Pratite nas

Kolumne

HODAK: Papa Franjo je pod direktnim utjecajem velikosrpske propagande i Srpske pravoslavne crkve

Objavljeno

na

U petak 10. svibnja bio sam gost na posjećenoj tribini riječke Bogoslovije. Već u početku trebalo je mlade i znatiželjne bogoslove zaintrigirati temom koja će se malo udaljiti od klasičnog obrasca o ustašama i partizanima. Zato sam za uvod postavio aktualno pitanje: Sveti Otac je ovih dana posjetio Bugarsku u kojoj živi jedan posto katolika. Hrvatsku nikada nije posjetio, iako u njoj živi 84 posto katolika. Gdje onda živi papa Franjo?

Riječkim isusovcima, budućim svećenicima uvod u tribinu sigurno se učinio itekako aktualan. Da bi Stepinac bio po crkvenim normama kanoniziran potrebno je utvrditi jedno ili dva čuda u njegovom životu.

Prvo čudo dogodilo se još tamo davne 1945. godine kad su boljševičke horde “oslobodile” Zagreb. Nakon toga počeo je epski pogrom iz kojeg je srpski dragovoljac na Solunskom frontu – Stepinac izašao živ. Kako piše Ivan Hrstić u Večernjem: “Papa Franjo i patrijarh Irinej od Stepinca traže čudo nad čudima”.

Papa je nedavno u avionu razgovarao s novinarima pa je dopisnika HRT-a upitao je li iz Hrvatske. Kad je ovaj to potvrdio Papa mu je rekao “da je osjetio miris Hrvatske”. Ta tvrdnja Svetog Oca podsjetila je mnoge na intervju nobelovca Boba Dylana, objavljen u francuskom izdanju američkog časopisa Rolling Stone u listopadu 2012. godine, kada je Dylan, zalažući se za prava crnaca, rekao da crnci mogu “osjetiti” rasiste, baš kao Židovi naciste, a Srbi Hrvate. Tko je utjecao na Dylana i na papu da iskazuju tako “raskošnu” simpatiju za Hrvate? Ako slučajni nobelovac Dylan ne zna, papa Franjo bi morao znati barem osnovne činjenice.

Svi ratovi između Srbije i Hrvatske uglavnom su se vodili na teritoriju Hrvatske, a nikada u Srbiji. Nikada Hrvatska nije iskazivala teritorijalne pretenzije prema dijelovima Srbije. Uglavnom je bilo obratno. Stoga se sam od sebe nameće zaključak: i papa i Bob su pod direktnim utjecajem velikosrpske propagande i SPC-a. Dok za Dylana to možemo samo pretpostaviti, za papu Franju je to evidentno.

Ponajprije to se može jasno iščitati iz ovog njegovog citata: “…ali u određenom trenutku procesa kanonizacije došlo se do nerazjašnjenih točaka. Riječ je o povijesnim točkama. I ja, koji trebam potpisati kanonizaciju s mojom odgovornošću, molio sam, promišljao, tražio savjete i onda sam vidio da trebam pitati za pomoć Irineja. Irinej je veliki patrijarh. I Irinej mi je pomogao”. Blaženi naš Sveti Otac…

Irinej je uvijek bio spreman pomoći. Prije svega kao povjesničar, od kojeg bi mogli učiti i Klasić, Jakovina, Markovina, a bogme i Goldstein. Tako je “veliki patrijarh” na beogradskom Sajmu knjiga 2017. godine, autoritetom “velikog” patrijarha, izjavio: “gdje god žive Srbi, to je Srbija, bilo u Srbiji, bilo u BiH, Crnoj Gori, Vojvodini ili na drugim mjestima”. Zatim nas je “veliki patrijarh” podučio kako smatra “tragičnim ponašanje braće (!!!) rimokatolika” koji su izazvali najveća stradanja Srba, a pritom nisu nikada iskazali kajanje niti uputili ispriku. Upravo fantastično!

Ni jedan rat se nije vodio u Srbiji…, a on traži ispriku Hrvata za ratove protiv Srba, vjerojatno za Vukovar, Ovčaru itd. Je li “veliki patrijarh” papi pomogao da shvati i presudu Ratku Mladiću koji je u Haagu osuđen na doživotnu robiju jer je u tri dana poubijao 8300 ljudi? Irinej je tu presudu “umotao u celofan” prikazavši je kao “vražja djela koje rade svjetski moćnici”. Izjave “velikog patrijarha” o Kosovu bolje je ne citirati.

Uglavnom, kada podvučemo zajednički nazivnik proizlazi da se kanonizacija katoličkog kardinala jednom plitkom političkom akrobacijom našla u rukama jednog pravoslavnog tvrdog nacionalista. I što sad? Tko je kriv? Papa ili Irinej? Postavlja se i pitanje što radi vrh Katoličke crkve u Hrvata? Zar papa ne zna ono što je rekao Anton Šuljić, bivši pročelnik HBK-a da: “ni jedan čovjek nije proglašen bezgrešnim, osim Marije, pa je kopanje po Stepinčevu navodnom nedovoljnom činjenju suprotno svemu što znamo o svecima i mučenicima”.

I tako dok papa Franjo pažljivo osluškuje što o Stepincu misli Irinej nitko ga ne upozorava što je o Stepincu rekao papa kojeg je Franjo proglasio svetim – papa Ivan Pavao II. On je, naime, rekao Hrvatima da im blaženi Stepinac može biti uzor i kompas. Ako je to, dakle, mislio i rekao jedan svetac, kakvu to istinu od Irineja traži Sveti Otac?

Na kraju postavlja se i pitanje korektnosti pape Franje prema pokojnom papi Ivanu Pavlu II. Je li itko prišapnuo papi Franji kakvi su stavovi “velikog patrijarha” o Pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori i Makedoniji? Možda bi tada u očima pape Franje postao čak “najveći”. Sve u svemu, sad je sasvim jasno da će kanonizacija blaženog Alojzija Stepinca, hrvatskog dragovoljca na srpskoj strani na Solunskom frontu i čovjeka koji je spasio brojne Židove i Srbe u doba NDH,  ovisiti o čovjeku koji smatra da je RH srpska zemlja jer u njoj žive Srbi.

Na kraju evo i jedne utješne misli našeg dobrog pape Franje koja nas ipak treba držati malo iznad vode: “Ja imam mane. Svi imamo mane. Ali ja sam među patrijarsima pronašao braću. A neka su braća, ne bih htio pretjerivati – sveti Božji ljudi. A to je jako važno”. Moraš biti stvarno dobar (ili naivan ili neinformiran) da smatraš svetima ljude koji misle da je presuda Ratku Mladiću za srebrenički masakr “vražja stvar…”.

Uglavnom, javnost je podijeljena oko dobrog pape Franje. Liberalna javnost misli da je svako traženje istine dobro. Desničarski krkani kao što sam ja su “iznenađeni i uvrijeđeni”. Recimo, Jutarnji list je upitao “super popularnu” TV zvijezdu (crvenu) Danijelu Trbović što ona, onako ateistički pametna i iskusna, kaže o papi Franji i Stepincu?

Danijela je poznata veteranka političkih i pravosudnih prognoza. Svojedobno je zasjala na ljevičarskom nebu izjavom da vidi na ulici Antu Gotovinu, kojeg su tada još lovile Jadranka Kosor i Carla del Ponte, da bi ga ona odmah prijavila. Pritom se predstavila kao velika humanitarka koja bi polovinu iznosa od obećanih pet milijuna kuna nagrade za obavijest o Gotovini zadržala za sebe, a polovinu dala za djecu poginulih partizana. Ili tako nekako.

I naravno, naša Danijela je zdušno podržala papu, kao što je to i red za TV ljevičare. Ona misli: “Papa kao vrhovni poglavar ima pravo propitkivati (kod Irineja!) prije donošenje konačne odluke. Meni je zanimljivo kako su određeni crkveni krugovi papu proglasili skoro pa heretikom nakon što je dirnuo u neke stvari koje u Crkvi ne valjaju”.

Eto, naši ljevaci najprije su zdušno podržali koruške biskupe, a sad i rimskog papu. Tako su i u komunizmu bili žestoki protivnici monarhije, ali su zato intimno čuvali uspomenu na svog kralja. U šahu… Da smo kojim slučajem izgubili taj Domovinski rat, naša Danijela, ili njoj slični, postala bi glavna ravnateljica HRT-a. Al’ bi se tada nagledali “Sutjeske”, “Neretve” i slavnih partizanskih bježanija pred nadmoćnim neprijateljem…

Pala mi je na pamet francuska poslovica: “Ima istina u koje nije dobro vjerovati!”

Stalno me golica jedno pitanje: što bi bilo s nama Hrvatima da smo 5. kolovoza 1995. godine doživjeli još jedno “oslobođenje” kao na primjer 8. svibnja 1945. godine? Bismo li tada uopće preživjeli kao narod pod željeznom čizmom jednog Kadijevića, Adžića,  Mladića, njegovog snimatelja Zorana Ercega, Martića, Stanimirovića, Miloševića…? Koliko bi iz ratnog gliba izronilo tih hrvatskih petokolonaša, koju bi tada poziciju u vojsci imao general-major Ante Tomić, kako bi se ponašao savezni sekretar za kulturu Goran Gerovac, koliko bi se razmahao savezni sekretar za unutrašnje poslove Nenad Stazić, kakve bi sve filmove o hrvatskom Alamu kod Knina u kolovozu 1995. godine snimili Rade Šerbedžija i Oliver Frljić, kako bi savezna sekretarica Vedrana Rudan riješila pitanje ratnih odšteta koje su hrvatski klerofašisti nanijeli srpskoj nejači, deci i starcima kroz četverogodišnju okupaciju…i da ne nabrajam dalje. Ozbiljni ljudi će moje ognjištarske strahove proglasiti fikcijom jednog impulzivnog amatera koji strahuje od postmodernog kulturnog marksizma ili od kulturne hegemonije s istoka. Moguće su i u pravu.

Ali ne leži vraže. Ovih dana Savez antifašističkih boraca i antifašista RH organizirao je svečanu akademiju u povodu obilježavanja Dana pobjede nad fašizmom i oslobođenja grada Zagreba u KD Vatroslav Lisinski. Prije svega, vjerujete li da bi pobjednici 5. kolovoza dobili elitnu dvoranu u Zagrebu na dan Oluje? Ali oni koji su izgubili Domovinski rat, koji su mentalno i psihofizički bili na strani agresora, slave “oslobođenje” praznog Zagreba.

Izaslanicu gradonačelnika Oliveru Majić su izviždali povicima “neka vrati Trg maršala Tita”, “hoćemo Tita”…velikog vizionara kojem RH mora biti vječno zahvalna na proročkim riječima da će prije Sava poteći uzvodno nego će Hrvatska postati država. Mislite li da je predsjednik antifašističkih boraca NOB-a osjećao ikakvu nelagodu zbog takvog ponašanja? Siguran sam da nije. Njemu nije neugodno ni što je predsjednik “boraca”, a rođen je 1957. godine dok je drugi svjetski rat završio 1945.,  kao i “oslobađanje” Zagreba koje se također dogodilo 1945. godine.

Njegovi su “suborci” na proslavi u Lisinskom izviždali i izaslanicu KGK Mirjanu Hrgu koja im je puno bliža po svjetonazoru od Olivere. Izviždali bi drveni “demokrati” i Matu Granića koji misli isto kao i oni o 8. svibnju 1945. godine samo se Mate izvukao jer nije bio izaslanik. Da naši “intelektualni proleteri” iz ljevičarskih medija imaju nešto što se zove “muda” upitali bi mlađahnog partizana Habulina je li 18. studenog 1991. godine Vukovar “pao” ili je bio “oslobođen”? Vedrana Rudan zna da je pao. Da je Franjo Habulin upita, ona bi mu priznala.

Drugove je uvijek krasila iskrenost. Je li Bagdad pao ili su ga Ameri oslobodili? Je li Izrael okupirao ili oslobodio Golansku visoravan? Tito je posebno istaknuo “heroje” koji su oslobodili prazni Zagreb i to izrijekom sedam visokih oficira iz I. i II. Armije. Trojicu Srbijanaca: Koču Popovića, Milutina Moraču i Mijalka Todorovića te četvoricu Crnogoraca: Peku Dapčevića, Radovana Vukanovića, Ljubu Vučkovića i Blaža Lampara. Ovaj zadnji je imao zadatak srediti sve lampe javne rasvjete koje nisu radile. Pohvalio bi Maršal i Franju Habulina, ali je problem što se je Njofra  rodio tek 1957. godine.

I da se u nekom apstraktnom svijetu zaista dogodi povratak bravara koji se bavio aristokratskim mačevanjem i svirao na klaviru Wolfganga Amadeusa Mozarta, kako bi naše tobožnje antife “reagovale” na neke Maršalove navike? Voljeni drug Tito organski nije podnosio ‘homiće’. Kao urođeni meteoropat, zbog lošeg vremena obično ih je strijeljao. S duge strane, gledajući partizane, Maršal je bio puno skloniji mladim djevojkama pa se s jednom na kratko i oženio.

Naime, Tito je svojedobno bio oženio Ruskinju Pelagiju Denisovnu Belousnovu koja je u vrijeme udaje bila jedva prešla 14. rođendan. Kad smo kod pedofilije, jeste li znali da pedofil pored škole nikada ne vozi prebrzo. Obično uvijek ispod dozvoljene brzine kako bi dobro promotrio djecu za vrijeme odmora.

Možda bi nam, u ovo vrijeme trebala nova, liberalna parola: “Pedofili svih zemalja, ujedinite se”. Nažalost, bojim se da nam je ta “revolucija” blizu bez obzira na ove moje zlobne opservacije. I tako u XXI. stoljeću, nakon općeg pada komunizma, usred Europe, u EU, u našoj maloj Hrvatskoj, koju smo krvavo izborili, grupa “građana” u reprezentativnoj  dvorani Lisinski slavi početak jedne tvrde, 45-godišnje diktature, zazivaju diktatora koji je ne samo bio oličenje “nedemokrata” nego nije mogao smisliti da bi se Hrvatska ikada pojavila kao samostalna država na karti svijeta.

Na fejsu se pojavio baš “slatki” filmić s drugom antifom koji nas je kobajagi “oslobodio”. Kaže drug “jebote, odjednom se preda mnom pojavi Švabo, bez kape i s demižonom u rukama. Imao sam osjećaj da se želi predati. Otvoreno kažem, ja sam ga ubio”. Eto, sada vi probajte probranom društvu u Lisinskom objasniti da je to ratni zločin. Valjali bi se od iskrenog smijeha…ha, ha, ha, to je bio fašist, nacist, ustaša bez kape i s demižonom. Što drugo nego ubiti…

Vi koji čitate ovu “zatucanu klerofašističku” kolumnu po svom osobnom habitusu zaključite što bi se vama dogodilo da smo u kolovozu neke godine izgubili rat. Ne znam za vas, ali za sebe znam. Teško bi bilo pisati čak i ovako jednostavne kolumne na Golom otoku ili na golom kamenu…

Kako  je to nekada napisao Bulatović Vib: “Nije istina da su svi ljevičari isti. Neki su isti, a neki su još i gori”.

U srijedu, 15. svibnja, u Dvorani vijenac na Kaptolu u 19 sati održat će se prezentacija one epohalno zanimljive i otrežnjavajuće knjige “Velika laž” Dinesha D’Souze o kojoj sam već pisao u mojim ranijim kolumnama. Riječ je o američkom piscu koji razotkriva nacističke korijene političke ljevice. Ili kako bi to lijepo rekli Srbi: “Prosto ne mogu da verujem”.

Brojnim konkretnim i autentičnim dokazima D’Souza demaskira Demokratsku stranku u SAD, Hitlera, Mussolinija…sve autentične ljevičare. Za sada smo uvijek čuli za Hitlera kako je ikona krajnje rigidnog desničara. Do dan danas svi ljevičarski i naši pseudo-povjesničari vode utopističku bitku kako iz “nacionalsocijalističke” partije izbaciti izdajničku socijalističku partiju.

Pokazalo se da je taj pokušaj čista utopija. Barem za sada. Baš se veselim što će ova knjiga uskoro biti dostupna Klasiću, Jakovini, Markovini, Goldsteinu, Perici i drugovima. Oni će je od muke jednostavno zapaliti. Zato požurite  15. svibnja na Kaptol… Vrijeme brzo prolazi.

Victor Hugo je jednom rekao: “Četrdeset godina života je starost za mlade, a pedeset godina života je mladost za stare”.

P. S. Dragi moji “šupci”, vidim iz komentara na prošlu kolumnu da me je jedan šupak proglasio bivšom komunjarom. Napregnite svoj šupački mozak i zapamtite: nikada u životu nisam bio ni jedne sekunde član Saveza komunista Jugoslavije kao ni član HDZ-a. Pročeprkajte malo po arhivama, pa ako iznesete ijedan dokaz da ne govorim istinu, imate 100.000 kuna u roku od sat vremena. Stoga mali lažljivi, iskompleksirani, haj’te na posao! Vaši Judini srebrnjaci vas čekaju!

Također, ne brinite za Kolakušića. Nije mi ni na kraj pameti da se približim Kolakušiću i njegovoj Antikorupcijskoj udruzi. Samo sam ga podržao i glasovat ću za listu broj 15, a za vaš strah koji ste izrazili u svojim debilnim komentarima, boli me ona stvar.

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

Ivica Šola: Papa Franjo, političar globalizma

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Miljenko Stojić: Čija svijetla budućnost?

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Vatican Media

Već mi je postalo teško pratiti medije. Čak i same naslove. Govore čas jedno, čas drugo. Ne samo glede pošasti zvane koronavirus. Veliki Europljani na jeziku ne pritekoše u pomoć drugima, nego se okrenuše sebi, nerijetko skroz sebično. zbog toga Talijani rekoše da će najprije pobijediti ovaj virus, a onda će poslije toga razmisliti o Europi.

Raspada EU-a se boji čak i Sigmar Gabriel, bivši njemački ministar vanjskih poslova. A baš Nijemce mnogi zbog zatvorenosti napadaju ovih dana. Neki se pitaju i je li koronavirus kraj sretne globalizacije? A ima i razmišljanja da bi oporavljena Kina mogla preuzeti globalnu nadmoć nad Amerikom koja se trenutno zatvara. I puno još toga, da ne nabrajamo.

U Herceg Bosni također brinu brige, ali nešto drukčije. Pitaju se hoće li sve ovo još potaknuti iseljavanje koje je ionako trenutna rak rana društva. U poduzećima se počinju dijeliti otkazi, smanjuju plaće, čak i kod onih koji imaju dovoljno zaliha da to ne rade. Dolaze polako u pitanje naknade za nezaposlene i druga društvena davanja. Kamo to sve ide?

Teško pitanje, još kad istu državu dijeliš s drugima. Tako se ravnatelj poduzeća Igman iz Konjica liječi od korone u SKB Mostar, dok njegovi umjesto nje pomažu bolnicu u Konjicu, Istočnom Mostaru i DZ u Jablanici. Iz sličnog tabora idu toliko daleko da napadaju Nevenka Hercega što je pomogao Zagrebu tijekom posljednjeg potresa. Zaboravili su da je taj isti Zagreb pomagao Sarajevu, obnavljao Stari most… U isto vrijeme u Sarajevu pokušavaju Parlament Federacije BiH, takav kakav je, staviti pod nazor SDA. Nije onda čudno da Ante Nazor drži kako su zaprepašćujući razmjeri neznanja u Hrvatskoj i svijetu o stradanju Hrvata u BiH, jer nadziratelji istine nameću pogled samo jedne strane.

Kad smo već kod njih primijetiti nam je kako ih se slabo vidi i čuje ovih dana dok hara koronavirus i potres u hrvatskom stolnom gradu. Drugi ljudi, određeni od njih do sada slabo poznati, zauzeše njihova mjesta. I odjedanput sve ide kako treba unatoč nepovoljnim okolnostima. Kao u Domovinskom ratu. Stoga se nasmijem kada netko upita kako prije nije moglo biti ovako uspješno. Ma jednostavno! Trebalo je samo skloniti te grlate koji u miru navale na naše društvo kao miš na sir. I gotovo. Imajmo to na pameti kada sve ovo prođe. Odbacimo njihov hod u svijetlu budućnost, a prihvatimo naš, samo naš.

Papa i Crkva općenito pokazaše se u dobrom svjetlu. Najprije je na raznim stranama počela molitva. Iznosili su se čudesni križevi, čudesni kipovi, čudesne slike, blagoslivljalo s Presvetim, molilo u tišini doma. Jer na djelu je progonstvo, svejedno jesu li u pitanju Rimljani, masoni, komunisti, isilovci… U Fatimi crkvene vlasti određenih država posvetiše ih Presvetom Srcu Isusovu i Bezgrješnom Srcu Marijinu. A još nam pred očima blješti ono što je Papa učinio na Trgu Sv. Petra. Sablasno prazan prostor. Papa se moli pred čudesnim raspelom za čitavi svijet. Kasnije je darovao i 30 respiratora bolnicama koje se bore s koronavirusom. Slijedili su ga i neki biskupi osobnom štednjom i skupljanjem darova. Treba se moliti, ali treba i zavrnuti rukave. Crkvu su oponašali i neki političari, kao što je Trump ili poljski predsjednik Duda. Molili su se za svoje zemlje. Nešto ne čuh da su hrvatski predstavnici vlasti slično učinili.

Vatikan je i podigao zastave na pola koplja u znak solidarnosti sa žrtvama pandemije. Pozdravio je naravno i zatvaranje dosta klinika za pobačaj po svijetu. Kad odrastu, bit će tomu zahvalni i rođeni koji se inače ne bi rodili. Vatikan se upitao i kako će , kao uvjet prestanka širenja koronavirusa, oprati ruke oni koji nemaju uvjeta za to; na svijetu je takvih 40%? Ne ču se odgovor iz tabora transhumanista ili onih koji ne vjeruju u besmrtnost ljudske duše, ali bi rado prešli u besmrtnost pomoću ugrađivanja tehničkih dostignuća u svoje tijelo. Ništa novo.

Puno lakše moralo bi ići naše zajedništvo. Njega je spomenuo Zvonko Milas, državni tajnik za Hrvate izvan domovine. I hvala mu na tome. Ali hrvatske državne vlasti trebale bi i djelatno pomagati te Hrvate diljem svijeta. Jedan od načina svakako bi trebao biti da pomognu Svjetski festival hrvatske književnosti. To do sada ide nekako šepavo pa je upitno hoće li se nastaviti taj hvalevrijedni pothvat.

O nama, naizgled, puno više misle oni koji stvaraju zabavu, ma što god to značilo. Razglasiše takvi po medijima da sada svoja vrata otvaraju na internetu. Možemo uživati u njihovoj glazbi do mile volje, možemo… nije mi se dalo više čitati. Ali sam pozorno pročitao da večernji molitveni program iz molitvenog središta Kraljice Mira prate milijuni preko interneta. Odlično. No, mislim se nešto, ne bi li bilo dobro pokrenuti i televiziju, tehnička dostignuća sada to omogućavaju uz mnogo manje sredstava nego prije. Kada smo pokretali radiopostaju, onda smo namjeravali čitav pothvat medija u službi Kraljice mira okruniti televizijom. Ali vremena biše kakva biše.

Korizma je, Crkva nas poziva i na post. Poslušamo li je otvorit će nam se i neki novi vidici u životu. Zaista.

Miljenko Stojić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Raspudić: ‘Jedva čekamo da se vratimo na ustaše i partizane i da sve opet bude normalno’

Objavljeno

na

Objavio

Kako odmiče sezona korone, živci su sve tanji, lovaca u mutnom sve je više, a upitnici nad glavom se množe. Uskoro više nikome neće biti do šale pa je ovaj tjedan posljednja umjesna prilika da se osvrnemo na humor u doba koronavirusa. Fenomen zaslužuje pozornost jer je pandemija, uza sav jad, proizvela i golemo iskrenje duha.

Postoje koronaštosovi koji su globalni, ali i neki specifično naši, koje je strancu teško objasniti, poput obavijesti da će od ponedjeljka učenici iz Imotskog pratiti nastavu preko Bujice. Osnovni razlog poplave koronahumora je činjenica da je u svakodnevici tolikog broja ljudi mnoštvo neuobičajenih, bizarnih situacija. Kao u nekom izokrenutom svijetu, počevši od osnovne poruke #ostanidoma parodirane kao #ostaridoma i činjenice da se nikada tako malo od čovjeka nije tražilo za spas svijeta ili barem Domovine.

Cijeli život te dižu iz kreveta, tjeraju s kauča, prisiljavaju da nešto radiš, a sada se od tebe traži suprotno. Već legendarni meme pokazuje dvije iste fotografije muškarca kako izvaljen na kauču spava otvorenih usta. Uz jednu piše “2019.- lijeno đubre”, uz drugu “2020.- odgovoran građanin”. Na istom tragu je i misao: “Apokalipsu sam zamišljao sa zombijima, naoružan do zuba, a ne da sjedim doma i perem ruke”. Poseban žanr čini humor na temu fizičke zapuštenosti u izolaciji – muškarci su omedvjedili, žene obrasle, ukratko: “Kad završi samoizolacija, na frizera će se čekati k’o na magnetsku rezonanciju”.

Muško-ženski, posebno bračni odnosi, oduvijek su neiscrpan izvor viceva, pa kako ne bi bili u stanju kućnog pritvora u kojem se nalazi cijeli svijet. Od ranih: “Talijani moraju biti u kući, ne smiju u kafić, na utakmicu, u kino, kod prijatelja… Isto k’o i ja otkad sam se oženio”, do karikature Tisje Kljaković na kojoj muž okrenut leđima gleda kroz prozor, a žena kaže: “Cili dan je u kući, ako ovo potraje mi ćemo se poubijati”. Peti dan izolacije kaže muž ženi: “Idi se malo prošetati, ja ću ti kaznu platiti”, a najavljuje se i novi zakon – tko izdrži sa ženom 14 dana u izolaciji imat će sva prava kao razvojačeni branitelji. U prilog tome govori i sljedeći bračni dijalog: “Gdje si pošao? Na balkon. Vraćaj se, jučer si bio!”. Svijet se izokrenuo i po pitanju odnosa starih i mladih. Danas djeca brane izlazak iz kuće starcima, koji pokazuju tvrdoglav neposluh: “Rekla sam ti da ne smiješ van! A kako Ankica smije? Ne zanimaju me tuđe mame”.

Školski humor je svijet za sebe. Nekada su mu glavni junaci bili Perica, učiteljica i ravnatelj, a sad je glavni hit škola preko televizije. “Sine, zašto nisi u školi? Izgubio sam daljinski”. “Ne uključujte HRT3, navodno je kontrolni u 9!”. Ili razgovor dviju osoba 2028.: “U koju si školu išao – ja na RTL2, ja na BHT1!”

Množe se i vicevi o specifičnoj patnji određenih društvenih skupina – tako će se zadrti kladioničari otići testirati na koronu samo da čekaju neke rezultate.

Koronahumor buja i u susjedstvu: “Ide hodža s maskom, pitam ga imaš li za mene jednu, kaže – džaba ti je stavljat’, bit će ti kako je suđeno”. Oko Hercegovaca je velika dilema je li ono stvarno ravnatelj KBC-a Mostar ili je riječ o skeču u maniri nadrealista. U međuvremenu, u Posušju majka savjetuje kćeri: “Nemoj s njim imati posla, on ti radi u Njemačkoj”.

Srbi, tradicionalno, o junaštvu: “E što me majko ne rodi prije šesto i nešto godina pa da padnem kao junak na Kosovu polju, a ne da kao pizda strepim tko će kihnuti na mene”. U Crnoj Gori karantena, spiker kaže: “Ljudi, za ovo smo trenirali cijeli život”. Uz pasivni heroizam, bračne odnose u karanteni i TV-školovanje, velika inspiracija su i novi fetiši, od toaletnog papira do zaštitnih maski: “Sve se nema (novca), a maska s čepom se nosi…”

Brojni su i novi stereotipi o Kinezima i njihovim prehrambenim navikama, te o Talijanima kao friškim objektima izbjegavanja. I političari dolaze na svoje, od Macrona koji poručuje: “Izbjegavajte starije”, preko Milanovića koji kaže – “Razumijem kako vam je, i ja sam jednom imao virus na računalu”, do nostalgičnog memea: “Kolinda je rekla da će Hrvati raditi od kuće, preko interneta… Vi niste vjerovali”. Tu je i mnoštvo drugih tema, od slojevitog odnosa između Chucka Norrisa i koronavirusa do činjenice da je Hajduk već mjesec dana bez poraza. Uvrstio bih tu i sočan trač kako Krešimir Macan vlastoručno izrađuje one “dječje” crteže u kojima su Beroš i Božinović prikazani kao superheroji. Priča za sebe su filozofski uvidi poput: “Bilo je i većih problema pa ih nismo riješili”, “Tko ne umre, preživjet će”, jer “Stanje je teško, ali nije ozbiljno”. Ima i ekonomskih: “Da nismo na vrijeme uništili gospodarstvo, sada bismo imali velike gubitke”. No misao je na kraju uvijek usmjerena prema budućnosti. Ukratko, i korone i Stožera i društvene distance nam je navrh glave: “Jedva čekamo da se vratimo na ustaše i partizane i da sve opet bude normalno”.

Nino Raspudić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari