Pratite nas

Kolumne

HODAK: Prodali smo dušu vragu i sve će na kraju i otići k vragu

Objavljeno

na

Slovenija, BIH, Srbija i Crna Gora već su zaboravile kad su ratificirale Istanbulku. Još jedan dokaz mladeži HDZ-a da shvate kako je Hrvatska najzatucanija država na Balkanu. Analogno tome, Turska koja je Istanbulku ratificirala prva u debelom je vodstvu pred Njemačkom, Francuskom, Italijom… po brizi za ljudska i naročito ženska prava. To se vidi po tome što u Turskoj muževi godišnje ubiju oko 200 žena u svojim haremima. I evo nama Orwella i ‘Životinjske farme’.

Hrvati, živa bića, pobjednici krvavog rata devedesetih godina, pod budnim okom Velikog brata postepeno od živih bića postadoše ”res” iliti stvar. Današnji prosvjed od oko 70 000 ljudi ili kako nas obavještavaju Večernjak i Jutarnji od samo oko 5.000 prosvjednika zakasnio je barem 10 godina. Poslao sam redakciji sa zapadne strane Trga Bana Jelačića sliku iz koje se vidi masa od nekih 70.000 do 80.000 tisuća prosvjednika. Navodno je za Jutarnji brojao Boris Vlašić, a za Večernjak Branimir Pofuk. Kad su došli do pet tisuća otišli su u Gradski podrum na srpski pasulj. I što sad?

Prekasno je sada vikati ”laž”, ”izdaja”, ”odlazi Plenkoviću”. Đaba se probudila i Katolička crkva. Njoj Plenki & co., nikako nisu uspjeli dokazati da u Istanbulki nema ni ”R” od rodne ideologije. Crkvi Konvencija smeta, pa smeta, a ne smeta ni islamu ni Pravoslavnoj crkvi, ni budistima. Jedino klerofašistima smeta. Napredni drugovi, oni koji znaju čitati (kao recimo Đačić), pročitaše Istanbulku i nigdje ne nađoše ni roda i ni rod-oljuba.

Dokaz je čl.14 st. 1. Konvencije koji govori o obrazovanju: “Stranke (tj. države i institucije) će poduzeti, kad je to primjereno, posebne korake kako bi nastavne materijale o pitanjima kao što su nestereotipne rodne uloge uključile u redovni nastavni plan i program na svim razinama obrazovanja“. Amen! Gem, set i meč za 52.000 udruga, svih koji su ovako ili onako izbjegli lustraciju i sad kao predstavnici Žikine dinastije, nevladinih udruga, građanske inicijative i liberalne orijune… otvorenih ralja čekaju svoju milijardu ili dvije kako bi ih progutali i svarili te politički uništavali sve što smo ratom dobili od ljeta devedesete do 5. kolovoza 1995.g.

Kad smo kod sitnog i beznačajnog problema – koliko će nas ta priča koštati – moram priznati da me je malo umirila Plenkovićeva perjanica Dubravka Šuica: ”Ratifikacija ne košta ni približno milijardu kuna“, kaže Duda. Slažem se da ratifikacija ne košta točno milijardu. Još nitko ni ne zna koliko će koštati njena provedba i GREVIO te Šoroševi nadzornici u Greviju. Recimo, u proračunu za 2017.g. predviđeno je 10 milijuna kuna za žene žrtve seksualnog nasilja u Domovinskom ratu, a ratifikacija Istanbulke će nas koštati ni “približno milijardu kuna“.

Kad se god pojavi neki veliki projekt u RH, kao Pelješki most ili slično, ljevica i lijevi mediji papagajski ponavljaju, koliko to košta i tko će to platiti? Kad se je pojavio aproksimativni iznos jedne do dvije milijarde za Istambulku ostala je samo slika bez zvuka. Zagorci čkome, Dalmatinci muče, a ostali čuče od muke. I tako nastupa doba ”opće pušionice”. A sve je počelo legendarne 1995.g, točnije 5. kolovoza oko kraljevskog Zvonimirovog Knina kad su nakon oslobođenja Hrvatske Tuđman, Šušak, Gotovina i ostali umorni borci na kratko su zadrijemali, a orijunaši, jugonostalgičari, udbaši i kosovci shvatili da je kucnuo njihov trenutak.

Nedavno je uginuo zadnji mužjak sjevernog bijelog nosoroga u Sudanu. Sad ZOO stručnjaci razbijaju glave kako spasiti opstanak vrste. Jedina nada im je da zametke nosoroga učlane u hrvatske nevladine udruge kako bi se tu domogli spasonosne formule kako preživjeti i nastaviti se razmnožavati kad izumre zadnji bijeli nosorog. Dobro, nosorog naših današnjih nevladinih udruga za zaštitu ljudskih prava 5. kolovoza 1995.g. nije bio bijeli već crveni. Ali je preživio, spasio svoju vrstu od izumiranja, razvio se do neslućenih razmjera i sad nas blago upozorava, kako to već nosorozi rade, da je milijardu, dvije kunića za zaštitu rodnih prava prava sitnica. A 10 milijuna za silovane žene iz rata puno im je previše.

No, ipak možemo mirno spavati jer nas je Vlada zadnji tren utješila interpretativnom izjavom kojom će se Hrvatska ograditi od ideologije roda. Borislav Ristić se u Večernjaku pita u čudu: “Zašto se ograđivati od nečeg čega nema?“ Ako roda ipak ima, onda nikakva ograda, ni interpretativna izjava ne znači baš ništa. Prodali smo dušu vragu i sve će na kraju i otići k vragu. Zlobni Ristić misli da mu logika i logički način razmišljanja daje pravo da našoj liberalnoj i antifašističkoj nosorognoj ljevici može nešto dokazati. Čista utopija.

Uglavnom, ljevica ne mijenja samo tako svoju ideološku šprancu. Svi koji su bili protiv referenduma ”U ime obitelji” sad podržavaju ratifikaciju Istanbulke. S tim da je razlika, šahovski rečeno, između onih koji su bili za referendum o braku, a sada su protiv IK. U referendumu o braku čitava državna vladajuća ekipa od predsjednika, premijera, Sabora i medija bili su protiv referendumskog pitanja.

Danas su svi vladajući za IK. Predsjednica RH je protiv nasilja nad ženama (logično!), ali je daleko od oštrog “znanstvenog“ i ”muškog” stava Vlahe Orepića: “Podržavam IK, pojam roda mi nije problem, osobno smatram da treba uvažiti transrodne osobe, nisam od onih koji kažu da postoje dva spola, muško i žensko, to su nazadna stajališta“. Bože, jel’ taj tip uopće svjestan što je izlaprdao? Napredniji je čak i od Ante Tomića. A da je Vlaho ostavio dubok trag u policiji dokaz je i policijska procjena od 5.000 prosvjednika, koje nisu htjeli pustiti na Markov trg. Jer ih je bilo previše!

Ako neki, kako Premijer kaže, ne znaju čitati onda drugi u policiji i medijima ne znaju brojati. Svi čekaju tramvaj, a tramvaja nigdje. Ni na slici. Uglavnom, lako je lagati i bacati spinove oko broja prosvjednika protiv Istanbulske konvencije. Da Plenki smogne građanske hrabrosti raspisati referendum jesmo li za ratifikaciju, uvjeren sam da bi rezultat bio identičan referendumu ”U ime obitelji” ili 70% prema 30 % za ognjištare, klerofašiste, rigidne desničare, zatucane nacionaliste, klerikalne revolucionare kako im tepa Jurica Pavičić. Zašto? Zato jer su oni stvarali i stvorili ovu državu i jer su oni većina, i to ona većina koja voli svoju domovinu i želi u njoj živjeti i raditi.

Moram priznati kako je ovaj puta HRT bila maksimalno pripremljena i objektivna. 12 sati i podnevni Dnevnik. Protest traje već sat vremena, a “iz katedrale duha“ nema ni duha. I napokon se pojavljuje spikerica koja nas upoznaje s održavanjem protesta protiv IK i procjenom policije o 5.000 ljudi.

U tom trenutku slika se gubi i novinarka s tugom u očima i tronutim glasom reče: “Ispričavamo se zbog tehničkih smetnji…“ I gotovo… Do završetka Dnevnika više ni riječ o prosvjedu. To se zove dobro odrađen posao. Zvučalo bi uvjerljivije da je rekla kako je protest u Zagrebu odgođen jer se odazvalo samo troje ljudi. Jedno je sigurno: maligni feminizam maršira Lijevom našom.

Nobelovac Mario Vargas Llosa je jasno i glasno zaključio: “Feminizam je glavni neprijatelj književnosti.“ Da je samo književnost u pitanju odmah bi potpisao.

Ono što dolazi nakon ratifikacije IK sliči na ružan san. S jedne strane svi oni koji su prodali tekovine 5. kolovoza 1995.g. postat će sudionici poznate TV emisije “Tvoje lice zvuči poznato“ i svaki građanin ove zemlje moći će pogledati u oči tog tobožnjeg zaštitnika žena. Pitanje je gena, karaktera i odgoja da li će u tom pogledu zabljesnuti prijezir ili ne. Sve dosadašnje Šorošove i ljevičarske udruge neće više zavisiti od Vlade, nekog novog Hasanbegovića ili inertne birokracije. One će se pretvoriti u čvrste, Konvencijom zaštićene parapolitičke sekte gdje će se dijeliti naše pare za parapolitičke monstrume. Kad Konvencija stupi na snagu zaboravite naše zakone i Ustav, zaboravite košta li nas to dvije milijarde ili nekoliko milijuna. O tome će isključivo odlučivat GREVIO. Dubravka Šuica neće se morati više truditi objašnjavati svoju prvotnu izjavu kako je to zapravo financijski za RH samo ”piece of cake”. I dok ćemo se mi baviti Radom, Sabrinom, Ankom, Vesnom i ostalim znanim i neznanim junakinjama u RH, neke stvari prolaze, kako se to popularno kaže, ispod radara.

Vijeće za elektroničke medije (VEM) spremno je odobriti prodaju Nove TV vlasniku N1 televizije. Naime VEM je još prije nepuna četiri mjeseca jednoglasno donio odluku kako ne postoje uvjeti da United Group kupi Novu TV i to zbog nedopuštene koncentracije vlasništva, zabranjene Zakonom o elektroničkim medijima. N1 je i do sada bio svojevrsna “sveta krava“ u hrvatskom medijskom prostoru. Neskriveni ljevičari došli su do nacionalne koncesije na isti način kao što mađioničari na pozornici vade zeca iz šešira.

Što više, VEM ni do sada nije imao pravo kontrole programa N1 jer se njihov TV kampus ne nalazi u Hrvatskoj. Uz HRT i RTL, izrazito anacionalne TV kuće, sad ćemo dobiti još jednu priču o televizijskom Drakuli. Po danu umiveni ljevičari, a u večernjem programu vijesti čita Dragec Pilsel. Emisije o JNA uređuje Ante Tomić i Vlaho Orepić… Tako će hrvatska ljevičarska ergela imati na raspolaganju četiri TV kuće s nacionalnom koncesijom za svoje anacionalne sadržaje. Budite sigurni da prosvjednicima protiv IK više neće biti problem samo spin o 5.000 zadrtih koji se deru po Jelačić placu. Uz Istanbulsku nevjestu svako drugo večer gledat ćemo novu seriju Istambulska konvencija u teoriji i praksi.

Emisiju će voditi, režirati i pripremati dr. Ivica pametni Puljak koji po školama “predaje“ djeci da je “znanost dokazala da nema Boga“. Javio se na sjednici Gradskog vijeća Splita Josip Markotić iz Mosta da bi upoznao vijećnike s novim prosvjetiteljem iz pametne stranke. “Uspješno“ je stala u Puljkovu obranu Natalija Tafra Bazuna koja je lakonski ustvrdila da Puljak, inače politički i znanstveni patuljak, govori samo ono što je znanost dokazala. Sve u svemu to je za mene prepametno.

Kad se spoje ideološka srca N1 i Nove TV onda će Puljak pametovati o svojim ”znanstvenim” istinama ne samo pripadnicima Žikine dinastije nego i svima nama. Usput, što se to promijenilo u glavama Vijeća za elektroničke medije? Sjedi li tamo još uvijek Mirjana Rakić ili kod njih pali uvijek jedan te isti svjetonazor bez obzira tko sjedio u Vijeću? Zatucani Albert Einstein, Max Planck, William Thompson, Gregor Mendel, Michael Fraday, Robert Boyle, Isaac Newton, Blaaise Pascal, Rene Descartes, Galileo Galilei, Johannes Kepler, Sir francis Bacon, Nikola Kopernik… i bez partijske naobrazbe vjerovali su da je bog postojao i da postoji. Retrogradno i primitivno. To što ljudi već dvije tisuće godina broje godine po Bogu Puljke, Tafre, Rade, Sanasvrke boli ona stvar. S obzirom na rodnu ideologiju to je sad u praksi sasvim moguće.

Inače kad se je svojevremeno Ivan Pernar slikao sa školarcima ispred škole, nastala je opća panika lijeve “inteligencije“ jer se sumnjalo kako Pernar nije školarcima objašnjavao da Bog ne postoji nego ih je što više, protivno dijalektičkom marksizmu, pozdravio sa ”Bog, kako ste!” E sad, je li crveni prorok Puljak pod jakim utjecajem crvenog proroka opće prakse Jurice Pavičića ili nije najmanje je važno.

Nekadašnji socijalistički Split III opet je u neravnopravnoj borbi. Ovaj puta ne radi se o Hitleru i Mussoliniju nego o Katoličkoj crkvi. Pavičić u jednom do Boga dosadnom i recikliranom članku u Jutarnjem nemušto dokazuje da crkva vlada Hrvatskom. U stilu kad bi “naši“ raskinuli Vatikanske ugovore koliko bi šoldi bilo za nevladine udruge, za Pametno, za Istanbulku.

Uglavnom, klerikalci su po našem Jurici HDZ-ov dobar sluga a loš gospodar. On pameću dobrog gospodara loše procjenjuje položaj vjernika u društvu. Tobože ih je 80% (memorija pamćenja mu je zakazala jer ih ima 86%).Pobijedili su na referendumu o braku, pametuje naš neshvaćeni marksista, radilo se o temi gay brakova koja većinu ljudi ne zanima. O izlaznosti ni mu. Ali podučava nas loš sluga: “Nije slučajno da klerikalno civilno društvo nikada nije posezalo za referendumom tamo di su slutili sa bi izvjesno izgubili… kao što je u Zagrebu Titov trg“. I meni je iskreno žao da nije bilo tog referenduma. Da vidim Juričinu lijevu vilicu iskešenu do poda nakon objave rezultata. U vrline druga Tita Jurica i dalje vjeruje.

Bertold Brecht je napisao: “Ima nečeg trulog tamo gdje su velike vrline“.

Ovih dana u jednoj od pravosudnih sapunica o Ivi Sanaderu svjedočio je Vlado Šeks, popularni Šeki. Otrcano mi je slušati izlizanu mantru da su sve novine jednake, da lažu, navijaju i da je njihovo kupovanje bacanje novca. Usprkos tome ja kupujem sve dnevne novine koje izlaze i naivno mislim da ne bacam novac. Da sam bio u pravu potvrdio je u svom svjedočkom iskazu upravo Šeks. Na pitanje suda da li je znao o crnim fondovima u HDZ-u Šeki je svojom iskrenošću fascinirao i sud i javnost: “Za crne fondove doznao sam čitajući novine“. Bravo Šeki! Mislimo isto. Da Šeki nije čitao novine i dan danas on ne bi imao pojma o Fima mediji, ne bi demaskirao Jarnjaka svog bivšeg prijatelja itd. Ako je nešto vjerodostojno u HDZ-u, onda je to na prvom mjestu Šeks. Ležeći u Remetincu to su spoznali i Sanader i Glavaš.

Zvonimir Hodak / 7Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HITREC: Manjine kao ustavni pojam ne postoje u državama Europske unije

Objavljeno

na

Objavio

Topli dani, prohladne noći. Desno od lijevonagnutoga desnoga centra stvara se još neprozirni desnonagnuti desni centar kojemu pretežito desni hrvatski narod i prirodna desnica uopće – nisu trn u oku ni u peti. Prema aktualnoj vlasti treba biti, štono riječ, selektivan, budući da su u njoj i ljudi koji zaslužuju poštovanje ali su zapali u klasičnu hrvatsku šutnju koja ne će dugo trajati, i oni drugi koji su iz tko zna kojih interesa odani velikom vođi i učitelju naroda,predvoditelju i prevoditelju, to jest sadašnjem premijeru. Ti drugi predstavnici su režima koji sve više dolazi u diskrepanciju s hrvatskim političkim narodom i ne čeka ih lijepa budućnost, a za sobom bi mogli povući i stranku koja je nastala iz pokreta za hrvatsku samostalnost, ako rečena stranka ne smogne snage da sa svoga tijela otrese one koji s njezinim izvorima nemaju ništa zajedničko, a nameću svoja stajališta načinima viđenim u povijesti.

U prošlom je tjednu održana sjednica Vlade, vrlo ilustrativna: šutke sjede ministri, a Plenković drži govor kao da je konvencija a ne sjednica. Očito je zadovoljan sobom, lav na europskom planu pršti od tek ponešto prigušene samohvale, sredio je Europu , čija je sudbina ovisila o njemu. Prisjetio sam se lekcije iz srednjovjekovne povijesti u srednjoj školi koja je (u našoj fakinskoj verziji) glasila: „Sudbina Europe visila je o tankoj niti, a ta je nit bio Karlo Debeli“) . Elem, europski kingmaker postavio je ne kinga nego kraljicu Ursulu, koja mu je beskrajno zahvalna i to ne skriva, pa je, da se oduži, uzela dubrovačku Dubravku u svoju europsku vladu, ako se tomu pribroji i ona siva hrvatska bivša ministrica vanjskih poslova kojoj je pripalo Europsko vijeće, eto Hrvatske koja drma Unijom, birokratiziranom dozlaboga, sada kadrovski ojačanom južnim činovnicima. Komično je, u stvari, i licemjerno da je hrvatskoj Šuici pripao resor demografije u EK , jer je očito da nam velike sile Unije kradu djecu kao u tursko doba, s tim da sada odvode cijele mlade obitelji, što će vrlo brzo popraviti (barem ponešto) demografsku situaciju u tim državama, a do kraja pokvariti u Hrvatskoj koja se, po zadnjim statistikama, srozala na nešto više od četiri milijuna stanovnika, s tendencijom da ih uskoro bude kao u vrijeme ostataka ostataka u 16. stoljeću. Javljaju se demografski glasovi koji drže da bi velike sile za janjičarstvo trebale dati neku odštetu malima i pametnima koje su usisale, barem toliko značajnu da možemo i dalje u našem visokom školstvu proizvoditi nove inženjere, liječnike, informatičare itd., sve do trenutka kada ni to ne ćemo biti u stanju, jer će budućih janjičara biti premalo za izvoz.

Vraćam se Plenkoviću (ne ja, zaboga). Nakon velikoga i dugog govora popraćenog uzbuđenom gestikulacijom, europski se lav našao u hrvatskoj zbilji. Odmah treba reći: Plenković ima kvalitete, bio bi dobar ministar vanjskih poslova, ali pod nadzorom predsjednika Vlade koji razumije duh naroda i ne nameće mu svoja, u stvari privatna stajališta , ne koalira s mutnim likovima poput Pupovca, ne prevodi javnosti pupovački govor –još jednom je u tom „prevođenju“ neizravno poručio da je javnost priglupa i nije razumjela, te joj on mora objasniti što je autor „hteo da kaže“. Priprosti branitelji, valjda, nikako ne mogu razumjeti retorske bravure vođe (?) srpske manjine, pišem s upitnikom jer za Pupovca i SDSS ne glasuje osamdeset posto Srba. Priprosti ljude uopće, kao ja recimo, teško mogu shvatiti, i ne žele se dovijati kako u hrvatskoj vlasti može biti netko tko je u srpskoj agresiji imao posve jasnu ulogu da bude „civil“ a ne četnik, da bude kao promatrač „na hrvatskoj strani“ sve do previđenog hrvatskog poraza, kada bi svoju braću oduševljeno dočekao u Zagrebu. U tom promatranju iznutra načinio je doduše neke gafove koji su mu, da je bilo pameti, mogli zauvijek zapriječiti ma i skromno pojavljivanje na političkoj sceni poslije hrvatske pobjede. Nabrojimo samo ono što nam je poznato: slučaj dr. Šretera (svjedok Degoricija), gadnu laž o prekrštavanju više od deset tisuća pravoslavne djece, ohrabrivanje pobunjenih Srba u zapadnoj Slavoniji (svjedok Đakula), sve to u vrijeme rata kada se šetao okupiranim i neokupiranim dijelovima Hrvatske s rukama u džepovima, a kada su stvari „krivo“ krenule, vidjevši uz to da mu se ništa nije dogodilo, pa ni koja godina tamnice, nastavio je isprva ulagivanjem Tuđmanu, a kada se ohrabrio pričama o etničkom čišćenju u Oluji, u uskoj vezi s Beogradom. No kako je ta pripovijest bila na klimavim nogama zbog Martićeve neopreznosti i dostupnih dokumenata, bacio se na zahvalnu temu Drugoga svjetskog rata i NDH, razumjevši točno da će tu pronaći puno više hrvatskih istomišljenika , što se i dogodilo. Potomci zločinačkih komunista prilježno su reagirali jer je tema Jasenovca i (navodno) Jadovna mogla prekriti i prikriti Bleiburg, a to što su tragovi Križnih putova izbili na površinu nasuprot nedokazanim dimenzijama zločina u Jasenovcu, nije važno. Tako je Pupovac dobio krila, vratio se unatrag (prije Tuđmana) i manje-više opet uspostavio jugoslavenske teze o zločinačkom karakteru bilo koje i bilo kakve hrvatske države, te je sada, usporedbom moderne Hrvatske i Nezavisne Države Hrvatske samo poantirao. Taj zadnji ispad nije baš bio po volji njemu sklonoj hrvatskoj strani koja je preko volje morala reagirati, doslovce moleći Pupovca da malo ublaži izjavu, što je on malo i učinio, ali se ispričao nije, niti hoće, niti je to važno. Važno je što hrvatski premijer i nadalje drži štangu ne samo Pupovcu nego i blistavoj ideji da manjine moraju biti u vlasti, pa i kada njihovi predstavnici tako izravno i besramno vrijeđaju Hrvatsku. I nije riječ o svim manjinama, naravno, nego tek o dvije, srpskoj i donekle talijanskoj. Ostale manjine su kolateralne žrtve rečenih dviju, drže se ustavne odredbe koja im jamči slobodu izražavanja nacionalne pripadnosti, imaju svoje kulturne ustanove i glasila, ne pada im na pamet da izdaju nekakve svoje „Novosti“ niti da izmišljaju ono čega u Hrvatskoj nema, niti žele značajnije participirati u vlasti. Plenkoviću nisu zanimljive, osim možda prigodno.

Manjine kao ustavni pojam ne postoje u državama Europske unije, poglavito u „velikima“, u parlamentima su im zajamčena mjesta samo u tri države, koliko znam, a treća je Hrvatska koja im daje mjesta šakom i kapom. U starim zapadnim demokracijama dovoljno je što su svi građani (državljani) jednaki, i basta. Tako bi i u Hrvatskoj trebalo ostaviti u Ustavu samo sadašnji članak koji govori da svatko u RH ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama. I to je sve. Sve je u tomu sadržano, a ostale duge i žalosne odredbe, posebni zakoni, ustavni i neustavni a namijenjeni manjinama – nisu drugo do ostatci Jugoslavije, prošvercani u Ustav RH isprva (božićni) diktatom trenutka, a zatim bespotrebno zadržani, valjda zauvijek, kao sjetni podsjetnik na narode i narodnosti koji su sretno živjeli u komunističkoj naddržavi, a posebno na Srbe koji su tako dugo vladali Hrvatskom da im se nekako treba ispričati što sada ne vladaju, te ih se mora tetošiti i brisati im suze, a po mogućnosti ih uvesti u vlast u većim količinama, da ne budu nesretni. To što je velik broj njih u međuvremenu ubijao Hrvate u srpskoj agresiji, treba zaboraviti. Ubijali jesu, ali u naumu nisu uspjeli, što i opet izaziva žaljenje hrvatske klateži i humani poriv da im nekako olakšaju poraz.

U svemu, sadašnji SDSS ne treba zabraniti, treba ga samo brisati iz registra političkih stranaka. Pupovca skinuti s političke pozornice, jer šteti Hrvatima, ali i svojima. Ako Plenković ne da, a ne da, neka i on ode. Tako bi na dobar način završilo aktualno kazalište lutaka, njemački rečeno Puppentheater. Ljudi me pitaju kako bi to bilo da je poslije Drugoga rata u Parizu djelovala njemačka nacistička stranka ( no dobro, još nekako, pa lijepo su preko volje surađivali), ili da danas u Washingtonu postoji komunistička sjevernokorejska stranka koja SAD prokazuje kao fašističku državu, a američka administracija ju tetoši i preklinje da to ne radi. Jest, odgovaram ja, ali mi živimo u Hrvatskoj, a Hrvatska je najtolerantnija zemlja u svijetu, da ne kažem nenormalno, priglupo tolerantna. Država koja zaboravlja da se demokracija brani svim sredstvima,ako ne onda je krpa za brisanje. Kao što je, reče neki lik iz oporbe, ljubav između Plenkovića i Pupovca neobjašnjiva. A nije, nije to eshatološko pitanje, objašnjenja postoje, ništa nije slučajno, tek su pravi lutkari izvan Hrvatske, ali i izvan Srbije koja se uvija i dovija, pa joj nije teško ići na noge papi Franji, koji je ionako već odabrao stranu i sklon je prodati Stepinca za posjet Beogradu, a preko Beograda Moskvi. Nekako u isto vrijeme pada Vučićev posjet Drvaru koji je zabunom (misle Srbija i RS) ostao u Federaciji BiH, pa treba poručiti da će zabuna biti ispravljena, valjda u sljedećem ratu. A kako je to Drvar dobio srpsku većinu nasuprot hrvatskoj i muslimanskoj? Pa tako što su oni „ustanici“ iz Srba i šire okolice 1941. poubijali Hrvate i muslimane koji su se tada još smatrali Hrvatima islamske vjeroispovijesti. Što nas opet dovodi do Pupovca koji uz pomoć (sve manju) hrvatske klateži svake godine slavi pokolj nad Hrvatima, a nacionalna televizija „proslavu“ najavljuje (emisija Prizma ili tako nešto), a zatim promovira u Dnevniku.

Izravni napad na Hrvatsku, neuvjerljivi demanti tako podmuklo sročen da u stvari i nije nego prijepis već rečenoga, naoko lukava Pupovčeva zamka u koju je vladajući režim upao, sav razblažen – to je ono što se dogodilo, a i nastavlja se reakcijom na pismo (pisma) predsjednice države koja u zamku ipak nije upala: u emisiji Hrvatskoga radija (eto HRT-a u cjelini, ljubitelja lika bez kojega na ekranima, valjda, Hrvatska ne može živjeti) Pupovac bizantinski servira svoj dojam, da naime Kolinda kao vrhovna zapovjednica vojske prijeti njemu jadnom manjincu kopnenim, morskim i zračnim snagama. Užasno. Sada više nisu u igri limuni i ostatci hrane na Dolcu, sve je puno mračnije i strašnije, iz centra za obuku vođa u Udbini idu na maloga snažni momci i dobro naoružani… i tako dalje, kaže bajka. U prijevodu (da i ja malo prevodim) samozvani vođa svih Srba koji žive u Hrvatskoj (u stvari vođa dvadeset posto njih), ugrožen je, gadno, da. Karta je ista kao i do sada, od najave stvaranja hrvatske države, karta o ugroženosti na koju se igra u svim vremenima. Očito dobitna karta. A da je dobitna svjedoči ovo: nakon nepotrebnog incidenta u Uzdolju u izvedbi mladih navijača, hrvatska policija na zahtjev Pupovca provodi racije neviđene u novijoj povijesti – racije, javljaju dopisnici, u zaleđu Zadra. Upadaju u hrvatske kuće, pretresuju, odvode mladiće, da, slabo plaćeni mladi hrvatski policajci natjerani su da uhićuju svoje vršnjake, vjerojatno. A kakvo je to zadarsko zaleđe? Ono koje je postalo žrtvom srpske agresije, Hrvati prognani ili lišeni života, a u zadnjih dvadesetak godina slušamo da „nitko nije odgovarao“. Nije bilo racija. Eto, sada smo ih napokon dočekali, doduše… Pa kako se ne bi stalno vraćali u prošlost? Treba se vraćati i dalje i dublje sve dok istina ne ispliva, pa je, usput rečeno, i gradnja crkve sv. Našašća u Zrinu „revidiranje“ povijesti, dotično jugoslavenske i srpske verzije svedene na šutnju i progone ako se tko usudi pitati tko je poubijao tri stotine Hrvata u Zrinu i sravnio ga sa zemljom. Partizani, vele sada, 1943. Ma jest, jesu partizani, ali je za njima nastupalo marodersko mnoštvo iz okolnih srpskih sela.

Hrvatski branitelji nisu nasjeli „prevođenju“ sa spomenute sjednice Vlade, imaju iskustva i točno su čuli što je tko rekao, pa i pravilno zaključili da postoji članak kaznenoga zakona po kojemu Pupovca treba tužiti, što su i učinili, za sada tek Petrinjci, ali i HVIDRA ide sličnim smjerom, ljudi koji su stradali od srpske ugroženosti, invalidi iz Domovinskoga rata. Nasuprot Plenkoviću. Vrlo je jednostavno: između branitelja i Pupovca, Plenković je odabrao Pupovca i to je početak svršetka njegove političke karijere u Hrvatskoj. Umjesto uključivosti kojom se diči, izazvao je nove podjele među Hrvatima: na one kojima je potreban prevoditelj i na one koji misle svojom glavom. A ima i onih mlađih političkih cirkusanata koji cijeli ovaj slučaj relativiziraju (Pernar) ili zato što iskustva nemaju, ili nemaju i inače ništa. I onih starijih orjunaša koji u svemu uživaju.

Kajkavijana

Idemo na kulturu. Uz balkanski rujanfest u Zagrebu gdje bučno pjevaju i oni koji bi trebali zauvijek šutjeti, održan je i tradicionalni krapinski festival nasuprot vukovcima. Zlosretni hrvatski kajkavski, zagorski, prigorski, zagrebački, podravski, goranski,koji je trebao biti podlogom suvremenog hrvatskoga književnog jezika u susretu s drugim narječjima i s njima prepleten kao u dobro zamišljenoj ozaljskoj školi u vrijeme Petra Zrinskog koji je i u književnosti pokazao kako se to radi, te je zato njegova i uopće zrinsko-frankopanska tragedija imala baš strašne posljedice ne samo za opću hrvatsku povijest nego i za jezičnu. Do kakvih se visina vinuo kajkavski, trajući kao književni jezik u sjevernoj Hrvatskoj u 18. stoljeću, kazuje nam pisac (isusovac) Juraj Mulih, duhovit čovjek koji se nije ograničio na duhovne teme nego u Držanju vu Tovaruštvu drugih objašnjavao kako se u društvu treba ponašati. Od njega bi i danas trebalo učiti tzv. bon-ton: „Hodeč, z rukami ne pristoji se sejati, niti sedeč z nogami zvoniti ali s perstim bubnjati, niti zubima škripati, niti cviliti, niti zehavajuć, kakti vuk zavijati, niti se kakti mužina ze vsem životom raztezati. Ako hočeš kašljati ali kehnuti, pošteno je vusta na stran obernuti i z rubcem zakriti, ter za kihanjem Bože pomozi! Ako je potrebno hraknuti ali se seknuti,tak z rubcem na stran oberni ter sekajuč ne trubentaj z nosom. A hraček ne pred druge, nego na stran izhiti i pogazi, ali vu rubec primi.“ I dalje: „Kada drugomu govoriš ali ga poslušaš, ne pristoji se od njega obernuti, niti drugom ogledati, niti na drugog naslanjati, niti drugoga da posluhne, z laktom drukajuč ali njega za halju natezajuč, opominjati. Gusto krat i jako se rozgotom smejati, ne lepo ni spametno, prez zroka opak smejati se je norsko.“ Kada danas vidim , vrlo često, ponašanje ljudi u „kafićima“ i na ulici, zaključujem da je Mulih uzalud opominjao.( Napomena: hrvatski kajkavski poznaje samo „tvrdo“ slovo „č“. Da je tako ostalo, ona sindikalistica i učiteljica ne bi imala problema.)

Put sv. Stepinca

Camino, to jest put sv. Jakova, postaje sve popularniji posebno među mladima, što nije čudno jer treba pješačiti gotovo tisuću kilometara, a za to treba imati kondicije (uz volju i vjeru). Slušam, vozeći se u autu, emisiju HR-a, u kojoj učeni gospodin Kušen govori o viziji hodočasničkoga puta u Hrvatskoj, puta između mjesta koja se povezuju sa Stepincem – Krašića, Zagreba, Marije Bistrice, Lepoglave. Sve je još u začetku, hodočasnički put koji bi, prirodom stvari, trebao voditi kroz prirodu, poljskim putevima i šumama, dobro markiran i s usputnim postajama za odmor – još je u začetku. Tzv. vjerski turizam (podosta uvrjedljiva riječ ili riječi) mogao bi na kontinentu i te kako procvasti da se ozbiljno krene u projekt, ali se ozbiljno ne kreće. Spomenut je u emisiji posebno Krašić, te obzirno rečeno da je postojao veliki projekt koji bi u Krašić dovodio i 50.000 ljudi, ali je zaustavljen jer „društvo“ nakon 2000. godine nije imalo sluha. Naravno da nije, ali ne „društvo“ nego crvena politika. Pa je Krašić – a ondje sam barem deset puta u godini – tek nešto umiven, a zadnje što je nedavno učinjeno jest veliko, asfaltirano parkiralište. Pred crkvom je kip bl. Stepinca, uređena rodna kuća u Brezariću, i to je uglavnom sve. Nema hotela, nema restorana, ima nešto malih kavana . Da nije bilo pape Ivana Pavla, bilo bi i gore, a papa Franjo od Irineja nije mogao saznati gdje je Stepinac rođen, niti mu je Vučić znao objasniti.

Tršćanska farsa

O patuljastom talijanskom solidnom pjesniku i erotomanu, izumitelju dvadesetostoljetnog fašizma, bilo je dosta riječi u medijima, pa dannucijevsku farsu u Trstu ne trebam još i ja komentirati. Umjesto zgražanja i podsjećanja na vjekovnu talijansku opsesiju istočnojadranskom obalom i otocima, treba podsjetiti (što već jesam) da je Hrvatska, odustajući zauvijek (?) od svoga gospodarskog pojasa na Jadranu, dopustila novo zaposjedanje, barem morskoga pojasa. Kao i podsjetiti (što već jesam, ali neka se nađe) da je Tuđman posve točno 1995. u „poslanici“ pobunjenim Srbima spomenuo i njihove veze s talijanskim neofašistima, a i to je bio samo nastavak plodnije suradnje iz Drugoga svjetskog rata.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Što nam se to događa na Zapadu sa svom tom moralnom policijom?

Objavljeno

na

Objavio

Ovo nije tekst o Miloradu Pupovcu, već o jednom umirovljeniku. No krenimo redom.

Svijet je prepun boraca za bolji svijet. To su uglavnom bizarni ratnici pravde koji se bore za ljudska prava, a istovremeno nose markiranu zapadnu robu proizvedenu u siromašnim azijskim zemljama u kojima su radnička prava nepostojeća.

To su antikapitalisti koji sve kupuju na Amazonu, piju Coca-Colu i rade selfieje ispred McDonald’sa s najnovijim modelom Applea. To su vegani koji se bore za prava životinja i jedu kvinoju, latinskomeričku veoma hranjivu i zdravu biljku kojoj je zbog toga cijena toliko skočila da si ju domicilno siromašno stanovništvo više ne može priuštiti, a bila im je stoljećima izvor zdravlja i preživljavanja.

To su oni koji spašavaju Zemlju, a žive u gradovima, obilno konzumiraju i proizvode tone smeća tjedno. To su oni koji su za abortus, a istovremeno prosvjeduju protiv klanja životinja za prehranu. To su feministice koje se bore za prava žena, a istodobno podržavaju homoseksulace da kupuju maternice od siromašnih žena. Ima toga napretek, sve demagogija do demagogije, apsurd do apsurda, no to im ne smeta da se smatraju onim dijelom čovječanstva koji je na pravoj strani povijesti. Svi ostali su nagrabusili, čeka ih neka etiketa sa sufiksom fobija, ili što sve već…

Posebna priča su antifašisti i antirasisti. Čitam tako da se u SAD-u iz školske lektire izbacuje remek-djelo svjetske književnosti, Twainove “Pustolovine Huckleberryja Finna”. I to zbog rasizma. To je četrnaesto književno djelo izbačeno iz lektire i studija u SAD-u u zadnjih par godina.

Digle se antife i antirasisti ljuti zbog “rasističkog tona koje može uznemiriti djecu” ili studente, pogotovo što se Jim naziva crncem. Da ludorija bude potpuna, ovaj Twainov roman također je, odmah kada je izašao 1885. godine, bio žestoko napadan. Zbog rasizma? Ne, zbog antirasizma, jer je Jim, crnac, ovaj, Afroamerikanac, prikazan previše herojski za jednog roba.

Pun mi je, dakle, kufer i “antirasista” koji su zapravo rasisti. Primjerice, Ujedinjeni narodi objavili su izvješće još dvijetisućite godine u kojem, umjesto poticanja demografskih mjera, zaštite obitelji na Zapadu u kojoj oba člana moraju raditi da bi preživjeli, UN nudi Europi masovno preseljenje stanovništva iz Afrike kao rješenje demografskog problema, i stvaranje neke nove rase, melting pota. E, to je rasizam, tretirati ljude, Afrikance, kao “kufere” i jeftinu radnu snagu, a nacionalne identitete i europsku kulturu kao kuhinju bosanskog lonca.

Branitelji ljudskih prava, ti proimigrantski antirasisti, ne bore se za političku i ekonomsku nezavisnost Afrike i Afrikanaca, oni ne žele pomoći Afrikancima u borbi protiv stranih ugnjetača i neokolonijalnih eksploatatora, s Francuskom kao primjerom, oni bi oslobađali Afriku od – Afrikanaca.

Ne daju potporu Panafričkom pokretu Kamia Seba koji se bori za Afriku slobodnu od neokolonijalnih eksploatatora, da se Afrika razvija, a ne iseljava, već su od tih istih afričkih eksploatatora dobrim dijelom i financirani, pa negiraju rečeni francuski neokolonijalizam, te kao antikapitalisti dovode tim istim kapitalistima jeftinu radnu snagu. Je li to rasizam, ili borba za ljudska prava? Ne, to je rasizam.

Ti ljudskopravaši i antirasisti s ljevice imaju i dvostruka mjerila: Palestince bi branili da ostanu u njihovoj kući, dok Afrikance treba masovno deportirati u Europu da tu potraže bolji život.

Što nam se to događa na Zapadu sa svom tom moralnom policijom? To je sindrom svetog Jurja u penziji. Sintagmu je skovao britanski pisac, jedan od najdražih mi autora, Douglas Murray, koji je, jako bitno u kontekstu ove teme, deklarirani homoseksualac, deklarirani ateist i deklarirani liberal – konzervativac.

Murray kaže kako smo uništili sve velike naracije, bile one pozitivne, kao judeokršćanstvo, bilo one negativne, kao nacifašizam i komunizam.

Namjesto toga stvaraju se u atomiziranom zapadnom društvu mali i agresivni identiteti, kao npr. LGBTIQ…, i to opet na matrici ljudskih prava pretvorenih u kapric. Zato, kaže Murray, ti ratnici pravde i boljeg svijeta, rade konstantan kaos, drže društvo “u stalnom stanju gađenja” i “vode rat protiv svih za koje smatraju da su na krivoj strani povijesti”. To je sindrom svetog Jure u penziji.

Nakon što je ubio velikog zmaja (nacifašizam) koji više ne postoji, sveti Jure sada tumara kuglom zemaljskom, a kako tog zmaja više nema, on lamata mačem prema zmajevima koji mu se pričinjaju ili ih izmišlja. To im je, zapravo, biznis.

Budala je uvijek bilo i bit će ih. No, nacifašistička aždaja više ne postoji. To ne kaže samo Murray, već i lijevi intelektualci od Žižeka do Chomskog. Biti antifašist u svijetu kada je ta ideologija i sustav odavno propao je sumanuto. I profitabilno.

Ovo napisah Hrvatima za utjehu: svijet je prepun Pupovaca, na raznim područjima, oboljelih od sindroma svetog Jure u penziji. Njegovu izmišljotinu o prekrštavanju Srba zato ću ostvariti: Milorade, ja te krstim u Juru Pupovca, u ime Vulina, Vučića i Dačića. Amen!

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Što je jugoslavenski ‘antifašizam’ i tko je i kako u njemu sudjelovao?

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari