Pratite nas

Kolumne

HODAK: Papa Franjo je pod direktnim utjecajem velikosrpske propagande i Srpske pravoslavne crkve

Objavljeno

na

U petak 10. svibnja bio sam gost na posjećenoj tribini riječke Bogoslovije. Već u početku trebalo je mlade i znatiželjne bogoslove zaintrigirati temom koja će se malo udaljiti od klasičnog obrasca o ustašama i partizanima. Zato sam za uvod postavio aktualno pitanje: Sveti Otac je ovih dana posjetio Bugarsku u kojoj živi jedan posto katolika. Hrvatsku nikada nije posjetio, iako u njoj živi 84 posto katolika. Gdje onda živi papa Franjo?

Riječkim isusovcima, budućim svećenicima uvod u tribinu sigurno se učinio itekako aktualan. Da bi Stepinac bio po crkvenim normama kanoniziran potrebno je utvrditi jedno ili dva čuda u njegovom životu.

Prvo čudo dogodilo se još tamo davne 1945. godine kad su boljševičke horde “oslobodile” Zagreb. Nakon toga počeo je epski pogrom iz kojeg je srpski dragovoljac na Solunskom frontu – Stepinac izašao živ. Kako piše Ivan Hrstić u Večernjem: “Papa Franjo i patrijarh Irinej od Stepinca traže čudo nad čudima”.

Papa je nedavno u avionu razgovarao s novinarima pa je dopisnika HRT-a upitao je li iz Hrvatske. Kad je ovaj to potvrdio Papa mu je rekao “da je osjetio miris Hrvatske”. Ta tvrdnja Svetog Oca podsjetila je mnoge na intervju nobelovca Boba Dylana, objavljen u francuskom izdanju američkog časopisa Rolling Stone u listopadu 2012. godine, kada je Dylan, zalažući se za prava crnaca, rekao da crnci mogu “osjetiti” rasiste, baš kao Židovi naciste, a Srbi Hrvate. Tko je utjecao na Dylana i na papu da iskazuju tako “raskošnu” simpatiju za Hrvate? Ako slučajni nobelovac Dylan ne zna, papa Franjo bi morao znati barem osnovne činjenice.

Svi ratovi između Srbije i Hrvatske uglavnom su se vodili na teritoriju Hrvatske, a nikada u Srbiji. Nikada Hrvatska nije iskazivala teritorijalne pretenzije prema dijelovima Srbije. Uglavnom je bilo obratno. Stoga se sam od sebe nameće zaključak: i papa i Bob su pod direktnim utjecajem velikosrpske propagande i SPC-a. Dok za Dylana to možemo samo pretpostaviti, za papu Franju je to evidentno.

Ponajprije to se može jasno iščitati iz ovog njegovog citata: “…ali u određenom trenutku procesa kanonizacije došlo se do nerazjašnjenih točaka. Riječ je o povijesnim točkama. I ja, koji trebam potpisati kanonizaciju s mojom odgovornošću, molio sam, promišljao, tražio savjete i onda sam vidio da trebam pitati za pomoć Irineja. Irinej je veliki patrijarh. I Irinej mi je pomogao”. Blaženi naš Sveti Otac…

Irinej je uvijek bio spreman pomoći. Prije svega kao povjesničar, od kojeg bi mogli učiti i Klasić, Jakovina, Markovina, a bogme i Goldstein. Tako je “veliki patrijarh” na beogradskom Sajmu knjiga 2017. godine, autoritetom “velikog” patrijarha, izjavio: “gdje god žive Srbi, to je Srbija, bilo u Srbiji, bilo u BiH, Crnoj Gori, Vojvodini ili na drugim mjestima”. Zatim nas je “veliki patrijarh” podučio kako smatra “tragičnim ponašanje braće (!!!) rimokatolika” koji su izazvali najveća stradanja Srba, a pritom nisu nikada iskazali kajanje niti uputili ispriku. Upravo fantastično!

Ni jedan rat se nije vodio u Srbiji…, a on traži ispriku Hrvata za ratove protiv Srba, vjerojatno za Vukovar, Ovčaru itd. Je li “veliki patrijarh” papi pomogao da shvati i presudu Ratku Mladiću koji je u Haagu osuđen na doživotnu robiju jer je u tri dana poubijao 8300 ljudi? Irinej je tu presudu “umotao u celofan” prikazavši je kao “vražja djela koje rade svjetski moćnici”. Izjave “velikog patrijarha” o Kosovu bolje je ne citirati.

Uglavnom, kada podvučemo zajednički nazivnik proizlazi da se kanonizacija katoličkog kardinala jednom plitkom političkom akrobacijom našla u rukama jednog pravoslavnog tvrdog nacionalista. I što sad? Tko je kriv? Papa ili Irinej? Postavlja se i pitanje što radi vrh Katoličke crkve u Hrvata? Zar papa ne zna ono što je rekao Anton Šuljić, bivši pročelnik HBK-a da: “ni jedan čovjek nije proglašen bezgrešnim, osim Marije, pa je kopanje po Stepinčevu navodnom nedovoljnom činjenju suprotno svemu što znamo o svecima i mučenicima”.

I tako dok papa Franjo pažljivo osluškuje što o Stepincu misli Irinej nitko ga ne upozorava što je o Stepincu rekao papa kojeg je Franjo proglasio svetim – papa Ivan Pavao II. On je, naime, rekao Hrvatima da im blaženi Stepinac može biti uzor i kompas. Ako je to, dakle, mislio i rekao jedan svetac, kakvu to istinu od Irineja traži Sveti Otac?

Na kraju postavlja se i pitanje korektnosti pape Franje prema pokojnom papi Ivanu Pavlu II. Je li itko prišapnuo papi Franji kakvi su stavovi “velikog patrijarha” o Pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori i Makedoniji? Možda bi tada u očima pape Franje postao čak “najveći”. Sve u svemu, sad je sasvim jasno da će kanonizacija blaženog Alojzija Stepinca, hrvatskog dragovoljca na srpskoj strani na Solunskom frontu i čovjeka koji je spasio brojne Židove i Srbe u doba NDH,  ovisiti o čovjeku koji smatra da je RH srpska zemlja jer u njoj žive Srbi.

Na kraju evo i jedne utješne misli našeg dobrog pape Franje koja nas ipak treba držati malo iznad vode: “Ja imam mane. Svi imamo mane. Ali ja sam među patrijarsima pronašao braću. A neka su braća, ne bih htio pretjerivati – sveti Božji ljudi. A to je jako važno”. Moraš biti stvarno dobar (ili naivan ili neinformiran) da smatraš svetima ljude koji misle da je presuda Ratku Mladiću za srebrenički masakr “vražja stvar…”.

Uglavnom, javnost je podijeljena oko dobrog pape Franje. Liberalna javnost misli da je svako traženje istine dobro. Desničarski krkani kao što sam ja su “iznenađeni i uvrijeđeni”. Recimo, Jutarnji list je upitao “super popularnu” TV zvijezdu (crvenu) Danijelu Trbović što ona, onako ateistički pametna i iskusna, kaže o papi Franji i Stepincu?

Danijela je poznata veteranka političkih i pravosudnih prognoza. Svojedobno je zasjala na ljevičarskom nebu izjavom da vidi na ulici Antu Gotovinu, kojeg su tada još lovile Jadranka Kosor i Carla del Ponte, da bi ga ona odmah prijavila. Pritom se predstavila kao velika humanitarka koja bi polovinu iznosa od obećanih pet milijuna kuna nagrade za obavijest o Gotovini zadržala za sebe, a polovinu dala za djecu poginulih partizana. Ili tako nekako.

I naravno, naša Danijela je zdušno podržala papu, kao što je to i red za TV ljevičare. Ona misli: “Papa kao vrhovni poglavar ima pravo propitkivati (kod Irineja!) prije donošenje konačne odluke. Meni je zanimljivo kako su određeni crkveni krugovi papu proglasili skoro pa heretikom nakon što je dirnuo u neke stvari koje u Crkvi ne valjaju”.

Eto, naši ljevaci najprije su zdušno podržali koruške biskupe, a sad i rimskog papu. Tako su i u komunizmu bili žestoki protivnici monarhije, ali su zato intimno čuvali uspomenu na svog kralja. U šahu… Da smo kojim slučajem izgubili taj Domovinski rat, naša Danijela, ili njoj slični, postala bi glavna ravnateljica HRT-a. Al’ bi se tada nagledali “Sutjeske”, “Neretve” i slavnih partizanskih bježanija pred nadmoćnim neprijateljem…

Pala mi je na pamet francuska poslovica: “Ima istina u koje nije dobro vjerovati!”

Stalno me golica jedno pitanje: što bi bilo s nama Hrvatima da smo 5. kolovoza 1995. godine doživjeli još jedno “oslobođenje” kao na primjer 8. svibnja 1945. godine? Bismo li tada uopće preživjeli kao narod pod željeznom čizmom jednog Kadijevića, Adžića,  Mladića, njegovog snimatelja Zorana Ercega, Martića, Stanimirovića, Miloševića…? Koliko bi iz ratnog gliba izronilo tih hrvatskih petokolonaša, koju bi tada poziciju u vojsci imao general-major Ante Tomić, kako bi se ponašao savezni sekretar za kulturu Goran Gerovac, koliko bi se razmahao savezni sekretar za unutrašnje poslove Nenad Stazić, kakve bi sve filmove o hrvatskom Alamu kod Knina u kolovozu 1995. godine snimili Rade Šerbedžija i Oliver Frljić, kako bi savezna sekretarica Vedrana Rudan riješila pitanje ratnih odšteta koje su hrvatski klerofašisti nanijeli srpskoj nejači, deci i starcima kroz četverogodišnju okupaciju…i da ne nabrajam dalje. Ozbiljni ljudi će moje ognjištarske strahove proglasiti fikcijom jednog impulzivnog amatera koji strahuje od postmodernog kulturnog marksizma ili od kulturne hegemonije s istoka. Moguće su i u pravu.

Ali ne leži vraže. Ovih dana Savez antifašističkih boraca i antifašista RH organizirao je svečanu akademiju u povodu obilježavanja Dana pobjede nad fašizmom i oslobođenja grada Zagreba u KD Vatroslav Lisinski. Prije svega, vjerujete li da bi pobjednici 5. kolovoza dobili elitnu dvoranu u Zagrebu na dan Oluje? Ali oni koji su izgubili Domovinski rat, koji su mentalno i psihofizički bili na strani agresora, slave “oslobođenje” praznog Zagreba.

Izaslanicu gradonačelnika Oliveru Majić su izviždali povicima “neka vrati Trg maršala Tita”, “hoćemo Tita”…velikog vizionara kojem RH mora biti vječno zahvalna na proročkim riječima da će prije Sava poteći uzvodno nego će Hrvatska postati država. Mislite li da je predsjednik antifašističkih boraca NOB-a osjećao ikakvu nelagodu zbog takvog ponašanja? Siguran sam da nije. Njemu nije neugodno ni što je predsjednik “boraca”, a rođen je 1957. godine dok je drugi svjetski rat završio 1945.,  kao i “oslobađanje” Zagreba koje se također dogodilo 1945. godine.

Njegovi su “suborci” na proslavi u Lisinskom izviždali i izaslanicu KGK Mirjanu Hrgu koja im je puno bliža po svjetonazoru od Olivere. Izviždali bi drveni “demokrati” i Matu Granića koji misli isto kao i oni o 8. svibnju 1945. godine samo se Mate izvukao jer nije bio izaslanik. Da naši “intelektualni proleteri” iz ljevičarskih medija imaju nešto što se zove “muda” upitali bi mlađahnog partizana Habulina je li 18. studenog 1991. godine Vukovar “pao” ili je bio “oslobođen”? Vedrana Rudan zna da je pao. Da je Franjo Habulin upita, ona bi mu priznala.

Drugove je uvijek krasila iskrenost. Je li Bagdad pao ili su ga Ameri oslobodili? Je li Izrael okupirao ili oslobodio Golansku visoravan? Tito je posebno istaknuo “heroje” koji su oslobodili prazni Zagreb i to izrijekom sedam visokih oficira iz I. i II. Armije. Trojicu Srbijanaca: Koču Popovića, Milutina Moraču i Mijalka Todorovića te četvoricu Crnogoraca: Peku Dapčevića, Radovana Vukanovića, Ljubu Vučkovića i Blaža Lampara. Ovaj zadnji je imao zadatak srediti sve lampe javne rasvjete koje nisu radile. Pohvalio bi Maršal i Franju Habulina, ali je problem što se je Njofra  rodio tek 1957. godine.

I da se u nekom apstraktnom svijetu zaista dogodi povratak bravara koji se bavio aristokratskim mačevanjem i svirao na klaviru Wolfganga Amadeusa Mozarta, kako bi naše tobožnje antife “reagovale” na neke Maršalove navike? Voljeni drug Tito organski nije podnosio ‘homiće’. Kao urođeni meteoropat, zbog lošeg vremena obično ih je strijeljao. S duge strane, gledajući partizane, Maršal je bio puno skloniji mladim djevojkama pa se s jednom na kratko i oženio.

Naime, Tito je svojedobno bio oženio Ruskinju Pelagiju Denisovnu Belousnovu koja je u vrijeme udaje bila jedva prešla 14. rođendan. Kad smo kod pedofilije, jeste li znali da pedofil pored škole nikada ne vozi prebrzo. Obično uvijek ispod dozvoljene brzine kako bi dobro promotrio djecu za vrijeme odmora.

Možda bi nam, u ovo vrijeme trebala nova, liberalna parola: “Pedofili svih zemalja, ujedinite se”. Nažalost, bojim se da nam je ta “revolucija” blizu bez obzira na ove moje zlobne opservacije. I tako u XXI. stoljeću, nakon općeg pada komunizma, usred Europe, u EU, u našoj maloj Hrvatskoj, koju smo krvavo izborili, grupa “građana” u reprezentativnoj  dvorani Lisinski slavi početak jedne tvrde, 45-godišnje diktature, zazivaju diktatora koji je ne samo bio oličenje “nedemokrata” nego nije mogao smisliti da bi se Hrvatska ikada pojavila kao samostalna država na karti svijeta.

Na fejsu se pojavio baš “slatki” filmić s drugom antifom koji nas je kobajagi “oslobodio”. Kaže drug “jebote, odjednom se preda mnom pojavi Švabo, bez kape i s demižonom u rukama. Imao sam osjećaj da se želi predati. Otvoreno kažem, ja sam ga ubio”. Eto, sada vi probajte probranom društvu u Lisinskom objasniti da je to ratni zločin. Valjali bi se od iskrenog smijeha…ha, ha, ha, to je bio fašist, nacist, ustaša bez kape i s demižonom. Što drugo nego ubiti…

Vi koji čitate ovu “zatucanu klerofašističku” kolumnu po svom osobnom habitusu zaključite što bi se vama dogodilo da smo u kolovozu neke godine izgubili rat. Ne znam za vas, ali za sebe znam. Teško bi bilo pisati čak i ovako jednostavne kolumne na Golom otoku ili na golom kamenu…

Kako  je to nekada napisao Bulatović Vib: “Nije istina da su svi ljevičari isti. Neki su isti, a neki su još i gori”.

U srijedu, 15. svibnja, u Dvorani vijenac na Kaptolu u 19 sati održat će se prezentacija one epohalno zanimljive i otrežnjavajuće knjige “Velika laž” Dinesha D’Souze o kojoj sam već pisao u mojim ranijim kolumnama. Riječ je o američkom piscu koji razotkriva nacističke korijene političke ljevice. Ili kako bi to lijepo rekli Srbi: “Prosto ne mogu da verujem”.

Brojnim konkretnim i autentičnim dokazima D’Souza demaskira Demokratsku stranku u SAD, Hitlera, Mussolinija…sve autentične ljevičare. Za sada smo uvijek čuli za Hitlera kako je ikona krajnje rigidnog desničara. Do dan danas svi ljevičarski i naši pseudo-povjesničari vode utopističku bitku kako iz “nacionalsocijalističke” partije izbaciti izdajničku socijalističku partiju.

Pokazalo se da je taj pokušaj čista utopija. Barem za sada. Baš se veselim što će ova knjiga uskoro biti dostupna Klasiću, Jakovini, Markovini, Goldsteinu, Perici i drugovima. Oni će je od muke jednostavno zapaliti. Zato požurite  15. svibnja na Kaptol… Vrijeme brzo prolazi.

Victor Hugo je jednom rekao: “Četrdeset godina života je starost za mlade, a pedeset godina života je mladost za stare”.

P. S. Dragi moji “šupci”, vidim iz komentara na prošlu kolumnu da me je jedan šupak proglasio bivšom komunjarom. Napregnite svoj šupački mozak i zapamtite: nikada u životu nisam bio ni jedne sekunde član Saveza komunista Jugoslavije kao ni član HDZ-a. Pročeprkajte malo po arhivama, pa ako iznesete ijedan dokaz da ne govorim istinu, imate 100.000 kuna u roku od sat vremena. Stoga mali lažljivi, iskompleksirani, haj’te na posao! Vaši Judini srebrnjaci vas čekaju!

Također, ne brinite za Kolakušića. Nije mi ni na kraj pameti da se približim Kolakušiću i njegovoj Antikorupcijskoj udruzi. Samo sam ga podržao i glasovat ću za listu broj 15, a za vaš strah koji ste izrazili u svojim debilnim komentarima, boli me ona stvar.

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

Ivica Šola: Papa Franjo, političar globalizma

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Mladen Pavković: Šerbedžija nije sudjelovao u ratu jer se oženio. Sve drugo su priče.

Objavljeno

na

Mnogi su bili uvjereni da je glumac Rade Šerbedžija početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, odnosno u vrijeme hrvatskog Domovinskoga rata napustio Hrvatsku da ne sudjeluje u njezinu stvaranju, tim prije jer je Srbin, a mi smo se borili protiv srpske agresije i okupacije. Međutim, zahvaljujući ekskluzivnom razgovoru Ivice Marijačića u Hrvatskom tjedniku (8. kolovoza 2019.) s predsjednicom RH Kolindom Grabar Kitarović, a na koji su  tek sada reagirali odvjetnici Čedo Prodanović i Jadranka Sloković (Hrvatski tjednik, 19. rujna 2019.,) saznali smo pravu istinu o Šerbedžiji.

Odvjetnici u ime svog klijenta odgovaraju da je neistinita tvrdnja, koja je iznesena od strane urednika ovog tjednika g. Marijačića da je g. Rade Šerbedžija 90-tih otišao u Srbiju poduprijeti Miloševića, jer je proslavljeni umjetnik u to vrijeme otišao u Beograd „zato što je sklopio brak sa svojom suprugom gđom. Lenkom Udovički gdje su do odlaska u inozemstvo, jedno kraće vrijeme živjeli“. Osim toga, navode odvjetnici, „uz malo dobre volje, autor, kao i svatko drugi, lako je mogao utvrditi  kako je g. Šerbedžija  bio protivnik režima Slobodana Miloševića, a ne njegov zagovaratelj“.

„Isto tako, notorno je da je g. Šerbedžija sudjelovao u demonstracijama protiv režima Slobodana Miloševića, pisao i objavljivao pjesme protiv njega i sl. Zbog objavljivanja takvih neistinitih navoda, na najgrublji način povrijeđeno je pravo osobnosti g. Rade Šerbedžije, odnosno njegovo pravo na dostojanstvo, ugled i čast“ – ističu Šerbedžijini odvjetnici u rubrici „pisma čitatelja“ ovom tjedniku.

Znači, ako smo dobro razumjeli ovaj demanti, nije istina da je Šerbedžija u vrijeme Domovinskoga rata dezertirao, pobjegao, da nije želio braniti hrvatsku državu, već je istina da se u to vrijeme jednostavno „poklopilo“ njegova svadba i agresija, pa zbog obveza prema ženi nije mogao biti na dva mjesta- u Hrvatskoj i Srbiji.

U Hrvatsku se sa svojom Lenkom vratio nakon završetka Domovinskoga rata, kad smo već izbrojali najmanje 15 tisuća mrtvih i doživjeli grozote kao u nekim njegovim najboljim  filmovima, poput onog kojeg je 1991. snimio u Srbiji – „Dezerter“. Nakon rata u Hrvatskoj je dočekan  kao „junak i osloboditelj“, a za zasluge (ili što god drugo) dobio je na raspolaganje i dio otoka Brijuni, gdje svake godine priređuje kazališne i ine derneke. Nu, gdje je bio svih tih godina u vrijeme velikosrpske agresije odvjetnici ne otkrivaju, a osobito ne kako to da se u to vrijeme  ni kao gost nije pojavio u Hrvatskoj. Ne znamo i nikad nismo čuli da je u vrijeme rata na bilo koji način pomagao hrvatske stradalnike, a još manje da se kao i neke druge njegove kolege borio za Hrvatsku, gdje i danas odlično živi. Ne znamo i nismo čuli ni to da je otkako se vratio jednu predstavu ili koncert posvetio hrvatskim braniteljima i stradalnicima, a još manje da je posjetio Vukovar ili Škabrnju, da je na tamošnjim grobljima ili masovnim grobnicama zapalio svijeću.

Jedino što znamo iz odgovora njegovih odvjetnika je činjenica da je u vrijeme kad se ginulo otišao u Srbiju da se oženi, a ne da podupire režim Slobodana Miloševića te da svi oni koji drugačije govore i pišu o ovom umjetniku ili umetniku na „najgori način povređuju njegovo pravo na dostojanstvo, ugled i čast“.

Stoga, oprosti dragi Šerbedžija za sve nevolje koje smo ti možebitno nanijelo, jer nismo imali pojima da si 90-tih imao velikih obveza, poput svadbe, i da je to glavni razlog što te nismo vidjeli ni čuli dok su drugi ginuli, kako bi ti jednog dana sa svojom obitelji mogao doći u slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu i na krvi onih koji su dali život za hrvatsku Domovinu otpočeo novi život!

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Čemu služe Statut i Kodeks časti HND -a?

Objavljeno

na

Objavio

Opskurni lik koji piše za još opskurniji Index hr, Gordan Duhaček, nova je zvijezda lijevo-liberalno-anarhističke javne scene za koju je nabacivanje fekalijama na sve što se ne uklapa u njihov bolesni sustav vrijednosti „sloboda mišljenja i izražavanja“ – a svako protivljenje tom primitivizmu, vulgarnostima i zloćudnim lažima, klevetama i blaćenjima, znak „zaostalosti“, a ne rijetko i „udar na slobodu“.

Koju i čiju slobodu? Slobodu kojoj su temelj vulgarni izrazi, gadosti, psovke, primitivni vokabular kakav normalni i pristojni ljudi sa samopoštovanjem i elementarnim kućnim odgojem ne koriste ni u birtijama?

To jednostrano poimanje slobode – pri čemu je jednima (ljevičarima, liberalima, anarhistima) dopušteno sve (pa i ono što nigdje, ni u najdemokratskijim zemljama na svijetu nije), a nama drugima („desničarima“ i „konzervativcima“) se čak uskraćuje i pravo na obranu od tog vala primitivizma, u Hrvatskoj je postala neka vrsta „norme“ javnog ponašanja i komunikacije.

Dakako da je sloboda misli i izražavanja (pa i izgovorenom i pisanom riječju) neupitna tekovina demokracije i slobode i to nitko ne dovodi u pitanje.

No, što ćemo s odgovornošću za javno izrečenu ili napisanu riječ?

Može li se (bilo koga!) bez posljedica javno vrijeđati, izvrgavati ruglu, blatiti, klevetati, ponižavati i to na najprizemniji, najsiroviji i najvulgarniji način nepriličan javnoj komunikaciji?

Je li i to tekovina demokracije? Jesu li to civilizacijski dosezi naprednog i progresivnog društva? Bljuvotine i fekalije?

Ako jesu – što ćemo s temeljnim načelom slobode i demokracije po kojemu je sloboda svakoga od nas ograničena jednakom takvom slobodom drugog pripadnika društva?

Već je, nažalost, postalo uobičajeno da se bez ikakvih ograničenja i skrupula mogu kršiti temeljna ljudska prava (na dostojanstvo) i to čitavoj jednoj naciji i vjerskoj zajednici i to je čak hvale vrijedno, „napredno“ i „progresivno“ – naravno, kad su u pitanju oni koje se smatra „desničarima“ odnosno „konzervativcima“, ili točnije kad je riječ o Hrvatima i katolicima.

U svim drugim slučajevima to je „rasizam“, „ekstremizam“, „ksenofobija“, „fašizam“. Čak se i svaki pokušaj otpora (na pristojan način i rječnikom uobičajenim u javnoj komunikaciji) osuđuje kao „štetan“ i „nazadan“ i kvalificira kao „napad na slobodu mišljenja“.

Je li takvo stanje normalno i do kada ćemo mi Hrvati i katolici trpjeti ovu perverziju (ne nalazim primjereniju riječ, jer jedino ova barem donekle može izraziti ono što mislim)?

Zašto se sve uvrede i vulgarnosti koje se izraze (izgovore ili napišu) na račun većinskog hrvatskog naroda i katolika a priori i uvijek promatraju kroz prizmu „ljudskih prava i sloboda“ i „prava na javno izražavanje mišljenja“, a u obrnutim slučajevima – kad su meta neke druge ideološke, svjetonazorske, nacionalne ili vjerske skupine – to postaje „ekstremizam“, „rasizam“, „šovinizam“, „ksenofobija“, pa ne rijetko i „fašizam“?

Novi „mučenik“ lijevo-liberalno-anarhističke „slobodoumne“ i „progresivne“ scene (već spomenuti ospkurni tragikomični lik G. Duhaček) tvrdi kako se protiv njega vodi „kafkijanski proces“. I time se bave svi – od premijera do ministra policije, pravosuđa…i, naravno, medija. I to naveliko.

I sva ta buka „samo“ zato što je naš „Kafka“ javno (putem Twittera) izvrgnuo teškom ruglu jednu domoljubnu pjesmu („Vilo Velebita“) a time i sve one koji do nje drže – i ništa drugo. To što pjesma uživa kultni status u hrvatskome narodu, izraz je njegova ponosa i dostojanstva i što se zbog nje nekad robijalo po komunističkim kazamatima, koga briga?

Debilni uradak – kojega nitko sa zrncem zdrave pameti i mrvicom ljudskog dostojanstva ne bi bilo gdje objavio niti anonimno, a kamo li pod svojim imenom i u kojemu sve vrvi od fekalija (a one su sinonim za Hrvate i sve što je hrvatsko) – mogu braniti i zastupati samo jednako primitivni i beskarakterni pojedinci bez imalo morala, etike i savjesti.

I tu je u svemu najmanje kriv nesretni marginalac, najamnik i ekshibicionist koji radi za honorar i jedino uz pomoć takvih vulgarnosti i incidenata može privući pozornost javnosti.

Pravi krivci su oni koji čuče u busiji, potiču i stimuliraju ove bolesne pojave i potom svaki put spremno skaču u obranu takvih marginalaca i primitivaca, stoje iza objavljenih vulgarnosti i uvreda, zastupaju ih i brane i povrh svega promoviraju kao vrhunac „slobode izražavanja“.

Kako je vidljivo, takvih ima, itekako, na sve strane, pa i u „našem“ HND –u.

I nitko Hrvoja Zovka i njegove suradnike (koji su oštro i na prvu skočili u obranu svoga bacača fekalija Gordana Duhačeka – kako bi prevenirali svaku moguću društvenu osudu tog primitivizma i blaćenja cijelog hrvatskog naroda) ne pita, kako to da oni kao „legalisti“ i moralizatori koji nam drže lekcije i prijete prijavama međunarodnim asocijacijama ne poštuju vlastita pravila: Statut HND-a i Kodeks časti?

Pa eto (naravno, ne zbog Duhačeka, Zovka i njima sličnih, nego radi čestitih, savjesnih, moralnih i razumnih ljudi u ovoj zemlji koji se ne mire s pljuvanjem na bilo koga pa ni na Hrvate i katolike), podsjetimo kako u Statutu HND-a  i Kodeksu časti postoje odredbe u kojima se govori i o etičnosti novinarskog poziva, čuvanju dostojanstva i ugleda novinarske profesije, nužnosti poštivanja Ustava i zakona Republike Hrvatske, o njegovanju kulture i etike javne riječi, uvažavanju civilizacijskih dostignuća i vrijednosti – i sve to, vjerovali ili ne, ide u korak sa slobodom javne riječi.

 

STATUT

HRVATSKOG NOVINARSKOG DRUŠTVA

OPĆE ODREDBE

(…)

Članak 9.

Ciljevi i svrha djelovanja HND-a su:

  1. a) ostvarivanje profesionalnih interesa, etičnosti i slobode javnog izražavanja;
  2. b) promicanje Ustavom zajamčenih prava javnosti da bude izvještena o svim zbivanjima u društvu, te prava svake osobe na slobodu izražavanja, mišljenja i dostupnost svim javnim glasilima;
  3. c) čuvanje ugleda i dostojanstva profesije;
  4. d) zaštita novinara od samovolje izdavača i vlasnika medija;
  5. e) materijalna i socijalna zaštita novinara.

(…)

Članak 47.

  1. Novinarsko vijeće časti prati poštivanje načela i normi Kodeksa časti hrvatskih novinara te povodom prijave o povredi Kodeksa donosi odluku o tome je li novinar povrijedio norme i načela Kodeksa časti.
  2. Kodeks časti hrvatskih novinara je akt koji donosi HND, a kojime se utvrđuju etička, strukovna i druga pravila ponašanja u medijima. 
  3. Novinarsko vijeće časti može samostalno pokrenuti ili zatražiti internu ili javnu raspravu od drugih tijela HND-a o pojavama u javnom informiranju i medijskom prostoru kojima se teško krše norme i načela Kodeksa časti hrvatskih novinara, a koja su ujedno temeljna i opća načela profesionalnog novinarstva.

(Vidi –  dijelove teksta istaknuo: Z.P.;  stranica posjećena 18.9.2019.)

 

KODEKS ČASTI HRVATSKIH NOVINARA

OPĆA NAČELA

Pravo na točnu, potpunu i pravovremenu informaciju te slobodu mišljenja i izražavanja misli jedno je od temeljnih prava i sloboda svakog ljudskog bića, bez obzira na rasu, boju kože, spol, jezik, vjeru, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovinu, rođenje, naobrazbu, društveni položaj ili druge osobine. Iz tog prava javnosti da bude upoznata s činjenicama i mišljenjima proizlazi i cjelina obveza i prava novinara. U svom su radu novinari dužni braniti ljudska prava, dostojanstvo, slobode i vrijednosti, uvažavati pluralizam ideja i nazora, opirati se svim oblicima cenzure, pridonositi jačanju pravne države i kao dio javnosti sudjelovati u demokratskoj kontroli moći i vlasti. Novinari se pridržavaju Ustava i zakona Republike Hrvatske, njeguju kulturu i etiku javne riječi i uvažavaju civilizacijska dostignuća i vrijednosti. Njihova je obveza pridržavati se profesionalnih etičkih načela. Ovim se Kodeksom utvrđuju ta načela te štite neotuđiva prava pojedinaca i pravo javnosti na informaciju.

NOVINARSKI POZIV

  1. U svom se djelovanju novinari vode etikom novinarskog poziva. Oni čuvaju ugled, dostojanstvo i integritet svoje profesije, međusobno surađuju i njeguju kolegijalne odnose i profesionalnu solidarnost.
  2. Polazeći od načela da su u demokratskom društvu javna glasila slobodna, samostalna, istraživačka i otvorena za različita i raznolika mišljenja, novinar za svoj rad snosi odgovornost pred javnošću, zakonom i svojom profesionalnom organizacijom. Iznošenjem vlastitog i kritičkog stajališta u traganju za istinom, kao osnovnim načelom u profesionalnom radu, novinar aktivno sudjeluje u stvaranju javnog mnijenja i kolektivnom rasuđivanju o temama od javnog interesa.
  3. Novinar ima pravo i dužnost odbiti radni zadatak koji je u suprotnosti s profesionalnim etičkim standardima novinarskog posla.
  4. Rad novinara podliježe kritici javnosti. Novinari i uredništva obvezni su pažljivo se i kritički odnositi prema svim primjedbama i preporukama koje im se upućuju.

(Vidi ovdje – dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 18.9.2019.)

Čita li tko u HND-u vlastiti Statut i Kodeks časti – koji su temeljni dokumenti ovog strukovnog udruženja? Čisto sumnjam, jer to bi značilo da namjerno krše ova akta.

Jesu li teško vrijeđanje, ponižavanje i grubo omalovažavanje hrvatskog naroda i katolika „etičnost“ kojom se oni rukovode, jesu li to njihovi „civilizacijski dosezi“, je li to „čuvanje ugleda novinara“ i „zaštita dostojanstva profesije“ i na kraju, je li takav odnos prema većini građana u ovoj zemlji na tragu poštivanja Ustava i zakona Republike Hrvatske i doprinosi li harmoničnim i skladnim odnosima u društvu?

Nema apsolutne slobode – jer sloboda svakoga od nas ograničena je istom takvom slobodom drugog pojedinca. A ono što vrijedi za pojedince, vrijedi i za narode, rase, vjerske zajednice i društvene skupine. Bez izuzetka.

Krajnje je vrijeme da se postavi pitanje:

Do kada će Hrvati u vlastitoj zemlji trpjeti ovaj barbarski primitivizam i poniženja svake vrste?

Je li vrijeme da se tomu stane na kraj i konačno počne s primjenom zakonskih odredbi – ali, bez diskriminacije, jednako prema svakomu, koje god nacije, vjere, rase, vjerskog, ideološkog ili svjetonazorskog opredjeljenja bio?

Gospodine premijeru, ministre pravosuđa, gospođo predsjednice, saborski zastupnici, gospodo iz DORH-a, VAS PITAM! 

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari