Pratite nas

Kolumne

HODAK: Postoji li u ovoj Hrvatskoj relevantni političar koji će imati ‘muda’ i odgovoriti Vučiću?

Objavljeno

na

Riječ “nijansa“ je ženskog roda što samo po sebi ne znači odmah nešto loše. Ponekad je to fina i neosjetna razlika, jedva primjetan prijelaz iz jednog u drugo. Ali ne u Hrvatskoj. U Lijepoj našoj nema postupnog prijelaza, naše nijanse su poput balvana, još bolje, poput legendarne “balvan revolucije”.

Naša omiljena lijeva medijska falanga dalekovidno i senzibilno kao “beli” orao s vrha Dinare uočava svaki “ustaški” trun u hrvatskim očima, ali je potpuno slijepa na sve veće jugobalvane pred njihovim zaslijepljenim i krmeljavim jugonostalgičarskim očima. Predrag Mišić je srpski dragovoljac Domovinskog rata. I nije jedini. Na fejsu je objavio “Proglas svim Srbima u domovini jednoj i jedinoj Hrvatskoj”. Mišić zna da je taj proglas čista utopija, ali bez obzira na to dobro da ga je napisao.

Kaže: “Pitam se kad nam se to dogodilo. Svi skočili na zadnje noge, ritaju se. O jednoj običnoj kafanskoj tučnjavi raspravlja Europa. Miki poziva američke nosače zrakoplova da stanu u obranu srpske nejači. Njih troje dobilo po tamburi, zasluženo ili ne… Alo, jučer je jedna od najmlađih žrtava Ovčare Igor Kačić imao rođendan. Tko je Irenu pitao kako je? Prekjučer je Luka Adrijanić…

Stotine tisuća izjava od Milorada Pupovca o ugroženosti Srba, Vučića, Dačića, k…a palca. Vrli novinarčiću, da nije bilo Velimira Bujanca, o meni i deset tisuća mojih sunarodnjaka se ne bi nikada čulo u medijima”.

Danima slušamo, gledamo i čitamo kako se Hrvatska pretvara u NDH. Hasanbegović pita: “ako je to točno je li Pupovac onda okupator ili sluga okupatora?” Na fejsu se čude: “Nisu mi jasni ovi Srbi povratnici, ako su 1995. godine bježali od ‘ustaša’ zašto su se onda vratili tim “ustašama?” Pogledajte dnevni tisak. Opća ofenziva na NDH…

U Temi dana od 23. kolovoza akademik Zvonko Kusić tvrdi da je današnja Hrvatska nastala u borbi protiv NDH. Sad je jasnije zašto se Zvonko ne zove Zvonimir. On je na vrijeme shvatio da po hrvatskom zakonu nije isto ako se napadne neki čovjek ili ako se napadne Srbin. Problem je u tome što je taj zakon davno u primjeni, mada još nije ni napisan, ni u Saboru usvojen! Gledam “zakonodavca” Pupovca na TV-u. Jedino ne shvaćam što će mu brada… Jel’ to ona nijansa s početka kolumne?

Otkud ‘delije’ i ‘grobari’ u Hrvatskoj?

Hajmo sad u sam epicentar političke “katastrofe” koja je uzdrmala, a i danas još trese antife i jugoviće u RH. Već i oni kojima je politika zadnja rupa na svirali znaju da se u kafiću Borisa Petka slušaju fašističke pjesme i oplakuje tzv. Krajina. Boris, mirni i nekonfliktni hrvatski državljanin, prijatelj kapetana Dragana, njihove zajedničke slike dijeli po fejsu.  Prošle se godine u travnju, malo pod gasom, zabio autom u žandarmeriju.

Drugi dan pojaviše se naslovi u beogradskom tisku: “Kaos u Beogradu, pijani Hrvat uoči derbija Partizan-Crvena zvezda probio kordon policije i uleteo među…”. Ovih dana su tog istog “Hrvata” napali željeznim šipkama jer je Srbin i ga skoro umlatili. Gledam ga na TV-u, čovjek je čudo. Netko koga su izudarali željeznim šipkama, izgled sasvim normalno na TV-u. Što moderna medicina može čovjeku napraviti u roku od nekoliko sati, osobito u okolici Knina, u Uzdolju. To je pravi mirakul k’o oni u Međugorju, čovjek nema ni ogrebotine.

Zlobni desničari sramežljivo, ali uporno lansiraju “fake news” da se radilo o obračunu “delija” i “grobara”, ali je to malo vjerojatno. Otkud “delije” i “grobari” u srcu Hrvatske? Dobro, grobara ima svako veće mjesto…recimo, oni na Mirogoju. Ali “delija”? Ako čitate Pofuka, Gerovca, Jurasića, Ivanku Tomu, Roberta Bajrušija, Duhačeka…morate se početi lagano tresti. Od smijeha. Tako se 22. kolovoza ove godine javio Vladimir Đukanović zvani Bizon, ideolog Srpske napredne stranke, i ne trepnuvši bizonskom glavom obavijestio “vascelu” javnost da su u Uzdolju u Republici Srpskoj Krajini mučki napadnuti državljani SAO Krajine.

Je li možda netko pročitao reakciju na to naših uškopljenih političkih i medijskih poltrona koji brinu o tzv. cjelovitosti Republike Hrvatske? Nekako u isto vrijeme kad se dogodio ovaj jezivi “zločin” kraj Knina u Zagrebu, u Gračanima su pokopani su ostaci 294 žena, djece i muškaraca, žrtava komunističkog i velikosrpskog zločina 1945. godine. Opet se vraćam na nijanse. Koliku pozornost je dobio pokop? Nikakvu! Pazite, radi se o 294-ero ubijenih. Ali već danima mediji i političari bruje o ovom “zločinu iz mržnje”.

U Kninu.

I na kraju, još malo o “nijansama”. U ožujku se desio jedan sitni incident na nivou statističke pogreške. Trojica državljana Srbije “posjetili” su starijeg muškarca u Zagrebu. Malo su ga mlatili da prizna gdje drži novac i nakon što su ga pronašli, otišli su, a stariji muškarac je otišao u bolnici. U kojoj je ovih dana i umro od zadobivenih udaraca. To, naravno, nije zločin iz mržnje nego pohlepa za novcem!?

Novine su se “raskokodakale” o tom slučaju, ali to niste imali priliku nigdje pročitati. Iako to s odnosima Srba i Hrvata nema blage veze, nećemo valjda kvariti međunacionalne odnose…je li tako Branimire Pofuku? Ali da su tri hrvatska kriminalca ubili i opljačkali Srbina onda bi Gera i Pofuk digli tiražu Obzoru…

Sad je vrag stvarno odnio šalu. Ako vas netko u kafiću zapita “za što si?” Nemojte se zaletjeti i odgovoriti: “Za Dom Perignon!“ (ZDS) I to je ta nijansa na koju treba paziti.

Evo, jedan dobar srpski vic za koji su oni uvijek sposobni. Za razliku od poltronskih Hrvateka. Vic pokazuje suštinsku razliku o smislu za humoru dva “bratska naroda”.

U Beogradu lav iz zoološkog vrata preskoči ogradu i napadne ljude na cesti. Skoči neki hrabar tip, zgrabi lava i zadavi ga. Drugi dan naslov u novinama: “Neznani srpski junak golim rukama ubio lava koji je hteo da pojede našu srpsku decu”.

Nakon toga zazvoni telefon u redakciji novina i javi se dežurni novinar: “Halo, izvolite?”, “Dobar dan! Ja sam jučer zadavio lava koji je pobegao iz zoološkog vrta, ali ja nisam Srbin nego Hrvat”. Sljedeći dan pojavi se naslov u novinama: “Pobešneo ustaša bez povoda zadavio nedužnog lava, miljenika naše dece”.

Lovro Kuščević, kao i svaki bivši, pun je grijeha. Robert Bajruši je krsti. Najprije je Elizabeta Mađarević, tajnica u veleposlanstvu u Berlinu nešto mrmljala o “čistoj i bijeloj Europi”. Zamislite, ona bi u Europi htjela bijelce. K’o da neko drekne o crnoj Africi ili žutoj Aziji. Što sve ljudima pada na pamet. “Koja katastrofa” misli premijer. A Roby se trese jer smo postali država koja propagira fašizam i rasizam. Bijelci u Europskoj uniji, ma hajte, molim vas! I baš kad smo pomalo provarili jednu katastrofu, onu kninsku, naleti druga. A potom odmah treća, USKOK uletio u jednu od Lovrinih nekretnina i pronašao krunski dokaz – sliku Ante Pavelića.

Za Robyja Bajrušija, Ivanku Tomu, Pofuka, Tomića, Pavičića, Vitasa, Igora Mandića, Nenada Stazića, Klasića, Jakovinu, Markovinu, Vedranu Rudan, Radu, Anku…to je veleizdaja. Slažem se!!! Mala smo, ali ponosna zemlja. Oko četiri milje ponosnih Hrvateka. Svaki “domovine sinek” koji nešto postigne u bijelom svijetu mora se paziti k’o kap vode na dlanu. A sad naš Lovre, umjesto Titine slike, biste ili kipa, ili Bašćanske ploče u kojoj kralj Zvonimir ostavlja Hrvatsku drugu Titu, drži na zidu sliku Pavelića. S obzirom na broj stanovnika iseljene i “usoljene” Hrvatske, drug Tito je postigao rezultat koji zaslužuje svaki respekt. On na listama najvećih zločinaca 20. stoljeća zauzima između 10. i 12. mjesta na ponos i diku našeg naroda i narodnosti.

Sneška Banović očekivala je da će njegova ploča na HNK-u visjeti barem 700 godina, koliko će i ona odgajati nove mlade titoiste na Glumačkoj akademiji u Zagrebu.

Čista je misterija zašto je Pavelić završio u Lovrinoj kući

Popularni, pak, ministar u svojoj nekretnini drži sliku nekog Pavelića. Bezveznjaka kojeg nema među prvih 50 na vječnoj ranglisti zločinaca koji su obilježili Drugi svjetski rat. Dobro, pobio je on po sjećanju Igora Mandića, Ante Jelaske, Brane Pofuka, Gere, Tome, Anke, Rade, Rade i familije, kapetana Dragana i ekipe barem desetak milijuna ljudi, ali bez verifikacije tih vrhunskih rezultata.

Mislim, bez sudaca, pomoćnih sudaca, VAR-ova… Sada, eto, bivši ministar, u svjetski poznatim Nerežišćima, drži sliku zločinca kojeg Juga nije htjela osuditi na smrt barem u odsutnosti. Morao je umrijeti u Madridu prirodnom smrću. “Fali mi se”, kako kaže moj prijatelj Režić, Boljanin, da tada nije bilo moguće suditi nekoga u odsutnosti. Provjerio sam. Bilo je…

E sad, ostaje čista misterija zašto je Pavelić, umjesto pred narodnim sudom, završio u Lovrinoj kući u mondenim Nerežišćima? Misterij je i koja slika visi na zidu u kući Aleksandra Vučića? To nikada nećemo vidjeti iako si možemo zamisliti. Veća je to misterija nego pitanje kad je točno Ivo Andrić prestao biti hrvatski pisac ili tko je nacrtao “svastiku” na Poljudu.

Misterij jedino nije odgovor na pitanje zašto su hrvatski medijski falangisti potpuno prešutjeli pokop 294 žrtve zagrebačkih “osloboditelja”. Odgovor na to pitanje danas u Hrvatskoj zna svaka budala.

Usput rečeno Vučić je u subotu na TV Pink poslao poruku Hrvatskoj. Izjavio je da su napadi “strašni” i dodao da će Srbija pomoći svome narodu u Hrvatskoj. Prevedeno evo nam uskoro najprije “jogurt revolucije”, a odmah iza toga “balvan revolucije”. E sad, postoji li u ovoj Hrvatskoj relevantni političar koji će imati muda i odgovoriti srbijanskom predsjedniku? Nisam baš optimist. Ako se netko od njih ubuduće usudi spomenuti  “velikosrpsku agresiju”, blistat ćemo od sreće.

Zašto su Srbi prestali igrati šah? Kralj i kraljica su im pobjegli u London. Topovi su im na Kosovu, konji u Haagu, a šahovnica u Hrvatskoj.

Gordan Duhaček, intelektualni stup portala Index.hr, poseban dar BiH nama Hrvatekima, inače ponosni “homić”, ima dara i za poeziju, pa je malo prepjevao “Vilu Velebita”:

“Oj, ti govno,

govno Velebita,

ti našeg crijeva diko,

Tvoja slava jeste nama sveta,

tebi Hrvat kliko,

ti govno Velebita…” i tako uporno, talentirano, indexovski.

On ljubi “fekalije, govno, smeđe…”. Evo tipičnog “govora ljubavi” jednog BiH “pedera”. I budite bez brige, on je vjerojatno preko reda dobio državljanstvo Republike Hrvatske.

Njemu Martina Mlinarević-Sopta zasigurno nije poslala ljupku poruku: “Tko vas je..  majmuni”. Osjetila je ženska da je u Hercegovini ne vole dovoljno. A Sejdo je Martinu imenovao  veleposlanicom u Pragu. A 182 cm visoka diplomatkinja voli i cijeni Sejdu. A to što Sejdu ne vole i ne cijene “majmuni” nju boli ona stvar.

Napokon je Hrvatska snašla snage…

Definitivno živimo u epohi podijeljeni na “klerofašiste”, ustašoide, ognjištare, rigidne desničare, primitivne rasiste, troglodite, fašiste, naciste, mrzitelje Srba, Židova i Roma, imigranata, Soroša, Angele Merkel, Macrona, EU-a, Pupovca, Vučića, SDSS-a, NOB-a, Tita, 6. ličke…i ako nastavim ode stranica. A na drugoj strani su sami partizani, antife i Zvonko Kusić koji nas podučava da smo nastali boreći se protiv NDH i svih ovih gore citiranih. Svi su oni sam cvijet demokracije. I sad se sjetite Tuđmana i 1991. pa do kolovoza 1995. I probajte si odgovoriti na kojoj strani su bili jedni, a na kojoj drugi. Po Kusiću su se ustaše i klerofašisti…borili protiv NDH, a za državu Hrvatsku, a što po njemu dokazuje Ustav RH.

Poštovani akademiče, tko je ginuo u Vukovaru, Maslenici, Gospiću, Dubrovniku, Lici, Dalmaciji, Slavoniji…? Ustavotvorci ili oni s krunicom oko vrata i usklikom ZDS na usnama? I danas smo na kraju jednog shizofrenog puta gdje pobjedonosno stoji bradati Pupi i prijeteći podiže prst: “Ne bih želio da ova zemlja doživi isto ono iskustvo koje je imao jedan pokušaj u 20. stoljeću da se stvori hrvatska država, a koji je kolabirao sa sramotnim krajem zato što je bio temeljen na mržnji i nasilju prema Srbima…takav ishod nije nerealan pa da i ova država zbog opsesivne mržnje prema Srbima…doživi jednaku sudbinu kao i marionetska država od ’41. do ’45. godine”.

Dragi bradati Pupi, ne strahuj i ne boj se da će se još jednom ponoviti Bleiburg, Macelj, Huda jama, Križni put, Gračani, Savska cesta, Ovčara, Škabrnja, Borovo selo…i ne prijeti se. I tebe i Kusića treba podsjetiti da je i sam Tuđman, Titov general, rekao u Lisinskom da je NDH, između ostalog, bila i izraz želje hrvatskog naroda za svojom državom. I nakon ove ružne Pupovčeve prijetnje napokon je država Hrvatska našla snage da, kako to i priliči suverenoj i pobjedonosnoj zemlji, odgovori Pupovcu, traktorašima, Vučiću, Đukanoviću Bizonu, Kusiću, Orjuni, yugozombijima…te tresne šakom o stol i pošalje im dugo očekivanu poruku: RH i Vlada i dalje će raditi sve da Republika Srbija i BIH uđu u EU….

Moj Tonči Jelavić iz Splita poslao mi je jednu aktualnu misao koju je napisao Johann Wolfgang von Goethe: “Nitko nije beznadnije porobljen nego oni koji lažno vjeruju da su slobodnan”.

Zvonimir Hodak / direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Jesu li učitelji i nastavnici zaslužili veće plaće? Evo zašto nisu!

Objavljeno

na

Objavio

Kad je ministrica obrazovanja i znanosti Blaženka Divjak kročila u prostoriju, izgledajući kao da je upravo obrisala suze, svima nama koji smo je čekali prostrujala je ista misao – gotovo je, dat će ostavku!

Dok je govorila, ja sam već za svaki slučaj unaprijed pred njom natipkao tweet o tome, stavivši njezinu pokislu fotografiju.

No, iako je očito u sebi nastavila gutati suze, a brada joj podrhtavala dok je govorila, ubrzo je postalo jasno, ministrica obrazovanja još nije donijela presudnu odluku. Suze su očito posljedica još svježeg razgovora s premijerom Andrejom Plenkovićem, a njega očito nisu dirnuli njezini osjećajčići ni dvojbe.

Umjesto demonstrativne javne ostavke, najavila je svoj vlastiti štrajk i opalila premijer Plenkoviću ništa manje demonstrativnu javnu pljusku: U igri moći sindikata i premijera ne želim sudjelovati!

Teška je to optužba, koja sugerira da premijer Plenković nema argumente u nepopuštanju štrajkašima, već da se sve vodi na igre moći, u prijevodu – problem je njegova taština. Što to zapravo znači?

Prvi odgovor koji se nameće jest da Divjak ne želi sama dati ostavku, već izazvati Premijer Plenkovića da joj da otkaz, kako ne bi ispalo da ona sama odustaje ne samo od fotelje, već i od svoje “reforme”.

Da premijer Plenković nije nekoliko dana zauzet političkim igrokazom s brojnim uglednim gostima iz svoje političke obitelji, Europske pučke stranke, možda Divjak ne bi preživjela noć. No, čim premijer isprati svoju europsku obitelj, ministrica Divjak vraća se na dnevni red, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Ministrica ne može pobjeći od svojeg dijela odgovornosti za štrajk. Otpočetka je dala krila zahtjevima prosvjetara, a na koncu podigla ruku za ovakav proračun, poručivši im da je ovo najviše što se sad moglo ispregovarati. Jasno je, u HDZ-u vlada čvrsti konsenzus da popuštanja nema, jer da ne može biti opravdanja za štrajk u vrijeme u kojem kontinuirano osjetno povećavaju plaće.

Ministrica nije jedina koja ovih dana vrti mantru da su “učitelji zaslužili veće plaće”, no to je jedna od ispraznijih i štetnijih floskula među mnoštvom onih koje se u hrvatskom društvu uporno ponavljaju, bez obzira radilo se o prosvjetarima ili radnicima u škveru. Ništa nije dalje od istine. Radnici u Uljaniku nisu zaslužili svoje plaće, jer to nema veze s tim koliko krvi, znoja i suza netko ulaže u svoj posao.

To što netko uredno svako jutro dolazi na radno mjesto, čak ako daje cijelog sebe, malo znači ako nema rezultata. Ako škverani nisu sagradili brod, onda nisu zaslužili plaću. Čak i ako su ga sagradili, ali ga nisu prodali, nisu zaslužili plaću. Ako su ga prodali, ali ispod cijene, ponovno – nisu zaslužili plaću. Ako nisi zaradio, nisi ni zaslužio, koliko god se pritom trudio. A ako škverani nisu zaslužili plaću, ako radnici Đure Đakovića nisu zaslužili plaću, ako ni stotine tisuća drugih nisu svojim proizvodima i uslugama zaradili dovoljno da bi zaposleni u javnom sektoru dobili plaće od kojih se može živjeti dostojno čovjeka, onda u takvom hrvatskom društvu ni učitelji nisu zaslužili veće plaće.

Da ne govorimo o tome da ni njihov priželjkivani proizvod – za 21. stoljeće spremna hrvatska djeca – nipošto ne zadovoljava te da mnogi od učitelja na nekom otvorenom tržištu nikad ne bi mogli dobiti čak niti plaće koje sad dobivaju iz proračuna. A te plaće su za hrvatske uvjete itekako solidne. Pitajte sve one koji u posljednjih 30 godina nisu mogli računati na plaću prvog u mjesecu.

Profesori kažu, ovo nije bitka za veće plaće, nego za dostojanstvo. Nisu zadovoljni ni povišicom, ako svi drugi dobivaju veće povišice nego oni. Naravno, u pravu su, divim se onima koji se organizirano bore za svoja prava, no, meni isto tako smeta zašto bi svaki učitelj dobio jednako. Ima predivnih profesora kojima podučavanje djece nije posao već životna misija, onih koji zaslužuju i trostruku plaću. A ima i onih koji su mojem i tisućama druge djece samo zagorčavali život i koji ne zaslužuju ništa više nego otkaz.

Dakle, i meni je kao roditelju dosta te socrealističke uravnilovke i ne želim da vrijedni i nevrijedni dobiju jednako. Itekako nam je nužan posve novi sustav plaća, kakav se ne može stvoriti preko noći! Ovaj štrajk mora hitno biti prekinut, i to tako da ne bude pobjednika ni poraženih, jer u svakom slučaju najkraći kraj će izvući naša djeca.

Plenković ne smije inzistirati na tome da porazi profesore, jer od poraženih i poniženih ne može se očekivati provođenje bilo kakve reforme, pa ni ove lažne. Vrlo je jednostavno. Premijer već sutra štrajkašima treba ponuditi najavljenih 2 postotka povećanja koeficijenta, umjesto uvjetno od 1. lipnja. A štrajkaši to moraju prihvatiti, prekinuti štrajk i strpjeti se do cjelovite reforme u koju se također mora krenuti odmah. U suprotnom, i premijer i oni suočit će se s opravdanim gnjevom roditelja. Nadajmo se samo da to nikom nije cilj, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

JEFTINA DEMAGOGIJA MINISTRICE DIVJAK!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Što je nama Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

foto: grad Vukovar

Za neke je Vukovar simbol izdaje i čak namjernog žrtvovanja. Uglavnom, ta lažna simbolika dolazi iz kuhinje velikih manipulatora koji, unatoč svemu, nisu prežalili bivšu državu i koji bi htjeli sve zamutiti i relativizirati, i u krajnjoj liniji optužiti sam hrvatski državni vrh za sve ono što se događalo u ovome gradu.

Vukovar se, srećom, na krilima istine izdignuo u znak i značenje nečega drugoga. On je simbol patnje i stradanja, simbol otpora i dostojanstva, simbol zajedništva i suosjećajnosti. Koliko god se svake godine slike ponavljale, svaki put ostajemo dirnuti tim upaljenim svijećama po svim našim gradovima, kao i tisućama ljudi koji iz svih krajeva hodočaste prema Koloni sjećanja.

Ni tako često ponavljana formulacija kako se Hrvatska sjeti Vukovara samo na Dan sjećanja nikako ne stoji. U relativno kratkom vremenu grad je doslovce izniknuo iz pepela, posve obnovljen vraćen je u život, pa evo i jedan naizgled sitan detalj koji to potvrđuje. Ove je godine broj djece u jaslicama povećan za njih četrdeset.

Grad ima i sjajnu perspektivu. Leži na najplodnijoj zemlji i na moćnoj i plovnoj rijeci koja povezuje deset europskih država.

Nažalost, on svih ovih godina nije postao simbolom još nečega, a tako važnog i tako potrebnog. Nije postao simbolom pomirenja. I dalje postoje odvojeni jaslice, vrtići i škole. Ne bi li bilo dovoljno da srpska djeca imaju dopunsku nastavu iz jezika, povijesti i geografije? Ali ne, ona su pošteđena učenja o onome što su njihovi stariji sunarodnjaci učinili ovome gradu.

Ćirilično pismo, koje se doživljava kao simbol okupacije i zločina, nastoji se svim silama nametnuti, dok silovane žene susreću na ulicama svoje silovatelje, a majke ubojice svojih sinova. Za stravičan zločin na Ovčari nitko u Hrvatskoj nije osuđen, predvodniku masakra dvanaestorice policajaca u Borovu Selu podignut je spomenik.

Vođa je hrvatskih Srba uoči Dana sjećanja u znak pijeteta prema poginulim Srbima ove, kao i prošle godine, spustio vijenac u Dunav, koji je otplovio prema Beogradu, gdje će ga preuzeti Aleksandar Vučić ili Vojislav Šešelj. Iako je ove godine vijenac položio i na Ovčari, ovaj njegov potez djeluje cinično. On govori o svim žrtvama i o mržnji na objema stranama. To nije, ili ne bi trebalo biti sporno.

Svaka žrtva zaslužuje žalovanje, kao što i svaka mržnja nikada nije dobrodošla. Ali to nije ono najvažnije. Mrtve nitko ne može oživiti. Mora se u interesu mira i suradnje konačno priznati kako je sve počelo, tko je bio agresor, tko je ubio cijeli jedan grad i tko je htio dio Hrvatske pripojiti Srbiji. Bez toga nikada neće biti pravoga mira ni povjerenja. A to je tako mali, a ipak tako težak korak.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija.hr

Nema zaborava i nema inverzije povijesti, zna se i uvijek će se znati tko je bio tko u tom ratu!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari