Pratite nas

Kolumne

HODAK: Potvrđujemo da smo banana republika! Iz živog blata nas, za samo 500 milijuna kuna vadi Antonio Alvarez III.

Objavljeno

na

Ne slažem se s onim što je napisao Oscar Wilde, ali vrijedi citirati. “Novinarstvo je laganje za mjesečnu plaću.“

Dobra fora na društvenim mrežama: žale za vremenima kad je Hajduk bio prvi, a Papa Ivan Pavao drugi. Danas je Antonio Alvarez treći, a Hajduk četvrti. Nino Raspudić dodaje: “Fali još samo Band Aid “Moja kupovina“. Rapsodija humora i cinizma, a realno stvari sve više sliče na antičku tragediju. Lex Agrokor je po svemu sudeći protuustavan. Vlada ulazi u privatnu kompaniju i putem povjerenika upravlja istom. Niti je sanira niti tjera u stečaj. Ali tjera u očaj Baranju, seljake, potplaćene prodavačice Konzuma. Todorić je bio prijatelj sa svim predsjednicima vlada RH, osim s Matešom kojeg nikada nije ni upoznao. Valjda jer mu Mateša nije ni trebao. Imao je Borislava Škegru, ministra financija.

Uglavnom, kad se sve zbroji i podvuče zajednički nazivnik, ispada da su političari preko Agrokora pokazali svu svoju limitiranost i raskošni antitalenat za realne gospodarske probleme. I danas je tako. Država se trese, deseci tisuća ljudi preko noći će se naći na ulici, a poreznjaci blokiraju račun Agrokora. Ubijaju kravu zbog jednog šnicla. Jer porez svi moraju plaćati. Osim nekih. Meni, ako ne platim jedan mjesec PDV, doprinose i plaće, ode poslovni račun u blokadu. Čitam kako lik iz Agrokora godinama duguje 23 milijuna poreza, doprinosa, PDV-a i dalje uspješno posluje. I da još jednom potvrdimo da smo “banana“ republika dovodimo Antonija Alvareza III. Za siću od 500 milijuna kuna neka nas vadi iz živog blata. Prije bi nas iz tog “živog blata“ izvukao naš legendarni Antonije Tomić nego Antonije III.

Naš Antonije, uz bratsku pomoć Antonija Nuića, spojio bi dva bratska naroda u jednu nikad zaboravljenu državu. Ruski ambasador imao bi rezidenciju u Buzinu i slikao bi se u običnom Varteksovom odijelu bez 150 odlikovanja. A seljaci iz Baranje odlazili bi na godišnji u Vrnjačku banju.

No, pustimo te scenarije. I danas se može u RH snimiti film sličan Šijanovom “Tko to tamo peva“. Umjesto subotom na “špicu“, treba otići u Liku, Dalmatinsku zagoru, pustu Slavoniju i vidjeti “tko to tamo pjeva“. Umjesto takvog socrealističkog filma mi financiramo mega film “Oslobođenje Skopja“. Danilo i Rade Šerbedžija ekranizirali su dramu Dušana Jovanovića tako dobro da je mala dvorana Mueller u kinu Europa bila dupkom prazna. 1978.g. dramu je u Zagrebu postavio Ljubiša Ristić i odmah je postala “vrući krumpir“ jer je “narodno oslobodilački rat“ osvijetlila malo drugačijim bojama od službenog lakiranja.

No, gdje je danas 1978.g.? Danas je to “deja’ vu“. Umjesto filma o herojima Vukovara HAVC, Hrvoje i Nina vode nas u “Oslobođenje Skopja“. Dobro, treba biti pošten i priznati da je jedini iz te skopske ekipe koji je snimio film o Vukovaru bio Rade Šerbedžija. I to još 1992.g u Vukovaru. U zlatnim vukovarskim vremenima. Bit će uvijek novaca za hrvatske Jugoslavene, tu neuništivu kategoriju, žilavu i dobro uhljebljenu u Ministarstvu kulture i notornim nevladinim udrugama.

Panem et circenses ili kruha i igara, rekli bi stari Latini.

U Večernjaku vjeruju kako će ipak doći glave Donaldu Trumpu. Marina Šerić otišla je na zasluženi oporavak. Za to vrijeme toljagu je preuzeo Tomislav Krasnec. Srijeda 5. Travnja donosi naslov: “Trumpova nepodnošljiva lakoća laganja“. Proročanska analiza dresiranog intelektualnog proletera. Čujmo ljevičarskog “proroka“: “Njegovo laganje dodatno polarizira Ameriku i ruši vjeru ljudi da istina uvijek pobjeđuje. Takav Trumpov način rada neminovno vodi do kraha: ili njega kao predsjednika ili Amerike kakvu poznajemo. A taj krah neće biti nimalo ugodan“. Kakva pretenciozna mudrost. Ili odlazi Trump ili Amerika kakvu Krasnec poznaje.

Krasnec se istakao kao debela muha u čaši mlijeka i tvrdnjom da je Obama najbolji i najuspješniji predsjednik SAD-a od Drugog svjetskog rata do danas. “Najbolji predsjednik“ je, na samom početku svog mandata, dobio je Nobela za mir. “Krasnići“ u Nobelovom komitetu nisu htjeli opterećivati svoje izlizane moždane vijuge činjenicom da je njihov favorit u tom času bio na čelu države koja je na ovaj ili onaj način vodila osam ratova na kugli zemaljskoj. “Najbolji predsjednik“ vodio je 10 godina politiku koja se zasnivala na kreiranju kaosa u raznim dijelovima svijeta i stvaranju konflikata među državama. Maroko, Tunis, Libija, prodaja oružja državama koje (Saudijska Arabija, Katar…) tim oružjem opskrbljivali su čak i ISIL. Hillary i Obama su svojim amaterskim Arapskim proljećem doslovno uništili sređenu državu kakva je bila Libija. Arapske države koje su financirale ISIL, drugu polovicu svojih fondova direktno su ubrizgavale u Clinton Foundation. To je zaista dražestan podatak koji nam je ovih dana došao iz WikiLeaksa. I sad se lažljivac Trump ugurao u Bijelu kuću prije Krasnecove ljubimice.

Pogledajmo koje je sve laži Donalda Trumpa pronašao i demaskirao vidoviti Krasnec. Prva i zaista neoprostiva laž sastojala se od tvrdnji Trumpovog izbornog stožera oko prijepora koliko je stvarno ljudi bilo na inauguraciji. Trumpov glasnogovornik Sean Spicer tvrdio je da je Trump imao više publike nego Krasnecov Obama. Naš “obamčić“ se poziva na fotografije koje “su jače od tisuću riječi“, a iz kojih se vidi da je na Obaminoj inauguraciji bio “ceo svet“ dočim na Trumpovoj samo Melanija i familija. Možda bi netko, u izrazito lijevoj redakciji Večernjaka, trebao podučiti Krasneca kako se krasno danas mogu srediti fotografije.

Može se, recimo, srediti i slika Krasneca na kojoj on izgreda pametno. Druga biblijska laž je sumnja Trumpa i njegovih trumpaša da je Obama prisluškivao Trumpov stožer prilikom predizborne kampanje. I to su razlozi zbog kojih nam Krasnec prodaje ljevičarsku bozu o konačnom krahu Trumpa i u konačnici cijele Amerike. I još nas “kumrovečki“ podučava da taj krah neće biti ni malo ugodan. Kao krahovi su obično ugodni, pastoralni, lirski, iskričavi, ubavi, slatki, zanosni, cool itd. Ali ima i onih “nimalo ugodnih.“

Američka ambasadorica u Buzinu je Obamim kadar. Zato je naš Krasnec zasukao rukave i pozvao u kavez hrvatskog UFC-a Trumpa da s njim obriše pod. Znajući da zbog toga njegov urednik neće morati na “ribanje“ i ribarsko ogovaranje u Buzin. Ali “lažljivac“ mijenja ambasadore češće nego kravate. Možda se novi gazda Buzuna jednog dana zapita od kuda toliko amaterske zloće, bijesa i arogancije u jednom ljevičarskom novinarčiću.

Toliko otvorene mržnje pod firmom tobožnje analize postupaka predsjednika izabranog demokratskom voljom američkih birača. Sjetih se geneza Trupovih “laži“. Odmah nakon pobjede, pred svojim simpatizerima na Floridi, naveo je kao primjer Švedsku. Zemlju koja ima debele probleme sa tzv. islamistima. Krasneci, Šerićke, Tomići i ostali lijevi proleteri dobili su crvene ospice. Laže, podmeće…zašto podmeće islamskoj republici Švedskoj. Tri dana nakon te “laži“ u centru Stockholmu policija se hrabro zabarikadirala u prostorije jedne benzinske postaje i vatrenim oružjem bijesno se branila od miroljubivih imigranata.

Pred par dana je miroljubivi islamist kamionom je pokosio odrasle i djecu u pješačkoj ulici glavnog grada. Bilanca četvero mrtvih i 15 ozlijeđenih. Javio se i premijer Stefan Lofven, onaj isti koji je skoro pao u nesvijest kad je čuo za Trupovu laž o švedskim problemima sa imigrantima. Stefan je teška srca priznao da se radi o terorističkom napadu. Trumpa nije ni spomenuo. Istakla se i uvijek oprezna policija tvrdnjom da je napad bio planiran. Ludo hrabra tvrdnja. Očekivalo se vještačenje kočnica na kamionu. Možda su “propale“ u piješačkoj zoni kao što su propale plitke teorijice raznih Šerićki, Krasnića i Tomića u odnosu na nesretnog Donlada koji se tako ne snalazi i ne snalazi.

Ne slažem se s onim što je napisao Oscar Wilde, ali vrijedi citirati. “Novinarstvo je laganje za mjesečnu plaću.“

Piše Ivanka Toma u Jutarnjem: “DORH pomaže Bandiću ili su Mrak Taritaš uzeli na zub iz drugih razloga?“ Kad se Bandić našao u Remetincu razlozi su bili transparentni. Nije bilo drugih razloga. Iznajmio je štandove pro bono desnoj udruzi. Vožnja bolesne novinarke na liječenje u Beč. Vožnja Olimpijske pobjednice s priprema iz Medulina u Zagreb.

Pobjednice koja je, usput rečeno, i gradska vijećnica u Skupštini grada. Zlatni Walter Cooper (WC) i slični neoborivi razlozi. Tako neoborivi da Milan Bandić i danas “dela“ od 6 do 20h. Drugih političkih razloga nije bilo na vidiku ni na zvoniku. Međutim, kad je ”naša” Anka Taritaš u pitanju novinari ne žele grlom u jagode. Žale čvrste, neoborive i pravno relevantne dokaze da 1.700 eura po kvadratu u svjetski poznatoj metropoli Gunji nije malo previše za jednu bogatu Hrvatsku. Toliko ne bi koštala ni rezidencija Antonia Alvareza III, a bogme ni IV. Prijavu protiv Anke podnio je načelnik Gunje, inače član stranke Milana Bandića.

To je kao da Zdravko Mamić sudi odlučujuću tekmu Dinama protiv Rijeke. Točno! Ali kako izbjeći zadojenog sudskog vještaka koji u svojoj opservaciji tvrdi da je jedan kvadrat plaćen duplo više od stvarne cijene. Mislim da se u toj tvrdnji vještaka nalazi onaj “zub iz drugih razloga“. Zašto kvadrat u Gunji ne bi koštao 1.700 eurića? Naravno pod pretpostavkom da ga netko želi toliko i platiti. Malo je drugi film ako to plaćamo mi porezni obveznici. Uostalom, Bandić je završio dva puta u ”apsani”. Anku valjda neće uiiti iz razloga da ne krene priča kako je Remetinac – mrak.

Čim je objavljeno da po anketama naša Anka ulazi u drugi krug s Bandićem odmah se DORH upleo iako ga nitko nije zvao. Uplitanje politike u izbore nije demokratski poželjno. Izuzetci naravno postoje. Što više i poželjni su. HDZ, Sanader, Kalmeta, Rončević itd. Ako naša Anka pobijedi, treba je pustiti da se malo proveseli i otpjeva par partizanskih pjesama i onda “istraga ili vaša ili naša“. Naime, Anka je jednom u razgovoru za novine priznala da najviše voli sjesti sa suprugom u njihovu jedrilicu i ploviti u svjetlu budućnost pjevajući partizanske pjesme. Zgodno i dirljivo u kontekstu otkopavanja partizanskih žrtava u Gračanima.

Ako je Šprajc, nazivajući ubijene među kojima je bilo i djece, okupatorima i domaćim izdajnicima, mogao za to dobiti Večernjakovu ružu (ne Cigler) onda i Anka može postat ženski Bandić. A navodnih 17 milijuna preplaćenih za mondenu Gunju može tako i tako odnijeti u zaborav neka nova poplava. I neka nova brana koja samo čeka da pukne. Inače ono što ohrabruje sve potencijalne DORH-ove klijente je čvrsta i izbalansirana sudska praksa. Svakom prema zaslugama. Kako kažu Zagorci: “Ak’ je do svedoka, krava je naša.“

Neki dan je dragi Ivo zbog afere Planinska popušio 4,5 godina. Nema pritvora, ali mora vratiti državi 17 milijuna kuna. Opet tih nesretnih 17 milijuna. Ne znam je li presuda zasnovana na činjenicama ili “činjenicama“. Zanima me sudska praksa u Hrvata. Nedugo sam branio poduzetnika na Općinskom sudu u Sisku. Navodno je oštetio državu za 700.000 kuna.

Uz sve olakšavajuće okolnosti dobio je dvije i pol godine te, naravno, mora vratiti onih 700.000 kunića. Dragi Ivo za 25 puta veći iznos dobiva dvije godine više. Ne trebate biti ni pravnik ni matematičar klase akademika Josipa Pećarića pa da vidite nelogičnost tkvog suđenja. I što sada? Simetrija nas vodi k onim kvadratima u Gunji. Debelo preplaćeni.

Ovdje ispada da je jedan od dvojice grešnika debelo preplaćen odnosno drugi privilegiran. Vi pogodite koji je koji! Onako usput, moja žalba je na višem sudu usvojena i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odluku. Siguran sam da ista sudbina čeka i Sanaderovu presudu. Takva je, naime, sudska praksa!!! To je već davno skužio i Krleža u pjesmi “Ni med cvetjem ni pravice“.

Ni med cvetjem ni pravice,

rekel to je fijolice

smardljivi terputec, jalnuš, tvardogutec. Zajček, gumbek, bažulek…

Bertold Brecht je napisao: “Ima nečeg trulog tamo, gdje su velike vrline.“

Javio se intelektualni proleter Ladislav Tomičić u “Novom listu“. “ZGODNA PODUDARNOST“ piše Laci: “Dok se u hrvatskom glavnom gradu otvara zračna luka koja nosi ime prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, u nizozemskom Haagu teče sudski proces u kojem je taj isti Tuđman prvostupanjski okvalificiran kao sudionik zločinačkog poduhvata…“ Laci bi da su malo bolja vremena predložio da se zračna luka u Zagrebu nosi naziv Vojislav Šešelj. Ali Laci će se načekati da se ta bolja vremena vrate. I siguran sam da neće dočekati.

Gilberte Beaux je napisao: “Za uspjeh je važniji karakter nego inteligencija“. Kako će onda naš Laci uspjet, bez oba ova faktora…

Zvonimir Hodak / Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Hrvatske institucije vrše ‘agresiju’ na Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

Gradonačelniku Vukovara nimalo nije lako. S jedne strane svaki dan ga Hrvati, žrtve velikosrpske agresije, vuku za rukav i mole da pomogne oko nestalih, silovane žene također traže pravdu, 30 tisuća logoraša također.

U Vukovaru nema kuće u kojoj nema ubijenog, zlostavljanog na ovaj ili onaj način, nestalog i nepokopanog. Penava s ovim traumama živi svaki dan, i onda mu iz Zagreba, koji na takav način rata nije niti osjetio i koji te probleme Vukovaraca ne rješava, stižu svako malo zahtjevi da se postave natpisi na ćirilici.

Pismo, ćirilica nije problem, ali je odvratno da, pored svih drugih problema, od ratnih zločina, silovanja, logoraša, nezaposlenosti koje muče Vukovar i Vukovarce, prioritet je – ćirilica. I onda se čude Penavinoj reakciji.

Kako mi je Vukovar i njegove žrtve iznimno na srcu, kao i svakom Hrvatu i čovjeku zdravog razuma s minimum empatije, vrijeme je da se kaže kako, nakon što je Vukovar bio od JNA i četnika (tako sami sebe zovu) masakriran u ratu, zlostavljanje Vukovara s ćirilicom kao “najvažnijim problemom”, nastavljen od strane hrvatskih institucija.

Šeksov sud

Najprije je u vrijeme Račanove Vlade mijenjan Ustav da bi broj stanovnika drugih nacionalnosti ostvario pravo na dvojezičnost, ili dva pisma, smanjen s pedeset posto plus jedan, na trećinu. To po sebi nije problem, jer u mjestu u kojem živim nema trećina Mađara, ali nikome ne smetaju dvojezični natpisi, kao ni talijansko-hrvatski u Istri.

Nisam poklonik teorija zavjere, ali ova promjena je bila smišljena u korist Srba od strane duboke udbaške države, pogotovo u Vukovaru. To je razvidno u promjeni metodologije na zadnjem popisu stanovništva kada je dovoljno bilo izreći namjeru (!) da ćeš živjeti u Vukovaru, i ti si pisan kao Vukovarac, a živiš u Srbiji.

Dovoljno je vidjeti ovdje na istoku Hrvatske kada se isplaćuju mirovine kako preko Dunava dolazi masa “Vukovaraca” i okupira, ovaj put ne Vukovar, već bankomate i šaltere u bankama i tutanj, natrag u Srbiju.

Kada Ustavni sud, ili, kako ga ovdje zovemo, Šeksov sud, proziva Penavu da poštuje zakone i prava manjina, onda je on samo jedan u nizu koji su stvarali ovaj problem u ratom nezaliječenom Vukovaru.

U redu, lijepo je da se Šeparović iz Šeksova suda poziva na zakonitost. I Milanović se u slučaju ćirilice u Vukovaru skrivao iza “provođenja zakona”, jer on(i) zakone donose, mijenjaju i provode kako odgovara njihovim ideološkim nostalgijama i ciljevima (lex Perković).

Da nije tako, onda bi prije “zakona” o ćirilici u Vukovaru primijenili iste kriterije kao i u Vrgorcu, pa prije ćirilice proveli Zakon o prebivalištu, Zakon o boravištu i Zakon o popisu birača, jer u Vukovaru broj birača premašuje broj stanovnika za 5000!? Ali ne, na popisu stanovništva bilo je dovoljno izraziti “namjeru” da ćeš živjeti u Vukovaru.

Dakle, g. Šeparoviću, ako su u Vrgorcu tako “pročešljali” Hrvate, zašto u Vukovaru također ne provedu navedene zakone pa “pročešljaju” Srbe, ili su Hrvati građani drugog reda?

Očito da jesu, jer ne mogu isti zakoni vrijediti za Hrvate u Vrgorcu, a ne vrijediti za Srbe u Vukovaru. Srba u Vukovaru sigurno nema trećina, ali strogoća koju su naše institucije trenirali na Hrvatima u Vrgorcu, nije prikladna za Srbe (koji ne žive) u Vukovaru.

Paradoksalno je da za agresiju na Vukovar i masakriranje grada nitko nije odgovarao, pogotovo vrh KOS-a JNA koji je bio arhitekt zločina, presuđeno je samo za Ovčaru, i to smiješno malim kaznama, ali je zato trideset Vukovaraca koji su skidali dvojezične ploče koje je Milanović nasilno pod okriljem noći postavljao, uredno procesuirano, jedan je i smrtno stradao, maloljetni hrvatski branitelj, kada je skidao ploču i proglašen alkoholičarom samoubojicom!? Tko je tu lud?

Šeparović ističe i da je to u svrhu suživota i integracije, tolerancije, bla, bla. Na tom tragu, kada dođu strani diplomati, nabijaju Hrvatima i Penavi što su Srbi neintegrirani i getoizirani, a prava je istina da sami Srbi inzistiraju na vlastitim školama i vrtićima.

Dakle, kako je upozorio jedan moj kolega, na temelju istraživanja (Institut “Ivo Pilar”), radi se o samoizolaciji i samogetoizaciji. Ili još jednostavnije rečeno, najveći dio srpske manjine nikada nije niti će prihvatiti hrvatsku državu, tek “ustaške” kune, a taj animozitet prenose i na svoju djecu već od vrtićke i školske dobi.

E, moj druže zagrebački

U redu, taj dio srpske manjine, koji su sudjelovali u agresiji i velikodušno abolirani, razumijem. Ali ne razumijem hrvatske institucije koje od promjene Ustava, metodologije popisa stanovništva pa do posljednje odluke Šeksova suda vrše “agresiju” na Vukovar, inzistirajući na “poštivanju zakona” i Ustava, i to u gradu u kojem su rane još jako, ali jako duboke, i u kojem mnoštvo monstruoznih zločina niti je riješeno, niti suđeno, niti se nazire da će biti riješeno, dok zadnja silovana žena i zadnji logoraš srpskih logora ne umre, ne dočekavši pravdu.

Apel: Drugovi u Zagrebu, izuzevši Predsjednicu, prestanite zlostavljati vukovarske žrtve i to na – latinici!

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Penava: I dalje stojim iza tvrdnje da je Vukovar ‘epicentar puzajuće velikosrpske agresije’

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kako otići na grob svoje kćeri u Borovo Selo i ostati miran…

Objavljeno

na

Objavio

Kako otići na grob svoje kćeri u Borovo Selo i ostati miran, a znati da možeš sresti njezine ubojice koje nitko ne proganja

Pred strašnom tragedijom koja se 1992. godine dogodila obitelji Štefančić iz Borova Sela, kada su u obiteljskoj kući agresorski Srbi ubili djevojčicu Martinu, staru samo četiri i pol godine, i njezinu baku Benadicu te je teško ranjen stric Željko, nitko ne može ostati ravnodušan. Strašan masakr koji su u ožujku 1992. godine u okupiranom i porušenom Borovu Selu učinili razulareni srpski okupatori koji su upali u kuću Štefančićevih i rafalnom paljbom pokosili Željka koji im je otvorio vrata sobe u kojoj se skrivao s majkom Bernadicom i nećakinjom Martinom ledi krv u žilama. Četnici se, dakle, nisu zaustavili na Željku. Nakon što su ispucali nekoliko metaka u njega, odvukli su njegovu majku Bernardicu i djevojčicu Martinu u dnevnu sobu te ih nakon nekoliko sekunda likvidirali.

‘Mi smo bili u dnevnom boravku, odjednom smo začuli paljbu. Mama je uzela Martinu i skrili smo se u sobi jer sam im rekao da će tako biti sigurnije i neka ostanu ležati. Četvorica su razvalila vrata i ušli u kuću, dvojica su ušla i otišla do druge sobe, a ja sam krenuo otvoriti vrata drugoj dvojici koja su kucala na vrata naše sobe. Nisam ni otvorio vrata do kraja kad su me pokosili rafalom. Pao sam. Izvukli su majku i Martinu, ona ju je nosila i nakon koju sekundu začuo sam nekoliko pucnjeva, mamu kako viče i zatim tišinu…. Ležao sam satima u sobi gdje su me upucali… Vraćali su se nakon što su njih ubili jer su mislili opet pucati u mene, ali je jedan rekao da nema potrebe jer ću iskrvariti’… govori Željko Štefančić, prisjećajući se strašnoga zločina u njihovoj obiteljskoj kući.

Prije kobnoga događaja Željko je s majkom Bernadicom i nećakinjom Martinom ostao u kući tijekom okupacije Vukovara i okolnih mjesta, a iako su tražili propusnicu kod tadašnjega zapovjednika Teritorijalne obrane Borova Sela Radenka Alavanje, nisu ju dobili. Odbio ih je, a nedugo nakon toga dogodio se i ovaj strašni zločin koji je u crno zavio obitelj Štefančić i zauvijek promijenio Martinina oca Zdenka Štefančića, inače vukovarskoga branitelja, koji je u vrijeme stradavanja svoje kćeri bio u zatvoru u Srbiji, a već godinama s obitelji živi u Zadru.

Pokop u Borovu Selu 1998. bio je strašno stresan

‘Supruga sam upoznala nakon što je izašao iz logora. Znala sam za njegovu priču jer smo bili skupa u vojsci. Zdenko je za ubojstvo majke i kćeri doznao tek kad je izašao iz logora u Srbiji, gdje je proveo devet mjeseci. Tada nije imao nikakvih informacija ni o bratu Željku pa su i za njega mislili da je mrtav. Tek je nakon nekoliko mjeseci, kad je Željko nekako uspio doći do Hrvatske, Zdenko doznao da je živ’, govori Ljerka Štefančić, koja je imala 28 godina kada je upoznala svoga supruga Zdenka. Kazuje kako je Zdenko godinama čekao i živio za dan kada će moći dostojni pokopati svoje dijete i majku i kako je ta 1998. godina kada se dogodila ekshumacija njihovih tijela, ali i brzinski organizirani pokop u Borovu Selu, bila strašno stresna za njih.

‘Moja svekrva i malena Martina nisu bile u velikoj masovnoj grobnici koja je te godine otkrivena u Vukovaru. Naime, mjesni je grobar u to vrijeme rekao Zdenkovoj braći gdje se nalaze tijela njih dviju. Bogu hvala da je to učinio, sam je kazao da ranije nije smio govoriti. Obje su bile bačene u vreći, malena je bila u jednoj vreći, a zatim stavljena u istu pored svekrve, tako da je zapravo ležala pokopana u dvije vreće. Nakon ekshumacije Zdenko je išao na identifikaciju, govorio mi je kako je Martina bila skroz očuvana, hulahopke ispod pidžame, kosica je još bila tu, naušnice…. Martina je imala četiri prostrjelne rane na prsima i jednu na vratu, gdje je metak ostao, dok je svekrva dobila metak kroz usta…’, govori nam Ljerka, svako malo zastajući i trudeći se skriti suze kad govori o tragediji koja se dogodila obitelji.
Iako nije Martinina majka, Ljerka kaže kako ju osjeća kao svoju, ona i Zdenko roditelji su dvojice sada već odraslih sinova Ivana i Stjepana. Kaže kako je Martina oduvijek dio obitelji, njihova sestra koju nikada nisu upoznali. Iako nije fizički nazočna, o njoj se govori, ona je s nama, dio nas, njezina fotografija je na zidu u sobi braće. Mi ju osjećamo, živimo za nju, borimo se i ne želimo da se ova strašna tragedija zaboravi. Osjećamo ju u svakom pogledu moga muža, njihova oca, koji se godinama bori i živi s ovom tragedijom, nastavlja Ljerka.

Ističe kako su strašan šok doživjeli i tijekom pokopa ekshumiranih ostataka. Prvo se tjedan dana čekalo s pogrebom, a odlučili su zajedno pokopati malu Martinu i njezinu baku jer je Martini baka bila i otac i majka, ona je silno bila vezana za baku.

Ljerka govori kako je Martinu mama, prva Zdenkova supruga, ostavila, čak je se i sudski odrekla, a Zdenko je radio u Njemačkoj, telefonirao, brinuo se za dijete, zarađivao… Baka i stričevi preuzeli su glavni dio brige o maloj veseloj djevojčici, ona je s njima odrastala i zato su htjeli da zajedno budu i na posljednjem počivalištu.

Zdenko ne ide u Vukovar, strah ga je da se potpuno ne slomi

‘Nad mrtvim djetetom, mome mužu pukovnik Ivan Grujić te 1998. daje prijetnju da pazi da se osobi za koju smo sumnjali da je počinila zločin, Martininu ubojici, Zoranu Oljači, ništa ne dogodi. Zdenko je bio strašno potresen nakon toga’, tihim glasom govori Ljerka koja ne može skriti suze svaki put kad spomene Martinu. Energična je tek kad treba govoriti o borbi za prava supruga i njegova mrtvoga djeteta, sve ove godine ne krije kako je odbila raditi samo kako bi se posvetila mužu, njihovim sinovima, ali i borbi za pravdu kako bi Martina, nevino ubijena djevojčica, donekle dobila mir. Govori kako je svjesna da brak ne bi opstao da to nije učinila jer se obitelj godinama nosila sa silnim problemima, od borbe s raznim zloćudnim bolestima do prijetnji, ali i šikaniranja tijekom školovanja djece koja su i škole mijenjala.

‘Zdenko godinama nije otišao na groblje djetetu, on ne može, strah ga je da će se slomiti, tko zna što napraviti, nije bio ni u kući u kojoj se dogodio taj zločin…. Ode u Vukovar, ali do Borova Sela ne može’, naglašava Ljerka. Ona je u Vukovar išla sa sinovima na prosvjed održan prije nekoliko mjeseci. Tada je prvi put boravila u kući u kojoj se dogodilo ubojstvo.

‘Tu noć kad smo došli u kuću, bila je silna tama, iako je gorjelo svjetlo. Tama je bila tako velika i teška, kao da mi nije dala disati. Jedva sam čekala otići spavati. Sutradan mi je Željko pokazivao gdje se i kako sve to dogodilo, opet smo sve to proživljavali s njim, nakon toga sam s dečkima otišla na groblje pomoliti se za njihovu sestru, upalili smo svijeću, molili. Kad smo se vratili kući, sve je drugačije izgledalo, svjetlo se pojavilo, više nisam imala taj osjećaj tame, kao da se raspršila, osjećala sam silno olakšanje…’ govori Ljerka opisujući kako se osjećala u kući u kojoj je ubijena Martina.

Štefančići godinama vode pravne bitke. Tužili su Republiku Hrvatsku ne bi li dobili odštetu zbog ubojstva djeteta i bake, samo kako bi na neki način otvorili put prema ubojicama i konačno ih doveli pred lice pravde. Ljerka kaže kako su imali prijetnje da se ništa ne dira, da sve ostave kako jest, ali unatoč tomu nisu se predavali. Sve dosadašnje procese, na žalost, izgubili su. Vrhovni sud Republike Hrvatske čak je donio presudu kako oni moraju državi platiti 15 tisuća kuna, a još se jedan postupak, onaj zbog ubojstva Martine i njezine bake, vodi pred Županijskim sudom u Vukovaru i nije se pomaknuo s mrtve točke.

‘Tužili smo državu, unatoč prijetnjama nismo odustali od svoga nauma, nisam dala Zdenku da popustimo jer sam htjela pravdu za svoju obitelj. Željko je tražio da mala i svekrva izađu iz Borova, trebale su propusnicu, nisu im ju dali. Onaj koji ih je ondje držao protiv njihove volje, onaj koji je nevino malo dijete držao u zatočeništvu, a to je Radenko Alavanja – jednako je odgovoran kao i oni koji su ispalili metke, govori Ljerka. Ne krije kako ju je to strašno mučilo, kako se nije predavala, Zdenko je bio u strahu jer je mislio da će njega stalno optuživati za svašta jer se našao u apsurdnoj situaciji da ga nakon što su ga agresori osudili u Beogradu, sud u Hrvatskoj po tim optužnicama tereti za ubojstva.

‘Na žalost, nismo dobili ništa, htjela sam nešto zakotrljati, a na kraju smo izgubili na Općinskom i Županijskom sudu u Zadru, u međuvremenu se otvorio postupak na Županijskom sudu u Vukovaru i predmet stoji već godinama. Samo godinu i pol dana Sud u Zadru tražio je od policije u Vukovaru da im dostave papire o zločinu, poslano je pet dopisa, a papire nisu stizali, a onda su nekako putem Odsjeka za ratne zločine u Osijeku, ipak došli do traženih papira.

Život na relaciji Zadar-Gračac

Zna se tko su odgovorni za ovaj zločin, a ništa se ne događa…. Željko je tražio da vidi do kuda je došao predmet, to sve miruje, ništa se ne događa, nikada nismo dobili nikakvu informaciju, moga Zdenka nitko nikada nije obavijestio ni o čemu’, govori Ljerka, ističući kako želi zahvaliti svim prijateljima koji su godina uz njih, dečkima iz Specijalne policije, posebno ženama iz Udruge Žene u Domovinskom ratu. Sve godine su uz nas, bodre nas, svatko je na svoj način dao doprinos i kad god je negdje zapelo, netko je uskočio, uz njih je sve bilo lakše, govori Ljerka Štefančić, hrabra žena koja se sve ove godine uspješno nosi sa svim nedaćama koje su pogodile njezinu obitelj, ali koja unatoč svemu, ne odustaje od pravde za malu Martinu, nevino ubijenu 4,5 godišnju sestricu svojih sinova.

Obitelj Štefančić danas je u Zadru. Jedan sin, Stipe, završio je Pomorski fakultet, a drugoga, Ivana, do diplome istoga fakulteta dijeli samo jedan ispit. Obitelj se nosi ne samo s bolnim iskustvom iz rata, nego i s bolešću supruge i jednoga od dvojice sinova. Hvala Bogu, bolest, koja je posljedica teškoga stresnoga iskustva i života, uspješno su prebrodili. Zdenko Štefančić je prije petnaestak godina kupio napuštenu kuću u Gračacu. Imamo veliko iskustvo u Domovinskome ratu. Ne samo ono iz legendarne obrane Vukovara i ne samo ono bolno zatočeničko. On je i instruktor padobranstva. Ima više od 1500 padobranskih skokova. U dočasničkoj školi u Šepurinama kod Zadru, kod generala Ante Gotovine i Ante Rose, obučavao je dočasnike.

Danas je Zdenko Štefančić na području Like pronašao svoje hobije i svoj mir. Tu se sprijateljio s nekim hrvatskim poduzetnicima povratnicima. Svi su članovi obitelji tjedno na relaciji Zadar – Gračac. Zdenko kaže da ne bi mogao svesti svoj život samo na boravak u stanu u Zadru. Život i boravak u prirodi s gornje strane Velebita rehabilitira ga, opušta i čini njemu i njegovoj obitelji život smislenijim. Ovo je priča o vukovarskome dragovoljcu Zdenku, njegovoj supruzi Ljerki s Kupresa i njihovim sinovima Ivanu i Stipanu, priča u kojoj emocije prema maloj umorenoj Martini i njezinoj baki nikad nisu prestale, ali i priča u kojoj je sjećanje na njih postalo motivacija da se ne poklekne i da se ide naprijed. Ovo je priča o jednoj dragoj obitelji koja zaslužuje svaku potporu i pozor.

Andrea Černivec
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari