Pratite nas

Kolumne

HODAK: Postoji li u ovoj Hrvatskoj relevantni političar koji će imati ‘muda’ i odgovoriti Vučiću?

Objavljeno

na

Riječ “nijansa“ je ženskog roda što samo po sebi ne znači odmah nešto loše. Ponekad je to fina i neosjetna razlika, jedva primjetan prijelaz iz jednog u drugo. Ali ne u Hrvatskoj. U Lijepoj našoj nema postupnog prijelaza, naše nijanse su poput balvana, još bolje, poput legendarne “balvan revolucije”.

Naša omiljena lijeva medijska falanga dalekovidno i senzibilno kao “beli” orao s vrha Dinare uočava svaki “ustaški” trun u hrvatskim očima, ali je potpuno slijepa na sve veće jugobalvane pred njihovim zaslijepljenim i krmeljavim jugonostalgičarskim očima. Predrag Mišić je srpski dragovoljac Domovinskog rata. I nije jedini. Na fejsu je objavio “Proglas svim Srbima u domovini jednoj i jedinoj Hrvatskoj”. Mišić zna da je taj proglas čista utopija, ali bez obzira na to dobro da ga je napisao.

Kaže: “Pitam se kad nam se to dogodilo. Svi skočili na zadnje noge, ritaju se. O jednoj običnoj kafanskoj tučnjavi raspravlja Europa. Miki poziva američke nosače zrakoplova da stanu u obranu srpske nejači. Njih troje dobilo po tamburi, zasluženo ili ne… Alo, jučer je jedna od najmlađih žrtava Ovčare Igor Kačić imao rođendan. Tko je Irenu pitao kako je? Prekjučer je Luka Adrijanić…

Stotine tisuća izjava od Milorada Pupovca o ugroženosti Srba, Vučića, Dačića, k…a palca. Vrli novinarčiću, da nije bilo Velimira Bujanca, o meni i deset tisuća mojih sunarodnjaka se ne bi nikada čulo u medijima”.

Danima slušamo, gledamo i čitamo kako se Hrvatska pretvara u NDH. Hasanbegović pita: “ako je to točno je li Pupovac onda okupator ili sluga okupatora?” Na fejsu se čude: “Nisu mi jasni ovi Srbi povratnici, ako su 1995. godine bježali od ‘ustaša’ zašto su se onda vratili tim “ustašama?” Pogledajte dnevni tisak. Opća ofenziva na NDH…

U Temi dana od 23. kolovoza akademik Zvonko Kusić tvrdi da je današnja Hrvatska nastala u borbi protiv NDH. Sad je jasnije zašto se Zvonko ne zove Zvonimir. On je na vrijeme shvatio da po hrvatskom zakonu nije isto ako se napadne neki čovjek ili ako se napadne Srbin. Problem je u tome što je taj zakon davno u primjeni, mada još nije ni napisan, ni u Saboru usvojen! Gledam “zakonodavca” Pupovca na TV-u. Jedino ne shvaćam što će mu brada… Jel’ to ona nijansa s početka kolumne?

Otkud ‘delije’ i ‘grobari’ u Hrvatskoj?

Hajmo sad u sam epicentar političke “katastrofe” koja je uzdrmala, a i danas još trese antife i jugoviće u RH. Već i oni kojima je politika zadnja rupa na svirali znaju da se u kafiću Borisa Petka slušaju fašističke pjesme i oplakuje tzv. Krajina. Boris, mirni i nekonfliktni hrvatski državljanin, prijatelj kapetana Dragana, njihove zajedničke slike dijeli po fejsu.  Prošle se godine u travnju, malo pod gasom, zabio autom u žandarmeriju.

Drugi dan pojaviše se naslovi u beogradskom tisku: “Kaos u Beogradu, pijani Hrvat uoči derbija Partizan-Crvena zvezda probio kordon policije i uleteo među…”. Ovih dana su tog istog “Hrvata” napali željeznim šipkama jer je Srbin i ga skoro umlatili. Gledam ga na TV-u, čovjek je čudo. Netko koga su izudarali željeznim šipkama, izgled sasvim normalno na TV-u. Što moderna medicina može čovjeku napraviti u roku od nekoliko sati, osobito u okolici Knina, u Uzdolju. To je pravi mirakul k’o oni u Međugorju, čovjek nema ni ogrebotine.

Zlobni desničari sramežljivo, ali uporno lansiraju “fake news” da se radilo o obračunu “delija” i “grobara”, ali je to malo vjerojatno. Otkud “delije” i “grobari” u srcu Hrvatske? Dobro, grobara ima svako veće mjesto…recimo, oni na Mirogoju. Ali “delija”? Ako čitate Pofuka, Gerovca, Jurasića, Ivanku Tomu, Roberta Bajrušija, Duhačeka…morate se početi lagano tresti. Od smijeha. Tako se 22. kolovoza ove godine javio Vladimir Đukanović zvani Bizon, ideolog Srpske napredne stranke, i ne trepnuvši bizonskom glavom obavijestio “vascelu” javnost da su u Uzdolju u Republici Srpskoj Krajini mučki napadnuti državljani SAO Krajine.

Je li možda netko pročitao reakciju na to naših uškopljenih političkih i medijskih poltrona koji brinu o tzv. cjelovitosti Republike Hrvatske? Nekako u isto vrijeme kad se dogodio ovaj jezivi “zločin” kraj Knina u Zagrebu, u Gračanima su pokopani su ostaci 294 žena, djece i muškaraca, žrtava komunističkog i velikosrpskog zločina 1945. godine. Opet se vraćam na nijanse. Koliku pozornost je dobio pokop? Nikakvu! Pazite, radi se o 294-ero ubijenih. Ali već danima mediji i političari bruje o ovom “zločinu iz mržnje”.

U Kninu.

I na kraju, još malo o “nijansama”. U ožujku se desio jedan sitni incident na nivou statističke pogreške. Trojica državljana Srbije “posjetili” su starijeg muškarca u Zagrebu. Malo su ga mlatili da prizna gdje drži novac i nakon što su ga pronašli, otišli su, a stariji muškarac je otišao u bolnici. U kojoj je ovih dana i umro od zadobivenih udaraca. To, naravno, nije zločin iz mržnje nego pohlepa za novcem!?

Novine su se “raskokodakale” o tom slučaju, ali to niste imali priliku nigdje pročitati. Iako to s odnosima Srba i Hrvata nema blage veze, nećemo valjda kvariti međunacionalne odnose…je li tako Branimire Pofuku? Ali da su tri hrvatska kriminalca ubili i opljačkali Srbina onda bi Gera i Pofuk digli tiražu Obzoru…

Sad je vrag stvarno odnio šalu. Ako vas netko u kafiću zapita “za što si?” Nemojte se zaletjeti i odgovoriti: “Za Dom Perignon!“ (ZDS) I to je ta nijansa na koju treba paziti.

Evo, jedan dobar srpski vic za koji su oni uvijek sposobni. Za razliku od poltronskih Hrvateka. Vic pokazuje suštinsku razliku o smislu za humoru dva “bratska naroda”.

U Beogradu lav iz zoološkog vrata preskoči ogradu i napadne ljude na cesti. Skoči neki hrabar tip, zgrabi lava i zadavi ga. Drugi dan naslov u novinama: “Neznani srpski junak golim rukama ubio lava koji je hteo da pojede našu srpsku decu”.

Nakon toga zazvoni telefon u redakciji novina i javi se dežurni novinar: “Halo, izvolite?”, “Dobar dan! Ja sam jučer zadavio lava koji je pobegao iz zoološkog vrta, ali ja nisam Srbin nego Hrvat”. Sljedeći dan pojavi se naslov u novinama: “Pobešneo ustaša bez povoda zadavio nedužnog lava, miljenika naše dece”.

Lovro Kuščević, kao i svaki bivši, pun je grijeha. Robert Bajruši je krsti. Najprije je Elizabeta Mađarević, tajnica u veleposlanstvu u Berlinu nešto mrmljala o “čistoj i bijeloj Europi”. Zamislite, ona bi u Europi htjela bijelce. K’o da neko drekne o crnoj Africi ili žutoj Aziji. Što sve ljudima pada na pamet. “Koja katastrofa” misli premijer. A Roby se trese jer smo postali država koja propagira fašizam i rasizam. Bijelci u Europskoj uniji, ma hajte, molim vas! I baš kad smo pomalo provarili jednu katastrofu, onu kninsku, naleti druga. A potom odmah treća, USKOK uletio u jednu od Lovrinih nekretnina i pronašao krunski dokaz – sliku Ante Pavelića.

Za Robyja Bajrušija, Ivanku Tomu, Pofuka, Tomića, Pavičića, Vitasa, Igora Mandića, Nenada Stazića, Klasića, Jakovinu, Markovinu, Vedranu Rudan, Radu, Anku…to je veleizdaja. Slažem se!!! Mala smo, ali ponosna zemlja. Oko četiri milje ponosnih Hrvateka. Svaki “domovine sinek” koji nešto postigne u bijelom svijetu mora se paziti k’o kap vode na dlanu. A sad naš Lovre, umjesto Titine slike, biste ili kipa, ili Bašćanske ploče u kojoj kralj Zvonimir ostavlja Hrvatsku drugu Titu, drži na zidu sliku Pavelića. S obzirom na broj stanovnika iseljene i “usoljene” Hrvatske, drug Tito je postigao rezultat koji zaslužuje svaki respekt. On na listama najvećih zločinaca 20. stoljeća zauzima između 10. i 12. mjesta na ponos i diku našeg naroda i narodnosti.

Sneška Banović očekivala je da će njegova ploča na HNK-u visjeti barem 700 godina, koliko će i ona odgajati nove mlade titoiste na Glumačkoj akademiji u Zagrebu.

Čista je misterija zašto je Pavelić završio u Lovrinoj kući

Popularni, pak, ministar u svojoj nekretnini drži sliku nekog Pavelića. Bezveznjaka kojeg nema među prvih 50 na vječnoj ranglisti zločinaca koji su obilježili Drugi svjetski rat. Dobro, pobio je on po sjećanju Igora Mandića, Ante Jelaske, Brane Pofuka, Gere, Tome, Anke, Rade, Rade i familije, kapetana Dragana i ekipe barem desetak milijuna ljudi, ali bez verifikacije tih vrhunskih rezultata.

Mislim, bez sudaca, pomoćnih sudaca, VAR-ova… Sada, eto, bivši ministar, u svjetski poznatim Nerežišćima, drži sliku zločinca kojeg Juga nije htjela osuditi na smrt barem u odsutnosti. Morao je umrijeti u Madridu prirodnom smrću. “Fali mi se”, kako kaže moj prijatelj Režić, Boljanin, da tada nije bilo moguće suditi nekoga u odsutnosti. Provjerio sam. Bilo je…

E sad, ostaje čista misterija zašto je Pavelić, umjesto pred narodnim sudom, završio u Lovrinoj kući u mondenim Nerežišćima? Misterij je i koja slika visi na zidu u kući Aleksandra Vučića? To nikada nećemo vidjeti iako si možemo zamisliti. Veća je to misterija nego pitanje kad je točno Ivo Andrić prestao biti hrvatski pisac ili tko je nacrtao “svastiku” na Poljudu.

Misterij jedino nije odgovor na pitanje zašto su hrvatski medijski falangisti potpuno prešutjeli pokop 294 žrtve zagrebačkih “osloboditelja”. Odgovor na to pitanje danas u Hrvatskoj zna svaka budala.

Usput rečeno Vučić je u subotu na TV Pink poslao poruku Hrvatskoj. Izjavio je da su napadi “strašni” i dodao da će Srbija pomoći svome narodu u Hrvatskoj. Prevedeno evo nam uskoro najprije “jogurt revolucije”, a odmah iza toga “balvan revolucije”. E sad, postoji li u ovoj Hrvatskoj relevantni političar koji će imati muda i odgovoriti srbijanskom predsjedniku? Nisam baš optimist. Ako se netko od njih ubuduće usudi spomenuti  “velikosrpsku agresiju”, blistat ćemo od sreće.

Zašto su Srbi prestali igrati šah? Kralj i kraljica su im pobjegli u London. Topovi su im na Kosovu, konji u Haagu, a šahovnica u Hrvatskoj.

Gordan Duhaček, intelektualni stup portala Index.hr, poseban dar BiH nama Hrvatekima, inače ponosni “homić”, ima dara i za poeziju, pa je malo prepjevao “Vilu Velebita”:

“Oj, ti govno,

govno Velebita,

ti našeg crijeva diko,

Tvoja slava jeste nama sveta,

tebi Hrvat kliko,

ti govno Velebita…” i tako uporno, talentirano, indexovski.

On ljubi “fekalije, govno, smeđe…”. Evo tipičnog “govora ljubavi” jednog BiH “pedera”. I budite bez brige, on je vjerojatno preko reda dobio državljanstvo Republike Hrvatske.

Njemu Martina Mlinarević-Sopta zasigurno nije poslala ljupku poruku: “Tko vas je..  majmuni”. Osjetila je ženska da je u Hercegovini ne vole dovoljno. A Sejdo je Martinu imenovao  veleposlanicom u Pragu. A 182 cm visoka diplomatkinja voli i cijeni Sejdu. A to što Sejdu ne vole i ne cijene “majmuni” nju boli ona stvar.

Napokon je Hrvatska snašla snage…

Definitivno živimo u epohi podijeljeni na “klerofašiste”, ustašoide, ognjištare, rigidne desničare, primitivne rasiste, troglodite, fašiste, naciste, mrzitelje Srba, Židova i Roma, imigranata, Soroša, Angele Merkel, Macrona, EU-a, Pupovca, Vučića, SDSS-a, NOB-a, Tita, 6. ličke…i ako nastavim ode stranica. A na drugoj strani su sami partizani, antife i Zvonko Kusić koji nas podučava da smo nastali boreći se protiv NDH i svih ovih gore citiranih. Svi su oni sam cvijet demokracije. I sad se sjetite Tuđmana i 1991. pa do kolovoza 1995. I probajte si odgovoriti na kojoj strani su bili jedni, a na kojoj drugi. Po Kusiću su se ustaše i klerofašisti…borili protiv NDH, a za državu Hrvatsku, a što po njemu dokazuje Ustav RH.

Poštovani akademiče, tko je ginuo u Vukovaru, Maslenici, Gospiću, Dubrovniku, Lici, Dalmaciji, Slavoniji…? Ustavotvorci ili oni s krunicom oko vrata i usklikom ZDS na usnama? I danas smo na kraju jednog shizofrenog puta gdje pobjedonosno stoji bradati Pupi i prijeteći podiže prst: “Ne bih želio da ova zemlja doživi isto ono iskustvo koje je imao jedan pokušaj u 20. stoljeću da se stvori hrvatska država, a koji je kolabirao sa sramotnim krajem zato što je bio temeljen na mržnji i nasilju prema Srbima…takav ishod nije nerealan pa da i ova država zbog opsesivne mržnje prema Srbima…doživi jednaku sudbinu kao i marionetska država od ’41. do ’45. godine”.

Dragi bradati Pupi, ne strahuj i ne boj se da će se još jednom ponoviti Bleiburg, Macelj, Huda jama, Križni put, Gračani, Savska cesta, Ovčara, Škabrnja, Borovo selo…i ne prijeti se. I tebe i Kusića treba podsjetiti da je i sam Tuđman, Titov general, rekao u Lisinskom da je NDH, između ostalog, bila i izraz želje hrvatskog naroda za svojom državom. I nakon ove ružne Pupovčeve prijetnje napokon je država Hrvatska našla snage da, kako to i priliči suverenoj i pobjedonosnoj zemlji, odgovori Pupovcu, traktorašima, Vučiću, Đukanoviću Bizonu, Kusiću, Orjuni, yugozombijima…te tresne šakom o stol i pošalje im dugo očekivanu poruku: RH i Vlada i dalje će raditi sve da Republika Srbija i BIH uđu u EU….

Moj Tonči Jelavić iz Splita poslao mi je jednu aktualnu misao koju je napisao Johann Wolfgang von Goethe: “Nitko nije beznadnije porobljen nego oni koji lažno vjeruju da su slobodnan”.

Zvonimir Hodak / direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina – Kad fratri slave sultanovu milost

Objavljeno

na

Objavio

Malo što još može razbuditi i naljutiti rastočeni hrvatski politički narod u BiH. Uspjelo je to fratrima fojničkog franjevačkog samostana koji odlučiše ovih dana dati svoj doprinos podčinjavanju vrhovnoj islamskoj vlasti i obilježiti s malim zakašnjenjem 555. obljetnicu fojničke ahdname. Ahdnama je dokument sultanove milosti.

Prema legendi, turski sultan Mehmed II. Osvajač je u jeku svojeg osvajačkog pohoda u Bosni 1463. dao ahdnamu bosanskom franjevcu fra Anđelu Zvizdoviću, obećavši njome franjevcima osobnu zaštitu i sigurnost imovine, dok budu poštovali njegovu vlast. I fojnička je ahdnama, kao i mnoge slične ahdname koje su prije i poslije pojedinim grupama porobljenih naroda izdavali islamski vladari, počivala na konceptu – zimija, podanika nemuslimana koje islamski vladar tolerira dok su pokorni njegovoj vlasti. U gotovo četiri stoljeća osmanske strahovlade i terora nad kršćanima u Bosni i Hercegovini i kasnijih vlada i strahovlada, fojnička je ahdnama zaboravljena.

Podsjetili su na nju vojnici turskog bataljuna UNPROFOR-a, koji su nakon potpisivanja hrvatsko-muslimanskog primirja i Washingtonskih sporazuma 1994. godine razmješteni na području Zenice. Kopije fojničke ahdname dijelili su po okolnim hrvatskim selima. U tadašnjim okolnostima njihova je ahdnama, barem na prvi pogled, imala drukčiji smisao nego u vrijeme kada ju je sultan Mehmed II. Osvajač izdao kao čin svoje milosti prema bosanskim franjevcima, u isto vrijeme kada je dao dekapitirati posljednjeg bosanskog kralja, katolika Stjepana Tomaševića, pogubljivao i protjerivao bosansko katoličko plemstvo, a stanovništvo silom i porezima motivirao na prijelaz na islam.

Europski džihad

Izgledala je kao znak dobre volje i zaštite od stranih i domaćih islamskih boraca mudžahedina, koji su i nakon potpisanog primirja terorizirali Hrvate katolike. Kako mi je svojedobno ispričao vlč. Tomo Knežević, u to vrijeme župnik u Čajdrašu pokraj Zenice, turski su vojnici uistinu čuvali hrvatska sela od upada mudžahedina, sve dok britanski zapovjednik UNPROFOR-a nije potjerao Turke ostavivši Hrvate bez zaštite. Turska vojska bila je u to vrijeme najsekularnija institucija sekularizirane Ataturkove, odnosno Demirelove moderne Turske. Svjedoci govore kako su tadašnji turski vojnici čak imali izvjesnu nelagodu pred kršćanima zbog osvajačkog osmanskog povijesnog nasljeđa u Bosni.

Nasuprot njima, mudžahedini uvezeni pod visokim političkim pokroviteljstvom Alije Izetbegovića su upravo u središnjoj Bosni razvijali koncept novog europskog džihada, veličajući pritom osvajački pohod sultana Mehmeda II. na Europu, i obećavajući učiniti ono što njemu nije uspjelo – osvojiti Rim.

Samo tada to nitko, osim njih samih, nije primjećivao. Ili ako bi i primijetio, nije uzimao ozbiljno. U jeku muslimanko-hrvatskog rata u studenome 1993., grupa boraca muslimanske A BiH upala je u fojnički samostan, u kojem se je čuvala sultanova ahdnama (ili, kako kažu, njezin rekonstruirani prijepis), izdvojili su upravitelje samostana, gvardijana fra Nikicu Miličevića i vikara i fra Leona Migića, i ubili ih u hodniku samostana, pred drugim fratrima i sestrama. Bila je to simbolična poruka da milost sultana Mehmeda II. ne vrijedi više čak niti za franjevce. Ali nitko nije želio ili možda nije niti umio iščitati tu simboličnu poruku.

Uostalom, bio je rat. A i tko je tada uopće od Hrvata i od zapadnjaka znao što je ahdnama? Nisu to vjerojatno znali čak ni turski vojnici koji su godinu dana poslije nosili kopije ahdname po hrvatskim selima, kao poruku da ih sultanova milost i dalje štiti. Dubinsku simboliku je poznavao onaj tko im je podijelio kopije.

U međuvremenu islamski krugovi u BiH, uz stranu asistenciju, iz ahdname su razvili svoj specifični koncept ljudskih prava, koji počiva na milosti islamskoga gospodara. Upakiran je u dakako lažnu priču kako je islam preko ahdnama razvio poštovanje ljudskih prava stoljećima prije Zapada. Riječ je o potpunom izrugivanju zapadnom konceptu univerzalnih prava čovjeka. Govoriti o ahdnami kao o dokumentu zaštite ljudskih prava, znači priznavati vladavinu islama i pravo vladara da udijeli ili uskrati “ljudska prava” nemuslimanima. No iako zvuči nevjerojatno, ta se priča uspješno prodaje…

Reis ef. Kavazović “prodao” ju je čak i papi Frani za posjeta Sarajevu rekavši mu kako bosanskohercegovački muslimani žele posebno graditi odnose s katolicima “u duhu Ahdname sultana Mehmeda el Fatiha”. Papi Frani se priča svidjela pa je i sam u duhu ahdname kao koncepta ljudskih prava pohodio zimus arapske zemlje, prilagodivši tom ljudskopravaškom duhu legendu o susretu sv. Franje Asiškog i egipatskog sultana Al-Malik al-Kamila 2019. godine.

Proljetos, povodom obilježavanja 555. godišnjice fojničke ahdname, bošnjački političar i predsjedavajući Vijeća ministara Denis Zvizdić poručio je kako ona “kako tada, tako i danas, promovira univerzalne vrijednosti, na kojima počivaju sve moderne i napredne države”. Fojnički su fratri odlučili obilježiti 555. obljetnicu sultanove milosti. A ni Rim danas ne izgleda tako daleko kao 1993., kada je tadašnji vođa mudžahedina Abu Maali najavio njegovo osvajanje s oltara crkve u Gučoj Gori.

Višnja Starešina/slobodnadalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Još jedan u nizu BH apsurda

Objavljeno

na

Objavio

Zbog svakodnevnih besmislenosti koje se javljaju, i na kojima životari Bosna i Hercegovina, ta zemlja je danas zemlja apsurda. Zemlja apsurd. Poput prepoznatljivi beha viceva koji nasmijavaju cijeli region bivše yu-zajednice, i apsurdi koji se u BiH čuju, na neki način postaju konkurencija smijehu, i pomalo se ne razlikuje što je apsurd a što je vic. I po tom pitanju Bosna i Hercegovina je sve zagonetnija, sve veći svjetski labirint iz kojeg se teško izlazi.

Jedni teško nađu izlaz, drugi pak ga i ne traže i čine sve da trajno ostanu u njemu. Količine besmisla koje se množe u toj „svjetskoj birtiji” učinile su da je Bosna i Hercegovina sama jedan svjetski besmisao, nelogičnost i apsurd, ovakva kakva je danas i kakvu je u budućnosti vidi, želi, i svim sredstvima nastoji izgraditi najbrojniji njen narod, Bošnjaci.

A upravo ta bošnjačka otimačina, okupacija i besmislena agresija na Bosnu i Hercegovinu, entitet tri suverena i konstitutivna naroda, jučer Muslimana danas Bošnjaka, jučer i danas Hrvata, te jučer i danas Srba, u najvećoj, zapravo jedinoj mjeri učinila je zemlju besmislenom. I dalje je čine apsurdnom, budući da Bošnjaci ne priznaju svoje zablude, dok svoje vojne mogućnosti preuveličavaju mjereći ih dotokom novca iz muslimanskih zemalja, izvoznica radikalnog, i za budućnost svijeta opasnog, islama.

Oslanjanjem i na staru, i nikad više ponovljivu, barem ne u Bosni i Hercegovini, vojno okupatorsku moć Turske, koja se polako sama urušava poput svih diktatorskih režima, Bošnjaci zagrizaju prevelik beha komad, kojeg niti mogu otkinuti, niti mogu sažvakati. Besmisao svih besmisla kojima je Bosna i Hercegovina ispunjena, i s kojima se i dalje puni sve do pucanja poput prenapuhanog balona, je bošnjačko, gotovo, prisilno samonametanje kako su oni domicilni, autohtoni narod u Bosni i Hercegovini. Besmisao svih besmisla koje potežu Bošnjaci.

Uistinu, apsurd kakav može samo da se pojavi, i da ne živi onoliko dugo koliko ga zagovornici besmislom brane, u apsurdnoj Bosni i Hercegovini. Takvim besmislicama, koje su u dimenzijama dječje mašte, pitanje je prave li i jučerašnji Muslimani, koji su i pokrenuli taj apsurd, i današnji Bošnjaci koji ga brane, time sami sebe nekim apsurdom.

Naime, može li se u jednom starom europskom narodu, dugog nacionalnog identiteta, koji se gradi i materijalom prostora na kojem je rastao i izrastao, dogoditi, ma bilo pod kojim uvjetima, da govori o svojoj autohtonosti na kojem živi, a u isto vrijeme pjevati identitetske pjesme genocidno konfesiocidnom okupatoru tih prostora. Nespojivo je nikakvim identitetsko teritorijalnim vezama bošnjačko pjevanje Turskoj, „Turska je naša mati tako je bilo i tako će ostati” i paralelno s tim govoriti da su oni autohtoni beha narod.

Laički zaključujući čovjeka čini autohtonim u najvećoj mjeri autohtonost majke. Ako je Bošnjacima „Turska mati tako je bilo,,,” a po glasnom, zaglušujućem, pjevanju da jest, više su oni onda, zapravo tom pjesmom se izjašnjavaju turskim autohtonim narodom, koji je tu ostao bilo kao okupator, ili bilo kao poturice koje su život spašavale prihvaćanjem islama. Ne može, pa čak ako je Bosna i Hercegovina ostavljena u amanet suvremenom turskom sultanu, Turčin u Bosni i Hercegovini nikako biti autohtoni narod.

I još kad nadalje pjevaju „tako je bilo i tako će ostati” tu je završena priča tko su, što su i s kojih prostora su autohtoni. „Tako je bilo…“ znači bilo je tako kada su došli kao Turci i okupirali zemlju, i „tako će ostati“ kada je opet okupiraju. Što im je i cilj.

Pjevati pjesme najzloglasnijem beha okupatoru svih vremena može samo onaj narod koji se osjeća, i koji jest dio te agresorske nacije, koji je autohton jedino na okupatorskom, turskom, teritoriju.

Graditi samoproglašenu novu naciju, nacionalni identitet na beha prostoru takvim okupacijskim sredstvima, identificiranjem s agresorom, nije ništa drugo već ponovna agresija na autohtoni hrvatski narod, i bošnjački zločinački pokušaj krađe hrvatske autohtonosti, kao i ubijanje Bosne i Hercegovine kakvu je hrvatski narod u polutisućljetnoj turskoj okupaciji uspio obraniti i očuvati u njenoj europskoj i kršćanskoj autohtonosti, identitetu.

Bošnjačka agresivna krađa hrvatske autohtonosti u Bosni i Hercegovini, zapravo je najgrublje, ravno onom turskom, ubijanje hrvatskog nacionalnog, i vjerničkog katoličkog, četrnaestostoljetnog identiteta izgrađenog i življenog na tom eurohrvatskom prostoru. Bošnjačko lutanje u traženju i izgradnji samoizabranog nacionalnog bošnjačkog identiteta je samo od sebe apsurd, napose zbog toga što negira, istinski autohtoni hrvatski identitet. Vezivati svoju autohtonost za teritorij za koji se bez ikakvih povijesnih, kulturni, civilizacijskih i svjetovnih poveznica vežu, te isti taj teritorij ostavljati agresoru u amanet, besmisao je besmisla, kojeg obično okupatori, veleizdajnici, agresori provode u okupiranim narodima.

Ubijanje i trganje autohtonog korijena da bi se na njegovu mjestu zasadio svoj nacionalni bošnjački identitet, muslimanska je agresija na već stari hrvatski postojeći, koji je četrnaest stoljeća vezan za taj teritorij. No jednako tako to je znak da je muslimanski izabir nacionalnog identiteta Bošnjak na neki način najveći apsurd u Daytonskoj Bosni i Hercegovini. Zato što je to i prisila, jer je proveden bez pitanja, bez nekog referenduma o nacionalnom identitetu, unutar muslimanskog naroda. Stoga se tim novim bošnjačkim identitetom agresira i na Muslimane i agresija na autohtonost već četrnaest stoljeća postojećeg hrvatskog. I to je još jedan u nizu beha apsurda, u nizu besmislica kojima napuhavaju Bosnu i Hercegovinu i čine je trajno neodrživom.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari