Pratite nas

Kolumne

HODAK: Profesionalni ‘svjedok’ Puhovski i HOS-ova agresija na Zemun

Objavljeno

na

Događaji se gomilaju kako bi rekli Zagorci “kak ‘u filjme“. Odličan komentar Mirka Galića u subotnjem Večernjaku. “Slovenija, Mađarska, BIH, Srbija… procjenjuju da je Hrvatska slaba pa je reketare“.

Po mojoj procjeni Hrvatska nije slaba. To je dokazala u Domovinskom oslobodilačkom ratu kad je pomela “nadmoćnog“ agresora u “osmoj“ ofanzivi. I to u zadanom roku od četiri dana.

Slaba je i neiskusna politička garnitura koja je trenutno vodi. Sve tri vodeće pozicije u RH drži kadar koji nosi poltronski gen sa Zrinjevca, iz Ministarstva vanjskih poslova. Na neki su način cijepljeni i formirani od dr. Mate Granića, čovjeka koji je visoko kvalificirani stručnjak za kompromise. Uglavnom trule. “Pola meni, pola tebi, pola Bagi…“

Čovjek koji je još u nikad prežaljenom komunizmu osvojio ondašnju partijsku misicu Milku Planinc, sad je glavni savjetnik predsjednici KGK. Osoba koja je nakon smrti prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana dao opširni intervju Pukanićevom Nacionalu te se “biranim“ riječima obrušio na pokojnika. Riječima koje bi bile malo preteške da se radilo i o Slobodanu Miloševiću. Tipičan poltron koji se nikome “ne bi štel zameriti.“

U Slobodnoj Dalmaciji prof. dr. Dujomir Marasović govori o promjeni imena “Obale Maršala Tita.“ Naravno kao i u Zagrebu antife i splitski orjunaši digli na se zadnje noge. “Uspjeli smo promijeniti ime iako je dr. Mate Granić, koji je tada bio jedan od politički najjačih ljudi u Hrvatskoj, preko don Drage Šimundže, koji je bio član komisije za preimenovanje ulica u i trgova u Splitu, tražio da Obala maršala Tita barem u jednom svom dijelu, barem 10 metara nastavi nositi ime jugoslavenskog maršala“. Mi smo to odbili kaže dr. Marasović.

Iz tog progresivnog ministarstva je i predsjednica RH. Slovenija, osokoljena arbitražnom presudom, saziva nekakav parlamentarni odbor kako bi konkludentno poslali poruku Hrvatskoj da ako treba spremni su i vojskom braniti svaki pedalj hrvatskog teritorija. Od Hrvatske. Admiral Domazet, bez nužnih instrukcija našeg Mate, neoprezno je ironizirao naše “iskrene prijatelje“ iz Slovenije. “Za 48 sati naši pješaci su u Ljubljani”.

Savjetnici su odmah zvali na Maltu KGK koja je poslala poruku mira i ljubavi: “Čim sletim razriješit ću Lošu.“ Nije važno zbog čega i od kuda. Važno je da KGK smatra Sloveniju prijateljskom zemljom!!?

Hajmo samo s činjenicama. Nakon mitske 1945.g. oko 250 tisuća Hrvata pobijeno je u Sloveniji. Huda jama sa 3.000 živih zakopanih ljudi je u Sloveniji. Nakon krvavog Domovinskog rata imamo rat sa Ljubljanskom bankom za naše devize. Tek presudom Međunarodnog suda za ljudska prava došli smo do samo dijela novca. Prave se mutavi i dalje drže garnizon u Svetoj Geri koja je na hrvatskom teritoriju. Na prijevare u arbitraži ne treba trošiti ni riječi.

Mogli ste ne jednom pročitati kojim se “diplomatskim“ izrazima služi slovenski ministar Erjavec kad govori o Hrvatskoj. Vjerojatno je on ujedno i inspiracija Aci Vulinu notornom pljuvaču sa istoka.

Čitam pred dva dana: “Slovenci zabranili prodaju našeg vina Teran”. Na fejsu se pitaju ”Jesu li naši političari čuli za pojam reciprocitet. Jesu, ali su još prije čuli za pojam “skidanja gaća“.

Čim nas je Mađarska blokirala, KGK odlazi srediti svari. Prima doktorat na sveučilištu na kojem doktorat ima Hernadi zbog kojeg nas i Orban blokira. Potez tipičan za Matu Granića. Plenković kaže da arbitražna odluka nije nešto s čime Hrvatska ne bi mogla živjeti. A s druge strane Erjavec i Cerarrezolutno daju do znanja da bez priznanja kompromitirane arbitraže oni ne bi mogli živjeti. Uglavnom, ako je Slovenija prijatelj Hrvatskoj onda nam definitivno neprijatelji ne trebaju.

Hrvatska prolazi kroz Scilu i Harbidu. Najprije je došla na “crnu listu“ jer je razbila sveopću miljenicu Jugoslaviju. Danas nas uvjeravaju da kršimo međunarodno pravo zbog lopovske arbitraže. Mi smo za bilateralni dogovor. Bi se šteli nagoditi k’o oko međe u Zagorju.

Erjavec se ponaša kako se pravi ministar mora ponašati pa kaže: “Arbitražna presuda je jasna, zato nam nije potreban bilateralni dogovor.“ I točka. Uglavnom kaos. EU komisija je sasvim “slučajno“ podržala direktno ili indirektno Sloveniju i BIH. Srbiju podržavaju generalno. Zamislite da je pokolj u Srebrenici počinila Hrvatska vojska. Uvjeravam vas da EU ne bi nikada vidjeli.

Kada Vučić mrtav hladan izjavi “Iza planski organizirane i dugo pripremane zločinačke hrvatske akcije pod nazivom Oluja ostali su samo pustoš i strah“ jeste li možda čuli, čitali da je hrvatski ministar vanjskih poslova pozvao k sebi ambasadora Srbije i predao mu prosvjednu notu. Zadnji koji je nešto slično izveo bio je Zoran Milanović.

Bakir Izetbegović nešto je “blaži” pa kaže: “Hrvatska, koja je bila dio zločinačkog pothvata, ne može graditi Pelješki most dok se ne riješi granični spor sa BiH“. ”Prijateljska“ BiH nam zabranjuje da gradimo most na svom teritoriju ali u isto vrijeme traži da im izgradimo most preko Save i željezničku prugu. Jasan i čvrst dokaz da je mitsko – bratstvo i jedinstvo – besmrtno.

Ukratko naši poltroni i politički lajbeki pregovarat će sa Slovenijom i BiH čvrsto, nepopustljivo i strpljivo sve dok ne pristanu na sve njihove zahtjeve. Kad na kraju priznamo “lopovsku arbitražu“ u cijelosti, podučit ćemo priprosti puk da smo to učinili zato jer smo po arbitražnoj presudi prošli znatno bolje nego Slovenci. Loša strana tog političkog silogizma je pitanje zašto je onda nismo objeručke prigrlili i priznali. Pa neka se onda Erjavec i njegovi jodleri pjene i jodlaju da je presuda nevažeća i kontaminirana.

Kaže Tanja Torbarina: “Pa to je zbilja fenomen. Svi su svjesni da je Tuđman umro, a za Tita neki vjeruju da će u njima vječno biti živ. Iako će i oni kad-tad odapeti.“

Antifama koji su spremni “umrijeti“ za maršala samo mali isječak iz njegovog “oslobodilačkog doba“. Sedamnaestogodišnji Frane Tente popeo se 1947.g. na splitski Marjan, skinuo jugo zastavu i na njeno mjesto razvio hrvatski barjak. Kao maloljetnik bio je osuđen na 5 godina robije. U Lepoglavi su mu u samicu s prozorom bez stakla puštali po zimi hladnu vodu te je Frane umro od upale pluća. Frane je istinski hrvatski junak. Neopravdano zaboravljen. Torcida ga pamti. Ulicu nema, ali je ima udbin konfident Miljenko Smoje.Sjetih se srpske himne, Bože pravde…

Umro je Slavko Goldstein, veliki hrvatski pisac i intelektualac. Kad je pred par godina objavio knjigu “ 1941. godina koja se vraća..“ dao je zapažen intervju Španjolskim novinama. U njemu je kategorički ustvrdio da je on jugoslavenski pisac, a ne hrvatski. Jure Maršić na fejsu žali za Slavkom pa kaže: “Umro je Slavko Goldstein… Laka mu hrvatska zemlja koju je neizmjerno mrzio.!“

Osoba dana je Žarko Puhovski, “ugledni“ analitičar bez kojeg bi Večernji, HRT i medijska scena pali u ideološku komu. Kaže Žare: “Nitko se ne usudi reći: HOS-ovci su bili agresori“.  Pune tri godine zastupao sam HSP i HOS pa sam i ja “malo“ blenuo u novu ”istorijsku istinu”. Bravo profesore!

Što bi mi da nema Filozofskog faksa i prenositelja povijesnih istina. Što bi mi bez Gvozdena Flega ( o kome će još biti riječi), Tvrtka Jakovine, Hrvoja Klasića i Mete Kapovića.

Kaže Puhi: “Oni su se borili po svom programu za Hrvatsku do Zemuna. Po međunarodnom pravu to je agresija na tuđi teritorij“. Zašto Zemun? Godine 1921. 70% stanovnika Zemuna bili su Hrvati. Danas ih, nakon HOS-ove agresije, ima manje od 1%.

Svi se sjećamo u jesen 1991. kako smo iz Zagreba cvijećem ispraćali hrvatske tenkove kad su krenuli oslobodit hrvatski Zemun. Nakon pobjede pisalo se Franji “Franjo šalji nam salate, bit će mesa sa srpske plate!“ Tako smo dobili svjedoka svih svjedoka o tome kako su Hrvati izvršili agresiju na vlastitu zemlju. Analogno tomu, ako su HOS-ovci agresori onda je očito da su JNA i četnici naši osloboditelji.

Puhovski je skoro pa profesionalni svjedok. Hrvatsko proljeće 1971.g. U apsani su Budiša, Čičak, Pardžik, Dodig… pa i moja supruga brucošica prava. Trebalo je visoko kvalificirane svjedoke o kontrarevolucionarnoj raboti. I evo nama naših svjedoka: Žarko Puhovski, Damir Grubiša… mlada komunistička omladina.

Studenti svoje odrobijali i došla 1991.g. HOS-ovci izvršili agresiju na Vukovar, Dubrovnik, Karlovac… i dođe do Bljeska i brzo do Oluje. Pa suđenje našim generalima u Haagu. I za divno čudo evo našeg svjedoka na svjetskoj pozornici. Dokazni predmet P2402 bilo je sve složeno k’o u kutiji šibica.

Blizu 700 žrtava agresorske Hrvatske vojske na nedužnim do zuba naoružanim civilima. I vijeće koje je bilo sklono našim generalima skoro kao i one iz 1971.g. zaključilo nakon ispitivanja “svjedoka“ Puhovskog da “Izvješće sadrži izjave koje nisu potkrijepljene izvorima i dvostrukim unosima. Stoga je raspravno vijeće odlučilo da se ne osloni na dokazni predmet P2402. Inače da budemo pravedni P2402 nije bila knjižica jednog autora. Napisali su je Puhovski, Čiča i ostala bratja iz HHO-a.

Legendarni Savo Štrbac zastupao je tezu da je u Oluji bilo pobijeno 2.500 srpskih civila. Tačno toliko! Puhovski je bio umjeren kao i obično. Tvrdio je na sudu da su Zenge pobile 677 Srba. Od 2.500 pa do 677 konačno je obrana i optužba prihvatila da je nastradalo u Hrvatskom genocidu 42 žrtve. Brojke su egzaktne i toga se drži i Mujo u vicevima, ali ne i naš ambiciozni Žarko.

Evo zašto sam spomenuo legendarnog Muju. Nastala u kafiću gužva i Mujo ubije policajca. U panici ode do Hase i zamoli ga za savjet što da radi. Haso reče: “Najbolje je da nazoveš policiju na 92 i prijaviš što si napravio“.

Mujo nazove 92 i upita je li to policija. ”Da!” odgovori dežurni. ”Što imate prijavit?” ”Ma samo to da vas je sad 91” odgovori Mujo. Tako nekako je brojke iz Oluje shvaćao svjedok svih svjedoka Žare Puhovski.

Pitanje: Zašto se u Hrvatskoj hitno asfaltiraju svi putevi? Zato da nitko ne ide Poljskim putem.

Gvozden Flego je još jedan od slavnih progresivnih profesora sa Filozofskog faksa. Kolega i vjerojatno istomišljenik elitnih intelektualaca Mate Kapovića, Hrvoja Klasića, Tvrtka Jakovine i Žarka Puhovskog.Flego, s obzirom na godinu proizvodnje, sigurno se sjeća zlatnih vremena Milana Kangrge, Hrvatskog filozofskog društva i nezaboravne 1983.g. kad je u članstvo primljen elitni filozof Vojislav Šešelj.

I Jutarnji je počastio elitnog filozofa s jednom stranicom da nama, zatucanim ognjištarima objasni genezu pozdrava “Za dom spremni“. Naravno da nemam ni vremena ni prostora da vas zamaram s ideološkom musakom koju Flego nudi u svojoj sirenskoj ponudi.

Bitno je to što se profa zanosi partijskom dijalektikom tvrdeći: “Ako je Ustavni sud, najviša pravno-politička (!!!) institucija u državi u presudi povodom tužbe Josipa Šimunića 8. studenog 2016.g. opravdao presude prekršajnih sudova da pozdrav ZDS simbolizira službeni pozdrav za vrijeme NDH… Krzmavo držanje nekih u izvršnoj vlasti… Vladavina zakona podrazumijeva poštivanje zakona ali i sudskih presuda…” drobi Gvozden.

Uglavnom, profa smatra da je odluka Ustavnog suda konačna i da ista predstavlja zakon. Kad bi bilo tako onda su svi koji nose majicu sa oznakom HOS-a u gabuli. Da je Flego imao živaca pročitati odluku Ustavnog suda malo pažljivije shvatio bi višeznačno korištenje tog pozdrava u hrvatskoj povijesti. Kako u NDH tko i u Domovinskom ratu. Osim toga sudovi ne donose zakone. Zakone donosi i mijenja isključivo Hrvatski sabor. Bojim se da profa ima tzv. kasno paljenje.

Naime, naš progresivac bio je ministar u Račanovoj vladi kad je Ministarstvo uprave te, znači i Flegine vlade, registriralo HOS kao regularnu postrojbu Hrvatske vojske, a time i njihov grb koji danas diže tlak našem Gvozdenu do 300 nečega. Kao uvaženi član lijeve vlade imao je mogućnost upozoriti da su HOS-ovci u Vukovaru i ostalim bojištima “izražavali mržnju i pozivali na nasilje prema rasno, nacionalno, vjerski, kulturno i politički drugačijima.“ Ukratko, prema četnicima!

Po crvenom Flegi Thompson bi, s obzirom koliko je puta zapjevao Čavoglave, trebao izdržavati doživotnu robiju. Ne znam u kojoj valuti Flego i ekipa primaju svoj dohodak na ime prosvjećivanja zaostalih ustašoida. Vjerojatno ustaške kune mijenjaju u dinare. Možda im kune djed Mraz mijenja u dinare – jordanske.

Godine 1946. učiteljica pita: ”Tko je djed Mraz?” Mali Ante uzvikne: “To je mlađi brat sv. Nikole koji je otišao u partizane!”

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HITREC: Riječ idiot ušla na velika vrata u politički žargon

Objavljeno

na

Objavio

Zatoplilo je, virus se zavukao u hlad, ne pašu mu vrućine. U sjeni oraha proučava hrvatsku glazbenu baštinu. Najviše mu se svidjela pjesma „Suza za zagorske brege“ odnosno stih „Da vrnul se bum nazaj“. Nad razuzdanim opuštanjem lebdi sjena drugoga vala, tek toliko da narod ostane nervozan, uz desetmetarske valove recesije koji će biti sve veći prema svršetku ove uklete, proklete godine u kojoj su i trešnje odbile rađati. No, „moglo je bit i gore“ pjevaju malomišćani. Već su bili otpisali ovu turističku sezonu, kadli se u svibnju pojavili signali da bi se nešto ipak moglo spasiti, s putnicima i ljetnicima iz srednjoeuropskih zemalja koje svoje more nemaju. Prvi su se odvažili Slovenci, koji maleni komadić mora imaju, ali im nije dovoljan pa dolaze u Hrvatsku, mnogi ne kao turisti nego „u svoje kuće“, svoje nekretnine.

Navala na hrvatsku granicu prošloga tjedna izaziva pitanje koliko je u stvari tih slovenskih nekretnina u Hrvatskoj, posebno u Istri, i radi li se možda o puzajućoj kolonizaciji, je li? Prosječan Hrvat iz unutrašnjosti Hrvatske, s prosječnim primanjima može samo sanjati o kući na zgodnom mjestu s pogledom na more. Koliko Hrvata ima kuće, vikendice, kolibe na lijepim mjestima oko Bohinja i Bleda, u Logarskoj dolini? Na slovenskoj zemlji? Malo ili nimalo, sigurno. Ali su zato Hrvati u masovnom broju našli u Sloveniji mjesta pod zemljom nakon svršetka Drugoga svjetskog rata i komunističkih zločina o kojima se čuje i čita samo jednom godišnje.

Vjerojatno je nešto čudnih turista bilo i u Kumrovcu nedavnih dana, vrlo malo, jer zbog virusa nije navrla svakogodišnja četa pionira iz „zapadnog Balkana“ koja inače čini većinu ljubitelja oberzločinca. Ali je nepojmljivo i sablasno da se među njima nađe i izaslanstvo Krapinsko-zagorske županije, a našlo se. Samo taj čin bilo bi u normalnoj zemlji dovoljan da se razjuri cijela ta županijska „elita“, ali tko će to uraditi. Kako su to moji Zagorci (ne svi, zaboga) postali tako črljeni da im komunistički zločinci i njihovi slabo prerušeni duhovni i biološki nasljednici nisu odiozni? Tu zagonetku pokušao sam odgonetnuti, neuspješno. I nitko to ne može. Krvavi maršal je valjda „njihov“, brend i prilika za balkansko-kineski turistički razvitak, što bi bilo blagonaklono objašnjenje fenomena, ali blagonaklonosti tu nema mjesta. Slaveći zločinca, slavi se zločin. I to je kraj priče. Inače, kaže semantika, maršal je nastao od konja i sluge (marah je konj, a skalk sluga, vele franački izvori).

Nekako istodobno podsjećalo se na stotu obljetnicu smrti čovjeka koji nije bio maršal nego štoviše feldmaršal, vlasnik najvišega vojnog čina u austro-ugarskoj vojsci. Svetozar Boroević od Bojne (tako se potpisivao, a zatim pisan i kao Borojević), genijalni vojskovođa, onaj koji je nakon rasapa Monarhije mogao pribrati hrvatsku vojsku, ali su ga politički slijepci odbili. Bio je Hrvat, pravoslavac. Za Srpsko narodno vijeće i slične krivotvoritelje Boroević je Srbin. Naravno, po onoj idiotskoj i zlosutnoj ideji iz krila SPC-a da je svaki pravoslavac Srbin. Nego što. Pa dok se hrvatske kulturne ustanove srde što Srbijanci prisvajaju Držića i cijelu dubrovačku književnost, usred Hrvatske, u Zagrebu, krivotvori se povijest, ne samo književna nego i vojna. Pupovčanima ništa ne znači što je Boroević u mnogo navrata govorio da je Hrvat, recimo u pismu Slavku Kvaterniku („bi li Obzor stao na moju obranu kao Hrvata“) ili u izjavi da „svoju domovinu voli kao i svaki drugi Hrvat“.

„Zagreb jošte stoji“

Dva su mjeseca prošla, dok ovo pišem, od velikoga potresa u ožujku ove uklete godine. Uza sve što je rečeno, napisano i naslikano, ostaje dojam da je je zagrebački potres loše ili nikako „brendiran“, koliko sam mogao vidjeti prateći nesustavno europske i prekobarske tiskovine – prošao je gotovo nezapaženo. Razlog je i globalna panika izazvana koronom, ali da se iz Hrvatske, iz Zagreba, svijetu nije jače i dramatičnije predstavila ta katastrofa – i to je točno. Posljedice? Ne će biti prevelike (novčane) empatije, tih četrdesetak milijardi uglavnom ćemo platiti sami u vremenu sedam mršavih krava koje nam predstoje. Šenoa je u svojem vremenu i potresu govorio „popravak će stajati milijune“. S tim u svezi: mnogi su bili podsjetili da je Šenoa umro od napora i bolesti, pomažući u procjeni i otklanjanju šteta, ali da je ipak dospio napisati članak u „Viencu“ čitamo u izvrsnom glasilu Hrvatske matice iseljenika, „Matici“.

Nesreća je velika, šteta je ogromna, svjedoči pisac, koji usput ismijava ondašnje novinare i lažne vijesti što su se pojavile, a poentira u visokom, sebi svojstvenom stilu ovako: „Ali Zagreb je Zagreb. Nijedna kuća nije se srušila, neima ih deset izmeđ 2000 u kojih se nebi moglo stanovati. Dvadeset i sedam puti zamahnula je šaka prirode na naše srdce i Zagreb, ako i težko ranjen, stoji i živi. Prije 300 godina obori potres toranj sv. Marka i Medvedgrad. Tatari ga srušili, Španjolci bombardirali, četiri puta kroz 3 vijeka pohara ga užasna vatra, ali iz svih tih nevolja dignu se Zagreb kao fenič-ptica. Činilo mi se u sumraku, da je mramor-slika domovine još tužnija, kao da je bolnim okom svrnula na Zagreb, kanda pita: Oj, liepi cviete hrvatski, oj Zagrebe naš, što si skrivio da je upravo tebe nemilosrdna ruka prirode pogodila? Koji je demon podmitio podzemne sile, da se slete na tebe? I tad se sjeti domovina, da je Zagreb izgorio, da ga je potres u davna vremena potresao, al da jošte stoji, i domovina šapnu, ožarena nadom: Evo gledji me, još Hrvatska nije propala, a nisi ni ti, Zagrebe moj! Upri ljudski, drž se junački, evo vjere, cvjetat ćeš ljepše neg što si evo cvao, jer su ti sinci poštenjaci, junaci. Ni živ neće porušiti našeg prava, naše svetinje, nika moć neće porušiti ni tebe, a kukavcima daleka kuća.“

Lijepo, romantično čak, patriotski, nadonosno. Nakon što je realistično, prethodno, opisao kako „mnogi po klupah, po travi sjede, leže žene i djeca“. U svemu, imam dojam da je taj povijesni potres izazvao manje štete (koliko god ogromne) nego ovaj naš suvremeni. Također, čini mi se da je u doba kada je Šenoa bio gradski senator bilo puno više brige, pameti i snalaženja nego sada kada se ni jedan gradski vijećnik nije pretrgnuo od posla ili nedajbože umro od napora, nego su lovili političke bodove ususret parlamentarnim izborima i svađali se kao svrake.

Kampanja za te izbore je počela, stranaka ima koliko i vrabaca pod strehom, pa čovjek u trenutku suludosti gotovo žali za vremenima kada je postojala samo jedna partija, ah, kada ljudi nisu morali razbijati glave za koga će glasovati, to jest glasati. (Ako bi zazivali višestranačje, onda su im komunisti razbijali glave.) Već se nagađa o izlaznosti i novom normalnom Ostani doma na dan izbora, a za jednog se čovjeka zna da će ostati doma. Pa što? Jedan čovjek, jedan glas, nije važno. No ako je taj čovjek predsjednik države, onda stvari izgledaju vrlo loše, bez obzira što se radi o pl. Milanoviću od Okučana. Možda bi mu, ne budi lijen, trebalo odnijeti listić na Pantovčak, otprilike kao što će vjerojatno biti organizirani posjeti nemoćnima koji ne mogu do birališta. Samo treba paziti da donositelj listića ne bude u majici HOS-a. Ili donositeljica, Hosovka djevojka. No, oprezno, u anketi se pokazalo da je pedeset posto Hrvata zadovoljno Zokijevim radom. Kojim radom? Sada bih ja trebao zavapiti kakva smo mi to nacija, ali ne smijem. Nisam ja Starčević koji je smio govoriti o čaši.

U Trojednoj kraljevini stanje je zamršeno prije svega u Slavoniji iz koje prema Zagrebu stupa Domovinski pokret, ostale sastavnice su manje-više jasne, uz (ne) očekivana iznenađenja. Desetci i desetci stranaka boluju od pretrčavanja kao mačke na cesti, tek što jedna otrči dotrče druge, naganjaju se komunisti i kolumnisti, liječnici bivaju zaraženi politikom, svi bi iznad crte, posebno oni koji na crti nisu bili, a nekmoli na prvoj. Mnoge stranke imaju tako jasne programe da bi se u usporedbi s njima čak i školske upute Blaženke Divjak mogle svrstati u smislene. Najviše je stradao izborni zakon s kojim su valjda svi zadovoljni, pa će se izbori održati „po starom“, a to staro je doista staro i ima korijene u Jugoslaviji u kojoj bi bilo nezamislivo ne samo da Sava teče uzvodno, nego i da se hrvatskim iseljenicima omogući glasovanje, makar i za partiju, ha.

Sada, doduše, mogu na birališta (u daleke konzulate, a zrakoplovi ne lete), ali ih se obeshrabruje na sve načine, ovaj put i uz pomoć covida. Toliko o Hrvatima izvan domovine, a u domovini je sve bilo pripremljeno da se na izborima ne pojave neki nepoćudni, kao recimo Karamarko, koji je neoprezno negdje bio izjavio da će u bitku, pa su mu dva dana nakon raspuštanja povijesnog, je li, Sabora, na brzinu priveli suprugu i uz pomoć medija baš od nje napravili zvijezdu spektakularne flajšerske akcije u kojoj je „palo“ tridesetak ljudi. To što će većina optužnica, ako ih uopće bude, također pasti, ali u vodu, za koji mjesec ili godinu nikomu ne će biti važno. Važno je da je posao obavljen u pravom trenutku. Zanimljivo je s tim privođenjima u svezi da je navodno umiješan i jedan – dimnjačar. Dimnjačari su uopće u zadnje vrijeme, nakon potresa, postali vrlo moćni, od njihovih atesta (ili ne) klecaju koljena stradalim Zagrepčanima koji bi se rado vratili u razrušene stanove i kuće.

Inače, vidim vrlo razdragan, da je riječ idiot ušla na velika vrata u politički žargon. Govorljivi Raspudić je čak na TV-u pred sudom partije (Stanković) objasnio porijeklo riječi. I ja sam na kaznenom sudu objašnjavao, ali nije pomoglo.

PENdrek

Nekoliko pisaca pokazalo je stanovite, rudimentarne oblike savjesti, pa su napustili bosanskohercegovačku filijalu PEN-a poradi pen-drekovske „antifašističke“ izjave o misi u Sarajevu. Riječ je o piscima poniklim ili još živućim u Herceg-Bosni. A kako stoji s hrvatskim filijalom PEN-a, teško je znati. Kada je ne tako davno Handke dobio Nobelovu nagradu, hrvatskom PEN-u trebalo je tjedan dana da sroči nježnu izjavu u kojoj je ljubitelj Miloševića više-manje osuđen, to jest njegov velikosrpski angažman.

Što je uopće danas PEN, koji u naslovu ima slikare i pisce, teško je reći. Sudeći po njegovu djelovanju u Hrvatskoj u ratno doba, tek je jedna od mizernih ustanova u službi sorosevskih ili sličnih zamisli, u svakom slučaju anacionalan. Spominjem 1994. godinu (čini mi se ) kada su jugoslavenski hrvatski penovci izbacili iz hrvatske filijale dvadeset i šest hrvatskih književnika, počam od velikoga pjesnika Slavka Mihalića pa sve do mene. Zašto? Mi smo u ratu bili na strani Hrvatske, zamislite vi nacionaliste jedne. Kada smo pendrekovce pitali zašto nas izbacuju, rekli su da je takav zahtjev došao iz – centrale. PEN, koji je u povijesti imao i dobrih trenutaka, sada je samo nevažna krpa koja u Hrvatskoj živi u morganatskom braku s Društvom pisaca, odvojenom od „nacionalističkog“ Društva hrvatskih književnika. Javlja se rijetko, javio se PEN nedavno u potporu stanovitom Jovanoviću koji silom želi postati dekanom Filozofskog fakulteta (o metodama dotičnog i njegova kruga, te stvarnim razlozima zašto je Senat Sveučilišta odbio imenovanje moglo se pročitati u sveučilišnom prilogu dnevnog lista).

I još nešto: neki od onih uspaljenih iz rečene ratne godine u međuvremenu su promijenili ploču i kapute, ma govore sada gotovo kao ja. Jedan od njih je postao i metom Pupovčevih novina, izdajnik, a tako su ga voljeli kada je galamio protiv “tuđmanizma“ i usput mene nazivao trivijalnim piscem.

Uži izbor

Ova rubrika mi počinje škoditi. U zadnjih nekoliko godina na književnim natječajima ulazim u uži izbor, redovito, ali žiriji imaju naputke koji glase: njemu ne dodijeliti nagradu. Čak je i „moje“ književno društvo prije nekoliko godina, važući u sumnjivim okolnostima između dvojice, dodijelilo nagradu notornom orjunašu, s literarnog aspekta vjerojatno nevažnom. To jest, nije društvo nego žiri, ali je simptomatično dokle sve doseže duboka država. Za mene je, znači, gornja granica uži izbor. Ponekad se u Hrvatskoj osjećam kao da sam iz uže Srbije. Ma ne, i tada bi mi bilo bolje. Mnogo bolje.

Komšije se ionako, osim krađom hrvatskoga kulturnog blaga, bave i udžbenicima za hrvatsku manjinu u Bačkoj. Pronašli su jedan u kojemu piše da se u NDH pazilo na jezik. Skandalozno. Udžbenik će biti zabranjen, ili već jest. Ne će nama tu pisati o ustašama, imamo dosta posla s crnogorskim, makedonskim, kosovarskim i albanskim ustašama, pa nam samo trebaju još i hrvatski, vrište blicevi. A hrvatski je ionako samo narječje srpskog jezika, pa kako bi se u NDH toliko pažnje posvećivalo srpskom jeziku, molim vas.

O jeziku uvijek

A kako je s hrvatskim u Hrvatskoj danas? Otužno. Svaka šuša piše i govori u javnom prostoru rječnikom iz svoga privatnog prostora ili svoga užeg zavičaja, lektori su izumrli ili otpušteni, svi nešto brinu a trebali bi se brinuti, svi odmaraju a trebali bi se odmarati, ne prevode se strane riječi iz područja nasilne tehnologije, čitam da su u potresu na FF-u stradale „stalaže“, čujem na TV da „idemo na Supetar“, da „učenici dobe ocjene“, dopuštene su „posjete“ domovima, a ne posjeti, djeci trebaju „odgajatelji“ (još jedan ostatak iz olovnih vremena). Nova se finesa pojavila u novogovoru, u svezi s glagolom priuštiti. „Ne mogu priuštiti“, pišu bilmezi koji žele reći „ne mogu si priuštiti“. Na samom kraju i ja: premda sam stotinu puta napisao riječ metropolit za katoličkoga velikodostojnika, u prošloj rubrici napisao sam pogrješno, to jest mitropolit. Zašto? Treba pitati psihologe. A kardinalu Puljiću se ispričavam.

Nađe se u zadnje vrijeme nekih nedoumica koje muče pravovjerne. Naime, jedan državni ured ima u službenom nazivu riječ šport a ne sport. Hrvatska športska jezična tradicija (GOŠK, POŠK) kao da je prevagnula. Je li? Ako crveni (Retard koalicija) nedajbože dođu na vlast, odmah će napucati šport, kao što su ga svojedobno izbacili iz naziva ministarstva. I tako u nedogled. Tačno tako, rekao bi kolumnist koji u hrvatskim dnevnim novinama piše izmišljenim jezikom, ne više toliko srpskohrvatskim, koliko umjetnim bošnjačkohrvatskim protkanim srbizmima i dakanjima. A lektori šute. Ili su mrtvi.

Tjelesna kultura

Kad smo već kod tjelesnih tema: došao mi je u ruke jedan školski „test“ iz TZK pod naslovom Koliko dobro poznaješ našu dvoranu i hodnik do dvorane. Možda test za daljinske đake, da ipak malo vježbaju. Pitanja su: koliko ima švedskih klupa, koliko karika, koliko stolica. Lijepo. A onda se prelazi na hodnik i pitanje glasi:“ Koliko ima stepenica koje vode dolje ispred kabineta profesora?“ Stilski i sadržajno blistavo, pitanje „vodi dolje ispred“ iza zdravog razuma. Eto zašto đaci ne vole školu (anketa je pokazala i dokazala), ne vole da netko od njih pravi budale. A rečeno hodničko pitanje neodoljivo me podsjeća na ono matematičko: „Ako je brod dug 8o metara, a širok 20 metara, koji broj cipela ima kapetan?“

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Želi li Bill Gates globalnu kontrolu nad ljudskim zdravljem i znanjem?

Objavljeno

na

Objavio

Jedan od najvećih protivnika teorija zavjere bio je Umberto Eco. I dobro je to svojedobno argumentirao u jednoj svojoj kolumni za talijanski tjednik L’espresso. Kaže on u tom tekstu kako je nemoguće, tu se slažem, skrojiti neki plan u tajnosti, krenuti u realizaciju koja je nemoguća jer je puno slojeva i instanci koje ta zaplotnjačka ideja mora proći da bi se realizirala kako je zamišljena.

U njegovoj razložnoj argumentaciji ima jedna mala pukotina. Uistinu postoje sulude osobe koje projiciraju jednako sulude teorije zavjere i time truju javnost. No mi u znanosti imamo pojam hipoteze. To znači da prije nego krenemo nešto istraživati moramo postaviti teoriju, hipotezu, koju potom idemo provjeriti, potvrditi ili opovrgnuti.

U tom smislu “teorije zavjere” ne funkcioniraju na način paranoidnih luđaka na koje cilja Eco, već na domišljatim pojedincima koji neko postojeće stanje iskoriste za, recimo, globalnu kontrolu nad ljudima i državama.

PROFIT UZ BESPLATNU USLUGU

Egzaktan primjer. Tehnologija je etički neutralna. Zavisi od toga što će učiniti čovjek. Tako se pojavio internet. Super. Učinio nam je život kvalitetnijim. I onda se na internetu pojavio fenomen zvan Facebook i famozni multimilijarder, jedan od najbogatijih ljudi na svijetu Mark Zuckerberg. Facebook je, kako znate, besplatan, registrirate se, i to je to.

Ali odakle Zuckerbergu više od 60 milijardi dolara bogatstva ako vam pruža besplatnu uslugu? Tu dolazimo do “teorija zavjere” u razumnom smislu. Naime, kako je u raznim javno objavljenim dokumentima i skandalima dokazano, Zuckerberg je smislio Facebook kao Velikog Brata, a njegove milijarde sjele su mu na račun jer je vaše osobne podatke, sklonosti i vrline/mane prodavao obavještajnim službama, multinacionalkama, političarima, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Facebook se pokazao tako puno više kao širenje prostora nadzora i kontrole nad ljudima, a manje kao širenje prostora slobode. Tu je pukotina kada je u pitanju Ecovo protivljenje teorijama zavjere. Svi koji su na Facebooku de facto su Zuckerbergova roba koju prodaje.

Trenutno je svijet opsjednut borbom protiv koronavirusa. Sve opasnosti i potrebne mjere za borbu protiv njega ne negiram, naprotiv. No, kao i kodinterneta i Zuckerberga, uvijek se nađe faca koja tu ostvari svoju “teoriju zavjere” i zaskoči ljude, stavi im okove, a misle da ih se štiti ili promiče slobodu.

Jedna od osoba koja se najviše istaknula u toj borbi je Bill Gates. Njegova zaklada već dugo vremena u fokusu financiranja ima dvije ključne ljudske stvari, a to su zdravstvo i obrazovanje. Plus kontrola “mainstream” medija.

Nakon što se Donald Trump povukao i začepio pipu, Gates je među najvećima, ako ne i najveći donator Svjetske zdravstvene organizacije. Filantrop, a kako će se drugačije takvi predatori samotitulirati. Ujedno svojim donacijama kontrolira i globalne medije, što je egzaktno istražio FAIR (Fairness and Accuracy in Reporting, https://fair.org).

NOVA KONSTRUKCIJA SVIJETA

Tako je, spomenut ću samo jedan od medija koje on donira, Guardianu, iako im piše na stranicama da su “neovisni od bilo kakvih sponzora”, Gates 2014. godine donirao 5,69 milijuna dolara. Isti je Guardian potom počeo hvale na Gatesov račun, “vizije svijeta Gates Foundation”, s naglaskom da nastavu, danas kažemo na daljinu, “treba digitalizirati”.

Ima li itko išta protiv digitalizacije, ili protiv interneta kao u Zuckerbergovu slučaju. Nitko normalan. Ali u tom projektu tehnika i tehnologija su etički neutralne, ali nije čovjek, bio on Gates ili Zuckerberg, svejedno.

U ovom slučaju Gatesu je stvarni problem s koronom došao kao kec na 12. Gates je već preko svoje zaklade taj eksperiment, prije korone, proveo u Liberiji, na 120 škola koje je privatizirao, i to ne u “filantropske”, već u lukrativne svrhe, pri čemu su mnoge javne škole pod Gatesovom čizmom propale.

Gatesa je zbog toga žestoko napao Jeremy Mohler koji se u organizaciji “In the Public Interest” bavi studijem javnih dobara i servisa, rekavši kako se radi o procesu u kojem obrazovanje postaje puko tržište, pa onda i zdravstvo, proces u kojem će Gates odlučivati hoće li djeca slušati roditelje ili njegovu kliku, proces u kojem će se “škole otvarati i zatvarati sukladno trenutnom stanju inovacija” u kojima je Gates monopolist.

U jednom, sve miriše na to da ovaj lik sa svojom “filantropskom klikom” želi preuzeti kontrolu nad dvije ključne stvari za čovjeka i čovječanstvo, nad tijelom i duhom, zdravljem i obrazovanjem. Koronavirus je stvarna opasnost, no, siguran sam, on je uvod u novu konstrukciju zbilje i svijeta.

Naime, Jacques Attali, jedan od arhitekata EU-a, koji je s Gatesom prst i nokat, koji je siva eminencija mnogih francuskih predsjednika i koji je zagovarao državnu eutanaziju staraca jer “previše koštaju sustav” (to sada odrađuje korona), za L’Express 3. svibnja 2009. godine je izjavio: “Jedna mala pandemija dozvolit će nam da ustrojimo globalnu vladu.” I dodao, nema promjena dok ljudima ne uđe strah u kosti.

Nisam “teoretičar zavjere”, ali propitujem, sa zaključkom: za Gatese i Attalije korona je izvrsna prilika da ostvare svoje orvelovske snove, teoriju zavjere, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Višnja Starešina: Trump vs. Gates – Korijeni sukoba u sjeni pandemije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori