Pratite nas

Kolumne

HODAK: Postoji li lijek za hrvatske povijesne ljevičare?

Objavljeno

na

Umjesto da pišem o ljevičarskim falsifikatima u aferi oko kupnje aviona F-16, o ”špičokima” jednog ministra, o sreći Branimira Pofuka jer je “nakon toliko godina ludila čudo kad se biskupi i episkopi ponašaju kršćanski“, o zgražanju Mesića i Josipovića na najavu KGK da, prije nego je neko vijeće to razmotrilo, pomiluje Huanita Luksetića pa je tako i sama postala dobra ”mama Huanita“ u Lijepoj našoj, o tome što je radila SOA u slučaju Radeljić, Tolušić i Lozančić, o pastoralnom upozorenju Dražena Ladića: “Ne ustati na “Lijepu našu“ manje šteti od poziva da se pretuku oni koji ne ustaju“, o ljupkoj izjavi Dalije Orešković u Lici: “Hrvatsku su oteli politički nasilnici i lažni domoljubi“, umjesto svih tih zanimljivih tema ja se moram prvo koncentrirati na duboko “pravno oranje“, koga drugog nego Ante Tomića.

Ako je podoficirska škola legendarne JNA ikada stvorila istinskog pravnog genija onda je to naš Ante. Duhovit kao News bar, mudar kao da je svu mudrost ovoga svijeta popio iz čarobnog vrča ili bolje rečeno iz neke opjevane kante, naš Ante se dao u analizu odluke Europskog suda za ljudska prava po tužbi Josipa Šimunića.

JNA pravni mudrac o ‘slučaju Šimunić’

Naš JNA pravni mudrac analizira odluku nakon što je sud odbacio tužbu tvrdeći kako nije u njihovoj nadležnosti analizirati na koji način hrvatski sudovi provode hrvatske zakone, niti je u njihovoj nadležnosti analizirati hrvatsku sudsku praksu. Ukratko “slavni sud“ se nije upuštao u raspravu o samom sadržaju tužbe iliti meritumu, i stoga je nije ni odbio nego je tužbu odbacio iz proceduralnih razloga. To mogu, kao autor tužbe, na neki način i razumjeti.

Naime, u ESLJP sjedi sutkinja Ksenija Turković, ali tamo je i predstavnica RH Štefica Staznik, dipl. iur. koja ima sveti zadatak da “škartira“ one tužbe “za koje nije dopušteno“ da o njima raspravlja sudsko vijeće. Takav je npr.: bio slučaj i s tužbom osuđenika u predmetu “LORA“ kojom se ukazivalo na kršenje ljudskih prava osuđenih hrvatskih branitelja za ratni zločin. Štefa zna kako zaštititi “časni sud“ od “desničarskih šupaka“ kako je to “stručno“ napisao naš Antiša Tomić.

Njemu je “špansko selo“ činjenica da pozdrav ZDS nije kriminaliziran u hrvatskom zakonodavstvu, da postoji jedna pravomoćna prekršajna rješidba baš u predmetu Josipa Šimunića, ali i nekoliko pravomoćnih prekršajnih rješenja u kojima su “ustaše i klerofašisti“ pravomoćno oslobođeni za pozdrav ZDS. O tome više zna Marko Perković Thompson. Takva neujednačenost sudske prakse očito krši ljudska prava. Stoga je Joe i podnio tužbu ESLJP-u. E, možda bi se ”časni suci” tog ”časnog suda” i zainteresirali za ovakav slučaj da nije bilo naše Štefe koja prva dobije predmet.

Ona je završila pravo u Rijeci, gradu gdje nema ZDS, fašizma, nacizma i klerofašizma, ali itekako ima komunizma. Tamo komunisti vladaju skoro tako dugo kao i u Sjevernoj Koreji. I tako je Štefa presudila tužbi Joa Šimunića i bez sudskog vijeća i bez bilo kakve rasprave o sadržaju tužbe.

Komentirajući odbačaj tužbe naš Ante podoficir-novinar uspoređuje strašni ispad Josipa Šimunića, koji je držeći mikrofon u ruci par puta viknuo “Za dom“, s ganutljivim herojskim djelom “mladog ljevičara Filipa Drača koji je prošli tjedan priznao svoj zločin, ne krijući se i ne tražeći oprost“. Vjerojatno od fašista i ognjištara. Antiša je spreman honorirati svaki herojski čin pa poručuje Drači i drugovima: “Svaka čast, momci! Imate piće od mene“. Naime, Drača je, pod okriljem noći, “hrabro“ k’o Sava Kovačević na Sutjesci, nacrtao na Tuđmanovom spomeniku srp i čekić.

‘Velikan’ Tomić o  herojstvu ‘narodnog heroja’ Drače

Evo dirljivog opisa herojstva budućeg narodnog heroja Filipa Drače iz pera novinarskog ”velikana” Ante Tomića: “Filip Drača bio je neustrašiv i hladnokrvan kao Rade Končar“ i još se u intervjuima posljednjih dana sprda sa sistemom od kojeg ne traži baš ništa. Danas je jasnije nego ikada da Republika Tuđmanija nema budućnosti…“

Drugovi Tomiću i Drača, pustite kako je zovete ”Republiku Tuđmaniju” u miru i najbolje bi vam bilo da potražite sreću tamo gdje će vas i vaše ideje podržavati i suosjećati s vašim žalom za propalom Jugom i komunizmom. Možda da odete u Sjevernu Koreju ili na Kubu? Dok ste još ovdje u iščekivanju da vas vrijeme proždere, popijte koju čašicu da bar malo utažite nezajažljivu mržnju na Tuđmana i hrvatsku državu.

Pripazite samo da vam vaša mržnja ne otruje piće. Ako se Ante i njegovi heroji ikada za ovo vrijeme koje im je još ostalo od života dokopaju Sjeverne Koreje ili Kube tamo mogu pisati i risati grafite u stilu ”srp i čekić”, “ovo je Srbija“ itd.

Jedino što tada Antiša neće više moći slati svojim ”herojima” iz sigurnosti “Republike Tuđmanije“ je novinarska podrška, slična onoj objavljenoj u Jutarnjem od 2. veljače  o. g.: “Takve pobunjeničke akcije, u kojima mladi pokazuju potpuni prezir za ovo naše sramotno stanje, jedine zaslužuju poštovanje.

Jedino je još vrijedno kad išaraju spomenik, popišaju se u Bandićevu fontanu ili ne ustanu na himnu“. Bravo, druže podoficiru!!! To je razina pobune/revolucije koja baš odgovara tvom mentalitetu. Gdje su sada svi oni politički i medijski dušobrižnici protiv govora mržnje? A što je s mladima koji na Thompsonovom koncertu nose grb i zastavu, skandiraju HOS-ov ZDS, pjevaju Čavoglave?

Tu nema “svaka čast momci. Imate piće od mene…“. To su ustašoidi, klerofašisti, katotalibani, zatucani ognjištari, njih triba u Maksimir i ta,ta,ta… a mitraljez u rukama Drače, Končara ili Tomića. Međutim, upravo su ti drugi s Gardijskim brigadama stvarali i stvorili ovu državu zbog koje Ante Tomić, Dražen Ladić, Branimir Pofuk, Goran Gerovac, Robert Bajruši, Boris Vlašić, Vedrana Rudan, Nenad Stazić, Hrvoje Klasić, Tvrtko Jakovina, Dragan Markovina…imaju trajne gastroenterološke probleme i noćne more.

Stoga mi ne preostaje drugo nego se uvijek ponovno čuditi proročanskoj tvrdnji Antona Gustava Matoša kad je još u “dobra“ stara vremena ustvrdio: “Hrvati su jako čudan narod. Imaju više izdajica nego cijela Europa zajedno…“. A to što će jednog dana krepati kao takvi njih boli glava. Sad je jedino važno da se dočepaju što više ”ustaških” kuna koje će potom brzo konvertirati u Judine škude.

Horacije je davno zapisao: “Ut volunt reges, ita valent leges”. Kako kraljevi hoće, tako vrijede zakoni. Kao da je mudri Horacije znao da će Penava imati posla s DORH-om jer je ukazao na nepoštivanje državnih simbola, a Tomić, koji druge potiče na isto, neće imati nikakvih problema s DORH-om jer on zna što kraljevi žele.

O ‘zaslugama’  Bude Lončara

Imamo novog ozbiljnog kandidata za Večernjakovu ružu – Milana Bandića. Za ovaj potez uvijek oprezni i budni ljevičari neće složno zaroktati. Znaju oni da je gradonačelnik povukao pravi potez. Budimir ili omiljeni Buda Lončar dobit će Medalju  grada Zagreba. Milan je vjerojatno dočuo da se i Zadar sprema omedaljiti našeg Budu. Naime, Buda je bio u ona ”demokratska” vremena načelnik OZNA-e u Zadru.

U ”blagom i demokratskom” ozračju jedne partije i jednog doživotnog diktatora, dok još nikome nije na pamet pala genijalna ideja o  Golom otoku, OZNA je bila gospodar života i smrti. Prvenstveno za Hrvate.

Presretni narod je klicao: “OZNA sve dozna”. Naime, riječ je, kao što znate, o komunističkoj tajnoj policiji koja je bila osnovana 13. svibnja 1944. g. ulaskom partizana i četnika u Beograd. I dan danas postoji knjiga s imenima 1240 strijeljanih od 1944. g. do 1953. g., a na temelju rada OZNA-e.

Danas, kad netko od jugonostalgičara želi reći nešto pozitivno za UDBU i KOS onda zamuckujući obično kaže kako je OZNA je bila puno gora od njih.

Ali nisu te tragične godine bile jedine zasluge Budimira Lončara koje će ovjekovječiti Medalja grada Zagreba. Kao u Škorinoj pjesmi Mata “i onda je došla devedeset i prva i otac reče sad ili nikada…“, Hrvati Tomićevog mentalnog kova preko noći su hrvatsko oružje iz skladišta za Teritorijalnu obranu poslali u Bosnu. Što je strateški ok.

Iz Bosne su nam pristizale kolone izbjeglica, a oni su njima za uzvrat poslali oružje s kojim su Karadžić i ekipa tjerali izbjeglice u Hrvatsku. E, tu nam se Buda pokazao kao dragocjeni adut iz rukava ili točnije iz JNA šinjela.

On i njemu slični odlučili su pomoći razoružanoj Hrvatskoj tako što su u Vijeću sigurnosti UN predložili embargo na prodaju oružja zaraćenim snagama na “ovim prostorima“.

Buda je odmah shvatio da se tu radi o građanskom ratu tako da se blagotvorni embargo nije odnosio na seljake u SAO Krajini koji su mirno iz Knina i Petrinje gledali kako se građani između sebe mlate.

Savjetnik Stipe Mesića i Ive Josipovića

Embargo nam je jako pomogao. Miloševićeva ”treća armija Evrope” bila je u odnosu na Tuđmanove manekene sa Stadiona NK Zagreb jača u omjeru 90% prema 10%. Mudrim embargom zbog kojeg danas Budu čeka Medalja grada Zagreba taj odnos ostao je isti. Kako bi rekao Ante Tomić, čisti status quo. Dobro, ima Buda i drugih zasluga. Bio je, na primjer, savjetnik Stipe Mesića i Ive Josipovića.

No tu je Lončar čist k’o bebica. To sve, baš sve, govori koga su Hrvateki birali da 15 godina sjedi na Pantovčaku. Između ostalog, zbog toga su sada mnogi od njih nezadovoljni s Kolindom. Ko dela taj i greši, rekli bi Zagorci. Na žalost, jedina činjenica koja Bandiću ide u korist je svojedobna benevolentnost Tuđmana prema “zaslugama“ Bude Lončara.

Ali Tuđman je i onako bio diktator kojeg se nitko nije bojao. Za razliku od Tuđmana, oni koji su se bojali “drvenog demokrate“ Tita nisu se u pravilu dugo bojali. Ni u zemlji ni u “inostranstvu“.

Hercegovci su navodno govorili: “Oni koji odu na studij u Zagreb, u OZNU i u Mostarsku bolnicu, ti se više ne vraćaju”.

Gripa ante portas

Gripa ante portas. Navodno će kihnut tek početkom travnja. Ustvari, to je mala gripica sa samo 45 umrlih. Nino Raspudić nas upoznaje što je zapravo prava gripa ili kako kažu komšije ”grip”. Španjolski ”grip” je između 1918-1920. g. zarazio pola milijarde ljudi od čega je bilo umrlo između 50 do 100 milijuna. A, Albert Szent-Gyorgyi je tek 1937. g. izmislio vitamin C.

Nino se, kao uostalom i većina medija, sprda s Ivanom Pernarom i njegovom teorijom o C vitaminima. Moji Ličani imaju svoju teoriju koja je jako zanimljiva. Kad, naime, dobiješ gripu moraš imati pri sebi relativno veliku jabuku. Razrežeš je na 35 krišaka i svaki dan pojedeš jednu. Kad pojedeš zadnju krišku sigurno si ozdravio. Naravno, ako preživiš.

No jedna druga gripa ili influenca vlada ovom zemljom od siječnja do siječnja. Neizlječiva. Uoči Međunarodnog dana sjećanja na holokaust Hrvatska je obilježena kao zemlja u kojoj se zacementirao “povijesni revizionizam“. Što god to značilo. U Večernjakovoj dobro dokumentiranoj kolumni “Sud javnosti“ uspješno je to analizirao Marinko Jurasić.

Virus  ‘povijesnog revizionizma’

Izvanredni profe na Fakultetu političkih znanosti Nebojša Blanuša i Enes Kulenović, još neizliječeni od jake gripe, na “reprezentativnom“ uzorku od 1000 ispitanika utvrdili su da se pojavio virus “povijesnog revizionizma“. Naravno, časnim profama odmah se prilijepio i ”istoričar” Dragan Markovina. O stavovima Hrvoja Klasića i Tvrtka Jakovine ne treba više trošiti papir i tintu.

Ali ove nove progresivne profe pod “povijesnim revizionizmom“ spominju po Jurasiću samo jedan primjer: to su stavovi ispitanika  koji imaju pozitivno mišljenje o Anti Paveliću i Franji Tuđmanu. Koji ”grip”…? To je po njima čista revizija povijesti, i to one koja je stvorena u jednopartijskom komunističkom i zločinačkom režimu. Zašto se drugovi boje otvoriti arhive? Za naše eksponirane lijeve povjesničare koji su se uglavnom izlegli na Filozofskom faksu u Zagrebu, pozdrav ZDS ima samo i jedino ustaški značaj.

Da bi nas takvi “povjesničari“ strpali u tor tzv. revizionista kao što su Mađarska, Poljska i Litva pozvano je u pomoć i sveučilište Yale, što, kako piše Jurasić, Markovini imponira. Dobro, priznajem, to je prilično težak uteg oko rahitičnih nogu Lijeve njihove. Yale je Yale! Moram priznati da sam bio na trenutak Yalen ili po naški jalan. Ali baloni srpskih medija i hrvatskih ljevičara prije ili kasnije puknu. Naime, poglavlje u ime Yalea potpisao je ”svjetski istoričar” Cadeyn Owens-Jones, student iz Londona koji tek treba završiti faks.

Postoji li lijek za hrvatske povijesne ljevičare?

Ima li, na kraju balade, ikakav lijek ili cjepivo za hrvatske povijesne ljevičare? Da barem prestanu bulazniti, izmišljati i servirati nam studentske opservacije, a sve pod firmom Yalea. Po novom obrazovnom sustavu povijest će se i tako učiti kao što se učila 1946. g. Usprkos odluci Ustavnog suda Hrvatske u predmetu U-VIIR 4640/2014, od 12. kolovoza  2014.g. u kojoj stoji da su svi profesori povijesti dužni prenijeti činjenice o Domovinskom ratu svim učenicima u Republici Hrvatskoj u jednakoj mjeri, to je do danas ostala “na vrbi svirala.“

Dok će Sneška Banović na Glumačkoj akademiji ganutljivo uvjeravati studente da je Trg Maršala Tita trebao nositi to ime još barem 700 godina, dok Markovina, Klasić, Jakovina, Perica i slični tvrde da su masovna ubojstva razoružanih vojnika i civila nakon 8. svibnja 1945. g. bila rezultat pravedne osvete za ustaške zločine… dotle će boljševičko-udbaška gripa tresti RH bez prestanka. Tu ni C vitamin ni lička jabuka ne mogu pomoći. I tu je Srbija u bitnoj strateškoj prednosti.

Davno izliječeni od povijesne viroze nastupaju samouvjereno i agresivno. Hrvatska pak, iscrpljena neizliječenom povijesnom gripom, uzvraća bratstvom i jedinstvom. Oni nas plaše Dražom Mihajlovićem, a mi njih Beljakom. Mi se tresemo kad SOA upozorava na pojačanu četničku aktivnost u Hrvatskoj, a oni se tresu kad čuju Beljaka, ali od smijeha…

Lijepo nam je to objasnio Goran Gerovac: “DNK hrvatske desnice isprepleten je u njenom refleksu da se i dalje ponaša kao da živi u Jugoslaviji. Bez Srba i Jugoslavije oni ne vide razlog svog postojanja. Što veći Srbin i što veća Jugoslavija…“ sve u stilu: što gluplji seljak to bolji krumpir. “Uzdići mržnju prema Srbima kao arbitrarno domoljublje, a zatim se sablazniti nad govorom mržnje, ima li licemjernije?!“. Ima, ima, druže Gorane! Samo pročitaj kolumnu “Nikad robom“.

Legenda navodno kaže kako je na jednom davnom susretu u Vatikanu Mesić Papi oštro zamjerio srdačnost s Tuđmanom. Nakon što mu je predočio audio i video zapise uz transkripte, Papa je od Mesića zatražio oprost.

I za kraj vijest iz Imotskog. Kinez i Hrvat vikali su “Za dom spremni“. Što ako se Kinezi koji rade Pelješki most započnu derati ZDS? Tko će raditi? Gerovac, Ante Tomić, Dragec Pilsel, Beljak, Anka, Rada, Rade i familija…?!! Moš’ mislit’!

Zvonimir Hodak / Direktno.hr

 

HODAK: Ljevičarskoj dvoličnosti nema kraja. Licemjeri svih zemalja, ujedinite se…

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Povijesni trenutak

Objavljeno

na

Objavio

Prijetnja epidemije koronavirusa te sve žešće mjere za sprječavanje njezina razmahivanja, a u Zagrebu i široj okolici i suočavanje s posljedicama razornoga potresa, čine sadašnji povijesni trenutak posebno teškim i izazovnim za sve ljude, pa i za katoličke vjernike

Gotovo svi ljudi suočeni su s brojnim neočekivanim poteškoćama i nije im nimalo lako nositi se s njima. Mnogi su se do te mjere osjetili životno ugroženi da su ispraznili police trgovačkih lanaca i drugih prodavaonica, očitujući tako još jednom svoju sebičnost, jer njima je očito važno da prežive samo oni i njihovi najbliži. Paraliziranje realnoga društvenoga života, ograničavanje kretanja, premda sa sobom donosi goleme materijalne štete do te mjere da vrlo vjerojatno slijedi nova recesija, pogađa mnoge još teže jer je to prijetnja ljudskoj slobodi i stvaranje nevidljiva, ali neraskidiva okova koji što dulje traje, to više guši.

Mnogi su sada izloženi gotovo isključivo raznim ekranima koji im omogućuju bijeg iz stvarnosti u fiktivni i virtualni svijet, no pitanje je trenutka kad će im dodijati i ti često konzumirani isprazni sadržaji. Nevidljivi virus i borba protiv njega inficirali su kvalitetu ljudskoga života do te mjere da će mnogi ili početi iskreno tragati za dubljim smislom svoga života ili stradati na mnogo ružnih načina. Posebno to vrijedi za sve one koji su uz ograničenja zbog prijetnje epidemije doživjeli i posljedice jakoga potresa, bilo egzistencijalne, psihičke ili materijalne.

Izazov za sve ljudi

Sadašnji teški povijesni trenutak izazov je za sve ljude, a za vjernike, osobito katoličke vjernike, osim toga je poseban test osobnoga odnosa s Bogom. Naime, vjernici, koji su po krštenju pravi članovi Crkve Kristove, u aktualnom povijesnom i osobnom životnom trenutku pred izazovom su svjesnoga, osobnoga prihvaćanja Boga, uključujući i sve ono što stvarno prihvaćanje Boga sa sobom donosi, ili pred odbacivanjem, nijekanjem ili ignoriranjem Boga sa svim posljedicama što to donosi.

Sadašnji čas u tom je smislu posebno velik izazov za sve vjernike koji su to do sada bili kao tradicionalisti, formalisti ili samo deklarativno, da prijeđu prag vjere te svjesno i slobodno donesu promišljenu odluku da Bogu dadnu prvo i najvažnije mjesto u svom životu. Svojevrsni je paradoks što sadašnji čas zahtijeva tu odluku dok su vjernička okupljanja obustavljena, a sakramentalni život gotovo zamrznut. Iskrenim tražiteljima Boga posebno teško pada nemogućnost osobne ispovijedi koja je jedan od najboljih putova za iskorak u vjeri, za prijelaz praga vjere. Naime, prihvaćanje i izgradnja odnosa odnosno prijateljstva, štoviše ljubavi prema Bogu, donosi sa sobom nove obzore, nove univerzalne vrjednote, sasvim nove perspektive i novo svjetlo na sve sadašnje poteškoće i mogućnosti.

Bez mise

Praktičnim vjernicima, onima koji su se usprkos svojim ljudskim slabostima odlučili za Boga, u sadašnjem povijesnom času brojnih ograničenja posebno nedostaje sudjelovanje u euharistijskom slavlju. Mnogi se vrlo teško mire samo s mogućnošću da dođu na tihu osobnu molitvu u svoju župnu ili drugu crkvu, a većina vjernika u Zagrebu i široj okolici zbog posljedica potresa ostaje sada i bez te mogućnosti. U takvim okolnostima velika je blagodat što se na određeni način u misnom slavlju može sudjelovati praćenjem i osobnim moljenjem uz prijenos misa na televiziji, radiju, društvenim mrežama ili platformama. Ako žele i znaju birati, praktični vjernici u ovo doba velikih ograničenja mogu nadoknaditi što su propustili pročitati ili pogledati, a vjerskoga je sadržaja bilo na internetu, ukoričeno u knjige ili otisnuto u različitim katoličkim glasilima. Za uzimanje u ruke i makar kratko čitanje Svetoga pisma ovo je vrijeme vjerojatno povoljnije nego ikoje drugo ranije.

Neki vjernici ne mogu se pomiriti što ne mogu sudjelovati na misnim slavljima pa ne prezaju ni od teških optuživanja crkvenih pastira, štoviše neki doživljavaju nemogućnost vjerskih okupljanja kao pobjedu neprijatelja Božjih. Među vjernicima javlja se i mišljenje da prestankom okupljanja vjernika na misnim slavljima prijeti propast čitavu čovječanstvu.

Takva stajališta često dijele i dobrodušni i dobronamjerni vjernici očito zaboravljajući da je Bog apsolutni gospodar svega i svih događanja i da pravi, svjesni odnos s Bogom baš ništa izvana ne može ugroziti. Naime, premda je čašćenje i slavljenje Boga i kroz sakramente iznimno važno, nemogućnost takvih slavlja ne može Boga razljutiti. U jednom od misnih predslovlja nedjelja kroz godinu kaže se: »Tebi nije naša hvala potrebna, ali je Tvoj dar što smo Ti mi zahvalni.«

Drugim riječima, nisu euharistijska slavlja i slavlja drugih sakramenata ili različitih pobožnosti potrebna Bogu, nego su potrebna ljudima, vjernicima jer su jedan od načina komuniciranja s Bogom, učvršćivanja uzajamne ljubavi i povjerenja. U aktualnim okolnostima Bog, po sebi ili sa svoje strane, nije ništa manje bliz svim ljudima, a oni koji mu vjeruju i koji se u njega uzdaju imaju mnogo drugih načina potvrđivati svoju ljubav prema Bogu, a najbolji je ostvarivanjem opipljive ljubavi prema bližnjima.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miljenko Stojić: Čija svijetla budućnost?

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Vatican Media

Već mi je postalo teško pratiti medije. Čak i same naslove. Govore čas jedno, čas drugo. Ne samo glede pošasti zvane koronavirus. Veliki Europljani na jeziku ne pritekoše u pomoć drugima, nego se okrenuše sebi, nerijetko skroz sebično. zbog toga Talijani rekoše da će najprije pobijediti ovaj virus, a onda će poslije toga razmisliti o Europi.

Raspada EU-a se boji čak i Sigmar Gabriel, bivši njemački ministar vanjskih poslova. A baš Nijemce mnogi zbog zatvorenosti napadaju ovih dana. Neki se pitaju i je li koronavirus kraj sretne globalizacije? A ima i razmišljanja da bi oporavljena Kina mogla preuzeti globalnu nadmoć nad Amerikom koja se trenutno zatvara. I puno još toga, da ne nabrajamo.

U Herceg Bosni također brinu brige, ali nešto drukčije. Pitaju se hoće li sve ovo još potaknuti iseljavanje koje je ionako trenutna rak rana društva. U poduzećima se počinju dijeliti otkazi, smanjuju plaće, čak i kod onih koji imaju dovoljno zaliha da to ne rade. Dolaze polako u pitanje naknade za nezaposlene i druga društvena davanja. Kamo to sve ide?

Teško pitanje, još kad istu državu dijeliš s drugima. Tako se ravnatelj poduzeća Igman iz Konjica liječi od korone u SKB Mostar, dok njegovi umjesto nje pomažu bolnicu u Konjicu, Istočnom Mostaru i DZ u Jablanici. Iz sličnog tabora idu toliko daleko da napadaju Nevenka Hercega što je pomogao Zagrebu tijekom posljednjeg potresa. Zaboravili su da je taj isti Zagreb pomagao Sarajevu, obnavljao Stari most… U isto vrijeme u Sarajevu pokušavaju Parlament Federacije BiH, takav kakav je, staviti pod nazor SDA. Nije onda čudno da Ante Nazor drži kako su zaprepašćujući razmjeri neznanja u Hrvatskoj i svijetu o stradanju Hrvata u BiH, jer nadziratelji istine nameću pogled samo jedne strane.

Kad smo već kod njih primijetiti nam je kako ih se slabo vidi i čuje ovih dana dok hara koronavirus i potres u hrvatskom stolnom gradu. Drugi ljudi, određeni od njih do sada slabo poznati, zauzeše njihova mjesta. I odjedanput sve ide kako treba unatoč nepovoljnim okolnostima. Kao u Domovinskom ratu. Stoga se nasmijem kada netko upita kako prije nije moglo biti ovako uspješno. Ma jednostavno! Trebalo je samo skloniti te grlate koji u miru navale na naše društvo kao miš na sir. I gotovo. Imajmo to na pameti kada sve ovo prođe. Odbacimo njihov hod u svijetlu budućnost, a prihvatimo naš, samo naš.

Papa i Crkva općenito pokazaše se u dobrom svjetlu. Najprije je na raznim stranama počela molitva. Iznosili su se čudesni križevi, čudesni kipovi, čudesne slike, blagoslivljalo s Presvetim, molilo u tišini doma. Jer na djelu je progonstvo, svejedno jesu li u pitanju Rimljani, masoni, komunisti, isilovci… U Fatimi crkvene vlasti određenih država posvetiše ih Presvetom Srcu Isusovu i Bezgrješnom Srcu Marijinu. A još nam pred očima blješti ono što je Papa učinio na Trgu Sv. Petra. Sablasno prazan prostor. Papa se moli pred čudesnim raspelom za čitavi svijet. Kasnije je darovao i 30 respiratora bolnicama koje se bore s koronavirusom. Slijedili su ga i neki biskupi osobnom štednjom i skupljanjem darova. Treba se moliti, ali treba i zavrnuti rukave. Crkvu su oponašali i neki političari, kao što je Trump ili poljski predsjednik Duda. Molili su se za svoje zemlje. Nešto ne čuh da su hrvatski predstavnici vlasti slično učinili.

Vatikan je i podigao zastave na pola koplja u znak solidarnosti sa žrtvama pandemije. Pozdravio je naravno i zatvaranje dosta klinika za pobačaj po svijetu. Kad odrastu, bit će tomu zahvalni i rođeni koji se inače ne bi rodili. Vatikan se upitao i kako će , kao uvjet prestanka širenja koronavirusa, oprati ruke oni koji nemaju uvjeta za to; na svijetu je takvih 40%? Ne ču se odgovor iz tabora transhumanista ili onih koji ne vjeruju u besmrtnost ljudske duše, ali bi rado prešli u besmrtnost pomoću ugrađivanja tehničkih dostignuća u svoje tijelo. Ništa novo.

Puno lakše moralo bi ići naše zajedništvo. Njega je spomenuo Zvonko Milas, državni tajnik za Hrvate izvan domovine. I hvala mu na tome. Ali hrvatske državne vlasti trebale bi i djelatno pomagati te Hrvate diljem svijeta. Jedan od načina svakako bi trebao biti da pomognu Svjetski festival hrvatske književnosti. To do sada ide nekako šepavo pa je upitno hoće li se nastaviti taj hvalevrijedni pothvat.

O nama, naizgled, puno više misle oni koji stvaraju zabavu, ma što god to značilo. Razglasiše takvi po medijima da sada svoja vrata otvaraju na internetu. Možemo uživati u njihovoj glazbi do mile volje, možemo… nije mi se dalo više čitati. Ali sam pozorno pročitao da večernji molitveni program iz molitvenog središta Kraljice Mira prate milijuni preko interneta. Odlično. No, mislim se nešto, ne bi li bilo dobro pokrenuti i televiziju, tehnička dostignuća sada to omogućavaju uz mnogo manje sredstava nego prije. Kada smo pokretali radiopostaju, onda smo namjeravali čitav pothvat medija u službi Kraljice mira okruniti televizijom. Ali vremena biše kakva biše.

Korizma je, Crkva nas poziva i na post. Poslušamo li je otvorit će nam se i neki novi vidici u životu. Zaista.

Miljenko Stojić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari