Pratite nas

Kolumne

HODAK: Potvrđujemo da smo banana republika! Iz živog blata nas, za samo 500 milijuna kuna vadi Antonio Alvarez III.

Objavljeno

na

Ne slažem se s onim što je napisao Oscar Wilde, ali vrijedi citirati. “Novinarstvo je laganje za mjesečnu plaću.“

Dobra fora na društvenim mrežama: žale za vremenima kad je Hajduk bio prvi, a Papa Ivan Pavao drugi. Danas je Antonio Alvarez treći, a Hajduk četvrti. Nino Raspudić dodaje: “Fali još samo Band Aid “Moja kupovina“. Rapsodija humora i cinizma, a realno stvari sve više sliče na antičku tragediju. Lex Agrokor je po svemu sudeći protuustavan. Vlada ulazi u privatnu kompaniju i putem povjerenika upravlja istom. Niti je sanira niti tjera u stečaj. Ali tjera u očaj Baranju, seljake, potplaćene prodavačice Konzuma. Todorić je bio prijatelj sa svim predsjednicima vlada RH, osim s Matešom kojeg nikada nije ni upoznao. Valjda jer mu Mateša nije ni trebao. Imao je Borislava Škegru, ministra financija.

Uglavnom, kad se sve zbroji i podvuče zajednički nazivnik, ispada da su političari preko Agrokora pokazali svu svoju limitiranost i raskošni antitalenat za realne gospodarske probleme. I danas je tako. Država se trese, deseci tisuća ljudi preko noći će se naći na ulici, a poreznjaci blokiraju račun Agrokora. Ubijaju kravu zbog jednog šnicla. Jer porez svi moraju plaćati. Osim nekih. Meni, ako ne platim jedan mjesec PDV, doprinose i plaće, ode poslovni račun u blokadu. Čitam kako lik iz Agrokora godinama duguje 23 milijuna poreza, doprinosa, PDV-a i dalje uspješno posluje. I da još jednom potvrdimo da smo “banana“ republika dovodimo Antonija Alvareza III. Za siću od 500 milijuna kuna neka nas vadi iz živog blata. Prije bi nas iz tog “živog blata“ izvukao naš legendarni Antonije Tomić nego Antonije III.

Naš Antonije, uz bratsku pomoć Antonija Nuića, spojio bi dva bratska naroda u jednu nikad zaboravljenu državu. Ruski ambasador imao bi rezidenciju u Buzinu i slikao bi se u običnom Varteksovom odijelu bez 150 odlikovanja. A seljaci iz Baranje odlazili bi na godišnji u Vrnjačku banju.

No, pustimo te scenarije. I danas se može u RH snimiti film sličan Šijanovom “Tko to tamo peva“. Umjesto subotom na “špicu“, treba otići u Liku, Dalmatinsku zagoru, pustu Slavoniju i vidjeti “tko to tamo pjeva“. Umjesto takvog socrealističkog filma mi financiramo mega film “Oslobođenje Skopja“. Danilo i Rade Šerbedžija ekranizirali su dramu Dušana Jovanovića tako dobro da je mala dvorana Mueller u kinu Europa bila dupkom prazna. 1978.g. dramu je u Zagrebu postavio Ljubiša Ristić i odmah je postala “vrući krumpir“ jer je “narodno oslobodilački rat“ osvijetlila malo drugačijim bojama od službenog lakiranja.

No, gdje je danas 1978.g.? Danas je to “deja’ vu“. Umjesto filma o herojima Vukovara HAVC, Hrvoje i Nina vode nas u “Oslobođenje Skopja“. Dobro, treba biti pošten i priznati da je jedini iz te skopske ekipe koji je snimio film o Vukovaru bio Rade Šerbedžija. I to još 1992.g u Vukovaru. U zlatnim vukovarskim vremenima. Bit će uvijek novaca za hrvatske Jugoslavene, tu neuništivu kategoriju, žilavu i dobro uhljebljenu u Ministarstvu kulture i notornim nevladinim udrugama.

Panem et circenses ili kruha i igara, rekli bi stari Latini.

U Večernjaku vjeruju kako će ipak doći glave Donaldu Trumpu. Marina Šerić otišla je na zasluženi oporavak. Za to vrijeme toljagu je preuzeo Tomislav Krasnec. Srijeda 5. Travnja donosi naslov: “Trumpova nepodnošljiva lakoća laganja“. Proročanska analiza dresiranog intelektualnog proletera. Čujmo ljevičarskog “proroka“: “Njegovo laganje dodatno polarizira Ameriku i ruši vjeru ljudi da istina uvijek pobjeđuje. Takav Trumpov način rada neminovno vodi do kraha: ili njega kao predsjednika ili Amerike kakvu poznajemo. A taj krah neće biti nimalo ugodan“. Kakva pretenciozna mudrost. Ili odlazi Trump ili Amerika kakvu Krasnec poznaje.

Krasnec se istakao kao debela muha u čaši mlijeka i tvrdnjom da je Obama najbolji i najuspješniji predsjednik SAD-a od Drugog svjetskog rata do danas. “Najbolji predsjednik“ je, na samom početku svog mandata, dobio je Nobela za mir. “Krasnići“ u Nobelovom komitetu nisu htjeli opterećivati svoje izlizane moždane vijuge činjenicom da je njihov favorit u tom času bio na čelu države koja je na ovaj ili onaj način vodila osam ratova na kugli zemaljskoj. “Najbolji predsjednik“ vodio je 10 godina politiku koja se zasnivala na kreiranju kaosa u raznim dijelovima svijeta i stvaranju konflikata među državama. Maroko, Tunis, Libija, prodaja oružja državama koje (Saudijska Arabija, Katar…) tim oružjem opskrbljivali su čak i ISIL. Hillary i Obama su svojim amaterskim Arapskim proljećem doslovno uništili sređenu državu kakva je bila Libija. Arapske države koje su financirale ISIL, drugu polovicu svojih fondova direktno su ubrizgavale u Clinton Foundation. To je zaista dražestan podatak koji nam je ovih dana došao iz WikiLeaksa. I sad se lažljivac Trump ugurao u Bijelu kuću prije Krasnecove ljubimice.

Pogledajmo koje je sve laži Donalda Trumpa pronašao i demaskirao vidoviti Krasnec. Prva i zaista neoprostiva laž sastojala se od tvrdnji Trumpovog izbornog stožera oko prijepora koliko je stvarno ljudi bilo na inauguraciji. Trumpov glasnogovornik Sean Spicer tvrdio je da je Trump imao više publike nego Krasnecov Obama. Naš “obamčić“ se poziva na fotografije koje “su jače od tisuću riječi“, a iz kojih se vidi da je na Obaminoj inauguraciji bio “ceo svet“ dočim na Trumpovoj samo Melanija i familija. Možda bi netko, u izrazito lijevoj redakciji Večernjaka, trebao podučiti Krasneca kako se krasno danas mogu srediti fotografije.

Može se, recimo, srediti i slika Krasneca na kojoj on izgreda pametno. Druga biblijska laž je sumnja Trumpa i njegovih trumpaša da je Obama prisluškivao Trumpov stožer prilikom predizborne kampanje. I to su razlozi zbog kojih nam Krasnec prodaje ljevičarsku bozu o konačnom krahu Trumpa i u konačnici cijele Amerike. I još nas “kumrovečki“ podučava da taj krah neće biti ni malo ugodan. Kao krahovi su obično ugodni, pastoralni, lirski, iskričavi, ubavi, slatki, zanosni, cool itd. Ali ima i onih “nimalo ugodnih.“

Američka ambasadorica u Buzinu je Obamim kadar. Zato je naš Krasnec zasukao rukave i pozvao u kavez hrvatskog UFC-a Trumpa da s njim obriše pod. Znajući da zbog toga njegov urednik neće morati na “ribanje“ i ribarsko ogovaranje u Buzin. Ali “lažljivac“ mijenja ambasadore češće nego kravate. Možda se novi gazda Buzuna jednog dana zapita od kuda toliko amaterske zloće, bijesa i arogancije u jednom ljevičarskom novinarčiću.

Toliko otvorene mržnje pod firmom tobožnje analize postupaka predsjednika izabranog demokratskom voljom američkih birača. Sjetih se geneza Trupovih “laži“. Odmah nakon pobjede, pred svojim simpatizerima na Floridi, naveo je kao primjer Švedsku. Zemlju koja ima debele probleme sa tzv. islamistima. Krasneci, Šerićke, Tomići i ostali lijevi proleteri dobili su crvene ospice. Laže, podmeće…zašto podmeće islamskoj republici Švedskoj. Tri dana nakon te “laži“ u centru Stockholmu policija se hrabro zabarikadirala u prostorije jedne benzinske postaje i vatrenim oružjem bijesno se branila od miroljubivih imigranata.

Pred par dana je miroljubivi islamist kamionom je pokosio odrasle i djecu u pješačkoj ulici glavnog grada. Bilanca četvero mrtvih i 15 ozlijeđenih. Javio se i premijer Stefan Lofven, onaj isti koji je skoro pao u nesvijest kad je čuo za Trupovu laž o švedskim problemima sa imigrantima. Stefan je teška srca priznao da se radi o terorističkom napadu. Trumpa nije ni spomenuo. Istakla se i uvijek oprezna policija tvrdnjom da je napad bio planiran. Ludo hrabra tvrdnja. Očekivalo se vještačenje kočnica na kamionu. Možda su “propale“ u piješačkoj zoni kao što su propale plitke teorijice raznih Šerićki, Krasnića i Tomića u odnosu na nesretnog Donlada koji se tako ne snalazi i ne snalazi.

Ne slažem se s onim što je napisao Oscar Wilde, ali vrijedi citirati. “Novinarstvo je laganje za mjesečnu plaću.“

Piše Ivanka Toma u Jutarnjem: “DORH pomaže Bandiću ili su Mrak Taritaš uzeli na zub iz drugih razloga?“ Kad se Bandić našao u Remetincu razlozi su bili transparentni. Nije bilo drugih razloga. Iznajmio je štandove pro bono desnoj udruzi. Vožnja bolesne novinarke na liječenje u Beč. Vožnja Olimpijske pobjednice s priprema iz Medulina u Zagreb.

Pobjednice koja je, usput rečeno, i gradska vijećnica u Skupštini grada. Zlatni Walter Cooper (WC) i slični neoborivi razlozi. Tako neoborivi da Milan Bandić i danas “dela“ od 6 do 20h. Drugih političkih razloga nije bilo na vidiku ni na zvoniku. Međutim, kad je ”naša” Anka Taritaš u pitanju novinari ne žele grlom u jagode. Žale čvrste, neoborive i pravno relevantne dokaze da 1.700 eura po kvadratu u svjetski poznatoj metropoli Gunji nije malo previše za jednu bogatu Hrvatsku. Toliko ne bi koštala ni rezidencija Antonia Alvareza III, a bogme ni IV. Prijavu protiv Anke podnio je načelnik Gunje, inače član stranke Milana Bandića.

To je kao da Zdravko Mamić sudi odlučujuću tekmu Dinama protiv Rijeke. Točno! Ali kako izbjeći zadojenog sudskog vještaka koji u svojoj opservaciji tvrdi da je jedan kvadrat plaćen duplo više od stvarne cijene. Mislim da se u toj tvrdnji vještaka nalazi onaj “zub iz drugih razloga“. Zašto kvadrat u Gunji ne bi koštao 1.700 eurića? Naravno pod pretpostavkom da ga netko želi toliko i platiti. Malo je drugi film ako to plaćamo mi porezni obveznici. Uostalom, Bandić je završio dva puta u ”apsani”. Anku valjda neće uiiti iz razloga da ne krene priča kako je Remetinac – mrak.

Čim je objavljeno da po anketama naša Anka ulazi u drugi krug s Bandićem odmah se DORH upleo iako ga nitko nije zvao. Uplitanje politike u izbore nije demokratski poželjno. Izuzetci naravno postoje. Što više i poželjni su. HDZ, Sanader, Kalmeta, Rončević itd. Ako naša Anka pobijedi, treba je pustiti da se malo proveseli i otpjeva par partizanskih pjesama i onda “istraga ili vaša ili naša“. Naime, Anka je jednom u razgovoru za novine priznala da najviše voli sjesti sa suprugom u njihovu jedrilicu i ploviti u svjetlu budućnost pjevajući partizanske pjesme. Zgodno i dirljivo u kontekstu otkopavanja partizanskih žrtava u Gračanima.

Ako je Šprajc, nazivajući ubijene među kojima je bilo i djece, okupatorima i domaćim izdajnicima, mogao za to dobiti Večernjakovu ružu (ne Cigler) onda i Anka može postat ženski Bandić. A navodnih 17 milijuna preplaćenih za mondenu Gunju može tako i tako odnijeti u zaborav neka nova poplava. I neka nova brana koja samo čeka da pukne. Inače ono što ohrabruje sve potencijalne DORH-ove klijente je čvrsta i izbalansirana sudska praksa. Svakom prema zaslugama. Kako kažu Zagorci: “Ak’ je do svedoka, krava je naša.“

Neki dan je dragi Ivo zbog afere Planinska popušio 4,5 godina. Nema pritvora, ali mora vratiti državi 17 milijuna kuna. Opet tih nesretnih 17 milijuna. Ne znam je li presuda zasnovana na činjenicama ili “činjenicama“. Zanima me sudska praksa u Hrvata. Nedugo sam branio poduzetnika na Općinskom sudu u Sisku. Navodno je oštetio državu za 700.000 kuna.

Uz sve olakšavajuće okolnosti dobio je dvije i pol godine te, naravno, mora vratiti onih 700.000 kunića. Dragi Ivo za 25 puta veći iznos dobiva dvije godine više. Ne trebate biti ni pravnik ni matematičar klase akademika Josipa Pećarića pa da vidite nelogičnost tkvog suđenja. I što sada? Simetrija nas vodi k onim kvadratima u Gunji. Debelo preplaćeni.

Ovdje ispada da je jedan od dvojice grešnika debelo preplaćen odnosno drugi privilegiran. Vi pogodite koji je koji! Onako usput, moja žalba je na višem sudu usvojena i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odluku. Siguran sam da ista sudbina čeka i Sanaderovu presudu. Takva je, naime, sudska praksa!!! To je već davno skužio i Krleža u pjesmi “Ni med cvetjem ni pravice“.

Ni med cvetjem ni pravice,

rekel to je fijolice

smardljivi terputec, jalnuš, tvardogutec. Zajček, gumbek, bažulek…

Bertold Brecht je napisao: “Ima nečeg trulog tamo, gdje su velike vrline.“

Javio se intelektualni proleter Ladislav Tomičić u “Novom listu“. “ZGODNA PODUDARNOST“ piše Laci: “Dok se u hrvatskom glavnom gradu otvara zračna luka koja nosi ime prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, u nizozemskom Haagu teče sudski proces u kojem je taj isti Tuđman prvostupanjski okvalificiran kao sudionik zločinačkog poduhvata…“ Laci bi da su malo bolja vremena predložio da se zračna luka u Zagrebu nosi naziv Vojislav Šešelj. Ali Laci će se načekati da se ta bolja vremena vrate. I siguran sam da neće dočekati.

Gilberte Beaux je napisao: “Za uspjeh je važniji karakter nego inteligencija“. Kako će onda naš Laci uspjet, bez oba ova faktora…

Zvonimir Hodak / Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru

Objavljeno

na

Objavio

Nema Jugoslavije bez zgažene i ucijenjene Hrvatske, bez Hrvatske kojoj su začepljena usta i navučena luđačka košulja. Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru. U taj posao upregnute su brojne institucije, stranke, udruge i pojedinci…

Iako je Slaven Letica još davno objavio knjigu pod naslovom Četvrta Jugoslavija, do sada su ipak postojale tek dvije, ali nisu nikakvi paranoici oni koji se pribojavaju ”treće Jugoslavije” niti plove u omaglici iluzija bez ikakve osnove oni koji je priželjkuju. Ona već dugo nije tabu tema ni paranoidna fikcija pokojnog Tuđmana, nego o njoj na ovaj ili onaj govore i pišu brojni akteri javnog života na – kako njezini pritajeni ili javni podržavatelji kažu – ovim prostorima. Sve ti podržavatelji s onom specifičnom toplinom oko srca dočekuju vijesti poput ove: ”U crnogorskom glavnom gradu u petak je formiran Podgorički klub, neformalno tijelo koje čine bivši predsjednici i premijeri zemalja regije bivše Jugoslavije. Klub ima ambiciju pridonijeti razvoju dobrosusjedstva, regionalne suradnje i afirmacije same regije” (tportal.hr, 01.02. 2019.). ”Afirmacije regije” samo je eufemizam za afirmaciju Jugoslavije, a na tomu se posljednjih godina radi na veliko.

Ali nema Jugoslavije bez zgažene i ucijenjene Hrvatske, bez Hrvatske kojoj su začepljena usta i navučena luđačka košulja. Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru. U taj posao upregnute su brojne institucije, stranke, udruge i pojedinci. Običan čovjek nije ni svjestan zamašnosti tog projekta gušenja hrvatske samosvijesti radi uspostave ”treće Jugoslavije”, kako god se ona formalno zvala i kakav god formalni okvir imala. Pogledamo li pozornije bilo koji segment hrvatske zbilje, vidjet ćemo neku natruhu tog protuhrvatskog nastojanja, trag zaraze. Pokušat ću na nekoliko nasumce izabranih i s idejom Jugoslavije naoko nepovezanih primjera pokazati da je tomu tako.

Izvjesni Haris Ljevo u tekstu ”Zašto u Hrvatskoj cvjeta neofašizam: Bušićev put od teroriste do heroja”, želeći dokazati kako Kolinda Grabar Kitarović nije bila u pravu kada je svojedobno natuknula o opasnosti od potencijalnih islamskih terorista u susjedne države, piše: ”Kada zlonamjerno želite ocrniti jednu zemlju ili narod, u tom slučaju je narativ daleko važniji od činjenica, što je zvanična Hrvatska pokazala i u ovom slučaju. Međutim, ukoliko umjesto narativa osnov za priču uzmemo činjenice, onda možemo vrlo jasno vidjeti kako s terorizmom mnogo više veze ima zvanična Hrvatska od BiH” (vijesti.ba, 10.02. 2019.). Svoj zaključak da je Hrvatska bliža terorizmu od BiH Ljevo izvodi iz prikazivanja predstave ”Tko je ubio Zvonka Bušića”, i to isti dan kada cijela Bosna strepi od poludjelog mudžahedina, a u medijima čitamo naslove poput sljedećih: ”Cijela BiH traži ludog i opasnog višestrukog ubojicu: Sinoć je ubio policajca”, ”Poremećenom mudžahedinu ovo je treće ubojstvo. U kući mu našli hrpu eksploziva”, ”Ovo je poremećeni mudžahedin koji je jutros upucao i izbo čovjeka u BiH” itd.

Mogli bismo odmahnuti rukom, koga briga što lupeta tamo neki Ljevo, ali se Ljevo svoju konstrukciju podupire citatima svojih hrvatskih sudrugova, pa tako citira Tomislava Klauškog koji je također dobio napadaj moralne panike zbog predstave o Bušiću: “Time se javnosti, a naročito mladim generacijama, šalje poruka o idealu hrvatskog domoljuba. Kao i o tome da su svi zločini opravdani ako se čine u ime hrvatstva. I u terorističkim aktima, i u Domovinskom ratu, ali i u korupciji i kriminalu. Sve je legitimno ako se čini s Hrvatskom na usnama.” Zanimljivo je kako tipovi poput Klauškog, Ljeve i sličnih bez trunke oklijevanja Bušićev čin izjednačavaju ne samo sa terorizmom nego i sa ”svim zločinima” navodeći dalje zločine u ratu, korupciju i kriminal… Ponekad kad sam zlovoljan i rezigniran, bude mi žao pokojnog prijatelja što je cijeli život žrtvovao za narod koji u vlastitoj državi šutke podnosi da se o njemu pišu ovakve gadosti. No, kada stvari sagledamo racionalno, jasno je da legenda o Bušiću mora umrijeti da bi Jugoslavija oživjela.

Gledam na Valentinovo prijenos sjednice Sabora. Dame, kojima kiretaža odavno ne prijeti ni u teoriji, dramatičnim glasom čitaju iskaze žena koje su preživjele strahote kiretaže u hrvatskim bolnicama. Čovjek bi pomislio da to nisu bolnice već mučilišta. Inače, taj sustavni napad na hrvatsko zdravstvo, koje je unatoč svemu još uvijek na solidnoj razini, nije potaknut željom da se usluga unaprijedi, nego je smišljeni pritisak da sustav što prije kolabira, to jest da država zapadne u stanje kaosa kako bi se stekli uvjeti da na ruševinama Hrvatske nastane nešto drugo. Međutim, nikada te za ženska prava silno zabrinute i rodno osviještene gospođe, ako je još dopušteno tako ih zvati, nisu čitale iskaze silovanih Vukovarki niti su se na bilo koji način solidarizirale s njima. A i kako bi kada su Vukovarke silovane pod petokrakom pod kojom vrle borkinje za ljudska prava još uvijek rado stupaju.

Ljevin zemljak Tarik Filipović neki dan u kvizu Potjera na pitanje tko je od trojice diktatora na vlast došao demokratskim putem – u ponudi su bili, čini mi se, Staljin, Hitler i Pol Pot – komentirao riječima: ”Da, Hitler, malo čudno, ali vidimo da u posljednje vrijeme u mnogim zemljama…” Mudro se zaustavio prije nego što je s Hitlerom usporedio možda Orbana, Trumpa, Salvinija ili Kaczynskog. A ljudi poput Filipovića utjelovljenje su mainstreama, iz njihovih usta teče kvintesencija srednjostrujaške misli u narodne uši. I da vodi još tri kviza iz Tarikovih usta nikada ne bi izašlo ništa politički nekorektno, zato i jest znakovito da ga nacionalna osviještenost asocira na Hitlera. Nacionalno se hoće učiniti nedopustivim, izjednačiti s nacizmom, a Tarik je čovjek izoštrenog sluha za takve stvari. Mora biti ako želi sačuvati popularnost i status na televiziji.

Za kraj. U Podgoričkom klubu kažu da se neće baviti poviješću, nego budućnošću. Toga si treba bojati: da se namjeravaju baviti poviješću, moglo bi ih se nazvati tek povjesničarima amaterima i nostalgičarima, ali ovako su opasni.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zbunjeni suverenisti ili ćatine ćate?

Objavljeno

na

Objavio

Jesu li saborski zastupnici Hasanbegović i Zekanović istinska jezgra hrvatskih suverenista koja će se etablirati na predstojećim europarlamentarnim izborima ili su Plenkovićevi spavači na desnici, ćatine ćate, koje se aktiviraju u kritičnim situacijama kada treba spašavati vladajuću većinu, pitanje je koje ovog tjedna visi u zraku.

Neobična situacija dogodila se prekjučer u Saboru prilikom izglasavanja izmjena Zakona o privatizaciji Ine.

Nakon što je Davor Bernardić pozvao kolege iz opozicije da napuste sabornicu, svi oporbenjaci su izašli, osim dvojice, Hasanbegovića i Zekanovića. Glasovanje je održano s minimalnim kvorumom od 76 zastupnika. Od toga su 74 zastupnika bilo za, a spomenuta dvojica protiv.

Ishod je bizaran. Glasuješ protiv, ali samim tim glasovanjem podržavaš opciju “za”, točnije, omogućuješ joj kvorum i, u konačnici, pobjedu. Da je samo jedan od njih dvojice izašao, izmjena zakona bi pala zbog nedostatka kvoruma.

Na pitanje zašto je ostao u sabornici, Hasanbegović je odgovorio: “Bernardić je ovo izveo na svoju ruku… Nisam ni shvatio što se događa…”, dok je Zekanović izjavio kako mu je žao što nije napustio sabornicu i tvrdi kako bi to učinio da je “znao da neće biti dovoljno ruku”, piše Nino Raspudić / Večernji list

No poslije glasanja nema kajanja. Što se iz svega navedenog može zaključiti? Jesu li, kao što ih neki već optužuju, zastupnici Hasanbegović i Zekanović spavači HDZ-a, dude varalice za povodljivo desno biračko tijelo, koji će u trenutku kada dođe stani-padni uvijek glasovati za HDZ, time i za vladavinu HNS-a, Pupovca i svega drugog što uz to ide?

Ili su smušenjaci koji su slučajno ostali u Saboru i nisu shvatili da time održavaju kvorum i omogućuju donošenje zakona kojem se tobože protive?

Ako pretpostavimo da jeste tako, sljedeće pitanje bilo bi zašto se vladajuća većina urušila i zašto su morali potegnuti zadnje osigurače, spavače na “suverenističkoj desnici”? Zašto neki članovi vladajuće većine nisu došli na glasovanje?

Zašto nije glasovao Milorad Pupovac, a jeste Furio Radin? Možda je u općoj pregrijanoj atmosferi hitio izbjeći teret optužbi kako privilegirano izabrani Srbin predaje Inu strancima. Već kruži šala kako je Pupovac ispao veći hrvatski suverenist od Hasanbegovića i Zekanovića. Nadalje, zašto na glasovanju, primjerice, nije bila Milanka Opačić, a jeste Marija Puh?

Je li riječ o Bandićevom cimanju većine, o podsjetniku HDZ-u da ih drži na uzici i da im u svakom trenutku može srušiti većinu? Ili su se neki zastupnici osobno suzdržali zbog vlastite političke budućnosti, poput Darinka Dumbovića, koji je iz šeste izborne jedinice u kojoj se nalazi sisačka rafinerija, pa možda razmišlja – ako se sutra stvari oko Ine na terenu zakompliciraju, kako ću izaći glasačima na oči? Ili je sve skupa plod slučajnosti i trenutnog nemara onoga koji ih okuplja u većinski glasački zbor?

Tomislav Saucha je, naravno, bio prisutan i glasovao za. On je HDZ-ova najsigurnija ruka, u podne i u ponoć mogu biti sigurni da će biti u sabornici kad god im zatreba. Ako je Franjo Tuđman imao broj 1, Sauchi bi trebali dati nultu iskaznicu HDZ-a, toliko je odan toj stranci. Ljudima bi, u pravilu, trebalo vjerovati na riječ. Možda su se Hasanbegović i Zekanović stvarno zabunili.

No, nije im prvi put. Kad je u svibnju 2017. krenula operacija preslagivanja, preciznije – najveće prevare glasača u povijesti hrvatskog Sabora, glasovali su protiv opoziva ministra Marića i time de facto HDZ-u omogućili sljedeći korak trženja vlasti s HNS-om, Pupovcem, Sauchom i ostalima.

Ili je tu Hasanbegović ispao naivan, jer su ga u sljedećem koraku izbacili iz HDZ-a, ili su ispali naivni oni koju su vjerovali da je postao stvarna oporba. Nakon kvorumašenja u srijedu uslijedile su optužbe kako prijetvorno skuplja dio nezadovoljnog HDZ-ovog biračkog tijela, e da bi u prvoj situaciji kad je vladajućima neočekivano zagustilo, pristao održavati im kvorum, zajedno sa Zekanovićem.

Nezgodno je za samoproglašene suvereniste kada u očima javnosti ispadnu ćatine ćate. Njihove prve izjave o zbunjenosti i nehotičnoj pogreški odudaraju od onoga što su govorili kasnije, kada su tvrdili kako nisu htjeli biti dio igrokaza SDP-a, koji je s HDZ-om suodgovoran za stanje s Inom, što stoji, ali onda su trebali izaći iz sabornice i prije Bernardića. Nekad se čovjek zapita postoji li itko na hrvatskoj političkoj sceni tko je neupitna oporba vladajućoj oligarhiji, tko s njima nije koalirao ili ih podržavao, uključujući i SDP, od Istanbulske konvencije do sprječavanja referenduma o promjeni izbornog zakona?

Uglavnom, tri mjeseca prije europarlamentarnih izbora, dva zastupnika za koje se špekulira da će ići zajedno, zabila su spektakularan autogol, ono što se nekada zvalo eurogol, ali samima sebi.

Ostaje im stigma da su Plenkovićevo desno krilo koje će se teško otarasiti. Nad ekipom oko Hrasta odranije visi sumnja da je njihovo prikupljanje potpisa za referendum o Istanbulskoj konvenciji bio svjesno ometanje važnije referendumske inicijative za promjenu izbornog zakona, kojoj su razbili frontu volontera zapaljivim partikularnim pitanjem, umjesto da je fokus ostao na temeljnom problemu, promjeni izbornog zakona, što bi onemogućilo ubuduće da se donose važne odluke bez potrebnog legitimiteta.

U prijelomnom trenutku omogućiš Plenkoviću opstanak na vlasti kroz koaliciju s HNS-om, a onda radiš partikularni referendum protiv onoga što takva vlast radi, umjesto da se stvar mijenja iz temelja.

I kada nisu bili HDZ-ovi spavači, tzv. desne opcije u Hrvatskoj do sada su imale malo što za ponuditi – uglavnom su se svodili na čudan splet primitivizma, sitne korupcije, fetišističkog simboličkog vezivanje uz poražene i moralno kompromitirane opcije, iscrpljivanje javnosti besmislenim raspravama o pozdravima i simbolima dok se u stvarnosti razvaljuju zadnji ostaci istinske suverenosti.

Od starih emigranata u Kanadi sam davno čuo važan poučak – čim je netko puno “ustašovao” znali smo da je udbaš. Danas su takvi ili u službi vladajuće oligarhije koja rastače državu, kao desni osigurač, ili su korisne budale, ako to rade nesvjesno. U svakom slučaju reduciraju prostor za istinsku, ozbiljnu suverenističku opciju.

U Europi su tendencije potpuno drugačije. Zadnje predizborne ankete na razini cijele EU pokazuju kako će talijanska Liga postati pojedinačno najjača stranka u Europskom parlamentu, očekuje se da će imati više zastupnika od njemačke CDU. Više od dvije trećine zastupnika iz Italije bit će iz redova stranka koje simpatizeri nazivaju suverenistima, a protivnici eurofobnim populistima.

U Francuskoj stranka Marine Le Pen dobiva dva postotka više od Macronove, Orbanov Fidesz u Mađarskoj sam osvaja pedeset posto, Kaczynskijev Pis u Poljskoj više 40%.

Kod nas, pak, oni koji se javno busaju u prsa kao veliki suverenisti i bore za mršavi prelazak praga, u međuvremenu spašavaju izmjene zakona koje omogućavaju definitivnu prodaju najveće energetske tvrtke tako što kao panjevi ostaju u Saboru glasujući rukom protiv, a guzicom za, a onda takvo spašavanje kvoruma objašnjavaju zbunjenošću. Mi smo, izgleda, uvijek mimo svijeta i trendova.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Zekanović: Bio sam protiv Zakona o Ini, ali sam pogriješio što sam sačuvao kvorum vladajućima

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari