Pratite nas

Kolumne

HODAK: Postoji li lijek za hrvatske povijesne ljevičare?

Objavljeno

na

Umjesto da pišem o ljevičarskim falsifikatima u aferi oko kupnje aviona F-16, o ”špičokima” jednog ministra, o sreći Branimira Pofuka jer je “nakon toliko godina ludila čudo kad se biskupi i episkopi ponašaju kršćanski“, o zgražanju Mesića i Josipovića na najavu KGK da, prije nego je neko vijeće to razmotrilo, pomiluje Huanita Luksetića pa je tako i sama postala dobra ”mama Huanita“ u Lijepoj našoj, o tome što je radila SOA u slučaju Radeljić, Tolušić i Lozančić, o pastoralnom upozorenju Dražena Ladića: “Ne ustati na “Lijepu našu“ manje šteti od poziva da se pretuku oni koji ne ustaju“, o ljupkoj izjavi Dalije Orešković u Lici: “Hrvatsku su oteli politički nasilnici i lažni domoljubi“, umjesto svih tih zanimljivih tema ja se moram prvo koncentrirati na duboko “pravno oranje“, koga drugog nego Ante Tomića.

Ako je podoficirska škola legendarne JNA ikada stvorila istinskog pravnog genija onda je to naš Ante. Duhovit kao News bar, mudar kao da je svu mudrost ovoga svijeta popio iz čarobnog vrča ili bolje rečeno iz neke opjevane kante, naš Ante se dao u analizu odluke Europskog suda za ljudska prava po tužbi Josipa Šimunića.

JNA pravni mudrac o ‘slučaju Šimunić’

Naš JNA pravni mudrac analizira odluku nakon što je sud odbacio tužbu tvrdeći kako nije u njihovoj nadležnosti analizirati na koji način hrvatski sudovi provode hrvatske zakone, niti je u njihovoj nadležnosti analizirati hrvatsku sudsku praksu. Ukratko “slavni sud“ se nije upuštao u raspravu o samom sadržaju tužbe iliti meritumu, i stoga je nije ni odbio nego je tužbu odbacio iz proceduralnih razloga. To mogu, kao autor tužbe, na neki način i razumjeti.

Naime, u ESLJP sjedi sutkinja Ksenija Turković, ali tamo je i predstavnica RH Štefica Staznik, dipl. iur. koja ima sveti zadatak da “škartira“ one tužbe “za koje nije dopušteno“ da o njima raspravlja sudsko vijeće. Takav je npr.: bio slučaj i s tužbom osuđenika u predmetu “LORA“ kojom se ukazivalo na kršenje ljudskih prava osuđenih hrvatskih branitelja za ratni zločin. Štefa zna kako zaštititi “časni sud“ od “desničarskih šupaka“ kako je to “stručno“ napisao naš Antiša Tomić.

Njemu je “špansko selo“ činjenica da pozdrav ZDS nije kriminaliziran u hrvatskom zakonodavstvu, da postoji jedna pravomoćna prekršajna rješidba baš u predmetu Josipa Šimunića, ali i nekoliko pravomoćnih prekršajnih rješenja u kojima su “ustaše i klerofašisti“ pravomoćno oslobođeni za pozdrav ZDS. O tome više zna Marko Perković Thompson. Takva neujednačenost sudske prakse očito krši ljudska prava. Stoga je Joe i podnio tužbu ESLJP-u. E, možda bi se ”časni suci” tog ”časnog suda” i zainteresirali za ovakav slučaj da nije bilo naše Štefe koja prva dobije predmet.

Ona je završila pravo u Rijeci, gradu gdje nema ZDS, fašizma, nacizma i klerofašizma, ali itekako ima komunizma. Tamo komunisti vladaju skoro tako dugo kao i u Sjevernoj Koreji. I tako je Štefa presudila tužbi Joa Šimunića i bez sudskog vijeća i bez bilo kakve rasprave o sadržaju tužbe.

Komentirajući odbačaj tužbe naš Ante podoficir-novinar uspoređuje strašni ispad Josipa Šimunića, koji je držeći mikrofon u ruci par puta viknuo “Za dom“, s ganutljivim herojskim djelom “mladog ljevičara Filipa Drača koji je prošli tjedan priznao svoj zločin, ne krijući se i ne tražeći oprost“. Vjerojatno od fašista i ognjištara. Antiša je spreman honorirati svaki herojski čin pa poručuje Drači i drugovima: “Svaka čast, momci! Imate piće od mene“. Naime, Drača je, pod okriljem noći, “hrabro“ k’o Sava Kovačević na Sutjesci, nacrtao na Tuđmanovom spomeniku srp i čekić.

‘Velikan’ Tomić o  herojstvu ‘narodnog heroja’ Drače

Evo dirljivog opisa herojstva budućeg narodnog heroja Filipa Drače iz pera novinarskog ”velikana” Ante Tomića: “Filip Drača bio je neustrašiv i hladnokrvan kao Rade Končar“ i još se u intervjuima posljednjih dana sprda sa sistemom od kojeg ne traži baš ništa. Danas je jasnije nego ikada da Republika Tuđmanija nema budućnosti…“

Drugovi Tomiću i Drača, pustite kako je zovete ”Republiku Tuđmaniju” u miru i najbolje bi vam bilo da potražite sreću tamo gdje će vas i vaše ideje podržavati i suosjećati s vašim žalom za propalom Jugom i komunizmom. Možda da odete u Sjevernu Koreju ili na Kubu? Dok ste još ovdje u iščekivanju da vas vrijeme proždere, popijte koju čašicu da bar malo utažite nezajažljivu mržnju na Tuđmana i hrvatsku državu.

Pripazite samo da vam vaša mržnja ne otruje piće. Ako se Ante i njegovi heroji ikada za ovo vrijeme koje im je još ostalo od života dokopaju Sjeverne Koreje ili Kube tamo mogu pisati i risati grafite u stilu ”srp i čekić”, “ovo je Srbija“ itd.

Jedino što tada Antiša neće više moći slati svojim ”herojima” iz sigurnosti “Republike Tuđmanije“ je novinarska podrška, slična onoj objavljenoj u Jutarnjem od 2. veljače  o. g.: “Takve pobunjeničke akcije, u kojima mladi pokazuju potpuni prezir za ovo naše sramotno stanje, jedine zaslužuju poštovanje.

Jedino je još vrijedno kad išaraju spomenik, popišaju se u Bandićevu fontanu ili ne ustanu na himnu“. Bravo, druže podoficiru!!! To je razina pobune/revolucije koja baš odgovara tvom mentalitetu. Gdje su sada svi oni politički i medijski dušobrižnici protiv govora mržnje? A što je s mladima koji na Thompsonovom koncertu nose grb i zastavu, skandiraju HOS-ov ZDS, pjevaju Čavoglave?

Tu nema “svaka čast momci. Imate piće od mene…“. To su ustašoidi, klerofašisti, katotalibani, zatucani ognjištari, njih triba u Maksimir i ta,ta,ta… a mitraljez u rukama Drače, Končara ili Tomića. Međutim, upravo su ti drugi s Gardijskim brigadama stvarali i stvorili ovu državu zbog koje Ante Tomić, Dražen Ladić, Branimir Pofuk, Goran Gerovac, Robert Bajruši, Boris Vlašić, Vedrana Rudan, Nenad Stazić, Hrvoje Klasić, Tvrtko Jakovina, Dragan Markovina…imaju trajne gastroenterološke probleme i noćne more.

Stoga mi ne preostaje drugo nego se uvijek ponovno čuditi proročanskoj tvrdnji Antona Gustava Matoša kad je još u “dobra“ stara vremena ustvrdio: “Hrvati su jako čudan narod. Imaju više izdajica nego cijela Europa zajedno…“. A to što će jednog dana krepati kao takvi njih boli glava. Sad je jedino važno da se dočepaju što više ”ustaških” kuna koje će potom brzo konvertirati u Judine škude.

Horacije je davno zapisao: “Ut volunt reges, ita valent leges”. Kako kraljevi hoće, tako vrijede zakoni. Kao da je mudri Horacije znao da će Penava imati posla s DORH-om jer je ukazao na nepoštivanje državnih simbola, a Tomić, koji druge potiče na isto, neće imati nikakvih problema s DORH-om jer on zna što kraljevi žele.

O ‘zaslugama’  Bude Lončara

Imamo novog ozbiljnog kandidata za Večernjakovu ružu – Milana Bandića. Za ovaj potez uvijek oprezni i budni ljevičari neće složno zaroktati. Znaju oni da je gradonačelnik povukao pravi potez. Budimir ili omiljeni Buda Lončar dobit će Medalju  grada Zagreba. Milan je vjerojatno dočuo da se i Zadar sprema omedaljiti našeg Budu. Naime, Buda je bio u ona ”demokratska” vremena načelnik OZNA-e u Zadru.

U ”blagom i demokratskom” ozračju jedne partije i jednog doživotnog diktatora, dok još nikome nije na pamet pala genijalna ideja o  Golom otoku, OZNA je bila gospodar života i smrti. Prvenstveno za Hrvate.

Presretni narod je klicao: “OZNA sve dozna”. Naime, riječ je, kao što znate, o komunističkoj tajnoj policiji koja je bila osnovana 13. svibnja 1944. g. ulaskom partizana i četnika u Beograd. I dan danas postoji knjiga s imenima 1240 strijeljanih od 1944. g. do 1953. g., a na temelju rada OZNA-e.

Danas, kad netko od jugonostalgičara želi reći nešto pozitivno za UDBU i KOS onda zamuckujući obično kaže kako je OZNA je bila puno gora od njih.

Ali nisu te tragične godine bile jedine zasluge Budimira Lončara koje će ovjekovječiti Medalja grada Zagreba. Kao u Škorinoj pjesmi Mata “i onda je došla devedeset i prva i otac reče sad ili nikada…“, Hrvati Tomićevog mentalnog kova preko noći su hrvatsko oružje iz skladišta za Teritorijalnu obranu poslali u Bosnu. Što je strateški ok.

Iz Bosne su nam pristizale kolone izbjeglica, a oni su njima za uzvrat poslali oružje s kojim su Karadžić i ekipa tjerali izbjeglice u Hrvatsku. E, tu nam se Buda pokazao kao dragocjeni adut iz rukava ili točnije iz JNA šinjela.

On i njemu slični odlučili su pomoći razoružanoj Hrvatskoj tako što su u Vijeću sigurnosti UN predložili embargo na prodaju oružja zaraćenim snagama na “ovim prostorima“.

Buda je odmah shvatio da se tu radi o građanskom ratu tako da se blagotvorni embargo nije odnosio na seljake u SAO Krajini koji su mirno iz Knina i Petrinje gledali kako se građani između sebe mlate.

Savjetnik Stipe Mesića i Ive Josipovića

Embargo nam je jako pomogao. Miloševićeva ”treća armija Evrope” bila je u odnosu na Tuđmanove manekene sa Stadiona NK Zagreb jača u omjeru 90% prema 10%. Mudrim embargom zbog kojeg danas Budu čeka Medalja grada Zagreba taj odnos ostao je isti. Kako bi rekao Ante Tomić, čisti status quo. Dobro, ima Buda i drugih zasluga. Bio je, na primjer, savjetnik Stipe Mesića i Ive Josipovića.

No tu je Lončar čist k’o bebica. To sve, baš sve, govori koga su Hrvateki birali da 15 godina sjedi na Pantovčaku. Između ostalog, zbog toga su sada mnogi od njih nezadovoljni s Kolindom. Ko dela taj i greši, rekli bi Zagorci. Na žalost, jedina činjenica koja Bandiću ide u korist je svojedobna benevolentnost Tuđmana prema “zaslugama“ Bude Lončara.

Ali Tuđman je i onako bio diktator kojeg se nitko nije bojao. Za razliku od Tuđmana, oni koji su se bojali “drvenog demokrate“ Tita nisu se u pravilu dugo bojali. Ni u zemlji ni u “inostranstvu“.

Hercegovci su navodno govorili: “Oni koji odu na studij u Zagreb, u OZNU i u Mostarsku bolnicu, ti se više ne vraćaju”.

Gripa ante portas

Gripa ante portas. Navodno će kihnut tek početkom travnja. Ustvari, to je mala gripica sa samo 45 umrlih. Nino Raspudić nas upoznaje što je zapravo prava gripa ili kako kažu komšije ”grip”. Španjolski ”grip” je između 1918-1920. g. zarazio pola milijarde ljudi od čega je bilo umrlo između 50 do 100 milijuna. A, Albert Szent-Gyorgyi je tek 1937. g. izmislio vitamin C.

Nino se, kao uostalom i većina medija, sprda s Ivanom Pernarom i njegovom teorijom o C vitaminima. Moji Ličani imaju svoju teoriju koja je jako zanimljiva. Kad, naime, dobiješ gripu moraš imati pri sebi relativno veliku jabuku. Razrežeš je na 35 krišaka i svaki dan pojedeš jednu. Kad pojedeš zadnju krišku sigurno si ozdravio. Naravno, ako preživiš.

No jedna druga gripa ili influenca vlada ovom zemljom od siječnja do siječnja. Neizlječiva. Uoči Međunarodnog dana sjećanja na holokaust Hrvatska je obilježena kao zemlja u kojoj se zacementirao “povijesni revizionizam“. Što god to značilo. U Večernjakovoj dobro dokumentiranoj kolumni “Sud javnosti“ uspješno je to analizirao Marinko Jurasić.

Virus  ‘povijesnog revizionizma’

Izvanredni profe na Fakultetu političkih znanosti Nebojša Blanuša i Enes Kulenović, još neizliječeni od jake gripe, na “reprezentativnom“ uzorku od 1000 ispitanika utvrdili su da se pojavio virus “povijesnog revizionizma“. Naravno, časnim profama odmah se prilijepio i ”istoričar” Dragan Markovina. O stavovima Hrvoja Klasića i Tvrtka Jakovine ne treba više trošiti papir i tintu.

Ali ove nove progresivne profe pod “povijesnim revizionizmom“ spominju po Jurasiću samo jedan primjer: to su stavovi ispitanika  koji imaju pozitivno mišljenje o Anti Paveliću i Franji Tuđmanu. Koji ”grip”…? To je po njima čista revizija povijesti, i to one koja je stvorena u jednopartijskom komunističkom i zločinačkom režimu. Zašto se drugovi boje otvoriti arhive? Za naše eksponirane lijeve povjesničare koji su se uglavnom izlegli na Filozofskom faksu u Zagrebu, pozdrav ZDS ima samo i jedino ustaški značaj.

Da bi nas takvi “povjesničari“ strpali u tor tzv. revizionista kao što su Mađarska, Poljska i Litva pozvano je u pomoć i sveučilište Yale, što, kako piše Jurasić, Markovini imponira. Dobro, priznajem, to je prilično težak uteg oko rahitičnih nogu Lijeve njihove. Yale je Yale! Moram priznati da sam bio na trenutak Yalen ili po naški jalan. Ali baloni srpskih medija i hrvatskih ljevičara prije ili kasnije puknu. Naime, poglavlje u ime Yalea potpisao je ”svjetski istoričar” Cadeyn Owens-Jones, student iz Londona koji tek treba završiti faks.

Postoji li lijek za hrvatske povijesne ljevičare?

Ima li, na kraju balade, ikakav lijek ili cjepivo za hrvatske povijesne ljevičare? Da barem prestanu bulazniti, izmišljati i servirati nam studentske opservacije, a sve pod firmom Yalea. Po novom obrazovnom sustavu povijest će se i tako učiti kao što se učila 1946. g. Usprkos odluci Ustavnog suda Hrvatske u predmetu U-VIIR 4640/2014, od 12. kolovoza  2014.g. u kojoj stoji da su svi profesori povijesti dužni prenijeti činjenice o Domovinskom ratu svim učenicima u Republici Hrvatskoj u jednakoj mjeri, to je do danas ostala “na vrbi svirala.“

Dok će Sneška Banović na Glumačkoj akademiji ganutljivo uvjeravati studente da je Trg Maršala Tita trebao nositi to ime još barem 700 godina, dok Markovina, Klasić, Jakovina, Perica i slični tvrde da su masovna ubojstva razoružanih vojnika i civila nakon 8. svibnja 1945. g. bila rezultat pravedne osvete za ustaške zločine… dotle će boljševičko-udbaška gripa tresti RH bez prestanka. Tu ni C vitamin ni lička jabuka ne mogu pomoći. I tu je Srbija u bitnoj strateškoj prednosti.

Davno izliječeni od povijesne viroze nastupaju samouvjereno i agresivno. Hrvatska pak, iscrpljena neizliječenom povijesnom gripom, uzvraća bratstvom i jedinstvom. Oni nas plaše Dražom Mihajlovićem, a mi njih Beljakom. Mi se tresemo kad SOA upozorava na pojačanu četničku aktivnost u Hrvatskoj, a oni se tresu kad čuju Beljaka, ali od smijeha…

Lijepo nam je to objasnio Goran Gerovac: “DNK hrvatske desnice isprepleten je u njenom refleksu da se i dalje ponaša kao da živi u Jugoslaviji. Bez Srba i Jugoslavije oni ne vide razlog svog postojanja. Što veći Srbin i što veća Jugoslavija…“ sve u stilu: što gluplji seljak to bolji krumpir. “Uzdići mržnju prema Srbima kao arbitrarno domoljublje, a zatim se sablazniti nad govorom mržnje, ima li licemjernije?!“. Ima, ima, druže Gorane! Samo pročitaj kolumnu “Nikad robom“.

Legenda navodno kaže kako je na jednom davnom susretu u Vatikanu Mesić Papi oštro zamjerio srdačnost s Tuđmanom. Nakon što mu je predočio audio i video zapise uz transkripte, Papa je od Mesića zatražio oprost.

I za kraj vijest iz Imotskog. Kinez i Hrvat vikali su “Za dom spremni“. Što ako se Kinezi koji rade Pelješki most započnu derati ZDS? Tko će raditi? Gerovac, Ante Tomić, Dragec Pilsel, Beljak, Anka, Rada, Rade i familija…?!! Moš’ mislit’!

Zvonimir Hodak / Direktno.hr

 

HODAK: Ljevičarskoj dvoličnosti nema kraja. Licemjeri svih zemalja, ujedinite se…

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Mladen Pavković: Šerbedžija nije sudjelovao u ratu jer se oženio. Sve drugo su priče.

Objavljeno

na

Mnogi su bili uvjereni da je glumac Rade Šerbedžija početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, odnosno u vrijeme hrvatskog Domovinskoga rata napustio Hrvatsku da ne sudjeluje u njezinu stvaranju, tim prije jer je Srbin, a mi smo se borili protiv srpske agresije i okupacije. Međutim, zahvaljujući ekskluzivnom razgovoru Ivice Marijačića u Hrvatskom tjedniku (8. kolovoza 2019.) s predsjednicom RH Kolindom Grabar Kitarović, a na koji su  tek sada reagirali odvjetnici Čedo Prodanović i Jadranka Sloković (Hrvatski tjednik, 19. rujna 2019.,) saznali smo pravu istinu o Šerbedžiji.

Odvjetnici u ime svog klijenta odgovaraju da je neistinita tvrdnja, koja je iznesena od strane urednika ovog tjednika g. Marijačića da je g. Rade Šerbedžija 90-tih otišao u Srbiju poduprijeti Miloševića, jer je proslavljeni umjetnik u to vrijeme otišao u Beograd „zato što je sklopio brak sa svojom suprugom gđom. Lenkom Udovički gdje su do odlaska u inozemstvo, jedno kraće vrijeme živjeli“. Osim toga, navode odvjetnici, „uz malo dobre volje, autor, kao i svatko drugi, lako je mogao utvrditi  kako je g. Šerbedžija  bio protivnik režima Slobodana Miloševića, a ne njegov zagovaratelj“.

„Isto tako, notorno je da je g. Šerbedžija sudjelovao u demonstracijama protiv režima Slobodana Miloševića, pisao i objavljivao pjesme protiv njega i sl. Zbog objavljivanja takvih neistinitih navoda, na najgrublji način povrijeđeno je pravo osobnosti g. Rade Šerbedžije, odnosno njegovo pravo na dostojanstvo, ugled i čast“ – ističu Šerbedžijini odvjetnici u rubrici „pisma čitatelja“ ovom tjedniku.

Znači, ako smo dobro razumjeli ovaj demanti, nije istina da je Šerbedžija u vrijeme Domovinskoga rata dezertirao, pobjegao, da nije želio braniti hrvatsku državu, već je istina da se u to vrijeme jednostavno „poklopilo“ njegova svadba i agresija, pa zbog obveza prema ženi nije mogao biti na dva mjesta- u Hrvatskoj i Srbiji.

U Hrvatsku se sa svojom Lenkom vratio nakon završetka Domovinskoga rata, kad smo već izbrojali najmanje 15 tisuća mrtvih i doživjeli grozote kao u nekim njegovim najboljim  filmovima, poput onog kojeg je 1991. snimio u Srbiji – „Dezerter“. Nakon rata u Hrvatskoj je dočekan  kao „junak i osloboditelj“, a za zasluge (ili što god drugo) dobio je na raspolaganje i dio otoka Brijuni, gdje svake godine priređuje kazališne i ine derneke. Nu, gdje je bio svih tih godina u vrijeme velikosrpske agresije odvjetnici ne otkrivaju, a osobito ne kako to da se u to vrijeme  ni kao gost nije pojavio u Hrvatskoj. Ne znamo i nikad nismo čuli da je u vrijeme rata na bilo koji način pomagao hrvatske stradalnike, a još manje da se kao i neke druge njegove kolege borio za Hrvatsku, gdje i danas odlično živi. Ne znamo i nismo čuli ni to da je otkako se vratio jednu predstavu ili koncert posvetio hrvatskim braniteljima i stradalnicima, a još manje da je posjetio Vukovar ili Škabrnju, da je na tamošnjim grobljima ili masovnim grobnicama zapalio svijeću.

Jedino što znamo iz odgovora njegovih odvjetnika je činjenica da je u vrijeme kad se ginulo otišao u Srbiju da se oženi, a ne da podupire režim Slobodana Miloševića te da svi oni koji drugačije govore i pišu o ovom umjetniku ili umetniku na „najgori način povređuju njegovo pravo na dostojanstvo, ugled i čast“.

Stoga, oprosti dragi Šerbedžija za sve nevolje koje smo ti možebitno nanijelo, jer nismo imali pojima da si 90-tih imao velikih obveza, poput svadbe, i da je to glavni razlog što te nismo vidjeli ni čuli dok su drugi ginuli, kako bi ti jednog dana sa svojom obitelji mogao doći u slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu i na krvi onih koji su dali život za hrvatsku Domovinu otpočeo novi život!

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Čemu služe Statut i Kodeks časti HND -a?

Objavljeno

na

Objavio

Opskurni lik koji piše za još opskurniji Index hr, Gordan Duhaček, nova je zvijezda lijevo-liberalno-anarhističke javne scene za koju je nabacivanje fekalijama na sve što se ne uklapa u njihov bolesni sustav vrijednosti „sloboda mišljenja i izražavanja“ – a svako protivljenje tom primitivizmu, vulgarnostima i zloćudnim lažima, klevetama i blaćenjima, znak „zaostalosti“, a ne rijetko i „udar na slobodu“.

Koju i čiju slobodu? Slobodu kojoj su temelj vulgarni izrazi, gadosti, psovke, primitivni vokabular kakav normalni i pristojni ljudi sa samopoštovanjem i elementarnim kućnim odgojem ne koriste ni u birtijama?

To jednostrano poimanje slobode – pri čemu je jednima (ljevičarima, liberalima, anarhistima) dopušteno sve (pa i ono što nigdje, ni u najdemokratskijim zemljama na svijetu nije), a nama drugima („desničarima“ i „konzervativcima“) se čak uskraćuje i pravo na obranu od tog vala primitivizma, u Hrvatskoj je postala neka vrsta „norme“ javnog ponašanja i komunikacije.

Dakako da je sloboda misli i izražavanja (pa i izgovorenom i pisanom riječju) neupitna tekovina demokracije i slobode i to nitko ne dovodi u pitanje.

No, što ćemo s odgovornošću za javno izrečenu ili napisanu riječ?

Može li se (bilo koga!) bez posljedica javno vrijeđati, izvrgavati ruglu, blatiti, klevetati, ponižavati i to na najprizemniji, najsiroviji i najvulgarniji način nepriličan javnoj komunikaciji?

Je li i to tekovina demokracije? Jesu li to civilizacijski dosezi naprednog i progresivnog društva? Bljuvotine i fekalije?

Ako jesu – što ćemo s temeljnim načelom slobode i demokracije po kojemu je sloboda svakoga od nas ograničena jednakom takvom slobodom drugog pripadnika društva?

Već je, nažalost, postalo uobičajeno da se bez ikakvih ograničenja i skrupula mogu kršiti temeljna ljudska prava (na dostojanstvo) i to čitavoj jednoj naciji i vjerskoj zajednici i to je čak hvale vrijedno, „napredno“ i „progresivno“ – naravno, kad su u pitanju oni koje se smatra „desničarima“ odnosno „konzervativcima“, ili točnije kad je riječ o Hrvatima i katolicima.

U svim drugim slučajevima to je „rasizam“, „ekstremizam“, „ksenofobija“, „fašizam“. Čak se i svaki pokušaj otpora (na pristojan način i rječnikom uobičajenim u javnoj komunikaciji) osuđuje kao „štetan“ i „nazadan“ i kvalificira kao „napad na slobodu mišljenja“.

Je li takvo stanje normalno i do kada ćemo mi Hrvati i katolici trpjeti ovu perverziju (ne nalazim primjereniju riječ, jer jedino ova barem donekle može izraziti ono što mislim)?

Zašto se sve uvrede i vulgarnosti koje se izraze (izgovore ili napišu) na račun većinskog hrvatskog naroda i katolika a priori i uvijek promatraju kroz prizmu „ljudskih prava i sloboda“ i „prava na javno izražavanje mišljenja“, a u obrnutim slučajevima – kad su meta neke druge ideološke, svjetonazorske, nacionalne ili vjerske skupine – to postaje „ekstremizam“, „rasizam“, „šovinizam“, „ksenofobija“, pa ne rijetko i „fašizam“?

Novi „mučenik“ lijevo-liberalno-anarhističke „slobodoumne“ i „progresivne“ scene (već spomenuti ospkurni tragikomični lik G. Duhaček) tvrdi kako se protiv njega vodi „kafkijanski proces“. I time se bave svi – od premijera do ministra policije, pravosuđa…i, naravno, medija. I to naveliko.

I sva ta buka „samo“ zato što je naš „Kafka“ javno (putem Twittera) izvrgnuo teškom ruglu jednu domoljubnu pjesmu („Vilo Velebita“) a time i sve one koji do nje drže – i ništa drugo. To što pjesma uživa kultni status u hrvatskome narodu, izraz je njegova ponosa i dostojanstva i što se zbog nje nekad robijalo po komunističkim kazamatima, koga briga?

Debilni uradak – kojega nitko sa zrncem zdrave pameti i mrvicom ljudskog dostojanstva ne bi bilo gdje objavio niti anonimno, a kamo li pod svojim imenom i u kojemu sve vrvi od fekalija (a one su sinonim za Hrvate i sve što je hrvatsko) – mogu braniti i zastupati samo jednako primitivni i beskarakterni pojedinci bez imalo morala, etike i savjesti.

I tu je u svemu najmanje kriv nesretni marginalac, najamnik i ekshibicionist koji radi za honorar i jedino uz pomoć takvih vulgarnosti i incidenata može privući pozornost javnosti.

Pravi krivci su oni koji čuče u busiji, potiču i stimuliraju ove bolesne pojave i potom svaki put spremno skaču u obranu takvih marginalaca i primitivaca, stoje iza objavljenih vulgarnosti i uvreda, zastupaju ih i brane i povrh svega promoviraju kao vrhunac „slobode izražavanja“.

Kako je vidljivo, takvih ima, itekako, na sve strane, pa i u „našem“ HND –u.

I nitko Hrvoja Zovka i njegove suradnike (koji su oštro i na prvu skočili u obranu svoga bacača fekalija Gordana Duhačeka – kako bi prevenirali svaku moguću društvenu osudu tog primitivizma i blaćenja cijelog hrvatskog naroda) ne pita, kako to da oni kao „legalisti“ i moralizatori koji nam drže lekcije i prijete prijavama međunarodnim asocijacijama ne poštuju vlastita pravila: Statut HND-a i Kodeks časti?

Pa eto (naravno, ne zbog Duhačeka, Zovka i njima sličnih, nego radi čestitih, savjesnih, moralnih i razumnih ljudi u ovoj zemlji koji se ne mire s pljuvanjem na bilo koga pa ni na Hrvate i katolike), podsjetimo kako u Statutu HND-a  i Kodeksu časti postoje odredbe u kojima se govori i o etičnosti novinarskog poziva, čuvanju dostojanstva i ugleda novinarske profesije, nužnosti poštivanja Ustava i zakona Republike Hrvatske, o njegovanju kulture i etike javne riječi, uvažavanju civilizacijskih dostignuća i vrijednosti – i sve to, vjerovali ili ne, ide u korak sa slobodom javne riječi.

 

STATUT

HRVATSKOG NOVINARSKOG DRUŠTVA

OPĆE ODREDBE

(…)

Članak 9.

Ciljevi i svrha djelovanja HND-a su:

  1. a) ostvarivanje profesionalnih interesa, etičnosti i slobode javnog izražavanja;
  2. b) promicanje Ustavom zajamčenih prava javnosti da bude izvještena o svim zbivanjima u društvu, te prava svake osobe na slobodu izražavanja, mišljenja i dostupnost svim javnim glasilima;
  3. c) čuvanje ugleda i dostojanstva profesije;
  4. d) zaštita novinara od samovolje izdavača i vlasnika medija;
  5. e) materijalna i socijalna zaštita novinara.

(…)

Članak 47.

  1. Novinarsko vijeće časti prati poštivanje načela i normi Kodeksa časti hrvatskih novinara te povodom prijave o povredi Kodeksa donosi odluku o tome je li novinar povrijedio norme i načela Kodeksa časti.
  2. Kodeks časti hrvatskih novinara je akt koji donosi HND, a kojime se utvrđuju etička, strukovna i druga pravila ponašanja u medijima. 
  3. Novinarsko vijeće časti može samostalno pokrenuti ili zatražiti internu ili javnu raspravu od drugih tijela HND-a o pojavama u javnom informiranju i medijskom prostoru kojima se teško krše norme i načela Kodeksa časti hrvatskih novinara, a koja su ujedno temeljna i opća načela profesionalnog novinarstva.

(Vidi –  dijelove teksta istaknuo: Z.P.;  stranica posjećena 18.9.2019.)

 

KODEKS ČASTI HRVATSKIH NOVINARA

OPĆA NAČELA

Pravo na točnu, potpunu i pravovremenu informaciju te slobodu mišljenja i izražavanja misli jedno je od temeljnih prava i sloboda svakog ljudskog bića, bez obzira na rasu, boju kože, spol, jezik, vjeru, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovinu, rođenje, naobrazbu, društveni položaj ili druge osobine. Iz tog prava javnosti da bude upoznata s činjenicama i mišljenjima proizlazi i cjelina obveza i prava novinara. U svom su radu novinari dužni braniti ljudska prava, dostojanstvo, slobode i vrijednosti, uvažavati pluralizam ideja i nazora, opirati se svim oblicima cenzure, pridonositi jačanju pravne države i kao dio javnosti sudjelovati u demokratskoj kontroli moći i vlasti. Novinari se pridržavaju Ustava i zakona Republike Hrvatske, njeguju kulturu i etiku javne riječi i uvažavaju civilizacijska dostignuća i vrijednosti. Njihova je obveza pridržavati se profesionalnih etičkih načela. Ovim se Kodeksom utvrđuju ta načela te štite neotuđiva prava pojedinaca i pravo javnosti na informaciju.

NOVINARSKI POZIV

  1. U svom se djelovanju novinari vode etikom novinarskog poziva. Oni čuvaju ugled, dostojanstvo i integritet svoje profesije, međusobno surađuju i njeguju kolegijalne odnose i profesionalnu solidarnost.
  2. Polazeći od načela da su u demokratskom društvu javna glasila slobodna, samostalna, istraživačka i otvorena za različita i raznolika mišljenja, novinar za svoj rad snosi odgovornost pred javnošću, zakonom i svojom profesionalnom organizacijom. Iznošenjem vlastitog i kritičkog stajališta u traganju za istinom, kao osnovnim načelom u profesionalnom radu, novinar aktivno sudjeluje u stvaranju javnog mnijenja i kolektivnom rasuđivanju o temama od javnog interesa.
  3. Novinar ima pravo i dužnost odbiti radni zadatak koji je u suprotnosti s profesionalnim etičkim standardima novinarskog posla.
  4. Rad novinara podliježe kritici javnosti. Novinari i uredništva obvezni su pažljivo se i kritički odnositi prema svim primjedbama i preporukama koje im se upućuju.

(Vidi ovdje – dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 18.9.2019.)

Čita li tko u HND-u vlastiti Statut i Kodeks časti – koji su temeljni dokumenti ovog strukovnog udruženja? Čisto sumnjam, jer to bi značilo da namjerno krše ova akta.

Jesu li teško vrijeđanje, ponižavanje i grubo omalovažavanje hrvatskog naroda i katolika „etičnost“ kojom se oni rukovode, jesu li to njihovi „civilizacijski dosezi“, je li to „čuvanje ugleda novinara“ i „zaštita dostojanstva profesije“ i na kraju, je li takav odnos prema većini građana u ovoj zemlji na tragu poštivanja Ustava i zakona Republike Hrvatske i doprinosi li harmoničnim i skladnim odnosima u društvu?

Nema apsolutne slobode – jer sloboda svakoga od nas ograničena je istom takvom slobodom drugog pojedinca. A ono što vrijedi za pojedince, vrijedi i za narode, rase, vjerske zajednice i društvene skupine. Bez izuzetka.

Krajnje je vrijeme da se postavi pitanje:

Do kada će Hrvati u vlastitoj zemlji trpjeti ovaj barbarski primitivizam i poniženja svake vrste?

Je li vrijeme da se tomu stane na kraj i konačno počne s primjenom zakonskih odredbi – ali, bez diskriminacije, jednako prema svakomu, koje god nacije, vjere, rase, vjerskog, ideološkog ili svjetonazorskog opredjeljenja bio?

Gospodine premijeru, ministre pravosuđa, gospođo predsjednice, saborski zastupnici, gospodo iz DORH-a, VAS PITAM! 

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari