Pratite nas

Kolumne

HODAK: Prodali smo dušu vragu i sve će na kraju i otići k vragu

Objavljeno

na

Slovenija, BIH, Srbija i Crna Gora već su zaboravile kad su ratificirale Istanbulku. Još jedan dokaz mladeži HDZ-a da shvate kako je Hrvatska najzatucanija država na Balkanu. Analogno tome, Turska koja je Istanbulku ratificirala prva u debelom je vodstvu pred Njemačkom, Francuskom, Italijom… po brizi za ljudska i naročito ženska prava. To se vidi po tome što u Turskoj muževi godišnje ubiju oko 200 žena u svojim haremima. I evo nama Orwella i ‘Životinjske farme’.

Hrvati, živa bića, pobjednici krvavog rata devedesetih godina, pod budnim okom Velikog brata postepeno od živih bića postadoše ”res” iliti stvar. Današnji prosvjed od oko 70 000 ljudi ili kako nas obavještavaju Večernjak i Jutarnji od samo oko 5.000 prosvjednika zakasnio je barem 10 godina. Poslao sam redakciji sa zapadne strane Trga Bana Jelačića sliku iz koje se vidi masa od nekih 70.000 do 80.000 tisuća prosvjednika. Navodno je za Jutarnji brojao Boris Vlašić, a za Večernjak Branimir Pofuk. Kad su došli do pet tisuća otišli su u Gradski podrum na srpski pasulj. I što sad?

Prekasno je sada vikati ”laž”, ”izdaja”, ”odlazi Plenkoviću”. Đaba se probudila i Katolička crkva. Njoj Plenki & co., nikako nisu uspjeli dokazati da u Istanbulki nema ni ”R” od rodne ideologije. Crkvi Konvencija smeta, pa smeta, a ne smeta ni islamu ni Pravoslavnoj crkvi, ni budistima. Jedino klerofašistima smeta. Napredni drugovi, oni koji znaju čitati (kao recimo Đačić), pročitaše Istanbulku i nigdje ne nađoše ni roda i ni rod-oljuba.

Dokaz je čl.14 st. 1. Konvencije koji govori o obrazovanju: “Stranke (tj. države i institucije) će poduzeti, kad je to primjereno, posebne korake kako bi nastavne materijale o pitanjima kao što su nestereotipne rodne uloge uključile u redovni nastavni plan i program na svim razinama obrazovanja“. Amen! Gem, set i meč za 52.000 udruga, svih koji su ovako ili onako izbjegli lustraciju i sad kao predstavnici Žikine dinastije, nevladinih udruga, građanske inicijative i liberalne orijune… otvorenih ralja čekaju svoju milijardu ili dvije kako bi ih progutali i svarili te politički uništavali sve što smo ratom dobili od ljeta devedesete do 5. kolovoza 1995.g.

Kad smo kod sitnog i beznačajnog problema – koliko će nas ta priča koštati – moram priznati da me je malo umirila Plenkovićeva perjanica Dubravka Šuica: ”Ratifikacija ne košta ni približno milijardu kuna“, kaže Duda. Slažem se da ratifikacija ne košta točno milijardu. Još nitko ni ne zna koliko će koštati njena provedba i GREVIO te Šoroševi nadzornici u Greviju. Recimo, u proračunu za 2017.g. predviđeno je 10 milijuna kuna za žene žrtve seksualnog nasilja u Domovinskom ratu, a ratifikacija Istanbulke će nas koštati ni “približno milijardu kuna“.

Kad se god pojavi neki veliki projekt u RH, kao Pelješki most ili slično, ljevica i lijevi mediji papagajski ponavljaju, koliko to košta i tko će to platiti? Kad se je pojavio aproksimativni iznos jedne do dvije milijarde za Istambulku ostala je samo slika bez zvuka. Zagorci čkome, Dalmatinci muče, a ostali čuče od muke. I tako nastupa doba ”opće pušionice”. A sve je počelo legendarne 1995.g, točnije 5. kolovoza oko kraljevskog Zvonimirovog Knina kad su nakon oslobođenja Hrvatske Tuđman, Šušak, Gotovina i ostali umorni borci na kratko su zadrijemali, a orijunaši, jugonostalgičari, udbaši i kosovci shvatili da je kucnuo njihov trenutak.

Nedavno je uginuo zadnji mužjak sjevernog bijelog nosoroga u Sudanu. Sad ZOO stručnjaci razbijaju glave kako spasiti opstanak vrste. Jedina nada im je da zametke nosoroga učlane u hrvatske nevladine udruge kako bi se tu domogli spasonosne formule kako preživjeti i nastaviti se razmnožavati kad izumre zadnji bijeli nosorog. Dobro, nosorog naših današnjih nevladinih udruga za zaštitu ljudskih prava 5. kolovoza 1995.g. nije bio bijeli već crveni. Ali je preživio, spasio svoju vrstu od izumiranja, razvio se do neslućenih razmjera i sad nas blago upozorava, kako to već nosorozi rade, da je milijardu, dvije kunića za zaštitu rodnih prava prava sitnica. A 10 milijuna za silovane žene iz rata puno im je previše.

No, ipak možemo mirno spavati jer nas je Vlada zadnji tren utješila interpretativnom izjavom kojom će se Hrvatska ograditi od ideologije roda. Borislav Ristić se u Večernjaku pita u čudu: “Zašto se ograđivati od nečeg čega nema?“ Ako roda ipak ima, onda nikakva ograda, ni interpretativna izjava ne znači baš ništa. Prodali smo dušu vragu i sve će na kraju i otići k vragu. Zlobni Ristić misli da mu logika i logički način razmišljanja daje pravo da našoj liberalnoj i antifašističkoj nosorognoj ljevici može nešto dokazati. Čista utopija.

Uglavnom, ljevica ne mijenja samo tako svoju ideološku šprancu. Svi koji su bili protiv referenduma ”U ime obitelji” sad podržavaju ratifikaciju Istanbulke. S tim da je razlika, šahovski rečeno, između onih koji su bili za referendum o braku, a sada su protiv IK. U referendumu o braku čitava državna vladajuća ekipa od predsjednika, premijera, Sabora i medija bili su protiv referendumskog pitanja.

Danas su svi vladajući za IK. Predsjednica RH je protiv nasilja nad ženama (logično!), ali je daleko od oštrog “znanstvenog“ i ”muškog” stava Vlahe Orepića: “Podržavam IK, pojam roda mi nije problem, osobno smatram da treba uvažiti transrodne osobe, nisam od onih koji kažu da postoje dva spola, muško i žensko, to su nazadna stajališta“. Bože, jel’ taj tip uopće svjestan što je izlaprdao? Napredniji je čak i od Ante Tomića. A da je Vlaho ostavio dubok trag u policiji dokaz je i policijska procjena od 5.000 prosvjednika, koje nisu htjeli pustiti na Markov trg. Jer ih je bilo previše!

Ako neki, kako Premijer kaže, ne znaju čitati onda drugi u policiji i medijima ne znaju brojati. Svi čekaju tramvaj, a tramvaja nigdje. Ni na slici. Uglavnom, lako je lagati i bacati spinove oko broja prosvjednika protiv Istanbulske konvencije. Da Plenki smogne građanske hrabrosti raspisati referendum jesmo li za ratifikaciju, uvjeren sam da bi rezultat bio identičan referendumu ”U ime obitelji” ili 70% prema 30 % za ognjištare, klerofašiste, rigidne desničare, zatucane nacionaliste, klerikalne revolucionare kako im tepa Jurica Pavičić. Zašto? Zato jer su oni stvarali i stvorili ovu državu i jer su oni većina, i to ona većina koja voli svoju domovinu i želi u njoj živjeti i raditi.

Moram priznati kako je ovaj puta HRT bila maksimalno pripremljena i objektivna. 12 sati i podnevni Dnevnik. Protest traje već sat vremena, a “iz katedrale duha“ nema ni duha. I napokon se pojavljuje spikerica koja nas upoznaje s održavanjem protesta protiv IK i procjenom policije o 5.000 ljudi.

U tom trenutku slika se gubi i novinarka s tugom u očima i tronutim glasom reče: “Ispričavamo se zbog tehničkih smetnji…“ I gotovo… Do završetka Dnevnika više ni riječ o prosvjedu. To se zove dobro odrađen posao. Zvučalo bi uvjerljivije da je rekla kako je protest u Zagrebu odgođen jer se odazvalo samo troje ljudi. Jedno je sigurno: maligni feminizam maršira Lijevom našom.

Nobelovac Mario Vargas Llosa je jasno i glasno zaključio: “Feminizam je glavni neprijatelj književnosti.“ Da je samo književnost u pitanju odmah bi potpisao.

Ono što dolazi nakon ratifikacije IK sliči na ružan san. S jedne strane svi oni koji su prodali tekovine 5. kolovoza 1995.g. postat će sudionici poznate TV emisije “Tvoje lice zvuči poznato“ i svaki građanin ove zemlje moći će pogledati u oči tog tobožnjeg zaštitnika žena. Pitanje je gena, karaktera i odgoja da li će u tom pogledu zabljesnuti prijezir ili ne. Sve dosadašnje Šorošove i ljevičarske udruge neće više zavisiti od Vlade, nekog novog Hasanbegovića ili inertne birokracije. One će se pretvoriti u čvrste, Konvencijom zaštićene parapolitičke sekte gdje će se dijeliti naše pare za parapolitičke monstrume. Kad Konvencija stupi na snagu zaboravite naše zakone i Ustav, zaboravite košta li nas to dvije milijarde ili nekoliko milijuna. O tome će isključivo odlučivat GREVIO. Dubravka Šuica neće se morati više truditi objašnjavati svoju prvotnu izjavu kako je to zapravo financijski za RH samo ”piece of cake”. I dok ćemo se mi baviti Radom, Sabrinom, Ankom, Vesnom i ostalim znanim i neznanim junakinjama u RH, neke stvari prolaze, kako se to popularno kaže, ispod radara.

Vijeće za elektroničke medije (VEM) spremno je odobriti prodaju Nove TV vlasniku N1 televizije. Naime VEM je još prije nepuna četiri mjeseca jednoglasno donio odluku kako ne postoje uvjeti da United Group kupi Novu TV i to zbog nedopuštene koncentracije vlasništva, zabranjene Zakonom o elektroničkim medijima. N1 je i do sada bio svojevrsna “sveta krava“ u hrvatskom medijskom prostoru. Neskriveni ljevičari došli su do nacionalne koncesije na isti način kao što mađioničari na pozornici vade zeca iz šešira.

Što više, VEM ni do sada nije imao pravo kontrole programa N1 jer se njihov TV kampus ne nalazi u Hrvatskoj. Uz HRT i RTL, izrazito anacionalne TV kuće, sad ćemo dobiti još jednu priču o televizijskom Drakuli. Po danu umiveni ljevičari, a u večernjem programu vijesti čita Dragec Pilsel. Emisije o JNA uređuje Ante Tomić i Vlaho Orepić… Tako će hrvatska ljevičarska ergela imati na raspolaganju četiri TV kuće s nacionalnom koncesijom za svoje anacionalne sadržaje. Budite sigurni da prosvjednicima protiv IK više neće biti problem samo spin o 5.000 zadrtih koji se deru po Jelačić placu. Uz Istanbulsku nevjestu svako drugo večer gledat ćemo novu seriju Istambulska konvencija u teoriji i praksi.

Emisiju će voditi, režirati i pripremati dr. Ivica pametni Puljak koji po školama “predaje“ djeci da je “znanost dokazala da nema Boga“. Javio se na sjednici Gradskog vijeća Splita Josip Markotić iz Mosta da bi upoznao vijećnike s novim prosvjetiteljem iz pametne stranke. “Uspješno“ je stala u Puljkovu obranu Natalija Tafra Bazuna koja je lakonski ustvrdila da Puljak, inače politički i znanstveni patuljak, govori samo ono što je znanost dokazala. Sve u svemu to je za mene prepametno.

Kad se spoje ideološka srca N1 i Nove TV onda će Puljak pametovati o svojim ”znanstvenim” istinama ne samo pripadnicima Žikine dinastije nego i svima nama. Usput, što se to promijenilo u glavama Vijeća za elektroničke medije? Sjedi li tamo još uvijek Mirjana Rakić ili kod njih pali uvijek jedan te isti svjetonazor bez obzira tko sjedio u Vijeću? Zatucani Albert Einstein, Max Planck, William Thompson, Gregor Mendel, Michael Fraday, Robert Boyle, Isaac Newton, Blaaise Pascal, Rene Descartes, Galileo Galilei, Johannes Kepler, Sir francis Bacon, Nikola Kopernik… i bez partijske naobrazbe vjerovali su da je bog postojao i da postoji. Retrogradno i primitivno. To što ljudi već dvije tisuće godina broje godine po Bogu Puljke, Tafre, Rade, Sanasvrke boli ona stvar. S obzirom na rodnu ideologiju to je sad u praksi sasvim moguće.

Inače kad se je svojevremeno Ivan Pernar slikao sa školarcima ispred škole, nastala je opća panika lijeve “inteligencije“ jer se sumnjalo kako Pernar nije školarcima objašnjavao da Bog ne postoji nego ih je što više, protivno dijalektičkom marksizmu, pozdravio sa ”Bog, kako ste!” E sad, je li crveni prorok Puljak pod jakim utjecajem crvenog proroka opće prakse Jurice Pavičića ili nije najmanje je važno.

Nekadašnji socijalistički Split III opet je u neravnopravnoj borbi. Ovaj puta ne radi se o Hitleru i Mussoliniju nego o Katoličkoj crkvi. Pavičić u jednom do Boga dosadnom i recikliranom članku u Jutarnjem nemušto dokazuje da crkva vlada Hrvatskom. U stilu kad bi “naši“ raskinuli Vatikanske ugovore koliko bi šoldi bilo za nevladine udruge, za Pametno, za Istanbulku.

Uglavnom, klerikalci su po našem Jurici HDZ-ov dobar sluga a loš gospodar. On pameću dobrog gospodara loše procjenjuje položaj vjernika u društvu. Tobože ih je 80% (memorija pamćenja mu je zakazala jer ih ima 86%).Pobijedili su na referendumu o braku, pametuje naš neshvaćeni marksista, radilo se o temi gay brakova koja većinu ljudi ne zanima. O izlaznosti ni mu. Ali podučava nas loš sluga: “Nije slučajno da klerikalno civilno društvo nikada nije posezalo za referendumom tamo di su slutili sa bi izvjesno izgubili… kao što je u Zagrebu Titov trg“. I meni je iskreno žao da nije bilo tog referenduma. Da vidim Juričinu lijevu vilicu iskešenu do poda nakon objave rezultata. U vrline druga Tita Jurica i dalje vjeruje.

Bertold Brecht je napisao: “Ima nečeg trulog tamo gdje su velike vrline“.

Ovih dana u jednoj od pravosudnih sapunica o Ivi Sanaderu svjedočio je Vlado Šeks, popularni Šeki. Otrcano mi je slušati izlizanu mantru da su sve novine jednake, da lažu, navijaju i da je njihovo kupovanje bacanje novca. Usprkos tome ja kupujem sve dnevne novine koje izlaze i naivno mislim da ne bacam novac. Da sam bio u pravu potvrdio je u svom svjedočkom iskazu upravo Šeks. Na pitanje suda da li je znao o crnim fondovima u HDZ-u Šeki je svojom iskrenošću fascinirao i sud i javnost: “Za crne fondove doznao sam čitajući novine“. Bravo Šeki! Mislimo isto. Da Šeki nije čitao novine i dan danas on ne bi imao pojma o Fima mediji, ne bi demaskirao Jarnjaka svog bivšeg prijatelja itd. Ako je nešto vjerodostojno u HDZ-u, onda je to na prvom mjestu Šeks. Ležeći u Remetincu to su spoznali i Sanader i Glavaš.

Zvonimir Hodak / 7Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Borislav Ristić: Tko podmeće Miroslavu Škori?

Objavljeno

na

Objavio

Video screenshot/Facebook Miroslav Škoro

U ovom predizbornom vremenu nabijenom emocijama, kada činjenice nemaju šanse pored osjećaja, ovo je jedna od onih kolumni koju sam morao pisati polako. Polako, samo zbog onih koji ne mogu čitati brzo. Jer, da mogu, uvidjeli bi da među predsjedničkim kandidatima postoji jedan koji se susreće s najviše laži i podmetanja.

Prva je s podmetanjem započela Kolinda Grabar Kitarović. Ona je sasvim naglo otpustila svog savjetnika Matu Radeljića i podmetnula ga Miroslavu Škori za “kolovođu kampanje”. Nije dugo trebalo čekati na novo podmetanje, a onda je ekipa s HRT-a podmetnula anketu s kojom se Škoru prisililo da, umjesto odmora nakon pretrpljenog srčanog udara, krene u politiku, i tako stavi život i zdravlje na kocku.

U trenutku dok je vagao hoće li se kandidirati, kada se mislilo da nema kraja podmetanjima, Škori su u prvom intervjuu podmetnuli Zorana Šprajca. Kada mu je Šprajc, sasvim očekivano, pokušao podmetnuti da je on desno, Škoro je odgovorio: “Kažu da sam desno. Di sam ja desno?!” A na pitanje planira li se doista kandidirati na izborima, odgovorio je: “Ne mogu se oglušiti činjenici da netko od mene nešto očekuje – pogotovo ne oni ljudi koji su meni omogućili danas da budem to što jesam”.

Koji su to ljudi? Njih nigdje na vidiku, jer se pojavljuju samo oni što podmeću. A među prvima koji su Škori podmetnuli podršku bio je Stjepan Mesić. On je onako zdušno podmetnuo kako bi Škoro mogao pobijediti: “Mnogi će se iznenaditi što će taj čovjek napraviti. On će tek početi govoriti. Kako ja nešto više znam o njegovim stavovima, očekujem da će on vrlo brzo pokazati zrelost jednog političara, a to će ljudi vrlo lako prepoznati”.

Nedugo nakon njega, očito zbog ljubomore što je zakasnio, svoju podršku je podmetnuo i Ivo Josipović: “Škoro je naširoko popularan i mudro se distancirao od desničarenja”. Josipović ne samo da podmuklo podmeće kako je Škoro doktorirao na temu ZAMP-a, već ga optužuje kako mu je ukrao ideju ustavnih promjena i povećanja ovlasti predsjednika, piše Borislav Ristić / Večernji list

Kao da bi Škoro htio dovesti zemlju u takvu opasnost da te veće ovlasti sutra padnu u ruke nekom novom Mesiću ili Josipoviću. Izgleda da je Josipovićeva podrška Škori jedinstvena prilika da se jednim udarcem osveti Kolindi i Milanoviću.

Foto: Marko Marković

I kada se mislilo da nema kraja ljevičarskim podmetanjima, nakon sastanka Mate Radeljića sa Žarkom Puhovskim u jednom zagrebačkom kafiću, Puhovski ne prestaje podmetati Škori. Igrom slučaja neki dan smo se upoznali u Osijeku, i tom prilikom je i meni htio podmetnuti, pohvalivši se kako je “upravo došao s kave sa Škorom”.

Podmetanje se nastavilo na Osječkoj televiziji u emisiji s Prkačinom, gdje je postignuto njihovo visoko suglasje oko Škore, tako da je, prema riječima Prkačina, “profesor objašnjavao”, a on “izvodio zaključke”. Podmetanja komunista Škori počela su još od malih nogu. Prvo su mu počeli podmetati da je on “jedan od najaktivnijih članova SSOH u Osijeku”, iako je on sam tvrdio kako je “ko klinjo od 18-19 godina imao dosje; zbog toga što se, ne znam, nisam dva-tri puta odazvao u ondašnju rezervu JNA.“ Oni su mu, unatoč tome što je njemu „išlo na živce da se na meni netko vježba da bi dobio viši čin“, onako podmuklo jugoslavenski, podmetnuli čin desetara.

Ali ni tu nije bio kraj podmetanjima – u podmetanja se uključuju tada sveprisutne Udba i KOS. Pa je, tako, čovjek od najvećeg Perkovićeva povjerenja i djelatnik osječke Udbe, a poslije šef osječkog SUZUP-a Zdravko Pejić, podmetnuo Škori svoga brata Vinka Pejića kao najboljeg prijatelja i kuma. S druge je strane oficir KOS-a u krug Škorinih najboljih prijatelja podmetnuo svog sina Gorana Kovačevića, s kojim je Škoro od ‘89.-’91. imao zajedničku tvrtku.

Privatna arhiva

A podmetanja je bilo i zdesna. Tim zlobnicima ništa nije sveto, pa unatoč tome što je Škoro godinama ponavljao kako mu je žena “Amerikanka hrvatskoga podrijetla”, ti su lažni domoljubi odjednom počeli podmetati kako je – “Miroslav srpski zet”, koji na pitanje koliko se puta ženio u zrak podiže tri prsta. Do jučer taj zet nije smetao dok je pjevao “sude mi”, a danas mu “dušmani moja ljube” zamjeraju upravo – ”što sam branio svoje najmilije” – iako dobro znaju da je on bio u Pittsburghu.

Na podmetanje onih koji tvrde kako je Škoro “otišao iz Osijeka u ljeto ‘91.”, on odgovara: “Ja sam jako puno mrdao svugdje tako da jesam bio ’90. godine u Hrvatskoj na nekoliko mjeseci pa se ponovno vratio u Ameriku.” Škoro, dakle, nije pobjegao, nego je zakasnio u rat. Nesudjelovanje u ratu su mu podmetnuli samo kako bi ga danas mogli napadati kako “dezerter” ne može biti vrhovni zapovjednik. Nesretnici, kojima se sve živo vrti oko pitanja “gdje si bio 91.”, još ga jedino nisu pitali gdje je bio i što je radio kad je pao Vukovar?

Nema kraja tim podmetanjima zdesna. Tako su mu podmetnuli da se dva puta učlani u HDZ, pa su mu tamo podmetnuli mjesto generalnog konzula u Mađarskoj, kasnije i saborskog zastupnika, a zatim i mjesto kandidata HDZ-a za osječkog gradonačelnika. I kako bi malo pobjegao od svih tih podmetanja morao je skupa s Plenkovićem pobjeći u predsjedničku kampanju Mate Granića.

Privatna arhiva

Kasnije mu je drugi povratak u HDZ podmetnuo Sanader, koji je tada Thompsonu plaćao da ne pjeva – a Škori podmetnuo da pjeva. Poslije se, u vrijeme Tomislava Karamarka, udaljio od takvog nacionalističkog HDZ-a, da bi mu opet, nakon Škorinih toplih riječi kako je “dolaskom Plenkovića okrenuta nova stranica u politici HDZ-a”, te da se radi o “vrhunskom europskom političaru“, bilo podmetnuto da zapjeva u Plenkovićevoj kampanji “Vjerodostojno”.

Da bi mu sad taj isti nezahvalni Plenković podmetao kako nije dovoljno kvalificiran i kako je završio “večernju školu” za predsjednika. Kao da je on tamo neki “škorojević”, a ne čovjek s doktoratom i radnim mjestom asistenta na „HNS-ovom“ Sveučilištu Sjever.

Ali ni to im nije dovoljno, već podmeću kako je njegova kampanja dobila na težini tek kad joj se priključio Jacques Houdek. Tad su počela i podmetanja kako njemu ne treba program i kako “njegove pjesme govore za njega”. Zatim su ga napali s tvrdnjom kako je pjesma “Ne dirajte mi ravnicu” posvećena Domovinskom ratu, iako Škoro sam kaže da je tu pjesmu napisao prije rata u Americi 1989., da “ne poludim od muke”.

Onda su za pjesmu “Sude mi” počeli podmetati kako je posvećena Gotovini, za što Škoro sam kaže: “Nisam rekao: ‘Sude Anti Gotovini’, ali ljudi to zlonamjerno iščitavaju kako im paše.” Stoga, na podmetanje kako “za njega glasaju desničari, iako on nije desničar” Škoro spretno odgovara: “Znam da me bije glas nekoga ko pjeva pjesme koje pozivaju na ovo ili ono, ali ja nikada nisam iskoristio riječ Hrvatska u svojoj pjesmi.”

I kad se mislilo kako nema kraja podmetanjima neki je Srbin Mitrović od Škore naumio kupiti Thompsonovu muziku – pa im je podmetnuo da se kumovi posvađaju. I sada, dok neki podmeću kako Škoro nema podršku Crkve, koja je stala iza Kolinde, mnogi se pitaju, a što je s biskupom Košićem i desnim biskupima?

Iz njihovih krugova dolaze podmetanja kako su oni od Thompsona doznali tko je taj Škoro, s kojim imaju muku još od samih početaka, od kad je narod dovodio u zabludu stihom “man’ se ženo očenaša”. A što li tek reći za podmetanje iz “Nacionala”, koji tvrdi kako se najmoćniji Hrvat iz ruskog naftnog biznisa našao usred Škorine kampanje. Oni tu spominju bezazleni susret Škore i naftnog konzultanta Jasminka Umičevića, onog velikog branitelja interesa INA-e i velikog kritičara MOL-a, koji onako usputno, u pauzi druženja sa Škorom, nazove Željka Runjea, potpredsjednika ruske naftne kompanije Rosnjeft, zainteresirane za kupnju INA-e.

Neki drugi pak podmeću kako bi Škoro bio protiv izgradnje LNG terminala na Krku zato što se veliki uvoznik ruskog plina i najmoćniji Hrvat iz plinskog biznisa Pavao Vujanac našao usred Škorine kampanje. Njegovom PPD-u, odnosno, Energiji naturalisu netko je podmetnuo vlasništvo nad Pevecom. A sad neki novi zlobnici podmeću kako je krug ljudi oko tvrtke Pevec upravo najveći financijer Škorine kampanje.

Kao primjere podmeću Škorino javno pojavljivanje na proslavi Velike Gospe u Aljmašu u društvu Pevecovog financijskog direktora Krešimira Bubala. A ovih dana je Nacional podmetnuo da se na njegovom zagrebačkom predizbornom skupu na pozornici pojavio i moćni suvlasnik Peveca, Mario Radić.

I tu bi bio kraj podmetanjima, da taj isti Pevec nije vlasnik zagrebačke Z1 televizije, kojoj je netko podmetnuo emitiranje emisije zvane “Bujica”. U toj se emisiji Miroslav Škoro susreće sa svakodenevnim podmetanjima. Bujanec je, tako, Škori pokušao podmetnuti kako je ovaj zagovornik lustracije, ali se Miro spretno izvukao i rekao kako je on više za “valcer lustraciju”.

Jednom drugom prilikom, kada je Škoro pošteno izjavio kako želi prekopati arhive i konačno utvrditi istinu, Bujanec mu je smontirao kako ovaj želi “prekopati Jasenovac”.

Potom su mu pokušali podmetnuti i pitanje bi li vratio Titovu bistu, ali je on na to spretno odgovorio kako to “slabo prati”. I kad se sve to pogleda i uzme u obzir, nikom nije jasno kako se jedan tako iskren čovjek nosi sa svim tim podmetanjima, u kojima se svi oko njega trude javnost uvjeriti kako je on nešto suprotno od onoga što je on do sada sam za sebe govorio. A svima onima kojima se “činjenice ne uklapaju u teoriju”, i kojima je u susretu sa činjenicama teško, vjerojatno će se i dalje držati one: “tim gore po činjenice”, kao u stihovima – “uzalud vam trud svirači” kad “ne vjeruje srce pameti”, jer, ako ne bude “sad”, neće biti – NIKADA.

Borislav Ristić / Večernji list

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Ishod ovih izbora će bitno odrediti tendencije na parlamentarnim izborima

Objavljeno

na

Objavio

Zašto se žalimo na ponudu? Svi mi punoljetni državljani RH imamo aktivno i pasivno pravo glasa na predsjedničkim izborima, dakle, možemo glasati, a možemo se i kandidirati.

Vrlo često se piše o apstinentima i razlozima njihovog neizlaska na birališta, no rijetko se tko dotiče nekonzumiranja pasivnog biračkog prava, tj. pitanja zašto se mi ostali nismo kandidirali, u ovom slučaju – zašto se nitko drugi od 3,8 milijuna ljudi pravom glasa nije upustio u predsjedničku utrku, nego samo njih dvadesetak, od kojih je na koncu jedanaest uspjelo sakupiti potrebnih deset i više tisuća potpisa za kandidaturu.

Većina hrvatskih državljana nema tu vrstu ambicije, procjenjujući kako nije za visoku politiku. Neki su možda uvjereni u vlastitu pamet i sposobnost, ali nemaju stvarni ni društveni kapital za prikupiti potpise.

Opet, preostaje jako puno ljudi, vjerojatno stotine njih, koji bi, da su zapeli i istaknuli kandidaturu, mogli ispuniti i taj formalni uvjet. No, iz različitih razloga nisu, i sada, kad se sve zbroji, tu smo gdje smo, naša politička zajednica je za sljedeći petogodišnji mandat izlučila ovih jedanaest kandidata. To je naša istina, to smo mi u političkom smislu, u dobrom i lošem.

Stoga, reći kako je ponuda jadna i bezvezna ne govori samo o tih jedanaest kandidata već i o hrvatskom političkom korpusu u cjelini, koji se, iako svi državljani imaju i pasivno biračko pravo, na koncu sveo na ove kandidate. Stoga ih, u tom elementarnom smislu treba respektirati. To je jedanaest državljana RH koji su odlučili iskoristiti svoje pasivno biračko pravo i kandidirati se za Predsjednika, nakon što su uspjeli prikupiti potrebne potpise, razumno postavljen uvjet koji služi izbjegavanju zagušenosti ponude autsajderima.

Motivi kandidata su različiti. Neki iza sebe imaju politički i društveni, pa i financijski kapital, i ozbiljni su pretendenti na funkciju. Takav kandidat se doista natječe za Predsjednika RH kako bi postao Predsjednik RH.

Neki drugi su iskoristili predsjedničke izbore kao izlog kako bi dobili vidljivost za parlamentarne. Procjenjuju da nemaju šanse za pobjedu, ali koriste ih kao odskočnu dasku za dalje. Izvrstan posao u tom smislu je napravio Sinčić na zadnjim predsjedničkim izborima. Neki su potpuni autsajderi, a iz nekog razloga doista misle kako mogu pobijediti.

No to je njihov problem, sve dok svojim deluzijama ne ugrožavaju javnu sigurnost. Neki su puki ekshibicionisti, pa im prijaviti se na reality show, oboriti neki besmislen rekord za Guinnessa, objaviti pedesetu knjigu poezije ili prijaviti se za predsjedničke izbore dođe na isto.

Neki najmutniji su samo zečevi koji su ubačeni u utrku pomoći jednom, a odnemoći drugom kandidatu. Svi oni, taj cvijet naše političke zajednice, natječu su za neobičnu funkciju koja predstavlja anomaliju unutar našeg političkog sustava.

Iako od 2000. imamo de facto parlamentarni sustav, Predsjednik Republike Hrvatske se ipak ne bira u Saboru, već izravno od građana. Stoga je Predsjednik čudna figura koja ima lavlju glavu velikog legitimiteta (u drugom krugu u pravilu preko milijun glasova) na mačjem tijelu ovlasti (vrlo sužene na zapovijedanje vojskom, suodlučivanje o vanjskoj politici i tajnim službama).

Paradoks je da Hrvatskom danas, u sklopu većine skrpljene naknadnom političkom trgovinom i prevarom birača, drmaju likovi koji su na parlamentarnim izborima dobili samo nekoliko stotina glasova, dok osoba koju je zaokružilo preko milijun ljudi ima puku reprezentativnu funkciju.

Oligarhija teži tu anomaliju ispraviti tako što bi se predsjednik birao u parlamentu, dakle opet političkom trgovinom i partijskim dealom, dok bi u stvarnom interesu građana bilo povećati predsjedničke ovlasti i dovesti ih u sklad s voljom birača koja stoji iza te figure. Otpor takvom scenariju na tragu je tendencija onemogućavanja referenduma i gušenja svih drugih mogućih kanala izražavanja političke volje građana mimo filtera oligarhije, partija, medija, agencija i režimskih intelektualaca.

Predsjednički izbori su stoga važni, jer iako onaj tko pobijedi sadržajno, u smislu ovlasti, nema veliku težinu, formalno nosi veliki legitimitet. Uz to, ishod ovih će bitno odrediti tendencije na parlamentarnim izborima, a vjerojatno i na unutarstranačkim u HDZ-u, a presudno će utjecati i na odnose snaga u SDP-u te na strukturiranje političke scene desno od HDZ-a. Puno toga je na kocki već 22. prosinca.

Logično, najviše može izgubiti onaj koji “brani titulu”. Uzevši u obzir petogodišnju snažnu medijsku i društvenu prisutnost pa i formalnu i neformalnu klijentelu stvorenu u prvom mandatu, veća je bruka ne obraniti “titulu” i ne osvojiti drugi mandat (što se do sada dogodilo samo Ivi Josipoviću) nego ne uspjeti iz pozicije izazivača. Ključna figura u dramaturgiji predizborne kampanje je stoga “braniteljica pojasa” Kolinda Grabar Kitarović.

Ovog tjedna učinila je najtežu pogrešku, nije pretjerano reći i uvredu birača odlukom da ne izađe na sučeljavanje s drugim kandidatima. Funkcija predsjednika je uglavnom reprezentativna, a javni govor, nastup, debata, sučeljavanje argumenata jest srž takve simboličke funkcije. Predsjednički izbori su, dramaturški gledano, atraktivniji od parlamentarnih, na kojima je više izbornih jedinica, puno kandidata i različitih situacija, dok je ovdje je sve pregledno i čisto, glava o glavu.

Ljudi vole sučeljavanja, a ne monologe, pripravljene u PR kuhinjama. Stoga se s pravom osjećaju izigrano jer sučeljavanja u prvom krugu, krivnjom Kolinde Grabar Kitarović neće biti. Čega se boji? Izbjegavanjem debate sigurno je izgubila dio glasova koji je vjerojatno veći od onoga kojeg bi eventualno bila izgubila za nju najnepovoljnijim tijekom diskusije s protukandidatima.

Istina, u sučeljavanju bi ju se moglo izvući na čistac oko pobačaja, Istanbulske konvencije, Trilaterale, potpore Hilary Clinton, nereagiranja kod gušenja referendumskih inicijativa, titranja Vučiću i puno drugih stvari, ali ni protukandidati nisu bez slabih točaka. Štoviše, nije sigurno da bi sučeljavanja uopće odgovarala glavnim rivalima, jer bi u njima “mali” kandidati koristili priliku da ranjavanjem velikih dobiju na vidljivosti.

Kampanja ulazi u prljavu fazu u kojoj se napumpava svaki detalj, a i tu se najkrhkijom pokazuje aktualna Predsjednica. Zadnji spinovi je prikazuju kako neku oholu, bešćutnu političku barunicu Castelli koja moćnim autobusom gazi sirotinju i ne zaustavlja se. Na sučeljavanju je mogla odgovoriti da se vozilo pod pratnjom ne zaustavlja zbog manjih sudara bez ozlijeđenih, dok je ovako sama sebe svela na laku metu.

Polumedvjeđa usluga joj je i tobožnja potpora Crkve. Mediji su iz propovijedi kardinala Bozanića na misi povodom obljetnice smrti Franje Tuđmana izvukli dio kojeg su protumačili kao potporu Kolindi Grabar Kitarović. Priča se toliko napumpala da ispada kako joj je Kardinal dao eksplicitnu potporu, štoviše da se zadao u Kolindinoj kampanji kao Bujanec prije pet godina.

No iz navedene propovijedi to uopće nužno ne proizlazi. Još jednom se pokazuje važnost hermeneutike i u dnevnoj politici. A sve i da je navedeno tumačenje točno, pitanje je koliko to može utjecati na ishod izbora. Valja se prisjetiti kako miljenici crkvenog vrha nisu bili ni Mesić ni Josipović pa ih to nije spriječilo u izbornoj pobjedi.

Po sadašnjem stanju stvari, ako Miroslav Škoro uđe u drugi krug, postat će Predsjednik Republike. Priliku mu, u samom finišu kampanje, otvara Kolinda Grabar Kitarović nizom nepromišljenih izjava i poteza, od kojih je za nju potencijalno najpogubnija odluka o izbjegavanju sučeljavanja. Č

ast svima koji su bili aktivni u ostvarivanju svog pasivnog biračkog prava i kandidirali se, za razliku od nas 3,8 milijuna koji smo po tom pitanju ostali pasivni pa ćemo sudjelovati u biranju samo aktivno. Ali ostaje visjeti u zraku elementarno pitanje: Kako možeš pretendirati na to da zastupaš četiri milijuna ljudi ako nisu u stanju izaći pred nekoliko konkurenata i sučeliti programe, argumente, mišljenje?

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari