Pratite nas

Kolumne

Hodak: Poruka generala Glasnovića je kristalno jasna. Ovo je nova 1939.!

Objavljeno

na

Samo usput rečeno, ovih dana pojavila se slika Anje Šimprage, djevojački Rašković sa snajperom. Anja je šibensko-kninska dožupanica iz kvote srpske manjinske zajednice. Meni nije ni na kraj pameti padati u nesvijest jer Anja drži u ruci nešto što sliči na snajper s noćnom optikom. Možda je lovac! Ali kad hrvatski ratni general drži nešto slično u ruci, onda atife dobivaju ospice i rade se ankete među onima čiji potomci nisu imali oružje u rukama kad su tisuće ljudi zazidali u, recimo, Hudoj jami. Pravi pacifisti. Građevinari

Što bi Lijepa Naša da nema ”Lijeve naše”? Bez “Lijeve naše” i prateće medijske falange tko bi se čudom čudio i histerično cerekao nad slikom generala s oružjem. General se slikao s dugim cijevima u državi u kojoj je svaki ljevičar ujedno i lijevi pacifist. Ni na Pacifiku nema toliko pacifista. Tupoglavi desničari sami su kupovali oružje i odlazili u Domovinski rat. Neki pametni ljevičari, a ujedno i pacifisti, odlazili bi recimo u Brazil. Kamo ćeš s 20 godina nego u Rio. Copacabana, Marakana. Dobro, i tamo se puca. Ali se u svakom slučaju ne puca po ugroženim nacionalnim manjinama. Osobito po jednoj. I to zbog par balvana i jedne trećine SR Hrvatske koja je i tako poluprazna. Danas se u njoj ni afrički migranti ne žele zadržavati duže nego što je nužno. Pacifisti su odmah skužili s kim su se do tada družili. Crnokošuljaši, profašisti i demokratski talog koji su dali svoj doprinos stvaranju ove države na zgodan i šarmantan način. Svaka socijalistička republika imala je svoja skladišta oružja za slučaj da crnokošuljašima ne padne na pamet ugrožavati najveću tekovinu naših naroda i narodnosti – mitsko bratstvo i jedinstvo. Pa su devedesete godine, jedne mračne noći sve oružje SR Hrvatske prebacili jednoj narodnosti u BiH. Kad su genocidni Hrvati proglasili Dubrovnik, Vukovar, Zadar, Karlobag, Vinkovce i Knin… svojim gradovima, počeo je rat. Ne na mom otoku nego u mom svemiru. Treća armija Europe i crnokošuljaši i profašisti, naoružani lovačkim puškama, noževima i tenisicama umjesto vojničkih čizama, krenuli su braniti domovinu. I sve to zahvaljujući našim dragim pacifistima kojima se oružje kako onda tako i danas iskreno gadi. Potpuno je u pravu naš omiljeni Jutarnji list kad etabliranim pacifistima daje prostor da komentiraju jednu upravo nevjerojatnu perverziju: general Glasnović s oružjem. Da se s dugim cijevima slikala, recimo, Anka Taritaš Mrak, još bi čovjek našao racionalan razlog da to opravda. Žena se sigurno boji crnokošuljaša. Ali general? To je ipak previše! Mirela Priselac Remi kaže: “Ne znam tko je taj čovjek… ali meni je to strašno… šalje potpuno pogrešnu sliku“. Možda joj je Ante Tomić trebao reći da je taj nepoznati čovjek general koji je došao iz Kanade i četiri se godine borio da bi ona mogla svirati k’o što sad “svira”.

Hrvoje Kečkeš misli: “Čovjek je jednostavno promašio vrijeme“. Bolje i to nego da je promašio “pacifiste“ za vrijeme Domovinskog rata. Mario Kovač je također čvrsti pacifist, pa mu je “naslikavanje tog tipa nerazumljivo… u mirnodopsko doba očito ne funkcionira racionalno“. Potomcima naših legendarnih “pacifista“ koji su nas razoružali pred sam rat je to groteskno. Idiličan mir na “ovim prostorima“, ISIL u Velikoj Kladuši, ISIL-ove zastave na kućama u Grnjoj Maoči nedaleko od hrvatske granice, sukob civilizacija se već jasno nazire, a hrvatski pacifisti, zajedno s hrvatskim unitaristima, orjunašima i kriptokomunistima ne mogu riješiti rašomon zašto se jedan general slika s oružjem i kakva je to do vraga poruka? I to baš sada kad dolaze poruke mira i ljubavi iz Kumrovca s vampirskog festivala. Kad nam Vučić i Vulin, nakon što ih je Rusija dobro naoružala, šalju ljubeznu poruku da nam više ne mogu produžiti licencu za Bljesak i Oluju. Takovu ljubeznu poruku je svojevremeno Hitler slao Čehoslovačkoj i Poljskoj. Poruka generala Glasnovića je kristalno jasna. Dolaze loša vremena. Ne samo u RH nego i u svijetu. Ovo je nova 1939. Bilo to nekome drago ili ne. Samo usput rečeno, ovih dana pojavila se slika Anje Šimprage, djevojački Rašković sa snajperom. Anja je šibensko-kninska dožupanica iz kvote srpske manjinske zajednice. Meni nije ni na kraj pameti padati u nesvijest jer Anja drži u ruci nešto što sliči na snajper s noćnom optikom. Možda je lovac! Ali kad hrvatski ratni general drži nešto slično u ruci, onda atife dobivaju ospice i rade se ankete među onima čiji potomci nisu imali oružje u rukama kad su tisuće ljudi zazidali u, recimo, Hudoj jami. Pravi pacifisti. Građevinari.

Si vis pacem, para bellum. Ako želiš mir, spremaj se za rat.

Sud u Valjevu “rehabilitovao“ je poznatog četničkog vojvodu Nikolu Kalabića. Nik je bio najbliži suradnik također rehabilitiranog Draže Mihajlovića. Sad bi ministar rada RH dr. Tomislav Ćorić trebao održati konferenciju za tisak kraj srpske granice po uzoru na notornog Vulina. Usput bi trebao poručiti komšijama da im Hrvatska više nikada neće dozvoliti Cersku bitku. Jedinu bitku koju su dobili. Kalabić je bio četnički vojvoda iza kojeg su ostajala svježa groblja. I bez obzira na sve, morao je imati barem formalno pošteno suđenje. A nije imao i Srbi, držeći se forme, skidaju s Nika odium ratnog zločinca. Mile Budak bio je ministar u NDH. Književnik koji pušku nije ni vidio. Nije osudio rasne zakone. Međutim, Staljin, Tito i ekipa su sve do srpnja 1941.g. usko surađivali sa Hitlerom (temeljem sporazuma Molotov – Ribentrop iz 1939.) i nitko od tih komunističkih glavešina nije do tada ni spominjao rasne zakone. Svi su vjerojatno čekali Milu Budaka. Suđenje komandantu Gorske garde bio je čisti Haag prema suđenju Mili Budaku. Budak je bio osuđen, žalba mu je odbijena i smaknut je, a sve to u samo 24 sata. Kraće traje jedino vožnja kroz tunel na Velebitu Sveti Rok na autoputu Zagreb – Split, a gdje je književnik i odvjetnik Budak rođen. S druge strane, u Srbiji Draža, Milan Nedić, Nik Kalabić i čitav četnički pokret se rehabilitira upravo u vrijeme dok Srbija hrli prema Europskoj uniji uz svesrdnu pomoć političke nomenklature u Hrvatskoj. Pri tome mislim i na HDZ i na SDP.

Sada zamislite da se u vrijeme pregovora o ulasku Hrvatske u EU pojavio kod nas neki “čudnovati kljunaš“ i predložio da se “suđenje“ Mili Budaku poništi jer s formalnopravnog aspekta nije ni održano te da se Budak rehabilitira. Volio bi tada pročitati komentare naših komunjara, antifa, Mesića, Josipovića, Ante Tomića, Jergovića, Jelene Lovrić, Pofuka, Pavičića, Stazića, Vrdoljaka iz Brazila, Borisa Vlašića, Vlade Vurušića, Butkovića pod bilo kojim pseudonimom, Kapovića, Klasića, Markovine, Jakovine i drugih koji bi se zabrinuto zapitali “je li savjest Mile Budaka bila čista?“ Uglavnom, koliko su Srbi hrabriji i pošteniji prema svojoj povijesti od Hrvateka. Džamija u Zemunu je srušena. Sagrađena je nelegalno. Da se arapskim novcem sagradi džamija usred Trga bana Jelačića u Zagrebu do rušenja sigurno ne bi došlo. Hrvatski poltroni i politički kmetovi se ne daju korumpirati. Samo ih treba lijepo zastrašiti. U Hrvatskoj se ni Tito ne može rehabilitirati. Trebao bi najprije biti osuđen. Tko bi uspio saslušati šest tisuća svjedoka iz Kumrovca o ”svetom” Maršalu i njegovim dobrim djelima? Stoga ili šutimo i ne pljuckajmo po Srbima. Uz sve, oni će stići u EU u puno kraćem roku nego mi. Čekajmo novog Franju Tuđmana. Franju koji je još 1990.g. u Lisinskom rekao: “NDH nije bila tek puka kvislinška tvorevina i fašistički zločin već i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom“. Njegovi iskompleksirani nasljednici ni danas nisu shvatili “što je pisac htio reći“. Predsjednica Kolinda, usprkos ograničenim savjetnicima, pokušava krenuti Tuđmanovim putem. Okružena općom ljevičarskom mržnjom i neviđenim jalom mora pokazati snagu i ostati na tragu Tuđmanove politike. Toliko je mrze da im je nedavno na slici s Trumpom zasmetala njena crvena haljina. Što bi tek bilo da je imala crnu? Na žalost više je nego jasno da nemamo političku elitu koja bi jasno vidjela i energično štitila naše nacionalne interese.

Ernest Hemingway je rekao:“ Ne razmišljaj o onom što nemaš. Razmišljaj o tome što možeš učiniti s onim što imaš.“

Slažem se kako se radi o ”ofucanoj” frazi, ali ima smisla kad je u pitanju notorni Boris Vlašić. Istakao se opet k’o velika crna muha u čaši mlijeka. On kao napredna, liberalna i humana intelektualno-proleterska duša dohvatio se simetrije pokreta “Hod za život“ i Gay parada. Lucidni marksista Boris je siguran da “Hod za život “ korača kako bi drugima oduzeo slobodu, a Pride korača kako bi tražio prava i slobodu za sebe. ”Hod za život“ ”duma” prebistri Boris “ograničava slobode ženama… To je nasilje!” grmi Vlašić. Nasilje nad činjenicom da život počinje začećem. A sloboda? To je kad dva muškarca vode sudski spor da usvoje malo dijete. I oduzmu slobodu djetetu da ima roditelje koji su slični ili isti kao i roditelji njihovih prijatelja i vršnjaka. I to je “sloboda“ koju Vlašić i razni njemu slični Vlašići nude tom dječaku ili djevojčici. Sad se samo postavlja pitanje do kad će Vlašići i njegovi “manjinci“ držati za j… onih skoro devedeset posto građana? Vjerojatno dok im jednog dana od snažnog stiska ne dođu suze na oči.

Stanistaw Jerzy Lec je napisao: “Suze ne gase lomače.“

U Zagrebu se sudi Veljku Stjepanoviću za ratni zločin. On je navodno kao pripadnik milicije pobunjenih Srba počinio zločine na području Đulovca u daruvarskoj općini. I kako to obično biva, hrabri srpski “oslobodioci“ dobili su po ”tintari” i morali su dati petama vjetra pred 127. Virovitičkom brigadom u operaciji “Papuk 91.“ Na čuđenje Borisa Vlašića i drugih antifa, u sastavu je bio i Ivan Turudić kojeg je kompjutor odredio kao predsjednika vijeća našem Veljku milicajcu. Njega i njegovog branitelja čude dvije stvari: Zašto se Turudić nije u prosincu 1991.g. izuzeo iz sastava 127.brigade kad je već onda bilo jasno da će jednog dana postati predsjednik Okružnog suda u Zagrebu, a kasnije Županijskog suda. A drugo, kako Turudić ima obraza sad suditi našeg Velju kad ga je 1991.g. u prosincu ganjao u području Đulovca k’o vrag grešnu dušu. Sudac Turudić, među nama, ima, najblaže rečeno, čudnu biografiju. Umjesto da je kao HNS-ov Vrdoljak otišao u Brazil, on je uzeo pušku u ruku. Sad kad to doznaju pacifisti s početka ovog teksta može se očekivati sveopće pacifističko izuzeće svakog onog tko je pročitao knjigu Ernesta Hemingwaya “Zbogom oružje.“ Nobilo se naslonio na stav Europskog suda za ljudska prava koji misli da okrivljenik mora imati povjerenje u suca. Ma što povjerenje, sudac mora imati izrazite simpatije za okrivljenika kako bi isti imao povjerenje u suca itd… Nije pravosuđe retardirano samo kod nas! U toj operaciji u prosincu 1991.g. poginulo je 16 mladih pripadnika 127.brigade pa se Nobilo i milicajac boje da bi Turudić mogao biti zlopamtilo. Mislim da je ta bojazan nije opravdana. Praksa nas uči da su milicajci, teritorijalci, četnici i ostali pripadnici agresorskih snaga do sada prolazili pred našim pravosuđem daleko bolje nego naši momci koji su kršili ratno pravo. Navodio sam dosta primjera i iz svoje prakse i drugih poznatih slučajeva. Zadnji je iz Siska. Sutkinja Županijskog suda u Sisku, nakon blage kazne za ratni zločin osobi koja je ranije u odsutnosti bila osuđena na 20 godina zatvora, u obrazloženju je navela da ta ranija presuda ne služi na čast hrvatskom pravosuđu. Svaka čast!!! Možda da se predmet milicajca Veljka oduzme Turudiću i dodjeli toj sutkinji. Kako o izuzeću Turudića odlučuje Predsjednik Vrhovnog suda Hrvatske ne bih se onesvijestio od čuda da se to zaista i dogodi. Zanimljivo je da je predsjednik optužnog vijeća bio sudac Tomislav Juriša koji također nije čist. Naime, i on je bio hrvatski branitelj, ali za njega za sada još nema jasnih dokaza da je pucao na našeg Veljka.

Napoleon je rekao: “U revolucijama postoje dvije vrste ljudi. Oni koji ih dižu i oni koji se njima koriste.“ Veljko spada u obadvije vrste. Zar ne?

Plenković u subotnjem Večernjaku jasno kaže da vrh HDZ-a nema ništa protiv da HSS, HNS ili IDS budu partneri u budućoj vladi. Vrh HDZ-a očito nema ništa protiv. Problem je što članstvo im nešto protiv. Problem je Vlada u kojoj će možda sjediti Ivan Vrdoljak. Njegova stranka bez šlepanja sa HDZ-om i SDP-om ne može preći izborni prag ni u najljepšem snu. To je čovjek koji ima fini akademsko-salonski rječnik o onima koji su suparnici Anke partizanke. Sve su to crnokošuljaši, profašisti i klerofašisti. Treba o njemu samo zapitati Radimira Čačića. On ga od nekuda pozna. Koalicija HDZ-a i HNS-a (ili SDP-a) je direktna i gruba suspenzija volje HDZ-ovih glasača, a time i dugoročno kraj ovog HDZ-a. IDS? Miletić? Čovjek koji odobrava zabranu Thompsonu da nastupa u pulskoj Areni nakon što su se svi srpski pjevači izredali u Istri. Za nagradu bi trebao dobiti dovršenje Istarskog ipsilona i ministarske fotelje. Jest da u Hrvatskoj postoji Veliko Trgovišće. Ali ono nije toliko poznato kao rodno mjesto dr. Franje Tuđmana koliko je poznato kao pojam svojstven prvenstveno HDZ-u, ali i drugim našim strankama kad je vlast u pitanju.

Opet Hemingway: “Mogu nas ponižavati, ali nas ne mogu poniziti.“

Autor: Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Stjepan Štimac: VUKOVAR

Objavljeno

na

Objavio

foto: Croatia.hr

Otvorio sam oči… Slika se polako izoštravala, nebo prepuno treperavih zvijezda kao da je postojalo samo za mene, razmišljao sam…

Nešto nije bilo u redu, ali nisam znao što?

Pokušavao sam na silu, ništa, a onda sam se vratio zvijezdama, Bože, kako su lijepe…

A onda, kao bujica, sjećanja me preplaviše, ote mi se krik…

Ili je to sjećanje na trenutak prije gubitka svijesti?

Sve se pomiješalo, ali sjetio sam se. Zadnje što sam osjetio je da me je nešto pogodilo takvom snagom da sam odmah znao da je za mene gotovo.

A sad sam ležao svjestan i gledao u zvijezde, one su me podsjetile, njihova ljepota podsjetila me na strašno zlo s kojim smo se suočili ovih strašnih i slavnih dana. Koliko god da su zvijezde simbol ljepote i života u beskrajnom svemiru toliko su na Zemlji simbol zla, one su me podsjetile na moj prošli život i kao da su me pokušale ohrabriti da se sjetim, kao da su mi htjele nadoknaditi ono što sam izgubio od onih koji su u svom zlu uzeli takvu ljepotu i od nje napravili simbol čistog i nepatvorenog zla, ruglo na sramotu ljudskog roda.

Sjetio sam se, prije nego me nešto pogodilo vratio sam se po prijatelja koji je krio da je ranjen i nije nas htio usporavati, a onda je odjednom pao i ja sam se vratio pomoći mu da nastavi, ali nisam stigao do njega jer me nešto zaustavilo i evo me, gledam zvijezde. Ne znam koliko je prošlo od kad su me pogodili, a nije ni bitno, ali nisam se mogao micati, ništa nisam mogao pomakuti, ostale su mi samo oči i um, dobro u svemu tomu je što me ništa ne boli, nije mi čak ni hladno, a trebalo bi biti?

Nije dobro! Jesam li uopće živ? Očigledno jesam kad mogu razmišljati, a mogu i zatvoriti i otvoriti oči, dakle živ sam, ali od tijela izgleda ništa, a sigurno me nitko neće ovdje pronaći na vrijeme da spasi bar ovo što je ostalo, znači to je to.

Um je začujuđujuće lijepo radio, kao da je stvarnost postala stvarnija, kao da sam umom mogao ono što prije nisam, dotaknuti prošlost, emocije, osjećao sam sve kao nikad prije, osjetio sam čitav život, mirise i okuse djetinjstva, strahove, sigurnost majčinog krila i njenu beskrajnu ljubav, a sad sam bio sam i polako umirao.

Prije nego sam završio ovdje borio sam se dva mjeseca za Vukovar, hrvatski sam vojnik, jedan od mnogih koji je bio spreman umrijeti braneći svoj narod, svoju zemlju – svoj dom, od čistog zla udruženog u zvezda-kokarda horde, ni manje, ni više.

Ne žalim, ako nešto i žalim to je da nismo imali snage zaustaviti ovo zlo i da je ova prva bitka pripala njima.

Gledam zvijezde i razmišljam što kad bih se nekako mogao oprostiti od mojih najmilijih, od moje Hrvatske? Što kad bi lahor mogao prenijeti moje misli i moju ljubav prema mojim najmilijima, mojoj domovini? Što kad bi neka buduća oluja mogla prenijeti moju bol i otjerati zlo zauvijek? Što kad bismo u snovima mogli jedni drugima dotaknuti dušu?

Moj lahore, moja olujo i moji snovi, vama ostavljam sve svoje misli, pravdu i ljubav, letite kao ptice nebeske i neka vam desetljeća, stoljeća, eoni i granice između svjetova ne budu nikakva prepreka, donesite mir, pravdu i ljubav onima koji zaslužuju.

Jednoga dana pojavit će se oni koji će govoriti: “Pa prošlo je dvadeset godina, ostavimo to”. Dvadeset godina? Dvadeset godina u životu bez ljubavi doista je dug period za zaborav. Ali kažite to ocu koji se boji zaspati jer sanja svog sina ili kćer, a onda se budi i svaki put izgubi dio duše, svaku noć do kraja života bojati se zaspati jer znaš da ćeš se morati probuditi, sa krikom….. i smrt je nekad bolja od života. Dvadeset, trideset ili pedeset godina bez sina ili kćeri je samo tren… i užasna vječnost, jer ljubav ne poznaje vrijeme, vrijeme ne može poništiti ljubav, niti umanjiti.

Probajte majci reći da je prošlo već dvadeset godina od rata. Dvadeset šest godina na koljenima je svaki dan, dvadeset šest godina gleda vrata hoće li zlato napokon doći, majka ne poznaje koncept smrti, vrijeme majci mrtvog sina nikad ne donosi mir.

Pitajte sestricu koja je po svom ljubljenom bratu sina nazvala, pitajte je kako u snovima trči i pokušava ga uhvatiti da je zagrli i podigne, jer će on za nju zauvijek ostati onaj veliki braco kojeg je beskrajno voljela i koji je beskrajno voli, zove ga… čuje je.. vrijeme i prostor ne mogu zaustaviti  ljubav, duša dušu dotiče i plaču obadvije.

Pao sam, ali ne žalim. Ja sam rođen kao hrvatski ratnik, moja je sudbina od početka bila umrijeti da bi moja obitelj, moj narod, moja nacija i moja domovina Hrvatska živjela po načelima kršćanstva, na strani Boga. Sjetite me se, nemojte me izdati, nemojte izdati sebe, jer kad sebe izgubite više ništa nemate.

Čuo sam glasove, kažu: “Napokon smo očistili poljednje ustaško uporište”.

Bio sam mlad, nisam ni znao što je to ustaša, jedino sam znao da nas tako zovu neprijatelji koji su nam beskrupulozno uništavali domovinu, razarali gradove i sela te ubijali čitave obitelji. Nisam sebe zvao ustašom, ali ako neprijateljima voljeti svoju obitelj, svoju domovinu, svoj narod, bez obzira na vjeru, nacionalnost ili bilo koju drugu razliku, znači da jesam ustaša, onda ja ne mogu i ne želim sporiti njihov izraz za domoljuba i časnog čovjeka koji samo brani svoje, kako god da me zovu.

Ono što znam o sebi je da sam prvenstveno hrvatski ratnik iz tisućljetne tradicije ratnika, znam da ne žalim za svoju obitelj, domovinu i narod dati svoj život, ako me neki zbog toga zovu raznim imenima to je njihov problem i njihov najužasniji strah. Ali da, za ubojice i pljačkaše koji nasrnu na moj narod biće sam iz njihove najstrašnije more, mogu mi dati ime kakvo hoće, ali me zaustaviti ne mogu i svoje poslanje ostavljam mladima u koje potpuno vjerujem, jer taj duh i pobjeda dolazi od Gospodina, ja sam samo jedan u nizu.

Tuđe ne tražim, svoje ne dam, u Gospodina se uzdam i križ svoj nosim ne žaleći život.

Govore nam o oprostu i potrebi da se oprosti, tražit će čak i da se zaboravi? Oprostiti se može i mora, radi sebe i svoga mira, ali samo onomu tko oprost traži, a tražit će ga samo nevina duša uhvaćena u žrvanj i ratni vrtlog ne svojom voljom, no bez obzira na to nosi teret krivnje i traži oprost, a zločinac nikad neće tražiti oprost, zločinac će tražiti prava, dokazivati da je bio u pravu kad je razarao i ubijao, zločinac nikad neće tražiti oprost budite u to uvjereni. Ako vas netko traži oprost u zamjenu za nešto, nemate mu ga pravo dati i svatko tko sa takvom zvijeri surađuje osuđen je na vječnu propast.

Gledam zvijezde, tako su blizu, možda i one gledaju mene, možda razmišljaju vrijedim li, jesam li shvatio zašto sam došao i zašto sam prerano otišao?

Preispitujem se, jesam li bio dobar? Sudjelovao sam u ratu možda ipak nisam dobar? Što osjećam?

Ne znam jesam li dobar, Bog će odlučiti.

Sudjelovao sam u ratu, ali razlog je ljubav prema narodu koji je strahovito patio i umirao pod bjesomučnim iživljavanjem ogromne i potpuno pomahnitale vojne sile. Razlog je ljubav prema domovini, ljubav me je dovukla pred strahovitu silu naoružanog samo malenom puškom i srcem velikim kao Velebit, nisam htio rat, nisam htio umrijeti, nisam htio nikomu nauditi i nisam nikoga napadao, samo sam se odupirao čistoj sili i užasnom nasilju braneći grad i ljude koje nisam ni poznavao, branio sam ih ne mareći za svoj život, jesam li dobar ili zao?

Ne osjećam mržnju, doista nikoga ne mrzim iako sam doživio sve što jedno biće, ne samo ljudsko, nikad ne bi smjelo doživjeti. Osjećam tugu zbog onih koji me vole i koje ja volim. Prekasno je razmišljati o tom da je moglo biti drukčije i da nitko nije trebao umrijeti, ali se nadam da će netko nešto naučiti iz ovoga i da se nikad više neće ponoviti. A znam da hoće, jer zlo ne umire i ne može se ubiti u drugome. Zlo se može iskorijeniti samo tako da svatko svoje u sebi sam ubije. Da ga se riješio znat će onaj tren kad više ne preostane ni trun mržnje, tek onda svijet će biti bolje mjesto u kojem neće ljudi morati umirati na pragu svoga doma i domovine.

Ne treba se bojati odbaciti mržnju, mržnja je zlo, mržnja dovodi do rata, mržnjom se hrane jadnici i kukavice, mržnjom se hrane agresori. Istinski ljudi, heroji, poznaju samo ljubav i samo ljubav i shvaćanje da si u pravu može čovjeka natjerati da stane pred cijev tenka ili stotinu drogiranih i pijanih zvijeri, mržnja nikad, mržnja je hrana kukavica koji napadaju samo kad su tisuću puta jači oružjem i brojem, ali se zaustavljaju pred duhom ljubavi, sa užasom shvaćaju da ne mogu pobijediti u ratu koji su započeli jer mrze. Zato ćemo mi pobijediti, jer smo pobijedili mržnju, a konačna pobjeda je uvijek pravda!

Zvijezde su bile sve tamnije, svjetlo se pojačavalo, a vrijeme prestalo teći. Odjednom sam osjetio toplinu od koje je duša počela gorjeti, osjetio sam zagrljaj i ruku koja mi je brisala suze, sa suzama uzeo mi je svu tugu i bol i blago mi govorio: “Sine moj…”

Stjepan Štimac/ProjektVelebit

facebook komentari

Nastavi čitati

Hrvatska

Ante Gugo: Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja ponukala su me da napišem ovaj tekst. Prvi je Facebook status jedne prijateljice u kojem je zamolila da u dvije tri riječi kažemo prve asocijacije na spomen Vukovara.

Bez puno razmišljanja napisao sam – smrt i bol. Možda mi je to bila prva asocijacija i zato što sam pisao samo dan prije obljetnice okupacije grada heroja, možda i stoga što sam prije dva dana bio u Rijeci na 11. danima Vukovara u Rijeci i slušao priče vukovarskih branitelja dok su gimnazijalcima na Sušaku pričali što su sve prošli i doživjeli, a možda i zato što je vukovarska tragedija postala dio kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.

Razmišljao sam o tome i kad sam napisao svoj komentar ispod prijateljičine objave, kad mi je kao poruka mobitelom stigla fotografija letka ispisanog ćiriličnim pismom kojim se poziva na „Koncert narodnih igara i pesama“ u Bršadinu i to 19. studenog, dan nakon obljetnice pada Vukovara, na dan kad su zarobljenici i ranjenici odvezeni na masovna stratišta i likvidirani, na dan kad još tugujemo, sjećamo se i suosjećamo s onima koji su izgubili svoje bližnje. Za trenutak sam se zapitao kakav čovjek može to napraviti, a onda sam shvatio da ne može. Čovjek to ne može napraviti isto kao što ljudi nisu mogli onako razarati Vukovar i ubijati njegove stanovnike.

Razarali su grad dugo i brutalno. Na kraju su zauzeli prostor bez kuća i ulica. Ubijali su ljude bez milosti. One koje nisu ubili nisu poštedjeli zato da bi im udijelili milost. Poštedjeli su ih zato da bi ih odveli u logore u kojima su ih mučili i iživljavali se nad njima na najgore moguće načine. Nisu to bili ljudi. Te zvijeri čak nisu bili ni plemeniti predatori. Bila su to bića s dna evolucijskog lanca, lešinari i hijene, bez imalo časti. Razarali su grad i ubijali su ljude, ali ga nisu razorili i nisu pobili Vukovarce.

Odvozili su ih kamionima na stratišta, pucali su u bespomoćne i zarobljene i kosti im zatrpali hladom i vlažnom slavonskom zemljom nad kojom se tih dana vukla gusta magla. Oluja je rastjerala i tu maglu iznad grobova hrabrih Vukovaraca. Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život, prkosan i postojan.

Svojim „Koncertom narodnih igara i pesama“ pokušavaju pljunuti na grobove naših junaka, ali ne mogu. Oni nas mogu ugristi, kao što zvijer potajice ugrize podvijena repa, ali svi naši ožiljci od njihovih ranijih ugriza toliko su tvrdi na našoj koži da će baš na njima slomiti zube. Njihova je kazna baš to što jesu, jadnici bez časti i ponosa. Njihova je kazna što svakog jutra, kad pogledaju je li se pojavilo sunce na obzoru moraju pogledati vukovarski vodotoranj na kojem naše se barjak vije. Njihova je bol to što svaki put kad pogledaju prema Srbiji, zemlji koju su sanjali onako velikom kakva nikad neće biti, što im pogled do tamo zaklanja taj naš barjak rođen na stratištima naših junaka. Zato nek im bude. Neka uživaju u vlastitoj patnji ako ih to veseli, piše Ante Gugo/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari