Pratite nas

Kolumne

HODAK: ‘Oslobodioci’ su ostali u židovskim vilama do danas, a ustaše samo 4 godine!

Objavljeno

na

Polako se pripremamo za stranačku ženidbu prema kojoj će nedavno održano kraljevsko vjenčanje u Londonu izgledati kao jeftina nostalgična opereta. Koalicija, svejedno velika ili mala, već je, neakademski rečeno, šljaka.

Ivo Sanader: “U zatvoru sam razmišljao o velikoj koaliciji HDZ-a i SDP-a“. Moj prijatelj i teniski partner prof. Žukina zabrinuto me pita: “Kaj su ga za to zatvorili? “Ma, ne profesore… zatvorili su ga zbog nekih drugih ‘sitnica’”. Kod nas se ne ide u aps zbog delikta mišljenja. Sačuvaj Bože… osim možda ako misliš da u Jasenovcu nije likvidirano 700.000 antifašista. Zna ‘Ćaća’ da je veliki brak na obzoru. I jednima i drugima dosta je vanbračnih užitaka po sobicama jeftinih motela. Nije ‘dragi’ Ivo, kartaški rečeno, došao slučajno na štih. Globus ne odabire svoje naslovne stranice, a da ne pazi na timing pa je Ćaća vjesnik jedne stare dobro podgrijane paradigme prema kojoj je Stierova paradigma neoprezni mali ispad neinformiranog optimiste. S pravom kažu da su optimisti u pravilu loše informirani pesimisti.

No, dobro informirani pesimist Borislav Ristić u subotnjem Večernjaku nas tješi pa kaže: “Tako ispada da je alternativa živom blatu živi pijesak. Ako tonemo kao da je bitno blato ili pijesak?“ Dobro, polako se pripremamo za stranačku ženidbu prema kojoj će nedavno održano kraljevsko vjenčanje u Londonu izgledati kao jeftina nostalgična opereta. Koalicija, svejedno velika ili mala, već je, neakademski rečeno, šljaka. Sad je to HNS kao glasnik da je SDP pred vratima dvora. “Ubijte glasnika“ vrijedilo je u nekim viteškim vremenima, a u sadašnjim pragmatičnim vremenima izaziva tužno-ironični osmjeh već pomalo sluđenog puka. Direktna suspenzija demokracije ili ljepše rečeno velika koalicija, ako ništa drugo, dovest će nas do Šekspirijanskog doživljaja nesanice. Ne trebaju nam više skupi i nepotrebni izbori, nema straha od talijanskog scenarija, Živi zid može po anketama napredovati samo do zida, Željka Markić može tražiti spas u nekoj provincijskoj bolnici, Most će se baviti Pelješkim mostom, a Hasanbegović i Bruna mogu zajedno radit na knjizi ‘Povijest Hrvatske gluposti’. Sve pomalo sliči na neki apstraktni tulum gdje svatko može sa svakim. I lijevi i desni, i ustaše i partizani, i fašisti i antifašisti, i lezbe i homići i orijunaši i hosovci, i jugo nostalgičari i ognjištari, i rigidni desničari i članovi Radničke fronte… jedini je uvjet da je tzv. “velika koalicija“ sveti gral kojeg smo svi od smrti Franje Tuđmana malo predugo čekali. Mnogi su smatrali da je Andrej Plenković doveden da nam “namjesti antenu“ i da napokon dobijemo čistu HD sliku. Nažalost, slika je i dalje sve mutnija i mutnija. I sad kad je optuženik Ivo Sanader ponovno u Globusu postao dr. Ivo Sanader evidentno je da se sprema još jedna velika prijevara u Lijevoj našoj. U ovom scenariju guske čak i nisu odgegale u nekakvu povijesnu maglu. Guske će ostati u velikom domaćem dvorištu, a kad dođe vrijeme, čerupat će ih HDZ, SDP, HNS, Pametno, Radnička fronta, SDS… pa tako svake četiri godine.

Agilni demograf Stjepan Šterc zapomaže: “Nastavimo li ovakvom mlohavom demografskom politikom imat ćemo uskoro u Hrvatskoj manjak djece, a višak pedofila“.

Između Banskih dvora i Pantovčaka zaiskrilo je. Neki očekuju i požar. Ne biraju se riječi. Još doduše nije došlo do razmjene grubih glagola. Ali kako je počelo… Svojedobno je još jedan “dragi“ – Ivo Josipović – poslao đentlmenski kompliment Kolindi u stilu – slika je dobra, ali fali ton. Danas u HDZ-u misle da je tona i previše. Tako Pupovac, na tragu Josipovićeve finoće, kaže: “Predsjednica podilazi najnižim strastima“. HDZ-ov koalicijski partner nam detaljno elaborira koje su to “najniže strasti: “To je, između ostalih, njena izjava kako se ona ne miješa u referendume i poštuje volju naroda za izmjenom izbornog zakona…“ Na svojem fejs profilu naš Milorad Pupi piše “pomirljivo i diplomatski“ poručuje nestašnoj Predsjednici: “Njena izjava mogla bi se shvatiti kao podilaženje najnižim strastima, uključujući i one koje se zasnivaju na anti-manjinskim stavovima… nadam se da Predsjednica ne ide u pravcu da zaboravlja da između nje i naroda postoji Ustav i zakon…“ Ma bravo Pupi! Stop sili i nepravdi! Odmah u pomoć poziva nezamjenjivu Sanju Barićprofu ustavnog prava u samoupravnoj Rijeci koja je granitno uvjerena da su pitanja obiju referendumskih inicijativa protuustavna. Podsjećam na povijesni referendum od 19. svibnja 1991.g. o hrvatskoj samostalnosti, a na koji je izašlo 83,56% birača od kojih se 94,17% izjasnilo za samostalnost. Pa, sad zamislite da se onda Sanju Barić i Pupovca pitalo je li referendum protuustavan ili nije! Ili da je Ustavni sud bio u ovom današnjem “veliko koalicijskom“ sastavu. Srećom, u tom desetgodišnjem mraku bilo je dovoljno da se 94% građana za nešto izjasnilo i dilema kojima se danas bave Sanja i Pupi nije bilo. Što ćete, tada je na djelu bila ‘diktatura’. Trebalo je čekat da ‘diktator’ ode s ovog svijeta da Sanja, Pupovac i Ustavni sud dođu na štih. Danas je čista demokracija. Ako podržavaš volju naroda podržavaš “najniže strasti.“ I ne samo strasti.

Veliki “drveni“ demokrat Robert Bajruši ne želi zaostati za svojim uzorom Pupovcem. U Jutarnjem od 4. lipnja Robi nam poručuje: “Predsjednica, zbog vlastitih interesa, podržava ugrožavanje demokracije”. Ni više ni manje!!! Kolinda Grabar Kitarović profilira se u ikonu desnog biračkog spektra. Umjesto da bude braniteljica hrvatskog Ustava, ona zastupa “narod“ i lupa po “političkim elitama.“ Evo zašto Pukijev Robi misli da Predsjednica s Pantovčaka “lupa“! Kaže ona: “Političke elite otuđile su se od naroda… politika mora izaći iz zagrebačkih salona i osjetiti što narod želi, moj je čvrsti stav da se mora poštivati volja naroda, a građani su svojim potpisima očito pokazali da žele promjene…” gornji citat ne pripada Željki Markić, njegov autor nije ni biskup Vlado Košić, niti su plod anonimnog autora na nekom od desničarskih portala. Marijan Hanžeković je otišao pa je ljevičarska redakcija Jutarnjeg pustila duha iz boce. Pogledajte malo pisanje Jutarnjeg prije i nakon odlaska Hanžekovića o KGK. Što je Pantovčak bliže narodu to lijeva medijska falanga više i grublje “kidiše“ na Predsjednicu. No, previše je tu ideološke nepristojnosti da bi Pupovci, Bajruši i ekipa shvatili jednu u suštini jednostavnu stvar. Njihovo čangrizavo ljevičarenje u stvari popločava put KGK u drugi mandat. Mržnja i sirove uvrede postaju putokaz za koga glasovati kad za to dođe vrijeme. Naravno, to je dobro za “desni birački spektar“ i farmaceutsku industriju, a loše za želuce Pupovca, Bajrušija, Barićke i već izluđene lijeve političke elite. Ah, ti referendumi…

Narod u RH podsjeća pomalo na nestašnog pacijentića s ugrađenom umjetnom pužnicom koji od 3. siječnja 2000.g. dobro čuje, ali ne sluša.

Malo me, ali sasvim malo, grize savjest što pljuckam po Jutarnjem. Ipak sam jedno njihovo izdanje zastupao preko dvadeset godina. I Večernjak sam zastupao u jednom njihovom “dramatičnom“ privatizacijskom razdoblju pa su mi nekako “draži“. Volim čitati kao izvor za moje kolumne ‘Kontrapunkt’ Branimira Pofuka. Između njega i Josipa Juratovića, koji u dušu poznaje svaki šaraf ‘getribe’ Mercedesa, ne pravim razliku. Jura nas, kad otvara izložbe o drugu Titu, blago podučava što je to istinska jednopartijska demokracija, a Brane Pofuk nas upornošću nosoroga podsjeća na antifašizam i “časnu“ zvijezdu. Hvala im obojici. Dokaz više da crvenih dinosaurusa ima na svakom koraku Lijeve naše. Poručuje nam Pofuk: “Premda ga svako malo obore, Nazorov kip na Tuškancu stoji i hoda pod časnom zvijezdom“. Časna zvijezda. U Hrvatskoj je pod tom ‘časnom’ zvijezdom u dvadesetom stoljeću izgubilo život između 85 i 100 milijuna ljudi. Recimo da ta brojka do koje je došao američki politolog Rudolph Rummel nije točna. Koliko god je prepolovili ili smanjili, ona je ipak tu. Recimo da je pod ‘časnom zvijezdom’ ubijeno 25 milijuna ljudi. Može li se takva zvijezda nazivati časnom?

Može li se Nazor glorificirati dok je u genocidnim vremenima od 1945.g. do 1949.g. bio predsjednik NRH ili kao književnik? Bila su to vremena kad su nastajala stratišta pod Sljemenom, u Savskoj, Macelju, Bleiburgu, na Križnom putu. Vremena kad je u roku od dva sata osuđen i strijeljan književnik Mile Budak, a kasnije likvidirana i njegova skoro maloljetna kćer. Sve pod “časnom“ zvijezdom. Ma dobro, pustimo milijune koji su likvidirani u Drugom svjetskom ratu. Pustimo ustaše i partizane. Svima se to, osobito ljevičarima, popelo na jetra. Dokaz više da nešto nalik savjesti egzistira negdje duboko u njima. Vratimo se ‘časnoj zvijezdi’ u devedesetim godinama.

Koliko je ljudi u Vukovaru i Ovčari otišlo pod zemlju, koliko ranjenika iz bolnice u zatvore, koliko ubijenih civila. Neka Pofuk pogleda slike ‘oslobodioca’ kako sa zvijezdom na kapi odvode žene, djecu i starce u smrt i ropstvo. S ‘časnom zvijezdom’ na kapama. Smanjimo broj ubijenih sa 25 milijuna na 10 milijuna, pa što smo dobili? Opet zločin do neba! A još kad znamo da su ljudi sa ‘časnom zvijezdom’ poslali na onaj svijet ipak 100 milijuna žrtava onda poruka našem Brani: molim vas, držite se Beogradske filharmonije i probajte malo u sebi zauzdati bivšeg partijskog sekretara rajonskog komiteta zaduženog za neprijateljsku propagandu. Inače, osim plitkom glorifikacijom crvene zvijezde, Branin člančić bavi se vječnom ne dilemom nego ljevičarskom ‘dilemom’ zašto je časni Vladimir Nazor otišao u partizane. Davno je ta ‘legenda’ otkrivena. I Krleža bi bio otišao, ali Fric nije imao svog Ivana Gorana Kovačića. Naravno, tu se ubacuje crvena bajka o malom sinu velikog oca Randolphu Churchillu kojem je tobože ‘iskreni’ Nazor rekao ”da je bio jako zadovoljan uspostavom NDH, ali se nakon kratkog razdoblja užasno razočarao“. Između ostalog i jer su ustaše opljačkali Židove, uselili u njihove vile po Tuškancu i slično. Pitanje u čiju je vilu Nazor uselio nakon 8. svibnja 1945.g. i koliko dugo su ‘oslobodioci’ ostali u židovskim vilama i stanovima? Odgovor: do danas! Ustaše su i njima boravili samo četiri godine, a ‘oslobodioci’ sad već više od šezdeset godina. Neka vama akademik Josip Pečarić izračuna prosjek. On je za razliku od ljevičara vrsni matematičar.

Površnu analizu Večernjaka zaključit ću jednom istinski infantilnom rubrikom. Ona je, k’o fol ležerna, bez naslova, a piše i uređuje je oduvijek Večernjakov dežurni ljevičar. Trenutno je to Zoran Vitas. Strelica gore – tobože pozitivan lik – a strjelica dole – negativac. Ove subote Zoranu se žurilo pa su strjelicu u tur dobili Andrej Plenković i Zvonimir Troskok, a strelicu odozdo gore Kristina Ikić-Baniček i Blaženka Divjak. Nevažno i jeftino da nije bilo i obrazloženja. Plenković je negativac jer nešto izjavio u Bruxellesu “kao da ondje živi, a ne u Hrvatskoj“. Čovjek mora uložit divovski intelektualni napor da smisli takovu glupost. Troskok je iz “narodne inicijative“ koje se u pravilu ne bave “ničim narodnim“ obrazlaže Vitas. Strelica dole jer “ni riječi iz ove ili one inicijative o cijepljenju i ospicama“. Ikače odozdo prema gore jer je negdje rekla da se u gradskoj upravi sad radi, a za vrijeme HDZ-se nije radilo nego se kafenisalo uz Kupu. Upravo je bizarno kako se netko u Večernjaku uporno trudi u pravoj kompromitaciji lista. U tome su uspjeli nadmašiti čak i Nenada Stazića ili su mu barem blizu. Ne treba se stoga čuditi da se ljudi sve više okreću tzv. društvenim mrežama, Facebooku i sličnima. Dovoljno je jednom pročitati Vitasa pa se intimno razveseliš što na mobitelu imaš aplikaciju Facebooka..

Predsjednik HSS-a Krešo Beljak izjavio je da su glavni asovi naše poljoprivrede PIK-ovi.

Na HRT-u moralno-politička panika. Neki ustašoid po imenu Igor Vukić kao gost emisije “Dobar dan Hrvatska“ misli i govori da su brojke žrtava Jasenovca daleko manje od onih koje smo dobili po “službenoj dužnosti“ iz Beograda. ‘Ustaša’ je, usput rečeno, po nacionalnosti Srbin. Otac mu je bio logoraš u Jasenovcu. Što otac zna, čude se Maja Severi Saša Milošević u Programskom vijeću Katedrale duha. Uredništvu “Dobar dan Hrvatska“ preporučeno je na ‘fini i diskretan’ način da se ugledaju u Acu Stankovića i NU-2 pa se onda njima neće baviti “demokratska“ javnost. Čovjek u ova luda vremena više u ništa ne može biti siguran. A on Igor ‘neinformisan’ preskače utvrđene povijesne istine od 700.000 tisuća pa ih svodi na samo 86 tisuća žrtava u Jasenovcu. Koju god brojku poželiš, svaka je destilirana istina.
Sve pomalo podsjeća na tragičnu sudbinu Olija Frljića. Urođeni ljevičarski talent koji svako malo svih oduševi svojim antitalentom. U srcu liberalne Češke digla se katolibanska desnica, ali bogme i komunistička ljevica protiv neshvaćenog genija iz bivše Juge. Eto ti ga na! O Poljskoj i Austriji bolje šutjeti. Ostaje mu još samo Kolumbija. Našmrčeš se i uživaš u vagini i zastavi.

Kad je Hrvatska slalomom vozila prema EU, svaki dan su nam postavljali sve više vrata. Izgleda da će Srbija u EU ući spustom. Opet su nam neki dobro spustili!

Zvonimir Hodak/7Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

ZMAJ KOJI UMIRE GLASNO RIČE

Objavljeno

na

Objavio

Prolazeći sinoć pored HNK imao sam dojam da sam nekim nevjerojatnim prirodnim fenomenom vraćen u 1950-u ili 60-u godinu.  Oko mene neki hodali su gerijatrijski primjerci odjeveni  u odjela i kostime „Beko“ i „Vesna“ kao da sam upao na Šesti kongres KPJ u Zagrebu u studenom 1952.

Jedini promašeni modni detalji te činovničke komunističke kaste bile su tenisice „Walkmaxx“ i mali ruksačići koji nisu bili u SMB boji.  Naokolo zastave komunističke partije, nekoliko zastava SRH te meni nekoliko nepoznatih. Jedna od njih privukla mi je pažnju pa sam prišao bliže kako bi vidio o čemu se tu radi. Svojim izgledom podsjetila me na neke pravoslavne crkvene stjegove no radi velike bijele petokrake na vrhu i zlatnim resicama ukrašenog „ušatog U¨“ na dnu u kojem se crvenila petokraka shvatio sam kako to ne može biti crkveni stijeg.  Tada sam vidio na sredini stijega velikim štampanim slovima izvezeno TITO i nekakav čudni uradak s grbom poput onoga iz SRH.

Dakle, nije se tu radilo o nikakvom modnom retro skupu već je to bio skup osoba izgubljenih u vremenu i prostoru. Neki zlobnik mogao bi reći osoba malo zaustavljenih u razvoju ili kako se to medicinski kaže retardiranih.

I dok sam u čudu gledao taj skup iz polusvijesti su me u trgli taktovi „Internacionale“ koje su s ushićenjem izvodile neke mlade djevojke. Sa strane ih je ozarenog lica s velikim oduševljenjem promatrao gospodin Zoran Pusić. Među 200-tinak  okupljenih ugledao sam i gospodina Ivu Josipovića u blizini kojeg sam opazio i jedini stijeg Republike Hrvatske. Taj se stijeg po ničemu nije uklapao u koncepciju ovog skupa. Svi govornici po više puta spominjali su svog druga Tita što je bilo pozdravljano frenetičnim aplauzima tako da sam se uplašio i od same pomisli kako će se odjednom odnekuda pojaviti na bijelom konju u bijeloj maršalskoj uniformi. Bojeći se da neki još nisu saznali kako je Broz odavno umro pokušao sam to priopćiti jednoj sudionici skupa. Prostrijelila me je očima prepunim dobro poznate antifašističke mržnje tako da su mi se smrzni i đonovi na cipelama. Ne daj Bože da poviče revizionist, klerofašist ili ustaša. Tada sam se sjetio njihovih čuvenih parola „I poslje Tita Tito“ i „Zauvek s nama Tito“ te svog davno shvaćenog saznanja kako je nemoguće promijeniti njihov nakaradni mentalni sklop.  Ti zombiji bi me rastrgali u pravoj antifašističkoj maniri i po dobro poznatom obrascu bacili u neku rupetinu. Ne bi me mogao spasiti ni čelnik zagrebačkog SDP-a koji je također došao evocirati uspomene na „slavni partizanski antifašizam“.

Bilo je tu svakakvih demagoških obraćanja u kojima je bila osjetna mržnja prema ovakvoj hrvatskoj državi, prema hrvatskim braniteljima koji su na neki način proglašeni teroristima jer navodno kao „braniteljska kasta“ drže kao taoce cjelokupni hrvatski narod. Neki su spominjali crnokošuljaše na ulicama no ja nisam uspio uočiti niti jednoga. Po tko zna koji puta su optužili Hrvatsku za fašizaciju, ušato ustaško U i povijesni revizionizam kojim se želi okaljati njihov „humani i pravedni antifašizam. Prijatelj Jure, s kojim sam prolazio pored ovog skupa, potiho mi je rekao: Hajdemo odavde. Mogli bi shvatiti kako smo branitelji, dragovoljci i iskreni domoljubi a onda smo nadrljali.“  Upravo u tom trenutku netko od govornika pribijao je na stup srama Marka Perkovića Thompsona radi njegovih „pjesmuljaka“.  Između govornika čitale su se pjesme partizanskih pjesnika Vladimira Nazora, Ivana Gorana Kovačića i novijeg hrvatskog pjesnika Bore Radakovića rođenog u Zemunu. Opet je drug Tito je zajahao na čelu kolone uz krokodilske su sljedbenika. Suze  za Titom i „otetim Trgom maršala Tita“ bile su veličine tenis loptice tako da su možda oštetile asfalt s istočne strane HNK gdje se antifašisti uvijek okupljaju. Sa zapadne strane zatvoren im je pogled prema neprežaljenom glavnom gradu i  grobovima drugova Lenjina i Staljina.  To što su uništili travu pored ceste nije važno jer će to s velikim entuzijazmom obnoviti gradonačelnik gospodin Milan Bandić (vjerojatno vam je poznata parola: „Ako te netko pita, sve za Tita!“).  To je ipak radi voljenog druga Tita, a sjećate se kako je nedugo s ponosom na reveru nosio bedž s njegovim likom.

Upita me moj prijatelj Jura imam li ja što protiv skupa, a ja mu rekoh: „ Nažalost, trenutno ništa efikasno“. Kad su uz ponovno pjevanje „Internacionale“ u zrak pustili balone u crvenoj i bijeloj boji krenuli smo dalje. Putem prema tramvajskoj stanici mi je pala na pamet pomisao kako bi se slobodno pravo na abortus moglo dopustiti samo  takozvanim antifašistima. To i oni sami traže, a na taj način bi sami vrlo brzo znatno smanjili svoj broj.  „Jer vi ste to tražili!“

Zoran Čapalija – Čaplja

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Trica Argentincima? Pa za jednu močvaru i nije tako loše!

Objavljeno

na

Objavio

Nas 4, njih 44 milijuna – u totalu… Nas 5, njih 20 tisuća – na tribinama… Nas 11, njih 11 – na terenu!

Oni u majicama s naizmjence bijelim i nebesko-plavim uspravnim prugama, baš kao u najslavnijim danima pri usponu na krov svijeta – prije 40 ljeta na krilima čupavca Kempesa i 8 godina poslije na geniju “malog zelenog” – Maradone! Naši, pak, u tradicionalnoj boji kad se ide na Rus…, ovaj,… u Rusiju. Lijepo je, a i kad tad se isplati, držati do tradicije. U spomen na časne predšasnike… za čije se grobove uglavnom ne zna.

Poštovanje naših navijača njihovoj himni i izostanak njihovog pri najavi Lijepe Naše poslužilo je kao uvertira i navještaj razvoja prilika na terenu. Njima je biti ili ne biti! Mi, i ako izgubimo, i dalje ovisimo o sebi samima. Gaučosi su žestoki, gotovo rogobatni, ali i nemirni, ne posve sigurni u sebe.

Pameću i mudrošću krotimo im žestinu i pojačavamo nesigurnost. No, protiv prgavaca bez drskosti ništa… Gazi Mandžo preventivno njih, ali gaze i oni Mandžu. Ante je nervozan. U žestokim srazovima, nalik onima iz Ratova zvijezda, sudac mu svira faul i kad je fauliran, što ne umanjuje njegovu nervozu. Naprotiv! Krvnički gazi Argentinca pred očima, kako sudca, tako i onog bojadisanog čovječuljka koji nestrpljivo skakuće oko argentinske klupe.

Bojadisani kažiprstima po zraku crta pravokutnik tražeći pravorijek mudraca iz “Star Trek” komore. Ante ne bježi,… nije mu to u krvi,… pleše po rubu. Sikički, kako bi rekao Matan u Prosjacima i sinovima, djeluje na sudca unijevši mu se u lice uz smiješak. Nadobudni Uzbek, koji ga je isključio na prethodnoj svjetskoj smotri, sad je očito odlučan u namjeri ukrotiti “zvijer” i bez crvendaća. Ah, što je malo ludosti, ako na kraju ispadne sve na dobro. Uh, samo neka to ne ponavlja ako baš ne mora.

Sukus prvog dijela – oni više drže loptu, mi disciplinirano (i očito dogovoreno) malo stisnemo pa onda par minuta popustimo i, sve u svemu, znatno konkretnije prijetimo.

Oni slabo ili nikako,… hm … osim onomad kad nam zasta dah uslijed šuma u komunikacijskom kanalu na liniji zapovjednik obrane – čuvar mreže. Pošteno nam se zatresla mreža. Srećom, s one druge strane.

Povratak na travnjak. Miris nadolazeće drame osjeti se u zraku, čak i 2700 kilometara od poprišta. I dalje smo mudri i strpljivi, a Ante bez respekta. No, zato vratar Caballero respektira Antu. Čak i previše, no to je njegova stvar. Nespretno ispucavanje pretvara se, baš poput gusjenice u leptira, u idealnu asistenciju za volejčinu… Ante je, naime, nervozan. Nema vremena ni volje čekati, školski smirivati loptu, zaobilaziti i što sve ne. Iskusni Argentinac ostaje zabezeknut, tko će ga znati je li više svojim kiksom ili nemilosrdnim Antinim blic zakucavanjem. Kako bilo, vrijeme nam je zapjevati:
Anteee, Anteee,… U nas svi se zovu… Anteee, Anteee…
Ante im zabija, no oni i dalje biju… još jače… kao da su tek počeli… Onaj što trčkara oko argentinske klupe mak’o sako. Vruće je u toj Rusiji… Sad se dobro vidi i da je bojadisan. Uz dekoriranu mu kožu posve prianja majica s izraženijim, pomalo damskim izrezom. Ah, što se može, … takva su vremena … “Mali zeleni” na tribini gricka nokte… Valjda nema kokica, a bolje je i to nego da šmrče. Ma bit će vremena i za šmrkanje… za šmrcanje i prije. Opća nevjerica u “albi-celeste” redovima na tribinama. Djeca plaču. Krivi su odrasli. Nisu im objasnili protiv koga igraju. Krivi su njihovi mediji. Nisu to objasnili odraslima.

No, ovi na travnjaku naočigled svijeta i dalje mlate kao navijeni. Rebra samo što ne pucaju pod batinama. Siledžije ne mare za fair play – ne obaziru se kad protivnik leži ozlijeđen. S pravom na glasu kao veliki prljavci, unatoč plejadi vrsnih igrača najviše svjetske klase (od Stabilea, najboljeg strijelca prvog prvenstva davne 1930., kojeg više i nema tko pamtiti, preko Di Stefana, Maradone, Batistute do Messija), za razliku od susjeda im Brazilaca, nikad nisu uživali zamjetnije simpatije nogometnog puka izvan vlastite zemlje. Kako ih takve uopće primiriti?

HTV-ov komentator Drago Ćosić poziva kapetana Modrića da se odvaži na udarac izvana. To, doduše, zvuči kao urok s obzirom na dosad iskazanu moć predviđanja dragog nam Drage. Naime, ne samo što se njegova maštanja ne ostvaruju, nego nerijetko izađe na suprotno. Stoga, čim počne čarati, svakom se iole normalnom želudac zgrči k’o čvarak.

Ipak, u narodu se uobičajilo kazati – treća sreća. Ima ih i koje sreća hoće iz prve, a evo našem se Dragi posrećilo iz stote (jer bî mu to stota utakmica repke u komentatorskoj karijeri). Netom nakon Draginog prozivanja velemajstor odapinje i…. pogađa.

Messiiii, … Messiiii, …. Messiiii,… pa de si Messi? E, danas je Luka za tebe – Messi!
Prugasti i dalje biju četvrtaste sve u četiri na kvadrat. Tako moćno, a sve iz potpune nemoći. Teški očaj tjera jednoga da s metra napuca Ivana u glavu. Srećom ne baš precizno … A kad si neprecizan s metra udaljenosti, to ipak govori nešto o općem stanju duha i tijela. Teledirigirani Raketin projektil odsjeda na pola lakta od spoja grede i uspravne vratnice – kao zadnje upozorenje. No, ovi mlate i dalje. Dijele batine i šakom i kapom. Kao da su zanat pekli u Stajićevu i Begejcima.

Napokon Ivan, sav izranjavan, nakon gotovo obrednog hakla u šesnaestercu, u maniri toreadora probada grogiranog argentinskog bika ravno među rogove. I ovaj potpuno klone…
Ajme meni, nije im dobro,… ajme meni – ovo je san!

Nekome san snova, drugome noćna mőra – takav je nogomet! Potonje, ipak, ne samo suparnicima s onu stranu velike bare. Ni na ovim paralelama i meridijanima nisu svi oduševljeni spektakularnim zbivanjima u Nižnjem Novgorodu. Recimo, Ivo Petokraka, u mladosti čuvar Kuće cvijeća, a potom revni sakupljač svakojakog smeća iz istog razdoblja, ali i sudrug mu na zadatku Ranko Svastika,… ili ono bješe – Sutjeska?

Obeshrabren kostimografijom vatrenih, ovaj dvojac tekmu vjerojatno nije gledao, no sigurno su obaviješteni kako nasred zemlje Rusije veselo gmiže guja – prava crna ustaška guja! I kvari im željno iščekivani nastup slijednice njihove zemlje u lijepim crvenim dresovima na sâm Dan antifašističke borbe.

Nasuprot im stoje Šiptari, ti okorjeli kontrarevolucionari ojačani gdjekojim ustašom, k tome i zakrabuljeni barjakom kojeg krasi ništa manje omrznut im prepoznatljivi simbol kršćanstva. I opet – pušing!

Zastave na pola koplja spustili su i huligani-skojevci na kratkoj uzici spomenutog dvojca, okupljeni u uličnim samoupravljačkim udrugama tipa Naš ovaj, Zajedno za onaj… S njima su u tuzi i boli sjedinjeni i njihovi dežurni huškači, pokorni sluge slugu stranaca prema Hrvatima ne baš dobrih namjera.

Njih posebno smeta boja dresova budući u njoj vide isto što i oni koji se njome diče – međugeneracijski kontinuitet borbe Hrvata za Hrvatsku! Smeta ih to više nego muhe što im se vrzmaju oko šešira, ponekima i rado na čelenku slijeću, po svoj prilici privučene sadržajem kojeg, što pod šeširom, što iza čelenke, nalaze.

Argentinci, koliko god prijeke i nagle naravi bili, i emotivno proživljavali nacionalni nogometni brodolom, ipak nisu toliko “napredni” da bi zbog iznevjerenih očekivanja izveli pred sud – ne javnosti, nego onaj pravi – svoju glavnu uzdanicu Messija i tragičara Caballera.

No, u zemlji njihovih prekjučerašnjih takmaca vladaju neka druga, začudna pravila. Tamo se sudi onima koji stvaraju, koji grade, koji imaju svjetske rezultate, koji žive od vlastitog rada, ali i omogućavaju drugima da žive od svog. Graditelj sustava, u čijim plodovima rada s ponosom nacija uživa već dvadesetak godina, u osvit je prvenstva nepravomoćno drakonski osuđen, a pravosudni se ražanj prema haaškom obrascu zlurado priprema “ministru obrane” i glavnom arhitektu igre na terenu.

Zvuči poznato? Deustašizacija – odricanje od neostvarenih snova djedova! Detuđmanizacija – odricanje od ostvarenih djela očeva! Isušivanje nogometne močvare – odricanje od zadnjeg izvora okupljanja i zajedništva. Nije li to sasvim prirodan slijed aktivnosti vođenih pod zajedničkim nazivnikom – dekroatizacija – odricanje od Hrvatske?

Nužan je i neizbježan obračun i s tim prljavcima, u svojoj raboti daleko podmuklijim od Argentinaca na nogometnom terenu. Nema drugih koji bi to mogli učiniti osim onih koji su uspjeli očistiti tribine od josipovićevaca iz Milana, ostojićevaca – crtača poljudske svastike i (m)ostojićevaca iz Saint Etiennea (karakterizacije su konstruirane prema onima koji su uzeli u zaštitu izvođače radova i njihova zlodjela pokušali politički kapitalizirati svaljujući krivnju na vodstvo hrvatskog nogometa). Time su ujedno omogućili da reprezentacija više ne igra pred praznim tribinama i plasira se na prvenstvo (jer prijetnja izbacivanjem visjela je u zraku) pa čak da i, do jučer nezamislivo, ne plaća više ni novčane kazne.

Sazrijeva vrijeme da hrvatska državna tijela prestanu propitkivati – di su pare? – vrijedne stvaratelje i graditelje koji su ih zaslužili veličanstvenim i časnim djelima na radost Hrvata. Ali i da isto zapitaju one koji se k’o pijani plota drže one stare – Drž’te lopova …! Riječ je o praktičarima razvaline koji ne zarađuju novac časnim djelima nego prljavim protudržavnim rabotama, katkad financiranim iz proračuna države koju nemilice potkopavaju. Taj, pak, proračun u najvećoj mjeri pune oni u koje, zaogrnuti velom lažne moralne superiornosti te praćeni podrškom medijskih topova i pljeskom misaono tromih, prstom upiru pitajući – di su pare?

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori