Pratite nas

Kolumne

HODAK: Prodali smo dušu vragu i sve će na kraju i otići k vragu

Objavljeno

na

Slovenija, BIH, Srbija i Crna Gora već su zaboravile kad su ratificirale Istanbulku. Još jedan dokaz mladeži HDZ-a da shvate kako je Hrvatska najzatucanija država na Balkanu. Analogno tome, Turska koja je Istanbulku ratificirala prva u debelom je vodstvu pred Njemačkom, Francuskom, Italijom… po brizi za ljudska i naročito ženska prava. To se vidi po tome što u Turskoj muževi godišnje ubiju oko 200 žena u svojim haremima. I evo nama Orwella i ‘Životinjske farme’.

Hrvati, živa bića, pobjednici krvavog rata devedesetih godina, pod budnim okom Velikog brata postepeno od živih bića postadoše ”res” iliti stvar. Današnji prosvjed od oko 70 000 ljudi ili kako nas obavještavaju Večernjak i Jutarnji od samo oko 5.000 prosvjednika zakasnio je barem 10 godina. Poslao sam redakciji sa zapadne strane Trga Bana Jelačića sliku iz koje se vidi masa od nekih 70.000 do 80.000 tisuća prosvjednika. Navodno je za Jutarnji brojao Boris Vlašić, a za Večernjak Branimir Pofuk. Kad su došli do pet tisuća otišli su u Gradski podrum na srpski pasulj. I što sad?

Prekasno je sada vikati ”laž”, ”izdaja”, ”odlazi Plenkoviću”. Đaba se probudila i Katolička crkva. Njoj Plenki & co., nikako nisu uspjeli dokazati da u Istanbulki nema ni ”R” od rodne ideologije. Crkvi Konvencija smeta, pa smeta, a ne smeta ni islamu ni Pravoslavnoj crkvi, ni budistima. Jedino klerofašistima smeta. Napredni drugovi, oni koji znaju čitati (kao recimo Đačić), pročitaše Istanbulku i nigdje ne nađoše ni roda i ni rod-oljuba.

Dokaz je čl.14 st. 1. Konvencije koji govori o obrazovanju: “Stranke (tj. države i institucije) će poduzeti, kad je to primjereno, posebne korake kako bi nastavne materijale o pitanjima kao što su nestereotipne rodne uloge uključile u redovni nastavni plan i program na svim razinama obrazovanja“. Amen! Gem, set i meč za 52.000 udruga, svih koji su ovako ili onako izbjegli lustraciju i sad kao predstavnici Žikine dinastije, nevladinih udruga, građanske inicijative i liberalne orijune… otvorenih ralja čekaju svoju milijardu ili dvije kako bi ih progutali i svarili te politički uništavali sve što smo ratom dobili od ljeta devedesete do 5. kolovoza 1995.g.

Kad smo kod sitnog i beznačajnog problema – koliko će nas ta priča koštati – moram priznati da me je malo umirila Plenkovićeva perjanica Dubravka Šuica: ”Ratifikacija ne košta ni približno milijardu kuna“, kaže Duda. Slažem se da ratifikacija ne košta točno milijardu. Još nitko ni ne zna koliko će koštati njena provedba i GREVIO te Šoroševi nadzornici u Greviju. Recimo, u proračunu za 2017.g. predviđeno je 10 milijuna kuna za žene žrtve seksualnog nasilja u Domovinskom ratu, a ratifikacija Istanbulke će nas koštati ni “približno milijardu kuna“.

Kad se god pojavi neki veliki projekt u RH, kao Pelješki most ili slično, ljevica i lijevi mediji papagajski ponavljaju, koliko to košta i tko će to platiti? Kad se je pojavio aproksimativni iznos jedne do dvije milijarde za Istambulku ostala je samo slika bez zvuka. Zagorci čkome, Dalmatinci muče, a ostali čuče od muke. I tako nastupa doba ”opće pušionice”. A sve je počelo legendarne 1995.g, točnije 5. kolovoza oko kraljevskog Zvonimirovog Knina kad su nakon oslobođenja Hrvatske Tuđman, Šušak, Gotovina i ostali umorni borci na kratko su zadrijemali, a orijunaši, jugonostalgičari, udbaši i kosovci shvatili da je kucnuo njihov trenutak.

Nedavno je uginuo zadnji mužjak sjevernog bijelog nosoroga u Sudanu. Sad ZOO stručnjaci razbijaju glave kako spasiti opstanak vrste. Jedina nada im je da zametke nosoroga učlane u hrvatske nevladine udruge kako bi se tu domogli spasonosne formule kako preživjeti i nastaviti se razmnožavati kad izumre zadnji bijeli nosorog. Dobro, nosorog naših današnjih nevladinih udruga za zaštitu ljudskih prava 5. kolovoza 1995.g. nije bio bijeli već crveni. Ali je preživio, spasio svoju vrstu od izumiranja, razvio se do neslućenih razmjera i sad nas blago upozorava, kako to već nosorozi rade, da je milijardu, dvije kunića za zaštitu rodnih prava prava sitnica. A 10 milijuna za silovane žene iz rata puno im je previše.

No, ipak možemo mirno spavati jer nas je Vlada zadnji tren utješila interpretativnom izjavom kojom će se Hrvatska ograditi od ideologije roda. Borislav Ristić se u Večernjaku pita u čudu: “Zašto se ograđivati od nečeg čega nema?“ Ako roda ipak ima, onda nikakva ograda, ni interpretativna izjava ne znači baš ništa. Prodali smo dušu vragu i sve će na kraju i otići k vragu. Zlobni Ristić misli da mu logika i logički način razmišljanja daje pravo da našoj liberalnoj i antifašističkoj nosorognoj ljevici može nešto dokazati. Čista utopija.

Uglavnom, ljevica ne mijenja samo tako svoju ideološku šprancu. Svi koji su bili protiv referenduma ”U ime obitelji” sad podržavaju ratifikaciju Istanbulke. S tim da je razlika, šahovski rečeno, između onih koji su bili za referendum o braku, a sada su protiv IK. U referendumu o braku čitava državna vladajuća ekipa od predsjednika, premijera, Sabora i medija bili su protiv referendumskog pitanja.

Danas su svi vladajući za IK. Predsjednica RH je protiv nasilja nad ženama (logično!), ali je daleko od oštrog “znanstvenog“ i ”muškog” stava Vlahe Orepića: “Podržavam IK, pojam roda mi nije problem, osobno smatram da treba uvažiti transrodne osobe, nisam od onih koji kažu da postoje dva spola, muško i žensko, to su nazadna stajališta“. Bože, jel’ taj tip uopće svjestan što je izlaprdao? Napredniji je čak i od Ante Tomića. A da je Vlaho ostavio dubok trag u policiji dokaz je i policijska procjena od 5.000 prosvjednika, koje nisu htjeli pustiti na Markov trg. Jer ih je bilo previše!

Ako neki, kako Premijer kaže, ne znaju čitati onda drugi u policiji i medijima ne znaju brojati. Svi čekaju tramvaj, a tramvaja nigdje. Ni na slici. Uglavnom, lako je lagati i bacati spinove oko broja prosvjednika protiv Istanbulske konvencije. Da Plenki smogne građanske hrabrosti raspisati referendum jesmo li za ratifikaciju, uvjeren sam da bi rezultat bio identičan referendumu ”U ime obitelji” ili 70% prema 30 % za ognjištare, klerofašiste, rigidne desničare, zatucane nacionaliste, klerikalne revolucionare kako im tepa Jurica Pavičić. Zašto? Zato jer su oni stvarali i stvorili ovu državu i jer su oni većina, i to ona većina koja voli svoju domovinu i želi u njoj živjeti i raditi.

Moram priznati kako je ovaj puta HRT bila maksimalno pripremljena i objektivna. 12 sati i podnevni Dnevnik. Protest traje već sat vremena, a “iz katedrale duha“ nema ni duha. I napokon se pojavljuje spikerica koja nas upoznaje s održavanjem protesta protiv IK i procjenom policije o 5.000 ljudi.

U tom trenutku slika se gubi i novinarka s tugom u očima i tronutim glasom reče: “Ispričavamo se zbog tehničkih smetnji…“ I gotovo… Do završetka Dnevnika više ni riječ o prosvjedu. To se zove dobro odrađen posao. Zvučalo bi uvjerljivije da je rekla kako je protest u Zagrebu odgođen jer se odazvalo samo troje ljudi. Jedno je sigurno: maligni feminizam maršira Lijevom našom.

Nobelovac Mario Vargas Llosa je jasno i glasno zaključio: “Feminizam je glavni neprijatelj književnosti.“ Da je samo književnost u pitanju odmah bi potpisao.

Ono što dolazi nakon ratifikacije IK sliči na ružan san. S jedne strane svi oni koji su prodali tekovine 5. kolovoza 1995.g. postat će sudionici poznate TV emisije “Tvoje lice zvuči poznato“ i svaki građanin ove zemlje moći će pogledati u oči tog tobožnjeg zaštitnika žena. Pitanje je gena, karaktera i odgoja da li će u tom pogledu zabljesnuti prijezir ili ne. Sve dosadašnje Šorošove i ljevičarske udruge neće više zavisiti od Vlade, nekog novog Hasanbegovića ili inertne birokracije. One će se pretvoriti u čvrste, Konvencijom zaštićene parapolitičke sekte gdje će se dijeliti naše pare za parapolitičke monstrume. Kad Konvencija stupi na snagu zaboravite naše zakone i Ustav, zaboravite košta li nas to dvije milijarde ili nekoliko milijuna. O tome će isključivo odlučivat GREVIO. Dubravka Šuica neće se morati više truditi objašnjavati svoju prvotnu izjavu kako je to zapravo financijski za RH samo ”piece of cake”. I dok ćemo se mi baviti Radom, Sabrinom, Ankom, Vesnom i ostalim znanim i neznanim junakinjama u RH, neke stvari prolaze, kako se to popularno kaže, ispod radara.

Vijeće za elektroničke medije (VEM) spremno je odobriti prodaju Nove TV vlasniku N1 televizije. Naime VEM je još prije nepuna četiri mjeseca jednoglasno donio odluku kako ne postoje uvjeti da United Group kupi Novu TV i to zbog nedopuštene koncentracije vlasništva, zabranjene Zakonom o elektroničkim medijima. N1 je i do sada bio svojevrsna “sveta krava“ u hrvatskom medijskom prostoru. Neskriveni ljevičari došli su do nacionalne koncesije na isti način kao što mađioničari na pozornici vade zeca iz šešira.

Što više, VEM ni do sada nije imao pravo kontrole programa N1 jer se njihov TV kampus ne nalazi u Hrvatskoj. Uz HRT i RTL, izrazito anacionalne TV kuće, sad ćemo dobiti još jednu priču o televizijskom Drakuli. Po danu umiveni ljevičari, a u večernjem programu vijesti čita Dragec Pilsel. Emisije o JNA uređuje Ante Tomić i Vlaho Orepić… Tako će hrvatska ljevičarska ergela imati na raspolaganju četiri TV kuće s nacionalnom koncesijom za svoje anacionalne sadržaje. Budite sigurni da prosvjednicima protiv IK više neće biti problem samo spin o 5.000 zadrtih koji se deru po Jelačić placu. Uz Istanbulsku nevjestu svako drugo večer gledat ćemo novu seriju Istambulska konvencija u teoriji i praksi.

Emisiju će voditi, režirati i pripremati dr. Ivica pametni Puljak koji po školama “predaje“ djeci da je “znanost dokazala da nema Boga“. Javio se na sjednici Gradskog vijeća Splita Josip Markotić iz Mosta da bi upoznao vijećnike s novim prosvjetiteljem iz pametne stranke. “Uspješno“ je stala u Puljkovu obranu Natalija Tafra Bazuna koja je lakonski ustvrdila da Puljak, inače politički i znanstveni patuljak, govori samo ono što je znanost dokazala. Sve u svemu to je za mene prepametno.

Kad se spoje ideološka srca N1 i Nove TV onda će Puljak pametovati o svojim ”znanstvenim” istinama ne samo pripadnicima Žikine dinastije nego i svima nama. Usput, što se to promijenilo u glavama Vijeća za elektroničke medije? Sjedi li tamo još uvijek Mirjana Rakić ili kod njih pali uvijek jedan te isti svjetonazor bez obzira tko sjedio u Vijeću? Zatucani Albert Einstein, Max Planck, William Thompson, Gregor Mendel, Michael Fraday, Robert Boyle, Isaac Newton, Blaaise Pascal, Rene Descartes, Galileo Galilei, Johannes Kepler, Sir francis Bacon, Nikola Kopernik… i bez partijske naobrazbe vjerovali su da je bog postojao i da postoji. Retrogradno i primitivno. To što ljudi već dvije tisuće godina broje godine po Bogu Puljke, Tafre, Rade, Sanasvrke boli ona stvar. S obzirom na rodnu ideologiju to je sad u praksi sasvim moguće.

Inače kad se je svojevremeno Ivan Pernar slikao sa školarcima ispred škole, nastala je opća panika lijeve “inteligencije“ jer se sumnjalo kako Pernar nije školarcima objašnjavao da Bog ne postoji nego ih je što više, protivno dijalektičkom marksizmu, pozdravio sa ”Bog, kako ste!” E sad, je li crveni prorok Puljak pod jakim utjecajem crvenog proroka opće prakse Jurice Pavičića ili nije najmanje je važno.

Nekadašnji socijalistički Split III opet je u neravnopravnoj borbi. Ovaj puta ne radi se o Hitleru i Mussoliniju nego o Katoličkoj crkvi. Pavičić u jednom do Boga dosadnom i recikliranom članku u Jutarnjem nemušto dokazuje da crkva vlada Hrvatskom. U stilu kad bi “naši“ raskinuli Vatikanske ugovore koliko bi šoldi bilo za nevladine udruge, za Pametno, za Istanbulku.

Uglavnom, klerikalci su po našem Jurici HDZ-ov dobar sluga a loš gospodar. On pameću dobrog gospodara loše procjenjuje položaj vjernika u društvu. Tobože ih je 80% (memorija pamćenja mu je zakazala jer ih ima 86%).Pobijedili su na referendumu o braku, pametuje naš neshvaćeni marksista, radilo se o temi gay brakova koja većinu ljudi ne zanima. O izlaznosti ni mu. Ali podučava nas loš sluga: “Nije slučajno da klerikalno civilno društvo nikada nije posezalo za referendumom tamo di su slutili sa bi izvjesno izgubili… kao što je u Zagrebu Titov trg“. I meni je iskreno žao da nije bilo tog referenduma. Da vidim Juričinu lijevu vilicu iskešenu do poda nakon objave rezultata. U vrline druga Tita Jurica i dalje vjeruje.

Bertold Brecht je napisao: “Ima nečeg trulog tamo gdje su velike vrline“.

Ovih dana u jednoj od pravosudnih sapunica o Ivi Sanaderu svjedočio je Vlado Šeks, popularni Šeki. Otrcano mi je slušati izlizanu mantru da su sve novine jednake, da lažu, navijaju i da je njihovo kupovanje bacanje novca. Usprkos tome ja kupujem sve dnevne novine koje izlaze i naivno mislim da ne bacam novac. Da sam bio u pravu potvrdio je u svom svjedočkom iskazu upravo Šeks. Na pitanje suda da li je znao o crnim fondovima u HDZ-u Šeki je svojom iskrenošću fascinirao i sud i javnost: “Za crne fondove doznao sam čitajući novine“. Bravo Šeki! Mislimo isto. Da Šeki nije čitao novine i dan danas on ne bi imao pojma o Fima mediji, ne bi demaskirao Jarnjaka svog bivšeg prijatelja itd. Ako je nešto vjerodostojno u HDZ-u, onda je to na prvom mjestu Šeks. Ležeći u Remetincu to su spoznali i Sanader i Glavaš.

Zvonimir Hodak / 7Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Hitrec: ‘Kakav bi to ustanak bio, a da Srbi ne pobiju Hrvate, kakvo je to slavlje?’

Objavljeno

na

Objavio

Ima li komaraca u šumi Brezovici, nismo saznali iz reportaža, ali su i ondje ubadali i nabadali habulinci, sisačka drugarica gradonačelnica i marginalci, bivši ljudi i bivši šefovi države i sve bi bilo otužno da se nije pojavio i bivši premijer s namjerom da postane budući šef države...

Ljeto je formalno nastupilo prošloga tjedna, i odmah se osjetilo: temperatura je pala, noći su bile ugodne svježe, dosta kiše i tuče. Tu riječ, tuča, većina naših školovanih ljudi rabi za tučnjavu, pa kada čuju da je negdje tuča, odmah zovu policiju. Ne znam je li (kratkotrajno) ljetno osvježenje popravilo stanje u Osijeku koji je doživio novu agresiju združenih snaga armije komaraca i parapostrojba iz najveće europske močvare, ali i urbanih.

Krvopije lete i ubadaju, nitko im ništa ne može i nikada ih toliko nije bilo. Kada legla nisu bila uništena na vrijeme, sada je kasno, raspojasali se krvožedni gadovi, a stručnjaci se udubili u analize i tako čitamo da komarci vole krvnu grupu nula, a ostale manje, i da pikaju ljude zato što ovi, neoprezno, izdišu ugljični dioksid koji privlači krvosljednike. Još samo nedostaje savjet da bi napadnuti trebali prestati disati.

Ima li komaraca u šumi Brezovici, nismo saznali iz reportaža, ali su i ondje ubadali i nabadali habulinci, sisačka drugarica gradonačelnica i marginalci, bivši ljudi i bivši šefovi države i sve bi bilo otužno da se nije pojavio i bivši premijer s namjerom da postane budući šef države. On je točno zaključio da je, prikazujući se među lažnim antifašistima, samomu sebi najveći protivnik, što je već prije dokazao kao premijer, gubitnik mnogih izbora i autor rečenica s kojima je ostao u povijesti, a njih mu ironični kolumnisti ovih dana izvlače na svjetlost dana.

Inače, ja Milanovića visoko cijenim, ipak je on sjajno odigrao u doba pripojenja Istre matici Hrvatskoj, bio je uzor narodu i svećenstvu. To jest, svećenik Božo Milanović. Zoran Milanović je nešto drugo, a što je, teško je reći, ne zna se ni odakle dolazi jer ga dugo nije bilo, nešto je stariji, a je li pametniji, i to je teško zaključiti.

Habulinci su iskoristili šumarak da napadnu državni vrh poradi nježne sklonosti prema njihovu antifašizmu, ali samo u inozemne svrhe, dok istodobno, po njima, Hrvatska tone u mračni revizionizam. A revizionizam je sve ono što otkriva pravu narav komunističkoga pokreta i njegovih metoda. U tu svrhu navečer toga dana mogli su pogledati emisiju HTV-a „Antifašisti“, dobro posloženu i s (uglavnom) učenim sugovornicima, ma baš „revizionističku“. A u istom su tjednu gledali (ili nisu, iz protesta)nove nastavke serije „Zločini komunizma“.

Sve skupa, za znalce ništa novo, ali lijepo se vidi na nacionalnoj televiziji, premda nisu friški uradci, a niti podgrijani. U svemu, ovogodišnja šuma Brezovica ostat će zapamćena jedino po gafu ministra Bošnjakovića da se „trebamo boriti protiv antifašizma“ (ili slično), što se može tumačiti i opravdati naglim i nenadziranim izbijanjem podsvijesti. Budimo blagonakloni: Brezovica je usprkos svemu mala i benigna pastoralna priredba, bez derneka, komunističkih i jugoslavenskih zastava kao u svibanjskom Kumrovcu, po atmosferi ipak ponešto hrvatska pa i zato što Pupovca nije bilo (ili nisam vidio), a nije ga bilo jer on Brezovicu ne priznaje kao početak, nego i dalje jaši na Srbu i srpnju. Jer kakav bi to ustanak bio, a da Srbi ne pobiju Hrvate, kakvo je to slavlje?

Istoga je dana održana komemoracija nad jamom koja je postala simbolom komunističkih zločinstava na tlu Hrvatske, Jazovkom. Uska žumberačka jama, uska kao zadnji trak svjetlosti koji žrtva vidi prije smrti, duboka kao bol obitelji koje desetljećima nisu smjele progovoriti. Velik broj bačenih u jamu izvučen je, kao što se zna, iz bolesničkih postelja na sv. Duhu u Zagrebu, baš kao u Vukovaru devedeset prve dok je to ustaško gnijezdo preuzimao (tada ili nešto poslije) Stanimirović, kojega Pupovac (gdje je dr. Šreter?) 2019. uzima u zaštitu.

Hrvatski junckeri

Državni vrhovi dali su svoja priopćenja i čestitke u „danu antifašizma“, i tako dopisno sudjelovali u šumskim radovima brezovičkim, a Jazovka je ionako samo manje stratište, tek oko pet stotina ljudi, pa se na nju ne treba previše osvrtati. Imaju oni drugih briga, europskih. Kada sam se nedavno šalio da Hrvatska preuzima Europu, misleći jedino na rotacijsko preuzimanje predsjedanja Vijećem, nisam znao da će se gotovo obistiniti u većoj mjeri, barem u europskim kadrovskim križaljkama.

Umjesto da Plenković kao pregovarač ispregovara Manfreda Webera, dobio se dojam da je ispregovorio samoga sebe, te se o njemu počelo govoriti kao o ozbiljnom kandidatu za predsjednika Komisije. A da ne bi ostao jedini kandidat, priključena je i Kolinda Grabar Kitarović, hrvatska predsjednica. Ukoliko se nešto od toga dogodi, premda sumnjam, Hrvatska će vladati Europom pet godina, s tim da bi i europski integrirana gospođa Pejčinović mogla postati tajnicom Vijeća ili čega već.

Tako dolazimo do neočekivanog obrata: umjesto da Hrvatska postane kolonijom, kao što je više-manje već uspjela, ta ista Hrvatska će kolonizirati Europu, a zbog štednje bi sjedište Komisije, možda i EU-parlamenta, trebalo preseliti u Zagreb, čim Bandić dovrši rotor. Ma tko se tomu mogao nadati u veljači 1989. kada smo rekli da će se vlast iz Beograda preseliti u Zagreb? Kako smo nisko postavili ljestvicu!

Sve je to zgodno, ali je u unutarnjim poljima nastala panika. Spekulacije su ove: ako Plenković postane Juncker, nema ga kao premijera ni kao predsjednika HDZ-a, ako ode Kolinda ne će biti predsjednica države, ako ostane bit će predsjednica čak i ako izgubi izbore, to jest predsjednica HDZ-a s kojim će dobiti parlamentarne izbore i postati predsjednicom Vlade. Već vidim Šeksa kako sjedi, uzdiše, puše i kombinira.

Kapitalaca je malo i na desnom (?) centru i na lijevoj obali, a jedini bazen u kojemu trenutno (i ne sam trenutno) kombinatori pecaju jest bivši dječji vrtić Očenašekov iz kojega su se mališani rastrčali na sve strane. Tvrdi tuđmanisti i suvremeni suverenisti samo gledaju što se zbiva. (Usput, nisam čuo ništa šaljivije od nečije izjave da je Hrvatska, naime, početkom devedesetih postala suverenom, pa kog vraga hoće sada ti suverenisti?)

Suverena država Hrvatska dopustila je Srbiji da otvori pravno poglavlje bez odricanja od univerzalne (dotično najviše regionalne) jurisdikcije, što bi značilo da blagonaklono gleda kako agresor na Hrvatsku sudi sumnjivima za zločine počinjene na tlu Hrvatske, sudi i dan-danas. Agresor se zabavlja, kao kada sudi četnicima za stravične zločine u Lovasu, primjerice. Sud je blag, ustanovio je valjda da su se Hrvati sami razbježali po minskim poljima, nesmotreno, i ondje stradali. Zločinci na sudu izjavljuju da su i oni sami bili u minskom polju , ali su bolje pazili. Tako je (za sada) završena odvratna sudska farsa u Beogradu, zločince će malo zatvoriti ili ne će, advokati će se žaliti, ako tko i završi iza rešetaka brzo će na slobodu, na kojoj je ionako već skoro trideset godina, pa idemo dalje.

Memorandum 2 je pripremljen, pomalo se realizira, trebat će veterana. Da nemaju muke s Kosovom koje je im je izmaknulo iz ruku, memorandumaši bi i agilnije krenuli. Za sada su se okomili na Crnu Goru i njezinu pravoslavnu crkvu, što je razgnjevilo papina savjetnika Irineja koji je odmah i dalje zagrabio, po običaju. Reče da su Crnogorci Srbi, kao što su Srbi redom: Šumadinci, Vojvođani, Ličani, Bosanci i Hercegovci.

Klamerice

Vrijeme spajanja državnih, crkvenih i privatnih blagdana dobro je obavljeno, uz onu silu hrvatskih građana koji ništa ne rade imamo i građane koji su zaposleni od ponedjeljka do četvrtka, ako u petak i dođu na posao, misli im već lutaju, a praznike znaju znaju rastezati kao gumu za žvakanje. Tako spajatelji i spajalice posebno u državnom i lokalnom sektoru imaju sve skupa i dva godišnja odmora. Kada se sve zbroji, još nam i dobro ide, za čudo Božje.

Dolaze radnici iz trećih i četvrtih zemalja, a njima će trebati neko vrijeme da se aklimatiziraju, da prouče naš način života u kojemu jedni spajaju praznike, a drugi jedva spajaju kraj s krajem. Zagreb je bio uglavnom prazan, morski gradovi puni, autoceste tako zakrčene da su čak i migranti morali putovati sporednim cestama ili tražiti prečice preko brda i planina. (Usput: nismo saznali, barem ja nisam, što se doista dogodilo u planinarskom domu Risnjak, jedino znamo da je uvezeni ris prebjegao u Sloveniju.)

Malo poezije

Obnovljena je rodna kuća Petra Preradovića u Grabrovnici. Poznajem ju, i prije sadašnje obnove bila je podosta dobro uređena i čuvana, u njoj skroman muzej s pjesnikovom ostavštinom, barem onom koja se mogla prikupiti. Preradović je velika figura hrvatske književnosti 19. stoljeća, pobočnik bana Jelačića, general, neke su njegove pjesme ostale u kolektivnom pamćenju i naravno da kuća u kojoj je rođen treba biti jedno od svetih mjesta ljubitelja (ne samo) pjesništva.

Godinu dana nakon što je Preradović umro (u Austriji), rođen je Antun Gustav Matoš, snažnom domoljubnom emocijom na stanovit način sljednik Petrov. Obnova Matoševe rodne kuće u Tovarniku, kao što znate, nije dovršena ni nakon dvadeset godina traumatičnih nastojanja i drastičnih podmetanja s raznih strana. Doista je vrijeme da se tu nešto učini, jer su svi (jer smo svi) već umorni od te priče, tragične kao i Matošev život, uglavnom. Ona bi mogla naknadno biti uvrštena među pjesnikove „Umorne priče“.

Vladimir Nazor rođen je tri godine nakon Matoša, ali je živio znatno dulje, doživio dva svjetska rata u 20. stoljeću, u drugom ratu i sam sudjelovao kao veliki Titov trofej. Neosporno vrstan, velik pjesnik, pripovjedač, esejist. S književne strane treba mu odavati počast, ali činjenica da najviša državna nagrada za kulturu nosi ime po njemu, izaziva pomisao da se i danas glorificira samo jedna strana u žalosnom građanskom ratu četrdesetih. A budući da je taj rat i nadalje izvor podjela u hrvatskom biću, možda bi rečenu nagradu trebalo nazvati po pjesniku koji je Hrvatskoj bio privržen svim svojim bićem, a umro je na početku Prvoga rata, te ne može imati nikakvih dodira s onim što se poslije događalo, niti ga ni jedna strana može svojatati. Ili mu arbitri političke elegancije zamjeraju što je bio pravaš u svoje doba?

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Starešina – Stare jugoslavenske strukture nisu u Hrvatskoj izgubile moć

Objavljeno

na

Objavio

Velika pobjeda 9. svibnja ishodište je svega čega bi se Rusi i ‘pošteni zapadnjaci’ trebali sjećati. Lako je razumjeti zašto se Srbija hrani novom Putinovom paradigmom. Teže je razumjeti zašto ona uspijeva u Hrvatskoj

“Taj dugi mamurluk” nije u ovom slučaju skup korisnih recepata za sanaciju veselih raspoloženja tijekom dugog blagdanskog vikenda, koji ove godine spaja Tijelovo, Dan antifašističke borbe i Dan državnosti. To je naslov knjige britanskog autora Shauna Walkera, u hrvatskom prijevodu (izdavač TIM press), o Putinovoj novoj Rusiji i duhovima prošlosti. Kao dugogodišnji dopisnik britanskog Guardiana, Walker zapravo iznosi niz svojih opservacija o načinima na koje je Vladimir Putin odlučio ponovo napraviti od Rusije „državu prvog reda“, gradeći narativ o velikoj ruskoj pobjedi u Drugom svjetskom ratu. Ili, u ruskoj varijanti, u Velikom domovinskom ratu. Ali time istodobno pravi od Rusije zarobljenika prošlosti i njezinih mitova.

Temeljna je Walkerova teza da su velike promjene 1991. dovele Rusiju u poziciju trostrukoga gubitnika. Urušio se komunistički poredak, osamostaljenjem novih država slomljena je Rusija kao imperijalna sila, a prestala je postojati i dotadašnja matična država SSSR. Putin je nastojao tu izgubljenu Rusiju ponovno učiniti velikom – državom prvog reda. Kao sredstvo bildanja nacionalnog identiteta izabire – narativ o velikoj pobjedi u Velikom domovinskom ratu. Rusija je prema tom narativu spasila Europu. Bitka za ljepšu prošlost u Rusiji postaje obveza. Zatvaraju se arhivi koji su se počeli otvarati još u vrijeme Gorbačovljeve perestrojke. Nova je Putinova mantra – nedopustivo je ponovo pisati povijest. Podsjeća vas na nešto? A 2009. se čak osniva Povjerenstvo za sprječavanje krivotvorenja povijesti nauštrb interesa Rusije! Do te točke u antifašističkom razvoju zasad u Hrvatskoj još nismo došli. Glasnogovornica poželjne povijesti Natalija Naročnicka čak predlaže da bi Rusija trebala zahtijevati poštovanje svog pogleda na Drugi svjetski rat na način da ga veže uz energetiku, “koja zaista zanima zapadne partnere“. Dakle, vezati cijenu nafte i plina uz interpretaciju povijesti. A kreće i val lova na fašiste diljem Europe. Fašisti su svi oni koji ne prihvaćaju bez pogovora novu Putinovu povijest. Od Baltika i Ukrajine do Poljske, Hrvatske i Crne Gore.

Datum koji se počinje veličati je 22. lipnja 1941., dan kada je Hitlerova Njemačka napala Sovjetski Savez. Nepoćudne postaju dotad već i u Rusiji poznate činjenice: da je Staljin dočekao taj napad nespreman uzdajući se u sporazum o nenapadanju Molotov-Ribbentrop, da su u aneksima tog sporazuma Hitlerova Njemačka i Staljinov SSSR podijelili istočnu Europu, da je Staljin već konzumirao anekse aneksijom baltičkih zemalja i dijelova Poljske, da je likvidacijama u Katinskoj šumi po uobičajenom komunističkom obrascu eliminirao cijelu poljsku vojnu, političku i intelektualnu elitu… I dakako, zaboravljaju se svi sustavni zločini komunističkog režima.

Velika pobjeda 9. svibnja – ishodište je svega čega bi se Rusi i „pošteni zapadnjaci“ trebali sjećati. I to kao dana kada je Crvena armija oslobodila Europu. Vojne parade koje tim povodom u Moskvi priređuje Putin postaju sve veće. Ali sve veći postaje i jaz između demokratskog Zapada i nove Putinove paradigme. Podsjeća i Walker da države srednje i istočne Europe pobjedu Crvene armije ne doživljavaju kao oslobođenje, već kao novu okupaciju u kojoj je jedan totalitarni sustav zamijenjen drugim. Od državnika iz članica EU-a i NATO-a, Putinovu jubilarnu vojnu paradu 2015. godine, povodom 70. obljetnice okončanja Drugoga svjetskog rata, pohodio je jedino – Ivo Josipović.

Josipović je na izborima maknut s političke scene. Ali duh nove ruske paradigme, koja u Hrvatskoj ima jugoslavenske boje, i dalje stabilno raste. Ogleda se kroz jugonostalgiju, proizvodnju ekscesa i ideoloških sukoba, proizvodnju fašizma da bi se protiv njega borilo, oprost svih grijeha jugoslavenskog komunizma, zatvaranje arhiva, vraćanje stare komunističke povijesti kao dogme. Lako je razumjeti zašto se Srbija hrani novom Putinovom paradigmom (ratni porazi, gubitak Jugoslavije). Teže je razumjeti zašto ona uspijeva u Hrvatskoj s obzirom na okolnosti u kojima je devedesetih ostvarila slobodu i neovisnost, pobijedila. Istina, stare jugoslavenske strukture nisu ni u Hrvatskoj izgubile moć. Ali u moći ih održava i model Natalije Naročnicke – trgovina: povijest za plin, povijest za naftu. Povijest za proviziju. Država na bubanj. Politički trgovci i sloboda na rasprodaji.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari