Pratite nas

Kolumne

HODAK: Pobjednici u ratu uvijek su i uvijek će pisati povijest, osim u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Kako objasniti namjerniku što se to događa u maloj, ali uzavreloj državi Hrvatskoj? U stvari kako objasniti neobjašnjivo? Kako, recimo, utješiti Krešu Beljaka kad nakon njegovog iskrenog i progresivnog vapaja za mitskim “bratstvom i jedinstvom” iz bratske nam Srbije dođe vijest puna nade i zdravog optimizma?

Njihova agencija Faktor plus pobjedonosno je u Blicu objavila radosnu vijest da su Hrvati najomraženiji narod u Srbiji. Nazdravlje… svijet zaista nije pošten. Ni Turskoj nakon 500 godina “bratstva i jedinstva” sa Srbijom, ali ni Albancima ništa nije pomoglo da sruše s trona Lijepu našu. Možemo biti ponosni.

U Moskvi smo uz očitu pomoć pristranog suca izgubili prvo mjesto u nogometu. Sad smo u Beogradu zasjali punim sjajem i prešišali sve. U odnosu i na Amere (NATO) i na Turke, na  Albaniju, na  Kosovo… sve smo prešli i suvereno smo prvi.

Čak smo prešli i one koji su “bombardovali prestolnicu”. U radosnoj vijesti navodi se da se čak 45 posto ispitanika izjasnilo negativno o RH. Zašto, zapitat će se netko? To nije pošteno! Srbi su pošteno i otvoreno rekli što misle o Hrvatekima. Ipak je nepošteno što su među nas nacionalističke krkane smjestili i Beljaka, Antu Tomića, Miljenka Jergovića, Juricu Pavičića, Borisa Dežulovića, Branimira Pofuka, Dinu Rađu, Borisa Vlašića, Hrvoja Klasića, Tvrtka Jakovinu, Hrvoja Zovka, Bojana Glavaševića, Stipu Mesića, Budu Lončara… Znači da su gurnuli pod isti šinjel i naše progresivce, kako one koji su “malo” razarali Beograd tako i one iz kojih Beograd nikada nije izašao. Žalosno drugovi!

Srbi su ratnički narod koji doduše pamti samo jednu pobjedonosnu bitku. Onu Cersku. Zato oni i dalje ratuju, ali diplomacijom, politikom, ideologijom itd. Kod njih, kako kaže Slaven Slišković na fejsu, srednjoškolci i dalje idu na regrutaciju. Kod nas isto idu, ali na depilaciju.

‘Zgrožen sam s onim što se ovih dana događa u Lijevoj njihovoj’

Opet sam pročitao na fejsu, ali sam na žalost zaboravio autora pa mu se ispričavam. Pita se on “Koja je razlika između medvjeda i Hrvatske? Medvjed se budi svako proljeće, a Hrvatska svako stoljeće!”.

Pita se Mladen Pavković: “Što bi se dogodilo s hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji da smo bili poraženi u Domovinskom ratu, odnosno da nismo bacili na koljena treću ili četvrtu vojsku u Europi te što bi se tada dogodilo s dr. Franjom Tuđmanom i njegovim najbližim suradnicima?”. Odgovor nam je ovih dana dao Faktor plus. No ne može ih uvijek ići karta.

Zgrožen sam s onim što se ovih dana događa u Lijevoj njihovoj. Novinari, njih oko 200 plus jedna nadodana nula, zatražili su noveliranje KZ-a i ZKP-a RH. Nema više tužakanja novinara. Misli se naravno samo na “progresivne” novinare. Bujanca, Ivkošića, Tolja, Jovića, Višnju Starešinu, Marka Juriča, Marka Ljubića… njih je dapače poželjno što češće tužakati. Ali ako se baš nekome i omakne pa se onako ludo hrabar odluči na tužbu, onda se treba propisati sucima da sve te silne tužbe odbace ili odbiju, a da našim potplaćenim novinarima dosude sudske troškove kako bi im malo olakšali težak i opasan život na surovoj klerofašističkoj sceni. I dok su Hrvoje Zovko i prvoborci iz HND-a čekali da se ognjištar i rigidni desničar Plenki izjasni ili će oni… dogodio se novi sirovi atak na časnu novinarsku profesiju.

Zamislite čuda, dvojica “needuciranih policajaca” u uniformama legitimirali su Đurđicu Klancir, očito nemajući pojma o kome se radi. Naime, naša je Đurđica u ona teška i olovna vremena, u vrijeme Tuđmanove bolesti, stala na Oltar domovine i kao glavna urednica Globusa imala je partijski zadatak objasniti zatupljenim Hrvatekima kako se upravo završava deset godina Tuđmanovog mraka. U taj mrak uključen je naravno i Domovinski rat.

Đurđica i Davor Butković demaskirali su javno i hrabro sve trogloditske sirovine koje su nam priskrbile međunarodnu izolaciju i generalni sram. Koliko su samo nepotrebnih zločina počinili, od Oluje, Bljeska, Medačkog džepa do Maslenice i kao kruna svega države koje se moraju sramiti svi pošteni Jugosloveni i orjunaši.

Danas više nisu pod reflektorima javnosti ni Bule ni Đurđica. To je vjerojatno zavaralo naivne policajce da našu Đurđu pokušaju “zastrašiti”. Hajmo sad malo ovu “balkansku tragediju” pogledati s druge strane.

Od lijevih novinara se stvara kasta ‘svetih krava’ 

Zamislimo apstraktnu situaciju da netko liberalan i napredan, blag i osjećajan nije više mogao durati pa je odlučio tužiti generala Glasnovića. Kako ima Glasnovića k’o žita, osobito u Dubravi, naš blagi i plahi liberal nije mogao skužiti privatnu adresu generala. Jel’ to ovaj koji je dijelio Bosnu ili je to onaj Glasnović koji je na Olimpijskim igrama osvojio zlatnu medalju u streljaštvu?

Nakon toga se nastojao zaposliti u Ministarstvu obrane, ali je odbijen zbog slabog vida. Uglavnom, u ovom apstraktnom slučaju policija dolazi u Sabor i traži od generala Glasnovića kućnu adresu. General, inače plašljiv i nekonfliktan, digne dreku: “K’o, što… vi u uniformama mene želite zastrašivati, žalit ću se Staziću i Marasu!”. E, tu će se javiti Boro Vlašić, Pofuk, Vitas, Bajruši, Žonja, Božena Matijević… i lijepo objasniti razjarenom generalu da u MUP-u postoji pravilnik i njegov čl. 50. o policijskom postupanju koji kaže: “Policijski službenik će provjeriti identitet osobe na zahtjev službenih tijela državne uprave, pravnih i fizičkih osoba, ako je povrijeđeno neko njihovo pravo…” i da ne citiram dalje. Onda će desni general “posramljeno” prošaptati “Oprostite, drugovi! Malo sutra”.

Međutim, Đurđa, Zovko i ostali Hrvojice sada revolucionarno i čvrsto traže da se od novinara stvori nova kasta “svetih krava”. Naravno, samo od onih lijevih. Desne krkane neka i zatvaraju kad god je moguće. Pravi novinar je samo intelektualni proleter. Ah, proleteri i desničari… Vesna Šaravanja na fejsu se malo začuđeno pita: “Što su novinari bogovi, iznad zakona? Koliko zla su donijeli ljudima trebalo bi ih sve pred lice pravde… a ako pišete i govorite istinu i provjerene informacije nemate se čega bojati”. To me pomalo podsjeća na jednog sjajnog cinika koji je preko fejsa dao sljedeći savjet: “Vi koji ste kupili diplome u Bosni, nemate se čega bojati. Papir vam mogu oduzeti, ali znanje nikada”.

Uglavnom, gledam Đurđu na TV. Na licu joj se očitava primarni strah od kojeg u težim slučajevima zna i kosa otpadati. Javio se i policijski sindikat. Pokazuje punu solidarnost i sindikalnu brigu za… Đurđu Klancir te traže da glavni ravnatelj Nikola Milina podnese ostavku.

Progresivni policijski sindikalisti!!! Neće se oni baviti uvjetima rada običnog policajca. Njihovim bijednim plaćama, lošom opremom, radnim vremenom itd. Oni se bave “tragičnom” sudbinom Đurđe Klancir koja se još oporavlja od šoka kad je vidjela da joj prilaze dva uniformirana policajca. Boli njih ona stvar za MUP-ov pravilnik, njegov član 50. i ostale propise policije.

U cijeloj toj priči je uvijek prisutna jedna konstanta. Oni koji su 1995. poraženi danas se iz dana u dan ponašaju kao da su nas 5. kolovoza zgazili, prekoračili kao “plitak potok”. Oni koji su uništili novinarstvo sad se prave mutavi. “Komadante” Zovko poručuje: “Mi nećemo stati. Svima mora biti jasno da s našim prosvjedom naše aktivnosti ne završavaju…”. U prijevodu to valjda znači nastavlja se, ali sada cinkanje  Europskoj federaciji novinara o ustašizaciji RH. Kao da im ultraljevičarska sudbina Đurđe Klancir, Davora Butkovića, Jelene Lovrić, Borisa Dežulovića… baš ništa ne govori. Ne govori im ništa o objektivnosti i kvaliteti posla koji rade ni 1160 tužbi i sudskih postupaka protiv medijske falange. Žale za prošlim epskim vremenima istinskog samoupravnog novinarstva. Kad nije bilo ni jedne jedine tužbe protiv intelektualnih proletera.

Dovoljno je samo vidjeti slike boraca za pravu partizansku povijest

Davno, tamo još 90-tih godina, ispričao mi je novinar jednog sindikalnog lista kako je zbog samo jedne jedine riječi dobio dvije godine Golog otoka. Mislio sam da pretjeruje pa sam ga zamolio da mi objasni kako je to bilo moguće. Iako još uvijek zakočen i oprezan ipak je ispričao događaj. Na snazi je bila Rezolucija Informbiroa. Nitko nije znao što se dogodilo, a najmanje se vjerovalo da su Tito i Staljin u sukobu. U njegovu uredničku sobu banuo je partijski sekretar i vidjevši na zidu slike Tita i Staljina naredio mu: “Skidaj sliku ovog govna sa zida!”. “Kojeg?” upita nesretni novinar. I tako je dobio dvije godine tucanja kamenja na Golom… To su bila vaša vremena drugovi “progresivni” novinari…

Kako je jednom napisao Oscar Wilde: “Nekad su ljudi imali pljuvačnice – danas imaju novinarstvo”.

Profesori zagrebačkog Filozofskog fakulteta traže odgodu novog kurikuluma iz povijesti. Ne treba previše umovati o čemu se radi. Dovoljno je u članku Mirele Lilek vidjeti slike Nevena Budaka i Ive Goldsteina. Nedostaju samo Hrvoje Klasić i Tvrtko Jakovina. Naši borci za pravu partizansku povijest su s pravom ogorčeni.

Notorni Ivo Goldstein odmah je detektirao problem pa nas podučava: “Taj koncept će određene činjenice koje ne idu u prilog nacionalnoj državi stavljati pod stol, a sve što joj tobože (!!?) ide u prilog nekritički će isticati…”. Bravo ”progresivni” profa!!! Kao da ste otkrili sveti gral gluposti.

Pobjednici u ratu uvijek su i uvijek će pisati povijest. Osim, naravno, u Hrvatskoj gdje povijest pišu simpatizeri poraženih. Kakva je to onda pobjeda? I vaš idol Tito bio je talentiraniji u pisanju povijesti od vas. Još je u osnovnoj školi u Kumrovcu kritički razmišljao i otkrio kako će ustaše u Jasenovcu kasnije pobiti oko 700.000 ljudi. Bio je toliko siguran u tu brojku da se nikada nije ni pojavio u tom logoru da barem oda počast tolikim žrtvama. Goldstein, eto, vjerojatno podučava svoje studente da postoje mutne činjenice koje “tobože” idu u prilog nacionalnoj državi. I kad mi netko kaže da je diplomirao povijest na Filozofskom faksu u Zagrebu pomalo ga žalim. Taj stvarno nije imao sreće. Kolike tisuće studenata nose u sebi povijesni boljševički HIV-virus slušajući privatnu povijest razno raznih Budaka, Goldsteina, Klasića,  Perica, Jakovina, Markovina i sličnih te prenose taj jugo-virus diljem Lijepe naše.

Dok je naš DORH u ‘fazi izvida’, Tadić završio u Beogradu

Da parafraziram Oscara Wildea: ponovno pisanje hrvatske povijesti, naš je dug prema povijesti.

Dok se Ministarstvo pravosuđa RH snađe i trgne, “krvnik iz Škabrnje, Zoran Tadić” dobit će u Beogradu mauzolej kraj čiča Draže. Dok je zamjenica Županijskog državnog odvjetnika u Splitu Rene Laura u “fazi izvida”, Zoran Tadić je već stigao u Beograd. Zorana se tereti za egzekuciju 43 civila i branitelja na krvavom piru u Škabrnji.

Kad su nedavno australski policajci zakucali na vrata obiteljske kuće u Sydneyu naš Zoran je već pio po tko zna koju ljutu sa sudijom iz Zadra – Savom Štrbcem. Tako je Zoran, zahvaljujući munjevitoj “fazi izvida” hrvatskih DORH snaga, izbjegao “tragičnu sudbinu” kapetana Dragana. Inače, po sudskoj praksi “na ovim prostorima” Zoran je mogao popušiti oko 5 do 6 godina zatvora. Opet vas tupim sa slučajem Tomislava Merčepa koji je dobio osam godina zatvora po kauzalnoj odgovornosti. Niti je bio zapovjednik niti je nekoga ubio, ali kažu da nije spriječio ubijanje itd.

Čitam o tragičnoj sudbini Raseme Handanović, prve žene u BiH osuđene za ratni zločin. Naša Rasema našla se u travnju 1993. u selu Trusina kraj Konjica. Jedan od svjedoka je rekao: “Ona je sama iz automatske puške ustrijelila jednu skupinu zarobljenika”. Na kraju je “zolja“ Rasema Handanović priznala da je ubila tri hrvatska vojnika i tri civila. Za šest ubijenih ljudi dobila je surovu kaznu od pet i pol godina zatvora. Dvije i pol godine manje od Merčepa koji, kao što je utvrđeno na Županijskom sudu u Zagrebu, nije nikoga ubio. Eto to se zove “sudska praksa” na brdovitom Balkanu.

No da je slučajno za suđenje našoj Rasemi bio stvarno i mjesno nadležan VSH ne bi ona prošla s pet i pol godina zatvora. Naše “sudije” rebnule bi je s barem šest godina. Za svakog ubijenog po godina. Stoga je možda Zoran Tadić napravio taktičku grešku što se nije sam javio našim pravosudnim mudracima. Što splitski županijski  što Vrhovni i evo njega opet za koju godinu slobodnog k’o ‘tica u Australiji. Ovako će morati “venuti” u Beogradu među svojim antifašističkim četnicima. Možda bi mu bilo bolje u društvu hrvatskih ljevičara u Hrvatskoj. Ponekad su oni i veći četnici od čika Draže i vojvode Voje.

Dobro je to još davnih dana rekao Winston Churchill: “Kad si mlad, a nisi ljevičar onda nemaš srca. A kad ostariš, a i dalje si ljevičar onda nemaš mozga”.

Zvonimir Hodak/direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

O uhljebima, Hrvatskoj korisnima i beskorisnima

Objavljeno

na

Objavio

Ah, ti uhljebi, najveće zlo Hrvatske! Kad ih ne bi bilo, poduzetnici bi lakše disali, mladi ne bi odlazili u inozemstvo, umirovljenici bi imali veće mirovine, a djeca novije i funkcionalnije vrtiće i škole… No, ne daju uhljebi…

Uhljebljeni su posvuda, po državnim službama, u lokalnoj upravi, u javnim poduzećima, u privatnim tvrtkama poslovima povezanima s državom,… sve to zahvaljujući političkim moćnicima kojima prsten ljube. Pa bez po’ muke zauzimaju radna mjesta za koja nisu kvalificirani. Ili jednostavno ne rade ništa, a dobivaju plaću.

„HDZ = SDP“?

Ako je suditi po medijskim napisima, uhljebi stanuju uglavnom, ako ne i isključivo, u HDZ-u. Tamo im je meka. Čim ljevica dođe na vlast, misteriozno nestanu, izuzme li se razotkrivanje ponekog trofejnog uhljeba zaostalog od HDZ-ove vlasti. Uglavnom, put – od „neki HDZ-ovci su uhljebi“ i „samo HDZ-ovci su uhljebi“ do „svi su HDZ-ovci uhljebi“ – u glavama primatelja takva sadržaja ne bude dug. Na istom valu, kad HDZ-ovci tuku žene, emitira se epska medijska saga. Učini li, pak, to koji SDP-ovac, izostane i pilot-epizoda. Makar, ne bi li, prema onoj da nije vijest kad pas ugrize čovjeka, nego kad čovjek ugrize psa, bilo primjerenije uzusima zanata izvijestiti o nepodopštini u neočekivanom, SDP-ovom, nego očekivanom, HDZ-ovom okruženju? Bi, ali ta se kockica ne bi uklopila u slagalicu percepcije o bahatom, rasipnom, dekadentnom HDZ-u, te urednom, savjesnom i progresivnom SDP-u.

No, kako to da glava nasađena na tjelesinu ispunjenu uhljebima ipak postiže kakve-takve, katkad i dojmljive rezultate? To veće, usporede li se s onima glave u čijem tijelu uhljeba jedva da se u tragovima nazire. Naime, usred HDZ-a, tog legla uhljeba, izrasla je većina ratnih generala koji su ostvarili veličanstvenu ratnu pobjedu. HDZ-ovi uhljebi u sferi vanjskih poslova ostvarili su sve zacrtane strateške ciljeve – od međunarodnog priznanja, preko prijema u NATO savez i završetka pregovora s EU, sve do zapaženog pozicioniranja u europskim institucijama i povučenih pozamašnih milijarda iz te – kako ju sad neki nazivaju – mrtve Europe. Među viđenijim HDZ-ovim uhljebima svakako su nogometni dužnosnici na čelu i u tijelu organizacije čiji je finalni proizvod krajem devedesetih bio treći na svijetu, da bi se prije dvije godine popeo i stubu više, kao samo još jedan izraz kontinuiteta velebnih uspjeha od Tuđmanova do Plenkovićeva vremena. Nije u tomu iznimka ni postignuće današnjih generala, HDZ-ovih epidemiologa, koji su u svakom mjerljivom pogledu Hrvatsku svrstali u sâm svjetski vrh glede borbe protiv globalne pošasti. Onako kako su devedesetih generali, oslobodivši privremeno zauzete krajeve, povezali Hrvatsku, a što je bio preduvjet njezinog političkog i gospodarskog opstanka, tako su i epidemiolozi i infektolozi, besprijekorno obavivši posao, stvorili uvjete za brži gospodarski oporavak u odnosu na konkurenciju, nadasve u ključnoj turističkoj branši. Pa odakle svi ti uspjesi kraj tolikih uhljeba?

Kako to da se SDP, koji kronično kuburi s pomanjkanjem uhljeba, za svojih mandata ne može pohvaliti rezultatima usporedivog ranga?

Možda zato što je u ovim pitanjima nerijetko gurao kola u suprotnom smjeru – ka provaliji?

Obezglavljivao je nogomet pod firmom isušivanja močvare ne libeći se pritom instrumentalizirati pravosuđe i ulične huligane. Štitio je ubojice u službi komunističkog totalitarizma inateći se središtu Unije, poradi čega je odgođeno korištenje EU fondova i produljena recesija. Udarajući kontru hrvatskom vodstvu u borbi protiv virusa, predsjednik Milanović je otvoreno koketirao sa švedskim modelom, čiji sve manje blistavi rezultati iz dana u dan izlaze na vidjelo, dočim je posve pogubljeni Davor Bernardić čak i osobnim primjerom opstruirao suzbijanje širenja zaraze, dijeleći ženama ruže i poljupce dok se bolest u Hrvatskoj gnijezdila već desetak dana. S obzirom da se nisu ustručavali proslavljene ratne generale u naponu moći slati u mirovinu, razložno je zapitati se – prijeti li u slučaju SDP-ove pobjede sličan scenarij i vodećim epidemiolozima i infektolozima?
Toliki bezdan između dviju vodećih stranaka doista može premostiti tek more lažnih slika, spinova i percepcija o poštenom SDP-u i korumpiranom HDZ-u.

No, usudi li se tko pitati je li te i takve, koji na taj način stvaraju umjetnu ravnotežu između HDZ-a i SDP-a, briga za dobro Hrvatske? Ha, vjerojatno jest, barem koliko i one koji ih žele posvema izjednačiti, na ništa manje fantomskim opsjenama gradeći dijaboličnu formulu „HDZ = SDP“!

Lojalnost na udaru ocvalih anarhista

Danas se kao svojevrsna simbolička razdjelnica na hrvatskoj političkoj pozornici nametnuo odnos prema 30. svibnju kao Danu državnosti. S jedne strane stoje oni koji dostojno obilježavaju taj prijelomni dan moderne hrvatske povijesti kad je hrvatski narod uzeo u ruke sudbinu i sreću, a s druge oni koji, ili ne znaju što bi o njemu mislili, ili ga drže nečijim „privatlukom“, danom podjela – i to je to! Na združenom udaru SDP-a i saveznika, svih onih koje 30. svibnja kao Dan državnosti zbunjuje, zadnjih se tjedana našao predsjednik raspuštenog saziva Sabora za čijeg je mandata tom velikom danu vraćen značaj kakav zaslužuje, Gordan Jandroković.
Njega drže pokaznim primjerom uhljeba više kategorije, koji se vazda nekako dokopaju visokih državnih dužnosti, a da to ničim nisu zaslužili. Iako je, za razliku od, primjerice, Zorana Milanovića, koji se uspinjao po načelu negativne selekcije – naime, tek nakon što je propao u matičnoj mu disciplini, diplomaciji, kvalificirao se za najviše državne dužnosti (u kojima je diplomacija sve samo ne nevažna) – Jandroković postupno politički napredovao od lokalne razine prema državnoj, iskazujući sve to vrijeme, kao i ogromna većina savjesnih članova stranke, lojalnost njezinu vodstvu.

Napokon, odanost i poštivanje hijerarhije temelji su na kojima počiva unutarnja povezanost i djelovanje bilo kakve organizirane strukture, bila riječ o državi, tvrtki, stranki,… sve do obitelji. No, Jandrokovićevi kritičari ne vide odanost kao vrlinu. U njihovu vrijednosnom sklopu ona je zastarjela i prevladana kategorija pa ju krste izrazima poput poslušništva i podaništva, baš poput anarhističkih pokreta zaokupljenih misijom razaranja stupova društva još od druge polovice prošloga stoljeća. A kao alternativu nude neposluh i vjernog mu pratitelja, nered. Novost je tek što u zadnje vrijeme takvi pogledi, do jučer karakteristični za krajnju ljevicu, nalaze sve više pobornika i na naizgled suprotnom polu političkog spektra, onome koji se predstavlja desnim, konzervativnim, pa čak i demokršćanskim.

Kako bi ga uvukli u blato, Jandrokovićevi kritičari se ne srame iskazati elementarno nepoznavanje političkog sustava parlamentarne demokracije, u čijoj srži leži praktično i pragmatično načelo prijenosa izbornog legitimiteta. Pa ga prozivaju da je postao predsjednikom Sabora sa svega 808 osvojenih glasova, što je čista laž. Naime, Jandroković je na tu visoku dužnost izabran s još manje glasova, njih 76, ili možda tek kojim više, prema proceduri i zakonu izabranih saborskih zastupnika, čiji svaki pojedini glas vrijedi jednako, neovisno o broju dobivenih preferencijalnih glasova na izborima. Tih 808 Jandrokovićevih glasova odnosi se upravo na broj preferencijalnih glasova koje je dobio u neprirodnom nadmetanju s članom iste momčadi, eksponiranijim kolegom bliskih mu političkih uvjerenja, Andrejom Plenkovićem.

Spočitavati mu zato mali broj glasova, slijedno tome ga i diskvalificirati za državne dužnosti, jednako je apsurdno kao kad bi se Domagoju Vidi odricalo moralno pravo da bude stup obrane vatrenih zato što je u anketi navijača dobio znatno manje glasova od Luke Modrića. Da Jandroković ipak ne figurira kao politički fikus, pokazao je rezultatom na izborima održanim ni godinu dana ranije, kada je dobio skoro deset puta više preferencijalnih glasova od kolege s iste liste, Zlatka Hasanbegovića, u nekim demokršćanskim krugovima vrlo cijenjenog političara.

Kad savršeni uhljebi dijele etikete

No, kad su argumenti tanki ili ništavni, k tome i kao pincetom izvađeni iz šireg konteksta, onda valja poći korak dalje pa posegnuti za žešćom i učinkovitijom „argumentacijom“ – ad hominem iliti đonom na osobu. Ali ne tako da ju se obilježi jednokratnom metaforom povezanom s određenim nepriličnim činom, nego da joj se za vazda prilijepi posprdna etiketa kako bi ju se trajno omalovažilo, u konačnici i dehumaniziralo. U tomu će upućeniji prepoznati tipičnu psihološku polugu društvenog odbacivanja koju su koristili komunisti, u prvo vrijeme kako bi opravdavali pogubljenja, a potom i izbacivanje iz partije, dok ju danas ne manje strasno provode istinski baštinici njihova duha.

Takvu su vidu zlostavljanja, zanimljivo, izloženi samo vodeći ljudi HDZ-a, jedine stranke s itekako opipljivim rezultatima za Hrvatsku. Pa jedan bude „ćato“ uhljebljen u Bruxellesu i od Bruxellesa, drugi „njonjo“ uhljebljen u Saboru, a treća je bila „plavuša“ uhljebljena u NATO-u. Plavuše su se složna braća zajedničkim snagama već riješili, a dvojac im još uvijek smeta. Čitav im rezon počiva na čudnovatoj zamisli kako su, eto, samo u politici, toj možda i najsloženijoj grani ljudskoga djelovanja, radno iskustvo i razvijena mreža kontakata s utjecajnim ljudima teret, a ne prednost. Drugdje bi, radilo se o pečenju odojka, popravku auta, pravljenju frizure, čemu god ni izbliza tako složenome kao tkanje politike, takvo što nesumnjivo vidjeli kao prednost a ne teret. Kad biste ih pitali zašto, gledali bi vas k’o budalu. Pa kad već posvuda traže licemjerje, evo im ga u zrcalu!

Toj su izvrnutoj logici izrazito podložne osobe koje se ne mogu pohvaliti konkretnim djelima, niti bilo čime što bi ih izdiglo iz prosječnosti ambijenta u kojem životare, makar to činili i punim plućima, pa to nastoje nadoknaditi osjećajem moralne nadmoći spram boljih od sebe. Takvi se natječu za mjesto u Saboru ne kako bi sudjelovali u vlasti, čije formiranje je sâma bit i svrha izbora. Njima se, naime, svaka vlast gadi, u sabornici bi samo sjedili, u prazno blebetali i divili se vlastitoj slici i prilici, nadmeno uživajući u nadmoćnoj im moralnosti, neukaljanoj konkretnim radom i odgovornošću za njegove posljedice. Time zapravo ostvaruju san svakog uhljeba – nije im ni u primisli raditi posao u okviru njegova smisla i svrhe, i sve to još za 100% unosnih prihoda i doživotnih mirovinskih povlastica, a s 0% odgovornosti! Neuprljani odgovornošću i dalje ostaju 100% moralni, kao da se natječu za miss pravednosti, poštenja, čestitosti… Za razliku od uhljebništva u uobičajenom smislu, koje je s pravom društveno prezreno, ovaj vid uhljebništva pokriven je izbornim legitimitetom izraženim kroz volju dijela naroda, čime stječe određenu društvenu prihvatljivost. Upravo ga prihvaćenost i u ideji i u praksi čini savršenim uhljebništvom, ali i do srži koruptivnim.

Penicilin za „missice“

Pomalo neočekivano, pravim penicilinom za kandidate za miss poštenja, miss pravednosti i miss čestitosti pokazao se upravo Gordan Jandroković. S po jednom kratkom izjavom otpilio ih je u dva navrata. Iz izjave kako ima troje djece s istom ženom, izrečene kako bi podcrtao razliku u odnosu na demokršćansku uzdanicu u usponu, svak’ će razuman zaključiti kako se odnosi na čine očeva a ne na djecu, jednostavno stoga što djeca nastaju voljom i djelom roditelja a ne obrnuto. No, kandidat za miss čestitosti je u razgovoru na N1 televiziji, toj stamenoj utvrdi lijevog liberalizma, smisao neizravno izrečenog dijela izjave izopačio i ispleo pravi roman. Utekavši od rasprave o očevima, što barem na tom dijelu političkog spektra ne bi trebao biti tabu, ne samo što je Jandrokoviću podmetnuo vlastitu djecu u usta, nego je nekom logičkom vratolomijom uspio zaključiti i kako se tu radi o prebiranju i klasificiranju djece kao vrijedne i manje vrijedne. Kao da se u njega uselio duh glasnogovornika udruge B.A.B.E, uznemirenog nekom inicijativom Željke Markić na temu obitelji.

A što je to kandidat za miss čestitosti prije aktivnog političkog angažmana činio, nego „nesebično“, šakom i kapom dijelio HDZ-ovim istaknutim ljudima etikete, te skretao pozornost glasačima HDZ-a kako su „ćato“ i „njonjo“ licemjerni jer žmigaju desno a skreću lijevo? Nije li time zapravo zadužio i druge da upozore i njegovo potencijalno biračko tijelo, napose ono demokršćanske orijentacije, na frapantnu neusklađenost svjetonazorskih mu načela i djela?

Dvojac kandidata za miss pravednosti i poštenja Jandroković je neutralizirao opaskom da HDZ-u nisu prihvatljivi kao koalicijski partner, plasiranom u vrijeme pregovora „missica“ s najbližim im političkim srodnikom. Nikako nisu mogli otrpjeti teret te izjave na nejakim im plećima pa su pregovore prekinuli bez dogovora. Kad se tako lako povijaju pred jednom jedinom, usputnom rečenicom čovjeka kojeg nazivaju njonjom, što li bi tek bilo kad bi se suočili s pritiscima kakvima je bio podvrgnut predsjednik Vlade dok se odlučivalo o vodstvu Europske komisije, kad mu je umjetno produciranim korupcijskim skandalima bila rušena trećina Vlade? Eto, kad ostaneš čvrst, ustraješ i ne slamaš se pod pritiscima, to se višestruko vraća,… Kroz respekt drugih, ali i posebno vidljivo ovih dana, kroz euro-milijarde za Hrvatsku. Srećom po „missice“, one taj gorki kalež ne će kušati, srkat će na slamčicu slatki nektar sa 100% sinekura i 0% odgovornosti, kako, uostalom, i priliči kandidatima za miss pravednosti, poštenja, čestitosti,… naravno, pokaže li se da ljubitelja istinskih uhljeba ima dovoljno.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Jedno poglavlje je zatvoreno

Objavljeno

na

Objavio

Počelo je, sad već davne, 2009. godine. Večernji list je želio ojačati subotnji prilog Obzor i kontaktirao je niz osoba, uglavnom mlađih ljudi iz akademskog miljea, i ponudio im suradnju. Malo prije toga sam doktorirao, imao višak vremena i energije, te izvjesno medijsko i autorsko iskustvo.

Prvi put sam se našao pred zadatkom pisanja u redovitom ritmu. Prihvatio sam pretpostavljajući da ću napisati desetak tekstova na meni bliske teme i da će to biti to. Većini tada uključenih autora doista se tako i dogodilo, jer različitim ljudima odgovaraju različiti formati i ritmovi. No moja kolumna je spontano išla dalje. Teme su se širile, početni dvotjedni ritam prešao u tjedni, potom se kolumna prebacila na petak i išla tim danom do danas.

Osvrćući se sada unatrag, znakovito je da mi kroz sve te godine nikada nije ponestalo tema. Nijednom se nisam našao pred praznim ekranom pitajući se – jadan ja, o čemu bih pisao? To je za kolumnista dobra vijest, ali za društvo u cjelini loša, jer je u skladu s kletvom – „dabogda živio u zanimljiva vremena“. A u nas je uvijek zanimljivo. Ne znam o čemu bih pisao svaki tjedan da živim u uređenoj Švicarskoj ili Švedskoj, niti žalim za tim, tu smo i tu nam se boriti.

Iako su me stariji i iskusniji upozoravali da budem svjestan kako je svatko hit jednu-dvije sezone i da čitatelji, kao što se brzo okupe, tako i nestanu, s Espressom nije bilo tako. Čitateljstvo je raslo do samoga kraja. Našao sam formu koja mi je odgovarala, uspio sam pogoditi ton, pisao sam s lakoćom. S godinama mi je sjesti za kompjuter u srijedu navečer postao dio života. Tjedni ritam pisanja kolumne me disciplinirao i natjerao da sustavno pratim politiku, domaću i stranu, ali brojne druge društvene fenomene, koji bi mi inače promicali. U mnogim stvarima sam se kroz taj kolumnistički rad i samoobrazovao.

Pogrešan je dojam da sam pisao samo o politici. Najsretniji sam bio kad sam se mogao baviti drugim temama, a bilo je tu svega, od pet kolumni o nogometu za Svjetskog prvenstva u Rusiji, gdje naravno ne pišem o formacijama i taktici, već o nogometu kao složenom političkom, ekonomskom, kulturnom, mitskom, identitetskom pa i parareligioznom fenomenu iz kojeg, kao iz nekog mikrosvijeta, možemo puno naučiti i o „stvarnom“ svijetu, pa do tri putopisne kolumne o Siciliji prošlog ljeta. Pisao sam o svakome ali i o Nikome, tako sam jednu kolumnu posvetio onoj začudnoj kategoriji u istraživanju javnog mnijenja, kada ljudi na pitanje – tko vam je najdraži političar, odgovore: Nitko. Često bi Nitko završio na prvom mjestu, ispred predsjednice i premijera pa sam se pitao kakav je taj Nitko i što se sve u njega projicira.

Svijet medija se u proteklih 11 godina potpuno promijenio. Informacije su trenutno dostupne svima. No u poplavi istih vijesti na svim medijima, dodatnu težinu dobiva njihova suvisla interpretacija, autorski tekst, utemeljen stav. Sporost papirnate novine u odnosu na nove medije javila mi se kao problem samo jednom.

Pred predsjedničke izbore 2014. špekuliralo se o kandidaturi Kolinde Grabar Kitarović, no ona nikako da je potvrdi ili opovrgne. Napisao sam tada kolumnu pod naslovom “Kolinda se još nije kandidirala, a kad će ne znamo” aludirajući na kultnu crnogorsku seriju o Đekni. Pošaljem tekst nešto ranije, u četvrtak u podne i odem u centar grada. U tri me zovu iz uredništva – Nino, Kolinda objavila kandidaturu! Sad zamislite bruku, u petak ujutro čitaju moj tekst o oklijevanju s kandidaturom, a ona već pola dana objavljena i obilno iskomentirana na bržim medijima. Tada sam iz tramvaja, iz glave, diktirao izmjene u zadnji čas i spasio se, točnije, sačuvao iluziju aktualnosti tiskanog na papiru. Ali papirnata novina, s druge strane, ima svoje čari koje nijedan drugi medij nema.

Ljudi su čitali Kratki espresso petkom uz kavu, najčešće u kafiću, toj temeljnoj instituciji naše političke javnosti. Uz kratki espresso u kafiću Koralj pored tadašnje redakcije Večernjaka 2009. sam i dogovorio kolumnu. Na pitanje urednika – kako će se rubrika zvati, pogledao ispred sebe i rekao – “Kratki espresso”. To ne znači da bih je nazvao “gorki pelin” da sam tom prilikom pio žesticu.

Odlučio sam se za taj naziv zbog talijanističke crte koja mi je važna, lakoće, ali i svijesti da je kava racionalističko piće koje razbuđuje i bistri um. Nije ni čudo da se kultura ispijanja kave i kavana širi Europom u 18. stoljeću u vrijeme prosvjetiteljstva. Laskao sam sebi da se za spremiti kratki espresso (tal. ristretto) treba samljeti puno kave (znanja i iskustva) pa pod jakim mentalnim pritiskom pustiti vodu bistre misli da bi se dobio kratki finalni proizvod koji razbuđuje i bistri um. Za neke je to bila odurna doljevuša, ali iz nekog razloga je nisu ignorirali. Takvi će sada odahnuti. No važniji su mi oni drugi, moji vjerni čitatelji, kojima zahvaljujem na podršci. Jedno poglavlje je zatvoreno, ali „stroj“ koji je od 2009. spravljao Kratki espresso, na drugom mjestu i na druge načine, radit će i dalje.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari