Pratite nas

Kolumne

HODAK: Papa Franjo je pod direktnim utjecajem velikosrpske propagande i Srpske pravoslavne crkve

Objavljeno

na

U petak 10. svibnja bio sam gost na posjećenoj tribini riječke Bogoslovije. Već u početku trebalo je mlade i znatiželjne bogoslove zaintrigirati temom koja će se malo udaljiti od klasičnog obrasca o ustašama i partizanima. Zato sam za uvod postavio aktualno pitanje: Sveti Otac je ovih dana posjetio Bugarsku u kojoj živi jedan posto katolika. Hrvatsku nikada nije posjetio, iako u njoj živi 84 posto katolika. Gdje onda živi papa Franjo?

Riječkim isusovcima, budućim svećenicima uvod u tribinu sigurno se učinio itekako aktualan. Da bi Stepinac bio po crkvenim normama kanoniziran potrebno je utvrditi jedno ili dva čuda u njegovom životu.

Prvo čudo dogodilo se još tamo davne 1945. godine kad su boljševičke horde “oslobodile” Zagreb. Nakon toga počeo je epski pogrom iz kojeg je srpski dragovoljac na Solunskom frontu – Stepinac izašao živ. Kako piše Ivan Hrstić u Večernjem: “Papa Franjo i patrijarh Irinej od Stepinca traže čudo nad čudima”.

Papa je nedavno u avionu razgovarao s novinarima pa je dopisnika HRT-a upitao je li iz Hrvatske. Kad je ovaj to potvrdio Papa mu je rekao “da je osjetio miris Hrvatske”. Ta tvrdnja Svetog Oca podsjetila je mnoge na intervju nobelovca Boba Dylana, objavljen u francuskom izdanju američkog časopisa Rolling Stone u listopadu 2012. godine, kada je Dylan, zalažući se za prava crnaca, rekao da crnci mogu “osjetiti” rasiste, baš kao Židovi naciste, a Srbi Hrvate. Tko je utjecao na Dylana i na papu da iskazuju tako “raskošnu” simpatiju za Hrvate? Ako slučajni nobelovac Dylan ne zna, papa Franjo bi morao znati barem osnovne činjenice.

Svi ratovi između Srbije i Hrvatske uglavnom su se vodili na teritoriju Hrvatske, a nikada u Srbiji. Nikada Hrvatska nije iskazivala teritorijalne pretenzije prema dijelovima Srbije. Uglavnom je bilo obratno. Stoga se sam od sebe nameće zaključak: i papa i Bob su pod direktnim utjecajem velikosrpske propagande i SPC-a. Dok za Dylana to možemo samo pretpostaviti, za papu Franju je to evidentno.

Ponajprije to se može jasno iščitati iz ovog njegovog citata: “…ali u određenom trenutku procesa kanonizacije došlo se do nerazjašnjenih točaka. Riječ je o povijesnim točkama. I ja, koji trebam potpisati kanonizaciju s mojom odgovornošću, molio sam, promišljao, tražio savjete i onda sam vidio da trebam pitati za pomoć Irineja. Irinej je veliki patrijarh. I Irinej mi je pomogao”. Blaženi naš Sveti Otac…

Irinej je uvijek bio spreman pomoći. Prije svega kao povjesničar, od kojeg bi mogli učiti i Klasić, Jakovina, Markovina, a bogme i Goldstein. Tako je “veliki patrijarh” na beogradskom Sajmu knjiga 2017. godine, autoritetom “velikog” patrijarha, izjavio: “gdje god žive Srbi, to je Srbija, bilo u Srbiji, bilo u BiH, Crnoj Gori, Vojvodini ili na drugim mjestima”. Zatim nas je “veliki patrijarh” podučio kako smatra “tragičnim ponašanje braće (!!!) rimokatolika” koji su izazvali najveća stradanja Srba, a pritom nisu nikada iskazali kajanje niti uputili ispriku. Upravo fantastično!

Ni jedan rat se nije vodio u Srbiji…, a on traži ispriku Hrvata za ratove protiv Srba, vjerojatno za Vukovar, Ovčaru itd. Je li “veliki patrijarh” papi pomogao da shvati i presudu Ratku Mladiću koji je u Haagu osuđen na doživotnu robiju jer je u tri dana poubijao 8300 ljudi? Irinej je tu presudu “umotao u celofan” prikazavši je kao “vražja djela koje rade svjetski moćnici”. Izjave “velikog patrijarha” o Kosovu bolje je ne citirati.

Uglavnom, kada podvučemo zajednički nazivnik proizlazi da se kanonizacija katoličkog kardinala jednom plitkom političkom akrobacijom našla u rukama jednog pravoslavnog tvrdog nacionalista. I što sad? Tko je kriv? Papa ili Irinej? Postavlja se i pitanje što radi vrh Katoličke crkve u Hrvata? Zar papa ne zna ono što je rekao Anton Šuljić, bivši pročelnik HBK-a da: “ni jedan čovjek nije proglašen bezgrešnim, osim Marije, pa je kopanje po Stepinčevu navodnom nedovoljnom činjenju suprotno svemu što znamo o svecima i mučenicima”.

I tako dok papa Franjo pažljivo osluškuje što o Stepincu misli Irinej nitko ga ne upozorava što je o Stepincu rekao papa kojeg je Franjo proglasio svetim – papa Ivan Pavao II. On je, naime, rekao Hrvatima da im blaženi Stepinac može biti uzor i kompas. Ako je to, dakle, mislio i rekao jedan svetac, kakvu to istinu od Irineja traži Sveti Otac?

Na kraju postavlja se i pitanje korektnosti pape Franje prema pokojnom papi Ivanu Pavlu II. Je li itko prišapnuo papi Franji kakvi su stavovi “velikog patrijarha” o Pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori i Makedoniji? Možda bi tada u očima pape Franje postao čak “najveći”. Sve u svemu, sad je sasvim jasno da će kanonizacija blaženog Alojzija Stepinca, hrvatskog dragovoljca na srpskoj strani na Solunskom frontu i čovjeka koji je spasio brojne Židove i Srbe u doba NDH,  ovisiti o čovjeku koji smatra da je RH srpska zemlja jer u njoj žive Srbi.

Na kraju evo i jedne utješne misli našeg dobrog pape Franje koja nas ipak treba držati malo iznad vode: “Ja imam mane. Svi imamo mane. Ali ja sam među patrijarsima pronašao braću. A neka su braća, ne bih htio pretjerivati – sveti Božji ljudi. A to je jako važno”. Moraš biti stvarno dobar (ili naivan ili neinformiran) da smatraš svetima ljude koji misle da je presuda Ratku Mladiću za srebrenički masakr “vražja stvar…”.

Uglavnom, javnost je podijeljena oko dobrog pape Franje. Liberalna javnost misli da je svako traženje istine dobro. Desničarski krkani kao što sam ja su “iznenađeni i uvrijeđeni”. Recimo, Jutarnji list je upitao “super popularnu” TV zvijezdu (crvenu) Danijelu Trbović što ona, onako ateistički pametna i iskusna, kaže o papi Franji i Stepincu?

Danijela je poznata veteranka političkih i pravosudnih prognoza. Svojedobno je zasjala na ljevičarskom nebu izjavom da vidi na ulici Antu Gotovinu, kojeg su tada još lovile Jadranka Kosor i Carla del Ponte, da bi ga ona odmah prijavila. Pritom se predstavila kao velika humanitarka koja bi polovinu iznosa od obećanih pet milijuna kuna nagrade za obavijest o Gotovini zadržala za sebe, a polovinu dala za djecu poginulih partizana. Ili tako nekako.

I naravno, naša Danijela je zdušno podržala papu, kao što je to i red za TV ljevičare. Ona misli: “Papa kao vrhovni poglavar ima pravo propitkivati (kod Irineja!) prije donošenje konačne odluke. Meni je zanimljivo kako su određeni crkveni krugovi papu proglasili skoro pa heretikom nakon što je dirnuo u neke stvari koje u Crkvi ne valjaju”.

Eto, naši ljevaci najprije su zdušno podržali koruške biskupe, a sad i rimskog papu. Tako su i u komunizmu bili žestoki protivnici monarhije, ali su zato intimno čuvali uspomenu na svog kralja. U šahu… Da smo kojim slučajem izgubili taj Domovinski rat, naša Danijela, ili njoj slični, postala bi glavna ravnateljica HRT-a. Al’ bi se tada nagledali “Sutjeske”, “Neretve” i slavnih partizanskih bježanija pred nadmoćnim neprijateljem…

Pala mi je na pamet francuska poslovica: “Ima istina u koje nije dobro vjerovati!”

Stalno me golica jedno pitanje: što bi bilo s nama Hrvatima da smo 5. kolovoza 1995. godine doživjeli još jedno “oslobođenje” kao na primjer 8. svibnja 1945. godine? Bismo li tada uopće preživjeli kao narod pod željeznom čizmom jednog Kadijevića, Adžića,  Mladića, njegovog snimatelja Zorana Ercega, Martića, Stanimirovića, Miloševića…? Koliko bi iz ratnog gliba izronilo tih hrvatskih petokolonaša, koju bi tada poziciju u vojsci imao general-major Ante Tomić, kako bi se ponašao savezni sekretar za kulturu Goran Gerovac, koliko bi se razmahao savezni sekretar za unutrašnje poslove Nenad Stazić, kakve bi sve filmove o hrvatskom Alamu kod Knina u kolovozu 1995. godine snimili Rade Šerbedžija i Oliver Frljić, kako bi savezna sekretarica Vedrana Rudan riješila pitanje ratnih odšteta koje su hrvatski klerofašisti nanijeli srpskoj nejači, deci i starcima kroz četverogodišnju okupaciju…i da ne nabrajam dalje. Ozbiljni ljudi će moje ognjištarske strahove proglasiti fikcijom jednog impulzivnog amatera koji strahuje od postmodernog kulturnog marksizma ili od kulturne hegemonije s istoka. Moguće su i u pravu.

Ali ne leži vraže. Ovih dana Savez antifašističkih boraca i antifašista RH organizirao je svečanu akademiju u povodu obilježavanja Dana pobjede nad fašizmom i oslobođenja grada Zagreba u KD Vatroslav Lisinski. Prije svega, vjerujete li da bi pobjednici 5. kolovoza dobili elitnu dvoranu u Zagrebu na dan Oluje? Ali oni koji su izgubili Domovinski rat, koji su mentalno i psihofizički bili na strani agresora, slave “oslobođenje” praznog Zagreba.

Izaslanicu gradonačelnika Oliveru Majić su izviždali povicima “neka vrati Trg maršala Tita”, “hoćemo Tita”…velikog vizionara kojem RH mora biti vječno zahvalna na proročkim riječima da će prije Sava poteći uzvodno nego će Hrvatska postati država. Mislite li da je predsjednik antifašističkih boraca NOB-a osjećao ikakvu nelagodu zbog takvog ponašanja? Siguran sam da nije. Njemu nije neugodno ni što je predsjednik “boraca”, a rođen je 1957. godine dok je drugi svjetski rat završio 1945.,  kao i “oslobađanje” Zagreba koje se također dogodilo 1945. godine.

Njegovi su “suborci” na proslavi u Lisinskom izviždali i izaslanicu KGK Mirjanu Hrgu koja im je puno bliža po svjetonazoru od Olivere. Izviždali bi drveni “demokrati” i Matu Granića koji misli isto kao i oni o 8. svibnju 1945. godine samo se Mate izvukao jer nije bio izaslanik. Da naši “intelektualni proleteri” iz ljevičarskih medija imaju nešto što se zove “muda” upitali bi mlađahnog partizana Habulina je li 18. studenog 1991. godine Vukovar “pao” ili je bio “oslobođen”? Vedrana Rudan zna da je pao. Da je Franjo Habulin upita, ona bi mu priznala.

Drugove je uvijek krasila iskrenost. Je li Bagdad pao ili su ga Ameri oslobodili? Je li Izrael okupirao ili oslobodio Golansku visoravan? Tito je posebno istaknuo “heroje” koji su oslobodili prazni Zagreb i to izrijekom sedam visokih oficira iz I. i II. Armije. Trojicu Srbijanaca: Koču Popovića, Milutina Moraču i Mijalka Todorovića te četvoricu Crnogoraca: Peku Dapčevića, Radovana Vukanovića, Ljubu Vučkovića i Blaža Lampara. Ovaj zadnji je imao zadatak srediti sve lampe javne rasvjete koje nisu radile. Pohvalio bi Maršal i Franju Habulina, ali je problem što se je Njofra  rodio tek 1957. godine.

I da se u nekom apstraktnom svijetu zaista dogodi povratak bravara koji se bavio aristokratskim mačevanjem i svirao na klaviru Wolfganga Amadeusa Mozarta, kako bi naše tobožnje antife “reagovale” na neke Maršalove navike? Voljeni drug Tito organski nije podnosio ‘homiće’. Kao urođeni meteoropat, zbog lošeg vremena obično ih je strijeljao. S duge strane, gledajući partizane, Maršal je bio puno skloniji mladim djevojkama pa se s jednom na kratko i oženio.

Naime, Tito je svojedobno bio oženio Ruskinju Pelagiju Denisovnu Belousnovu koja je u vrijeme udaje bila jedva prešla 14. rođendan. Kad smo kod pedofilije, jeste li znali da pedofil pored škole nikada ne vozi prebrzo. Obično uvijek ispod dozvoljene brzine kako bi dobro promotrio djecu za vrijeme odmora.

Možda bi nam, u ovo vrijeme trebala nova, liberalna parola: “Pedofili svih zemalja, ujedinite se”. Nažalost, bojim se da nam je ta “revolucija” blizu bez obzira na ove moje zlobne opservacije. I tako u XXI. stoljeću, nakon općeg pada komunizma, usred Europe, u EU, u našoj maloj Hrvatskoj, koju smo krvavo izborili, grupa “građana” u reprezentativnoj  dvorani Lisinski slavi početak jedne tvrde, 45-godišnje diktature, zazivaju diktatora koji je ne samo bio oličenje “nedemokrata” nego nije mogao smisliti da bi se Hrvatska ikada pojavila kao samostalna država na karti svijeta.

Na fejsu se pojavio baš “slatki” filmić s drugom antifom koji nas je kobajagi “oslobodio”. Kaže drug “jebote, odjednom se preda mnom pojavi Švabo, bez kape i s demižonom u rukama. Imao sam osjećaj da se želi predati. Otvoreno kažem, ja sam ga ubio”. Eto, sada vi probajte probranom društvu u Lisinskom objasniti da je to ratni zločin. Valjali bi se od iskrenog smijeha…ha, ha, ha, to je bio fašist, nacist, ustaša bez kape i s demižonom. Što drugo nego ubiti…

Vi koji čitate ovu “zatucanu klerofašističku” kolumnu po svom osobnom habitusu zaključite što bi se vama dogodilo da smo u kolovozu neke godine izgubili rat. Ne znam za vas, ali za sebe znam. Teško bi bilo pisati čak i ovako jednostavne kolumne na Golom otoku ili na golom kamenu…

Kako  je to nekada napisao Bulatović Vib: “Nije istina da su svi ljevičari isti. Neki su isti, a neki su još i gori”.

U srijedu, 15. svibnja, u Dvorani vijenac na Kaptolu u 19 sati održat će se prezentacija one epohalno zanimljive i otrežnjavajuće knjige “Velika laž” Dinesha D’Souze o kojoj sam već pisao u mojim ranijim kolumnama. Riječ je o američkom piscu koji razotkriva nacističke korijene političke ljevice. Ili kako bi to lijepo rekli Srbi: “Prosto ne mogu da verujem”.

Brojnim konkretnim i autentičnim dokazima D’Souza demaskira Demokratsku stranku u SAD, Hitlera, Mussolinija…sve autentične ljevičare. Za sada smo uvijek čuli za Hitlera kako je ikona krajnje rigidnog desničara. Do dan danas svi ljevičarski i naši pseudo-povjesničari vode utopističku bitku kako iz “nacionalsocijalističke” partije izbaciti izdajničku socijalističku partiju.

Pokazalo se da je taj pokušaj čista utopija. Barem za sada. Baš se veselim što će ova knjiga uskoro biti dostupna Klasiću, Jakovini, Markovini, Goldsteinu, Perici i drugovima. Oni će je od muke jednostavno zapaliti. Zato požurite  15. svibnja na Kaptol… Vrijeme brzo prolazi.

Victor Hugo je jednom rekao: “Četrdeset godina života je starost za mlade, a pedeset godina života je mladost za stare”.

P. S. Dragi moji “šupci”, vidim iz komentara na prošlu kolumnu da me je jedan šupak proglasio bivšom komunjarom. Napregnite svoj šupački mozak i zapamtite: nikada u životu nisam bio ni jedne sekunde član Saveza komunista Jugoslavije kao ni član HDZ-a. Pročeprkajte malo po arhivama, pa ako iznesete ijedan dokaz da ne govorim istinu, imate 100.000 kuna u roku od sat vremena. Stoga mali lažljivi, iskompleksirani, haj’te na posao! Vaši Judini srebrnjaci vas čekaju!

Također, ne brinite za Kolakušića. Nije mi ni na kraj pameti da se približim Kolakušiću i njegovoj Antikorupcijskoj udruzi. Samo sam ga podržao i glasovat ću za listu broj 15, a za vaš strah koji ste izrazili u svojim debilnim komentarima, boli me ona stvar.

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

Ivica Šola: Papa Franjo, političar globalizma

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Ključni sastojci Plenkovićeve pobjede i Škorina relativnog poraza

Objavljeno

na

Objavio

Ankete su kriminalno podbacile u procjeni odnosa dviju najjačih stranaka i tako presudno oblikovale javno mišljenje, nečiju odgovornost za to bi svakako trebalo tražiti, ali prije svega donijeti političku odluku da su ovo zadnji izbori na kojima je uopće zakonski postojala takva mogućnost

U pozadini svega duboki je strah. To je prvi i ključni faktor zašto je Hrvatska na ovim izborima odabrala HDZ, točnije, Andreja Plenkovića. A u činjenici da se Hrvatska danas očito znatno manje boji Njega i Njih nego neizvjesne budućnosti pod palicom bilo koga od nevježa iz oporbe koji tvrde da se nad Hrvatskom nadvio mrak, najveća je pobjeda Andreja Plenkovića.

Nametati kampanju usred epidemioloških mjera doista je dvojbeno legitimno, no oporba je morala pristati na igru iako objektivno nije mogla biti spremna. Plenković je stavio jedan kažiprst u napuklinu na brani, drugi u uho, te nastavio gurati bitku niskog intenziteta gangajući svoju gangu sve do zadnjeg gonga.

Pjevušio je i Miroslav Škoro, iako je jasno da nije imao vremena sastaviti najbolje liste te da su mnoge bile doslovce sklepane. Pokret je još daleko od pokreta! Za neuspjeh u ostvarenju cilja – biti kingmaker, nezaobilazni katalizator i ključni dionik nove vlasti – ipak ponajviše može zahvaliti katastrofalnim anketama. Ponovno! Tjednima su prognozirale uvjerljivu pobjedu Restarta i tako presudno oblikovale javno mišljenje. Za Škoru tragično! Jer mnogi na desnici još uvijek mu nisu oprostili drugi krug predsjedničkih izbora i torpediranje “desnog” kandidata, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Pomisao da bi se taj scenarij mogao ponoviti te da bi mogli dovesti “lijevu” koaliciju u Banske dvore mnoge je natjerala da svoj glas ipak izravno ostave HDZ-u. Škorino uporno verglanje da je Plenkovićev odlazak uvjet za koaliciju, također nije nimalo pomoglo, osim možda da Plenković pokupi čak i poneki glas na lijevom centru.

Jer očito je da Hrvati u većini još uvijek nisu odlučno za Plenkovićev odlazak, barem ne dok se ne ponudi netko tko bi stvarno mogao popuniti njegovo mjesto. Da, tu je i još jedan bitan sastojak Plenkovićeve pobjede. On je 2016. s manje glasova nego Karamarko – osvojio više mandata. Ovaj put s još znatno glasova, a s posve istim skrivenim koalicijskim partnerima osigurao sebi i apsolutnu pobjedu. Plenković, za razliku od Karamarka, a danas Škore, ne mobilizira protivnike lijevo od centra. A oni koje mobilizira, očito daju glas novim ratobornijim zvijezdama “ljevice”.

Tomislav Tomašević ima građansko ozračje, no preko njegovih leđa u Sabor prvi put ulaze i crveni radikali i revizionisti, među njima i oni koji traže nacionaliziranje štednje preko 700 tisuća kuna. Predizborno vrijeme uvijek je vrijeme svetog Nikole, pa makar izbori bili u srpnju. A Plenković, Marić & Sinovi imali su savršeno opravdanje za bacanje novca prvo iz helikoptera, a zatim i malo preciznije i nešto efikasnije, kanaderski.

Pola milijuna zaposlenih Hrvata prima plaće iz proračuna, svjesni da bi inače veliki dio njih već primao naknadu za nezaposlene. Nema garancija da će je primati i nakon izbora, no, novi paket mjera je tu, a Hrvatska se “našla” među tri članice EU koje bi u sljedećem proračunskom razdoblju mogle dobiti najviše iznose.

Smiješne su tvrdnje iz SDP-a da bi nam te milijarde dodijelili bez obzira tko bio na vlasti. Iznos pripisan Hrvatskoj očit je i neotuđiv uspjeh Andreja Plenkovića, koji je uspio uvjeriti EPP-ovsku EK da Hrvatska kao najmlađa članica ipak mora dobiti neku kompenzaciju. Novac, naravno, daleko od toga da je u džepu, bitka još traje. I vjerojatno je svima jasno da Davor Bernardić nije taj kojem bi prepustili takvu bitku.

Na Plenkovića su se mediji obrušili zbog bahatosti u sučeljavanju, no zapravo je gotovo nemoguće ne ispasti bahat pred onolikom količinom neznanja koju je pokazao inače simpatični Bernardić.

Je li, dakle, na koncu ovo oda Plenkoviću? Ne baš, prije oda božici sreće koja ga je očito pomazila. Boris Johnson (po)kleknuo je pred koronom kao pred engleskom krunom, evo, i Jair Bolsonaro primio je poljubac bolesti koju je nijekao, Donald Trump potresen pandemijom i dodatno poljuljan građanskim prosvjedima, ako ne izvuče neko radikalno oružje iz rukava, mogao bi tresnuti jače od spomenika Kolumbu. Ali Plenković je među rijetkim sretnicima koje je baš smrtonosni koronavirus vratio s ivice ponora.

Plenković će u stvarnosti vladati gotovo pa sam. Kao što sam veli, u ovom trenu može što god hoće. No, Pupovac, Čačić i Štromar samo su alat, zasigurno nisu ti koji mogu poslužiti kao pokriće za teške odluke. Dapače, u tom smislu prije su teret. Mnogo lakše bi mu bilo kad bi s nekim mogao podijeliti odgovornost u teškom razdoblju koje slijedi, u kojem će od mnogih Hrvata zahtijevati nepopularne žrtve. Hrabro ili ludo? Ili drugog izbora ni nema? Grešaka će svakako morati biti, ali prava na greške – neće.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miljenko Stojić: Tri slike, a može i četvrta

Objavljeno

na

Objavio

Svakodnevno se oko nas zbiva mnoštvo događaja. Ako želimo shvatiti gdje smo i što smo, onda iz te šume trebamo izvući one ključne i obogatiti se novom spoznajom. To dobro znaju odnarođeni mediji pa nas zasipaju mnoštvom vijesti da ne bismo prepoznali prava događanja i da bi nas pomoću ubačenih krivih spoznaja odveli na pogrješnu stranu. Ali pobijedili smo u Domovinskom ratu, pobijedit ćemo i sada. Krenimo sada nekim redom.

Slika Prva. Mons Milan Simčić doživio je 70 godina od svećeničkog ređenja. Puno je to i za jedan život, kamo li za svećeničko djelovanje. Proveo ih je uglavnom u inozemstvu, u Rimu. Krajem Drugog svjetskog rata unovačili su ga jugokomunisti pa je morao sudjelovati u završnim ratnim pothvatima. Nakon toga odlazi u Rim dovršiti teološke studije gdje i doktorira. Želio se vratiti kući u Istru, ali jugoslavensko veleposlanstvo, odnosno ambasada, ne da mu njihov »pasoš«. I žestoko su se prevarili. Simčić im postaje opasniji u inozemstvu, nego kod kuće. Stupa u vatikansku diplomatsku službu. Redaju se pothvati. Počinje i Drugi vatikanski Koncil. Sudjeluje na njemu. Rađa se tada i Ostpolitik, ili približavanje komunizmu, vatikanskog Državnog tajništva. Mnogi od onih koje je trao komunizam ustali su protiv toga pa tako i Hrvati. Ali živjeti se moralo i pronalaziti nove puteve za to. Inače, na Drugom vatikanskom saboru tražila se osuda komunizma i to je pokrenuo hrvatski isusovac Stjepan Tomislav Poglajen. Ubrzo su nastupili i pregovori između Svete stolice i Jugoslavije. Urodili su poznatim Protokolom iz 1966. Bilo je u njemu odredbi koje se nisu sviđale hrvatskim svećenicima u iseljeništvu. Zbog toga je njih 70 potpisalo prosvjedno pismo, među njima naravno i Simčić, kao prvi da ohrabri druge. Budući da je radio u Rimskoj kuriji, trebao je biti kažnjen ali se za njega zauzeo kardinal Ottaviani. Nije mirovao ni kada su velikosrbi početkom devedesetih napali Hrvatsku. Uvijek je znao tko je i što je, bez obzira na posljedice.

Slika druga. Jugokomunizam je strašno stiskao Hrvate. Slomljeno je i Hrvatsko proljeće, u čemu je pomagao i otac Ive Josipovića imenom Ante, u Drugom svjetskom ratu pripadnik zloglasne XI. dalmatinske brigade. Pobijeni su i članovi skupine Feniks koji su pokušali podići revoluciju. Nastupio je ili nastavio trajati mrak. No, neki su i dalje razmišljali svojom glavom. Među njima je bio don Živko Kustić. Uz zauzeti novinarski rad u Glasu Koncila osmislio je i Vjeronaučnu olimpijadu. Kao pučkoškolac sudjelovao sam u njoj, što su zabilježili tadašnji crkveni mediji, ne shvaćajući kamo sve to vodi. Ali Kustić je shvaćao. Tek mnogo godina kasnije razumio sam zbog čega je plakao nakon naših dječjih odgovora ili znanja, što mi se duboko usjeklo u pamet. Ubrzo, 1975., njegovim zalaganjem i uz svesrdnu pomoć nadbiskupa Franje Kuharića započinje Nacionalni euharistijski kongres s ciljem proslave 13. st. Crkve u Hrvata. Kako neki u posljednje vrijeme otkrivaju, u svemu je itekako pomogla i udbaška krtica na Kaptolu. Nedokučivi su zaista putevi Božji, rečeno potpuno bez patetike. I trajali su ti kongresi sve do 1984. kada se na završnom skupu u Mariji Bistrici okupilo oko pola milijuna Hrvata vjernika. Udba je shvatila da je Jugoslavija propala, da se toj sili više ne može oduprijeti. A u međuvremenu je pred Boga otišao i Josip Broz Tito. Nazirala se sloboda pa su se »drugovi« nakon svega počeli prestrojavati.

Slika treća. Ovih dana Hrvati su birali zastupnike za Hrvatski (do Račana i njegovih državni) sabor. Pobijedio je tko je pobijedio i kako je pobijedio. Ipak, u zraku je ostalo visjeti pitanje: Je li pobijedila i Hrvatska? Pobjednici su slavili mahanjem nekih sitnih zastavica, ne široko i domoljubno razigrano kao nekada. U pobjedničkom govoru Andrej Plenković reče da se zahvaljuje »svim građanima« i da nastupa »novi suverenizam«. A ja se sjetih Kate Šoljić čija je obljetnica smrti padala tih dana. I u onome i u ovome ratu gubila je i braću, i sinove (njih po četvoricu)… Život je nije mazio, ali je ipak ostala uspravno te opravdano zaradila naziv »majka hrabrost«. Sjetio sam se i zločina Armije BiH počinjenih u Fojnici. Nisu imali milosti. Ubijali su i žive spaljivali. Preživjeli smo i dočekali dan da možemo glasovati, kažu, na 45 biračkih mjesta u Herceg Bosni, BiH, a zapravo se radi samo o 6. Koja ti, naime, korist od toga ako možeš glasovati u susjednoj prostoriji, a do nje dolaziš kroz isti ulaz u zgradu, čekaš na istom hodniku… I na kraju biraš samo 3 zastupnika, zajedno s čitavom iseljenom braćom i sestrama po raznim kontinentima, što je puno teže za ostvariti nego da si neka manjina u Hrvatskoj. Njima je zajamčeno čak 8 mjesta, a moglo bi se dogoditi da dobiju i ministarsko mjesto, bez obzira što su mnogi od njih oružjem u rukama ustali protiv države u kojoj žive i što nečega sličnoga nema nigdje u svijetu. Zbog toga i dalje ostaje lebdjeti u zraku pitanje: Je li i Hrvatska pobijedila? Tako bi dobro bilo da jest!

Može još kratko i ova slika, četvrta. Čitam da su antibjelački rasistički pokret Black Lives Matter osnovale radikalne feministice Alicia Garza, Patrisse Cullors i Opal Tometi. Garza je navodno najutjecajnija među njima. Njezino je izvorno prezime Schwartz i sebe smatra Židovkom. Prezime Garza preuzela je od transrodnog »muškarca« (nekoć žena), za kojeg se udala 2008. Ujedno tvrdi da je nadahnjuje Assata Shakur, stvarnim imenom Joanne Deborah Byron, radikalna feministica, ekstremistička marksistica i antibjelačka rasistica koja je hladnokrvno ubila policajca Wernera Forestera na dužnosti (a bilo je toga još), kasnije pobjegla iz tamnice zbog čega je na popisu FBI-a kao najtraženiji bjegunac. Zna to Donald Trump, dok razvikani mediji u našem društvu nama o tomu ništa ne govore, pa javno kaže da će poraziti radikalnu ljevicu.

Kad malo ove slike poredamo u svojoj glavi, za upitati nam je se ima li tko povesti hrvatski puk ovih dana, i u redovima Crkve i u redovima društva? SDP jest naoko poražen, na izborima gdje je izišlo manje od polovice birača i zbog čega se neki odgovorni trebaju zamisliti, ali smo dobili radikalne ljevičare, bez dlake na jeziku. Dao Bog da tako i ostane, ali kad ih čovjek gleda samo se pita gdje im je još »kapa s tri roga što se bori protiv Boga«, »mašinka« u rukama te bomba kragujevka o pasu. Moram ovdje ponoviti neke prijašnje misli. Neka nam je Bog na pomoći! Ako je bio za vrijeme jugokomunizma, bit će i sada. Pitanje je samo, ima li tko s njim surađivati?

Miljenko Stojić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari