Pratite nas

Kolumne

HODAK: Pobjednici u ratu uvijek su i uvijek će pisati povijest, osim u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Kako objasniti namjerniku što se to događa u maloj, ali uzavreloj državi Hrvatskoj? U stvari kako objasniti neobjašnjivo? Kako, recimo, utješiti Krešu Beljaka kad nakon njegovog iskrenog i progresivnog vapaja za mitskim “bratstvom i jedinstvom” iz bratske nam Srbije dođe vijest puna nade i zdravog optimizma?

Njihova agencija Faktor plus pobjedonosno je u Blicu objavila radosnu vijest da su Hrvati najomraženiji narod u Srbiji. Nazdravlje… svijet zaista nije pošten. Ni Turskoj nakon 500 godina “bratstva i jedinstva” sa Srbijom, ali ni Albancima ništa nije pomoglo da sruše s trona Lijepu našu. Možemo biti ponosni.

U Moskvi smo uz očitu pomoć pristranog suca izgubili prvo mjesto u nogometu. Sad smo u Beogradu zasjali punim sjajem i prešišali sve. U odnosu i na Amere (NATO) i na Turke, na  Albaniju, na  Kosovo… sve smo prešli i suvereno smo prvi.

Čak smo prešli i one koji su “bombardovali prestolnicu”. U radosnoj vijesti navodi se da se čak 45 posto ispitanika izjasnilo negativno o RH. Zašto, zapitat će se netko? To nije pošteno! Srbi su pošteno i otvoreno rekli što misle o Hrvatekima. Ipak je nepošteno što su među nas nacionalističke krkane smjestili i Beljaka, Antu Tomića, Miljenka Jergovića, Juricu Pavičića, Borisa Dežulovića, Branimira Pofuka, Dinu Rađu, Borisa Vlašića, Hrvoja Klasića, Tvrtka Jakovinu, Hrvoja Zovka, Bojana Glavaševića, Stipu Mesića, Budu Lončara… Znači da su gurnuli pod isti šinjel i naše progresivce, kako one koji su “malo” razarali Beograd tako i one iz kojih Beograd nikada nije izašao. Žalosno drugovi!

Srbi su ratnički narod koji doduše pamti samo jednu pobjedonosnu bitku. Onu Cersku. Zato oni i dalje ratuju, ali diplomacijom, politikom, ideologijom itd. Kod njih, kako kaže Slaven Slišković na fejsu, srednjoškolci i dalje idu na regrutaciju. Kod nas isto idu, ali na depilaciju.

‘Zgrožen sam s onim što se ovih dana događa u Lijevoj njihovoj’

Opet sam pročitao na fejsu, ali sam na žalost zaboravio autora pa mu se ispričavam. Pita se on “Koja je razlika između medvjeda i Hrvatske? Medvjed se budi svako proljeće, a Hrvatska svako stoljeće!”.

Pita se Mladen Pavković: “Što bi se dogodilo s hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji da smo bili poraženi u Domovinskom ratu, odnosno da nismo bacili na koljena treću ili četvrtu vojsku u Europi te što bi se tada dogodilo s dr. Franjom Tuđmanom i njegovim najbližim suradnicima?”. Odgovor nam je ovih dana dao Faktor plus. No ne može ih uvijek ići karta.

Zgrožen sam s onim što se ovih dana događa u Lijevoj njihovoj. Novinari, njih oko 200 plus jedna nadodana nula, zatražili su noveliranje KZ-a i ZKP-a RH. Nema više tužakanja novinara. Misli se naravno samo na “progresivne” novinare. Bujanca, Ivkošića, Tolja, Jovića, Višnju Starešinu, Marka Juriča, Marka Ljubića… njih je dapače poželjno što češće tužakati. Ali ako se baš nekome i omakne pa se onako ludo hrabar odluči na tužbu, onda se treba propisati sucima da sve te silne tužbe odbace ili odbiju, a da našim potplaćenim novinarima dosude sudske troškove kako bi im malo olakšali težak i opasan život na surovoj klerofašističkoj sceni. I dok su Hrvoje Zovko i prvoborci iz HND-a čekali da se ognjištar i rigidni desničar Plenki izjasni ili će oni… dogodio se novi sirovi atak na časnu novinarsku profesiju.

Zamislite čuda, dvojica “needuciranih policajaca” u uniformama legitimirali su Đurđicu Klancir, očito nemajući pojma o kome se radi. Naime, naša je Đurđica u ona teška i olovna vremena, u vrijeme Tuđmanove bolesti, stala na Oltar domovine i kao glavna urednica Globusa imala je partijski zadatak objasniti zatupljenim Hrvatekima kako se upravo završava deset godina Tuđmanovog mraka. U taj mrak uključen je naravno i Domovinski rat.

Đurđica i Davor Butković demaskirali su javno i hrabro sve trogloditske sirovine koje su nam priskrbile međunarodnu izolaciju i generalni sram. Koliko su samo nepotrebnih zločina počinili, od Oluje, Bljeska, Medačkog džepa do Maslenice i kao kruna svega države koje se moraju sramiti svi pošteni Jugosloveni i orjunaši.

Danas više nisu pod reflektorima javnosti ni Bule ni Đurđica. To je vjerojatno zavaralo naivne policajce da našu Đurđu pokušaju “zastrašiti”. Hajmo sad malo ovu “balkansku tragediju” pogledati s druge strane.

Od lijevih novinara se stvara kasta ‘svetih krava’ 

Zamislimo apstraktnu situaciju da netko liberalan i napredan, blag i osjećajan nije više mogao durati pa je odlučio tužiti generala Glasnovića. Kako ima Glasnovića k’o žita, osobito u Dubravi, naš blagi i plahi liberal nije mogao skužiti privatnu adresu generala. Jel’ to ovaj koji je dijelio Bosnu ili je to onaj Glasnović koji je na Olimpijskim igrama osvojio zlatnu medalju u streljaštvu?

Nakon toga se nastojao zaposliti u Ministarstvu obrane, ali je odbijen zbog slabog vida. Uglavnom, u ovom apstraktnom slučaju policija dolazi u Sabor i traži od generala Glasnovića kućnu adresu. General, inače plašljiv i nekonfliktan, digne dreku: “K’o, što… vi u uniformama mene želite zastrašivati, žalit ću se Staziću i Marasu!”. E, tu će se javiti Boro Vlašić, Pofuk, Vitas, Bajruši, Žonja, Božena Matijević… i lijepo objasniti razjarenom generalu da u MUP-u postoji pravilnik i njegov čl. 50. o policijskom postupanju koji kaže: “Policijski službenik će provjeriti identitet osobe na zahtjev službenih tijela državne uprave, pravnih i fizičkih osoba, ako je povrijeđeno neko njihovo pravo…” i da ne citiram dalje. Onda će desni general “posramljeno” prošaptati “Oprostite, drugovi! Malo sutra”.

Međutim, Đurđa, Zovko i ostali Hrvojice sada revolucionarno i čvrsto traže da se od novinara stvori nova kasta “svetih krava”. Naravno, samo od onih lijevih. Desne krkane neka i zatvaraju kad god je moguće. Pravi novinar je samo intelektualni proleter. Ah, proleteri i desničari… Vesna Šaravanja na fejsu se malo začuđeno pita: “Što su novinari bogovi, iznad zakona? Koliko zla su donijeli ljudima trebalo bi ih sve pred lice pravde… a ako pišete i govorite istinu i provjerene informacije nemate se čega bojati”. To me pomalo podsjeća na jednog sjajnog cinika koji je preko fejsa dao sljedeći savjet: “Vi koji ste kupili diplome u Bosni, nemate se čega bojati. Papir vam mogu oduzeti, ali znanje nikada”.

Uglavnom, gledam Đurđu na TV. Na licu joj se očitava primarni strah od kojeg u težim slučajevima zna i kosa otpadati. Javio se i policijski sindikat. Pokazuje punu solidarnost i sindikalnu brigu za… Đurđu Klancir te traže da glavni ravnatelj Nikola Milina podnese ostavku.

Progresivni policijski sindikalisti!!! Neće se oni baviti uvjetima rada običnog policajca. Njihovim bijednim plaćama, lošom opremom, radnim vremenom itd. Oni se bave “tragičnom” sudbinom Đurđe Klancir koja se još oporavlja od šoka kad je vidjela da joj prilaze dva uniformirana policajca. Boli njih ona stvar za MUP-ov pravilnik, njegov član 50. i ostale propise policije.

U cijeloj toj priči je uvijek prisutna jedna konstanta. Oni koji su 1995. poraženi danas se iz dana u dan ponašaju kao da su nas 5. kolovoza zgazili, prekoračili kao “plitak potok”. Oni koji su uništili novinarstvo sad se prave mutavi. “Komadante” Zovko poručuje: “Mi nećemo stati. Svima mora biti jasno da s našim prosvjedom naše aktivnosti ne završavaju…”. U prijevodu to valjda znači nastavlja se, ali sada cinkanje  Europskoj federaciji novinara o ustašizaciji RH. Kao da im ultraljevičarska sudbina Đurđe Klancir, Davora Butkovića, Jelene Lovrić, Borisa Dežulovića… baš ništa ne govori. Ne govori im ništa o objektivnosti i kvaliteti posla koji rade ni 1160 tužbi i sudskih postupaka protiv medijske falange. Žale za prošlim epskim vremenima istinskog samoupravnog novinarstva. Kad nije bilo ni jedne jedine tužbe protiv intelektualnih proletera.

Dovoljno je samo vidjeti slike boraca za pravu partizansku povijest

Davno, tamo još 90-tih godina, ispričao mi je novinar jednog sindikalnog lista kako je zbog samo jedne jedine riječi dobio dvije godine Golog otoka. Mislio sam da pretjeruje pa sam ga zamolio da mi objasni kako je to bilo moguće. Iako još uvijek zakočen i oprezan ipak je ispričao događaj. Na snazi je bila Rezolucija Informbiroa. Nitko nije znao što se dogodilo, a najmanje se vjerovalo da su Tito i Staljin u sukobu. U njegovu uredničku sobu banuo je partijski sekretar i vidjevši na zidu slike Tita i Staljina naredio mu: “Skidaj sliku ovog govna sa zida!”. “Kojeg?” upita nesretni novinar. I tako je dobio dvije godine tucanja kamenja na Golom… To su bila vaša vremena drugovi “progresivni” novinari…

Kako je jednom napisao Oscar Wilde: “Nekad su ljudi imali pljuvačnice – danas imaju novinarstvo”.

Profesori zagrebačkog Filozofskog fakulteta traže odgodu novog kurikuluma iz povijesti. Ne treba previše umovati o čemu se radi. Dovoljno je u članku Mirele Lilek vidjeti slike Nevena Budaka i Ive Goldsteina. Nedostaju samo Hrvoje Klasić i Tvrtko Jakovina. Naši borci za pravu partizansku povijest su s pravom ogorčeni.

Notorni Ivo Goldstein odmah je detektirao problem pa nas podučava: “Taj koncept će određene činjenice koje ne idu u prilog nacionalnoj državi stavljati pod stol, a sve što joj tobože (!!?) ide u prilog nekritički će isticati…”. Bravo ”progresivni” profa!!! Kao da ste otkrili sveti gral gluposti.

Pobjednici u ratu uvijek su i uvijek će pisati povijest. Osim, naravno, u Hrvatskoj gdje povijest pišu simpatizeri poraženih. Kakva je to onda pobjeda? I vaš idol Tito bio je talentiraniji u pisanju povijesti od vas. Još je u osnovnoj školi u Kumrovcu kritički razmišljao i otkrio kako će ustaše u Jasenovcu kasnije pobiti oko 700.000 ljudi. Bio je toliko siguran u tu brojku da se nikada nije ni pojavio u tom logoru da barem oda počast tolikim žrtvama. Goldstein, eto, vjerojatno podučava svoje studente da postoje mutne činjenice koje “tobože” idu u prilog nacionalnoj državi. I kad mi netko kaže da je diplomirao povijest na Filozofskom faksu u Zagrebu pomalo ga žalim. Taj stvarno nije imao sreće. Kolike tisuće studenata nose u sebi povijesni boljševički HIV-virus slušajući privatnu povijest razno raznih Budaka, Goldsteina, Klasića,  Perica, Jakovina, Markovina i sličnih te prenose taj jugo-virus diljem Lijepe naše.

Dok je naš DORH u ‘fazi izvida’, Tadić završio u Beogradu

Da parafraziram Oscara Wildea: ponovno pisanje hrvatske povijesti, naš je dug prema povijesti.

Dok se Ministarstvo pravosuđa RH snađe i trgne, “krvnik iz Škabrnje, Zoran Tadić” dobit će u Beogradu mauzolej kraj čiča Draže. Dok je zamjenica Županijskog državnog odvjetnika u Splitu Rene Laura u “fazi izvida”, Zoran Tadić je već stigao u Beograd. Zorana se tereti za egzekuciju 43 civila i branitelja na krvavom piru u Škabrnji.

Kad su nedavno australski policajci zakucali na vrata obiteljske kuće u Sydneyu naš Zoran je već pio po tko zna koju ljutu sa sudijom iz Zadra – Savom Štrbcem. Tako je Zoran, zahvaljujući munjevitoj “fazi izvida” hrvatskih DORH snaga, izbjegao “tragičnu sudbinu” kapetana Dragana. Inače, po sudskoj praksi “na ovim prostorima” Zoran je mogao popušiti oko 5 do 6 godina zatvora. Opet vas tupim sa slučajem Tomislava Merčepa koji je dobio osam godina zatvora po kauzalnoj odgovornosti. Niti je bio zapovjednik niti je nekoga ubio, ali kažu da nije spriječio ubijanje itd.

Čitam o tragičnoj sudbini Raseme Handanović, prve žene u BiH osuđene za ratni zločin. Naša Rasema našla se u travnju 1993. u selu Trusina kraj Konjica. Jedan od svjedoka je rekao: “Ona je sama iz automatske puške ustrijelila jednu skupinu zarobljenika”. Na kraju je “zolja“ Rasema Handanović priznala da je ubila tri hrvatska vojnika i tri civila. Za šest ubijenih ljudi dobila je surovu kaznu od pet i pol godina zatvora. Dvije i pol godine manje od Merčepa koji, kao što je utvrđeno na Županijskom sudu u Zagrebu, nije nikoga ubio. Eto to se zove “sudska praksa” na brdovitom Balkanu.

No da je slučajno za suđenje našoj Rasemi bio stvarno i mjesno nadležan VSH ne bi ona prošla s pet i pol godina zatvora. Naše “sudije” rebnule bi je s barem šest godina. Za svakog ubijenog po godina. Stoga je možda Zoran Tadić napravio taktičku grešku što se nije sam javio našim pravosudnim mudracima. Što splitski županijski  što Vrhovni i evo njega opet za koju godinu slobodnog k’o ‘tica u Australiji. Ovako će morati “venuti” u Beogradu među svojim antifašističkim četnicima. Možda bi mu bilo bolje u društvu hrvatskih ljevičara u Hrvatskoj. Ponekad su oni i veći četnici od čika Draže i vojvode Voje.

Dobro je to još davnih dana rekao Winston Churchill: “Kad si mlad, a nisi ljevičar onda nemaš srca. A kad ostariš, a i dalje si ljevičar onda nemaš mozga”.

Zvonimir Hodak/direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola – Ministar Kuščević nije smijenjen

Objavljeno

na

Objavio

O ministru Kuščeviću napisao sam tone kritičkih tekstova na ovom mjestu. No kako živimo u vremenima apsurda, došlo je vrijeme da ga “branim”.

Od komunizma naovamo neznatno smo evoluirali. Kada bi se u to vrijeme nekog partijskog aparatčika uhvatilo u pekmezu, deviza je bila: “Pojavu osuditi, druga spasiti.” Danas to komunističko pravilo glasi obrnuto: “Druga osuditi, pojavu spasiti.”

Hrabri i istinoljubivi Damir Kajin, čim se otkrio nekretninski bum Kuščevića i ekipe oko njega s prenamjenama pustopoljina u građevinsko zemljište, oglasio se rekavši da je Kuščević mala beba u odnosu na ono što se događa u Istri: kupovanje javnog za kikiriki i pretvaranje u privatno, i eto ti milijunaša, piše Ivica Šola/SlobodnaDalmacija.

Kao što je davno upozoravao na kriminal i neizbježnu propast brodogradilišta, jednako tako dugo upozorava da u IDS-u u Istri ima barem pedeset Kuščevića. Dodao bih, cijela Hrvatska i njezini lokalni šerifi, ne samo na cijelom Jadranu već i ovdje u unutrašnjosti, funkcioniraju i bogate se na identičan način kao Kuščević, bez obzira na stranačku pripadnost.

Naprotiv, od Hvara i Brača pa sve do Iloka, SDP i HDZ su tu odavno sklopili “veliku (nekretninsku) koaliciju”. Kuščević je u tom smislu tek mazanje očiju i žrtveni jarac jer je, suprotno od komunizma, “drug osuđen, pojava spašena”. Dakle, doslovno, Kuščević (iako se piše da je on dao ostavku) uopće nije smijenjen, “on” čvrsto drži i dalje nekretninski marifetluk vlasti u cijeloj “lijepoj njihovoj”, jer Kuščević u ovom smislu nije osoba, nego pojava. A budući da pojava nije smijenjena, nije smijenjen ni Kuščević.

On je samo prenamijenjen, poput zemljišta na Braču, od mamuta u jarca brižno uzgojene bradice, koji mirno može uživati u svim svojim “pašnjacima” koje je kao mamut priskrbio.

U “obranu” Kuščevića u ovim ludim vremenima treba napomenuti koje su to moralne vertikale i gromade smijenile našeg Lovru. Stranka, HNS, koja ima više direktora u javnim poduzećima od članova stranke, i kojoj je na čelu moj omiljeni Osječanin Ivan Vrdoljak. Zato se moram “autoplagirati” i podsjetiti tko je taj prosvjetitelj i moralni arbitar hrvatske politike.

Svoj izlazak na političku scenu ovaj provincijski kramar započeo je “kontroverznim” plakatom na lokalnim izborima 2008. godine u Osijeku. Na njemu Vrdoljak drži na razini svog spolovila dvije lopte uz slogan “The Man with the Balls”, što bi doslovno značilo “čovjek s loptama”, zapravo “čovjek s mudima”. Otada ga zovemo Mudonja.

Naime, tada je  u kampanji najavio da će osječki parking dan Taslidžiću u koncesiju vratiti gradu, radi se o silnim milijunima kuna koje je ovaj privatnik dobio, a da je u parkirna mjesta uložio kao i Karamarkov jednotjedni ministar Crnoja u svoju baraku. No kada je došao na vlast, Vrdoljak je odustao od vraćanja parkinga i love gradu.

Siguran sam da se tu nije radilo o korupciji, jer je Mudonja čovjek veoma suptilne moralne savjesti pa je shvatio da je pogriješio i ostavio Taslidžiću narodno vlasništvo. Inače, njegov kum je Pavao Vujnovac, vlasnik Prvog plinarskog društva (PPD). Tada smo mu promijenili nadimak, Vrdoljaka zovemo Kum 1, Vujnovca Kum 2. Kada se Vrdoljak 2011. dočepao ministarske fotelje, pa samim time HEP-a, tvrtke s kojima je bio povezan, kumov PPD i ATO inženjering, procvjetale su.

Ova posljednja prije nego što je Vrdoljak došao na vlast imala je oko dva milijuna prihoda, da bi već 2012. godine imala oko 27 milijuna prihoda. PPD, kojem je vlasnik Kum 2, imao je 2011. godine 53 milijuna kuna prihoda, da bi nakon četiri godine ministrovanja Kuma 2 taj prihod 2015. godine skočio na nešto manje od četiri milijarde kuna (točnije brojkama: 3.752.368.200 kuna)! Eto, “igrom slučaja” procvjetao biznis ovih tvrtki baš za Vrdoljakova ministrovanja.

Zato ne čudi ni što je Vrdoljak u Osijeku htio izgraditi megalomansku, nepotrebnu i neisplativu plinsku elektranu kojoj bi dobavljač bio, hm, PPD, a ministar Panenić, na intervenciju Instituta “Hrvoje Požar”, spriječio, jer bi to odvelo u bankrot.

Popis Vrdoljakovih afera je impresivan. Od kokošarskog uzimanja Ledo škrinje (to možeš dobiti samo od Agrokora), čime se njegova najnovija žena hvalila na “Fejsu”, lažiranja vrijednosti stana, zatajivši gotovo 50 kvadrata “šupe”, kako je sam rekao, i još pokoju “sitnicu”. Prekratak je prostor da bi nabrojio sve afere i aktivnosti Kuma 1.

Eto, šefu HNS-a, Kumu 1, toliko su zasmetale Kuščevićeve afere da nije, kao poštenjačina od formata, mogao učiniti drugo nego maknuti našeg Lovru iz Vlade, jer Vrdoljak je ipak jamac poštenja u politici. Drug je smijenjen, pojava je ostala, još gora, kako je upozorio Kajin.

Davor Stier je sve probleme “lijepe naše” nasuprot “lijepe njihove” sažeo u dvije riječi: korupcija i klijentelizam. No to se neće nikada riješiti dok je prava hrvatska himna haiku pjesma koja kaže: “Neki je lopov slijedio tragove lopova koji mu je ukrao zanat.”

I što se dogodilo smjenom Kuščevića. Apsolutno ništa, drug u Sabor, predatorski sustav ostaje…

Ivica Šola/SlobodnaDalmacija

Kajin: U Istri imamo 50-70-90 Kuščevića kojima ovaj nije ni do gležnja

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Nestaju ostatci ostataka hrvatskoga suvereniteta

Objavljeno

na

Objavio

Malo vrijeme, malo nevrijeme, malo između, u svakom slučaju zagonetan srpanj. Glavno da nije onako vruće kao što je bilo, a što će biti, ne znamo sve do izvanrednog kongresa vladajućih, gdje će biti posmicani svi oni za koje oporba i koalicijski partneri traži smrtne kazne u političkom smislu.

Dotle se otvaraju festivali na obali i otocima hrvatskoga mora, kazališni, filmski i ultraški, praćeni kišom i bukom – najteže je stradao Split gdje su ljude privremeno iseljavali iz stanova i kuća na izravnom ili bočnom bučnom udaru, a prodavači droge trljali ruke.

Što je Split skrivio Bogu da mora podnositi to urlanje, makar i tri dana? A zatim se nesnosna buka seli na Brač i Hvar, da ne bi otoci ostali zakinutima. Posve kriva strategija, novi naraštaj turista koji dolaze u Hrvatsku traži nešto potpuno drugo, a buka će ih rastjerati u ionako ne baš sjajnom srpnju.

Zanimljivo je kako (blago) raste svijest o različitim načinima zagađivanja, pa i svjetlosnog, ali onečišćenje prostora bukom i dalje je na zadnjem mjestu, izvan vidokruga mudraca. Ono se tolerira, a ljudi izbezumljeni od buke proglašavaju se preosjetljivim, živčanim i valjda histeričnim.

Splitska ultrabuka ipak traje samo kratko, ali ima ljetne buke koja traje tri mjeseca a ne tri dana, tzv. ljetne terase i lokali trešte li trešte jer svaki primitivno može za malen novac kupiti velik zvučnik i terorizirati domaće i strance, te se među sobom nadmeću tko ima većega.

Stravična buka Ultre dokazala je ono što se oduvijek zna, da decibeli izazivaju ne samo srčane aritmije, nego imaju i druge posljedice. Do sada razmrvljeni inspektorati u tom su području bili posve neefikasni, nadajmo se da će ubuduće biti nešto bolje.

Buka se podignula i oko rezultata državne mature, koji su, kažu, zabrinjavajući. Krivcima su nađena djeca koja u matematičkoj sferi ne znaju logično razmišljati jer tako nisu naučila, a hrvatski ne znaju jer ga nisu učila niti su u onih dva ili tri sata tjedno mogla naučiti, a i zašto bi učila kada im je to materinski jezik, pa ga znaju napamet.

Teškoće se pojavljuju kada moraju napisati esej „iz hrvatskoga“, što je isto tako nelogično jer esej nije hrvatska riječ (imamo ogled, crticu itd.), ali ako postoji kurikulum i kurikul, zašto bi se ta zadaća nazivala hrvatskim jezikom? Osim toga, esej je književna forma vrlo zahtjevna i cijenjena, rijetki su joj odrasli pisci dorasli.

Onda maturanti nešto napišu, a neki predaju prazan papir. Tisuću njih, kažu. Ti su prazni iliti tabula rasa puni poruka da je učenje i naučavanje hrvatskoga jezika u školama na niskim granama, da je materinski (i očinski valjda) nepotreban „predmet“, a ima tu i futurističkih spekulacija: ionako će Hrvati i Hrvatice izumrijeti do svršetka stoljeća i kog će se vraga djeca baktati s tim bakinim jezikom. Rezultati državne mature glede engleskoga jezika puno su bolji.

Engleska (UK) izlazi iz EU, ali osvetnički ostavlja engleski kao esperanto kojim će ostatci domorodaca i novopridošlo stanovništvo govoriti i u Hrvatskoj. I pisati. Tako smo napravili puni krug: sačuvani tekstovi na zabatima crkava ranoga srednjeg vijeka, na kojima se spominje hrvatsko ime i hrvatski vladar, pisani su latinskim esperantom toga doba.

S manjinskim jezicima stojimo vrlo dobro, pa i sa srpskim i srpskom ćirilicom, što ne vidi ili ne želi vidjeti predsjednik Ustavnoga suda Miroslav Šeparović koji je iz neba u rebra potegnuo ni više ni manje nego Vukovar, i to usred ljeta.

Vjerojatno ste vidjeli taj njegov istup na ekranima, toliko vehementan, uzbuđen i u stvari nasilan, što mu ne pristaje ili je svjestan da radi nešto pogrješno pod pritiskom (toliko poznajem ljude). Da, nabrijan sa strane. Nije trebalo dugo čekati na odgovor Vukovaraca koji su dokazali da ono što Šeparović traži već živi u praksi, ali i poručili preko Penave da dalje i više od toga ne će ići dok se ne raščisti krvava 1991. koju srpski političari žele zaboraviti ili okrenuti pilu (povijest) naopako.

Penava je (i opet ) u pravu, što znači da će (i opet) biti pozvan u Zagreb da mu Plenković protumači kako se vodi politika, a u susjednoj sobi čekat će na rezultate Pupovac i novi SNV Milošević. Jest, Ustavni sud sa Šeparovićem na čelu kolone (gdje su izdvojena mišljenja?) bespotrebno je otvorio Pandorinu škrinju ili nije mogao odbiti izvršnu vlast kojoj za stabilnost trebaju ruke, za njezinu sudbinu kojoj sudbina nestalih branitelja i njihovih obitelji nije toliko važna, niti su bili u Vukovaru 1991. pa ni pokušali ući u grad i braniti ga, ta im je ta „tema“ ponešto daleka i dosadna.

Zemlja i voda

Istekao je moratorij na prodaju zemlje strancima, a ako se i produlji za još tri godine, isto je, s tim da su tuđinci već i prije pokupovali velike komade zemlje preko „domaćih“ agencija i bilo bi dobro statistički predočiti koliko je daleko ta kupnja dospjela.

Za sada ostaje tajnom, ali se hrvatski jal obrušava samo na starosjedioce, Hrvate koji bi ponešto htjeli zaraditi na svojoj djedovini, pa se na križ razapinju vijećnici općina poradi prenamjene šikara u građevinsko zemljište, čak i daleko od mora. A zašto su se otočki Hrvati naseljavali na pristojnoj udaljenosti od mora?

Pa zbog napada arapskih, normanskih i mletačkih, ali i domaćih gusarskih, a na more se spuštali tek u (mislili oni) mirnijim vremenima. Ili su gradili daleko od mora poradi proročanstva (možda i sjećanja na Atlantidu) da će se jednoga dana razina mora podignuti toliko te će preplaviti mjesta uz more, a oni će (s brijega) postati prvi red.

Prodaja zemlje strancima ima još jednu, kobnu dimenziju. Njima su već sada, a bit će ubuduće i više, najzanimljivija zemljišta na kojima postoje izvori pitke vode. I tu dolazimo do granice koja ne smije biti prijeđena, premda iskustava već ima, posebno s izvorima mineralne vode.

Ne sjećam se neke velike saborske sjednice o vodenom pitanju, devedeset posto saborskih zastupnika o tome ništa ne zna, ne bave se tom „problematikom“ nego kako će – na riječima žestoka oporba – u mislima i rukama učiniti sve da slučajno ne dođe do izvanrednih izbora a oni se vrate odakle su došli, makar i ne znaju gdje je to.

Gljive poslije kiše

Tropske kiše imaju posljedica: kao gljive se pojavljuju kandidati za predsjednika/predsjednicu države, te ih je već i sada teško nabrojiti a kako će biti do kraja, tko zna. Birači će imati pred sobom plahtu kao na europskim izborima, vaditi naočale iz džepova i svijećom tražiti čovjeka koji bi ih reprezentirao u zemlji i svijetu.

Podosta je nevjerojatno koliko je ljudi zainteresirano za to, jedno jedino, radno mjesto i koliko njih misli da su baš oni predodređeni i vrlinama obdareni. Ima dobronamjernih, ima onih koji bi se proslavili (ha), ima onih za koje ne znamo tko ih gura i onih za koje znamo, ima slobodnih strijelaca, zastupnika nekih ideja ili posve bezidejnih, ima onih koji se pozivaju na braniteljski staž i onih koji su od rata pobjegli, ima pretendenata koji to i nisu nego se kandidiraju samo zato da na posjetnicama mogu napisati „kandidat za predsjednika/cu RH“ 2019. i tako se predstavljati u inozemstvima.

Svatko se, znači, može natjecati. Tu ne postoje sigurnosne provjere, ne postoje medicinski listovi i povijesti bolesti, ne postoje državni ispiti nalik maturalnima, potrebno je samo izgovoriti pred kamerama: Ja se kandidiram, i to je sve.

Dobro je, naravno, ako kandidat ima iza sebe jaku ili jaču stranku, ali je takva potpora dvosjekli mač: kako se već događalo u Hrvatskoj, takva jaka ili jača stranka u šest mjeseci može načiniti toliko gafova da „njezin“ predsjednički kandidat može imati samo neprilike i na kraju propasti, ili je čak potpora od početka licemjerna toliko da u ključnom trenutku kandidat ostane na suhom, ili štoviše „potporna stranka“ u zadnji čas iznjedri iz sebe same još nekoliko suparnika te su na kraju svi u gubitku. O primjerima ne trebam govoriti, znate ih i sami.

Ovršna alkemija

Velike najave o spasonosnom ovršnom zakonu završile su u alkemičarskoj retorti. Svi su dosadašnji sudionici spašeni efikasnije nego migranti na Sredozemlju: u igri ostaju i sud i javni bilježnici i FINA, s tim da je sud (opet) ipak primaran, bilježnici mu „pomažu“, a FINA…Ah, nitko se ne odriče svoga dijela kolača, premda će slatkiš biti nešto kraći.

Nisam siguran, a znajući iz kojega miljea dolaze predlagatelji zakona, mislim da javnobilježnička oligarhija (iliti kruh bez motike) i nadalje ima velik utjecaj, a što su joj nominalno malo skresana krila, ne znači puno. Ovršeni ostaju u nesvršenom ovršnom položaju i sada pokušavaju shvatiti što im se dogodilo.

Sretni nisu, svakako. Možda čitaju rezultate velikog istraživanja o sreći, dotično koji su narodi sretni, koji manje, a koji uopće nisu. Tu se Hrvati nalaze podosta nisko, a sreću definiraju kao ljubav i obitelj, roštilj i gemišt. To jest sreću kao privatni osjećaj.

Postali smo neambiciozni (ili ostali), ljudi se povlače u svoje nesigurne kule i sve manje ih zanima što se događa na krupnom, nacionalnom i nadnacionalnom planu. Već viđeno i vrlo opasno, jer se takvi kakvi jesu vrlo začude kada se stvari počinju događati u njihovu dvorištu.

Puštaju stvari da se odvijaju kako se već odvijaju, pročitaju u novinama, recimo, da su Vlada i HNB napisali pismo namjere o ulasku Hrvatske u EU-tečajni mehanizam (ERM II. ili drugi memorandum) – u ime naroda, valjda, premda to ne piše u pismu da ne plaše ljude koji se još sjećaju presuda U ime naroda.

Primjer bezočne bahatosti vlasti koja o zamjeni nacionalne valute nadnacionalnom uopće nije pokazala namjeru (pismo namjere) pitati narod. Na referendumu? Ma molim vas, referendum je nabijen na kolac, pa ako se u nekim papirima još spominje, vlast zna da je mrtav i nitko ga više ne može oživjeti sve dok ne dođe do bitnih, velikih promjena. Tako uz morske pse, ježeve i risove, nestaje i kuna, nestaju ostatci ostataka hrvatskoga suvereniteta.

General

U Puli je osim donedavnog Uljanika poznat i filmski festival u Areni. Prošle subote je na otvorenju prikazan „General“ u nazočnosti visokih uzvanika, ali bez generala Ante Gotovine koji je za svaki slučaj ostao u zbornom području Split. Kakav je film kao film, teško je bilo zaključiti.

Dok ovo pišem, a nedjelja je, dan poslije, vidio sam samo jednu opsežniju kritiku koja je očito pisana dan prije iz pera jugonostalgičara, te nije relevantna. U svemu, nostalgičar je film proglasio smećem. Očekujem da isti kritičar pohvali film „Posljednji Srbin u Hrvatskoj“. Ako dočeka duboku starost, radovat će se i filmu „Posljednji Hrvat u Hrvatskoj“ ili pod naslovom Niemandsland.

Hrvoje Hitrec/HKV

 

Predrag Peđa Mišić: Kad vam je već toliko stalo do zaštite manjina, provodite zakon i uhitite ratne zločince i silovatelje

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari