Pratite nas

Kolumne

HODAK: Pobjednici u ratu uvijek su i uvijek će pisati povijest, osim u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Kako objasniti namjerniku što se to događa u maloj, ali uzavreloj državi Hrvatskoj? U stvari kako objasniti neobjašnjivo? Kako, recimo, utješiti Krešu Beljaka kad nakon njegovog iskrenog i progresivnog vapaja za mitskim “bratstvom i jedinstvom” iz bratske nam Srbije dođe vijest puna nade i zdravog optimizma?

Njihova agencija Faktor plus pobjedonosno je u Blicu objavila radosnu vijest da su Hrvati najomraženiji narod u Srbiji. Nazdravlje… svijet zaista nije pošten. Ni Turskoj nakon 500 godina “bratstva i jedinstva” sa Srbijom, ali ni Albancima ništa nije pomoglo da sruše s trona Lijepu našu. Možemo biti ponosni.

U Moskvi smo uz očitu pomoć pristranog suca izgubili prvo mjesto u nogometu. Sad smo u Beogradu zasjali punim sjajem i prešišali sve. U odnosu i na Amere (NATO) i na Turke, na  Albaniju, na  Kosovo… sve smo prešli i suvereno smo prvi.

Čak smo prešli i one koji su “bombardovali prestolnicu”. U radosnoj vijesti navodi se da se čak 45 posto ispitanika izjasnilo negativno o RH. Zašto, zapitat će se netko? To nije pošteno! Srbi su pošteno i otvoreno rekli što misle o Hrvatekima. Ipak je nepošteno što su među nas nacionalističke krkane smjestili i Beljaka, Antu Tomića, Miljenka Jergovića, Juricu Pavičića, Borisa Dežulovića, Branimira Pofuka, Dinu Rađu, Borisa Vlašića, Hrvoja Klasića, Tvrtka Jakovinu, Hrvoja Zovka, Bojana Glavaševića, Stipu Mesića, Budu Lončara… Znači da su gurnuli pod isti šinjel i naše progresivce, kako one koji su “malo” razarali Beograd tako i one iz kojih Beograd nikada nije izašao. Žalosno drugovi!

Srbi su ratnički narod koji doduše pamti samo jednu pobjedonosnu bitku. Onu Cersku. Zato oni i dalje ratuju, ali diplomacijom, politikom, ideologijom itd. Kod njih, kako kaže Slaven Slišković na fejsu, srednjoškolci i dalje idu na regrutaciju. Kod nas isto idu, ali na depilaciju.

‘Zgrožen sam s onim što se ovih dana događa u Lijevoj njihovoj’

Opet sam pročitao na fejsu, ali sam na žalost zaboravio autora pa mu se ispričavam. Pita se on “Koja je razlika između medvjeda i Hrvatske? Medvjed se budi svako proljeće, a Hrvatska svako stoljeće!”.

Pita se Mladen Pavković: “Što bi se dogodilo s hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji da smo bili poraženi u Domovinskom ratu, odnosno da nismo bacili na koljena treću ili četvrtu vojsku u Europi te što bi se tada dogodilo s dr. Franjom Tuđmanom i njegovim najbližim suradnicima?”. Odgovor nam je ovih dana dao Faktor plus. No ne može ih uvijek ići karta.

Zgrožen sam s onim što se ovih dana događa u Lijevoj njihovoj. Novinari, njih oko 200 plus jedna nadodana nula, zatražili su noveliranje KZ-a i ZKP-a RH. Nema više tužakanja novinara. Misli se naravno samo na “progresivne” novinare. Bujanca, Ivkošića, Tolja, Jovića, Višnju Starešinu, Marka Juriča, Marka Ljubića… njih je dapače poželjno što češće tužakati. Ali ako se baš nekome i omakne pa se onako ludo hrabar odluči na tužbu, onda se treba propisati sucima da sve te silne tužbe odbace ili odbiju, a da našim potplaćenim novinarima dosude sudske troškove kako bi im malo olakšali težak i opasan život na surovoj klerofašističkoj sceni. I dok su Hrvoje Zovko i prvoborci iz HND-a čekali da se ognjištar i rigidni desničar Plenki izjasni ili će oni… dogodio se novi sirovi atak na časnu novinarsku profesiju.

Zamislite čuda, dvojica “needuciranih policajaca” u uniformama legitimirali su Đurđicu Klancir, očito nemajući pojma o kome se radi. Naime, naša je Đurđica u ona teška i olovna vremena, u vrijeme Tuđmanove bolesti, stala na Oltar domovine i kao glavna urednica Globusa imala je partijski zadatak objasniti zatupljenim Hrvatekima kako se upravo završava deset godina Tuđmanovog mraka. U taj mrak uključen je naravno i Domovinski rat.

Đurđica i Davor Butković demaskirali su javno i hrabro sve trogloditske sirovine koje su nam priskrbile međunarodnu izolaciju i generalni sram. Koliko su samo nepotrebnih zločina počinili, od Oluje, Bljeska, Medačkog džepa do Maslenice i kao kruna svega države koje se moraju sramiti svi pošteni Jugosloveni i orjunaši.

Danas više nisu pod reflektorima javnosti ni Bule ni Đurđica. To je vjerojatno zavaralo naivne policajce da našu Đurđu pokušaju “zastrašiti”. Hajmo sad malo ovu “balkansku tragediju” pogledati s druge strane.

Od lijevih novinara se stvara kasta ‘svetih krava’ 

Zamislimo apstraktnu situaciju da netko liberalan i napredan, blag i osjećajan nije više mogao durati pa je odlučio tužiti generala Glasnovića. Kako ima Glasnovića k’o žita, osobito u Dubravi, naš blagi i plahi liberal nije mogao skužiti privatnu adresu generala. Jel’ to ovaj koji je dijelio Bosnu ili je to onaj Glasnović koji je na Olimpijskim igrama osvojio zlatnu medalju u streljaštvu?

Nakon toga se nastojao zaposliti u Ministarstvu obrane, ali je odbijen zbog slabog vida. Uglavnom, u ovom apstraktnom slučaju policija dolazi u Sabor i traži od generala Glasnovića kućnu adresu. General, inače plašljiv i nekonfliktan, digne dreku: “K’o, što… vi u uniformama mene želite zastrašivati, žalit ću se Staziću i Marasu!”. E, tu će se javiti Boro Vlašić, Pofuk, Vitas, Bajruši, Žonja, Božena Matijević… i lijepo objasniti razjarenom generalu da u MUP-u postoji pravilnik i njegov čl. 50. o policijskom postupanju koji kaže: “Policijski službenik će provjeriti identitet osobe na zahtjev službenih tijela državne uprave, pravnih i fizičkih osoba, ako je povrijeđeno neko njihovo pravo…” i da ne citiram dalje. Onda će desni general “posramljeno” prošaptati “Oprostite, drugovi! Malo sutra”.

Međutim, Đurđa, Zovko i ostali Hrvojice sada revolucionarno i čvrsto traže da se od novinara stvori nova kasta “svetih krava”. Naravno, samo od onih lijevih. Desne krkane neka i zatvaraju kad god je moguće. Pravi novinar je samo intelektualni proleter. Ah, proleteri i desničari… Vesna Šaravanja na fejsu se malo začuđeno pita: “Što su novinari bogovi, iznad zakona? Koliko zla su donijeli ljudima trebalo bi ih sve pred lice pravde… a ako pišete i govorite istinu i provjerene informacije nemate se čega bojati”. To me pomalo podsjeća na jednog sjajnog cinika koji je preko fejsa dao sljedeći savjet: “Vi koji ste kupili diplome u Bosni, nemate se čega bojati. Papir vam mogu oduzeti, ali znanje nikada”.

Uglavnom, gledam Đurđu na TV. Na licu joj se očitava primarni strah od kojeg u težim slučajevima zna i kosa otpadati. Javio se i policijski sindikat. Pokazuje punu solidarnost i sindikalnu brigu za… Đurđu Klancir te traže da glavni ravnatelj Nikola Milina podnese ostavku.

Progresivni policijski sindikalisti!!! Neće se oni baviti uvjetima rada običnog policajca. Njihovim bijednim plaćama, lošom opremom, radnim vremenom itd. Oni se bave “tragičnom” sudbinom Đurđe Klancir koja se još oporavlja od šoka kad je vidjela da joj prilaze dva uniformirana policajca. Boli njih ona stvar za MUP-ov pravilnik, njegov član 50. i ostale propise policije.

U cijeloj toj priči je uvijek prisutna jedna konstanta. Oni koji su 1995. poraženi danas se iz dana u dan ponašaju kao da su nas 5. kolovoza zgazili, prekoračili kao “plitak potok”. Oni koji su uništili novinarstvo sad se prave mutavi. “Komadante” Zovko poručuje: “Mi nećemo stati. Svima mora biti jasno da s našim prosvjedom naše aktivnosti ne završavaju…”. U prijevodu to valjda znači nastavlja se, ali sada cinkanje  Europskoj federaciji novinara o ustašizaciji RH. Kao da im ultraljevičarska sudbina Đurđe Klancir, Davora Butkovića, Jelene Lovrić, Borisa Dežulovića… baš ništa ne govori. Ne govori im ništa o objektivnosti i kvaliteti posla koji rade ni 1160 tužbi i sudskih postupaka protiv medijske falange. Žale za prošlim epskim vremenima istinskog samoupravnog novinarstva. Kad nije bilo ni jedne jedine tužbe protiv intelektualnih proletera.

Dovoljno je samo vidjeti slike boraca za pravu partizansku povijest

Davno, tamo još 90-tih godina, ispričao mi je novinar jednog sindikalnog lista kako je zbog samo jedne jedine riječi dobio dvije godine Golog otoka. Mislio sam da pretjeruje pa sam ga zamolio da mi objasni kako je to bilo moguće. Iako još uvijek zakočen i oprezan ipak je ispričao događaj. Na snazi je bila Rezolucija Informbiroa. Nitko nije znao što se dogodilo, a najmanje se vjerovalo da su Tito i Staljin u sukobu. U njegovu uredničku sobu banuo je partijski sekretar i vidjevši na zidu slike Tita i Staljina naredio mu: “Skidaj sliku ovog govna sa zida!”. “Kojeg?” upita nesretni novinar. I tako je dobio dvije godine tucanja kamenja na Golom… To su bila vaša vremena drugovi “progresivni” novinari…

Kako je jednom napisao Oscar Wilde: “Nekad su ljudi imali pljuvačnice – danas imaju novinarstvo”.

Profesori zagrebačkog Filozofskog fakulteta traže odgodu novog kurikuluma iz povijesti. Ne treba previše umovati o čemu se radi. Dovoljno je u članku Mirele Lilek vidjeti slike Nevena Budaka i Ive Goldsteina. Nedostaju samo Hrvoje Klasić i Tvrtko Jakovina. Naši borci za pravu partizansku povijest su s pravom ogorčeni.

Notorni Ivo Goldstein odmah je detektirao problem pa nas podučava: “Taj koncept će određene činjenice koje ne idu u prilog nacionalnoj državi stavljati pod stol, a sve što joj tobože (!!?) ide u prilog nekritički će isticati…”. Bravo ”progresivni” profa!!! Kao da ste otkrili sveti gral gluposti.

Pobjednici u ratu uvijek su i uvijek će pisati povijest. Osim, naravno, u Hrvatskoj gdje povijest pišu simpatizeri poraženih. Kakva je to onda pobjeda? I vaš idol Tito bio je talentiraniji u pisanju povijesti od vas. Još je u osnovnoj školi u Kumrovcu kritički razmišljao i otkrio kako će ustaše u Jasenovcu kasnije pobiti oko 700.000 ljudi. Bio je toliko siguran u tu brojku da se nikada nije ni pojavio u tom logoru da barem oda počast tolikim žrtvama. Goldstein, eto, vjerojatno podučava svoje studente da postoje mutne činjenice koje “tobože” idu u prilog nacionalnoj državi. I kad mi netko kaže da je diplomirao povijest na Filozofskom faksu u Zagrebu pomalo ga žalim. Taj stvarno nije imao sreće. Kolike tisuće studenata nose u sebi povijesni boljševički HIV-virus slušajući privatnu povijest razno raznih Budaka, Goldsteina, Klasića,  Perica, Jakovina, Markovina i sličnih te prenose taj jugo-virus diljem Lijepe naše.

Dok je naš DORH u ‘fazi izvida’, Tadić završio u Beogradu

Da parafraziram Oscara Wildea: ponovno pisanje hrvatske povijesti, naš je dug prema povijesti.

Dok se Ministarstvo pravosuđa RH snađe i trgne, “krvnik iz Škabrnje, Zoran Tadić” dobit će u Beogradu mauzolej kraj čiča Draže. Dok je zamjenica Županijskog državnog odvjetnika u Splitu Rene Laura u “fazi izvida”, Zoran Tadić je već stigao u Beograd. Zorana se tereti za egzekuciju 43 civila i branitelja na krvavom piru u Škabrnji.

Kad su nedavno australski policajci zakucali na vrata obiteljske kuće u Sydneyu naš Zoran je već pio po tko zna koju ljutu sa sudijom iz Zadra – Savom Štrbcem. Tako je Zoran, zahvaljujući munjevitoj “fazi izvida” hrvatskih DORH snaga, izbjegao “tragičnu sudbinu” kapetana Dragana. Inače, po sudskoj praksi “na ovim prostorima” Zoran je mogao popušiti oko 5 do 6 godina zatvora. Opet vas tupim sa slučajem Tomislava Merčepa koji je dobio osam godina zatvora po kauzalnoj odgovornosti. Niti je bio zapovjednik niti je nekoga ubio, ali kažu da nije spriječio ubijanje itd.

Čitam o tragičnoj sudbini Raseme Handanović, prve žene u BiH osuđene za ratni zločin. Naša Rasema našla se u travnju 1993. u selu Trusina kraj Konjica. Jedan od svjedoka je rekao: “Ona je sama iz automatske puške ustrijelila jednu skupinu zarobljenika”. Na kraju je “zolja“ Rasema Handanović priznala da je ubila tri hrvatska vojnika i tri civila. Za šest ubijenih ljudi dobila je surovu kaznu od pet i pol godina zatvora. Dvije i pol godine manje od Merčepa koji, kao što je utvrđeno na Županijskom sudu u Zagrebu, nije nikoga ubio. Eto to se zove “sudska praksa” na brdovitom Balkanu.

No da je slučajno za suđenje našoj Rasemi bio stvarno i mjesno nadležan VSH ne bi ona prošla s pet i pol godina zatvora. Naše “sudije” rebnule bi je s barem šest godina. Za svakog ubijenog po godina. Stoga je možda Zoran Tadić napravio taktičku grešku što se nije sam javio našim pravosudnim mudracima. Što splitski županijski  što Vrhovni i evo njega opet za koju godinu slobodnog k’o ‘tica u Australiji. Ovako će morati “venuti” u Beogradu među svojim antifašističkim četnicima. Možda bi mu bilo bolje u društvu hrvatskih ljevičara u Hrvatskoj. Ponekad su oni i veći četnici od čika Draže i vojvode Voje.

Dobro je to još davnih dana rekao Winston Churchill: “Kad si mlad, a nisi ljevičar onda nemaš srca. A kad ostariš, a i dalje si ljevičar onda nemaš mozga”.

Zvonimir Hodak/direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Hrvatska desnica treba ostati samostalnom i autohtonom

Objavljeno

na

Objavio

Kiša, snijeg, poplave i hladnoće, uobičajene prirodne pojave u zimskom mjesecu svibnju. Na bleiburškom je polju srećom svanulo stabilno dopodne, što je ponešto išlo na ruku i austrijskim snagama sigurnosti kojima je s višega mjesta rečeno da mogu očekivati strahotno mnoštvo fašista, nacista, ustaša, nastaša i uopće razularenih pristaša svih ideologija od kojih se Austrija, Bogu budi hvala, uspjela sačuvati u prošlosti i sadašnjosti. Angažirano je pet stotina policajaca i poneka policajka, opasni psi vučjaci koji prepoznaju miris Hrvata nervozno su njuškali i režali. Navodno je u pripremi bila i vojska, a ako i to ne bude dovoljno, bio je dogovor da se angažira i engleska vojska koja ima najviše iskustva s Hrvatima u Koruškoj.

No, prošlo je i bez Engleza, naši prijatelji Austrijanci izgledali su i sami dovoljno opasno, naoružani do zuba, a je li na obližnjim brdima bilo kakva haubica, nije se moglo opaziti. Uz domaće novinare, stigle su i novinske perjanice iz Hrvatske njuškajući i oni, pomalo očajni, ne bi li pronašli kakav barem mali incident na polju gdje spomenik kaže da je podignut poginuloj hrvatskoj vojsci, što je također kompromis jer poginuti se može u ratu, u srazu dviju (ili više) vojska, a tu se, i na Križnim putovima još mnogo više, radilo o masakru razoružane hrvatske vojske i obitelji vojnika koje su slijedile svoje, nastojeći se spasiti u krilu saveznika koji su, pokazalo se, imali savez s đavlom.

Odnos prema Hrvatima u svibnju 2019. bio je otprilike kao u vrijeme i poslije pobune Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Biskup Petanjak, koji je prošvercan na bleiburško polje maskiran u bogoslova, nije doduše odveden u Bečki Novigrad, pa je ipak održao govor, i to vrlo dobar govor, pitajući se zašto se uvijek ponižavamo, zašto nam drugi sude i nameću svoju istinu, zašto se mi ne smijemo ni sjećati, pa nas tako svrstavaju u rang ispod životinja koje imaju nekakvu memoriju, čak i zlatne ribice, makar i nekoliko sekunda. Odgovori na ta pitanja vrlo su jednostavni: zato što sve to dopuštamo, zato što su naše političke, znanstvene i kulturne „strukture“ prepune onih koji razmišljaju na stazićevski način, ali budući da znaju raspoloženje naroda koji ipak izlazi na birališta i zato treba biti oprezan – pokušavaju prikriti mržnju prema masakriranima, koji su to (po njima) zaslužili, ali i ne pokazivati preveliku ljubav prema komunističkim ubojicama jer su potonji, na žalost, ostavili previše tragova i ne može ih se radosno ekskulpirati. Pa zato svi nešto maglovito govore, spominju „bleiburšku tragediju“ kao da se dogodila prirodna katastrofa, poplava ili slično, u kojoj su stradali hrvatski putnici.

Jest, točna se definicija nikada ne artikulira, a ona glasi: jugoslavenska komunistička vojska i njezino političko vodstvo izvršili su najveći genocid nad hrvatskim narodom u povijesti, koja povijest ni do tada nije mazila Hrvate, od Dobora i Krbave sve do prokletoga dvadesetog stoljeća. Takva definicija, praćena detaljima, treba stajati u udžbenicima i nikakva „povjerenstva“ i licemjerna suočavanja s prošlošću ne bi ju smjela izbrisati. Naša djeca moraju znati što se zbivalo, ne ona najmanja, ali već u višim razredima osnovne škole, jer tako se realizira „pravo na sjećanje“ o kojemu je govorio biskup Petanjak, potomak prognanih Zrinjana koji su svoj Bleiburg doživjeli već 1943. Ili to pravo treba ostati samo u domeni obitelji, kao u vrijeme hrvatske nesamostalnosti?

Kako je s javnim glasilima? Nisam vidio feljtone, ni povijesno-političke napise koji bi u vrijeme sjećanja na masakr podsjetili na sve što se zbivalo, a podloga ima, cijela jedna biblioteka do sada objavljenih knjiga o Bleiburgu, pa i dokumenata i svjedočenja s partizanske strane. Vrlo je zanimljivo bilo ponašanje Hrvatske televizije, koja sa svim silnim novcima i kadrovima kojima raspolaže, očito nije voljna proizvesti jednu seriju ili barem cjelovečernji dokumentarni film, profesionalno produciran, sa svim čudima današnje tehnologije koja mogu vjerno i dojmljivo rekonstruirati događaje. I što je onda preostalo? Da bi nekako bila barem malo zadovoljena hrvatska publika – prikazana su, u razmacima, dva filma, jedan o Bleiburgu općenito, drugi o masovnim stratištima (tek manjim dijelom otkopanim) u Macelju, u Hrvatskoj. Filmove je producirala televizija Laudato, sve više gledana i cijenjena, što drugim riječima znači da je nacionalna televizija morala posuditi od jedne manje, još u nastanku, e da bi ipak imala u programu ponešto o Križnim putovima. Pa dobro, barem i tako, filmovi o kojima govorim solidno su sročeni i u njima protagonisti govore o Titu, o pokoljima, o masovnosti zločina, onako kako bi trebalo vazda govoriti da se sačuva sjećanje i da nam „drugi ne nameću istinu“.

Istini za volju, treba odati priznanje HTV-u na dobro obavljenom izravnom prijenosu komemoracije, to jest da Hrvatska televizija nije odustala od Bleiburga, kao što nije ni Hrvatski sabor koji je ostao pokroviteljem, premda je na polje poslao izaslanike nižega ranga, kao o cijeli državni vrh, uostalom, koji je našao dobru izliku u izvana potpomognutoj Ciboni. (HTV je na svršetku prijenosa citirala pismo ili razglednicu Vanjskih poslova upućenu nekoliko dana prije komemoracije Austrijancima, prilično prihvatljivo sročenu, osim jednoga detalja da je 1945. bila riječ o „desetinama tisuća ubijenih“. Dvostruka neistina, gramatička i povijesna: desetina je deseti dio cjeline, pa je trebalo stajati „nekoliko desetaka tisuća“, a glede povijesnih činjenica trebalo je stajati „nekoliko stotina tisuća“.)

Bleiburg se, za čudo Božje, spominjao i u Ciboni, u koju je Plenković priveo glavom (ne i bradom) Angelu Merkel, ali i Manfreda Webera, bilo je nešto i Thompsona jer se u svako predizborno vrijeme s njega privremeno miče embargo, a spominjao se i stanoviti Franjo Tuđman, koji u svim vremenima i izborima biva izvučen kao as iz rukava, čim se dvorana malo utiša. Angela je progovorila hrvatski, nekoliko rečenica, dovoljno da domorodci padnu u afan.

Vazalna zemlja Hrvatska bijaše oduševljena, što su govornici iskoristili da zagrme protiv nacionalista, suverenista i slične bagre koja nema iste ideje o „Europi“ kao velike europske sile koje sile manje zemlje na novo jednoumlje. Nameću ga. Kao što nam drugi nameću istinu o prošlosti (Petanjak). Kao što su nam nametnuli rat koji nismo željeli, kao što strane banke nameću svoje dosjetke kako bi izvukle što više iz Hrvatske, kao što nam se nameće politička korektnost, rodna ideologija i slične blagodati, marakeške i druge. I kao što se, a to je možda najopasnije, Hrvatskoj nameće vizija europske naddržave, iza koje se skriva (i ne skriva previše) novi imperijalizam onih europskih zemalja koje su izgubile kolonije na drugim kontinentima, pa su se usmjerile na domicilnu Europu. Zbog toga toliki povici na nacionalizam, na suverenizam, uostalom ne govorim ništa novo, svakoj budali je sve jasno.

Sadašnji trenutak Europe jest bitka između nacionalizma velikih i obrambenog nacionalizma malenih, u kojoj potonji trebaju biti zauvijek uništeni da bi Europa krenula prema svijetloj budućnosti. Mi se, gospođe i gospodo, opet jednom borimo protiv unitarizma. Isti je vrag kao s Jugoslavijom, u kojoj je (u obje) velikosrpski nacionalizam gutao duše, živote i blaga ostalih naroda i narodnosti, a kada bi se pobunili, nazivani su nacionalistima i strpani u kazamate, skupa s Franjom Tuđmanom. Iz dvadesetoga stoljeća viri u ovo naše neprevladani strah od te opasne atribucije, pa je dovoljno i samo malo vatre iz Cibone da se strah razbukta.

Riječ je o terminologiji, o prijetvornom baratanju terminima iz prošloga stoljeća. Nazivajući ljude, vlade ili narode nacionalistima, današnji strašitelji izjednačuju ih u stvari s nacistima, izbjegavajući usput puni naziv, to jest nacionalsocijalisti. Budući da je nacionalsocijalizam doista donio neviđene strahote, današnji naraštaji ne bi željeli s njim imati veze pa mnogi – da ne bi bili prokazani – odlaze u drugu krajnost i postaju prijemčivi za poruke iz Cibone, ne razmišljajući, ne shvaćajući da ih zastrašuju u ime neke nove totalitarnosti koja već ima svoje svete knjige, svoje procedure i ciljeve.

U tom strahu, a vidjevši da je novi totalitarizam u nekim oblicima privlačan, odriču se zdravog, pozitivnog i obrambenog (kao što rekoh ne jednom) nacionalizma koji je u povijesti uvijek spašavao Hrvate i kada se, tinjajući, gotovo gasio, a nije bio drugo do čuvanje svijesti o posebnosti, identitetu i neugasloj težnji prema državnom suverenitetu, pa i u doba kada se to činilo nemogućim (Nikola Zrinski VII., nakon njega Vitezović). Tako da ova sadašnja povika na suvereniste nije drugo do pranje mozga narodu, hrvatskom narodu, koji je uvijek i u svako doba bio suverenistički. A kako ne bi bio sada kada je na papiru doista suveren, kada ima suverenu (ha), samostalnu (ah) državu u kojoj slobodno i demokratski bira ljude koji će ga nakon izbora pohitavati i svaki vapaj o suverenosti, tako prirodnoj, proglašavati natražnjačkim porivom, sirovim, primitivnim nagonom, nacionalizmom u pogrdom značenju, premda se živući i dan-danas odnekud sjećaju da ne bi bilo ni moderne RH da „nacionalizma“ nije bilo, da je odumro, da smo prestali nositi u sebi državotvornu ideju, da smo prestali biti državotvornim narodom, kao što se nekim narodima kroz povijest (mnogima) i dogodilo. A zašto su se tako hrabro borili hrvatski branitelji, hrvatski vojnici, hrvatski domoljubi, u nametnutom ratu. Da, i to su nam nametnuli, ponavljam. Taj rat. I sada nam nameću svoju istinu i o tom ratu. Kao i tuđe vrijednosti koje nisu drugo do švercana roba kamionima na kojima je skrivena oznaka da prevoze otrov.

Oni koji se u Ciboni pozivaju na Tuđmana, također varaju narod. Je li, usprkos svim opačinama koje smo – posebno na početku rata – doživljavali od „ Europe“ – Tuđman kao cilj postavio i ulazak u krug europski i srednjoeuropski? Jest, zato da se zauvijek (?) odvojimo od „Balkana“, ali i zato što smo tom krugu povijesno oduvijek pripadali. Ali sadašnje cibonsko pozivanje na Tuđmana još je jedna povijesna prijevara, i da je živ, Tuđman bi se usprotivio takvim snishodljivim i opasnim vazalnim težnjama, jer je on htio Europu nacija, a ne čudovište koje bi administriralo, propisivalo i nametalo Hrvatskoj ama baš sve, od zakona do krastavaca. Možda bi Franjo, da je živ i nešto mlađi, izašao iz stranke (ili bio odstranjen) pa u nekom društvu, recimo DHK (ki bi da bi) organizirao tribinu na kojoj bi još jednom u povijesti hrvatskoga naroda, nakon 1989., bilo rečeno: „Regnum regno non praescribit leges“.

A Kroacije ima, ima i srca, samo pameti nema. Nema GPS-a. A imaju ga čak i migranti koji se šuljaju Gorskim kotarom. Ovako nas vrijeđaju svi, od pape do austrovicekancelara koji je podnio ostavku iz drugih razloga, ali je dospio reći da je Hrvatska sranje, od pristaša Tita koji je rekao da su Hrvati smradovi, do jugonovinara koji Tuđmana nazivaju štetočinjom nad štetočinjama. I vrijeđaju HOS, čiji su borci ginuli za Hrvatsku, pa onima koji su se sakrili ili pokrili liječničkim svjedodžbama sada cvatu ruže, a hosovci su pod zemljom ili moraju skrivati oznake koje skrivačima u ratu nimalo nisu smetale, neka dečki imaju, neka ginu, a kada sve bude gotovo opet ćemo zasjesti pod nekim drugim imenom, ali sve će ostati isto, s malim retušem, neznatnim. I bješe tako.

Znači, moderni hrvatski nacionalizam nema nikakve duhove ni ideološke veze s nacizmom, ustaštvom i sličnim oblicima, ali ima problem što mu se te veze imputiraju najodvratnijim potvorama, čiji autori uživaju u slastima ne samo duboke nego i plitke države.

Nama Hrvatima pakiraju više nego i jednom europskom narodu, bez obzira što u mnogim zemljama i formalno djeluju fašističke i neonacističke stranke, u Hrvatskoj nepostojeće. Uzeli su nas na zub, jer osjećaju slabost, jer osjećaju da tako pomažu onim potkornjacima u Hrvatskoj koji su prihvatili igru prijestolja pa njuškaju unaokolo kao psi logorskih čuvara na Golom otoku, ne bi li pronašli kojeg nepodobnog, barem jednoga ili dvojicu, te putem javnih glasila i korumpiranih kolumnista preko tri stupca objavili da je Hrvatska skrenula u fašizam, što onda preuzimaju mediji po Europama, proviđeni istim kadrovskim sastavima. A razmrvljena hrvatska moderna desnica nikako da nađe načina objasniti što je i tko je. I da nije protiv „mira, blagostanja i prosperiteta“ Europe u cjelini i Hrvatske osobito, ali i da joj je razvidno kako se stvari u ovom trenutku kreću u smjeru koji može izazvati (i izaziva) nemire, izaziva ideološke sukobe diljem Europe, i to krivnjom onih koji svoju, Europi neprirodnu viziju, drsko prodaju kao jedini put. U tom metežu, hrvatska desnica treba ostati samostalnom i autohtonom, pouzdati se u vlastite snage i ne hrliti u novu desnu europsku nadnacionalnu kohortu salvinijevskoga tipa.

Eurosong

Nastupili smo s pjevačem koji je imao anđeoska krila. To mu je omogućilo da odleti već u polufinalu. Istodobno, pjevači duhovne glazbe napunili su Arenu i izazvali ekstazu do sada neviđenu. Sada je red na sociolozima, da objasne ovaj fenomen javnosti, a budući da poznajem našu sociološku školu, može se svašta blesavo očekivati. Istina je ova: na neki, njima, ali i meni teško objašnjiv način, u posve ne-prijateljskom okružju, stasao je naraštaj posve drukčiji (drugi i drugačiji, što bi rekli idioti) od predšasnika, neobičnost o kojoj ću još pisati, jedan novi svijet zbog kojega možda ne ćemo tražiti druge svjetove. Svakako nisu fanovi „Igre prijestolja“ (ili kako se već zove), pseudopovijesnog kiča punog neukusnih lascivnosti, koji puni stranice novina oduševljenim komentarima inače ozbiljnih filmskih i tv-kritičara. Eurosong je glazbeni (?) pandan tom kiču. S nostalgijom se sjećam zlatnih vremena San Rema.

Milijan Brkić

Poruka iz mojega Kabineta: Brkiću ne pakirati.

Ćiro Blažević

E, moj sine…

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Zašto sam potpisao za ’67 je previše’

Objavljeno

na

Objavio

Što se mene tiče, mogu raditi, ako je zdravlja, i do sedamdesete. Ni poantu referenduma koji su organizirali sindikati nisam shvatio je li bitno hoćemo li raditi do 65 ili 67 godina starosti.

Poanta je nešto drugo. Već trideset godina na vlasti se izmjenjuju HDZ i SDP, HDZ puno dulje. Rezultat njihove vladavine je da imamo najmlađe umirovljenike u Europi, da je samo 20 posto njih zaradilo mirovinu s punim radnim stažem.

K tome su, to ni Švicarska ne bi izdržala, stvorili 175 tisuća povlaštenih mirovina, od kojih nitko nije zaradio svoju visoku mirovinu, koje nas godišnje koštaju oko šest milijardi kuna. Ni dobar dio onih 80 posto, koji, istinabog, imaju sramotno male mirovine, ispod svakog dostojanstva, nije ih zaradio.

Ne svojom krivnjom, već državnom politikom. Prosječni radnik ima 44 godine, demografski trendovi su katastrofalni, jedan radnik ide na jednog umirovljenika.

Do 2050. Hrvatska će imati, po ovim trendovima, oko 800 tisuća ljudi manje i staro stanovništvo, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Stvorili su drugi mirovinski stup, koji sam obvezno morao i sam prihvatiti, a koji je najviše našeg novca ulagao u državne obveznice koje imaju status – smeća. Ulagali su naš novac i u “Agrokor”. Postoji li uopće taj novac, ili samo na papiru? Hoćemo li, bez obzira na dob kada ćemo ići u mirovinu, 65, 67, ili s odjela za gerijatriju sa štapom, mi mlađi uopće dobiti mirovinu?

Teško, neće biti odakle, neće biti moguća “međugeneracijska solidarnost”. Tko je doveo do ove katastrofalne situacije? Upravo oni, HDZ – SDP, koji su cijelo to vrijeme bili na vlasti, pa su bolesnik i liječnik u istoj osobi. Oni će nešto reformirati, u ovom slučaju HDZ na poticaj Bruxellesa, a sami su doveli do kolapsa.

K tome, iako je Bruxelles, osim kažnjavanja prijevremenog odlaska u mirovinu koji je HDZ cijelo vrijeme poticao, od branitelja do opljačkanih poduzeća, te produljenja radnog vijeka do 67, tražio i da se srede i tzv povlaštene mirovine, no tih 175 tisuća povlaštenih neće biti obuhvaćeni mirovinskom reformom. Zašto?

Pa zato što se u to ubrajaju među inim i mirovine političara, saborskih zastupnika, kao i HDZ-ove glasačke mašinerije, što je legalna korupcija našim novcem, kupnja glasova. Neće oni dirati sebe, reforme su za kukavelj… Nisam, dakle, potpisao za referendum “67 je previše” jer smatram da sindikalni vođe, ne svi, po primanjima i mentalitetu vrlo slični političarima, nešto mogu mijenjati, već iz protesta, kao jedan od mnogih, od stotina tisuća. Što se mene tiče moj motiv je – “Ubuntu je previše”, a ne 67.

Što je to “Ubuntu”? Jedan je antropolog u Africi napunio košaru punu voća i rekao mladim Afrikancima tko prvi stigne do nje, sve voće je njegovo. Prvi koji je stigao uzeo je košaru i razdijelio svima, čak i onima koji nisu trčali. Antropolog je bio zbunjen i upitao najboljega, najbržega, zašto? Ubuntu, odgovorio je mladić. Što znači Ubuntu, pita znanstvenik; Ubuntu znači “ja sam zato što mi jesmo”.

Romantični antropolozi to su tumačili izvornom afričkom etikom solidarnosti, međusobnog bratstva, iako se radi o nečemu drugom. Radi se o manjku kompetitivnosti, poštovanja najboljih i njihovih zasluga, jer u protivnom onaj koji je nešto svojim trudom stekao bio bi u plemenu i grupi izoliran, cijela grupa bi se okrenula protiv njega, postalo bi opasno za njega. Ubuntu nije solidarnost, već sisanje najboljih i hranjenje parazita na plemenskoj matrici.

Mnogo je razloga zaostajanja Afrike, pri čemu treba spomenuti i zapadnjačku eksploataciju kao važan čimbenik, no postoji i sam problem mentaliteta među mnogim Afrikancima u kojem se najbolji i najsposobniji moraju “iznivelirati” s ostatkom, uškopiti svoju izvrsnost i hraniti parazite, kako je analizirao sociolog H. Schoeck. Č

est je slučaj da kada netko u plemenu uspije, kao liječnik ili na bilo koji način, sukladno Ubuntu “etici”, cijela rodbina bi se doselila u njegovu kuću i živjela na njegov račun. Koliko je problem zvan Ubuntu ozbiljan po razvoj, svjedoči “otac tanzanijske nacije”, veliki Julius Nyerere koji nije bio “neoliberal”, naprotiv, on je bio jedan od projektanata tzv. afričkog socijalizma i visoko je cijenio vrijednosti jednakosti i solidarnosti. Ipak, u Deklaraciji iz Aruše, neka vrsta afričke američke Deklaracije o nezavisnosti, (i) on piše: “Nitko ne bi trebao ići u kuću rođaka i ostati tamo dugo ne radeći ništa, jer čineći tako izrabljuje svog rođaka”, jasna je Deklaracija iz Aruše.

Zašto je SDP ulupao novac u “Uljanik” i “3. maj” kada su znali da im nema spasa? To je njihovo političko pleme, glasači, dakle razlog je – Ubuntu. Zašto je HDZ proizveo (i proizvodi) gotovo 200 tisuća povlaštenih mirovina i ne obuhvaća ih reformom? Ubuntu, glasačko pleme. Što je to međugeneracijska solidarnost kada su mirovine u pitanju – Ubuntu.

Kako se zove naša “razvojna” politika – Ubuntu. Proračun je košara puna voća, kojem je model trošenja – Ubuntu. Oni koji trče i stječu pune košare uskoro će nestati, izdahnuti. Ostat će samo oni koji stoje. I troše tuđe…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Ivica Šola: Europa je oduvijek bila kulturni i identitetski pojam

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari