Pratite nas

Kolumne

HODAK: Postoji li lijek za hrvatske povijesne ljevičare?

Objavljeno

na

Umjesto da pišem o ljevičarskim falsifikatima u aferi oko kupnje aviona F-16, o ”špičokima” jednog ministra, o sreći Branimira Pofuka jer je “nakon toliko godina ludila čudo kad se biskupi i episkopi ponašaju kršćanski“, o zgražanju Mesića i Josipovića na najavu KGK da, prije nego je neko vijeće to razmotrilo, pomiluje Huanita Luksetića pa je tako i sama postala dobra ”mama Huanita“ u Lijepoj našoj, o tome što je radila SOA u slučaju Radeljić, Tolušić i Lozančić, o pastoralnom upozorenju Dražena Ladića: “Ne ustati na “Lijepu našu“ manje šteti od poziva da se pretuku oni koji ne ustaju“, o ljupkoj izjavi Dalije Orešković u Lici: “Hrvatsku su oteli politički nasilnici i lažni domoljubi“, umjesto svih tih zanimljivih tema ja se moram prvo koncentrirati na duboko “pravno oranje“, koga drugog nego Ante Tomića.

Ako je podoficirska škola legendarne JNA ikada stvorila istinskog pravnog genija onda je to naš Ante. Duhovit kao News bar, mudar kao da je svu mudrost ovoga svijeta popio iz čarobnog vrča ili bolje rečeno iz neke opjevane kante, naš Ante se dao u analizu odluke Europskog suda za ljudska prava po tužbi Josipa Šimunića.

JNA pravni mudrac o ‘slučaju Šimunić’

Naš JNA pravni mudrac analizira odluku nakon što je sud odbacio tužbu tvrdeći kako nije u njihovoj nadležnosti analizirati na koji način hrvatski sudovi provode hrvatske zakone, niti je u njihovoj nadležnosti analizirati hrvatsku sudsku praksu. Ukratko “slavni sud“ se nije upuštao u raspravu o samom sadržaju tužbe iliti meritumu, i stoga je nije ni odbio nego je tužbu odbacio iz proceduralnih razloga. To mogu, kao autor tužbe, na neki način i razumjeti.

Naime, u ESLJP sjedi sutkinja Ksenija Turković, ali tamo je i predstavnica RH Štefica Staznik, dipl. iur. koja ima sveti zadatak da “škartira“ one tužbe “za koje nije dopušteno“ da o njima raspravlja sudsko vijeće. Takav je npr.: bio slučaj i s tužbom osuđenika u predmetu “LORA“ kojom se ukazivalo na kršenje ljudskih prava osuđenih hrvatskih branitelja za ratni zločin. Štefa zna kako zaštititi “časni sud“ od “desničarskih šupaka“ kako je to “stručno“ napisao naš Antiša Tomić.

Njemu je “špansko selo“ činjenica da pozdrav ZDS nije kriminaliziran u hrvatskom zakonodavstvu, da postoji jedna pravomoćna prekršajna rješidba baš u predmetu Josipa Šimunića, ali i nekoliko pravomoćnih prekršajnih rješenja u kojima su “ustaše i klerofašisti“ pravomoćno oslobođeni za pozdrav ZDS. O tome više zna Marko Perković Thompson. Takva neujednačenost sudske prakse očito krši ljudska prava. Stoga je Joe i podnio tužbu ESLJP-u. E, možda bi se ”časni suci” tog ”časnog suda” i zainteresirali za ovakav slučaj da nije bilo naše Štefe koja prva dobije predmet.

Ona je završila pravo u Rijeci, gradu gdje nema ZDS, fašizma, nacizma i klerofašizma, ali itekako ima komunizma. Tamo komunisti vladaju skoro tako dugo kao i u Sjevernoj Koreji. I tako je Štefa presudila tužbi Joa Šimunića i bez sudskog vijeća i bez bilo kakve rasprave o sadržaju tužbe.

Komentirajući odbačaj tužbe naš Ante podoficir-novinar uspoređuje strašni ispad Josipa Šimunića, koji je držeći mikrofon u ruci par puta viknuo “Za dom“, s ganutljivim herojskim djelom “mladog ljevičara Filipa Drača koji je prošli tjedan priznao svoj zločin, ne krijući se i ne tražeći oprost“. Vjerojatno od fašista i ognjištara. Antiša je spreman honorirati svaki herojski čin pa poručuje Drači i drugovima: “Svaka čast, momci! Imate piće od mene“. Naime, Drača je, pod okriljem noći, “hrabro“ k’o Sava Kovačević na Sutjesci, nacrtao na Tuđmanovom spomeniku srp i čekić.

‘Velikan’ Tomić o  herojstvu ‘narodnog heroja’ Drače

Evo dirljivog opisa herojstva budućeg narodnog heroja Filipa Drače iz pera novinarskog ”velikana” Ante Tomića: “Filip Drača bio je neustrašiv i hladnokrvan kao Rade Končar“ i još se u intervjuima posljednjih dana sprda sa sistemom od kojeg ne traži baš ništa. Danas je jasnije nego ikada da Republika Tuđmanija nema budućnosti…“

Drugovi Tomiću i Drača, pustite kako je zovete ”Republiku Tuđmaniju” u miru i najbolje bi vam bilo da potražite sreću tamo gdje će vas i vaše ideje podržavati i suosjećati s vašim žalom za propalom Jugom i komunizmom. Možda da odete u Sjevernu Koreju ili na Kubu? Dok ste još ovdje u iščekivanju da vas vrijeme proždere, popijte koju čašicu da bar malo utažite nezajažljivu mržnju na Tuđmana i hrvatsku državu.

Pripazite samo da vam vaša mržnja ne otruje piće. Ako se Ante i njegovi heroji ikada za ovo vrijeme koje im je još ostalo od života dokopaju Sjeverne Koreje ili Kube tamo mogu pisati i risati grafite u stilu ”srp i čekić”, “ovo je Srbija“ itd.

Jedino što tada Antiša neće više moći slati svojim ”herojima” iz sigurnosti “Republike Tuđmanije“ je novinarska podrška, slična onoj objavljenoj u Jutarnjem od 2. veljače  o. g.: “Takve pobunjeničke akcije, u kojima mladi pokazuju potpuni prezir za ovo naše sramotno stanje, jedine zaslužuju poštovanje.

Jedino je još vrijedno kad išaraju spomenik, popišaju se u Bandićevu fontanu ili ne ustanu na himnu“. Bravo, druže podoficiru!!! To je razina pobune/revolucije koja baš odgovara tvom mentalitetu. Gdje su sada svi oni politički i medijski dušobrižnici protiv govora mržnje? A što je s mladima koji na Thompsonovom koncertu nose grb i zastavu, skandiraju HOS-ov ZDS, pjevaju Čavoglave?

Tu nema “svaka čast momci. Imate piće od mene…“. To su ustašoidi, klerofašisti, katotalibani, zatucani ognjištari, njih triba u Maksimir i ta,ta,ta… a mitraljez u rukama Drače, Končara ili Tomića. Međutim, upravo su ti drugi s Gardijskim brigadama stvarali i stvorili ovu državu zbog koje Ante Tomić, Dražen Ladić, Branimir Pofuk, Goran Gerovac, Robert Bajruši, Boris Vlašić, Vedrana Rudan, Nenad Stazić, Hrvoje Klasić, Tvrtko Jakovina, Dragan Markovina…imaju trajne gastroenterološke probleme i noćne more.

Stoga mi ne preostaje drugo nego se uvijek ponovno čuditi proročanskoj tvrdnji Antona Gustava Matoša kad je još u “dobra“ stara vremena ustvrdio: “Hrvati su jako čudan narod. Imaju više izdajica nego cijela Europa zajedno…“. A to što će jednog dana krepati kao takvi njih boli glava. Sad je jedino važno da se dočepaju što više ”ustaških” kuna koje će potom brzo konvertirati u Judine škude.

Horacije je davno zapisao: “Ut volunt reges, ita valent leges”. Kako kraljevi hoće, tako vrijede zakoni. Kao da je mudri Horacije znao da će Penava imati posla s DORH-om jer je ukazao na nepoštivanje državnih simbola, a Tomić, koji druge potiče na isto, neće imati nikakvih problema s DORH-om jer on zna što kraljevi žele.

O ‘zaslugama’  Bude Lončara

Imamo novog ozbiljnog kandidata za Večernjakovu ružu – Milana Bandića. Za ovaj potez uvijek oprezni i budni ljevičari neće složno zaroktati. Znaju oni da je gradonačelnik povukao pravi potez. Budimir ili omiljeni Buda Lončar dobit će Medalju  grada Zagreba. Milan je vjerojatno dočuo da se i Zadar sprema omedaljiti našeg Budu. Naime, Buda je bio u ona ”demokratska” vremena načelnik OZNA-e u Zadru.

U ”blagom i demokratskom” ozračju jedne partije i jednog doživotnog diktatora, dok još nikome nije na pamet pala genijalna ideja o  Golom otoku, OZNA je bila gospodar života i smrti. Prvenstveno za Hrvate.

Presretni narod je klicao: “OZNA sve dozna”. Naime, riječ je, kao što znate, o komunističkoj tajnoj policiji koja je bila osnovana 13. svibnja 1944. g. ulaskom partizana i četnika u Beograd. I dan danas postoji knjiga s imenima 1240 strijeljanih od 1944. g. do 1953. g., a na temelju rada OZNA-e.

Danas, kad netko od jugonostalgičara želi reći nešto pozitivno za UDBU i KOS onda zamuckujući obično kaže kako je OZNA je bila puno gora od njih.

Ali nisu te tragične godine bile jedine zasluge Budimira Lončara koje će ovjekovječiti Medalja grada Zagreba. Kao u Škorinoj pjesmi Mata “i onda je došla devedeset i prva i otac reče sad ili nikada…“, Hrvati Tomićevog mentalnog kova preko noći su hrvatsko oružje iz skladišta za Teritorijalnu obranu poslali u Bosnu. Što je strateški ok.

Iz Bosne su nam pristizale kolone izbjeglica, a oni su njima za uzvrat poslali oružje s kojim su Karadžić i ekipa tjerali izbjeglice u Hrvatsku. E, tu nam se Buda pokazao kao dragocjeni adut iz rukava ili točnije iz JNA šinjela.

On i njemu slični odlučili su pomoći razoružanoj Hrvatskoj tako što su u Vijeću sigurnosti UN predložili embargo na prodaju oružja zaraćenim snagama na “ovim prostorima“.

Buda je odmah shvatio da se tu radi o građanskom ratu tako da se blagotvorni embargo nije odnosio na seljake u SAO Krajini koji su mirno iz Knina i Petrinje gledali kako se građani između sebe mlate.

Savjetnik Stipe Mesića i Ive Josipovića

Embargo nam je jako pomogao. Miloševićeva ”treća armija Evrope” bila je u odnosu na Tuđmanove manekene sa Stadiona NK Zagreb jača u omjeru 90% prema 10%. Mudrim embargom zbog kojeg danas Budu čeka Medalja grada Zagreba taj odnos ostao je isti. Kako bi rekao Ante Tomić, čisti status quo. Dobro, ima Buda i drugih zasluga. Bio je, na primjer, savjetnik Stipe Mesića i Ive Josipovića.

No tu je Lončar čist k’o bebica. To sve, baš sve, govori koga su Hrvateki birali da 15 godina sjedi na Pantovčaku. Između ostalog, zbog toga su sada mnogi od njih nezadovoljni s Kolindom. Ko dela taj i greši, rekli bi Zagorci. Na žalost, jedina činjenica koja Bandiću ide u korist je svojedobna benevolentnost Tuđmana prema “zaslugama“ Bude Lončara.

Ali Tuđman je i onako bio diktator kojeg se nitko nije bojao. Za razliku od Tuđmana, oni koji su se bojali “drvenog demokrate“ Tita nisu se u pravilu dugo bojali. Ni u zemlji ni u “inostranstvu“.

Hercegovci su navodno govorili: “Oni koji odu na studij u Zagreb, u OZNU i u Mostarsku bolnicu, ti se više ne vraćaju”.

Gripa ante portas

Gripa ante portas. Navodno će kihnut tek početkom travnja. Ustvari, to je mala gripica sa samo 45 umrlih. Nino Raspudić nas upoznaje što je zapravo prava gripa ili kako kažu komšije ”grip”. Španjolski ”grip” je između 1918-1920. g. zarazio pola milijarde ljudi od čega je bilo umrlo između 50 do 100 milijuna. A, Albert Szent-Gyorgyi je tek 1937. g. izmislio vitamin C.

Nino se, kao uostalom i većina medija, sprda s Ivanom Pernarom i njegovom teorijom o C vitaminima. Moji Ličani imaju svoju teoriju koja je jako zanimljiva. Kad, naime, dobiješ gripu moraš imati pri sebi relativno veliku jabuku. Razrežeš je na 35 krišaka i svaki dan pojedeš jednu. Kad pojedeš zadnju krišku sigurno si ozdravio. Naravno, ako preživiš.

No jedna druga gripa ili influenca vlada ovom zemljom od siječnja do siječnja. Neizlječiva. Uoči Međunarodnog dana sjećanja na holokaust Hrvatska je obilježena kao zemlja u kojoj se zacementirao “povijesni revizionizam“. Što god to značilo. U Večernjakovoj dobro dokumentiranoj kolumni “Sud javnosti“ uspješno je to analizirao Marinko Jurasić.

Virus  ‘povijesnog revizionizma’

Izvanredni profe na Fakultetu političkih znanosti Nebojša Blanuša i Enes Kulenović, još neizliječeni od jake gripe, na “reprezentativnom“ uzorku od 1000 ispitanika utvrdili su da se pojavio virus “povijesnog revizionizma“. Naravno, časnim profama odmah se prilijepio i ”istoričar” Dragan Markovina. O stavovima Hrvoja Klasića i Tvrtka Jakovine ne treba više trošiti papir i tintu.

Ali ove nove progresivne profe pod “povijesnim revizionizmom“ spominju po Jurasiću samo jedan primjer: to su stavovi ispitanika  koji imaju pozitivno mišljenje o Anti Paveliću i Franji Tuđmanu. Koji ”grip”…? To je po njima čista revizija povijesti, i to one koja je stvorena u jednopartijskom komunističkom i zločinačkom režimu. Zašto se drugovi boje otvoriti arhive? Za naše eksponirane lijeve povjesničare koji su se uglavnom izlegli na Filozofskom faksu u Zagrebu, pozdrav ZDS ima samo i jedino ustaški značaj.

Da bi nas takvi “povjesničari“ strpali u tor tzv. revizionista kao što su Mađarska, Poljska i Litva pozvano je u pomoć i sveučilište Yale, što, kako piše Jurasić, Markovini imponira. Dobro, priznajem, to je prilično težak uteg oko rahitičnih nogu Lijeve njihove. Yale je Yale! Moram priznati da sam bio na trenutak Yalen ili po naški jalan. Ali baloni srpskih medija i hrvatskih ljevičara prije ili kasnije puknu. Naime, poglavlje u ime Yalea potpisao je ”svjetski istoričar” Cadeyn Owens-Jones, student iz Londona koji tek treba završiti faks.

Postoji li lijek za hrvatske povijesne ljevičare?

Ima li, na kraju balade, ikakav lijek ili cjepivo za hrvatske povijesne ljevičare? Da barem prestanu bulazniti, izmišljati i servirati nam studentske opservacije, a sve pod firmom Yalea. Po novom obrazovnom sustavu povijest će se i tako učiti kao što se učila 1946. g. Usprkos odluci Ustavnog suda Hrvatske u predmetu U-VIIR 4640/2014, od 12. kolovoza  2014.g. u kojoj stoji da su svi profesori povijesti dužni prenijeti činjenice o Domovinskom ratu svim učenicima u Republici Hrvatskoj u jednakoj mjeri, to je do danas ostala “na vrbi svirala.“

Dok će Sneška Banović na Glumačkoj akademiji ganutljivo uvjeravati studente da je Trg Maršala Tita trebao nositi to ime još barem 700 godina, dok Markovina, Klasić, Jakovina, Perica i slični tvrde da su masovna ubojstva razoružanih vojnika i civila nakon 8. svibnja 1945. g. bila rezultat pravedne osvete za ustaške zločine… dotle će boljševičko-udbaška gripa tresti RH bez prestanka. Tu ni C vitamin ni lička jabuka ne mogu pomoći. I tu je Srbija u bitnoj strateškoj prednosti.

Davno izliječeni od povijesne viroze nastupaju samouvjereno i agresivno. Hrvatska pak, iscrpljena neizliječenom povijesnom gripom, uzvraća bratstvom i jedinstvom. Oni nas plaše Dražom Mihajlovićem, a mi njih Beljakom. Mi se tresemo kad SOA upozorava na pojačanu četničku aktivnost u Hrvatskoj, a oni se tresu kad čuju Beljaka, ali od smijeha…

Lijepo nam je to objasnio Goran Gerovac: “DNK hrvatske desnice isprepleten je u njenom refleksu da se i dalje ponaša kao da živi u Jugoslaviji. Bez Srba i Jugoslavije oni ne vide razlog svog postojanja. Što veći Srbin i što veća Jugoslavija…“ sve u stilu: što gluplji seljak to bolji krumpir. “Uzdići mržnju prema Srbima kao arbitrarno domoljublje, a zatim se sablazniti nad govorom mržnje, ima li licemjernije?!“. Ima, ima, druže Gorane! Samo pročitaj kolumnu “Nikad robom“.

Legenda navodno kaže kako je na jednom davnom susretu u Vatikanu Mesić Papi oštro zamjerio srdačnost s Tuđmanom. Nakon što mu je predočio audio i video zapise uz transkripte, Papa je od Mesića zatražio oprost.

I za kraj vijest iz Imotskog. Kinez i Hrvat vikali su “Za dom spremni“. Što ako se Kinezi koji rade Pelješki most započnu derati ZDS? Tko će raditi? Gerovac, Ante Tomić, Dragec Pilsel, Beljak, Anka, Rada, Rade i familija…?!! Moš’ mislit’!

Zvonimir Hodak / Direktno.hr

 

HODAK: Ljevičarskoj dvoličnosti nema kraja. Licemjeri svih zemalja, ujedinite se…

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Perspektiva kaosa u sljedećoj godini nije neizgledna

Objavljeno

na

Objavio

Laknulo mi je nakon što sam ovih dana obilno informirana da blizanačke bebe-pande u berlinskom zoološkom vrtu u najboljem raspoloženju očekuju božićne blagdane. Ako ste propustili tu važnu vijest: riječ je o prvim, još neimenovanim, panda blizancima koji su prije tri mjeseca rođeni u berlinskom zoološkom vrtu. Mama Meng Meng i tata Jiao Oing posuđeni su berlinskom zoološkom vrtu iz Kine, u sklopu međudržavne suradnje i osjetljive panda – diplomacije na najvišoj razini – između njemačke kancelarke Angele Merkel i kineskog predsjednika Xi Jinpinga.

Uz blagdan svetog Nikole, kada je običaj djeci stavljati poklone u čizmice, berlinske su bebe-pande uslikane s crvenim čizmicama u svojoj ZOO rezidenciji i virtualno su obišle svijet. Zbilja su ljupke. Iako, kršćani bi mogli prigovoriti da je riječ o (još jednoj) banalizaciji božićnih blagdana. Kinezi bi mogli optužiti Nijemce za pokrštavanje malih pandi, koje će im ionako po međudržavnom ugovoru biti vraćene kad odrastu. Ali oni to neće učiniti, jer se, za razliku od Zapada bave dugoročnom strategijom, a ne dnevnim tričarijama. Konzervativci bi mogli prigovoriti da se napredni i multikulturalni Berlineri, duboko uključeni u multikulturalne trendove, još jedino na pandama usude otvoreno slaviti božićne blagdane. Ali se ne usude prigovoriti, a i nemaju gdje progovoriti.

U isto vrijeme u Londonu je održan summit NATO-a. Potvrdio je loš osjećaj da se NATO nalazi pred najvećim iskušenjem i u najvećoj krizi poslije okončanja hladnog rata i raspada komunističkog bloka u Europi. Prije tridesetak godina NATO je izgubio neprijatelja – Sovjetski Savez kao predvodnika komunističkog bloka. A nema većeg iskušenja za vojni savez, što je NATO tada bio – nego izgubiti neprijatelja. Uspio je preživjeti, čak i ojačati zahvaljujući novim sadržajima (političkim pa i ekonomskim) i čvrstom vodstvu (američkom).

Još veće iskušenje

No danas je NATO ponovno u jednakom ili još većem iskušenju – danas ne zna tko mu je sve neprijatelj. Jesu li neprijatelj ojačane nacionalne države transformiranog komunizma, Kina i Rusija, koje osvajaju zapadnu sferu interesa visokom tehnologijom (Kina), energentima (Rusija), razgranatom špijunažom (obje)? Ili su neprijatelj transgranične ideologije poput radikalnog islamizma koje razaraju zapadna društva država članica NATO-a iznutra i stvaraju krizna žarišta izvana (Afganistan, ISIL)?

Jesu ili države članice NATO-a možda same sebi najveći neprijatelji, sa svojim međusobnom isključivim ideološkim podjelama između globalista i suverenista? Je li Erdoganova autoritarna Turska, sa snažnom islamističkom orijentacijom i sve bliskijim političko-vojnim povezivanjem s Rusijom, prijatelj ili neprijatelj NATO-a, iako je još uvijek članica? Je li sa svojim tradicionalnim iskakanjima iz NATO-a na svakom kriznom zavoju, Macronova Francuska oslonac ili kukavičje jaje NATO-a? Može li Trumpova ili možda neka posttrumpovska Amerika resetirati i ponovno ojačati NATO, ujedinjujući ga oko nekoga novog sadržaja, kao što je to učinila Clintonova Amerika nakon posthladnoratovske krize?

Kako je pokazao i londonski summit NATO-a, odgovora na ta pitanja zasad nema. A o tim odgovorima ovisi i sigurnost Europe i opstojnost onoga što podrazumijevamo pod zapadnom sferom u globalnom svijetu, izgrađenom na zapadnim vrijednostima.

Ali ta su pitanja prošla ispod medijskog radara. Unatoč tome što je i prošlih dana bilo razloga za političko-sigurnosna propitivanja u tri najmoćnije europske države i mnogo drugih. Nakon što je (ras)padajući njemački SPD preuzeo ultralijevi dvojac Norbert Walter-Borjans and Saskia Esken, zalazeća njemačka kancelarka Merkel je otišla na londonski summit NATO-a s novim utegom i novim izazovom za opstanak svoje velikokoalicijske vlade. No nije to samo pitanje opstojnosti aktualne vlade, već pitanje – kamo klizi Njemačka.

Francuskom predsjedniku Macronu u vrijeme summita je počeo opći štrajk, uz ponovno jačanje već pomalo zaboravljenih “žutih prsluka”. Uz pitanje – dokad će Macron i kamo ide Francuska? Velika Britanija je pred parlamentarnim izborima, u međuprostoru između Brexita i EU-a… A pogledamo li u vlastito dvorište – perspektiva kaosa u sljedećoj godini također nije neizgledna. U SAD-u je sljedeća godina izborna, što znači vrlo reducirane aktivnosti na vanjskopolitičkom planu. Rezultat: u eru pojačanih sigurnosnih izazova Zapad ulazi kao skupina suprotstavljenih, međusobno podijeljenih i iznutra podijeljenih država, što se odražava i na NATO-u, njihovu, odnosno našem glavnom obrambeno-sigurnosnom menadžeru, koji zahtjeva resetiranje i redefiniciju.

Ali ni to dakako nisu vijesti. Vijest je da je Donald Trump grozničavo držao Melaniju za ruku pri izlasku iz aviona. Što navodno upućuje na fobiju od stepenica. I da se je onda naljutio kad je čuo da su ga kanadski premijer Trudeau i francuski predsjednik Macron ogovarali u prisutnosti britanskog premijera Johnsona.

Nekoć su uoči velikih svjetskih kriza i ratova cvjetali kabarei, kockarnice, sve vrste lakih sadržaja i zabava. Danas u virtualnom svijetu, njihovu su ulogu, po mjeri suvremenoga lijenog čovjeka, preuzeli videoprilozi o Božiću među pandama i dvorski tračevi.

Do sljedećeg buđenja.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Medijsko licemjerje

Objavljeno

na

Objavio

Ilustracija Net.hr

Konačno je došao rok da hrvatska javnost sazna koji su to stvarni kandidati na predsjedničkim izborima te da započne predizborna kampanja pa je sada svakomu očito koliko su mediji do sada manipulirali i kandidatima i predizbornom kampanjom. Naime, svi koji su naumili sudjelovati u predsjedničkim izborima trebali su do 3. prosinca do 24 sata predati valjane potpise potpore, a Državno izborno povjerenstvo dužno je nakon provjere u roku od 48 sati objaviti popis pravovaljanih kandidata te od ponoči 5. prosinca do ponoči 20. prosinca, odnosno do 24 sata prije dana izbora, traje predizborna kampanja.

Mediji su se pobrinuli da je predizborna kampanja za predsjedničke izbore, koja je u stvarnosti počela u rano ljeto, mnogima već dozlogrdila, a zapravo prava, službena predizborna kapanja tek počinje 5. prosinca. Toliko medijsko podcjenjivanje procedure, koja je jedan od bitnih faktora svake demokracije, pa i svake korektnosti, očit je pokazatelj žive volje za manipulaciju, i to ne samo predsjedničkim izborima, kandidatima i predizbornom kampanjom, nego konkretnim ljudima u hrvatskom društvu. Štoviše podcjenjivanje procedure otkriva i totalitarnu svijest i političku volju da se nešto nameće javnosti i hrvatskim građanima.

Vrlo je izvjesno da su u toj manipulaciji sudjelovale i skrivene organizirane snage koje djeluju i izvan medija, a koje su »natjerale« aspirante da tako rano najave svoju kandidaturu. Nemoguće je ne sjetiti se koliko je od ljeta bilo pritisaka na Predsjednicu da se jasno očituje hoće li se ponovno kandidirati ili ne će. Više je nego tragično što je kao jedna od medijskih perjanica u toj manipulaciji sudjelovao i HRT, koji bi, kao javni servis, trebao očitovati puno više odgovornosti prema hrvatskoj javnosti i prema svakomu hrvatskomu građaninu.

Privilegiranje

Kampanja prije kampanje medijima je omogućila da neke kandidate nečuveno privilegiraju u odnosu prema drugima koje su kreatori glavne struje javnoga mnijenja unaprijed učinili drugorazrednima. Nije nimalo važno ni bitno je li netko od unaprijed »otpisanih« kandidata vjerodostojna osoba, stvarno prikladna i kompetentna za službu predsjednika države, jer stvarno nadmetanje mediji su rezervirali za samo tri kandidata i prema tome tamo od ljeta usmjeravaju cjelokupnu hrvatsku javnost. Dok su jedne aspirante za predsjedničke kandidate ignorirali, druge, predodređene, uvlačili su u dnevnopolitičke teme i tako jačali njihovu prisutnost u hrvatskoj javnosti.

Ni medijima ni glavnim kreatorima javnoga mnijenja nimalo nije smetalo što su pojedini aspiranti za predsjedničke kandidate manipulirali najavljujući promjenu predsjedničkih ovlasti premda je dobro poznato da je za to potrebna promjena Ustava, koje nema bez dvotrećinske suglasnosti političku scenu dobro zna da u sadašnjim okolnostima nema baš nikakvih izgleda za takvu promjenu Ustava. Znaju to dobro i manipulatori u medijima, kao i kreatori javnoga mnijenja, ali svejedno omogućuju pojedinim aspirantima za predsjedničke kandidate da obmanjuju makar slabije informirane birače. Posebno je nedopustivo da u tome sudjeluje i javni servis koji bi morao djelovati u službi svih građana, posebno onih slabije informiranih, jer je obrazovanje jedna od temeljnih zadaća javnoga servisa, koji ti građani i uzdržavaju.

Bizarne teme

U žaru kampanje prije kampanje iskopane su uz mnoge više ili manje bizarne teme i povlaštene mirovine koje je Predsjednica dodijelila biskupu i generalnomu vikaru koji su bili na službi u Vojnom ordinarijatu. Jutarnji list dao se u potragu tko su ti povlašteni ljudi iz Crkve te je, kako bi rekao narod, tjerajući lisicu, istjerao vuka. Pokazalo se – a što u javnosti koliko je poznato do sada nije bilo snažnije tretirano – da predsjednik Republike Hrvatske ima zakonsku ovlast dati povlaštenu mirovinu djelatnoj vojnoj osobi »koja ima osobite zasluge za unapređenje oružanih snaga, odnosno ako postoji drugi osobito važan razlog«. Predsjednica je tu odredbu primijenila na bivšega vojnoga ordinarija i njegova generalnoga vikara koji su svojim pastoralnim djelovanjem sigurno stekli »zasluge za unapređenje oružanih snaga«.

Da nisu ništa drugo učinili osim organizacije tolikih hodočašća u Lurd na Međunarodna vojnička hodočašća, gdje se Hrvatska vojska i prije ulaska Hrvatske u NATO savez u lijepu svjetlu predstavila na međunarodnoj razini, zaslužili su pristojne mirovine, kojih ne bi mogli imati jer kao svećenici nisu ni mogli imati puno mirovinskoga staža. Ne može biti sporno ni što su takve mirovine dobili i pojedini važni zapovjednici u Domovinskom ratu, ali može biti sporno što su takve mirovine dobile npr. tajnica pokojnoga generala i stjuardesa u vojnom helikopteru. No te povlaštene mirovine nije im dodijelila Predsjednica, nego prvi Tuđmanov nasljednik. Da nije bila riječ o crkvenim ljudima i o odluci Predsjednice, pitanje povlaštenih mirovina ne bi nitko pokretao, no kad je pokrenuto, pokazalo se da se moguća zloporaba do sada nije ni spomenula jer se »svoje« ipak javno ne proziva, što je očito medijsko licemjerje.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari