Pratite nas

Kolumne

HODAK: Prodali smo dušu vragu i sve će na kraju i otići k vragu

Objavljeno

na

Slovenija, BIH, Srbija i Crna Gora već su zaboravile kad su ratificirale Istanbulku. Još jedan dokaz mladeži HDZ-a da shvate kako je Hrvatska najzatucanija država na Balkanu. Analogno tome, Turska koja je Istanbulku ratificirala prva u debelom je vodstvu pred Njemačkom, Francuskom, Italijom… po brizi za ljudska i naročito ženska prava. To se vidi po tome što u Turskoj muževi godišnje ubiju oko 200 žena u svojim haremima. I evo nama Orwella i ‘Životinjske farme’.

Hrvati, živa bića, pobjednici krvavog rata devedesetih godina, pod budnim okom Velikog brata postepeno od živih bića postadoše ”res” iliti stvar. Današnji prosvjed od oko 70 000 ljudi ili kako nas obavještavaju Večernjak i Jutarnji od samo oko 5.000 prosvjednika zakasnio je barem 10 godina. Poslao sam redakciji sa zapadne strane Trga Bana Jelačića sliku iz koje se vidi masa od nekih 70.000 do 80.000 tisuća prosvjednika. Navodno je za Jutarnji brojao Boris Vlašić, a za Večernjak Branimir Pofuk. Kad su došli do pet tisuća otišli su u Gradski podrum na srpski pasulj. I što sad?

Prekasno je sada vikati ”laž”, ”izdaja”, ”odlazi Plenkoviću”. Đaba se probudila i Katolička crkva. Njoj Plenki & co., nikako nisu uspjeli dokazati da u Istanbulki nema ni ”R” od rodne ideologije. Crkvi Konvencija smeta, pa smeta, a ne smeta ni islamu ni Pravoslavnoj crkvi, ni budistima. Jedino klerofašistima smeta. Napredni drugovi, oni koji znaju čitati (kao recimo Đačić), pročitaše Istanbulku i nigdje ne nađoše ni roda i ni rod-oljuba.

Dokaz je čl.14 st. 1. Konvencije koji govori o obrazovanju: “Stranke (tj. države i institucije) će poduzeti, kad je to primjereno, posebne korake kako bi nastavne materijale o pitanjima kao što su nestereotipne rodne uloge uključile u redovni nastavni plan i program na svim razinama obrazovanja“. Amen! Gem, set i meč za 52.000 udruga, svih koji su ovako ili onako izbjegli lustraciju i sad kao predstavnici Žikine dinastije, nevladinih udruga, građanske inicijative i liberalne orijune… otvorenih ralja čekaju svoju milijardu ili dvije kako bi ih progutali i svarili te politički uništavali sve što smo ratom dobili od ljeta devedesete do 5. kolovoza 1995.g.

Kad smo kod sitnog i beznačajnog problema – koliko će nas ta priča koštati – moram priznati da me je malo umirila Plenkovićeva perjanica Dubravka Šuica: ”Ratifikacija ne košta ni približno milijardu kuna“, kaže Duda. Slažem se da ratifikacija ne košta točno milijardu. Još nitko ni ne zna koliko će koštati njena provedba i GREVIO te Šoroševi nadzornici u Greviju. Recimo, u proračunu za 2017.g. predviđeno je 10 milijuna kuna za žene žrtve seksualnog nasilja u Domovinskom ratu, a ratifikacija Istanbulke će nas koštati ni “približno milijardu kuna“.

Kad se god pojavi neki veliki projekt u RH, kao Pelješki most ili slično, ljevica i lijevi mediji papagajski ponavljaju, koliko to košta i tko će to platiti? Kad se je pojavio aproksimativni iznos jedne do dvije milijarde za Istambulku ostala je samo slika bez zvuka. Zagorci čkome, Dalmatinci muče, a ostali čuče od muke. I tako nastupa doba ”opće pušionice”. A sve je počelo legendarne 1995.g, točnije 5. kolovoza oko kraljevskog Zvonimirovog Knina kad su nakon oslobođenja Hrvatske Tuđman, Šušak, Gotovina i ostali umorni borci na kratko su zadrijemali, a orijunaši, jugonostalgičari, udbaši i kosovci shvatili da je kucnuo njihov trenutak.

Nedavno je uginuo zadnji mužjak sjevernog bijelog nosoroga u Sudanu. Sad ZOO stručnjaci razbijaju glave kako spasiti opstanak vrste. Jedina nada im je da zametke nosoroga učlane u hrvatske nevladine udruge kako bi se tu domogli spasonosne formule kako preživjeti i nastaviti se razmnožavati kad izumre zadnji bijeli nosorog. Dobro, nosorog naših današnjih nevladinih udruga za zaštitu ljudskih prava 5. kolovoza 1995.g. nije bio bijeli već crveni. Ali je preživio, spasio svoju vrstu od izumiranja, razvio se do neslućenih razmjera i sad nas blago upozorava, kako to već nosorozi rade, da je milijardu, dvije kunića za zaštitu rodnih prava prava sitnica. A 10 milijuna za silovane žene iz rata puno im je previše.

No, ipak možemo mirno spavati jer nas je Vlada zadnji tren utješila interpretativnom izjavom kojom će se Hrvatska ograditi od ideologije roda. Borislav Ristić se u Večernjaku pita u čudu: “Zašto se ograđivati od nečeg čega nema?“ Ako roda ipak ima, onda nikakva ograda, ni interpretativna izjava ne znači baš ništa. Prodali smo dušu vragu i sve će na kraju i otići k vragu. Zlobni Ristić misli da mu logika i logički način razmišljanja daje pravo da našoj liberalnoj i antifašističkoj nosorognoj ljevici može nešto dokazati. Čista utopija.

Uglavnom, ljevica ne mijenja samo tako svoju ideološku šprancu. Svi koji su bili protiv referenduma ”U ime obitelji” sad podržavaju ratifikaciju Istanbulke. S tim da je razlika, šahovski rečeno, između onih koji su bili za referendum o braku, a sada su protiv IK. U referendumu o braku čitava državna vladajuća ekipa od predsjednika, premijera, Sabora i medija bili su protiv referendumskog pitanja.

Danas su svi vladajući za IK. Predsjednica RH je protiv nasilja nad ženama (logično!), ali je daleko od oštrog “znanstvenog“ i ”muškog” stava Vlahe Orepića: “Podržavam IK, pojam roda mi nije problem, osobno smatram da treba uvažiti transrodne osobe, nisam od onih koji kažu da postoje dva spola, muško i žensko, to su nazadna stajališta“. Bože, jel’ taj tip uopće svjestan što je izlaprdao? Napredniji je čak i od Ante Tomića. A da je Vlaho ostavio dubok trag u policiji dokaz je i policijska procjena od 5.000 prosvjednika, koje nisu htjeli pustiti na Markov trg. Jer ih je bilo previše!

Ako neki, kako Premijer kaže, ne znaju čitati onda drugi u policiji i medijima ne znaju brojati. Svi čekaju tramvaj, a tramvaja nigdje. Ni na slici. Uglavnom, lako je lagati i bacati spinove oko broja prosvjednika protiv Istanbulske konvencije. Da Plenki smogne građanske hrabrosti raspisati referendum jesmo li za ratifikaciju, uvjeren sam da bi rezultat bio identičan referendumu ”U ime obitelji” ili 70% prema 30 % za ognjištare, klerofašiste, rigidne desničare, zatucane nacionaliste, klerikalne revolucionare kako im tepa Jurica Pavičić. Zašto? Zato jer su oni stvarali i stvorili ovu državu i jer su oni većina, i to ona većina koja voli svoju domovinu i želi u njoj živjeti i raditi.

Moram priznati kako je ovaj puta HRT bila maksimalno pripremljena i objektivna. 12 sati i podnevni Dnevnik. Protest traje već sat vremena, a “iz katedrale duha“ nema ni duha. I napokon se pojavljuje spikerica koja nas upoznaje s održavanjem protesta protiv IK i procjenom policije o 5.000 ljudi.

U tom trenutku slika se gubi i novinarka s tugom u očima i tronutim glasom reče: “Ispričavamo se zbog tehničkih smetnji…“ I gotovo… Do završetka Dnevnika više ni riječ o prosvjedu. To se zove dobro odrađen posao. Zvučalo bi uvjerljivije da je rekla kako je protest u Zagrebu odgođen jer se odazvalo samo troje ljudi. Jedno je sigurno: maligni feminizam maršira Lijevom našom.

Nobelovac Mario Vargas Llosa je jasno i glasno zaključio: “Feminizam je glavni neprijatelj književnosti.“ Da je samo književnost u pitanju odmah bi potpisao.

Ono što dolazi nakon ratifikacije IK sliči na ružan san. S jedne strane svi oni koji su prodali tekovine 5. kolovoza 1995.g. postat će sudionici poznate TV emisije “Tvoje lice zvuči poznato“ i svaki građanin ove zemlje moći će pogledati u oči tog tobožnjeg zaštitnika žena. Pitanje je gena, karaktera i odgoja da li će u tom pogledu zabljesnuti prijezir ili ne. Sve dosadašnje Šorošove i ljevičarske udruge neće više zavisiti od Vlade, nekog novog Hasanbegovića ili inertne birokracije. One će se pretvoriti u čvrste, Konvencijom zaštićene parapolitičke sekte gdje će se dijeliti naše pare za parapolitičke monstrume. Kad Konvencija stupi na snagu zaboravite naše zakone i Ustav, zaboravite košta li nas to dvije milijarde ili nekoliko milijuna. O tome će isključivo odlučivat GREVIO. Dubravka Šuica neće se morati više truditi objašnjavati svoju prvotnu izjavu kako je to zapravo financijski za RH samo ”piece of cake”. I dok ćemo se mi baviti Radom, Sabrinom, Ankom, Vesnom i ostalim znanim i neznanim junakinjama u RH, neke stvari prolaze, kako se to popularno kaže, ispod radara.

Vijeće za elektroničke medije (VEM) spremno je odobriti prodaju Nove TV vlasniku N1 televizije. Naime VEM je još prije nepuna četiri mjeseca jednoglasno donio odluku kako ne postoje uvjeti da United Group kupi Novu TV i to zbog nedopuštene koncentracije vlasništva, zabranjene Zakonom o elektroničkim medijima. N1 je i do sada bio svojevrsna “sveta krava“ u hrvatskom medijskom prostoru. Neskriveni ljevičari došli su do nacionalne koncesije na isti način kao što mađioničari na pozornici vade zeca iz šešira.

Što više, VEM ni do sada nije imao pravo kontrole programa N1 jer se njihov TV kampus ne nalazi u Hrvatskoj. Uz HRT i RTL, izrazito anacionalne TV kuće, sad ćemo dobiti još jednu priču o televizijskom Drakuli. Po danu umiveni ljevičari, a u večernjem programu vijesti čita Dragec Pilsel. Emisije o JNA uređuje Ante Tomić i Vlaho Orepić… Tako će hrvatska ljevičarska ergela imati na raspolaganju četiri TV kuće s nacionalnom koncesijom za svoje anacionalne sadržaje. Budite sigurni da prosvjednicima protiv IK više neće biti problem samo spin o 5.000 zadrtih koji se deru po Jelačić placu. Uz Istanbulsku nevjestu svako drugo večer gledat ćemo novu seriju Istambulska konvencija u teoriji i praksi.

Emisiju će voditi, režirati i pripremati dr. Ivica pametni Puljak koji po školama “predaje“ djeci da je “znanost dokazala da nema Boga“. Javio se na sjednici Gradskog vijeća Splita Josip Markotić iz Mosta da bi upoznao vijećnike s novim prosvjetiteljem iz pametne stranke. “Uspješno“ je stala u Puljkovu obranu Natalija Tafra Bazuna koja je lakonski ustvrdila da Puljak, inače politički i znanstveni patuljak, govori samo ono što je znanost dokazala. Sve u svemu to je za mene prepametno.

Kad se spoje ideološka srca N1 i Nove TV onda će Puljak pametovati o svojim ”znanstvenim” istinama ne samo pripadnicima Žikine dinastije nego i svima nama. Usput, što se to promijenilo u glavama Vijeća za elektroničke medije? Sjedi li tamo još uvijek Mirjana Rakić ili kod njih pali uvijek jedan te isti svjetonazor bez obzira tko sjedio u Vijeću? Zatucani Albert Einstein, Max Planck, William Thompson, Gregor Mendel, Michael Fraday, Robert Boyle, Isaac Newton, Blaaise Pascal, Rene Descartes, Galileo Galilei, Johannes Kepler, Sir francis Bacon, Nikola Kopernik… i bez partijske naobrazbe vjerovali su da je bog postojao i da postoji. Retrogradno i primitivno. To što ljudi već dvije tisuće godina broje godine po Bogu Puljke, Tafre, Rade, Sanasvrke boli ona stvar. S obzirom na rodnu ideologiju to je sad u praksi sasvim moguće.

Inače kad se je svojevremeno Ivan Pernar slikao sa školarcima ispred škole, nastala je opća panika lijeve “inteligencije“ jer se sumnjalo kako Pernar nije školarcima objašnjavao da Bog ne postoji nego ih je što više, protivno dijalektičkom marksizmu, pozdravio sa ”Bog, kako ste!” E sad, je li crveni prorok Puljak pod jakim utjecajem crvenog proroka opće prakse Jurice Pavičića ili nije najmanje je važno.

Nekadašnji socijalistički Split III opet je u neravnopravnoj borbi. Ovaj puta ne radi se o Hitleru i Mussoliniju nego o Katoličkoj crkvi. Pavičić u jednom do Boga dosadnom i recikliranom članku u Jutarnjem nemušto dokazuje da crkva vlada Hrvatskom. U stilu kad bi “naši“ raskinuli Vatikanske ugovore koliko bi šoldi bilo za nevladine udruge, za Pametno, za Istanbulku.

Uglavnom, klerikalci su po našem Jurici HDZ-ov dobar sluga a loš gospodar. On pameću dobrog gospodara loše procjenjuje položaj vjernika u društvu. Tobože ih je 80% (memorija pamćenja mu je zakazala jer ih ima 86%).Pobijedili su na referendumu o braku, pametuje naš neshvaćeni marksista, radilo se o temi gay brakova koja većinu ljudi ne zanima. O izlaznosti ni mu. Ali podučava nas loš sluga: “Nije slučajno da klerikalno civilno društvo nikada nije posezalo za referendumom tamo di su slutili sa bi izvjesno izgubili… kao što je u Zagrebu Titov trg“. I meni je iskreno žao da nije bilo tog referenduma. Da vidim Juričinu lijevu vilicu iskešenu do poda nakon objave rezultata. U vrline druga Tita Jurica i dalje vjeruje.

Bertold Brecht je napisao: “Ima nečeg trulog tamo gdje su velike vrline“.

Ovih dana u jednoj od pravosudnih sapunica o Ivi Sanaderu svjedočio je Vlado Šeks, popularni Šeki. Otrcano mi je slušati izlizanu mantru da su sve novine jednake, da lažu, navijaju i da je njihovo kupovanje bacanje novca. Usprkos tome ja kupujem sve dnevne novine koje izlaze i naivno mislim da ne bacam novac. Da sam bio u pravu potvrdio je u svom svjedočkom iskazu upravo Šeks. Na pitanje suda da li je znao o crnim fondovima u HDZ-u Šeki je svojom iskrenošću fascinirao i sud i javnost: “Za crne fondove doznao sam čitajući novine“. Bravo Šeki! Mislimo isto. Da Šeki nije čitao novine i dan danas on ne bi imao pojma o Fima mediji, ne bi demaskirao Jarnjaka svog bivšeg prijatelja itd. Ako je nešto vjerodostojno u HDZ-u, onda je to na prvom mjestu Šeks. Ležeći u Remetincu to su spoznali i Sanader i Glavaš.

Zvonimir Hodak / 7Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hrvatska pred zidom: Ili će biti država pravde ili razbojnička skupina!

Objavljeno

na

Objavio

newsbook

Da opća politička i društvena situacija u Republici Hrvatskoj nije nimalo dobra, nije potrebno nikomu tumačiti. Autobusi za Njemačku i zrakoplovi za Irsku o tomu empirijski svjedoče. Ima u tim iseljavanjima – koliko god to zvučalo kao teška kvalifikacija – i najobičnijega dezerterstva. Ima i slučajeva ljudi kojima je odlazak uvjetovan golom egzistencijalnom potrebom, a posebno se to odnosilo na onaj prvi val iseljenika koji je krenuo 2013. i 2014. godine. No najviše ima onih ljudi koji su izgubili vjeru i nadu da se u Hrvatskoj mogu dogoditi ikakve realne promjene. Klijentelistički sustav kakav je formiran u Hrvatskoj stvorio je sustav neslobode u kojemu bez veza i vezica nije moguće funkcionirati. Ako nemaš veze, onda si bezveze.

Mnogi ljudi više ne žele trpjeti nepravdu i gledati kako često mediokriteti i bitange napreduju na društvenoj ljestvici na temelju partijskih, kumsko-rođačkih, priležničkih i kojekakvih drugih veza. Poduzetnicima, onima koji nisu skopčani s državom, puna je kapa fiskalnih i parafiskalnih nameta koji ne služe samo za redovito funkcioniranje osnovnih funkcija koje svaka država treba obavljati nego i za zbrinjavanje spomenutih partijskih uhljebničkih trčkarala. Primitivizam i krkanluk idu do te mjere da se po državnim poduzećima izmišljaju radna mjesta za partijske drugarice, a oni koji se tomu, protive dobivaju otkaze.

Tko je sve dio klijentelističkoga sustava?

Dio klijentelističkoga sustava u Hrvatskoj su sve veće stranke. Sve one svoje birače regrutiraju manjim ili većim ustupcima koji ih tada vezuju uz taj sustav. Očekivalo bi se od glavnih znanstvenih i kulturnih institucija da prozivaju i ukazuju na političke probleme i društvene devijacije. No i one su same dio klijentelističkoga sustava i često služe kao najobičnije sluge politike. Što reći o tzv. javnim intelektualcima? I danas za njih vrijedi ona Šufflayeva da su ropski raspoloženi, pa u to ropstvo zavađaju i svoj vlastiti narod. Akademska zajednica također je postala mjesto uhljebništva, a ondje gdje određeni profesori s integritetom i iziđu s nekim kritičkim opaskama, njihova riječ, usred relativizma i gubitka vrijednosnih orijentira, više ne vrijedi gotovo ništa.

Braniteljske udruge podijeljene su na stotine frakcija kojima je moguće kontrolirati i manipulirati. Na žalost, ni Katolička crkva u Hrvatskoj nije imuna na sirenski zov komocije i nezamjeranja svjetovnim vladarima. Daleko su naši današnji pastiri od moralnoga integriteta bl. Alojzija Stepinca, pa i kardinala Franje Kuharića. S kapacitetima kakve ima, Crkva je u posljednjih tridesetak godina u Hrvatskoj mogla postaviti temelje novoga naraštaja hrvatskih intelektualaca koji bi već danas bili na braniku katoličanstva i hrvatstva. Postoje u Hrvatskoj udruge mladih intelektualaca katoličke i nacionalne provenijencije koji imaju odlične projekte, no takve udruge ne mogu dobiti ni 30 kvadrata prostora za svoje djelovanje usred glavnoga grada u kojemu Crkva ima pregršt nekretnina. Ako Crkva ne bude prepoznala takve ljude, tko će onda? Očito nitko. No Njemačka i Irska sutra će ih znati cijeniti.

Dvije velike firme i Bušićev opis hrvatske desnice

U Hrvatskoj postoje dvije velike političko-ideološke firme: Antifašizam d. o. o. i Domoljublje d. o. o. O prvoj ne treba trošiti riječi, svi znamo o komu je riječ. No druga firma također vrlo uspješno djeluje, ali nije toliko predmet kritika, iako bi trebala biti. Oni su ipak „naši“ pa ih se ne želi dovoljno kritizirati. To su oni koji pod firmom hrvatstva, uz mahanje velikim zastavama, kradu i potkradaju državu. Čim netko od tih odličnika spomene domoljublje, mahne zastavom, zatambura o lijepoj našoj Hrvatskoj i upozori na „komunjare“ koji ponovno prijete dolaskom na vlast, budite sigurni da je nekoliko milijuna kuna državnoga novca isparilo na određene misteriozne račune. Zbog takvih fukara i šibicara koji trguju hrvatstvom ubio se Zvonko Bušić, čovjek besprijekorna integriteta kojemu cijela politička scena danas u Hrvatskoj zajedno nije dostojna očistiti cipele.

U samo nekoliko rečenica Zvonko je savršeno opisao desnu političku scenu u Hrvatskoj: ‘Ispočetka sam bio prilično benevolentan prema aktualnoj vlasti s HDZ-om i Ivom Sanaderom na čelu, no brzo sam shvatio da to više nije Tuđmanov HDZ, da su karijeristi i kriptojugoslaveni potisnuli domoljube. Nešto dulje mi je trebalo da shvatim kako i na raspršenoj tzv. desnici konce vuku ljudi bez pameti ili bez poštenja, a često lišeni obiju karakteristika. Savršen poredak neostvariv je na ovome svijetu, ali kad iz ljudskih umova i srca iščezne težnja za njim, uvijek dobijemo loš, korumpiran neučinkovit sustav. Nerijetko s izdajicama na čelu. Pokušao sam utjecati na političku situaciju i vlastitim angažmanom, no nisam uspio jer sam se stalno susretao sa stavom – ‘ Stranka je iznad svih i svega ‘ – važnija od naroda i dobrobiti zemlje’ (Zdravo oko sjećanja, 2014.).

Zemlja snova

Jagma za nekretninama mnogim je političarima iznad svega. Mnogi hrvatski političari imaju milijune kuna vrijedne nekretnine koje nisu uz redovita primanja mogli steći ni za tri života. Ono što se u zapadnim zemljama stječe tijekom nekoliko naraštaja, domaći primitivci steknu za nekoliko godina, samo ako imaju dobru špagu pa uspiju prenamijeniti zemljište ili izvesti neku drugu muljažnu operaciju. Čak i činovnici koji u poreznoj upravi rade za plaću od 5 do 6 tisuća kuna u Hrvatskoj znaju imati jahte. Hrvatska je za mnoge zaista zemlja snova. Uz nimalo truda i rada preko noći se dođe do velikoga imetka. Usred gubitka vrijednosti i vrijednosnih orijentira naravno da i tzv. mali ljudi krenu relativizirati pa je usred šire društvene zajednica jagma za novcem postala osnovna misao vodilja prema onoj ‘u se, na se, i podase’. Ako oni gore mogu krasti, mogu si i ja barem nešto sitno popaliti negdje na poslu, makar kakvu kemijsku olovku ili malo papira, misli si prosječan čovjek. ‘A ti kao ne bi ukrao da si mogao, nisi valjda budala?!’. Mala prilika stvara male, a velika prilika velike lopove. Ako je želja za zgrtanjem novca preko noći postala opća pomama, onda se takvu društvu ne piše dobro. Problem pri tom nije u ljudima. Problem je u Sustavu.

Hrvati kad odu u inozemstvo, postanu dobri i pošteni radnici. Sustav je taj koji ljude plaši, korumpira i čini robovima. Nije Hrvatska tu nikakva oaza. Postoje zemlje s mnogo većim stupnjem korupcije. U Hrvatima dragoj Ukrajini korupcija je sto puta veća nego kod nas. Pitanje je kako taj klijentelističko-koruptivni sustav, koji služi interesima maloga kruga ljudi, razmontirati? Odgovor nije jednostavan, no jedan od ključnih hrvatskih problema nesamostalno je, ovisno, nedjelotvorno i korumpirano pravosuđe. Dok su i drugovi u bivšoj Jugoslaviji imali ‘drugarsku samokritiku’, pravosudni dužnosnici u medijskim istupima baš nikada ne vide potrebu kritizirati postupke treće grane vlasti. A o toj grani vlasti ništa snažnije ne svjedoči nego činjenica da, unatoč tomu što već dugo vremena postoji zakon koji regulira oduzimanje protupravno stečene imovinske koristi, još niti jedna lipa nije vraćena u proračun od strane velikih političkih riba koje su upetljane u kriminalne pothvate i koruptivne nathvate.

Mnogi i sitniji kriminalci u Hrvatskoj (čitamo to u crnoj kronici vrlo često) od prije ‘su bili poznati policiji’. Očito im je netko unutar pravosudnoga/represivnog aparata držao zaleđe i omogućavao da nastavljaju sa svojim kriminalnim aktivnostima. Što tek onda možemo očekivati kad su u pitanju veliki igrači? Kao što upozorava politolog i publicist Darko Petričić, organizirani kriminal neposredna je prijetnja unutarnjoj sigurnosti države, a to se posebno izražava u državama s otvorenim procesima globalne tranzicije društvenih i gospodarskih sustava među kojima je i Hrvatska. Nijedna, pak, kriminalna organizacija nije tako uspješna kao ona koja ima potporu države. Riječ je o najvećem problemu koji onemogućuje djelotvornu eliminaciju organiziranoga kriminala iz kriminalno inficiranih zemalja (Hrvatska u mreži mafije, kriminala i korupcije, 2009.).

Ozračje nekažnjivosti

U Hrvatskoj danas, kao što sam već mnogo puta istaknuo u svojim tekstovima, de facto vlada ozračje nekažnjivosti za teške kriminalne radnje kad su u pitanju visoko pozicionirani političari i njihova svojta. Teško kršenje načela kaznenoga procesnog prava redovita je pojava u Hrvatskoj u kojoj je i dalje glavno načelo ono političkoga kriterija baš kao i u prošlome totalitarnom sustavu. A u takvu državu ni ozbiljni investitori izvana ne vole pretjerano ulagati. Gdje nema visoke razine pravne sigurnosti, gdje investitori moraju strahovati hoće li sutra pred sudom moći dobiti zaštitu, ne ulaže se nikomu. Izostanak kvalitetnih greenfield ulaganja u Hrvatsku ne bi stoga trebalo nikoga čuditi. Među političarima, neovisno o kojoj je orijentaciji riječ, jednostavno postoji konsenzus da se sadašnji klijentelistički sustav ne dira. A takav egzemplar uništava sve vrijednosne orijentire u društvu jer šalje poruku kako je jedini jamac uspjeha i sam postati dio takva sustava. Ako nije kažnjivo krasti (oni postupci koji se i vode u pravilu su dio unutarstranačkih obračuna i traju unedogled), koja je onda poruka mladim naraštajima?

Klijentelistički sustav u Hrvatskoj prijeti uništavanjem države. Engleski povjesničar Edward Gibbon u znamenitom djelu (objavljenom u šest svezaka) ‘Slabljenje i propast Rimskoga Carstva’ kao jedan od ključnih čimbenika koji su doveli do propasti Rima navodi – današnjim rječnikom govoreći – upravo klijentelizam, tj. unutrašnju korupciju, rasipnu potrošnju i visoke poreze.

Reforma pravosuđa i smanjivanje poreza

I zato sukus borbe protiv klijentelističkoga monstruma danas u Hrvatskoj treba obuhvaćati dva zahtjeva: zahtjev za reformom pravosuđa i zahtjev za smanjivanjem poreza. Jednom kad pravosuđe počne funkcionirati, funkcionirat će i sve ostalo. Jer, kako je davno u knjizi O državi Božjoj pisao Aurelije Augustin ‘Odmakne li se pravda, što su kraljevstva ako ne velike razbojničke družine?’ Niži porezi znače otpuštanja u javnome sektoru. No oni znače i više kisika za privatni sektor koji bi, kad bi snažnije prodisao, mogao zaposliti veći broj ljudi, pa i onih koji bi dobili otkaz u javnome sektoru. Zašto se političari onda ne odlučuju za taj potez? Zato što ljude zaposlene u privatnome sektoru nije moguće u istoj mjeri kontrolirati kao one iz javnoga sektora koji služe kao glasačka mašinerija. Upravo zbog želje političara da kontroliraju ljude i da tako sebi osiguravaju sinekure, propada hrvatska ekonomija. Naravno, političari, često ordinarne neznalice, nisu pri tom svjesni da gomilanjem nameta zapravo pilaju granu na kojoj i sami sjede. Bjelovarski gradonačelnik Dario Hrebak smanjio je prirez najprije s 12 na 9 posto, a kasnije s 9 na 6 posto. Unatoč tomu, prihodi su grada u siječnju ove godine bili veći nego kad je bio veći prirez.

Kako to, kako to? Lafferova krivulja, koja pokazuje odnos poreznoga opterećenja i prihoda države, jasno ukazuje na to da rastom poreznoga opterećenja prihodi rastu samo do određene točke. Kad opterećenja postanu previsoka, prihodi zapravo počinju padati jer se smanjuje porezna baza, tj. broj onih koji mogu plaćati visoke namete.

Trebaju nam stvarne promjene, a ne šminkanje mrtvaca

Rumunjska, simbol korumpirane države, pred koju godinu smanjila je porez po odbitku, smanjeni su odbitci od poreza na dobit firmama, a PDV je smanjen s 24 na 20 posto. Rezultat? Veće strane investicije, veći gospodarski rast i posebno snažan razvoj IT sektora. Litva je danas uzor gospodarskoga razvoja. Gdje je recept te države, također izišle iz socijalističkog modela ekonomije? Pored ostalih reforma, jedna od najvažnijih odnosila se na sustavno smanjivanje administrativnoga opterećenja gospodarstva i podupiranje poduzetnika on-line dostupnim informacijama. Jednostavno je: bez reforme pravosuđa, smanjenja poreza i rezanja socijalističke birokracije hrvatska ekonomija i društvo ne mogu naprijed. Upravo je birokracija uz pravosudno pokroviteljstvo temelj klijentelističkog sustava neslobode koji ljude tjera iz Hrvatske. I zato ne treba vjerovati niti jednome političaru koji se ne će jasno i nedvosmisleno opredijeliti za reformu pravosuđa, smanjivanje poreza (tomu će se uz korumpirane političare posebno protiviti parazitski, a nerijetko i protuhrvatski civilni sektor koji parazitira na državnom proračunu) i demontažu birokracije. Hrvatskoj ne treba daljnje šminkanje mrtvaca, nego stvarne promjene. Uz duhovnu preobrazbu i povratak vjere u vlastite snage, koji su nedvojbeno potrebni hrvatskome društvu, na tvarnome planu spomenuta je reforma majka svih reformi. Bez pravosudne reforme i demontaže klijentelističkoga sustava Hrvatska ne može naprijed, nego samo dublje u provaliju.

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Rat nije gotov, inauguracija je bila objava Milanovićeva nastavka rata protiv hrvatskih simbola

Objavljeno

na

Objavio

Ne vodi se rat tek oružjem. On se vodi primarno simbolima. Jer rat, u smislu oružanog sukoba, kao zadnji cilj ima uništenje simbola, institucija, znakovlja, memorije naroda na koji vrši agresiju.

Kao svjedok vremena, tijekom agresije “antifašističke” JNA i četnika na Osijek, “logično” je da su isti zlotvori obilato granatirali “legitimne vojne ciljeve”, da citiram Josipovića, poput HNK u Osijeku ili konkatedralu.

Simbole kulture jednog naroda. Genocid bez kulturocida, ne samo ubijanja ljudi, već i simbola, nije potpun.

Što je bila inauguracija?

Granatiranje Dubrovnika, a tek tada je dobar dio međunarodne zajednice progledao, kulturocid je, napad na simbole. Potpuno ubijanje čovjeka, naroda, jer, za razliku od životinje, čovjek je čovjek, pa onda i država kojoj pripada, po tome što stvara simbole, identitet. Čovjek je animal symbolicum, kaže Cassirer.

Ako bih u jednoj riječi trebao sažeti što je to bila inauguracija Zorana Milanovića onda je to – desimbolizacija. Dok je izgovarao rečenicu kako su ratovi završeni, upravo je tom inauguracijom i govorom koji je izrekao otvorio novi, rat protiv državnih simbola.

Tipično za svaku anarhističku ljevicu koja se ponaša da je ona apsolutni početak, da sve prije toga, od Markova trga, koji u sebi simbolizira svu bitnu hrvatsku prošlost i identitet, preko garde do lente, izbriše. U jednom, taj Milanovićev rat protiv simbola možemo sažeti u jednoj slici: Ćirilica u Vukovaru – da, predsjednička lenta – ne.

Ćirilica je pismo, kao i svako drugo. No onog trenutka kada je na zgarištu Vukovara, na krvi koja se cijedila s Ovčare, na zidu napisano na ćirilici “Ovo je Srbija”, ćirilica je prestala biti tek pismo, postala je simbol zločina. To je potom “podebljano” kada su četnici i “antifašistička”JNA skinuli metcima izrešetani natpis na latinici “Ulica Stjepana Radića”, a na to stavili novi naziv ulice, na ćirilici, “Ulica Puniše Račića”, Radićeva velikosrpskog ubojice.

Ubojstvo ljudi nije dovršeno ako im ne ubijete simbole. Tu istu ćirilicu, koja je u kontekstu Vukovara ne tek pismo među pismima, već simbol zločina, Milanović je za svog mandata nasilno želio vratiti na mjesto zločina. A sada ne želi lentu, hrvatsku trobojnicu i šahovnicu, zastava se stidljivo smijuljila negdje u “ćošku” u toj, od hrvatskih simbola, uškopljenoj inauguraciji na Pantovčaku. Himna pak svedena na arlaukanje.

Ukratko, sve simbole hrvatskog identiteta i državnosti Milanović je ponizio ili iskarikirao u ime samoproglašene “naprednosti i modernosti”, što je drugi naziv, u ovom slučaju, za barbarstvo, jer samo barbari ruše simbole kako im ćefne.

U govoru pak, samo jedan detalj, govorio je o hrvatskim pobjedama, onoj četrdeset pete, i onoj, u Domovinskom ratu, devedesetih, pa se osvrnuo da su obje pobjede imale “posrnuća”, misleći na zločine.

Prvo, 45. se nije ratovalo za državu Hrvatsku, već za Jugoslaviju. I drugo, opet rat simbolima, zločini komunizma, od Bleiburga pa do devedesete, uključujući razaranje i genocid i kulturocid u Vukovaru i Dubrovniku, izvedeni pod petokrakom, bili su sustavni, državni terorizam.

Jovićevo veselje

Dočim zločini u Domovinskom ratu od naše strane bijahu incidenti pojedinaca i grupa, a ne državna politika. I druga stvar, u svom šupljem, nadmenom govoru, Milanoviću su bila puna usta radnika, tokara i bravara, no nije mu problem da je i inauguraciju natandario u elitistički sobičak na Pantovčaku gdje, za razliku od Markova trga, taj “mali čovjek” toliku na srcu Zokiju, nema pristupa, a imaju beštije poput srna i paunova kao u vrijeme druga Tita.

Jedan od onih koji je bio oduševljen Milanovićevom inauguracijom na Pantovčaku bio je i Dejan Jović, koji je bio jako sretan jer je maknuta crkva (svetog Marka) i simboli koje ima na krovu, kao i sve ono što ona simbolizira za Hrvate.

Rat protiv hrvatskih simbola nije ništa novo na ljevici. Prvo što su napravili kada je Milanovićev prethodnik Račan došao na vlast, udarili su na simbole i izmiješali državne blagdane, maknuli 30. svibnja, ovi sada opet vraćaju, tako da prosječan Hrvat više ne zna što kada slavi.

Kaos koji počinje od manipulacije simbolima. Kao što ni Milanović nigdje nije spomenuo Hrvatsku državu, već tek republiku (na
arapskom – džamahirija), tako su i Račanovi odmah skinuli ploču gdje uz Hrvatski sabor piše državni te ovo zadnje, država, kao i Milanović iz nastupnoga govora, izbacili.

Uglavnom, od ploče na Saboru, do ćiriličnih ploča u Vukovaru i nije bio tako kratak put kada je ljevica u pitanju koja s Milanovićem nastavlja rat protiv hrvatskih simbola. Uglavnom, anarholjevičari se, kao i Milanović sebe na ovoj inauguraciji, doživljavaju kao nultu točku povijesti, kao apsolutni početak, gdje sve ono što ide protiv te narcisoidne umišljenosti i nadmenosti, pa i simboli, moraju biti maknuti. Ali bitno je trkeljati o istini…

Rat nije gotov, inauguracija je bila objava Milanovićeva nastavka rata protiv hrvatskih simbola započeta s Račanom i Mesićem sažetim u sliku: Lenta – ne, ćirilica u Vukovaru – da!

Ivica Šola/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari