirao suzbijanje širenja zaraze, dijeleći ženama ruže i poljupce dok se bolest u Hrvatskoj gnijezdila već desetak dana. S obzirom da se nisu ustručavali proslavljene ratne generale u naponu moći slati u mirovinu, razložno je zapitati se – prijeti li u slučaju SDP-ove pobjede sličan scenarij i vodećim epidemiolozima i infektolozima?
Toliki bezdan između dviju vodećih stranaka doista može premostiti tek more lažnih slika, spinova i percepcija o poštenom SDP-u i korumpiranom HDZ-u.

No, usudi li se tko pitati je li te i takve, koji na taj način stvaraju umjetnu ravnotežu između HDZ-a i SDP-a, briga za dobro Hrvatske? Ha, vjerojatno jest, barem koliko i one koji ih žele posvema izjednačiti, na ništa manje fantomskim opsjenama gradeći dijaboličnu formulu „HDZ = SDP“!

Lojalnost na udaru ocvalih anarhista

Danas se kao svojevrsna simbolička razdjelnica na hrvatskoj političkoj pozornici nametnuo odnos prema 30. svibnju kao Danu državnosti. S jedne strane stoje oni koji dostojno obilježavaju taj prijelomni dan moderne hrvatske povijesti kad je hrvatski narod uzeo u ruke sudbinu i sreću, a s druge oni koji, ili ne znaju što bi o njemu mislili, ili ga drže nečijim „privatlukom“, danom podjela – i to je to! Na združenom udaru SDP-a i saveznika, svih onih koje 30. svibnja kao Dan državnosti zbunjuje, zadnjih se tjedana našao predsjednik raspuštenog saziva Sabora za čijeg je mandata tom velikom danu vraćen značaj kakav zaslužuje, Gordan Jandroković.
Njega drže pokaznim primjerom uhljeba više kategorije, koji se vazda nekako dokopaju visokih državnih dužnosti, a da to ničim nisu zaslužili. Iako je, za razliku od, primjerice, Zorana Milanovića, koji se uspinjao po načelu negativne selekcije – naime, tek nakon što je propao u matičnoj mu disciplini, diplomaciji, kvalificirao se za najviše državne dužnosti (u kojima je diplomacija sve samo ne nevažna) – Jandroković postupno politički napredovao od lokalne razine prema državnoj, iskazujući sve to vrijeme, kao i ogromna većina savjesnih članova stranke, lojalnost njezinu vodstvu.

Napokon, odanost i poštivanje hijerarhije temelji su na kojima počiva unutarnja povezanost i djelovanje bilo kakve organizirane strukture, bila riječ o državi, tvrtki, stranki,… sve do obitelji. No, Jandrokovićevi kritičari ne vide odanost kao vrlinu. U njihovu vrijednosnom sklopu ona je zastarjela i prevladana kategorija pa ju krste izrazima poput poslušništva i podaništva, baš poput anarhističkih pokreta zaokupljenih misijom razaranja stupova društva još od druge polovice prošloga stoljeća. A kao alternativu nude neposluh i vjernog mu pratitelja, nered. Novost je tek što u zadnje vrijeme takvi pogledi, do jučer karakteristični za krajnju ljevicu, nalaze sve više pobornika i na naizgled suprotnom polu političkog spektra, onome koji se predstavlja desnim, konzervativnim, pa čak i demokršćanskim.

Kako bi ga uvukli u blato, Jandrokovićevi kritičari se ne srame iskazati elementarno nepoznavanje političkog sustava parlamentarne demokracije, u čijoj srži leži praktično i pragmatično načelo prijenosa izbornog legitimiteta. Pa ga prozivaju da je postao predsjednikom Sabora sa svega 808 osvojenih glasova, što je čista laž. Naime, Jandroković je na tu visoku dužnost izabran s još manje glasova, njih 76, ili možda tek kojim više, prema proceduri i zakonu izabranih saborskih zastupnika, čiji svaki pojedini glas vrijedi jednako, neovisno o broju dobivenih preferencijalnih glasova na izborima. Tih 808 Jandrokovićevih glasova odnosi se upravo na broj preferencijalnih glasova koje je dobio u neprirodnom nadmetanju s članom iste momčadi, eksponiranijim kolegom bliskih mu političkih uvjerenja, Andrejom Plenkovićem.

Spočitavati mu zato mali broj glasova, slijedno tome ga i diskvalificirati za državne dužnosti, jednako je apsurdno kao kad bi se Domagoju Vidi odricalo moralno pravo da bude stup obrane vatrenih zato što je u anketi navijača dobio znatno manje glasova od Luke Modrića. Da Jandroković ipak ne figurira kao politički fikus, pokazao je rezultatom na izborima održanim ni godinu dana ranije, kada je dobio skoro deset puta više preferencijalnih glasova od kolege s iste liste, Zlatka Hasanbegovića, u nekim demokršćanskim krugovima vrlo cijenjenog političara.

Kad savršeni uhljebi dijele etikete

No, kad su argumenti tanki ili ništavni, k tome i kao pincetom izvađeni iz šireg konteksta, onda valja poći korak dalje pa posegnuti za žešćom i učinkovitijom „argumentacijom“ – ad hominem iliti đonom na osobu. Ali ne tako da ju se obilježi jednokratnom metaforom povezanom s određenim nepriličnim činom, nego da joj se za vazda prilijepi posprdna etiketa kako bi ju se trajno omalovažilo, u konačnici i dehumaniziralo. U tomu će upućeniji prepoznati tipičnu psihološku polugu društvenog odbacivanja koju su koristili komunisti, u prvo vrijeme kako bi opravdavali pogubljenja, a potom i izbacivanje iz partije, dok ju danas ne manje strasno provode istinski baštinici njihova duha.

Takvu su vidu zlostavljanja, zanimljivo, izloženi samo vodeći ljudi HDZ-a, jedine stranke s itekako opipljivim rezultatima za Hrvatsku. Pa jedan bude „ćato“ uhljebljen u Bruxellesu i od Bruxellesa, drugi „njonjo“ uhljebljen u Saboru, a treća je bila „plavuša“ uhljebljena u NATO-u. Plavuše su se složna braća zajedničkim snagama već riješili, a dvojac im još uvijek smeta. Čitav im rezon počiva na čudnovatoj zamisli kako su, eto, samo u politici, toj možda i najsloženijoj grani ljudskoga djelovanja, radno iskustvo i razvijena mreža kontakata s utjecajnim ljudima teret, a ne prednost. Drugdje bi, radilo se o pečenju odojka, popravku auta, pravljenju frizure, čemu god ni izbliza tako složenome kao tkanje politike, takvo što nesumnjivo vidjeli kao prednost a ne teret. Kad biste ih pitali zašto, gledali bi vas k’o budalu. Pa kad već posvuda traže licemjerje, evo im ga u zrcalu!

Toj su izvrnutoj logici izrazito podložne osobe koje se ne mogu pohvaliti konkretnim djelima, niti bilo čime što bi ih izdiglo iz prosječnosti ambijenta u kojem životare, makar to činili i punim plućima, pa to nastoje nadoknaditi osjećajem moralne nadmoći spram boljih od sebe. Takvi se natječu za mjesto u Saboru ne kako bi sudjelovali u vlasti, čije formiranje je sâma bit i svrha izbora. Njima se, naime, svaka vlast gadi, u sabornici bi samo sjedili, u prazno blebetali i divili se vlastitoj slici i prilici, nadmeno uživajući u nadmoćnoj im moralnosti, neukaljanoj konkretnim radom i odgovornošću za njegove posljedice. Time zapravo ostvaruju san svakog uhljeba – nije im ni u primisli raditi posao u okviru njegova smisla i svrhe, i sve to još za 100% unosnih prihoda i doživotnih mirovinskih povlastica, a s 0% odgovornosti! Neuprljani odgovornošću i dalje ostaju 100% moralni, kao da se natječu za miss pravednosti, poštenja, čestitosti… Za razliku od uhljebništva u uobičajenom smislu, koje je s pravom društveno prezreno, ovaj vid uhljebništva pokriven je izbornim legitimitetom izraženim kroz volju dijela naroda, čime stječe određenu društvenu prihvatljivost. Upravo ga prihvaćenost i u ideji i u praksi čini savršenim uhljebništvom, ali i do srži koruptivnim.

Penicilin za „missice“

Pomalo neočekivano, pravim penicilinom za kandidate za miss poštenja, miss pravednosti i miss čestitosti pokazao se upravo Gordan Jandroković. S po jednom kratkom izjavom otpilio ih je u dva navrata. Iz izjave kako ima troje djece s istom ženom, izrečene kako bi podcrtao razliku u odnosu na demokršćansku uzdanicu u usponu, svak’ će razuman zaključiti kako se odnosi na čine očeva a ne na djecu, jednostavno stoga što djeca nastaju voljom i djelom roditelja a ne obrnuto. No, kandidat za miss čestitosti je u razgovoru na N1 televiziji, toj stamenoj utvrdi lijevog liberalizma, smisao neizravno izrečenog dijela izjave izopačio i ispleo pravi roman. Utekavši od rasprave o očevima, što barem na tom dijelu političkog spektra ne bi trebao biti tabu, ne samo što je Jandrokoviću podmetnuo vlastitu djecu u usta, nego je nekom logičkom vratolomijom uspio zaključiti i kako se tu radi o prebiranju i klasificiranju djece kao vrijedne i manje vrijedne. Kao da se u njega uselio duh glasnogovornika udruge B.A.B.E, uznemirenog nekom inicijativom Željke Markić na temu obitelji.

A što je to kandidat za miss čestitosti prije aktivnog političkog angažmana činio, nego „nesebično“, šakom i kapom dijelio HDZ-ovim istaknutim ljudima etikete, te skretao pozornost glasačima HDZ-a kako su „ćato“ i „njonjo“ licemjerni jer žmigaju desno a skreću lijevo? Nije li time zapravo zadužio i druge da upozore i njegovo potencijalno biračko tijelo, napose ono demokršćanske orijentacije, na frapantnu neusklađenost svjetonazorskih mu načela i djela?

Dvojac kandidata za miss pravednosti i poštenja Jandroković je neutralizirao opaskom da HDZ-u nisu prihvatljivi kao koalicijski partner, plasiranom u vrijeme pregovora „missica“ s najbližim im političkim srodnikom. Nikako nisu mogli otrpjeti teret te izjave na nejakim im plećima pa su pregovore prekinuli bez dogovora. Kad se tako lako povijaju pred jednom jedinom, usputnom rečenicom čovjeka kojeg nazivaju njonjom, što li bi tek bilo kad bi se suočili s pritiscima kakvima je bio podvrgnut predsjednik Vlade dok se odlučivalo o vodstvu Europske komisije, kad mu je umjetno produciranim korupcijskim skandalima bila rušena trećina Vlade? Eto, kad ostaneš čvrst, ustraješ i ne slamaš se pod pritiscima, to se višestruko vraća,… Kroz respekt drugih, ali i posebno vidljivo ovih dana, kroz euro-milijarde za Hrvatsku. Srećom po „missice“, one taj gorki kalež ne će kušati, srkat će na slamčicu slatki nektar sa 100% sinekura i 0% odgovornosti, kako, uostalom, i priliči kandidatima za miss pravednosti, poštenja, čestitosti,… naravno, pokaže li se da ljubitelja istinskih uhljeba ima dovoljno.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Jedno poglavlje je zatvoreno

Objavljeno

na

Objavio

Počelo je, sad već davne, 2009. godine. Večernji list je želio ojačati subotnji prilog Obzor i kontaktirao je niz osoba, uglavnom mlađih ljudi iz akademskog miljea, i ponudio im suradnju. Malo prije toga sam doktorirao, imao višak vremena i energije, te izvjesno medijsko i autorsko iskustvo.

Prvi put sam se našao pred zadatkom pisanja u redovitom ritmu. Prihvatio sam pretpostavljajući da ću napisati desetak tekstova na meni bliske teme i da će to biti to. Većini tada uključenih autora doista se tako i dogodilo, jer različitim ljudima odgovaraju različiti formati i ritmovi. No moja kolumna je spontano išla dalje. Teme su se širile, početni dvotjedni ritam prešao u tjedni, potom se kolumna prebacila na petak i išla tim danom do danas.

Osvrćući se sada unatrag, znakovito je da mi kroz sve te godine nikada nije ponestalo tema. Nijednom se nisam našao pred praznim ekranom pitajući se – jadan ja, o čemu bih pisao? To je za kolumnista dobra vijest, ali za društvo u cjelini loša, jer je u skladu s kletvom – „dabogda živio u zanimljiva vremena“. A u nas je uvijek zanimljivo. Ne znam o čemu bih pisao svaki tjedan da živim u uređenoj Švicarskoj ili Švedskoj, niti žalim za tim, tu smo i tu nam se boriti.

Iako su me stariji i iskusniji upozoravali da budem svjestan kako je svatko hit jednu-dvije sezone i da čitatelji, kao što se brzo okupe, tako i nestanu, s Espressom nije bilo tako. Čitateljstvo je raslo do samoga kraja. Našao sam formu koja mi je odgovarala, uspio sam pogoditi ton, pisao sam s lakoćom. S godinama mi je sjesti za kompjuter u srijedu navečer postao dio života. Tjedni ritam pisanja kolumne me disciplinirao i natjerao da sustavno pratim politiku, domaću i stranu, ali brojne druge društvene fenomene, koji bi mi inače promicali. U mnogim stvarima sam se kroz taj kolumnistički rad i samoobrazovao.

Pogrešan je dojam da sam pisao samo o politici. Najsretniji sam bio kad sam se mogao baviti drugim temama, a bilo je tu svega, od pet kolumni o nogometu za Svjetskog prvenstva u Rusiji, gdje naravno ne pišem o formacijama i taktici, već o nogometu kao složenom političkom, ekonomskom, kulturnom, mitskom, identitetskom pa i parareligioznom fenomenu iz kojeg, kao iz nekog mikrosvijeta, možemo puno naučiti i o „stvarnom“ svijetu, pa do tri putopisne kolumne o Siciliji prošlog ljeta. Pisao sam o svakome ali i o Nikome, tako sam jednu kolumnu posvetio onoj začudnoj kategoriji u istraživanju javnog mnijenja, kada ljudi na pitanje – tko vam je najdraži političar, odgovore: Nitko. Često bi Nitko završio na prvom mjestu, ispred predsjednice i premijera pa sam se pitao kakav je taj Nitko i što se sve u njega projicira.

Svijet medija se u proteklih 11 godina potpuno promijenio. Informacije su trenutno dostupne svima. No u poplavi istih vijesti na svim medijima, dodatnu težinu dobiva njihova suvisla interpretacija, autorski tekst, utemeljen stav. Sporost papirnate novine u odnosu na nove medije javila mi se kao problem samo jednom.

Pred predsjedničke izbore 2014. špekuliralo se o kandidaturi Kolinde Grabar Kitarović, no ona nikako da je potvrdi ili opovrgne. Napisao sam tada kolumnu pod naslovom “Kolinda se još nije kandidirala, a kad će ne znamo” aludirajući na kultnu crnogorsku seriju o Đekni. Pošaljem tekst nešto ranije, u četvrtak u podne i odem u centar grada. U tri me zovu iz uredništva – Nino, Kolinda objavila kandidaturu! Sad zamislite bruku, u petak ujutro čitaju moj tekst o oklijevanju s kandidaturom, a ona već pola dana objavljena i obilno iskomentirana na bržim medijima. Tada sam iz tramvaja, iz glave, diktirao izmjene u zadnji čas i spasio se, točnije, sačuvao iluziju aktualnosti tiskanog na papiru. Ali papirnata novina, s druge strane, ima svoje čari koje nijedan drugi medij nema.

Ljudi su čitali Kratki espresso petkom uz kavu, najčešće u kafiću, toj temeljnoj instituciji naše političke javnosti. Uz kratki espresso u kafiću Koralj pored tadašnje redakcije Večernjaka 2009. sam i dogovorio kolumnu. Na pitanje urednika – kako će se rubrika zvati, pogledao ispred sebe i rekao – “Kratki espresso”. To ne znači da bih je nazvao “gorki pelin” da sam tom prilikom pio žesticu.

Odlučio sam se za taj naziv zbog talijanističke crte koja mi je važna, lakoće, ali i svijesti da je kava racionalističko piće koje razbuđuje i bistri um. Nije ni čudo da se kultura ispijanja kave i kavana širi Europom u 18. stoljeću u vrijeme prosvjetiteljstva. Laskao sam sebi da se za spremiti kratki espresso (tal. ristretto) treba samljeti puno kave (znanja i iskustva) pa pod jakim mentalnim pritiskom pustiti vodu bistre misli da bi se dobio kratki finalni proizvod koji razbuđuje i bistri um. Za neke je to bila odurna doljevuša, ali iz nekog razloga je nisu ignorirali. Takvi će sada odahnuti. No važniji su mi oni drugi, moji vjerni čitatelji, kojima zahvaljujem na podršci. Jedno poglavlje je zatvoreno, ali „stroj“ koji je od 2009. spravljao Kratki espresso, na drugom mjestu i na druge načine, radit će i dalje.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari