Pratite nas

Kolumne

HODAK: Papa Franjo je pod direktnim utjecajem velikosrpske propagande i Srpske pravoslavne crkve

Objavljeno

na

U petak 10. svibnja bio sam gost na posjećenoj tribini riječke Bogoslovije. Već u početku trebalo je mlade i znatiželjne bogoslove zaintrigirati temom koja će se malo udaljiti od klasičnog obrasca o ustašama i partizanima. Zato sam za uvod postavio aktualno pitanje: Sveti Otac je ovih dana posjetio Bugarsku u kojoj živi jedan posto katolika. Hrvatsku nikada nije posjetio, iako u njoj živi 84 posto katolika. Gdje onda živi papa Franjo?

Riječkim isusovcima, budućim svećenicima uvod u tribinu sigurno se učinio itekako aktualan. Da bi Stepinac bio po crkvenim normama kanoniziran potrebno je utvrditi jedno ili dva čuda u njegovom životu.

Prvo čudo dogodilo se još tamo davne 1945. godine kad su boljševičke horde “oslobodile” Zagreb. Nakon toga počeo je epski pogrom iz kojeg je srpski dragovoljac na Solunskom frontu – Stepinac izašao živ. Kako piše Ivan Hrstić u Večernjem: “Papa Franjo i patrijarh Irinej od Stepinca traže čudo nad čudima”.

Papa je nedavno u avionu razgovarao s novinarima pa je dopisnika HRT-a upitao je li iz Hrvatske. Kad je ovaj to potvrdio Papa mu je rekao “da je osjetio miris Hrvatske”. Ta tvrdnja Svetog Oca podsjetila je mnoge na intervju nobelovca Boba Dylana, objavljen u francuskom izdanju američkog časopisa Rolling Stone u listopadu 2012. godine, kada je Dylan, zalažući se za prava crnaca, rekao da crnci mogu “osjetiti” rasiste, baš kao Židovi naciste, a Srbi Hrvate. Tko je utjecao na Dylana i na papu da iskazuju tako “raskošnu” simpatiju za Hrvate? Ako slučajni nobelovac Dylan ne zna, papa Franjo bi morao znati barem osnovne činjenice.

Svi ratovi između Srbije i Hrvatske uglavnom su se vodili na teritoriju Hrvatske, a nikada u Srbiji. Nikada Hrvatska nije iskazivala teritorijalne pretenzije prema dijelovima Srbije. Uglavnom je bilo obratno. Stoga se sam od sebe nameće zaključak: i papa i Bob su pod direktnim utjecajem velikosrpske propagande i SPC-a. Dok za Dylana to možemo samo pretpostaviti, za papu Franju je to evidentno.

Ponajprije to se može jasno iščitati iz ovog njegovog citata: “…ali u određenom trenutku procesa kanonizacije došlo se do nerazjašnjenih točaka. Riječ je o povijesnim točkama. I ja, koji trebam potpisati kanonizaciju s mojom odgovornošću, molio sam, promišljao, tražio savjete i onda sam vidio da trebam pitati za pomoć Irineja. Irinej je veliki patrijarh. I Irinej mi je pomogao”. Blaženi naš Sveti Otac…

Irinej je uvijek bio spreman pomoći. Prije svega kao povjesničar, od kojeg bi mogli učiti i Klasić, Jakovina, Markovina, a bogme i Goldstein. Tako je “veliki patrijarh” na beogradskom Sajmu knjiga 2017. godine, autoritetom “velikog” patrijarha, izjavio: “gdje god žive Srbi, to je Srbija, bilo u Srbiji, bilo u BiH, Crnoj Gori, Vojvodini ili na drugim mjestima”. Zatim nas je “veliki patrijarh” podučio kako smatra “tragičnim ponašanje braće (!!!) rimokatolika” koji su izazvali najveća stradanja Srba, a pritom nisu nikada iskazali kajanje niti uputili ispriku. Upravo fantastično!

Ni jedan rat se nije vodio u Srbiji…, a on traži ispriku Hrvata za ratove protiv Srba, vjerojatno za Vukovar, Ovčaru itd. Je li “veliki patrijarh” papi pomogao da shvati i presudu Ratku Mladiću koji je u Haagu osuđen na doživotnu robiju jer je u tri dana poubijao 8300 ljudi? Irinej je tu presudu “umotao u celofan” prikazavši je kao “vražja djela koje rade svjetski moćnici”. Izjave “velikog patrijarha” o Kosovu bolje je ne citirati.

Uglavnom, kada podvučemo zajednički nazivnik proizlazi da se kanonizacija katoličkog kardinala jednom plitkom političkom akrobacijom našla u rukama jednog pravoslavnog tvrdog nacionalista. I što sad? Tko je kriv? Papa ili Irinej? Postavlja se i pitanje što radi vrh Katoličke crkve u Hrvata? Zar papa ne zna ono što je rekao Anton Šuljić, bivši pročelnik HBK-a da: “ni jedan čovjek nije proglašen bezgrešnim, osim Marije, pa je kopanje po Stepinčevu navodnom nedovoljnom činjenju suprotno svemu što znamo o svecima i mučenicima”.

I tako dok papa Franjo pažljivo osluškuje što o Stepincu misli Irinej nitko ga ne upozorava što je o Stepincu rekao papa kojeg je Franjo proglasio svetim – papa Ivan Pavao II. On je, naime, rekao Hrvatima da im blaženi Stepinac može biti uzor i kompas. Ako je to, dakle, mislio i rekao jedan svetac, kakvu to istinu od Irineja traži Sveti Otac?

Na kraju postavlja se i pitanje korektnosti pape Franje prema pokojnom papi Ivanu Pavlu II. Je li itko prišapnuo papi Franji kakvi su stavovi “velikog patrijarha” o Pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori i Makedoniji? Možda bi tada u očima pape Franje postao čak “najveći”. Sve u svemu, sad je sasvim jasno da će kanonizacija blaženog Alojzija Stepinca, hrvatskog dragovoljca na srpskoj strani na Solunskom frontu i čovjeka koji je spasio brojne Židove i Srbe u doba NDH,  ovisiti o čovjeku koji smatra da je RH srpska zemlja jer u njoj žive Srbi.

Na kraju evo i jedne utješne misli našeg dobrog pape Franje koja nas ipak treba držati malo iznad vode: “Ja imam mane. Svi imamo mane. Ali ja sam među patrijarsima pronašao braću. A neka su braća, ne bih htio pretjerivati – sveti Božji ljudi. A to je jako važno”. Moraš biti stvarno dobar (ili naivan ili neinformiran) da smatraš svetima ljude koji misle da je presuda Ratku Mladiću za srebrenički masakr “vražja stvar…”.

Uglavnom, javnost je podijeljena oko dobrog pape Franje. Liberalna javnost misli da je svako traženje istine dobro. Desničarski krkani kao što sam ja su “iznenađeni i uvrijeđeni”. Recimo, Jutarnji list je upitao “super popularnu” TV zvijezdu (crvenu) Danijelu Trbović što ona, onako ateistički pametna i iskusna, kaže o papi Franji i Stepincu?

Danijela je poznata veteranka političkih i pravosudnih prognoza. Svojedobno je zasjala na ljevičarskom nebu izjavom da vidi na ulici Antu Gotovinu, kojeg su tada još lovile Jadranka Kosor i Carla del Ponte, da bi ga ona odmah prijavila. Pritom se predstavila kao velika humanitarka koja bi polovinu iznosa od obećanih pet milijuna kuna nagrade za obavijest o Gotovini zadržala za sebe, a polovinu dala za djecu poginulih partizana. Ili tako nekako.

I naravno, naša Danijela je zdušno podržala papu, kao što je to i red za TV ljevičare. Ona misli: “Papa kao vrhovni poglavar ima pravo propitkivati (kod Irineja!) prije donošenje konačne odluke. Meni je zanimljivo kako su određeni crkveni krugovi papu proglasili skoro pa heretikom nakon što je dirnuo u neke stvari koje u Crkvi ne valjaju”.

Eto, naši ljevaci najprije su zdušno podržali koruške biskupe, a sad i rimskog papu. Tako su i u komunizmu bili žestoki protivnici monarhije, ali su zato intimno čuvali uspomenu na svog kralja. U šahu… Da smo kojim slučajem izgubili taj Domovinski rat, naša Danijela, ili njoj slični, postala bi glavna ravnateljica HRT-a. Al’ bi se tada nagledali “Sutjeske”, “Neretve” i slavnih partizanskih bježanija pred nadmoćnim neprijateljem…

Pala mi je na pamet francuska poslovica: “Ima istina u koje nije dobro vjerovati!”

Stalno me golica jedno pitanje: što bi bilo s nama Hrvatima da smo 5. kolovoza 1995. godine doživjeli još jedno “oslobođenje” kao na primjer 8. svibnja 1945. godine? Bismo li tada uopće preživjeli kao narod pod željeznom čizmom jednog Kadijevića, Adžića,  Mladića, njegovog snimatelja Zorana Ercega, Martića, Stanimirovića, Miloševića…? Koliko bi iz ratnog gliba izronilo tih hrvatskih petokolonaša, koju bi tada poziciju u vojsci imao general-major Ante Tomić, kako bi se ponašao savezni sekretar za kulturu Goran Gerovac, koliko bi se razmahao savezni sekretar za unutrašnje poslove Nenad Stazić, kakve bi sve filmove o hrvatskom Alamu kod Knina u kolovozu 1995. godine snimili Rade Šerbedžija i Oliver Frljić, kako bi savezna sekretarica Vedrana Rudan riješila pitanje ratnih odšteta koje su hrvatski klerofašisti nanijeli srpskoj nejači, deci i starcima kroz četverogodišnju okupaciju…i da ne nabrajam dalje. Ozbiljni ljudi će moje ognjištarske strahove proglasiti fikcijom jednog impulzivnog amatera koji strahuje od postmodernog kulturnog marksizma ili od kulturne hegemonije s istoka. Moguće su i u pravu.

Ali ne leži vraže. Ovih dana Savez antifašističkih boraca i antifašista RH organizirao je svečanu akademiju u povodu obilježavanja Dana pobjede nad fašizmom i oslobođenja grada Zagreba u KD Vatroslav Lisinski. Prije svega, vjerujete li da bi pobjednici 5. kolovoza dobili elitnu dvoranu u Zagrebu na dan Oluje? Ali oni koji su izgubili Domovinski rat, koji su mentalno i psihofizički bili na strani agresora, slave “oslobođenje” praznog Zagreba.

Izaslanicu gradonačelnika Oliveru Majić su izviždali povicima “neka vrati Trg maršala Tita”, “hoćemo Tita”…velikog vizionara kojem RH mora biti vječno zahvalna na proročkim riječima da će prije Sava poteći uzvodno nego će Hrvatska postati država. Mislite li da je predsjednik antifašističkih boraca NOB-a osjećao ikakvu nelagodu zbog takvog ponašanja? Siguran sam da nije. Njemu nije neugodno ni što je predsjednik “boraca”, a rođen je 1957. godine dok je drugi svjetski rat završio 1945.,  kao i “oslobađanje” Zagreba koje se također dogodilo 1945. godine.

Njegovi su “suborci” na proslavi u Lisinskom izviždali i izaslanicu KGK Mirjanu Hrgu koja im je puno bliža po svjetonazoru od Olivere. Izviždali bi drveni “demokrati” i Matu Granića koji misli isto kao i oni o 8. svibnju 1945. godine samo se Mate izvukao jer nije bio izaslanik. Da naši “intelektualni proleteri” iz ljevičarskih medija imaju nešto što se zove “muda” upitali bi mlađahnog partizana Habulina je li 18. studenog 1991. godine Vukovar “pao” ili je bio “oslobođen”? Vedrana Rudan zna da je pao. Da je Franjo Habulin upita, ona bi mu priznala.

Drugove je uvijek krasila iskrenost. Je li Bagdad pao ili su ga Ameri oslobodili? Je li Izrael okupirao ili oslobodio Golansku visoravan? Tito je posebno istaknuo “heroje” koji su oslobodili prazni Zagreb i to izrijekom sedam visokih oficira iz I. i II. Armije. Trojicu Srbijanaca: Koču Popovića, Milutina Moraču i Mijalka Todorovića te četvoricu Crnogoraca: Peku Dapčevića, Radovana Vukanovića, Ljubu Vučkovića i Blaža Lampara. Ovaj zadnji je imao zadatak srediti sve lampe javne rasvjete koje nisu radile. Pohvalio bi Maršal i Franju Habulina, ali je problem što se je Njofra  rodio tek 1957. godine.

I da se u nekom apstraktnom svijetu zaista dogodi povratak bravara koji se bavio aristokratskim mačevanjem i svirao na klaviru Wolfganga Amadeusa Mozarta, kako bi naše tobožnje antife “reagovale” na neke Maršalove navike? Voljeni drug Tito organski nije podnosio ‘homiće’. Kao urođeni meteoropat, zbog lošeg vremena obično ih je strijeljao. S duge strane, gledajući partizane, Maršal je bio puno skloniji mladim djevojkama pa se s jednom na kratko i oženio.

Naime, Tito je svojedobno bio oženio Ruskinju Pelagiju Denisovnu Belousnovu koja je u vrijeme udaje bila jedva prešla 14. rođendan. Kad smo kod pedofilije, jeste li znali da pedofil pored škole nikada ne vozi prebrzo. Obično uvijek ispod dozvoljene brzine kako bi dobro promotrio djecu za vrijeme odmora.

Možda bi nam, u ovo vrijeme trebala nova, liberalna parola: “Pedofili svih zemalja, ujedinite se”. Nažalost, bojim se da nam je ta “revolucija” blizu bez obzira na ove moje zlobne opservacije. I tako u XXI. stoljeću, nakon općeg pada komunizma, usred Europe, u EU, u našoj maloj Hrvatskoj, koju smo krvavo izborili, grupa “građana” u reprezentativnoj  dvorani Lisinski slavi početak jedne tvrde, 45-godišnje diktature, zazivaju diktatora koji je ne samo bio oličenje “nedemokrata” nego nije mogao smisliti da bi se Hrvatska ikada pojavila kao samostalna država na karti svijeta.

Na fejsu se pojavio baš “slatki” filmić s drugom antifom koji nas je kobajagi “oslobodio”. Kaže drug “jebote, odjednom se preda mnom pojavi Švabo, bez kape i s demižonom u rukama. Imao sam osjećaj da se želi predati. Otvoreno kažem, ja sam ga ubio”. Eto, sada vi probajte probranom društvu u Lisinskom objasniti da je to ratni zločin. Valjali bi se od iskrenog smijeha…ha, ha, ha, to je bio fašist, nacist, ustaša bez kape i s demižonom. Što drugo nego ubiti…

Vi koji čitate ovu “zatucanu klerofašističku” kolumnu po svom osobnom habitusu zaključite što bi se vama dogodilo da smo u kolovozu neke godine izgubili rat. Ne znam za vas, ali za sebe znam. Teško bi bilo pisati čak i ovako jednostavne kolumne na Golom otoku ili na golom kamenu…

Kako  je to nekada napisao Bulatović Vib: “Nije istina da su svi ljevičari isti. Neki su isti, a neki su još i gori”.

U srijedu, 15. svibnja, u Dvorani vijenac na Kaptolu u 19 sati održat će se prezentacija one epohalno zanimljive i otrežnjavajuće knjige “Velika laž” Dinesha D’Souze o kojoj sam već pisao u mojim ranijim kolumnama. Riječ je o američkom piscu koji razotkriva nacističke korijene političke ljevice. Ili kako bi to lijepo rekli Srbi: “Prosto ne mogu da verujem”.

Brojnim konkretnim i autentičnim dokazima D’Souza demaskira Demokratsku stranku u SAD, Hitlera, Mussolinija…sve autentične ljevičare. Za sada smo uvijek čuli za Hitlera kako je ikona krajnje rigidnog desničara. Do dan danas svi ljevičarski i naši pseudo-povjesničari vode utopističku bitku kako iz “nacionalsocijalističke” partije izbaciti izdajničku socijalističku partiju.

Pokazalo se da je taj pokušaj čista utopija. Barem za sada. Baš se veselim što će ova knjiga uskoro biti dostupna Klasiću, Jakovini, Markovini, Goldsteinu, Perici i drugovima. Oni će je od muke jednostavno zapaliti. Zato požurite  15. svibnja na Kaptol… Vrijeme brzo prolazi.

Victor Hugo je jednom rekao: “Četrdeset godina života je starost za mlade, a pedeset godina života je mladost za stare”.

P. S. Dragi moji “šupci”, vidim iz komentara na prošlu kolumnu da me je jedan šupak proglasio bivšom komunjarom. Napregnite svoj šupački mozak i zapamtite: nikada u životu nisam bio ni jedne sekunde član Saveza komunista Jugoslavije kao ni član HDZ-a. Pročeprkajte malo po arhivama, pa ako iznesete ijedan dokaz da ne govorim istinu, imate 100.000 kuna u roku od sat vremena. Stoga mali lažljivi, iskompleksirani, haj’te na posao! Vaši Judini srebrnjaci vas čekaju!

Također, ne brinite za Kolakušića. Nije mi ni na kraj pameti da se približim Kolakušiću i njegovoj Antikorupcijskoj udruzi. Samo sam ga podržao i glasovat ću za listu broj 15, a za vaš strah koji ste izrazili u svojim debilnim komentarima, boli me ona stvar.

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

Ivica Šola: Papa Franjo, političar globalizma

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Tko ima pravo ugasiti satiru?

Objavljeno

na

Objavio

Ostat će upamćeno, prvi javni potez novoizabranog predsjednika pokušaj je cenzure – karnevala! Posve nepotrebno, jer, iako se u suštini lako složiti sa Milanovićem da je karnevalska fešta u Imotskom drsko pregazila crtu dobrog ukusa, to je ono što jest bit gotovo svakog dalmatinskog “krnjevala” – prelaženje granica dobrog ukusa.

Milanović je i sam – opet – napravio korak više. Posve je to nalikovalo na njegov ispad kad je kao premijer vehementno osudio incident u Kistanjama, ali i odmah u istom dahu bez dokaza za to optužio HDZ. Kad se saznalo da su sudjelovala i djeca SDP-ovaca, naglo je zašutio.

Danas opet, nakon što je ispalio posve opravdani gnjev, Milanović je ponovno izrekao svoju čuvenu rečenicu viška te zbog govora mržnje i poticanja na nasilje zatražio “reakciju nadležnih institucija”. A to naravno, nije njegov posao – u zemlji s trodiobom vlasti on nema pravo prozivati i pozivati policiju i pravosuđe da prema nekome određenom poduzmu represivne mjere.

Odmah moram reći, tradicionalno paljenje “Krnje” s likom stvarnih živućih ljudi, izmaštanih ili stvarnih unutarnjih ili vanjskih neprijatelja, za mene je teški anakronizam, poput borbe s bikovima. Ne uživam u tome, stvara mi nelagodu i lako mi je shvatljivo zašto je to tako neshvatljivo ljudima u krajevima gdje takvih običaja nema. Pogotovu u ovom slučaju.

No, s druge strane, Krnjo po dalmatinskim gradovima gori otkako znam za sebe. A i koje stoljeće prije toga.

Tradicija suđenja lutki koju se optužuje sa sve nedaće koju je narod otrpio tijekom protekle godine seže stoljećima unatrag, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Pokvareni Krnjo tako redovito bez milosti završi na lomači, a raja dobije zadovoljštinu što taj dan pod krinkom onog što u drugim krajevima nazivaju “fašničkom republikom” – može reći i poručiti moćnicima što god zažele. Naravno, nije uvijek bilo baš tako. U vrijeme Austrije sigurno nisi mogao zapaliti (svojeg) cara, niti u doba komunizma Tita. No, i u komunističko vrijeme gorio je Krnjo.

A kakvo god da su mu anagramno ime prigodno ime varoški mulci složili, uvijek je to bio neki prepoznatljivi lik, pogotovo su bili popularni Krnje bili lideri tada nepopularnih kapitalističkih sila, od Regana do Thatcher. Dolaskom višestranačja, i Krnjo postade dokaz – stvarne demokracije.

Doslovno, mogao si odjednom zapaliti bilo koga. Franju, Stipu, Kolindu, Andreja. A ako možeš zapaliti njih, ako je sam Tuđman gorio preko nekoliko puta, tko je onda Nenad Stazić pa da i on ne bi gorio? Doli političari! Doli! Doli Stazić! Ne, ne doli, nego neka gori! Nek se peku uhljebi!

Sasvim prikladno za zemlju u kojoj se jedna hajka veže na drugu! Dakle, ako na sve te spomenute lomače nije reagiralo državno odvjetništvo, onda nije ama baš nikakav problem što je i Stazić završio na lomači, može biti samo ponosan što se našao u takvom društvu.

Tko nije gorio, nikakvu vlast nije ni obnašao. A on se svojeg djelića vlasti nauživao. Zbog njega i njegovih potpaljivačkih govora oporba je demonstrativno napuštala sabornicu. A zbog izjava poput njegove da su pobjednici u Drugom svjetskom ratu ”šlampavo obavili posao”, odnosno, kao što Beljak dopunjuje, da “nisu ubili dovoljno” narodnih neprijatelja, itekako bi moralo reagirati državno odvjetništvo.

Stazić je svakako jedan od pionira govora mržnje u Hrvata. Oni koji su na njegove eskapade gromoglasno zijevali kao ribe, oni koji se nisu pobunili protiv njegovog govora mržnje – ili su ga prešutno odobravali – nemaju moralno pravo ni sada dizati svoj pravednički gnjev.

Dakako, ovdje nije sporno paljenje besprizornog bebe-Stazića, već to što su ga imotski ridikuli stavili u ruke dva zagrljena muškarca, što je očita aluzija na istospolni par koji vodi kampanju za pravo na posvajanje djece.

Zašto su potpaljivači od svih mogućih krivaca za nedaće u hrvatskom društvu izabrali one koji su ponajmanje krivi, zašto ne mogu pojmiti da time mogu povrijediti neku stvarnu obitelj, kakvih u Hrvatskoj već ima, te zašto ne razmišljaju kako se nakon njihove paleži osjeća dijete u takvoj obitelji, sve su to pitanja koja zahtijevaju odgovor. Za takav zadrti lov na vještice oni svakako zaslužuju osudu, no, naslovi koji se uporno ponavljaju – “U Imotskom zapalili gej obitelj s djetetom” – teška su manipulacija.

Stazić dijete? Dobar vic. Imotski piromani mogu se uspješno praviti feralovci i obraniti svoje pravo na “umjetničku interpretaciju” i “satiru” te reći da istospolni par predstavlja SDP i HDZ, a Stazić je njihovo – nezakonito dijete. Koje su oni dobro udomili i uhljebili i koje i dalje pod saborskim imunitetom može 365 dana u godini – a ne samo taj jedan jedini – govoriti najgnusnije stvari i za to ne biti javno osuđen. Je suis Imacki! Živjela ludež!

Ivan Hrstić / Večernji list

Silvana Oruč Ivoš: A di je nestala satira?!

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Dujmović: Nastavi li ovim tempom, Milanović bi mogao postati svjetski rekorder u lažima

Objavljeno

na

Objavio

Još nije praktički niti sjeo u predsjedničku fotelju, a Zorana Milanovića već su uhvatili u prvoj laži. Druga je na putu potvrde! Nastavi li ovim tempom, Milanović bi mogao postaviti svjetski rekorder predsjednika država u disciplini “kako sam zatajio istinu o sebi”, a da ne spominjem, “kako sam vas lagao”!

Večernji list je, naime, ovih dana objavio kako je Milanović ipak bio član komunističke partije, unatoč tome što je naciji lagao u lice tvrdeći da to nije točno!  Po navodima Večernjeg lista, Milanović je u partiju primljen ni manje ni više nego u JNA. Postoje dokumenti i izjave bivših oficira JNA koji su u tome sudjelovali, piše Tihomir Dujmović/Direktno.hr

Na te objave Ured Predsjednika šuti. Da danas nije Predsjednik države, da javno nije tvrdio da je to laž, da se ne radi o bivšem premijeru, a sadašnjem hrvatskom Predsjedniku, cijela bi ova priča zacijelo bila irelevantna, ali kad se na to nadoda činjenica da je bio Titov gardist pet godina nakon Titove smrti te da je u JNA bio legendarni “ćato”, a to je realno bila pozicija “između vojnika i oficira”, kada sad čitamo da je zamolio da drži počasnu stražu kraj Titova groba, premda nije bio dio te straže, jer mu je to bila velika želja i osobita čast, onda je vrijeme da podvučemo crtu.

Nakon Ive Josipovića dobili smo još jednog Titovog gardistu kao Predsjednika države! Čovjek koji 1985. ili 1986. moli da mu se dopusti da se slika kao dio počasne straže uz Titov grob, ne može 1991. godine, sve i da hoće istinski prihvatiti kao “svoju”.

Takvoj biografiji Hrvatska može biti samo slučajna država! Jer takva mentalna, vrijednosna, suštinska metamorfoza od Titovog  gardista do nacionalnog, svjesnog i nacionalno odgovornog predsjednika hrvatske države je zapravo nemoguća! Karakter, narav, mentalitet, sve je već formirano, a sve je to već formirano u uniformi Titovog  gardista. Od tako profiliranog kadra se može očekivati da će u prvom redu nametati stare vrijednosti.

On nije stara komunjara niti prastari “Udbaš”. Aktualni Predsjednik je pripadnik novije generacije i s tim atavizmima prošlosti nema kontakta. Ipak, on je formiran i, kako se vidi, spremno je prihvatio odrednice prošlosti: jugoslavenske, titoističke, neokomunističke. Zato mu regija nije mrska, zato drži mrtvu stražu drugu Titu i 30 godina kasnije, otvoreno, kao premijer, na upit Tuđman ili Tito, veli Tito!

Zato u inaugurativnom govoru govori o radničkoj eksploataciji! Inicijacija je obavljena i tu nema pomoći.

I Tuđman je bio Titov general? Je, ali je ta metamorfoza trajala dva desetljeća, plaćena je dvostrukom robijom i bila je prezentna u svakom detalju! Milanović nije glup, njemu se ne može dogoditi idiotizam kao Josipoviću da svira klavir Miloradu Dodiku. Ipak, suštinske vrijednosti koje će on zagovarati za Hrvatsku formirane su dok je bio “ćato” i dok je ponosno pozirao ispred Titovog groba.

To su te mrtve straže naše zlatne komunističke mladež pred Titovim grobom! “Sretna je zemlja koja ima ovakvu mladost”, govorio bi Tito i nema dvojbe da bi tu rečenicu i sada ponosno izgovarao da vidi svoje bivše gardiste kao čelnike hrvatske države! Koji horor! Koje povijesno cerekanje današnjici! Isto vrijedi i za Ivu Josipovića.

I to vam je sve dragi moji: “Hrvatska u raljama djece komunizma”!  I sad čovjek koji je kao Titov gardist bio ponosni dio kiča komunističke vlasti jednog satrapa, ukida navodni kič Počasne bojne hrvatskog predsjednika! Predsjednika države koja je tek nastala, koja se tek konstituira, koja tek formira sve svoje obrise i u tom smislu traži pomoć, nadgradnju, a ne destrukciju! A doživljava samo destrukciju. I to svega: himne, garde, lente, inauguracije! Svega! Dvoličnosti, ime ti je hrvatska ljevica! Jer, nakon objave ovih šokantnih informacija, nitko na hrvatskoj političkoj ljevici nema potrebe izustiti jednu jedinu riječ.

Vesna Pusić je čak i u trenutku kad smo doznali da nam je čelnik DORH-a mason, imala potrebu reći da je “u konačnici i organizacija ‘U ime obitelji’ opasnija od masona“! O ovoj temi, da ne kažem aferi, nije imala potrebe izgovoriti jednu riječ. Možete si onda misliti što zapravo, istinski misli o Katoličkoj crkvi i “opasnosti” koju ona nosi! Likovima poput Vesne Pusić sve je bolje od bilo kakvih organizacija koje zagovaraju domoljublje, patriotizam, vjeru i tradicionalne vrijednosti. Dajte mi Sorosa, dajte mi Feral, dajte mi masone, samo ne Katoličku crkvu i molitvene zajednice.

Zaključno sa Željkom Markić. To treba zapamtiti. Da bi se vidjeli razmjeri unutarnjeg verbalnog  građanskog rata u današnjoj Hrvatskoj i razabrali svi protagonisti tog sukoba.

Kad smo kod masona i potencijalne druge neistine koju bi Zoranu Milanoviću povijest mogla konstatirati u samo prvih par sati nakon što je preuzeo dužnost predsjednika države, neki mediji pišu da visokopozicionirani masoni iz riječke lože tvrde kako je Milanović sam tražio članstvo u masonima, a ne da je odbio tu ponudu.

Nema pouzdanih dokaza za ovu tezu, pa je ne treba uzeti kao pouzdanu, ali nismo čuli ozbiljan demanti, niti je Ured Predsjednika reagirao na napise o ovoj temi. Teza da se sam ponudio za članstvo u masonima djeluje nategnuto i neprovjereno, ali jednako nejasno djeluje i “Silenzio stampa” koja na tu temu stiže iz Ureda Predsjednika!

Predsjednik države je svojom prvom predsjedničkom reakcijom pokrenuo lavinu. Radi se o zahtjevu za progonom organizatora imotskog karnevala. Kažem progonom jer je predsjednik eksplicitno rekao “tražim reakciju nadležnih tijela”, kao što je zatražio i javnu ispriku organizatora imotskog karnevala zbog paljenja lutke gay para s likom Nenada Stazića kao udomljenog djeteta. Organizatorima su isti dan najavljene dvije kaznene prijave, Arsena Bauka i udruge Dugine boje, a očitovala se i Vlada, umjerenije negoli Milanović, ali nedvosmisleno osudivši imotsku krnju.

Najbizarnija reakcija je ona novinarke Hrvatske izvještajne novinarske agencija Sandre Bartolović koja je na svom Twitter profilu napisala: “Zemlja u kojoj inkvizicija spaljuje lutke Duginih obitelji zaslužuje isključivo izobilje korona virusa i nestašicu zaštitnih maski.”

Da je to napisala dopisnica Tanjuga nekako bi se dalo razumjeti, ali da novinarka Hine koju “nota bene”plaćaju hrvatski porezni obveznici, istim tim poreznim obveznicima zaželi “isključivo”, dakle, “isključivo izobilje korona virusa i nestašicu zaštitnih maski” i da nitko od ovdašnjih dušobrižnika naše mentalne higijene na ovo ne reagira, to znači da smo mi naš Rubikon u svakom smislu prešli!

Javno želite smrt ovom narodu i  nitko ne reagira? Jer je što? Jer se netko, negdje, u nekom mjestu na pokladama, poigrao s likovima i pojmovima koji označavaju našu stvarnost. Pa Nenad Stazić ovu zemlju i ovaj narod treba predložiti za najviše nagrade za toleranciju s obzirom na to da je bez bilo kakve ozbiljna javne osude svojedobno rekao otprilike ovo: “…na Bleiburgu nije posao dobro odrađen”!

Međutim, tada niti Milanović niti Vlada nisu reagirali na ovaj eklatantan govor mržnje!

Ni jedna Vesna Pusić, ni svi aktivisti lijeve scene nisu jednu jedinu riječ progovorili. Kao ni kad je Stipe Mesić pričao one gnjusne viceve o pokojnom Tuđmanu. Nikad nitko niti riječi. Niti je neki novinar zaželio, što je tada bilo “popularno”, ako se ne varam, AIDS. Dakle, nije zaželio “obilje AIDS-a” Mesiću i svima koji su ga podržavali!

Pupovčeve Novosti s prvom ligom Feralovaca iz godine u godine na najodvratniji način se izruguju himni, braniteljima, ratnim udovicama, vjernicima, napose katolicima, Domovinskom ratu, a najsvježije, i bivšoj hrvatskoj Predsjednici. I sve je to jednom Miloradu Pupovcu, a ne samo njemu, jedino satira. Ali, kad takneš u homoseksualce i Nenada Stazića, sijevaju kaznene prijave.

Ljevica u Hrvata, ime ti je dvoličnost!  Kad se sruše hrvatski vojni zrakoplovi,  a Novosti se tomu izruguju. Pupovac će na upit medija, s onim osmijehom koji je mješavina cinizma te vlastodržačke samouvjerene poze i tobože sućutne građanske svijesti, govoriti opet o satiri, slobodi izražavanja i umjetnosti. A sada? Sada kad je tema satire homoseksualizam, sada govori dakako samo i jedino o govoru mržnje. Mislite li vi drugovi na ljevici da smo mi svi drugi stvarno potpuni idioti?

Kada je redatelj Oliver Frljić u kazališnu predstavu stavio scenu gdje hrvatska zastava izlazi iz vagine žene s hidžabom, a potom Krist s trnovitom krunom silazi s križa te siluje ženu i pri tome oko bokova ima vezanu hrvatsku trobojnicu, opet s bijelim poljem, nema ljevičara u Hrvatskoj koji na to nije gledao kroz naočale slobode izražavanja! Nema rekcija Vlade 2017. godine! Nema reakcija Zorana Milanovića, a ni SDP-a.

Nitko nikome ne želi “obilje korona virusa”! Niti nedostatak zaštitnih maski! Bauk ne trči pisati kaznenu prijavu! Ne, to je sve samo i jedino gola umjetnička sloboda! Ma nemojte! Stvarno mislite da smo tako blesavi? I petokraka od par tona što će se podići na riječki neboder je isto tako samo i jedino gola umjetnost? Ma nemojte!  Ali, krnja sa Stazićem i homoseksualcima je eklatantni govor mržnje! Neupitno! Nedvosmisleno! Vrijedno kaznene prijave!

I to je, tobože, “normalna“ Hrvatska!  Kada se u filmu “Ministarstvo ljubavi” ismijava, ruga i vrijeđa udovice hrvatskih branitelja, nitko ne reagira. Ni Milanović ni Vlada! Niti Sandra Bartolović zaziva korona virus ni Frljiću ni autorima spomenutog  filma. Ne! Vrijeđajte katolike, vrijeđajte branitelje, možete i udovice ubijenih branitelja, ali taknete li homoseksualce “želimo vam izobilje korona virusa i nedostatak zaštitnih maski”! Kad se na karnevalu palio lik Franje Tuđmana, to je bilo posve normalno, slobodarski izraz naše tradicije. E, ali kad se zapalio prošle godine na karnevalu lik Milorada Pupovca, to je već bio vonj ustaštva, tako da se i Plenković morao ograđivati i odgovarati što o tome misli.

Ali nema novina koje su ga pitale što misli o sceni gdje časna iz vagine vadi hrvatsku zastavu s prvim bijelim poljem da bi onda još i Krist silazio s križa i silovao ženu s hidžabom. Nema ni pitanja Vladi i premjeru, a kamoli da ima javne osude, kaznene prijave ili zagovaranja korona virusa! Kad se palio lik Kolinde i Plenkovića, sve je bilo normalno, normalnije negoli kad se palio lik Pupovca! Koja dvostruka mjerila, koja dvoličnost! Kakav ideološki totalitarizam!

Jer, nikada, ali baš nikada Zoran Milanović, bilo koji lijevi angažirani aktivist ili političar nije tražio “javnu ispriku” koga god i kako god ga se na karnevalu palilo, a u predstavama izrugivalo ili vrijeđalo. Nikada. Samo sada! Do kuda smo došli! Ima li kraja ovom “par excellance” ideološkom teroru? I vi stvarno mislite da će ikada biti moguća hrvatska država u kojoj će se udruge poput “U ime obitelji” tretirati opasnije od masonskih loža, kako tvrdi, želi i misli Vesna Pusić? I mislite da je na tim postavkama moguć  bilo kakav ideološki mir u ovoj zemlji?

Tihomir Dujmović/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari