Pratite nas

Kolumne

HODAK: ‘Oslobodioci’ su ostali u židovskim vilama do danas, a ustaše samo 4 godine!

Objavljeno

na

Polako se pripremamo za stranačku ženidbu prema kojoj će nedavno održano kraljevsko vjenčanje u Londonu izgledati kao jeftina nostalgična opereta. Koalicija, svejedno velika ili mala, već je, neakademski rečeno, šljaka.

Ivo Sanader: “U zatvoru sam razmišljao o velikoj koaliciji HDZ-a i SDP-a“. Moj prijatelj i teniski partner prof. Žukina zabrinuto me pita: “Kaj su ga za to zatvorili? “Ma, ne profesore… zatvorili su ga zbog nekih drugih ‘sitnica’”. Kod nas se ne ide u aps zbog delikta mišljenja. Sačuvaj Bože… osim možda ako misliš da u Jasenovcu nije likvidirano 700.000 antifašista. Zna ‘Ćaća’ da je veliki brak na obzoru. I jednima i drugima dosta je vanbračnih užitaka po sobicama jeftinih motela. Nije ‘dragi’ Ivo, kartaški rečeno, došao slučajno na štih. Globus ne odabire svoje naslovne stranice, a da ne pazi na timing pa je Ćaća vjesnik jedne stare dobro podgrijane paradigme prema kojoj je Stierova paradigma neoprezni mali ispad neinformiranog optimiste. S pravom kažu da su optimisti u pravilu loše informirani pesimisti.

No, dobro informirani pesimist Borislav Ristić u subotnjem Večernjaku nas tješi pa kaže: “Tako ispada da je alternativa živom blatu živi pijesak. Ako tonemo kao da je bitno blato ili pijesak?“ Dobro, polako se pripremamo za stranačku ženidbu prema kojoj će nedavno održano kraljevsko vjenčanje u Londonu izgledati kao jeftina nostalgična opereta. Koalicija, svejedno velika ili mala, već je, neakademski rečeno, šljaka. Sad je to HNS kao glasnik da je SDP pred vratima dvora. “Ubijte glasnika“ vrijedilo je u nekim viteškim vremenima, a u sadašnjim pragmatičnim vremenima izaziva tužno-ironični osmjeh već pomalo sluđenog puka. Direktna suspenzija demokracije ili ljepše rečeno velika koalicija, ako ništa drugo, dovest će nas do Šekspirijanskog doživljaja nesanice. Ne trebaju nam više skupi i nepotrebni izbori, nema straha od talijanskog scenarija, Živi zid može po anketama napredovati samo do zida, Željka Markić može tražiti spas u nekoj provincijskoj bolnici, Most će se baviti Pelješkim mostom, a Hasanbegović i Bruna mogu zajedno radit na knjizi ‘Povijest Hrvatske gluposti’. Sve pomalo sliči na neki apstraktni tulum gdje svatko može sa svakim. I lijevi i desni, i ustaše i partizani, i fašisti i antifašisti, i lezbe i homići i orijunaši i hosovci, i jugo nostalgičari i ognjištari, i rigidni desničari i članovi Radničke fronte… jedini je uvjet da je tzv. “velika koalicija“ sveti gral kojeg smo svi od smrti Franje Tuđmana malo predugo čekali. Mnogi su smatrali da je Andrej Plenković doveden da nam “namjesti antenu“ i da napokon dobijemo čistu HD sliku. Nažalost, slika je i dalje sve mutnija i mutnija. I sad kad je optuženik Ivo Sanader ponovno u Globusu postao dr. Ivo Sanader evidentno je da se sprema još jedna velika prijevara u Lijevoj našoj. U ovom scenariju guske čak i nisu odgegale u nekakvu povijesnu maglu. Guske će ostati u velikom domaćem dvorištu, a kad dođe vrijeme, čerupat će ih HDZ, SDP, HNS, Pametno, Radnička fronta, SDS… pa tako svake četiri godine.

Agilni demograf Stjepan Šterc zapomaže: “Nastavimo li ovakvom mlohavom demografskom politikom imat ćemo uskoro u Hrvatskoj manjak djece, a višak pedofila“.

Između Banskih dvora i Pantovčaka zaiskrilo je. Neki očekuju i požar. Ne biraju se riječi. Još doduše nije došlo do razmjene grubih glagola. Ali kako je počelo… Svojedobno je još jedan “dragi“ – Ivo Josipović – poslao đentlmenski kompliment Kolindi u stilu – slika je dobra, ali fali ton. Danas u HDZ-u misle da je tona i previše. Tako Pupovac, na tragu Josipovićeve finoće, kaže: “Predsjednica podilazi najnižim strastima“. HDZ-ov koalicijski partner nam detaljno elaborira koje su to “najniže strasti: “To je, između ostalih, njena izjava kako se ona ne miješa u referendume i poštuje volju naroda za izmjenom izbornog zakona…“ Na svojem fejs profilu naš Milorad Pupi piše “pomirljivo i diplomatski“ poručuje nestašnoj Predsjednici: “Njena izjava mogla bi se shvatiti kao podilaženje najnižim strastima, uključujući i one koje se zasnivaju na anti-manjinskim stavovima… nadam se da Predsjednica ne ide u pravcu da zaboravlja da između nje i naroda postoji Ustav i zakon…“ Ma bravo Pupi! Stop sili i nepravdi! Odmah u pomoć poziva nezamjenjivu Sanju Barićprofu ustavnog prava u samoupravnoj Rijeci koja je granitno uvjerena da su pitanja obiju referendumskih inicijativa protuustavna. Podsjećam na povijesni referendum od 19. svibnja 1991.g. o hrvatskoj samostalnosti, a na koji je izašlo 83,56% birača od kojih se 94,17% izjasnilo za samostalnost. Pa, sad zamislite da se onda Sanju Barić i Pupovca pitalo je li referendum protuustavan ili nije! Ili da je Ustavni sud bio u ovom današnjem “veliko koalicijskom“ sastavu. Srećom, u tom desetgodišnjem mraku bilo je dovoljno da se 94% građana za nešto izjasnilo i dilema kojima se danas bave Sanja i Pupi nije bilo. Što ćete, tada je na djelu bila ‘diktatura’. Trebalo je čekat da ‘diktator’ ode s ovog svijeta da Sanja, Pupovac i Ustavni sud dođu na štih. Danas je čista demokracija. Ako podržavaš volju naroda podržavaš “najniže strasti.“ I ne samo strasti.

Veliki “drveni“ demokrat Robert Bajruši ne želi zaostati za svojim uzorom Pupovcem. U Jutarnjem od 4. lipnja Robi nam poručuje: “Predsjednica, zbog vlastitih interesa, podržava ugrožavanje demokracije”. Ni više ni manje!!! Kolinda Grabar Kitarović profilira se u ikonu desnog biračkog spektra. Umjesto da bude braniteljica hrvatskog Ustava, ona zastupa “narod“ i lupa po “političkim elitama.“ Evo zašto Pukijev Robi misli da Predsjednica s Pantovčaka “lupa“! Kaže ona: “Političke elite otuđile su se od naroda… politika mora izaći iz zagrebačkih salona i osjetiti što narod želi, moj je čvrsti stav da se mora poštivati volja naroda, a građani su svojim potpisima očito pokazali da žele promjene…” gornji citat ne pripada Željki Markić, njegov autor nije ni biskup Vlado Košić, niti su plod anonimnog autora na nekom od desničarskih portala. Marijan Hanžeković je otišao pa je ljevičarska redakcija Jutarnjeg pustila duha iz boce. Pogledajte malo pisanje Jutarnjeg prije i nakon odlaska Hanžekovića o KGK. Što je Pantovčak bliže narodu to lijeva medijska falanga više i grublje “kidiše“ na Predsjednicu. No, previše je tu ideološke nepristojnosti da bi Pupovci, Bajruši i ekipa shvatili jednu u suštini jednostavnu stvar. Njihovo čangrizavo ljevičarenje u stvari popločava put KGK u drugi mandat. Mržnja i sirove uvrede postaju putokaz za koga glasovati kad za to dođe vrijeme. Naravno, to je dobro za “desni birački spektar“ i farmaceutsku industriju, a loše za želuce Pupovca, Bajrušija, Barićke i već izluđene lijeve političke elite. Ah, ti referendumi…

Narod u RH podsjeća pomalo na nestašnog pacijentića s ugrađenom umjetnom pužnicom koji od 3. siječnja 2000.g. dobro čuje, ali ne sluša.

Malo me, ali sasvim malo, grize savjest što pljuckam po Jutarnjem. Ipak sam jedno njihovo izdanje zastupao preko dvadeset godina. I Večernjak sam zastupao u jednom njihovom “dramatičnom“ privatizacijskom razdoblju pa su mi nekako “draži“. Volim čitati kao izvor za moje kolumne ‘Kontrapunkt’ Branimira Pofuka. Između njega i Josipa Juratovića, koji u dušu poznaje svaki šaraf ‘getribe’ Mercedesa, ne pravim razliku. Jura nas, kad otvara izložbe o drugu Titu, blago podučava što je to istinska jednopartijska demokracija, a Brane Pofuk nas upornošću nosoroga podsjeća na antifašizam i “časnu“ zvijezdu. Hvala im obojici. Dokaz više da crvenih dinosaurusa ima na svakom koraku Lijeve naše. Poručuje nam Pofuk: “Premda ga svako malo obore, Nazorov kip na Tuškancu stoji i hoda pod časnom zvijezdom“. Časna zvijezda. U Hrvatskoj je pod tom ‘časnom’ zvijezdom u dvadesetom stoljeću izgubilo život između 85 i 100 milijuna ljudi. Recimo da ta brojka do koje je došao američki politolog Rudolph Rummel nije točna. Koliko god je prepolovili ili smanjili, ona je ipak tu. Recimo da je pod ‘časnom zvijezdom’ ubijeno 25 milijuna ljudi. Može li se takva zvijezda nazivati časnom?

Može li se Nazor glorificirati dok je u genocidnim vremenima od 1945.g. do 1949.g. bio predsjednik NRH ili kao književnik? Bila su to vremena kad su nastajala stratišta pod Sljemenom, u Savskoj, Macelju, Bleiburgu, na Križnom putu. Vremena kad je u roku od dva sata osuđen i strijeljan književnik Mile Budak, a kasnije likvidirana i njegova skoro maloljetna kćer. Sve pod “časnom“ zvijezdom. Ma dobro, pustimo milijune koji su likvidirani u Drugom svjetskom ratu. Pustimo ustaše i partizane. Svima se to, osobito ljevičarima, popelo na jetra. Dokaz više da nešto nalik savjesti egzistira negdje duboko u njima. Vratimo se ‘časnoj zvijezdi’ u devedesetim godinama.

Koliko je ljudi u Vukovaru i Ovčari otišlo pod zemlju, koliko ranjenika iz bolnice u zatvore, koliko ubijenih civila. Neka Pofuk pogleda slike ‘oslobodioca’ kako sa zvijezdom na kapi odvode žene, djecu i starce u smrt i ropstvo. S ‘časnom zvijezdom’ na kapama. Smanjimo broj ubijenih sa 25 milijuna na 10 milijuna, pa što smo dobili? Opet zločin do neba! A još kad znamo da su ljudi sa ‘časnom zvijezdom’ poslali na onaj svijet ipak 100 milijuna žrtava onda poruka našem Brani: molim vas, držite se Beogradske filharmonije i probajte malo u sebi zauzdati bivšeg partijskog sekretara rajonskog komiteta zaduženog za neprijateljsku propagandu. Inače, osim plitkom glorifikacijom crvene zvijezde, Branin člančić bavi se vječnom ne dilemom nego ljevičarskom ‘dilemom’ zašto je časni Vladimir Nazor otišao u partizane. Davno je ta ‘legenda’ otkrivena. I Krleža bi bio otišao, ali Fric nije imao svog Ivana Gorana Kovačića. Naravno, tu se ubacuje crvena bajka o malom sinu velikog oca Randolphu Churchillu kojem je tobože ‘iskreni’ Nazor rekao ”da je bio jako zadovoljan uspostavom NDH, ali se nakon kratkog razdoblja užasno razočarao“. Između ostalog i jer su ustaše opljačkali Židove, uselili u njihove vile po Tuškancu i slično. Pitanje u čiju je vilu Nazor uselio nakon 8. svibnja 1945.g. i koliko dugo su ‘oslobodioci’ ostali u židovskim vilama i stanovima? Odgovor: do danas! Ustaše su i njima boravili samo četiri godine, a ‘oslobodioci’ sad već više od šezdeset godina. Neka vama akademik Josip Pečarić izračuna prosjek. On je za razliku od ljevičara vrsni matematičar.

Površnu analizu Večernjaka zaključit ću jednom istinski infantilnom rubrikom. Ona je, k’o fol ležerna, bez naslova, a piše i uređuje je oduvijek Večernjakov dežurni ljevičar. Trenutno je to Zoran Vitas. Strelica gore – tobože pozitivan lik – a strjelica dole – negativac. Ove subote Zoranu se žurilo pa su strjelicu u tur dobili Andrej Plenković i Zvonimir Troskok, a strelicu odozdo gore Kristina Ikić-Baniček i Blaženka Divjak. Nevažno i jeftino da nije bilo i obrazloženja. Plenković je negativac jer nešto izjavio u Bruxellesu “kao da ondje živi, a ne u Hrvatskoj“. Čovjek mora uložit divovski intelektualni napor da smisli takovu glupost. Troskok je iz “narodne inicijative“ koje se u pravilu ne bave “ničim narodnim“ obrazlaže Vitas. Strelica dole jer “ni riječi iz ove ili one inicijative o cijepljenju i ospicama“. Ikače odozdo prema gore jer je negdje rekla da se u gradskoj upravi sad radi, a za vrijeme HDZ-se nije radilo nego se kafenisalo uz Kupu. Upravo je bizarno kako se netko u Večernjaku uporno trudi u pravoj kompromitaciji lista. U tome su uspjeli nadmašiti čak i Nenada Stazića ili su mu barem blizu. Ne treba se stoga čuditi da se ljudi sve više okreću tzv. društvenim mrežama, Facebooku i sličnima. Dovoljno je jednom pročitati Vitasa pa se intimno razveseliš što na mobitelu imaš aplikaciju Facebooka..

Predsjednik HSS-a Krešo Beljak izjavio je da su glavni asovi naše poljoprivrede PIK-ovi.

Na HRT-u moralno-politička panika. Neki ustašoid po imenu Igor Vukić kao gost emisije “Dobar dan Hrvatska“ misli i govori da su brojke žrtava Jasenovca daleko manje od onih koje smo dobili po “službenoj dužnosti“ iz Beograda. ‘Ustaša’ je, usput rečeno, po nacionalnosti Srbin. Otac mu je bio logoraš u Jasenovcu. Što otac zna, čude se Maja Severi Saša Milošević u Programskom vijeću Katedrale duha. Uredništvu “Dobar dan Hrvatska“ preporučeno je na ‘fini i diskretan’ način da se ugledaju u Acu Stankovića i NU-2 pa se onda njima neće baviti “demokratska“ javnost. Čovjek u ova luda vremena više u ništa ne može biti siguran. A on Igor ‘neinformisan’ preskače utvrđene povijesne istine od 700.000 tisuća pa ih svodi na samo 86 tisuća žrtava u Jasenovcu. Koju god brojku poželiš, svaka je destilirana istina.
Sve pomalo podsjeća na tragičnu sudbinu Olija Frljića. Urođeni ljevičarski talent koji svako malo svih oduševi svojim antitalentom. U srcu liberalne Češke digla se katolibanska desnica, ali bogme i komunistička ljevica protiv neshvaćenog genija iz bivše Juge. Eto ti ga na! O Poljskoj i Austriji bolje šutjeti. Ostaje mu još samo Kolumbija. Našmrčeš se i uživaš u vagini i zastavi.

Kad je Hrvatska slalomom vozila prema EU, svaki dan su nam postavljali sve više vrata. Izgleda da će Srbija u EU ući spustom. Opet su nam neki dobro spustili!

Zvonimir Hodak/7Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Sve je manja ili nimala razlika između SR Hrvatske u okviru SFRJ i RH u okviru EU

Objavljeno

na

Objavio

Toplo vrijeme, iznadprosječne temperature, eto barem smo u nečemu nadprosječni ako u svemu drugom žalosno zaostajemo. Sunce je obasjalo i Vukovar u subotu, 13. listopada, grad kojemu je prekipjelo od tolikih licemjernih, sramotnih i dogovornih zataškanja srpskih zločina i upornoga odbijanja famoznih „institucija“ (hrvatski prijevod: ustanova) da zločince pronađu i privedu pravdi. To jest, i nisu se trebali pretrgnuti da ih nađu jer su Vukovarcima, i ne samo njima dobro poznati, ali se DORH odavno ustrojio tako da njegovi vodeći ljudi na državnoj i ostalim razinama ne vide i ne čuju, po uputama doista bolesne politike koja je žrtve i patnje hrvatskih ljudi prodavala i prodaje za održanje na vlasti. Do početka stoljeća malo se što dalo učiniti, prvi povratnici u Vukovar i hrvatsko Podunavlje stizali su u većem broju tek početkom 1998. i naletjeli na ljepote mirne reintegracije i amnestije koja je – sada je očito – tajnim i netajnim načinima uz savjete izvana – obuhvatila i zločince, premda su javno bili izuzeti od amnestije. To je činjenica. Sve su se vlasti u Hrvatskoj od 2000. godine striktno pridržavale toga podzemnog dogovora, nazovi lijeve i navodno desne, ako bi koga i uhitile, lijepo se s njim postupalo i izricane su podnošljive kazne ili oslobađajuće, ali su takvi slučajevi bili iznimke a velika većina zločinaca razumjela je da može mirno spavati.

Što je najveća vrijednost prosvjeda u Vukovaru? Govorilo se o žrtvama, i preživjele žrtve govorile su o svojim mukama, ali su se prvi put javno spominjala i imena zločinaca, na skupu od dvadeset tisuća ljudi – a to će „dogovorni“ teško moći pospremiti pod tepih. Prosvjed nije bio masovniji zbog opstrukcije uplašenih vlasti u Zagrebu, ali ako se sada nešto radikalno ne poduzme – a ne će – sljedeće će godine biti u Vukovaru stotinu tisuća Hrvata i tada će letjeti perje. Ovolistopadski prosvjed shvatili smo kao prvu i odlučnu upozorbu da takvo stanje ne može trajati u beskraj niti će Hrvati dopustiti da ubojice i silovatelji budu nekažnjeni kao što su ostali nekažnjenima komunistički zločinci nakon Drugoga svjetskog rata.

Kao u Odesi 1916.

Prije okupacije Vukovara u razaranjima grada stradalo je tri tisuće ljudi (najviše Hrvata, ali i drugih), nakon okupacije još dvije tisuće, trideset je tisuća Hrvata i Hrvatica odvedeno u logore, pretežito srbijanske, među njima i mnoga djeca, stotine i stotine logoraša ubijene su, desetci tisuća mučeni, premlaćivani i ponižavani. Pa nad svim tim, ne brojkama nego ljudima, Hrvatima, hrvatska vlast ne samo da ne pokaže sućut i sama udari šakom o stol nego se krevelji u licemjernoj obmani neupućenih da to neki tamo ustaše valjda u Vukovaru i Podunavlju povlačeći „pitanje“ (bez odgovora) žele narušiti bratstvo i jedinstvo i štoviše srušiti nju, Vlast. A Vlast je izdala i zapovijest da Hrvatska radiotelevizija ne prenosi skup, nego se više posveti kolosalnoj berbi mandarina i grožđa. Vlast je bez ikakvoga srama okrenula leđa onima koji traže sankcioniranje odgovornih za tolike tisuće i tisuće pobijenih pripadnika hrvatskoga naroda koji već dugo ima svoju hrvatsku državu, ali ta država nema reprezente koji dišu i osjećaju s narodom i njegovim zahtijevanjima da ga se ne ubija i to masovno, bez državne volje da se kazne zločinci. Vlast je u stvari otvoreno kazala isto ono što su rekli grobaru u Odesi u vrijeme Prvoga svjetskog rata, nakon pokolja nad Hrvatima 1916. koji se nisu htjeli pridružiti srbijanskoj legiji – da ne treba pitati za imena, jer„to su Hrvati“. Zanemariva vrsta čiji život i smrt ništa ne znače, pa ih se ne treba ni sjećati. A još je manje važno tko ih je ubio, kako god se zvao – dobro je učinio.

U Odesi (kad sam ju već spomenuo) je sve i počelo. Ako je priglupa pretežita tadanja hrvatska politika s jugoslavenskim nagnućem trebala na trenutak zastati i zapitati se kamo srlja i s kim bismo to mi trebali imati posla, onda je to bilo kada je Aleksandar Horvat u ime pravaša podnio Saboru interpelaciju o masakriranim hrvatskim dragovoljcima (silovoljcima) regrutiranim nakon što su oslobođeni iz ruskoga zarobljeništva. Hrvatska je tada još bila u sastavu Austro-Ugarske, Prvi rat u jeku – listopad je 1918. Pa što, mislili su tada beznačajni hrvatski političari, jest da su srbijanski „časnici“ i njihovi mesari u Odesi poubijali Hrvate, ali ne ćemo valjda zato napustiti ideju o sjedinjenu južnoslavenskih naroda. Pretegnula je Hrvatsko-srpska koalicija, pod divljačkim pritiskom Pribićevića. Priča je nastavljena, kao što je poznato, kratkotrajna i nevažna, embrionalna, više fiktivna država Slovenaca, Hrvata i Srba s područja bivše Monarhije predana je u ruke Srbijancima itd. Na ovaj ili na onaj način srpski se teror nastavio bez prekida (nije se naravno prekidao ni u NDH, „Što se tamo na Dinari sjaji“), u komunističkoj Jugoslaviji i na kraju (?) u srpskoj agresiji na Hrvatsku. S najviše hrvatskih žrtava u Vukovaru.

Pa se sada vukovarski gradonačelnik pita možemo li pohvatati barem srpske zločince iz prve polovice devedesetih, kad već ne možemo one iz Odese, i nadalje.

Sankcija za one koji žele sankcioniranje zločinaca!

Plenković je odahnuo, rečeno mu je da se okupilo osam tisuća od oko četiri milijuna Hrvata. Izjavio je da ne će biti sankcija, premda ih je najavio u svrhu plašenja svojih pokornih. Sankcija za one koji žele sankcioniranje zločinaca! Ma krasno. A što kaže narod, što kažem ja? Nije važno. Glavno da je sve proteklo glatko, „civilizirano“. Narod ionako ne odlučuje, nepismeni narod ionako se ne zna čitko potpisati pa potpisi ne valjaju ni za jedan referendum, izborni zakon ne treba mijenjati jer je navodno uperen protiv manjina, oni koji su protiv Istanbulske obični su nasilnici nad ženama. Tako je pokret začet osamdeset i devete za slobodu i slobodnu volju hrvatskoga naroda, za hrvatsku državu i ljudska prava, za tzv. demokraciju i pravnu državu, napravio puni krug i vratio se na početak. Glede zločina nad Hrvatima, reče Vlast da ratni zločini ne zastarijevaju i da je briga o tome – trajna. Ma tu i jest poanta. Prosvjed u Vukovaru ne želi da briga bude trajna jer je već trajala koliko je trajala, nego da se djeluje odmah (kad nije do sada) da ne bi i opet jednom u povijesti potrajala toliko koliko je potrebno da zločinci odu u pakao bez suđenja na ovom svijetu.

Vukovar je od simbola hrvatskih stradanja postao simbol bijede hrvatske politike. Nisu Vukovarci jedini stradali, svugdje su po Hrvatskoj Hrvati ubijani. Do imena zločinaca navodno se ne može doći, ali Culej je ipak, privatnom istragom kako kaže, došao do imena stanovitog Branka, prezimenom Pavić koji je ubio dr. Šretera u Pakracu, mučenika za hrvatski jezik. Živi u Australiji. Pa dobro, ako smo nakon tolikih godina i to tvrdoglavošću pojedinca (pojedinke) uspjeli dobiti kapetana Dragana, krenimo odmah, a na suđenju suočimo Pavića i Pupovca da se čuje o čemu su razgovarali u rujnu 1991. (u društvu Đakule).

Brammertz je otvorio svoju protuhrvatsku dušu

Serge BrammertzGlede Pupovca i Srpskog narodnog vijeća te Documente: vrlo su dobro organizirani, dobro ih se podmazuje iz hrvatskoga proračuna pa imaju dosta ljudi za brza operativna djelovanja. Tako su na prvi znak da se sprema prosvjed u Vukovaru, hitno pozvali u Zagreb baruna Sergea Brammertza zvanog del Ponte, prosecutora u raspuštenom Haaškom tribunalu koji je vidno propao otkako mu je Meron oduzeo Gotovinu i Markača. Na tu se svoju traumu žalio i u Zagrebu, a znajući tko mu je organizirao dolazak, instruiran da se u Hrvatskoj ne radi dovoljno na kažnjavanju hrvatskih „zločinaca“, da se štoviše odigrao neuspješan, ali dramatičan atentat na vođu svih (?) srpskih manjinaca, Brammertz je otvorio svoju protuhrvatsku dušu. Taj posjet koji hrvatske službene vlasti, da su hrvatske, nisu smjele dopustiti, trebao je – kao i potom Plenkovićeve prijetnje – amortizirati očekivani prosvjed i usmjeriti pozornost prema ugroženim Srbima…

Još o Pupovcu i time s njim završavam: nisam htio čitati taj bilten SNV-a jer me smeće ne zanima, ali mi rekoše da je u pupovačkoj „Bijeloj knjizi“ na popisu nepoćudnih portala na sjajnom prvom mjestu portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Očekujemo da nam ove godine bude dodijeljena nagrada „Svetozar Pribićević“. Spomenutu Bijelu knjigu i danas treba čitati, ne toliko poradi nestašnih spomenutih imena hrvatskih i šire, nego zbog jedne od rasprava unutar svemoćne Partije gdje su napadani stranci poput Lipsetta, Hanah Arendt, Brzezinskog i Greiffenhagena, zastupnici točne teze da su “komunizam i fašizam istovjetne pojave, odnosno dva dijela ili dvije varijante istog totalitarnog sindroma.“ Ako vam to zvuči poznato, u pravu ste. I danas će, posebno iz Pupovačkoga kruga, rečena teza izazvati lavinu budući da je, kažu oni, anti antifašistička, a oni su prisvojili, da ne kažem posvojili antifašizam.

Nesiguran hod hrvatske kulture

Za to vrijeme, naše vrijeme, hrvatska kultura korača nesigurnim hodom. Najava (podmetanje?) o pretvaranju javnih knjižnica u privatne, pokazala se netočnom i dobro da je tako. Privatnih knjižnica ima u mnogim obiteljima, čak vrlo bogatih, i neka ondje ostanu. A glede javnih i posudba iz javnih, događaju se tragikomične stvari: književnici, autori, imaju pravo na postotak od svake posudbe, ali svoj novac nisu dobili već dvije godine i nikomu ništa. Isprva su navodno popucale veze na crti Nacionalna i sveučilišna, Društvo hrvatskih književnika, Ministarstvo kulture i još neki posrednik, a onda je zadaću preuzeo ZAMP i opet nema kuna na računu autora. A svota baš i nije zanemariva za čitane i vrlo čitane autore.

Podatci o čitanosti također u zadnje vrijeme nedostaju ili nisam pratio, ali oni koje sam prije nekog vremena vidio kazuju da čitateljska, čitalačka publika preferira posve druge autore od onih koji se (čast iznimkama) pojavljuju po europskim sajmovima knjiga. I tu, znači, dolazi do žalosne diskrepancije: ako pišeš za hrvatsku publiku, s hrvatskim osjećajem i o hrvatskim temama, onda te stavljuju u pretinac valjda književnih konzervativaca i valjda književnih nacionalista, ma što to značilo, a ako takve teme i osjećaj nemaš onda si napredni europski liberalni književnik koji prezire svoju zemlju i narod, nema identiteta, to jest njegov je identitet navodno – europski. Što se ispod takve definicije novog identiteta skriva jest – pokazuju primjeri iz Hrvatske – izgubljeni, odnosno nikada postojeći jugoslavenski identitet koji su trebali nekako nadoknaditi pa se dosjetili europskog, samo da ne bude hrvatski.

A hrvatska država (ah) baš takve duhovno raseljene osobe nudi svijetu, ne samo u književnosti nego i u teatru, i filmu. A svijet koji ponešto zna, i dalje se čudi da im jedna hrabra zemlja koja je napravila čuda u ratu (i nogometu) šalje kao svoje predstavnike one koji ju mrze. No, ne žive svi takvi u Hrvatskoj, i pisci i spisateljice napuštaju Hrvatsku, pa iz daljina pljuckaju. Što piše Ivana Sajko, ne znam, moj grijeh, ali njezin nastup (uz njemačkog predsjednika Steinmeiera) na Sajmu knjiga u Franfurtu malo je toga imao s knjigama, više s „Europom različitih brzina“ (kako reče predsjednik), to jest kako u takvoj Europi braniti slobodu.

Jedna brzina ili Europe ne će biti

Odgovor bi bio da se sloboda može braniti samo u Europi s jednom brzinom ili je ne će biti, ali pustimo to na stranu. Spomenuta se književnica zaplela u povijest i politiku: točno je rekla da je ukidanje povijesti u strukovnim školama negativan primjer, a onda dodala da se u Hrvatskoj povijest nadomještava religijom (vjeronauk), što je „fatalna paradigma ako ne želimo ponavljati pogreške iz prošlosti.“ Tako se brkaju kruške i jabuke, te dolazi do komičnih zaključaka, no barem se malo krivotvorila hrvatska zbilja. (Razgovor sam pročitao iz pera B. Pofuka, što znači da treba provjeriti.) O književnosti kao umjetnosti riječi – ni riječi.

No da i ja zaključim: sve je manja ili nimala razlika između SR Hrvatske u okviru SFRJ i Republike Hrvatske u okviru EU. I onda i sada najveća je sablast i prijetnja tzv. hrvatski nacionalizam, i onda i sada hrvatski je čovjek bio prisiljen da što manje govori o pripadnosti hrvatskom narodu – sada može ako baš mora, ali je to nazadno i nepotrebno – sve što je doista i jedino hrvatsko nastojalo se i nastoji utopiti u staroj (Jugoslavija) ili novoj utopiji (EU). A govoriti danas o hrvatskim žrtvama u zadnjih stotinu godina ili barem o onima iz devedesetih prošloga stoljeća – eh, to je također nacionalističko maslo i pokušaj vraćanja ove uspješne, prema budućnosti okrenute Hrvatske, u prošlost koju treba prepustiti zaboravu. A nije li možda tako neuspješna (uza sve ostalo ) jer nije imala niti ima „čisti start“ upravo u tzv. povijesnim pitanjima? Počam od Odese, krvave Odese (Krleža) o kojoj će uskoro biti predstavljena knjiga, temeljito dokumentirana.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Šola: Uvjerena njemačka ljevičarka stala na čelo pokreta Ustani i napala temeljnu dogmu ljevice

Objavljeno

na

Objavio

U Njemačkoj, očekivano, AfD je pretekao SPD. Ljevica propada posvuda, pa i kod nas Bernardić na tom valu klizi niz tobogan i pitanje je samo hoće li tresnuti na dupe ili na glavu.

U Njemačkoj su tresnuli, pa sada moraju ustati i postati – ustaše. Da doslovno, ustaše, a tako su se i nazvali, Pokret Aufstehen, iliti Ustani.

Prva ustašica ovog pokreta zove se Sahra Wagenknecht, koja je napala temeljnu dogmu ljevice, pa i svoje (bivše) neokomunističke stranke Linke, a to je politika “otvorenih granica” i “kultura dobrodošlice” za imigrante iz islamskog svijeta.

Sahra Wagenknecht

Ustašica Sahra shvatila je da su svi nacionalni izbori na kojima je posvuda po Europi ljevica potučena do nogu zapravo bili referendum o (protu)imigracijskoj politici, prepustivši ovu temu desnici, novim heterogenim pokretima koji sada kucaju na vrata Europskog parlamenta, čiju će sliku veoma izvjesno stubokom promijeniti. Shvativši to, ljevica mijenja kurs i stav prema migrantima.

Prvo, prestali su etiketirati drugu stranu kao ekstremnu, fašističku, rasističku, pa ustašica Sahra nedavno izjavljuje “nisu svi oni rasisti”, kako su stalno prozivani s ljevice, vrijeđajući milijune ljudi koji daju glas “populistima” i “neofašistima”.

Njoj se istim riječima pridružio perjanica britanske ljevice Jeremy Corbyn, reterirajući prema “ekstremnoj desnici”. U Francuskoj ista promjena ploče od strane propadajuće ljevice i njihovih vedeta spram Marine Le Pen i njene Fronte, pa će Jean Luc Mélenchon reći da se obraća “ljutitima, a ne fašistima”, što je na francuskom i zanimljiva igra riječi, fâchés (ljutiti) i fachos (fašisti), dozivajući obnovu ideje nacionalnog suvereniteta.

Na istom tragu krenuli su i danski i švedski ljevičari najavljujući zaustavljanje useljavanja. Eto ih sada “ustaju”, učeći de facto od Trumpa, Salvinija i Orbána umjesto da kao ljevičari nešto nauče od Marxa jer, da su ga čitali, po pitanju antiimigrantske politike sigurno ne bi doživjeli ovakav potop, i oduzeli bi temu političkim suparnicima na desnici te puno prije se obratili na ustaštvo (Aufstehen), piše Ivica Šola / Globus.

Suprotno Marxu, mantra propale ljevice kada su imigranti u pitanju bila je, kako je to rekao Benoit Hamon, kako “ne treba okrenuti jedne protiv drugih francuske i strane, useljene radnike”.

No Marx je još u 19. stoljeću, kada su irski radnici počeli masovno navaljivati u Englesku, napisao kako su Irci masovnim iseljavanjem svog stanovništva “isprovocirali pad cijene radne snage i uzrokovali moralno i materijalno srozavanje stanja engleske radničke klase”, pa Marx stoga lucidno zaključuje kako je antagonizam irskih i engleskih radnika “tajna uz pomoć koje je kapitalistička klasa zadržala svoju moć” na principu zavadi pa vladaj.

Za Marxa imigracije i imigranti masovnog tipa zapravo su nešto što treba spriječiti jer su oni “pričuvna vojska kapitalizma” uz pomoć koje se jača izrabljivanje i smanjuje cijena rada.

Bježanje radničke klase nacionalistima u tom smislu je prirodan proces, kako nekoć, tako i danas, jer dok je ljevica drvila sve ovo vrijeme o potrebi zaštite manjina, zamijenivši crveni stijeg onim duginih boja, dok su lili krokodilske suze nad dolazećim imigrantima iz islamskog svijeta zagovarajući “kulturu dobrodošlice”, prosječnom europskom radniku takva ljevica nije trebala, jer ni njoj ne trebaju oni, pa ulogu zaštite domicilnih radnika preuzimaju Salvini, Le Penova ili Orbán, koji po tom pitanju nisu fašisti nego – marksisti!

U djelu “Onkraj marksizma” Henri de Man upozorio je da kapitalizam usmjerava vladajuću klasu k internacionalizmu, pa stoga logično okreće radničku klasu nacionalizmu.

Kako je došlo do paradoksa da desnica slijedi Marxovu analizu i logiku te staje na stranu rada, a ljevica postaje trojanski konj dereguliranog kapitalizma te samim tim staje na stranu kapitala, pa sada, kada su tresnuli, ljevičari postaju ustaše, a desničari partizani?

Bilo je to godine 1959. kada se njemački SPD okupio na izvanrednom kongresu u Bad Godesbergu, danas dio grada Bonna, odbacio pojam klase, odrekao se marksističke analize društva, odrekao se radništva i odlučio da će biti narodnjačka stranka koja se obraća svim slojevima, uz popratne laude tržišnoj privredi i kapitalizmu kao sustavu.

Odrekavši se ne samo Marxa nego uopće lijeve inteligencije koja polazeći od pojma klase analizira društvena i ekonomska kretanja u kontekstu sukoba rada i kapitala bez prisezanja revolucionarnim, nasilnim metodama, ljevica je izgubila intelektualni i idejni rezervoar koji ju je činio ljevicom te obgrlila pomodne radikal-šik kulturmarksističke teorije koje s Marxom nemaju veze, nego više s Freudom i s tim tko se šika u koji otvor, naglasak su stavili na neku apstraktnu borbu na stvarne i konstruirane manjine.

No za radničku klasu u toj promjeni kursa više nije bilo mjesta. Supsumirano, ne propada ljevica danas, ona je samu sebe dokinula još šezdesetih godina, a to što se u političkoj geografiji nazivalo ljevicom zapravo je bio prazni kontejner u koji je, sukladno modama, svatko trpao što se u to vrijeme nosilo.

Stvari su na toj matrici išle kako-tako do izbijanja velike krize u prošlom desetljeću, čemu je prethodila deindustrijalizacija Zapada i seljenje kapitala u oaze azijske jeftine radne snage, sve ono što je analizirao Marx prije više od stotinu godina, a ljevica, zabavljena homićima i seksualnom emancipacijom, na sve to šutjela jer, eto, pristali smo na tržišnu privredu, iako se radilo o barbarskoj deregulaciji, pa nam Marx više nema što reći, dovoljan je Modni Mačak umjesto njega.

Kako je pak buknuo imigracijski val, ne samo iz islamskih zemalja nego i unutar Europske unije, što je dovelo do seljenja radnika iz siromašnijih zemalja Istočne Europe koji su rušili cijenu rada, a domaći radnici grintali, eto ti Brexita.

Ljevica s Corbynom u Engleskoj konačno je primijetila da postoji radnička klasa, da njen srednji sloj nestaje i propada. I, opet, taj proces Marx je opisao još u 19. stoljeću na primjeru irskih radnika u Engleskoj, samo što ljevica ne čita Marxa jer bi onda morali dati za pravo, paradoksalno, i Trumpu i Orbánu, posao koji su trebali odraditi oni. Da su (bili) ljevica…

Ne tvrdim da Marxovu analizu i djela treba uzeti kao sveto pismo, bez kritičkog odmaka, no mnoge njegove analize u kontekstu kritike kapitalizma naprosto su točne, vrijede i danas, pa i one što se tiče štetnosti masovnih migracija kao oružja kapitalističke klase uperenu protiv radničke klase, migracije bilo unutar Europe, bilo ove koje je Mutti Merkel isprovocirala uz veliki pljesak na tzv. ljevici.

Salvini nakon izbora u Bavarskoj: ‘Arrivederci, Merkel’

Grijeh ljevice, njeno samorazaranje i propast započeti 1959. u Bad Godesbergu štetni su za sve, za politički pluralizam i tržište ideja. Naime, zamislite liberale koji bi se odrekli Johna Stuarta Milla, zamislite konzervativce koji bi se odrekli Burkea, zamislite katolike koji bi se odrekli Augustina ili Tome Akvinskog, ne, to ne možete zamisliti jer ne bi bili ono što tvrde da jesu, jer nemaju više izvore inspiracije, ali zato možemo zamisliti ljevičare koji su se odrekli Marxa, ne kao dog­me, nego kao (jednog od) izvora nadahnuća.

Zato se ljevica po prirodi stvari ugurala u, na Zapadu, sveprisutni politički centar, bezličan, bezidejan, gdje tzv. ljevica i desnica sliče kao jaje jajetu, gdje je nestalo borbe ideja, samo borba kapitala, šuplji materijalizam i konzumerizam zasoljen političkom korektnošću.

Taj proces koji će uskoro izbrisati sve tradicionalne stranke ne samo tzv. ljevice nego i tzv. desnice još 1995., nakon pada Berlinskog zida, Ignazio Ramonet nazvao je u Le Mondeu “Novo jednoumlje”. To novo jednoumlje sastoji se u dvije riječi: Nema alternative.

Kapitalizam nema alternative, Europske unija nema alternative, multikulturalizam nema alternative… A društvo bez alternative zove se – totalitarizam, s jedinom ideologijom, zamjenskom transcendencijom koja se zove konzumerizam.

U takvom društvu svatko tko je dva nanomilimetra desnije od Merkel je ekstremni desničar, a svatko tko je dva milimetra ljevije od Plenkovića je ekstremni ljevičar.

Umjesto borbe i razmjene ideja frcaju besmislene etikete. Oskudnost ideja u politici, pa i jakih intelektualnih autoriteta koje, za razliku od prošlih vremena, političari, pa i kod nas, izbjegavaju, postala je opasna po samu politiku i sudbinu Zapada. Pri čemu mislim na ozbiljne mislioce, a ne na političke kurve i pozere koje još nazivaju intelektualcima ili uglednim analitičarima.

Novo buđenje i promjena stava prema imigrantima na ljevici od strane pokreta Aufstehen, koji je samo dio šireg europskog osvještavanja na novoj ljevici je refleks nastao iz svijesti o propasti (ljevice). Aufšteneri, ili po naški ustaše, novi su kurs s neizvjesnim političkim ishodom i dosegom.

Za početak, neka uzmu Marxa u ruke, da ne ispadne da uče od Orbána ili Salvinija po pitanju imigrantske politike. Jer sve ovo što je tzv. ljevica do sada nudila može se sažeti u evanđeosku parafrazu: Oprosti im, Marxe, jer ne znaju što čine, piše Ivica Šola za Globus.

 

Stranke vlade Angele Merkel doživjele težak poraz u Bavarskoj

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari