Pratite nas

Kolumne

HODAK: ‘Oslobodioci’ su ostali u židovskim vilama do danas, a ustaše samo 4 godine!

Objavljeno

na

Polako se pripremamo za stranačku ženidbu prema kojoj će nedavno održano kraljevsko vjenčanje u Londonu izgledati kao jeftina nostalgična opereta. Koalicija, svejedno velika ili mala, već je, neakademski rečeno, šljaka.

Ivo Sanader: “U zatvoru sam razmišljao o velikoj koaliciji HDZ-a i SDP-a“. Moj prijatelj i teniski partner prof. Žukina zabrinuto me pita: “Kaj su ga za to zatvorili? “Ma, ne profesore… zatvorili su ga zbog nekih drugih ‘sitnica’”. Kod nas se ne ide u aps zbog delikta mišljenja. Sačuvaj Bože… osim možda ako misliš da u Jasenovcu nije likvidirano 700.000 antifašista. Zna ‘Ćaća’ da je veliki brak na obzoru. I jednima i drugima dosta je vanbračnih užitaka po sobicama jeftinih motela. Nije ‘dragi’ Ivo, kartaški rečeno, došao slučajno na štih. Globus ne odabire svoje naslovne stranice, a da ne pazi na timing pa je Ćaća vjesnik jedne stare dobro podgrijane paradigme prema kojoj je Stierova paradigma neoprezni mali ispad neinformiranog optimiste. S pravom kažu da su optimisti u pravilu loše informirani pesimisti.

No, dobro informirani pesimist Borislav Ristić u subotnjem Večernjaku nas tješi pa kaže: “Tako ispada da je alternativa živom blatu živi pijesak. Ako tonemo kao da je bitno blato ili pijesak?“ Dobro, polako se pripremamo za stranačku ženidbu prema kojoj će nedavno održano kraljevsko vjenčanje u Londonu izgledati kao jeftina nostalgična opereta. Koalicija, svejedno velika ili mala, već je, neakademski rečeno, šljaka. Sad je to HNS kao glasnik da je SDP pred vratima dvora. “Ubijte glasnika“ vrijedilo je u nekim viteškim vremenima, a u sadašnjim pragmatičnim vremenima izaziva tužno-ironični osmjeh već pomalo sluđenog puka. Direktna suspenzija demokracije ili ljepše rečeno velika koalicija, ako ništa drugo, dovest će nas do Šekspirijanskog doživljaja nesanice. Ne trebaju nam više skupi i nepotrebni izbori, nema straha od talijanskog scenarija, Živi zid može po anketama napredovati samo do zida, Željka Markić može tražiti spas u nekoj provincijskoj bolnici, Most će se baviti Pelješkim mostom, a Hasanbegović i Bruna mogu zajedno radit na knjizi ‘Povijest Hrvatske gluposti’. Sve pomalo sliči na neki apstraktni tulum gdje svatko može sa svakim. I lijevi i desni, i ustaše i partizani, i fašisti i antifašisti, i lezbe i homići i orijunaši i hosovci, i jugo nostalgičari i ognjištari, i rigidni desničari i članovi Radničke fronte… jedini je uvjet da je tzv. “velika koalicija“ sveti gral kojeg smo svi od smrti Franje Tuđmana malo predugo čekali. Mnogi su smatrali da je Andrej Plenković doveden da nam “namjesti antenu“ i da napokon dobijemo čistu HD sliku. Nažalost, slika je i dalje sve mutnija i mutnija. I sad kad je optuženik Ivo Sanader ponovno u Globusu postao dr. Ivo Sanader evidentno je da se sprema još jedna velika prijevara u Lijevoj našoj. U ovom scenariju guske čak i nisu odgegale u nekakvu povijesnu maglu. Guske će ostati u velikom domaćem dvorištu, a kad dođe vrijeme, čerupat će ih HDZ, SDP, HNS, Pametno, Radnička fronta, SDS… pa tako svake četiri godine.

Agilni demograf Stjepan Šterc zapomaže: “Nastavimo li ovakvom mlohavom demografskom politikom imat ćemo uskoro u Hrvatskoj manjak djece, a višak pedofila“.

Između Banskih dvora i Pantovčaka zaiskrilo je. Neki očekuju i požar. Ne biraju se riječi. Još doduše nije došlo do razmjene grubih glagola. Ali kako je počelo… Svojedobno je još jedan “dragi“ – Ivo Josipović – poslao đentlmenski kompliment Kolindi u stilu – slika je dobra, ali fali ton. Danas u HDZ-u misle da je tona i previše. Tako Pupovac, na tragu Josipovićeve finoće, kaže: “Predsjednica podilazi najnižim strastima“. HDZ-ov koalicijski partner nam detaljno elaborira koje su to “najniže strasti: “To je, između ostalih, njena izjava kako se ona ne miješa u referendume i poštuje volju naroda za izmjenom izbornog zakona…“ Na svojem fejs profilu naš Milorad Pupi piše “pomirljivo i diplomatski“ poručuje nestašnoj Predsjednici: “Njena izjava mogla bi se shvatiti kao podilaženje najnižim strastima, uključujući i one koje se zasnivaju na anti-manjinskim stavovima… nadam se da Predsjednica ne ide u pravcu da zaboravlja da između nje i naroda postoji Ustav i zakon…“ Ma bravo Pupi! Stop sili i nepravdi! Odmah u pomoć poziva nezamjenjivu Sanju Barićprofu ustavnog prava u samoupravnoj Rijeci koja je granitno uvjerena da su pitanja obiju referendumskih inicijativa protuustavna. Podsjećam na povijesni referendum od 19. svibnja 1991.g. o hrvatskoj samostalnosti, a na koji je izašlo 83,56% birača od kojih se 94,17% izjasnilo za samostalnost. Pa, sad zamislite da se onda Sanju Barić i Pupovca pitalo je li referendum protuustavan ili nije! Ili da je Ustavni sud bio u ovom današnjem “veliko koalicijskom“ sastavu. Srećom, u tom desetgodišnjem mraku bilo je dovoljno da se 94% građana za nešto izjasnilo i dilema kojima se danas bave Sanja i Pupi nije bilo. Što ćete, tada je na djelu bila ‘diktatura’. Trebalo je čekat da ‘diktator’ ode s ovog svijeta da Sanja, Pupovac i Ustavni sud dođu na štih. Danas je čista demokracija. Ako podržavaš volju naroda podržavaš “najniže strasti.“ I ne samo strasti.

Veliki “drveni“ demokrat Robert Bajruši ne želi zaostati za svojim uzorom Pupovcem. U Jutarnjem od 4. lipnja Robi nam poručuje: “Predsjednica, zbog vlastitih interesa, podržava ugrožavanje demokracije”. Ni više ni manje!!! Kolinda Grabar Kitarović profilira se u ikonu desnog biračkog spektra. Umjesto da bude braniteljica hrvatskog Ustava, ona zastupa “narod“ i lupa po “političkim elitama.“ Evo zašto Pukijev Robi misli da Predsjednica s Pantovčaka “lupa“! Kaže ona: “Političke elite otuđile su se od naroda… politika mora izaći iz zagrebačkih salona i osjetiti što narod želi, moj je čvrsti stav da se mora poštivati volja naroda, a građani su svojim potpisima očito pokazali da žele promjene…” gornji citat ne pripada Željki Markić, njegov autor nije ni biskup Vlado Košić, niti su plod anonimnog autora na nekom od desničarskih portala. Marijan Hanžeković je otišao pa je ljevičarska redakcija Jutarnjeg pustila duha iz boce. Pogledajte malo pisanje Jutarnjeg prije i nakon odlaska Hanžekovića o KGK. Što je Pantovčak bliže narodu to lijeva medijska falanga više i grublje “kidiše“ na Predsjednicu. No, previše je tu ideološke nepristojnosti da bi Pupovci, Bajruši i ekipa shvatili jednu u suštini jednostavnu stvar. Njihovo čangrizavo ljevičarenje u stvari popločava put KGK u drugi mandat. Mržnja i sirove uvrede postaju putokaz za koga glasovati kad za to dođe vrijeme. Naravno, to je dobro za “desni birački spektar“ i farmaceutsku industriju, a loše za želuce Pupovca, Bajrušija, Barićke i već izluđene lijeve političke elite. Ah, ti referendumi…

Narod u RH podsjeća pomalo na nestašnog pacijentića s ugrađenom umjetnom pužnicom koji od 3. siječnja 2000.g. dobro čuje, ali ne sluša.

Malo me, ali sasvim malo, grize savjest što pljuckam po Jutarnjem. Ipak sam jedno njihovo izdanje zastupao preko dvadeset godina. I Večernjak sam zastupao u jednom njihovom “dramatičnom“ privatizacijskom razdoblju pa su mi nekako “draži“. Volim čitati kao izvor za moje kolumne ‘Kontrapunkt’ Branimira Pofuka. Između njega i Josipa Juratovića, koji u dušu poznaje svaki šaraf ‘getribe’ Mercedesa, ne pravim razliku. Jura nas, kad otvara izložbe o drugu Titu, blago podučava što je to istinska jednopartijska demokracija, a Brane Pofuk nas upornošću nosoroga podsjeća na antifašizam i “časnu“ zvijezdu. Hvala im obojici. Dokaz više da crvenih dinosaurusa ima na svakom koraku Lijeve naše. Poručuje nam Pofuk: “Premda ga svako malo obore, Nazorov kip na Tuškancu stoji i hoda pod časnom zvijezdom“. Časna zvijezda. U Hrvatskoj je pod tom ‘časnom’ zvijezdom u dvadesetom stoljeću izgubilo život između 85 i 100 milijuna ljudi. Recimo da ta brojka do koje je došao američki politolog Rudolph Rummel nije točna. Koliko god je prepolovili ili smanjili, ona je ipak tu. Recimo da je pod ‘časnom zvijezdom’ ubijeno 25 milijuna ljudi. Može li se takva zvijezda nazivati časnom?

Može li se Nazor glorificirati dok je u genocidnim vremenima od 1945.g. do 1949.g. bio predsjednik NRH ili kao književnik? Bila su to vremena kad su nastajala stratišta pod Sljemenom, u Savskoj, Macelju, Bleiburgu, na Križnom putu. Vremena kad je u roku od dva sata osuđen i strijeljan književnik Mile Budak, a kasnije likvidirana i njegova skoro maloljetna kćer. Sve pod “časnom“ zvijezdom. Ma dobro, pustimo milijune koji su likvidirani u Drugom svjetskom ratu. Pustimo ustaše i partizane. Svima se to, osobito ljevičarima, popelo na jetra. Dokaz više da nešto nalik savjesti egzistira negdje duboko u njima. Vratimo se ‘časnoj zvijezdi’ u devedesetim godinama.

Koliko je ljudi u Vukovaru i Ovčari otišlo pod zemlju, koliko ranjenika iz bolnice u zatvore, koliko ubijenih civila. Neka Pofuk pogleda slike ‘oslobodioca’ kako sa zvijezdom na kapi odvode žene, djecu i starce u smrt i ropstvo. S ‘časnom zvijezdom’ na kapama. Smanjimo broj ubijenih sa 25 milijuna na 10 milijuna, pa što smo dobili? Opet zločin do neba! A još kad znamo da su ljudi sa ‘časnom zvijezdom’ poslali na onaj svijet ipak 100 milijuna žrtava onda poruka našem Brani: molim vas, držite se Beogradske filharmonije i probajte malo u sebi zauzdati bivšeg partijskog sekretara rajonskog komiteta zaduženog za neprijateljsku propagandu. Inače, osim plitkom glorifikacijom crvene zvijezde, Branin člančić bavi se vječnom ne dilemom nego ljevičarskom ‘dilemom’ zašto je časni Vladimir Nazor otišao u partizane. Davno je ta ‘legenda’ otkrivena. I Krleža bi bio otišao, ali Fric nije imao svog Ivana Gorana Kovačića. Naravno, tu se ubacuje crvena bajka o malom sinu velikog oca Randolphu Churchillu kojem je tobože ‘iskreni’ Nazor rekao ”da je bio jako zadovoljan uspostavom NDH, ali se nakon kratkog razdoblja užasno razočarao“. Između ostalog i jer su ustaše opljačkali Židove, uselili u njihove vile po Tuškancu i slično. Pitanje u čiju je vilu Nazor uselio nakon 8. svibnja 1945.g. i koliko dugo su ‘oslobodioci’ ostali u židovskim vilama i stanovima? Odgovor: do danas! Ustaše su i njima boravili samo četiri godine, a ‘oslobodioci’ sad već više od šezdeset godina. Neka vama akademik Josip Pečarić izračuna prosjek. On je za razliku od ljevičara vrsni matematičar.

Površnu analizu Večernjaka zaključit ću jednom istinski infantilnom rubrikom. Ona je, k’o fol ležerna, bez naslova, a piše i uređuje je oduvijek Večernjakov dežurni ljevičar. Trenutno je to Zoran Vitas. Strelica gore – tobože pozitivan lik – a strjelica dole – negativac. Ove subote Zoranu se žurilo pa su strjelicu u tur dobili Andrej Plenković i Zvonimir Troskok, a strelicu odozdo gore Kristina Ikić-Baniček i Blaženka Divjak. Nevažno i jeftino da nije bilo i obrazloženja. Plenković je negativac jer nešto izjavio u Bruxellesu “kao da ondje živi, a ne u Hrvatskoj“. Čovjek mora uložit divovski intelektualni napor da smisli takovu glupost. Troskok je iz “narodne inicijative“ koje se u pravilu ne bave “ničim narodnim“ obrazlaže Vitas. Strelica dole jer “ni riječi iz ove ili one inicijative o cijepljenju i ospicama“. Ikače odozdo prema gore jer je negdje rekla da se u gradskoj upravi sad radi, a za vrijeme HDZ-se nije radilo nego se kafenisalo uz Kupu. Upravo je bizarno kako se netko u Večernjaku uporno trudi u pravoj kompromitaciji lista. U tome su uspjeli nadmašiti čak i Nenada Stazića ili su mu barem blizu. Ne treba se stoga čuditi da se ljudi sve više okreću tzv. društvenim mrežama, Facebooku i sličnima. Dovoljno je jednom pročitati Vitasa pa se intimno razveseliš što na mobitelu imaš aplikaciju Facebooka..

Predsjednik HSS-a Krešo Beljak izjavio je da su glavni asovi naše poljoprivrede PIK-ovi.

Na HRT-u moralno-politička panika. Neki ustašoid po imenu Igor Vukić kao gost emisije “Dobar dan Hrvatska“ misli i govori da su brojke žrtava Jasenovca daleko manje od onih koje smo dobili po “službenoj dužnosti“ iz Beograda. ‘Ustaša’ je, usput rečeno, po nacionalnosti Srbin. Otac mu je bio logoraš u Jasenovcu. Što otac zna, čude se Maja Severi Saša Milošević u Programskom vijeću Katedrale duha. Uredništvu “Dobar dan Hrvatska“ preporučeno je na ‘fini i diskretan’ način da se ugledaju u Acu Stankovića i NU-2 pa se onda njima neće baviti “demokratska“ javnost. Čovjek u ova luda vremena više u ništa ne može biti siguran. A on Igor ‘neinformisan’ preskače utvrđene povijesne istine od 700.000 tisuća pa ih svodi na samo 86 tisuća žrtava u Jasenovcu. Koju god brojku poželiš, svaka je destilirana istina.
Sve pomalo podsjeća na tragičnu sudbinu Olija Frljića. Urođeni ljevičarski talent koji svako malo svih oduševi svojim antitalentom. U srcu liberalne Češke digla se katolibanska desnica, ali bogme i komunistička ljevica protiv neshvaćenog genija iz bivše Juge. Eto ti ga na! O Poljskoj i Austriji bolje šutjeti. Ostaje mu još samo Kolumbija. Našmrčeš se i uživaš u vagini i zastavi.

Kad je Hrvatska slalomom vozila prema EU, svaki dan su nam postavljali sve više vrata. Izgleda da će Srbija u EU ući spustom. Opet su nam neki dobro spustili!

Zvonimir Hodak/7Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

O uhljebima, Hrvatskoj korisnima i beskorisnima

Objavljeno

na

Objavio

Ah, ti uhljebi, najveće zlo Hrvatske! Kad ih ne bi bilo, poduzetnici bi lakše disali, mladi ne bi odlazili u inozemstvo, umirovljenici bi imali veće mirovine, a djeca novije i funkcionalnije vrtiće i škole… No, ne daju uhljebi…

Uhljebljeni su posvuda, po državnim službama, u lokalnoj upravi, u javnim poduzećima, u privatnim tvrtkama poslovima povezanima s državom,… sve to zahvaljujući političkim moćnicima kojima prsten ljube. Pa bez po’ muke zauzimaju radna mjesta za koja nisu kvalificirani. Ili jednostavno ne rade ništa, a dobivaju plaću.

„HDZ = SDP“?

Ako je suditi po medijskim napisima, uhljebi stanuju uglavnom, ako ne i isključivo, u HDZ-u. Tamo im je meka. Čim ljevica dođe na vlast, misteriozno nestanu, izuzme li se razotkrivanje ponekog trofejnog uhljeba zaostalog od HDZ-ove vlasti. Uglavnom, put – od „neki HDZ-ovci su uhljebi“ i „samo HDZ-ovci su uhljebi“ do „svi su HDZ-ovci uhljebi“ – u glavama primatelja takva sadržaja ne bude dug. Na istom valu, kad HDZ-ovci tuku žene, emitira se epska medijska saga. Učini li, pak, to koji SDP-ovac, izostane i pilot-epizoda. Makar, ne bi li, prema onoj da nije vijest kad pas ugrize čovjeka, nego kad čovjek ugrize psa, bilo primjerenije uzusima zanata izvijestiti o nepodopštini u neočekivanom, SDP-ovom, nego očekivanom, HDZ-ovom okruženju? Bi, ali ta se kockica ne bi uklopila u slagalicu percepcije o bahatom, rasipnom, dekadentnom HDZ-u, te urednom, savjesnom i progresivnom SDP-u.

No, kako to da glava nasađena na tjelesinu ispunjenu uhljebima ipak postiže kakve-takve, katkad i dojmljive rezultate? To veće, usporede li se s onima glave u čijem tijelu uhljeba jedva da se u tragovima nazire. Naime, usred HDZ-a, tog legla uhljeba, izrasla je većina ratnih generala koji su ostvarili veličanstvenu ratnu pobjedu. HDZ-ovi uhljebi u sferi vanjskih poslova ostvarili su sve zacrtane strateške ciljeve – od međunarodnog priznanja, preko prijema u NATO savez i završetka pregovora s EU, sve do zapaženog pozicioniranja u europskim institucijama i povučenih pozamašnih milijarda iz te – kako ju sad neki nazivaju – mrtve Europe. Među viđenijim HDZ-ovim uhljebima svakako su nogometni dužnosnici na čelu i u tijelu organizacije čiji je finalni proizvod krajem devedesetih bio treći na svijetu, da bi se prije dvije godine popeo i stubu više, kao samo još jedan izraz kontinuiteta velebnih uspjeha od Tuđmanova do Plenkovićeva vremena. Nije u tomu iznimka ni postignuće današnjih generala, HDZ-ovih epidemiologa, koji su u svakom mjerljivom pogledu Hrvatsku svrstali u sâm svjetski vrh glede borbe protiv globalne pošasti. Onako kako su devedesetih generali, oslobodivši privremeno zauzete krajeve, povezali Hrvatsku, a što je bio preduvjet njezinog političkog i gospodarskog opstanka, tako su i epidemiolozi i infektolozi, besprijekorno obavivši posao, stvorili uvjete za brži gospodarski oporavak u odnosu na konkurenciju, nadasve u ključnoj turističkoj branši. Pa odakle svi ti uspjesi kraj tolikih uhljeba?

Kako to da se SDP, koji kronično kuburi s pomanjkanjem uhljeba, za svojih mandata ne može pohvaliti rezultatima usporedivog ranga?

Možda zato što je u ovim pitanjima nerijetko gurao kola u suprotnom smjeru – ka provaliji?

Obezglavljivao je nogomet pod firmom isušivanja močvare ne libeći se pritom instrumentalizirati pravosuđe i ulične huligane. Štitio je ubojice u službi komunističkog totalitarizma inateći se središtu Unije, poradi čega je odgođeno korištenje EU fondova i produljena recesija. Udarajući kontru hrvatskom vodstvu u borbi protiv virusa, predsjednik Milanović je otvoreno koketirao sa švedskim modelom, čiji sve manje blistavi rezultati iz dana u dan izlaze na vidjelo, dočim je posve pogubljeni Davor Bernardić čak i osobnim primjerom opstruirao suzbijanje širenja zaraze, dijeleći ženama ruže i poljupce dok se bolest u Hrvatskoj gnijezdila već desetak dana. S obzirom da se nisu ustručavali proslavljene ratne generale u naponu moći slati u mirovinu, razložno je zapitati se – prijeti li u slučaju SDP-ove pobjede sličan scenarij i vodećim epidemiolozima i infektolozima?
Toliki bezdan između dviju vodećih stranaka doista može premostiti tek more lažnih slika, spinova i percepcija o poštenom SDP-u i korumpiranom HDZ-u.

No, usudi li se tko pitati je li te i takve, koji na taj način stvaraju umjetnu ravnotežu između HDZ-a i SDP-a, briga za dobro Hrvatske? Ha, vjerojatno jest, barem koliko i one koji ih žele posvema izjednačiti, na ništa manje fantomskim opsjenama gradeći dijaboličnu formulu „HDZ = SDP“!

Lojalnost na udaru ocvalih anarhista

Danas se kao svojevrsna simbolička razdjelnica na hrvatskoj političkoj pozornici nametnuo odnos prema 30. svibnju kao Danu državnosti. S jedne strane stoje oni koji dostojno obilježavaju taj prijelomni dan moderne hrvatske povijesti kad je hrvatski narod uzeo u ruke sudbinu i sreću, a s druge oni koji, ili ne znaju što bi o njemu mislili, ili ga drže nečijim „privatlukom“, danom podjela – i to je to! Na združenom udaru SDP-a i saveznika, svih onih koje 30. svibnja kao Dan državnosti zbunjuje, zadnjih se tjedana našao predsjednik raspuštenog saziva Sabora za čijeg je mandata tom velikom danu vraćen značaj kakav zaslužuje, Gordan Jandroković.
Njega drže pokaznim primjerom uhljeba više kategorije, koji se vazda nekako dokopaju visokih državnih dužnosti, a da to ničim nisu zaslužili. Iako je, za razliku od, primjerice, Zorana Milanovića, koji se uspinjao po načelu negativne selekcije – naime, tek nakon što je propao u matičnoj mu disciplini, diplomaciji, kvalificirao se za najviše državne dužnosti (u kojima je diplomacija sve samo ne nevažna) – Jandroković postupno politički napredovao od lokalne razine prema državnoj, iskazujući sve to vrijeme, kao i ogromna većina savjesnih članova stranke, lojalnost njezinu vodstvu.

Napokon, odanost i poštivanje hijerarhije temelji su na kojima počiva unutarnja povezanost i djelovanje bilo kakve organizirane strukture, bila riječ o državi, tvrtki, stranki,… sve do obitelji. No, Jandrokovićevi kritičari ne vide odanost kao vrlinu. U njihovu vrijednosnom sklopu ona je zastarjela i prevladana kategorija pa ju krste izrazima poput poslušništva i podaništva, baš poput anarhističkih pokreta zaokupljenih misijom razaranja stupova društva još od druge polovice prošloga stoljeća. A kao alternativu nude neposluh i vjernog mu pratitelja, nered. Novost je tek što u zadnje vrijeme takvi pogledi, do jučer karakteristični za krajnju ljevicu, nalaze sve više pobornika i na naizgled suprotnom polu političkog spektra, onome koji se predstavlja desnim, konzervativnim, pa čak i demokršćanskim.

Kako bi ga uvukli u blato, Jandrokovićevi kritičari se ne srame iskazati elementarno nepoznavanje političkog sustava parlamentarne demokracije, u čijoj srži leži praktično i pragmatično načelo prijenosa izbornog legitimiteta. Pa ga prozivaju da je postao predsjednikom Sabora sa svega 808 osvojenih glasova, što je čista laž. Naime, Jandroković je na tu visoku dužnost izabran s još manje glasova, njih 76, ili možda tek kojim više, prema proceduri i zakonu izabranih saborskih zastupnika, čiji svaki pojedini glas vrijedi jednako, neovisno o broju dobivenih preferencijalnih glasova na izborima. Tih 808 Jandrokovićevih glasova odnosi se upravo na broj preferencijalnih glasova koje je dobio u neprirodnom nadmetanju s članom iste momčadi, eksponiranijim kolegom bliskih mu političkih uvjerenja, Andrejom Plenkovićem.

Spočitavati mu zato mali broj glasova, slijedno tome ga i diskvalificirati za državne dužnosti, jednako je apsurdno kao kad bi se Domagoju Vidi odricalo moralno pravo da bude stup obrane vatrenih zato što je u anketi navijača dobio znatno manje glasova od Luke Modrića. Da Jandroković ipak ne figurira kao politički fikus, pokazao je rezultatom na izborima održanim ni godinu dana ranije, kada je dobio skoro deset puta više preferencijalnih glasova od kolege s iste liste, Zlatka Hasanbegovića, u nekim demokršćanskim krugovima vrlo cijenjenog političara.

Kad savršeni uhljebi dijele etikete

No, kad su argumenti tanki ili ništavni, k tome i kao pincetom izvađeni iz šireg konteksta, onda valja poći korak dalje pa posegnuti za žešćom i učinkovitijom „argumentacijom“ – ad hominem iliti đonom na osobu. Ali ne tako da ju se obilježi jednokratnom metaforom povezanom s određenim nepriličnim činom, nego da joj se za vazda prilijepi posprdna etiketa kako bi ju se trajno omalovažilo, u konačnici i dehumaniziralo. U tomu će upućeniji prepoznati tipičnu psihološku polugu društvenog odbacivanja koju su koristili komunisti, u prvo vrijeme kako bi opravdavali pogubljenja, a potom i izbacivanje iz partije, dok ju danas ne manje strasno provode istinski baštinici njihova duha.

Takvu su vidu zlostavljanja, zanimljivo, izloženi samo vodeći ljudi HDZ-a, jedine stranke s itekako opipljivim rezultatima za Hrvatsku. Pa jedan bude „ćato“ uhljebljen u Bruxellesu i od Bruxellesa, drugi „njonjo“ uhljebljen u Saboru, a treća je bila „plavuša“ uhljebljena u NATO-u. Plavuše su se složna braća zajedničkim snagama već riješili, a dvojac im još uvijek smeta. Čitav im rezon počiva na čudnovatoj zamisli kako su, eto, samo u politici, toj možda i najsloženijoj grani ljudskoga djelovanja, radno iskustvo i razvijena mreža kontakata s utjecajnim ljudima teret, a ne prednost. Drugdje bi, radilo se o pečenju odojka, popravku auta, pravljenju frizure, čemu god ni izbliza tako složenome kao tkanje politike, takvo što nesumnjivo vidjeli kao prednost a ne teret. Kad biste ih pitali zašto, gledali bi vas k’o budalu. Pa kad već posvuda traže licemjerje, evo im ga u zrcalu!

Toj su izvrnutoj logici izrazito podložne osobe koje se ne mogu pohvaliti konkretnim djelima, niti bilo čime što bi ih izdiglo iz prosječnosti ambijenta u kojem životare, makar to činili i punim plućima, pa to nastoje nadoknaditi osjećajem moralne nadmoći spram boljih od sebe. Takvi se natječu za mjesto u Saboru ne kako bi sudjelovali u vlasti, čije formiranje je sâma bit i svrha izbora. Njima se, naime, svaka vlast gadi, u sabornici bi samo sjedili, u prazno blebetali i divili se vlastitoj slici i prilici, nadmeno uživajući u nadmoćnoj im moralnosti, neukaljanoj konkretnim radom i odgovornošću za njegove posljedice. Time zapravo ostvaruju san svakog uhljeba – nije im ni u primisli raditi posao u okviru njegova smisla i svrhe, i sve to još za 100% unosnih prihoda i doživotnih mirovinskih povlastica, a s 0% odgovornosti! Neuprljani odgovornošću i dalje ostaju 100% moralni, kao da se natječu za miss pravednosti, poštenja, čestitosti… Za razliku od uhljebništva u uobičajenom smislu, koje je s pravom društveno prezreno, ovaj vid uhljebništva pokriven je izbornim legitimitetom izraženim kroz volju dijela naroda, čime stječe određenu društvenu prihvatljivost. Upravo ga prihvaćenost i u ideji i u praksi čini savršenim uhljebništvom, ali i do srži koruptivnim.

Penicilin za „missice“

Pomalo neočekivano, pravim penicilinom za kandidate za miss poštenja, miss pravednosti i miss čestitosti pokazao se upravo Gordan Jandroković. S po jednom kratkom izjavom otpilio ih je u dva navrata. Iz izjave kako ima troje djece s istom ženom, izrečene kako bi podcrtao razliku u odnosu na demokršćansku uzdanicu u usponu, svak’ će razuman zaključiti kako se odnosi na čine očeva a ne na djecu, jednostavno stoga što djeca nastaju voljom i djelom roditelja a ne obrnuto. No, kandidat za miss čestitosti je u razgovoru na N1 televiziji, toj stamenoj utvrdi lijevog liberalizma, smisao neizravno izrečenog dijela izjave izopačio i ispleo pravi roman. Utekavši od rasprave o očevima, što barem na tom dijelu političkog spektra ne bi trebao biti tabu, ne samo što je Jandrokoviću podmetnuo vlastitu djecu u usta, nego je nekom logičkom vratolomijom uspio zaključiti i kako se tu radi o prebiranju i klasificiranju djece kao vrijedne i manje vrijedne. Kao da se u njega uselio duh glasnogovornika udruge B.A.B.E, uznemirenog nekom inicijativom Željke Markić na temu obitelji.

A što je to kandidat za miss čestitosti prije aktivnog političkog angažmana činio, nego „nesebično“, šakom i kapom dijelio HDZ-ovim istaknutim ljudima etikete, te skretao pozornost glasačima HDZ-a kako su „ćato“ i „njonjo“ licemjerni jer žmigaju desno a skreću lijevo? Nije li time zapravo zadužio i druge da upozore i njegovo potencijalno biračko tijelo, napose ono demokršćanske orijentacije, na frapantnu neusklađenost svjetonazorskih mu načela i djela?

Dvojac kandidata za miss pravednosti i poštenja Jandroković je neutralizirao opaskom da HDZ-u nisu prihvatljivi kao koalicijski partner, plasiranom u vrijeme pregovora „missica“ s najbližim im političkim srodnikom. Nikako nisu mogli otrpjeti teret te izjave na nejakim im plećima pa su pregovore prekinuli bez dogovora. Kad se tako lako povijaju pred jednom jedinom, usputnom rečenicom čovjeka kojeg nazivaju njonjom, što li bi tek bilo kad bi se suočili s pritiscima kakvima je bio podvrgnut predsjednik Vlade dok se odlučivalo o vodstvu Europske komisije, kad mu je umjetno produciranim korupcijskim skandalima bila rušena trećina Vlade? Eto, kad ostaneš čvrst, ustraješ i ne slamaš se pod pritiscima, to se višestruko vraća,… Kroz respekt drugih, ali i posebno vidljivo ovih dana, kroz euro-milijarde za Hrvatsku. Srećom po „missice“, one taj gorki kalež ne će kušati, srkat će na slamčicu slatki nektar sa 100% sinekura i 0% odgovornosti, kako, uostalom, i priliči kandidatima za miss pravednosti, poštenja, čestitosti,… naravno, pokaže li se da ljubitelja istinskih uhljeba ima dovoljno.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Jedno poglavlje je zatvoreno

Objavljeno

na

Objavio

Počelo je, sad već davne, 2009. godine. Večernji list je želio ojačati subotnji prilog Obzor i kontaktirao je niz osoba, uglavnom mlađih ljudi iz akademskog miljea, i ponudio im suradnju. Malo prije toga sam doktorirao, imao višak vremena i energije, te izvjesno medijsko i autorsko iskustvo.

Prvi put sam se našao pred zadatkom pisanja u redovitom ritmu. Prihvatio sam pretpostavljajući da ću napisati desetak tekstova na meni bliske teme i da će to biti to. Većini tada uključenih autora doista se tako i dogodilo, jer različitim ljudima odgovaraju različiti formati i ritmovi. No moja kolumna je spontano išla dalje. Teme su se širile, početni dvotjedni ritam prešao u tjedni, potom se kolumna prebacila na petak i išla tim danom do danas.

Osvrćući se sada unatrag, znakovito je da mi kroz sve te godine nikada nije ponestalo tema. Nijednom se nisam našao pred praznim ekranom pitajući se – jadan ja, o čemu bih pisao? To je za kolumnista dobra vijest, ali za društvo u cjelini loša, jer je u skladu s kletvom – „dabogda živio u zanimljiva vremena“. A u nas je uvijek zanimljivo. Ne znam o čemu bih pisao svaki tjedan da živim u uređenoj Švicarskoj ili Švedskoj, niti žalim za tim, tu smo i tu nam se boriti.

Iako su me stariji i iskusniji upozoravali da budem svjestan kako je svatko hit jednu-dvije sezone i da čitatelji, kao što se brzo okupe, tako i nestanu, s Espressom nije bilo tako. Čitateljstvo je raslo do samoga kraja. Našao sam formu koja mi je odgovarala, uspio sam pogoditi ton, pisao sam s lakoćom. S godinama mi je sjesti za kompjuter u srijedu navečer postao dio života. Tjedni ritam pisanja kolumne me disciplinirao i natjerao da sustavno pratim politiku, domaću i stranu, ali brojne druge društvene fenomene, koji bi mi inače promicali. U mnogim stvarima sam se kroz taj kolumnistički rad i samoobrazovao.

Pogrešan je dojam da sam pisao samo o politici. Najsretniji sam bio kad sam se mogao baviti drugim temama, a bilo je tu svega, od pet kolumni o nogometu za Svjetskog prvenstva u Rusiji, gdje naravno ne pišem o formacijama i taktici, već o nogometu kao složenom političkom, ekonomskom, kulturnom, mitskom, identitetskom pa i parareligioznom fenomenu iz kojeg, kao iz nekog mikrosvijeta, možemo puno naučiti i o „stvarnom“ svijetu, pa do tri putopisne kolumne o Siciliji prošlog ljeta. Pisao sam o svakome ali i o Nikome, tako sam jednu kolumnu posvetio onoj začudnoj kategoriji u istraživanju javnog mnijenja, kada ljudi na pitanje – tko vam je najdraži političar, odgovore: Nitko. Često bi Nitko završio na prvom mjestu, ispred predsjednice i premijera pa sam se pitao kakav je taj Nitko i što se sve u njega projicira.

Svijet medija se u proteklih 11 godina potpuno promijenio. Informacije su trenutno dostupne svima. No u poplavi istih vijesti na svim medijima, dodatnu težinu dobiva njihova suvisla interpretacija, autorski tekst, utemeljen stav. Sporost papirnate novine u odnosu na nove medije javila mi se kao problem samo jednom.

Pred predsjedničke izbore 2014. špekuliralo se o kandidaturi Kolinde Grabar Kitarović, no ona nikako da je potvrdi ili opovrgne. Napisao sam tada kolumnu pod naslovom “Kolinda se još nije kandidirala, a kad će ne znamo” aludirajući na kultnu crnogorsku seriju o Đekni. Pošaljem tekst nešto ranije, u četvrtak u podne i odem u centar grada. U tri me zovu iz uredništva – Nino, Kolinda objavila kandidaturu! Sad zamislite bruku, u petak ujutro čitaju moj tekst o oklijevanju s kandidaturom, a ona već pola dana objavljena i obilno iskomentirana na bržim medijima. Tada sam iz tramvaja, iz glave, diktirao izmjene u zadnji čas i spasio se, točnije, sačuvao iluziju aktualnosti tiskanog na papiru. Ali papirnata novina, s druge strane, ima svoje čari koje nijedan drugi medij nema.

Ljudi su čitali Kratki espresso petkom uz kavu, najčešće u kafiću, toj temeljnoj instituciji naše političke javnosti. Uz kratki espresso u kafiću Koralj pored tadašnje redakcije Večernjaka 2009. sam i dogovorio kolumnu. Na pitanje urednika – kako će se rubrika zvati, pogledao ispred sebe i rekao – “Kratki espresso”. To ne znači da bih je nazvao “gorki pelin” da sam tom prilikom pio žesticu.

Odlučio sam se za taj naziv zbog talijanističke crte koja mi je važna, lakoće, ali i svijesti da je kava racionalističko piće koje razbuđuje i bistri um. Nije ni čudo da se kultura ispijanja kave i kavana širi Europom u 18. stoljeću u vrijeme prosvjetiteljstva. Laskao sam sebi da se za spremiti kratki espresso (tal. ristretto) treba samljeti puno kave (znanja i iskustva) pa pod jakim mentalnim pritiskom pustiti vodu bistre misli da bi se dobio kratki finalni proizvod koji razbuđuje i bistri um. Za neke je to bila odurna doljevuša, ali iz nekog razloga je nisu ignorirali. Takvi će sada odahnuti. No važniji su mi oni drugi, moji vjerni čitatelji, kojima zahvaljujem na podršci. Jedno poglavlje je zatvoreno, ali „stroj“ koji je od 2009. spravljao Kratki espresso, na drugom mjestu i na druge načine, radit će i dalje.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari