Pratite nas

Kolumne

HODAK: Papa Franjo je pod direktnim utjecajem velikosrpske propagande i Srpske pravoslavne crkve

Objavljeno

na

U petak 10. svibnja bio sam gost na posjećenoj tribini riječke Bogoslovije. Već u početku trebalo je mlade i znatiželjne bogoslove zaintrigirati temom koja će se malo udaljiti od klasičnog obrasca o ustašama i partizanima. Zato sam za uvod postavio aktualno pitanje: Sveti Otac je ovih dana posjetio Bugarsku u kojoj živi jedan posto katolika. Hrvatsku nikada nije posjetio, iako u njoj živi 84 posto katolika. Gdje onda živi papa Franjo?

Riječkim isusovcima, budućim svećenicima uvod u tribinu sigurno se učinio itekako aktualan. Da bi Stepinac bio po crkvenim normama kanoniziran potrebno je utvrditi jedno ili dva čuda u njegovom životu.

Prvo čudo dogodilo se još tamo davne 1945. godine kad su boljševičke horde “oslobodile” Zagreb. Nakon toga počeo je epski pogrom iz kojeg je srpski dragovoljac na Solunskom frontu – Stepinac izašao živ. Kako piše Ivan Hrstić u Večernjem: “Papa Franjo i patrijarh Irinej od Stepinca traže čudo nad čudima”.

Papa je nedavno u avionu razgovarao s novinarima pa je dopisnika HRT-a upitao je li iz Hrvatske. Kad je ovaj to potvrdio Papa mu je rekao “da je osjetio miris Hrvatske”. Ta tvrdnja Svetog Oca podsjetila je mnoge na intervju nobelovca Boba Dylana, objavljen u francuskom izdanju američkog časopisa Rolling Stone u listopadu 2012. godine, kada je Dylan, zalažući se za prava crnaca, rekao da crnci mogu “osjetiti” rasiste, baš kao Židovi naciste, a Srbi Hrvate. Tko je utjecao na Dylana i na papu da iskazuju tako “raskošnu” simpatiju za Hrvate? Ako slučajni nobelovac Dylan ne zna, papa Franjo bi morao znati barem osnovne činjenice.

Svi ratovi između Srbije i Hrvatske uglavnom su se vodili na teritoriju Hrvatske, a nikada u Srbiji. Nikada Hrvatska nije iskazivala teritorijalne pretenzije prema dijelovima Srbije. Uglavnom je bilo obratno. Stoga se sam od sebe nameće zaključak: i papa i Bob su pod direktnim utjecajem velikosrpske propagande i SPC-a. Dok za Dylana to možemo samo pretpostaviti, za papu Franju je to evidentno.

Ponajprije to se može jasno iščitati iz ovog njegovog citata: “…ali u određenom trenutku procesa kanonizacije došlo se do nerazjašnjenih točaka. Riječ je o povijesnim točkama. I ja, koji trebam potpisati kanonizaciju s mojom odgovornošću, molio sam, promišljao, tražio savjete i onda sam vidio da trebam pitati za pomoć Irineja. Irinej je veliki patrijarh. I Irinej mi je pomogao”. Blaženi naš Sveti Otac…

Irinej je uvijek bio spreman pomoći. Prije svega kao povjesničar, od kojeg bi mogli učiti i Klasić, Jakovina, Markovina, a bogme i Goldstein. Tako je “veliki patrijarh” na beogradskom Sajmu knjiga 2017. godine, autoritetom “velikog” patrijarha, izjavio: “gdje god žive Srbi, to je Srbija, bilo u Srbiji, bilo u BiH, Crnoj Gori, Vojvodini ili na drugim mjestima”. Zatim nas je “veliki patrijarh” podučio kako smatra “tragičnim ponašanje braće (!!!) rimokatolika” koji su izazvali najveća stradanja Srba, a pritom nisu nikada iskazali kajanje niti uputili ispriku. Upravo fantastično!

Ni jedan rat se nije vodio u Srbiji…, a on traži ispriku Hrvata za ratove protiv Srba, vjerojatno za Vukovar, Ovčaru itd. Je li “veliki patrijarh” papi pomogao da shvati i presudu Ratku Mladiću koji je u Haagu osuđen na doživotnu robiju jer je u tri dana poubijao 8300 ljudi? Irinej je tu presudu “umotao u celofan” prikazavši je kao “vražja djela koje rade svjetski moćnici”. Izjave “velikog patrijarha” o Kosovu bolje je ne citirati.

Uglavnom, kada podvučemo zajednički nazivnik proizlazi da se kanonizacija katoličkog kardinala jednom plitkom političkom akrobacijom našla u rukama jednog pravoslavnog tvrdog nacionalista. I što sad? Tko je kriv? Papa ili Irinej? Postavlja se i pitanje što radi vrh Katoličke crkve u Hrvata? Zar papa ne zna ono što je rekao Anton Šuljić, bivši pročelnik HBK-a da: “ni jedan čovjek nije proglašen bezgrešnim, osim Marije, pa je kopanje po Stepinčevu navodnom nedovoljnom činjenju suprotno svemu što znamo o svecima i mučenicima”.

I tako dok papa Franjo pažljivo osluškuje što o Stepincu misli Irinej nitko ga ne upozorava što je o Stepincu rekao papa kojeg je Franjo proglasio svetim – papa Ivan Pavao II. On je, naime, rekao Hrvatima da im blaženi Stepinac može biti uzor i kompas. Ako je to, dakle, mislio i rekao jedan svetac, kakvu to istinu od Irineja traži Sveti Otac?

Na kraju postavlja se i pitanje korektnosti pape Franje prema pokojnom papi Ivanu Pavlu II. Je li itko prišapnuo papi Franji kakvi su stavovi “velikog patrijarha” o Pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori i Makedoniji? Možda bi tada u očima pape Franje postao čak “najveći”. Sve u svemu, sad je sasvim jasno da će kanonizacija blaženog Alojzija Stepinca, hrvatskog dragovoljca na srpskoj strani na Solunskom frontu i čovjeka koji je spasio brojne Židove i Srbe u doba NDH,  ovisiti o čovjeku koji smatra da je RH srpska zemlja jer u njoj žive Srbi.

Na kraju evo i jedne utješne misli našeg dobrog pape Franje koja nas ipak treba držati malo iznad vode: “Ja imam mane. Svi imamo mane. Ali ja sam među patrijarsima pronašao braću. A neka su braća, ne bih htio pretjerivati – sveti Božji ljudi. A to je jako važno”. Moraš biti stvarno dobar (ili naivan ili neinformiran) da smatraš svetima ljude koji misle da je presuda Ratku Mladiću za srebrenički masakr “vražja stvar…”.

Uglavnom, javnost je podijeljena oko dobrog pape Franje. Liberalna javnost misli da je svako traženje istine dobro. Desničarski krkani kao što sam ja su “iznenađeni i uvrijeđeni”. Recimo, Jutarnji list je upitao “super popularnu” TV zvijezdu (crvenu) Danijelu Trbović što ona, onako ateistički pametna i iskusna, kaže o papi Franji i Stepincu?

Danijela je poznata veteranka političkih i pravosudnih prognoza. Svojedobno je zasjala na ljevičarskom nebu izjavom da vidi na ulici Antu Gotovinu, kojeg su tada još lovile Jadranka Kosor i Carla del Ponte, da bi ga ona odmah prijavila. Pritom se predstavila kao velika humanitarka koja bi polovinu iznosa od obećanih pet milijuna kuna nagrade za obavijest o Gotovini zadržala za sebe, a polovinu dala za djecu poginulih partizana. Ili tako nekako.

I naravno, naša Danijela je zdušno podržala papu, kao što je to i red za TV ljevičare. Ona misli: “Papa kao vrhovni poglavar ima pravo propitkivati (kod Irineja!) prije donošenje konačne odluke. Meni je zanimljivo kako su određeni crkveni krugovi papu proglasili skoro pa heretikom nakon što je dirnuo u neke stvari koje u Crkvi ne valjaju”.

Eto, naši ljevaci najprije su zdušno podržali koruške biskupe, a sad i rimskog papu. Tako su i u komunizmu bili žestoki protivnici monarhije, ali su zato intimno čuvali uspomenu na svog kralja. U šahu… Da smo kojim slučajem izgubili taj Domovinski rat, naša Danijela, ili njoj slični, postala bi glavna ravnateljica HRT-a. Al’ bi se tada nagledali “Sutjeske”, “Neretve” i slavnih partizanskih bježanija pred nadmoćnim neprijateljem…

Pala mi je na pamet francuska poslovica: “Ima istina u koje nije dobro vjerovati!”

Stalno me golica jedno pitanje: što bi bilo s nama Hrvatima da smo 5. kolovoza 1995. godine doživjeli još jedno “oslobođenje” kao na primjer 8. svibnja 1945. godine? Bismo li tada uopće preživjeli kao narod pod željeznom čizmom jednog Kadijevića, Adžića,  Mladića, njegovog snimatelja Zorana Ercega, Martića, Stanimirovića, Miloševića…? Koliko bi iz ratnog gliba izronilo tih hrvatskih petokolonaša, koju bi tada poziciju u vojsci imao general-major Ante Tomić, kako bi se ponašao savezni sekretar za kulturu Goran Gerovac, koliko bi se razmahao savezni sekretar za unutrašnje poslove Nenad Stazić, kakve bi sve filmove o hrvatskom Alamu kod Knina u kolovozu 1995. godine snimili Rade Šerbedžija i Oliver Frljić, kako bi savezna sekretarica Vedrana Rudan riješila pitanje ratnih odšteta koje su hrvatski klerofašisti nanijeli srpskoj nejači, deci i starcima kroz četverogodišnju okupaciju…i da ne nabrajam dalje. Ozbiljni ljudi će moje ognjištarske strahove proglasiti fikcijom jednog impulzivnog amatera koji strahuje od postmodernog kulturnog marksizma ili od kulturne hegemonije s istoka. Moguće su i u pravu.

Ali ne leži vraže. Ovih dana Savez antifašističkih boraca i antifašista RH organizirao je svečanu akademiju u povodu obilježavanja Dana pobjede nad fašizmom i oslobođenja grada Zagreba u KD Vatroslav Lisinski. Prije svega, vjerujete li da bi pobjednici 5. kolovoza dobili elitnu dvoranu u Zagrebu na dan Oluje? Ali oni koji su izgubili Domovinski rat, koji su mentalno i psihofizički bili na strani agresora, slave “oslobođenje” praznog Zagreba.

Izaslanicu gradonačelnika Oliveru Majić su izviždali povicima “neka vrati Trg maršala Tita”, “hoćemo Tita”…velikog vizionara kojem RH mora biti vječno zahvalna na proročkim riječima da će prije Sava poteći uzvodno nego će Hrvatska postati država. Mislite li da je predsjednik antifašističkih boraca NOB-a osjećao ikakvu nelagodu zbog takvog ponašanja? Siguran sam da nije. Njemu nije neugodno ni što je predsjednik “boraca”, a rođen je 1957. godine dok je drugi svjetski rat završio 1945.,  kao i “oslobađanje” Zagreba koje se također dogodilo 1945. godine.

Njegovi su “suborci” na proslavi u Lisinskom izviždali i izaslanicu KGK Mirjanu Hrgu koja im je puno bliža po svjetonazoru od Olivere. Izviždali bi drveni “demokrati” i Matu Granića koji misli isto kao i oni o 8. svibnju 1945. godine samo se Mate izvukao jer nije bio izaslanik. Da naši “intelektualni proleteri” iz ljevičarskih medija imaju nešto što se zove “muda” upitali bi mlađahnog partizana Habulina je li 18. studenog 1991. godine Vukovar “pao” ili je bio “oslobođen”? Vedrana Rudan zna da je pao. Da je Franjo Habulin upita, ona bi mu priznala.

Drugove je uvijek krasila iskrenost. Je li Bagdad pao ili su ga Ameri oslobodili? Je li Izrael okupirao ili oslobodio Golansku visoravan? Tito je posebno istaknuo “heroje” koji su oslobodili prazni Zagreb i to izrijekom sedam visokih oficira iz I. i II. Armije. Trojicu Srbijanaca: Koču Popovića, Milutina Moraču i Mijalka Todorovića te četvoricu Crnogoraca: Peku Dapčevića, Radovana Vukanovića, Ljubu Vučkovića i Blaža Lampara. Ovaj zadnji je imao zadatak srediti sve lampe javne rasvjete koje nisu radile. Pohvalio bi Maršal i Franju Habulina, ali je problem što se je Njofra  rodio tek 1957. godine.

I da se u nekom apstraktnom svijetu zaista dogodi povratak bravara koji se bavio aristokratskim mačevanjem i svirao na klaviru Wolfganga Amadeusa Mozarta, kako bi naše tobožnje antife “reagovale” na neke Maršalove navike? Voljeni drug Tito organski nije podnosio ‘homiće’. Kao urođeni meteoropat, zbog lošeg vremena obično ih je strijeljao. S duge strane, gledajući partizane, Maršal je bio puno skloniji mladim djevojkama pa se s jednom na kratko i oženio.

Naime, Tito je svojedobno bio oženio Ruskinju Pelagiju Denisovnu Belousnovu koja je u vrijeme udaje bila jedva prešla 14. rođendan. Kad smo kod pedofilije, jeste li znali da pedofil pored škole nikada ne vozi prebrzo. Obično uvijek ispod dozvoljene brzine kako bi dobro promotrio djecu za vrijeme odmora.

Možda bi nam, u ovo vrijeme trebala nova, liberalna parola: “Pedofili svih zemalja, ujedinite se”. Nažalost, bojim se da nam je ta “revolucija” blizu bez obzira na ove moje zlobne opservacije. I tako u XXI. stoljeću, nakon općeg pada komunizma, usred Europe, u EU, u našoj maloj Hrvatskoj, koju smo krvavo izborili, grupa “građana” u reprezentativnoj  dvorani Lisinski slavi početak jedne tvrde, 45-godišnje diktature, zazivaju diktatora koji je ne samo bio oličenje “nedemokrata” nego nije mogao smisliti da bi se Hrvatska ikada pojavila kao samostalna država na karti svijeta.

Na fejsu se pojavio baš “slatki” filmić s drugom antifom koji nas je kobajagi “oslobodio”. Kaže drug “jebote, odjednom se preda mnom pojavi Švabo, bez kape i s demižonom u rukama. Imao sam osjećaj da se želi predati. Otvoreno kažem, ja sam ga ubio”. Eto, sada vi probajte probranom društvu u Lisinskom objasniti da je to ratni zločin. Valjali bi se od iskrenog smijeha…ha, ha, ha, to je bio fašist, nacist, ustaša bez kape i s demižonom. Što drugo nego ubiti…

Vi koji čitate ovu “zatucanu klerofašističku” kolumnu po svom osobnom habitusu zaključite što bi se vama dogodilo da smo u kolovozu neke godine izgubili rat. Ne znam za vas, ali za sebe znam. Teško bi bilo pisati čak i ovako jednostavne kolumne na Golom otoku ili na golom kamenu…

Kako  je to nekada napisao Bulatović Vib: “Nije istina da su svi ljevičari isti. Neki su isti, a neki su još i gori”.

U srijedu, 15. svibnja, u Dvorani vijenac na Kaptolu u 19 sati održat će se prezentacija one epohalno zanimljive i otrežnjavajuće knjige “Velika laž” Dinesha D’Souze o kojoj sam već pisao u mojim ranijim kolumnama. Riječ je o američkom piscu koji razotkriva nacističke korijene političke ljevice. Ili kako bi to lijepo rekli Srbi: “Prosto ne mogu da verujem”.

Brojnim konkretnim i autentičnim dokazima D’Souza demaskira Demokratsku stranku u SAD, Hitlera, Mussolinija…sve autentične ljevičare. Za sada smo uvijek čuli za Hitlera kako je ikona krajnje rigidnog desničara. Do dan danas svi ljevičarski i naši pseudo-povjesničari vode utopističku bitku kako iz “nacionalsocijalističke” partije izbaciti izdajničku socijalističku partiju.

Pokazalo se da je taj pokušaj čista utopija. Barem za sada. Baš se veselim što će ova knjiga uskoro biti dostupna Klasiću, Jakovini, Markovini, Goldsteinu, Perici i drugovima. Oni će je od muke jednostavno zapaliti. Zato požurite  15. svibnja na Kaptol… Vrijeme brzo prolazi.

Victor Hugo je jednom rekao: “Četrdeset godina života je starost za mlade, a pedeset godina života je mladost za stare”.

P. S. Dragi moji “šupci”, vidim iz komentara na prošlu kolumnu da me je jedan šupak proglasio bivšom komunjarom. Napregnite svoj šupački mozak i zapamtite: nikada u životu nisam bio ni jedne sekunde član Saveza komunista Jugoslavije kao ni član HDZ-a. Pročeprkajte malo po arhivama, pa ako iznesete ijedan dokaz da ne govorim istinu, imate 100.000 kuna u roku od sat vremena. Stoga mali lažljivi, iskompleksirani, haj’te na posao! Vaši Judini srebrnjaci vas čekaju!

Također, ne brinite za Kolakušića. Nije mi ni na kraj pameti da se približim Kolakušiću i njegovoj Antikorupcijskoj udruzi. Samo sam ga podržao i glasovat ću za listu broj 15, a za vaš strah koji ste izrazili u svojim debilnim komentarima, boli me ona stvar.

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

Ivica Šola: Papa Franjo, političar globalizma

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Optužnice za Ovčaru pisalo je beogradsko tužiteljstvo

Objavljeno

na

Objavio

Prije predsjedničkih izbora obljetnica pada Vukovara postala je blagdan sjećanja na žrtvu. Prije parlamentarnih izbora Vukovar će izvjesno postati ozakonjeno mjesto posebnog pijeteta, a vukovarska bolnica memorijalna nacionalna bolnica. Čega će se to Hrvatska kao država sjećati?

Ozbiljna država bi sjećanje na svoju tragediju, poput vukovarske, trebala graditi na temelju utvrđenih činjenica. A kada je riječ o sjećanju na žrtve zločina koji su počinjeni nad zarobljenim braniteljima i civilima nakon što je JNA zaposjela grad, ono bi se trebalo zasnivati i na pravomoćnim presudama i kažnjenim krivcima. To je institucionalno ogledalo države. Pa da pogledamo kako izgleda to, na presudama temeljeno sjećanje na primjeru Vukovara.

Ako izuzmemo presudu za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde, koja je presuda državi, ne postoji ni jedan relevantan kazneni proces, okončan pravomoćnom presudom, koji bi vjerodostojno pokazao utemeljenost dana sjećanja na Vukovar. Isto vrijedi i za Škabrnju. Ne postoji ni jedna presuda hrvatskih sudova za zločin nad pacijentima i ratnim zarobljenicima iz Vukovarske bolnice, nad pacijentima i ratnim zarobljenicima iz Borovo Commercea, za ubijene i zlostavljane u srpskim logorima u Srbiji, koja bi na vjerodostojan način utvrdila što se zapravo dogodilo. Ne postoje zahvaljujući institucionalnoj Hrvatskoj. Nema ih zato što je svojedobno (2003.) DORH velikodušno prepustio kazneni progon za zločine u Vukovaru haaškom i beogradskim sudovima, a kazneni progon za zločine nad Hrvatima u srpskim logorima također je prepustio Srbiji. Izvršio je to najdugovječniji i najhvaljeniji hrvatski državni odvjetnik Mladen Bajić, ali ne sam. Zasluga pripada mnogima: suradnicima i nasljednicima u DORH-u, zaslužnicima iz izvršne vlasti i obavještajne zajednice, u kontinuitetu do danas… Institucionalna je Hrvatska premrežena zaslužnicima.

Trideset četnika

Zahvaljujući tome, pravosudni temelj za hrvatsko sjećanje na tragediju Vukovara je postavio beogradski sud za ratne zločine. Postavljen je po mjeri srpske politike otklanjanja krivnje sa Srbije, JNA i krnjeg Predsjedništva SFRJ. Prema takvoj političkoj mjeri, beogradsko je tužiteljstvo napisalo optužnice za Ovčaru. Sudovi su donijeli presude. A stara KOS-ova mreža osigurala je da te optužnice i presude budu tek prepisane i potvrđene pred Haaškim sudom. Srpski zatočenički logori za Hrvate za srpsko pravosuđe ne postoje, jer iz njih ne mogu izuzeti odgovornost Srbije, JNA i nadasve njezine obavještajne službe KOS koja ih je uspostavila i upravljala njima.

Hrvatsko pravosuđe je pustilo Beograd da završi posao. A i hrvatski povjesničari imaju duboko poštovanje prema konstruktu zločina koji im je za beogradski i Haaški sud priredio Aca Vasiljević, šef obavještajne strukture JNA. Prema tom, presudama potvrđenom konstruktu, sjećanje na vukovarsku tragediju izgleda ovako. Nakon što je poslije tromjesečne opsade JNA sravnila Vukovar sa zemljom, zauzela i okupirala grad, vrh treće vojne sile u Europi je, prema presudama, na dva dana svu vlast predao u ruke tridesetorici pijanih četnika, koji su inače bili njihovi ljudi za prljave poslove, i nekolicini lokalnih lupeža, koji su inače bili agenti njihove obavještajne službe.

Vukovarska bolnica, buduća nacionalna memorijalna bolnica, prema presudama je mjesto s kojeg su tadašnji major KOS-a Veselin Šljivančanin i suradnici ujutro 20. studenoga, prema popisu, izdvojili i kradom odveli iz bolnice 271 ranjenika, ratnih zarobljenika, pacijenata i zaposlenika bolnice. Ali ne da bi ih ubili, već da bi ih – spasili. U svrhu “spašavanja” naredili su kopanje dviju jama za masovne grobnice, od kojih se jedna, sa šezdesetak žrtava, još uvijek traži.

U svrhu “spašavanja” zarobljenih hrvatskih vojnika i civila iz Beograda je tu noć u Vukovar došao cijeli vrh KOS-a na čelu s generalom Vasiljevićem. Ali bili su jadni i nemoćni pa je zapovijedanje nad cijelim vrhom obavještajne službe JNA i nad ojačanom prvom gardijskom brigadom JNA preuzeo jedan pijani četnik zvani Topola (navodno mrtav još od 1993.) i nekoliko lokalnih lupeža predvođenih Goranom Hadžićem. Isti oni koje je taj isti vrh KOS-a doveo u Vukovar i dao im uloge. Čim je skladištar Hadžić podviknuo da je on vlast, vrh KOS-a mu je u strahu odmah predao brigu za ratne zarobljenike. Da ih spasi. Razvlaštenom vrhu KOS-a ostalo je tek toliko ovlasti da cijelo vrijeme na Ovčari nadgledaju zlostavljanje i likvidacije. I toliko snage da dan kasnije odu u Beograd primiti odlikovanje od svojeg šefa Kadijevića.

Isti se scenarij dogodio i u Borovo Commerceu. Samo ondje je oficire KOS-a zastrašio njihov agent Arkan i preuzeo pacijente iz zdravstvenog stacionara. Koji se do danas vode kao nestali. Bez traga i bez presude. Pod pritiskom javnosti, u Osijeku su započeli suđenje generalu Vasiljeviću u odsutnosti, za zločine u srpskim logorima. Gotovo u tajnosti, da ne bi ušli u sjećanje.
Pa koji je onda sljedeći logičan korak hrvatske države u njegovanju sjećanja? Postaviti spomenik – Čika Aci Spasitelju. I odmah do njega spomenik Neznanom hrvatskom KOS-u. Tako bi današnja institucionalna Hrvatska bila vjerodostojno predstavljena.

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Fra Mario Knezović: Meritokracija ili vladari s malim IQ, a velikim egom

Objavljeno

na

Objavio

Čujem često kako je lako kritizirati, a teško dati rješenje problema. Kroz ovaj tekst ponuđeno je rješenje problema, sustava vladavine, društvenoga poretka, korumpiranih vođa, nemoralnih postupanja i krivo nasađenih ljudi.

Moj sinko, kaže djed unuku, ako sjekiru ili motiku na krivo nasadiš, nema rađe s njom. Izričaj „na krivo nasađen“ često čujemo. Usto svakodnevno čujemo kako nam je loše stanje, kako nas vode nesposobni ljudi, kako se do položaja dolazi preko „veze“, nepotizma ili nečijih preporuka koje „koštaju“.

Zašto je tomu tako? Zato što je nama nepoznat pojam meritokracija i njegova primjena. Meritokracija izvorno vuče korijen iz latinskoga jezika „meritum“, što bi na hrvatskome značilo zasluga – vrijednost.

Drugi dio riječi korijenski je iz grčkoga „kratein“, što znači vladati. Kada spojimo značenje, lako je zaključiti kako je meritokracija oblik vlasti u kojemu se administrativni i javni poslovi, odnosno svaka uloga koja zahtijeva društvenu odgovornost, dodjeljuje na temelju zasluga, a ne na temelju pripadnosti nekomu lobiju, obitelji (nepotizam i klijentelizam u najširemu smislu) ili ekonomskoj kasti (oligarhiji).

Meritokracija je između ostaloga protivnost ideji egalitarizma gdje se pojedincima bez obzira na kvalifikaciju, kvalitetu izvedbe, rad ili druge prednosti pripisuje jednak utjecaj i jednak pristup. Samo shvaćanje pojma odgovara na upit zašto nam je loše i zašto nas vode ljudi koji su na krivome mjestu, pa onda i „na krivo nasađeni“.

U knjizi „Zabranjeno kukanje“ Salvo Noe ističe kako je u svijetu na stvari kriza vrjednota i stručnosti i dokle god ne stavimo meritokraciju i zdrave vrjednote na prvo mjesto, kriza neće prestati. Suočeni smo s neprestanim povicima za promjenama, reformama, novim početcima, okretanjima novih stranica itd. No, pitati se je li moguće očekivati te promjene bez korjenitih zahvata u sustav vladanja, mentalitete namještanja položaja po načelu „kumova“?

Svaki preporod počinje od ljudi. Preporod mogu potaknuti osobe koje su u pravome trenutku na pravome mjestu. Preporod počinje od stručnosti. Primjerice, što bi bio da je ključne kaznene udarce u Rusiji umjesto Ivana Rakitića izvodio npr. Ivan Perišić ili Josip Pivarić? Vjerojatno je da Hrvatska ne bi postala viceprvak svijeta. To se u športu jasno vidi. No, na drugim područjima nesposobni i oni bez stručnosti uzeli su loptu i uporno prebacuju gol i ne postižu rezultate, ali im nitko ništa ne može, čak ne trpe ni prigovor zbog upornih promašaja.

Za takve je publika kriva što promašuju, gdje bi oni nešto bili krivi jer su si umislili da su „bogomdani“. Takvi onda, razumije se, nemaju ni odgovornosti za svoje postupke. To je zato što osobe koje nisu kvalificirane za neki posao nemaju ni mogućnost odgovornosti. Kako ćeš odgovarati za nešto o čemu pojma nemaš?
Takvima se „fućka“ što griješe, što nisu učinkoviti, što čine štetu, što ubijaju nadu.

Očito je taj stil vladanja javnim dobrima i obnašanjem javnih službi natjeralo britanskoga sociologa Michaela Younga da načini pojam „meritokracija“ o kojemu piše u svome djelu „Uspon meritokracije“ (The Rise of the Meritocracy, 1958.). On je na vrlo zanimljiv način obrazložio teoriju meritokracije formulom IQ + uloženi napor = vrijednost. Kako bismo pomogli onima, barem većini, koji vladaju, spomenimo da je IQ mjera za kvocijent inteligencije. Dakle, stvar je jasna. Na prvome mjestu inteligencija i znanje (kvalificiranost), na drugome mjestu vrjednote/moral će polučiti rezultate ili vrijednost.

Što mi imamo? Imamo mahom na položajima ljude s vrlo niskim IQ, a s vrlo visokim egom. Imamo u većini slučajeva u vodstvu one koji imaju vrlo malo ili nimalo vrjednota i morala, a jako mnogo korupcije i nemorala. S osjećajem jada u sebi čitamo imena nekih osoba koje se potpisuju nekim titulama stečenim u „večernjim“ školama. Neki čak toliko daleko idu pa se drznu potpisati da su i doktori znanosti.

U Bosni i Hercegovini je čest slučaj da osoba najprije dobije položaj, a tek potom traži za nju kvalifikaciju kupnjom diploma. Mogao bih poimence napisati na desetine takvih slučajeva. Ima li toga igdje? Najprije položaj, pa onda ispunjavanje uvjeta. Zamislimo da na kirurgiji zaposle osobu koja nije svršila medicinu, ali nema veze, kasnije će ta osoba pribaviti diplomu, a za početak neka vrši operativne zahvate. Sve su okrenuli naglavačke i zato se neće narod naći na nogama zadugo.

O tome sindromu, budimo pošteni, može se u manjoj mjeri govoriti i u crkvenim redovima. Nije slučajno Isus u svoje vrijeme govorio kako na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji (Usp. Mt 23,1). No, nisu za to krivi samo oni. Za to su krivi i oni koji prihvaćaju taj stil upravljanja u državi, društvu, Crkvi itd.

Veliki Platon u svome djelu „Država“ postavio je temelje teorije o vladavini meritokracije tezom da za državu nema lijeka sve dok se politička vlast i filozofija ne spoje, dok filozofi ne budu kraljevi, a kraljevi i vladari filozofi. Mi smo daleko od toga. U nas je jedina“filozofija“ koristoljublje, a kraljevi su oni koji su korupcijom i zloporabom položaja došli do novca i moći.

Gdje smo mi u toj priči? Hoćemo li samo ustvrditi ove činjenice i zabiti glavu poput nojeva u pijesak? Talijanski sudac i državni odvjetnik Giobanni Falcone daje savjet: „To što su stvari takve kakve jesu ne znači da takve trebaju biti. Samo je, da bi se zasukali rukavi i stvari počele mijenjati, potrebno platiti cijenu; stoga velika većina radije jadikuje nego da djeluje.“A dok ne bude drukčije, na pozornici naše svakidašnjice će i dalje trubiti unosna pjesma: „Imam kuma kojeg nitko nema.“

PIŠE: Fra Mario Knezović/Misija/SD

 

Fra Mario Knezović: Motivacijski govor, koji to nije, Zorana Milanovića je bio otužan…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari