Pratite nas

Kolumne

HODAK: Potvrđujemo da smo banana republika! Iz živog blata nas, za samo 500 milijuna kuna vadi Antonio Alvarez III.

Objavljeno

na

Ne slažem se s onim što je napisao Oscar Wilde, ali vrijedi citirati. “Novinarstvo je laganje za mjesečnu plaću.“

Dobra fora na društvenim mrežama: žale za vremenima kad je Hajduk bio prvi, a Papa Ivan Pavao drugi. Danas je Antonio Alvarez treći, a Hajduk četvrti. Nino Raspudić dodaje: “Fali još samo Band Aid “Moja kupovina“. Rapsodija humora i cinizma, a realno stvari sve više sliče na antičku tragediju. Lex Agrokor je po svemu sudeći protuustavan. Vlada ulazi u privatnu kompaniju i putem povjerenika upravlja istom. Niti je sanira niti tjera u stečaj. Ali tjera u očaj Baranju, seljake, potplaćene prodavačice Konzuma. Todorić je bio prijatelj sa svim predsjednicima vlada RH, osim s Matešom kojeg nikada nije ni upoznao. Valjda jer mu Mateša nije ni trebao. Imao je Borislava Škegru, ministra financija.

Uglavnom, kad se sve zbroji i podvuče zajednički nazivnik, ispada da su političari preko Agrokora pokazali svu svoju limitiranost i raskošni antitalenat za realne gospodarske probleme. I danas je tako. Država se trese, deseci tisuća ljudi preko noći će se naći na ulici, a poreznjaci blokiraju račun Agrokora. Ubijaju kravu zbog jednog šnicla. Jer porez svi moraju plaćati. Osim nekih. Meni, ako ne platim jedan mjesec PDV, doprinose i plaće, ode poslovni račun u blokadu. Čitam kako lik iz Agrokora godinama duguje 23 milijuna poreza, doprinosa, PDV-a i dalje uspješno posluje. I da još jednom potvrdimo da smo “banana“ republika dovodimo Antonija Alvareza III. Za siću od 500 milijuna kuna neka nas vadi iz živog blata. Prije bi nas iz tog “živog blata“ izvukao naš legendarni Antonije Tomić nego Antonije III.

Naš Antonije, uz bratsku pomoć Antonija Nuića, spojio bi dva bratska naroda u jednu nikad zaboravljenu državu. Ruski ambasador imao bi rezidenciju u Buzinu i slikao bi se u običnom Varteksovom odijelu bez 150 odlikovanja. A seljaci iz Baranje odlazili bi na godišnji u Vrnjačku banju.

No, pustimo te scenarije. I danas se može u RH snimiti film sličan Šijanovom “Tko to tamo peva“. Umjesto subotom na “špicu“, treba otići u Liku, Dalmatinsku zagoru, pustu Slavoniju i vidjeti “tko to tamo pjeva“. Umjesto takvog socrealističkog filma mi financiramo mega film “Oslobođenje Skopja“. Danilo i Rade Šerbedžija ekranizirali su dramu Dušana Jovanovića tako dobro da je mala dvorana Mueller u kinu Europa bila dupkom prazna. 1978.g. dramu je u Zagrebu postavio Ljubiša Ristić i odmah je postala “vrući krumpir“ jer je “narodno oslobodilački rat“ osvijetlila malo drugačijim bojama od službenog lakiranja.

No, gdje je danas 1978.g.? Danas je to “deja’ vu“. Umjesto filma o herojima Vukovara HAVC, Hrvoje i Nina vode nas u “Oslobođenje Skopja“. Dobro, treba biti pošten i priznati da je jedini iz te skopske ekipe koji je snimio film o Vukovaru bio Rade Šerbedžija. I to još 1992.g u Vukovaru. U zlatnim vukovarskim vremenima. Bit će uvijek novaca za hrvatske Jugoslavene, tu neuništivu kategoriju, žilavu i dobro uhljebljenu u Ministarstvu kulture i notornim nevladinim udrugama.

Panem et circenses ili kruha i igara, rekli bi stari Latini.

U Večernjaku vjeruju kako će ipak doći glave Donaldu Trumpu. Marina Šerić otišla je na zasluženi oporavak. Za to vrijeme toljagu je preuzeo Tomislav Krasnec. Srijeda 5. Travnja donosi naslov: “Trumpova nepodnošljiva lakoća laganja“. Proročanska analiza dresiranog intelektualnog proletera. Čujmo ljevičarskog “proroka“: “Njegovo laganje dodatno polarizira Ameriku i ruši vjeru ljudi da istina uvijek pobjeđuje. Takav Trumpov način rada neminovno vodi do kraha: ili njega kao predsjednika ili Amerike kakvu poznajemo. A taj krah neće biti nimalo ugodan“. Kakva pretenciozna mudrost. Ili odlazi Trump ili Amerika kakvu Krasnec poznaje.

Krasnec se istakao kao debela muha u čaši mlijeka i tvrdnjom da je Obama najbolji i najuspješniji predsjednik SAD-a od Drugog svjetskog rata do danas. “Najbolji predsjednik“ je, na samom početku svog mandata, dobio je Nobela za mir. “Krasnići“ u Nobelovom komitetu nisu htjeli opterećivati svoje izlizane moždane vijuge činjenicom da je njihov favorit u tom času bio na čelu države koja je na ovaj ili onaj način vodila osam ratova na kugli zemaljskoj. “Najbolji predsjednik“ vodio je 10 godina politiku koja se zasnivala na kreiranju kaosa u raznim dijelovima svijeta i stvaranju konflikata među državama. Maroko, Tunis, Libija, prodaja oružja državama koje (Saudijska Arabija, Katar…) tim oružjem opskrbljivali su čak i ISIL. Hillary i Obama su svojim amaterskim Arapskim proljećem doslovno uništili sređenu državu kakva je bila Libija. Arapske države koje su financirale ISIL, drugu polovicu svojih fondova direktno su ubrizgavale u Clinton Foundation. To je zaista dražestan podatak koji nam je ovih dana došao iz WikiLeaksa. I sad se lažljivac Trump ugurao u Bijelu kuću prije Krasnecove ljubimice.

Pogledajmo koje je sve laži Donalda Trumpa pronašao i demaskirao vidoviti Krasnec. Prva i zaista neoprostiva laž sastojala se od tvrdnji Trumpovog izbornog stožera oko prijepora koliko je stvarno ljudi bilo na inauguraciji. Trumpov glasnogovornik Sean Spicer tvrdio je da je Trump imao više publike nego Krasnecov Obama. Naš “obamčić“ se poziva na fotografije koje “su jače od tisuću riječi“, a iz kojih se vidi da je na Obaminoj inauguraciji bio “ceo svet“ dočim na Trumpovoj samo Melanija i familija. Možda bi netko, u izrazito lijevoj redakciji Večernjaka, trebao podučiti Krasneca kako se krasno danas mogu srediti fotografije.

Može se, recimo, srediti i slika Krasneca na kojoj on izgreda pametno. Druga biblijska laž je sumnja Trumpa i njegovih trumpaša da je Obama prisluškivao Trumpov stožer prilikom predizborne kampanje. I to su razlozi zbog kojih nam Krasnec prodaje ljevičarsku bozu o konačnom krahu Trumpa i u konačnici cijele Amerike. I još nas “kumrovečki“ podučava da taj krah neće biti ni malo ugodan. Kao krahovi su obično ugodni, pastoralni, lirski, iskričavi, ubavi, slatki, zanosni, cool itd. Ali ima i onih “nimalo ugodnih.“

Američka ambasadorica u Buzinu je Obamim kadar. Zato je naš Krasnec zasukao rukave i pozvao u kavez hrvatskog UFC-a Trumpa da s njim obriše pod. Znajući da zbog toga njegov urednik neće morati na “ribanje“ i ribarsko ogovaranje u Buzin. Ali “lažljivac“ mijenja ambasadore češće nego kravate. Možda se novi gazda Buzuna jednog dana zapita od kuda toliko amaterske zloće, bijesa i arogancije u jednom ljevičarskom novinarčiću.

Toliko otvorene mržnje pod firmom tobožnje analize postupaka predsjednika izabranog demokratskom voljom američkih birača. Sjetih se geneza Trupovih “laži“. Odmah nakon pobjede, pred svojim simpatizerima na Floridi, naveo je kao primjer Švedsku. Zemlju koja ima debele probleme sa tzv. islamistima. Krasneci, Šerićke, Tomići i ostali lijevi proleteri dobili su crvene ospice. Laže, podmeće…zašto podmeće islamskoj republici Švedskoj. Tri dana nakon te “laži“ u centru Stockholmu policija se hrabro zabarikadirala u prostorije jedne benzinske postaje i vatrenim oružjem bijesno se branila od miroljubivih imigranata.

Pred par dana je miroljubivi islamist kamionom je pokosio odrasle i djecu u pješačkoj ulici glavnog grada. Bilanca četvero mrtvih i 15 ozlijeđenih. Javio se i premijer Stefan Lofven, onaj isti koji je skoro pao u nesvijest kad je čuo za Trupovu laž o švedskim problemima sa imigrantima. Stefan je teška srca priznao da se radi o terorističkom napadu. Trumpa nije ni spomenuo. Istakla se i uvijek oprezna policija tvrdnjom da je napad bio planiran. Ludo hrabra tvrdnja. Očekivalo se vještačenje kočnica na kamionu. Možda su “propale“ u piješačkoj zoni kao što su propale plitke teorijice raznih Šerićki, Krasnića i Tomića u odnosu na nesretnog Donlada koji se tako ne snalazi i ne snalazi.

Ne slažem se s onim što je napisao Oscar Wilde, ali vrijedi citirati. “Novinarstvo je laganje za mjesečnu plaću.“

Piše Ivanka Toma u Jutarnjem: “DORH pomaže Bandiću ili su Mrak Taritaš uzeli na zub iz drugih razloga?“ Kad se Bandić našao u Remetincu razlozi su bili transparentni. Nije bilo drugih razloga. Iznajmio je štandove pro bono desnoj udruzi. Vožnja bolesne novinarke na liječenje u Beč. Vožnja Olimpijske pobjednice s priprema iz Medulina u Zagreb.

Pobjednice koja je, usput rečeno, i gradska vijećnica u Skupštini grada. Zlatni Walter Cooper (WC) i slični neoborivi razlozi. Tako neoborivi da Milan Bandić i danas “dela“ od 6 do 20h. Drugih političkih razloga nije bilo na vidiku ni na zvoniku. Međutim, kad je ”naša” Anka Taritaš u pitanju novinari ne žele grlom u jagode. Žale čvrste, neoborive i pravno relevantne dokaze da 1.700 eura po kvadratu u svjetski poznatoj metropoli Gunji nije malo previše za jednu bogatu Hrvatsku. Toliko ne bi koštala ni rezidencija Antonia Alvareza III, a bogme ni IV. Prijavu protiv Anke podnio je načelnik Gunje, inače član stranke Milana Bandića.

To je kao da Zdravko Mamić sudi odlučujuću tekmu Dinama protiv Rijeke. Točno! Ali kako izbjeći zadojenog sudskog vještaka koji u svojoj opservaciji tvrdi da je jedan kvadrat plaćen duplo više od stvarne cijene. Mislim da se u toj tvrdnji vještaka nalazi onaj “zub iz drugih razloga“. Zašto kvadrat u Gunji ne bi koštao 1.700 eurića? Naravno pod pretpostavkom da ga netko želi toliko i platiti. Malo je drugi film ako to plaćamo mi porezni obveznici. Uostalom, Bandić je završio dva puta u ”apsani”. Anku valjda neće uiiti iz razloga da ne krene priča kako je Remetinac – mrak.

Čim je objavljeno da po anketama naša Anka ulazi u drugi krug s Bandićem odmah se DORH upleo iako ga nitko nije zvao. Uplitanje politike u izbore nije demokratski poželjno. Izuzetci naravno postoje. Što više i poželjni su. HDZ, Sanader, Kalmeta, Rončević itd. Ako naša Anka pobijedi, treba je pustiti da se malo proveseli i otpjeva par partizanskih pjesama i onda “istraga ili vaša ili naša“. Naime, Anka je jednom u razgovoru za novine priznala da najviše voli sjesti sa suprugom u njihovu jedrilicu i ploviti u svjetlu budućnost pjevajući partizanske pjesme. Zgodno i dirljivo u kontekstu otkopavanja partizanskih žrtava u Gračanima.

Ako je Šprajc, nazivajući ubijene među kojima je bilo i djece, okupatorima i domaćim izdajnicima, mogao za to dobiti Večernjakovu ružu (ne Cigler) onda i Anka može postat ženski Bandić. A navodnih 17 milijuna preplaćenih za mondenu Gunju može tako i tako odnijeti u zaborav neka nova poplava. I neka nova brana koja samo čeka da pukne. Inače ono što ohrabruje sve potencijalne DORH-ove klijente je čvrsta i izbalansirana sudska praksa. Svakom prema zaslugama. Kako kažu Zagorci: “Ak’ je do svedoka, krava je naša.“

Neki dan je dragi Ivo zbog afere Planinska popušio 4,5 godina. Nema pritvora, ali mora vratiti državi 17 milijuna kuna. Opet tih nesretnih 17 milijuna. Ne znam je li presuda zasnovana na činjenicama ili “činjenicama“. Zanima me sudska praksa u Hrvata. Nedugo sam branio poduzetnika na Općinskom sudu u Sisku. Navodno je oštetio državu za 700.000 kuna.

Uz sve olakšavajuće okolnosti dobio je dvije i pol godine te, naravno, mora vratiti onih 700.000 kunića. Dragi Ivo za 25 puta veći iznos dobiva dvije godine više. Ne trebate biti ni pravnik ni matematičar klase akademika Josipa Pećarića pa da vidite nelogičnost tkvog suđenja. I što sada? Simetrija nas vodi k onim kvadratima u Gunji. Debelo preplaćeni.

Ovdje ispada da je jedan od dvojice grešnika debelo preplaćen odnosno drugi privilegiran. Vi pogodite koji je koji! Onako usput, moja žalba je na višem sudu usvojena i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odluku. Siguran sam da ista sudbina čeka i Sanaderovu presudu. Takva je, naime, sudska praksa!!! To je već davno skužio i Krleža u pjesmi “Ni med cvetjem ni pravice“.

Ni med cvetjem ni pravice,

rekel to je fijolice

smardljivi terputec, jalnuš, tvardogutec. Zajček, gumbek, bažulek…

Bertold Brecht je napisao: “Ima nečeg trulog tamo, gdje su velike vrline.“

Javio se intelektualni proleter Ladislav Tomičić u “Novom listu“. “ZGODNA PODUDARNOST“ piše Laci: “Dok se u hrvatskom glavnom gradu otvara zračna luka koja nosi ime prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, u nizozemskom Haagu teče sudski proces u kojem je taj isti Tuđman prvostupanjski okvalificiran kao sudionik zločinačkog poduhvata…“ Laci bi da su malo bolja vremena predložio da se zračna luka u Zagrebu nosi naziv Vojislav Šešelj. Ali Laci će se načekati da se ta bolja vremena vrate. I siguran sam da neće dočekati.

Gilberte Beaux je napisao: “Za uspjeh je važniji karakter nego inteligencija“. Kako će onda naš Laci uspjet, bez oba ova faktora…

Zvonimir Hodak / Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Zbogom, sveučilišta, slijedi digitalna diktatura?

Objavljeno

na

Objavio

U susjednoj nam Italiji, žestoko pogođenoj koronavirusom, i sljedeće akademske godine nastava bi se trebala odvijati online, telematski. Zašto ne? Ako je virus tu, to je razuman pristup.

Ali, uvijek postoji neki “ali”. Naime, je li koronavirus samo povod za nestanak sveučilišta i studenata kakve poznajemo već deset stoljeća? Tako se talijanski filozof svjetskog glasa, i sam (bivši) sveučilišni profesor, Giorgio Agamben, prošlog tjedna žestoko obrušio na takvu odluku napisavši razmišljanje pod naslovom “Misa zadušnica za (moje) studente”. Njegovu argumentaciju valja uvažiti.

Ponajprije, nije koronavirus doveo do toga da sveučilišta tek sada postaju virtualna, već niz godina u SAD-u na prestižnim sveučilištima vi možete studirati i diplomirati iz Doboja ili Gornje Mahale, a da nogom ne kročite na tlo Amerike, ili u bilo koju predavaonicu sveučilišta s druge strane Atlantika. Platiš, sjediš doma na trosjedu, i to je to.

Koronavirus je, dakle, samo dobar razlog ove revolucije odgojno-obrazovnog procesa, ali telematizacija i virtualizacija nastave na sveučilištima proces je koji je počeo odavno, s koronavirusom ili bez njega. To je Agamben nazvao digitalnom diktaturom i tehnološkim barbarstvom koje ruši sam smisao sveučilišta i osobe studenta. Događa se, veli on, nešto o čemu se uopće ne govori previše, a to je kraj osobe studenta kao načina života.

NAČIN ŽIVOTA

Sveučilišta su rođena u Europi, baš iz studentskih udruga – universitates – i duguju im ime. Universitates su, u prijevodu, zajednice (!) profesora i studenata. Biti student bilo je i jest, u prvom redu, način života u kojem je proučavanje i slušanje predavanja svakako bilo presudno, ali ništa manje važan nije bio susret i stalna razmjena s ostalim studentima, koji često dolaze iz mjesta udaljenijeg od ovog gdje studiraju, iz drugih kultura, nacija, država.

Dakle, mjesta uzajamnog obogaćivanja, razmjene, propitivanja, zajedničkih kava, često i brakova. Takav se život stoljećima razvijao na različite načine, od srednjeg vijeka do studentskih pokreta dvadesetog stoljeća, to je bila važna društvena, egzistencijalna i humana dimenzija fenomena “biti student”. Svatko tko predaje u sveučilišnoj učionici dobro zna kako se tu stvaraju prijateljstva i, prema kulturnim i političkim interesima, i male studijske i istraživačke grupe koje su se nastavile susretati i nakon završetka predavanja.

Sve to trajalo je gotovo deset stoljeća, sada završava zauvijek, misli Agamben. Studenti više neće živjeti u gradu u kojem se nalazi sveučilište, ali svaki će slušati lekcije zatvoren u svojoj sobi, ponekad odvojen stotinama kilometara od onoga što su nekada bili njegovi kolege s faksa. U malim gradovima, nekad prestižnim sveučilišnim lokacijama, vidjet će se da studentske zajednice, koje često čine najživlji dio, nestaju s ulica.

Primjerice, ako bi se telematska revolucija, digitalna revolucija, razvijala i nakon korone u smjeru totalne virtualizacije nastave na sveučilištima, u kontekstu treće industrijske revolucije o kojoj je Rifkin pisao još 2011. godine, a koja će stubokom promijeniti sustav visokog obrazovanja, moj Osijek postat će mrtav grad bez nešto manje od 20 tisuća studenata iz svih krajeva Hrvatske i susjednih zemalja. Živost svake vrste koju studentska populacija daje gradovima poput Osijeka nemjerljiva je u svakom pozitivnom smislu, od ekonomskog do kulturnog i svih drugih smislova.

Ovaj pak proces virtualizacije (visokog) obrazovanja, gdje bi korona poslužila kao inicijalna kapisla, posebno je u interesu raznim Microsoftima i Gatesima koji imaju ogroman utjecaj na politike vlada država, kao i nadnacionalnih globalnih institucija kojih su donatori, a koji su monopolisti u tom biznisu virtualnoga.

OPASNA TEHNIKA

Je li Agamben pretjerao, bilo u ovim predviđanjima virtualizacije sveučilišta, je li pretjerao kada to naziva uvodom u digitalnu diktaturu, u kontrolu velike braće nad globalnim odgojno-obrazovnim procesima? Osobno ne znam, ali autoriteti poput Agambena ili Rifkina ne mogu se shvatiti neozbiljno.

Naime, nijedan totalitarizam, nijedna diktatura ne živi od mase, nego od izoliranog pojedinca, u ovom slučaju studenta koji sam u svojoj sobi bleji u zaslon i sluša predavanje bez žive, konkretne međuljudske interakcije i međusobne korekcije. Takvog izoliranog pojedinca lako je izmanipulirati, a svakog nepoćudnog profesora, koji online govori nešto što se ne sviđa tim vinovnicima digitalne diktature kao sredstva (i) kontrole odgojno-obrazovnog procesa, jednim klikom miša eliminiraju iz vrlog novog svijeta.

Tehnika je, kao i sve, ambivalentna, poput vatre koja vas može i ugrijati i napraviti požar, ako njome upravlja piroman, a postoje, u tom smislu, i tehnološki piromani i predatori. Razvoj tehnike i tehnologije ne smije voditi dehumanizaciji, globalnoj kontroli nad znanjem i produkcijom znanja, pa sveučilišta u tom procesu treba čuvati od tehnoloških piromana (ne od tehnologije), tehnokratskih manipulatora i velike braće.

Ako se taj scenarij pokrene, što se mene i mnogih kolega tiče, samo jedno: No pasaran!

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ivica Šola: Želi li Bill Gates globalnu kontrolu nad ljudskim zdravljem i znanjem?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Ne vjerujem u floskule o reformama i borbi protiv klijentelizma

Objavljeno

na

Objavio

SDP-ovci se u pravilu uspješnije umrežavaju u državne i društvene sustave, HDZ-ovci su u pravilu više okrenuti prema ad hoc bogaćenju i osobnom luksuzu. Jednako su ili slično politiku dosad uglavnom poimali i njihovi različiti izazivači

Sjećate li se reformi? Onih ‘strukturnih i ozbiljnih reformi’ koje podrazumijevaju ‘bolne rezove’ i ‘stezanje remena’, a koje su se kao glavna izborna obećanja ponavljale u svim predizbornim kampanjama? E, da bi se četiri godine poslije ustanovilo da su to bile samo prazne priče.

Floskule o reformama starije su čak i od našeg višestranačja. I u jednopartijskom sustavu, kad god bi se prenapregnuo, iz ladice bi se izvlačila ta moćna riječ – reforme. A one bi se naposljetku svele na preimenovanje problema, rotaciju izvršitelja i očuvanje sustava. Tako je bilo i poslije. Jedine supstancijalne reforme sustava koje su u nas provedene nametnute su izvana i dogodile su se u sklopu pristupnih pregovora s Europskom unijom.

Otada je prošlo desetak godina, ali taj reformirani sustav opet ne funkcionira kao u Austriji ili Danskoj, pa čak ni kao u Češkoj ili Slovačkoj, koje su nam bliže prema povijesnim iskustvima. Štoviše, i gospodarstvo i javni poslovi i društvene djelatnosti toliko su zarobljeni političko-državnim klijentelizmom da su nepodnošljivo ovisni o volji različitih političko-interesnih lobija. Da se ne bismo zavaravali, nisu doze političkoga klijentelizma lišene ni Austrija ni Danska, a kamoli Češka ili Slovačka.

No u nas je on toliko dominantan da blokira i guši gospodarski i društveni razvoj. Zato nema te stranke, partije ili platforme koja se na ovim izborima neće ‘boriti’ protiv političkog klijentelizma: od političkih klasičara HDZ-a i SDP-a do njihovih lijevih ili desnih izazivača, piše Višnja Starešina / Lider media

Egzistencija umjesto odgovornosti

Zašto ja u uspjeh te njihove bitke protiv klijentelizma ne vjerujem? I HDZ i SDP imaju politički klijentelizam ugrađen u svoj stranački odnosno partijski kôd, koji je velikim dijelom još totalitaran. To znači da politički angažman za klasičnog HDZ-ovca ili SDP-ovca ne znači samo odgovornost za upravljanje državnim sustavom unutar kojega gospodarstvo, društvene djelatnosti, pojedinci imaju prostor za slobodno natjecanje i razvoj. Za njih politički angažman u pravilu znači: osigurati materijalno vlastitu egzistenciju kao i egzistenciju šire obitelji, ovladati svim procesima u državi i društvu – od pravosuđa do gospodarstva ili kulture – kako bi se moglo pomoći prijateljima uz neku naknadu ili protuuslugu. I osobito: ne puštati u taj prostor nikoga tko bi narušio postojeća pravila.

Postoje i razlikovne nijanse: SDP-ovci se u pravilu uspješnije umrežavaju u državne i društvene sustave, HDZ-ovci su u pravilu više okrenuti prema ad hoc bogaćenju i osobnom luksuzu. SDP-ovac na ministarskoj poziciji sudjelovat će u klijentelizmu tako što će njegova partnerica otvoriti konzaltinšku tvrtku čiji će projekti imati privilegirani prolazak u njegovu ministarstvu. HDZ-ovcu će u dvorište zalutati mercedes kao ‘dar’ poslovnog prijatelja ispred vile koju je ‘darovala’ pokojna teta iz Amerike. Dosadašnja praksa pokazala je da su politiku jednako ili slično poimali uglavnom i njihovi različiti izazivači – od laburista preko trećih putova do pravaša…

Nije bitka, nego proces

Tek od Bandićeva parlamentarnog djelovanja dobili su zajedničko ime – žetončići. A oni rijetki, koji su politiku zamišljali drukčije, ubrzo bi nestajali, čak i ne došavši u priliku pokazati bi li to drukčije (prije svega promjene u pravosuđu i u javnoj upravi) znali i ostvariti.

Nije realno očekivati da bi nova trenutačna ponuda izazivača –​ Škorin Domovinski pokret, renovirana platforma Mosta ili mreže zagrebačkih anarhističko-lijevih platformi – mogla unijeti drastične promjene u tu glumljenu bitku protiv političkoga klijentelizma. Jer, kako god okrenete rezultat, dobijete nekoliko pojedinaca dobre volje nasuprot čvrstom sustavu koji brani status quo.

Ali neki pozitivni pomak bilo bi već i sustavno političko javno govorenje o političkom klijentelizmu i njegovim pojavnim oblicima. Politički se klijentelizam i ne može pobijediti u bitci, već postupno smanjivati u procesu. Lagani napredak može se sagledati na dva primjera.

Hrvatska je vlada nakon izbijanja afere ipak morala poništiti narudžbu nabave zaštitnih rukavica vrijednu 19 milijuna kuna (2,5 milijuna eura) od ad hoc osnovane tvrtke stranačkih (HDZ-ovih) simpatizera iz Pule.

Vlast BiH za 5,3 milijuna eura kupila je neispravne kineske respiratore preko Srebrne maline iz Srebrenice, tvrtke stranci (SDA) bliskih poduzetnika. Eto, tu promjenu zasad uvode reforme koje nam je nametnula Europska unija i koje polako ipak sužavaju prostor klijentelizma. Korak po korak, ako prije ne propadnemo, piše Višnja Starešina / Lider media

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari