Pratite nas

Kolumne

HODAK: ‘Pupovac svoju mržnju može rezati nožem. Ili možda kamom’

Objavljeno

na

Ovo ljeto pomalo me podsjeća na Andrićevog Tomu Galusa. Toma se pojavljuje u nekoliko proza srpskog pisca čija su oba roditelja Hrvati! Samo bez čuđenja. Majka Novaka Đokovića je Hrvatica, a otac Crnogorac, a ‘Đole’ je Srbin. Modernije rečeno lex Andrić.

Ali vratimo se mi našem Tomi. On je uvjereni jugoslavenski nacionalist koji instinktivno osjeća dolazak novih revolucionarnih vremena. U romanu “Na Drini ćuprija” Toma Galus raspreda sa svojim prijateljem Fehimom Bahtijarevićem o “svijetloj” budućnosti. Srpanj je 1913. godine, posljednje mirno ljeto u Europi. Surfajući po ‘fejsu’ ne mogu se oteti dojmu da naše antife, progresivci, bivše komunjare, rashodovani udbaši i žilavi orjunaši…svi oni očekuju reprizu legendarne 1913. godine. Hrvati, drugi na svijetu u nogometu, prvaci su svijeta u mržnji. Kako bi rekli torcidaši: “Hajduk prvi, a Ivan Pavao II.”.

Svu našu pažnju zaslužuje profesor informatike Marko Šolić kojem se iznenada počelo povraćati od onog što je vidio na terenskoj nastavi u Vukovaru. Na Ovčari, u bolnici i u Borovu selu nije bio. Naš informatičar kao da je reinkarniran iz “Informbiroa” 1948. godine poetski opisuje kako ga je “ufatilo” i počelo ‘frkat’ u njegovom jugo-osjetljivom želucu: “U autobusu sam, vraćam se s vođenja osmaša u obavezni posjet Vukovaru, organizirano i plaćeno od države. I iskreno mi se povraća, a nije ni od autobusa ni od grozota u videima iz rata, nego od toga što pripremano djecu za novi rat. Išao sam bez predrasuda, čuo sam od kolega razne stvari, neki su govorili kako se djeci prikazuje iznenađujuće realna slika o krivnji obje strane… Ništa od toga…”.

Dalje u tekstu naš nas hrvatski Marko Galus, uz grčeve u želudcu, upozorava kako su bitni dijelovi istine vezani za rat sakrivani od učenika; da se u nekim dijelovima direktno laže; da licencirani vodiči ne govore djeci o ubojstvu Reihl-Kira; ne pričaju ni o tome zašto je Vukovar pao i zašto mu se nije pomoglo; što se dogodilo s Jastrebom nakon rata… Sjetih se pokojnog predsjednika i “stoke sitnog zuba”. Mogu mu malo pripomoći s Jastrebom, kojeg sam vadio iz zatvora. Tužitelj mu je bio Anto Nobilo, “stari ustaša”, a dočekala ga je “Manolićeva komisija“ čije zaključke danas širi mladi, “znatiželjni”, progresivni Marko Šolić.

Blaženka Divjak može biti ponosna na kadar koji će nam u škole na velika vrata uvesti “taj novi vrli svijet”. Uvest će nam mržnju prema Domovinskom ratu i njenim herojima te izjednačavanje krivnje. Uvest će nam naša “ministarka” i njezino kraljevstvo visočanstvo “pedofiliju”. I tako je, htio ne htio, upravo “istinoljubivi” Marko Šolić postao paradigma obrazovnog sumraka u kurikulumu koji nam je, uz svesrdnu pomoć HDZ-a, plasirala aktualna ministrica. Borba protiv institucionaliziranja pedofilije u hrvatskim školama ozbiljno je počela 2013. godine. Bio je to roditeljski bunt u prvom redu protiv tzv. spolnog odgoja koji je bio temeljen na pedofiliji, a koji je i dan danas u hrvatskim školama.

Autor i ideolog tog tzv. spolnog odgoja bio je Aleksandar Štulhofer, predstojnik Katedre za seksologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Za njega je, usput rečeno, bilo dokazano da je surađivao s deklariranim pedofilima. I sad se ponovno vraćamo na Dinesh D’Souzu i njegovu knjigu Velika laž. Ovdje je riječ o velikoj laži, ali na hrvatski način. Sjetite se tadašnje emisije na HRT-u, Slika Hrvatske ,Karoline Vidović Krišto i njene gošće Judith Reisman.

Hrvatska javnost ujedinila se protiv pedofilije, bez obzira na svjetonazor, vjeru, političko ili seksualno opredjeljenje – svi su ustali da bi zaštitili djecu. 2013. godina je za nama, a taj sadržaj je mijenjao samo ime pa se danas zove “Odgovorno spolno ponašanje i rodna ravnopravnost”. Sve zajedno predstavlja temelje učenju Alfreda Kinseya za kojeg je dokazano da je u “znanstvene svrhe” plaćao i poticao pedofile da seksualno siluju dojenčad i djecu.

Aleksandar Štulhofer bio je stipendist i suradnik instituta Kinsey te je surađivao s deklariranim pedofilima. Povijesne 2013. godine uveden je i tzv. “Spolni odgoj” čiji je autor opet Štulhofer. Dan danas i roditelji i struka bore se protiv tog “progresivno-liberalnog” sadržaja koji nikada nije izbačen iz škole.

Zanimljivo je i ujedno šokantno da su sve hrvatske vlade, napose HDZ-ove, a normalno i SDP-ove, podržavale upravo one ministre obrazovanja koji su bili pobornici “Spolnog odgoja” utemeljenog na pedofiliji. Primjer su Primorac, Jovanović i sada Divjak koju je na to mjesto lansirala HNS, stranka sa statističkom pogreškom (negdje između jedan i dva posto  biračkog tijela), ali koja treba Plenkoviću i HDZ-u da bi vladali. Izuzetci su ministri Predrag Šustar i Pavo Barišić koji su uz orkestriranu kampanju “seksualnih liberala” u lijevim medijima brzo nestali sa scene. Naša “draga” pedofilija sad je već i konačno institucionalizirana i kroz hrvatski jezik i to kroz izbornu lektiru.

Danas su na popisu izborne lektire knjige u kojima se eksplicitno opisuje brutalno analno silovanje malog dječaka. Ne želim širiti pedofilski sadržaj pa neću navoditi ni citate, ni autora, ni naslov jer to gnjusno djelo to i ne zaslužuje. Ponovit ću, djeci se institucionalno, u školama, u sklopu službenog kurikuluma, nudi sadržaj brutalnog analnog silovanja malog dječaka. Pitanje je što se time želi postići? To nije preventiva jer su djeca koja to čitaju starija od 15 godina. Nije li to ustvari perfidan način stvaranja novih predatora?

U drugoj knjizi naši đaci imaju prilike uživati u silovanju 6-godišnje djevojčice uz napomenu kako je vrijeme za silovanje 10-godišnjakinja. Samo usputno spominjem KZ RH koji zabranjuje promoviranje pedofilije. Vjerojatno zakon ne vrijedi za ‘Blažu’ Divjak i njenu zamjenicu Lidiju Kralj. Naime, prošle godine je neumorna Karolina Vidović Krišto na HRT-u ukazivala na eskalaciju pedofilije.

Naša ‘Blaža’ javno je prozvala medije da lažu da su te knjige na popisu lektire, a Lidija Kralj je u kraljevskoj pozi javno stala u obranu i svoje šefice i pedofilskog sadržaja. I što se dogodilo? Baš ništa. Main stream mediji i HND obrušili su se na Vidović Krišto i Slobodana Prosperova Novaka koji je utopistički ukazivao da je pedofilija kazneno djelo. Institucionaliziranje pedofilije u hrvatskim školama nastavlja se punom parom.

Ministrica se javno oglasila isforsiranim alibijem da su ta djela vraćena u lektiru na zahtjev profesora. Koliko i kojih te u kojim školama, o tome nije rekla ni riječi. Šuti, muči, čkomi i vrli premijer. Možda mu je to simpatično ”progresivno”, a možda misli svoju djecu upisati u neku privatnu (katoličku) školu? I na kraju što ako se nekim profesorima svidi lektira o podvođenju djece, hoće li ministrica i to institucionalizirati?!

Na kraju ovog sumornog i depresivnog dijela moje kolumne vratit ću se na našeg Marka Šolića koji se idealno uklapa u model progresivnog ljevičarskog-mobitel školstva. Profesora koji pojma nema kako je došlo do rata u Hrvatskoj i zbog čega bi za njega bile krive obje strane. Profesora IT-a kojem ne pada na pamet da tu nisu postojale dvije strane.

Postojala je samo hrvatska strana u Republici Hrvatskoj i agresorska strana iz druge države koja je okupirala trećinu zemlje isključivo zato što smo bili razoružani i jer je naše oružje, zahvaljujući hrvatskoj ‘petoj koloni’, otišlo iz skladišta Teritorijalne obrane u Banja Luku agresorima. Kad smo se, nakon svih peripetija, uspjeli naoružati izašli smo bili na veliku maturu. Kao u školi, dobili smo rok da u četiri dana očistimo “treću armiju Evrope“ iz Lijepe naše.

Maturu smo položili u zadanom roku s odličnim. I ako je ovaj dio kolumne mračan, pun mračnog naturalizma, ipak kraj nije bez nade. Nas je 75%, a raznih Šolića, Divjakica, Pupovaca, Lidija Kralj, Vedrana Rudan, Gorana Gerovca, Roberta Bajrušija, Borisa Vlašića, Žonja, orjunaša, udbaša, kriptokomunjara, prikrivenih pedofila je oko 25%. Ako slučajno i dobiju neki mandat onda je to jednosmjerna ulica. Uđu i još brže izađu.

Kad su osumnjičeni hrvatski branitelji odlazili u Haag naše vladajuće elite jamčile su im doživotno pravedno – suđenje

Hrvatska je idealna za odmor svih koji iskreno mrze sve. Pupovac svoju mržnju može rezati nožem. Ili možda kamom. Vesna Pusić vraća se na medijsku scenu nobelovskim otkrićem: u Hrvatskoj nisu sigurni Srbi, Romi, žene i ljevičari koji, usput rečeno, preko medija i koalicija vladaju zemljom. Miran, pastoralan turist je iz čista mira napadnut na Bačvicama. Istina, da bi riječ rekao! Jedino što je hodao gol do pasa s tetovažom “Delije Knin” preko cijelih leđa. “Sportisti”, mirni momci, dobrovoljni donatori krvi, napadnuti su također na splitskoj rivi. Opet lažni alibi. Svi su bili u dresovima Crvene zvezde. Na Braču je napadnuta skupina sezonskih radnika.

Navodno samo zato što su u dva ujutro vikali “Ovo je Srbija” i “Ovo je srpsko more!”. Jeftin alibi. Je li itko ikada čuo da su od ’90-te pa do danas Srbi šarali, pisali ili pjevali “ovo je Srbija”, usput rušili katoličke crkve, “bombardovali” dubrovačke “ustaše” i malo klali na Ovčari? Jutarnji, Večernji, Slobodanka, Indeks, Nacional i ekipa trebaju svježe vijesti. Oni u pravilu imaju svoj vječno isti lajtmotiv: horde premoćnih ustašofila protiv brojčano slabijih “naših”.

Kad je, ne tako davno, na Partizanovom stadionu nekoliko stotina Grobara mlatilo četvoricu Splićana, onda se “ceo napredan svet” s pravom pitao koji ih je vrag tjerao da se tamo nađu? Prije tjedan dana pretučen je Hrvat u Vojvodini. Pretučeni su i neki školarci u okolini Vukovara.

Lijeva medijska i politička falanga pažljivo prati, HINA, Jutarnji, Obzor, Novi list i čim se nešto takvoga dogodi, oni odmah započinju bjesomučnu kampanju protiv domaćih ustaša, nacista i fašista. O tim “strahotama” ustaša i fašista odmah se obavještava “ceo svet” da svi znaju kakav fašizam vlada u Hrvatskoj. Odmah skaču na kržljave nožice i sve vrste boraca za svoja prava. Beljak se javno zgraža, a Anki Mrak Taritaš pada mrak na oči. Što će reći naš Marko Šolić ako ugrožena nacionalna manjina opet rasporedi balvane po autocesti, a turistička sezona je na pragu?

Čitam na ‘fejsu’: “Nitko nema nogometnu reprezentaciju kao BiH, oni kad izgube obraduju pola države”. Samo dokaz da ima i gorih od nas

Slušam našu predsjednicu države. Sastala bi se opet s Vučićem. Kao, razgovor nema alternative. Kao primjer navela je brojne sastanke Franje Tuđmana sa Slobodanom Miloševićem. Potpuno promašena usporedba. Tuđman je morao s onako slabo naoružanim HV-om dobiti na vremenu. Kad se, usprkos Budimiru Lončaru i njegovom embargu, uspio naoružati više nije bilo razgovora. Osobito nakon Oluje. Sad je RH, ratna pobjednica, članica NATO-a i EU i krajnje je deplasirano sada davati Vučiću na važnosti nakon ‘falš’ knjiga iz Dvora na Uni. Dokaz više da su savjeti notornog Mate Granića uvijek čisti promašaj koji predsjednicu sve više košta. Ona je i sama bila ministrica vanjskih poslova i to puno kvalitetnija od sitnog kalkulanta i “osobnog lekara” Milke Planinc pa ta njena tvrdoglava dosljednost može samo proizvesti vjetar u leđa njenim konkurentima. Bolje bi joj bilo da se ofucanog Mate riješi ona nego netko od njenih pretendenata na “rajske vrtove” Pantovčaka.

Svaka od trideset slovenskih stranaka prije izbora obećava biračima cjelovit Piranski zaljev, a u koaliciji i cjelovit Jadran

Crna Gora želi svoju autokefalnu crkvu. Kažu: “SPC služi očuvanju ideje velike Srbije”. Nazdravlje. I Crna Gora kuži čemu SPC služi, jedino Hrvatska granićevski gura stalno glavu u pijesak. Dolaze nam popovi i pjevači četničkih pjesama, a “veliki patrijarh” Irinej čestita praznike Slavoniji, Dalmaciji, Lici, Bednji u Hrvatskom zagorju. Sve, samo ne spominje Republiku Hrvatsku. No naše političke elite čkome jer se ne bi “štele zameriti” Europi. Hrvateki! Kad i pobjede i to briljantno u ratu, i dalje u njihovim glavama zuji kompleks Trumbića, Mačeka, Supila i Meštrovića. Ukrajina je dobila svoju pravoslavnu crkvu, a i Makedonija se uspjela osamostaliti.

Jedino Hrvateki traže neki svoj tragični novčić u Irinejevom “lebu” na Cvjetnom trgu. Stoga je Ljubomir Micić, srpski šovinist i izdavač predratnog “Zenita“, ipak bio donekle u pravu kad je Hrvatekima išao uz dlaku napisavši da su Hrvati mješanci između majmuna i papige. Ovo “donekle” odnosi se na 5. kolovoza 1995. godine. Tog dana dok su majmuni i papige sjedili u svojim foteljama ili u podrumima, a hrabri branitelji s Tuđmanom na čelu oslobodili Hrvatsku, “zečevi”, kako ih je nazvao Sloba, su se odvezli rent-a-traktorima u Srbiju. Kako se povijest na žalost često ponavlja kao farsa tako se u posljednjih 19 godina u Hrvatskoj primjećuje ponovno pojačana aktivnost majmuna i papiga. Ne samo u ZOO-vrtu u Zagrebu.

U vrijeme ovih ekstremnih vrućina Knin je, kao i inače, najtopliji grad u RH. A možda i ne bi bilo tako da srpski lideri ne dolaze tamo svako malo dizati temperaturu.

Zvonimir Hodak/direktno.hr

 

HODAK: Sudionici tzv. povorke ponosa sretni su što Josip Broz Tito više nije živ…

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Da je Manoliću 100 godina manje, a Hrvatima 100 godina više

Objavljeno

na

Objavio

“Da mi je 100 godina manje, poveo bih revoluciju”, reče, valjda u šali, živahni Josip Manolić u ne posve šaljivom intervjuu za Glas Istre. A cilj te revolucije bio bi, gle iznenađenja, samoupravni socijalizam kao najviši i najplemenitiji upravljački oblik, tako da su obožavatelji, iščekujući štogod originalnije, možebitno ostali malko razočarani. No, ne kaže se badava kako starog psa nije moguće naučiti novim trikovima. Mada, zašto bi i učio nove trikove, kad stari još uvijek pale. Pale k’o od šale!

No, zamislimo na tren da je Josipu Manoliću doista 100 godina manje. Uspijemo li u tome, ne će nam biti teško u vlasnici utrobe, nositeljice Manolićeva fetusa, vidjeti naprednu i samosvjesnu ženu. Kao takvoj, tko zna kakve bi joj se sve misli mogle rojiti glavom? Kakva su vremena, mogla bi se, recimo, zapitati čemu provesti najbolje godine života vodeći brigu o tamo nekom malom “fačuku”. Ma, ionako će se, kad odraste, po svoj prilici zaputiti put Irske, a za nju ne će htjeti ni čuti. U sjećanje bi moguće dozvala i priče starijih žena u selu kako je bio jednom jedan joj rođak, koji je u poraću onoga rata mnoge majke iz susjednoga kraja, na stotine njih, unesrećio. Tad bi ju preplavio osjećaj tjeskobe praćen neizbježnim pitanjem – a ne bi li i on bio takav?… Bio bi? Ne bi bio?… Bio bi? Ne bi bio?… Neizdrživo egzistencijalno kolebanje naposljetku bi prekinula prosvjetljujuća misao – ah, a što i da dugo poživi, pa da u poznoj dobi dobije slušni aparat od HZZO-a, koji malo radi, a malo ne radi… Nakon čega bi uslijedio jednodušni zaključak – ne isplati se! Na krilima čiste logike, emancipirana bi žena suvereno iskoristila svoja samoupravljačka prava i od državne službe zatražila uslugu pobačaja. Liječnik bi samo obavio ono za što je plaćen – smrskao, skašio, usisao još jednog izručenog mu osuđenika,… kao da ga nikad nije ni bilo.

Iako se to isprva možda ne vidi, ova kratka priča krije u sebi dvije ironije. Prvo, službenik, izvršitelj pobačaja, naziva se liječnikom, unatoč tome što “liječi” život od njega samog. A što, donekle, podsjeća na situaciju kad bi se nekoj državnoj službi nadjenulo ime – Odjeljenje za zaštitu naroda – a da joj zadaća bude štititi narod od njega samog. Još žešća ironija odražava se u tome što bi jedna žena, koristeći svoja samoupravljačka prava, već u začetku uništila jednog potencijalnog revolucionara samoupravnog socijalističkog usmjerenja, dokinula sve njegove želje, maštanja i snove, i spriječila ga u nakani da svijet učini boljim mjestom za život.

I dok kontroverze o tajnovitom, stvarnom identitetu njegova vrhovnog šefa povremeno golicaju maštu javnosti, začudo takvih nema kad je u pitanju on sâm, Josip Manolić, bez obzira što se nesumnjivo radi o osobi s ponajviše ruskih crta lica u tom starom revolucionarnom jatu. Negdje u ono doba, kad su dva Staljinova izaslanika Titu u Drvaru predavala znanje kako se dolazi na vlast unatoč izrazito manjinskoj potpori naroda – prenosili su mu, kako bi se danas reklo, “know-how” – mlađahni Manolić je poslan na trening u majčicu Rusiju. Ta, kako bi inače obnašao dužnost načelnika Ozne za bjelovarsko područje u tim delikatnim vremenima? Tko zna, možda je mladi Podravac Joža, sanjar boljega svijeta, ostao zgranut brutalnošću i beskompromisnošću vještina i metoda kojima su ga instruktori poučavali, pa je u njemu proradila tankoćutna podravska dušica. I iznijela prijedlog kako bi zarobljenike možda bilo svrsishodnije pokušati obratiti na komunističku stranu kako bi spoznali vrijednost te uzvišene ideje. A od toga bi moskovskim profesionalcima, cijepljenim od svake sentimentalnosti, morali izbiti plikovi. Pa ne bi imali druge, nego mislećeg đaka već prokušanom metodom poslati na hlađenje. A gdje ćeš boljeg mjesta za to od Sibira! Ne samo da se ohladiš, nego i da se smrzneš. A ako ovo naklapanje, hipoteza, što li već, drži vodu, onda se na polazište nije vratio Joža, nego možda neki Serjoža,… a ipak kao Joža.

Bio to Joža ili Serjoža, i površnom će se promatraču vrijednima zapažanja učiniti imena Manolićevih unuka, kako onog rođenog još sedamdesetih (Kolja-Ivan), tako i rođenih početkom ovog stoljeća (Ivan-Kolja i Odesa), ne baš tipična za ovu sredinu. Kolja-Ivan je već punio medijske stupce, eto, igrom slučaja baš one crne kronike, ne pucajući, doduše, po šumama i gorama, nego, navodno, po glasovitom narodnjačkom klubu. I nije pucao na hrvatske vojnike, nego, navodno, na hrvatske policajce, koji bi ga tu i tamo prijavili za neko djelo iz repertoara karakterističnog za kriminalni milje. Još karakterističnije za pripadnike tog miljea, te prijave nisu dobile ni pravosudni nastavak, a kamoli epilog.

Ne će to biti slučaj, sad je već posve izvjesno, ni s deliktima koji se stavljaju na teret njegovom djedu Josipu, a riječ je o nimalo bezazlenim djelima. I kad se za to pružila zadnja šansa, dok je njegov suborac i imenjak Boljkovac pod stare dane bio izložen kraćem pravosudnom procesiranju, Manolić je, tada još mlad kao rosa, tek zakoračivši u devedesete, s vidnim olakšanjem dočekao Milanovićevu izbornu pobjedu, pritom ga očinski zagrlivši. Otada si napokon može dati oduška u medijima.

U mnoštvu probranih delicija, kao skuhanih u Klasić-Jakovininoj kuhinji raskuhane povijesti, izdvaja se Manolićeva tvrdnja kako su i zapadni saveznici imali svoje Bleiburge – Dresden i Hiroshimu! E sad, što se tu radilo o strateškim ratnim operacijama na protivničkom teritoriju, ma koliko njihove posljedice s humanitarne točke gledišta bile grozne, a u poratnim događajima objedinjenim pod imenom Bleiburg o planiranoj, surovoj likvidaciji razoružanih, zarobljenih vojnika, dijelom i civila (što Manolića prilično žulja pa, kako bi amnestirao ubojice, odgovornost za njihovu smrt pripisuje neprijatelju), Manolića odveć ne zamara. Našavši se u Jeremijinoj dobi, opravdat će sve to grunfovskom akrobacijom – Tito je bio dosljedan jer se borio protiv onih koji su imali oružje koje im je oduzeto. Hm.. imali ga, a oduzeto im?!!!… I onda se Titova armija borila protiv neprijatelja do zuba naoružanog oduzetim mu oružjem… Ne podsjeća li ta priča na devedesete i Hrvatskoj od strane iste vojske dosljedno oduzeto oružje Teritorijalne obrane?

Tijek Manolićevih misli dostiže vrhunac u zaključku kojim sažima smisao čitavog obraćanja. Ako nije tako (tj. ako ne vrijedi formula: Bleiburg = Dresden = Hiroshima) – “…Ispast će po toj logici da smo mi bili jedini krvoloci koji su se brutalno obračunavali s neprijateljem”. Za utjehu, a i poradi istine, niste bili jedini. Iz posve objektivnih razloga gledali ste u leđa samo svom nenadmašnom učitelju. Jer nadmašiti ga ni teoretski niste mogli budući vam je pomanjkalo materijala, razoružanih ljudi. Ali da ste se pokazali najboljim učenicima, to jeste. Doduše, znali ste pokazati i znakove ljudsk.., ovaj, slabosti. U tom smislu, Jožina obrana samo što ne potjera suze na oči – “Sjećam se jednog razreda iz bjelovarske srednje škole, iz zadnjeg razreda gimnazije. Svi su odvedeni na Bleiburg, no već u ljeto ’45. vraćeni su u Bjelovar. Nikome od tih školaraca koji su bili civili na Bleiburgu ništa se nije dogodilo… Ovo je dokaz da je oko Bleiburga ipak postojala jedna razumna politika i pristup selekciji po kojoj se jedne kažnjavalo, a druge koji su to zaslužili nagrađivalo životom.” Dakle, (smrtna) kazna je bila pravilo – default, kako se to danas običava reći – a život nagrada koju je trebalo zaslužiti.

Ova argumentacija našla bi analogiju u slučaju kad bi se neki ubojica branio pred dupkom punom sudnicom kako su svi nazočni zapravo živi svjedoci da nije kriv, budući nikoga od njih nije ubio. I sad mu, umjesto da mu budu zahvalni na tomu što ih je nagradio životom, još i sude. Sramota!

Koliko god bila mala, znatno je veća vjerojatnost da Manoliću jednoga dana bude 100 godina više nego 100 godina manje. No, tih bi 100 godina on prije proveo kao konzervativac, nego kao revolucionar, nastojeći da sve ono uistinu bitno ostane isto. Dežurni cinici bi tada zacijelo uočili i da je na sceni svojevrsna mrtva utrka – tko će prije sići s povijesne pozornice – Manolić ili UDBA? Iako je dotična “gospođica” mlađa i još uvijek se jako dobro drži, nikad se ne zna. Jer ovo su krajnje bizarna vremena. U kojima partizanski glumci glume u ustaškom filmu. I zbog toga im je, barem sudeći po izjavama, vidno neugodno. No, Vrdoljakov “General” je ipak samo film, i kao takav iznimka u filmskome svijetu. U zbilji je stvar posve obrnuta. U partizanskom “filmu” igraju ustaški glumci, nemilice rušeći hrvatsku vlast kad god i gdje god stignu, nastavljajući tako tisućljetnu tradiciju začetu još svrgnućem kralja Zvonimira. I zbog toga im uopće nije neugodno. Pa se onda čude što im je tako kako im je. A kakvi su, još im je i dobro. Štoviše, kad bi im bilo bolje, ne bi bilo pravedno, a još bi manje bilo zasluženo.

Kao možda jedini “realan” izlaz iz ove čemerne situacije nameće se sljedeća fantazija – da je barem Manoliću 100 godina manje, a Hrvatima 100 godina više! Mada i ona počiva na prilično staklenim godinama, jer ako im se čitavo tisućljeće pokazalo nedostatnim da bilo što nauče, pitanje je bi li Hrvatima i stoljeće više išta značilo. Pa im se sada, bez veće neizvjesnosti, smiješi još jedno Manolićevo stoljeće. S njim ili bez njega, sasvim svejedno!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: ‘Škola za goli opstanak’ ministrice Divjak

Objavljeno

na

Objavio

Prije samo četr’es’t godina
Bijo je velik jad rodit’ se k’o livoruk u Imockomu
Ae
Ne znan kako je bilo u ostatku svita al’ u nas van to nije bijo plus, niti zere
Gledali su te k’o naopaka čovika
Kao velika je grijota bila imat’ lipo a livoruko dite
Livoruko je bilo svako ono koje ide livon rukon
Koje se njome maša za kruv
Riže njome
Kad livon rukon čašu drži a desna mu po komodu visi
Kad pisalon šara uguron livon rukon
Kad livon rukon štrocaje i buću valja
Kad se livon rukon za kvake naopako ‘vata

Pratila se baš ruka, ona je glavna bila
Jerbo nogu ti je malo ‘ko zagleda
Ruka se gledala, vidila, brojala i ona te odavala
Mene su otkrili zarana
Jerbo san rano i crtala i pisala
Ćaći i materi to niti zere smetalo nije
Niti zere
Jerbo je rećemo livoruk bijo i moj did Baja
Livoruk a sposoban i vridan bijo
Uvik su mi nabrajali livoruke su ob’e strane
Bilo i’ brate vrlo, neka mi je mater, ćaću i brata taki gen priskočijo
Pa bi mi nabrajali redon naše sve
Od dida do strike i moga ujke
Znala san u taj vakat za svakoga livorukoga čovika u mojin Jonjićima

Baba je su drugu bandu bila vrlo zabrinuta za me’
Nju moja udaja danas, sutra vrlo sikirala
Baš vrlo
Babe stra’ bilo kako mi to vele prilike zbija

– Livoruka, mislit će neviran svit kako si poradi toga sakata! Daj ti Bože da se nekako udaš brez da ti taj tvoj ruku vele prati i vele zagleda. Ne meći mu je baš pod nos, ne maši vrlo njome. Gledaj desnon iz čaše pit. Misli o tomu. Nije to zera.

Naša škola u Mračaju nije u taj vakat uvažavala svoju livoruku manjinu
Ni čut
Asimilacija je bila nužnost
Provodila se na taki način da ti je liva ruka mogla komodno visit na tilu čisto poradi simetrije i odradit štogod usitno, nužno i neupadno kako bi desnoj pripomogla

Domača naš iša’ je čet’ri godine isprid mene u školu i nisu mu k’liko znaden dali pisat’ livon rukon
Ni čut
Znala san ja svakoga Jonjića kojemu to u školi prošlo nije
Nije prošlo ni Ivani a ni mome strikanu
Nikomu
Jerbo
Tada je bijo običaj livoruke priodgajat
Popravljat
Napravit od nji’ naoposum i ured ljude
Napravit od livoruki ljudi
Dešnjake

Dopuštene su bile u toj važnoj rađi baš sve metode
Od debele, jasenove šibe do vezanja live ruke za drvenu katrigu užeton

Uspješnost je bila stopostotna

Zato van ja k’o dite u mome selu nisan nikad imala prilike vidit niti jednoga čovika kako piše livon rukon
Doklen san u isti vakat puno nji’ mogla vidit kako idu livon rukon
Kako baš u njoj držu čašu
Rećemo
Did Baja je riza povisme na daski livon rukon
I u njoj je bukaru u konobi drža
Livon rukon nikad olovku drža’ nije

K’o pravo jesensko dite pošla san u prvi razred su skoro puni sedan godina

Lagano, niza stranu priskačuć kamenja i birajuć stranu di je ladovina
Mater me moja držala za ruku taj prvi dan i pomagala mi nosat moju torbu punu knjiga
Jerbo veselila san se školi t’liko da san i taj prvi dan tila nosit sve
Baš sve
Sritna san bila čudo jedno
E
Imala san veliku sriću
Zapalo me k’o po mojoj želji
Učila me, meni najlišpa i najbolja žena na cilomu svitu
Moja lipa Mila
Razumila ona uvik nas tri Jonjuše u razredu

Dočin bi vidila kako nan misli lutaju
I kako navišamo velike govorancije
Pustila bi nan našu igru festivala
Neka su muški znali negodovat i prigovarat
Ona bi pustila baš nami na volju

A ja san u taj vakat najvolila pivat Crvene koralje
E
Onu pismu o ružama crljenin i tajnama sakrivenin
Kad bi se napivale i nabalale vratile bi se rađi
Sve je Mila znala pripoznat i na dobro okrenit
Imala je srce veliko k’o naše lipo polje
I strpljenje dugačko k’o naša Vrljika
Za baš svakoga svoga đaka

Al’ jopet, nije mi pušćala da pišen livon rukon
Nije
Nije ona šibe koristila a niti me vezala
Ni čut
Samo mi je prvi dan na uvo rekla

– Bi li ti to isto, mogla i desnom rukom Barbara?

S’vatila san kako me samo lipo zamolila
A ja bi za nju napravila sve, ikad
T’liko san je volila
Pa san se trsila k’liko san mogla i sve desnon rukon crtala i pisala
Pa san kod kuće gutala suze svaki dan
Jesan
Jerbo
Prvi razred oduvik je sav u crtanju i slovima
A moji nacrtani crteži i moja napisana slova, mojon desnon rukon, nisu nikad’ bila niti blizu onomu kako bi ja to mogla i znala livon rukon
Niti blizu
Znala san to, jerbo san svojon livon rukon pisala i crtala puno prija nego san se škole dokopala
Znala san i zato me to vrlo bolilo
Onako kako te uvik kroza život boli ono što znadeš
Zdrav si i sritan samo u svomu neznanju

Što ne znan, ne boli me
Tako živin

Zato pokrijen uši i zatvorin oči svaki puta kad mi život izdaje poda noge istovara
Baš svaki puta

Volin ništa ne znat i gotovo

Unda san svoj jad danima kupila u prsi
Sve dok se materi jednu večer nisan izjadala
Govorila san jon kako mi ne iđe desnon i pitala san je bi li ona o’šla moju učiteljicu zamolit’ da me pusti neka mi liva bude glavna
Onako, kako je to Bog kod mene i kod svi nas livoruki i odredijo
I o’šla moja mater zamolit’ učiteljicu

Znaden i danas di san stala
I kako san naslonjena bila
Kad mi je mater rekla kako nan je prošlo

Davno je bila ta ’82. g. kad san u školu pošla
Davno
Al’ ja se sićan kako san baš ja bila prvo dite škole u Mračaju koje je i u školi pisalo livon rukon
Prva
Bila san na krovu svita
Puno prije Supermena i puno prije svi’ oni’ pilota iz Top Guna

I sitin se toga uvik kad je tema školstvo
Uvik
Sitin se kako san uvik izvukla maksimum
Iz svega i iz ničega
Ja
Dite koje Mensa nikad za člana uzela ne bi
Niti san kad kontala pola onoga što se tumačilo na satu fizike i matematike
Niti me iša’ tjelesni
A niti tehnički
Moja Titina rodna kuća od šperploče bila je smijurija
Sve ostale u razredu imale su reda
Na mome strujnome krugu izginilo bi pola moje škole da ji je bilo pustit
Srića Puljić pušća nije, pa spasijo i nji’ i mene
A šivanje i kukičanje me išlo tako
Da bi naša Tera na me’ samo zabrinuto vrtila glavon
Sićan se kako san već u sedmomu razredu matematiku odgovarala skoro svaki sat
Skoro svaki sat
Prvo bi se mene ispitalo pa bi se išlo dalje
Imala san uvik ocjena k’o ostatak razreda zajedno
Što je rećemo bilo odlično jerbo nikad sumenon nisu imali oni problem da nemaju na temelju čega zaključit
Što se nekin drugima trevit često znalo
Pokonji drug iz matematike, t’liko me volijo da bi mi odma s vrata da geometrijska tila da o njima pričan
Pa unda tako skoro svaki, svakcati sat
U ista gožđica smo redovito upadale Ivana Ivaničina i ja
I kad danas promislin
Ne more bit’ slučajno kako smo nakon svega, ob’e zvršile odiseju života baš na Pravu

Ovi’ dana tema su porazni rezultati državne mature
Kažu kako ocjene ne odgovaraju znanju
Dašta
Kažu kako toga prija nikad bilo nije
Malo morgen
Uvik je bilo one dice koja za dva moraju znat tri put’ više od drugi
Ae
I one dice koja jame pet jerbo in je mater u dobru sukin triba
Po onoj
Kako se uvik bolje ogrije onaj koji je bliže vatri
I po onoj drugoj u kojoj umiljato janje dvi majke doji
Ako ti se mater odmakla od vatre da ne prisvedi
Ako te nije ubila umiljatost
Ne gine ti trojstruka rađa u svemu kolikomu

Tak’i kašnje more rasturat prijemne i godine fakulteta neka kroza sridnju nikad’ o sebi lipe riči čujo nije
Taki danas položi čak i ‘vako manito posloženu maturu
Manito?
Dašta je nego manito posložena
Rećemo jedno od pitanja bilo je

– Po kojoj se osobini lijeva ruka razlikuje od desne ruke?

Molin lipo, brez velike sikiracije
Ponuđena su bila čak čet’ri odgovora

a) destruktivna je
b) uvrijeđena je
c) maštovita je
d) spretna je

Dekeko
To je reć pitanje i čak čet’ri ponuđena odgovora
Ja bi rećemo zaokružila sva čet’ri i dodala peti

e) sakata je

Ae
A unda bi zavezala za katrigu užeton
I livu i desnu ruku svin vakin sastavljačin pitanja
Pa ji gledala nekako priodgojit
Isporavit ji i nekako naoposum ljude od nji’ napravit
Ako već nije prikasno

Jerbo
Nami van ne triba ministrica tipa naše Divjak
Ni blizu
Triba njoj seki dat njezine tablete i njezinu reformu poda jaketu
Pa je razdužit i lagano uputit niza stranu su cilon ovon Vladon
Ae
Pa unda dovest ‘naku neku k’o što je bila moja Mila
‘Naku neku koja znade iz svakoga diteta i profesura izvuć’ najbolje
Znade mu vratit’ odlutale misli
Znade mu ulit znanje i volju

A kad toka, znaju bit’ i meka srca

Naše školstvo triba Mile
One koje se ne drže slipo svoji’ zabluda a niti prakse koja je trajala oduvik
Samo reda radi
Nego se izmaknu kako bi bolje vidile i kako bi kadikad napravile puni krug
Pa unda zaključile, kako ono staro, ono od prija nije u korist diteta
Samo tak’e mogu nami materama
I ciloj našoj Državi
Pomoć podignit dicu koja rećemo neće snimat videa dok naše Zrće gori
Snimat videa
Smijuljit se
I gadit naše vatrogasce, naše junake
Doklen gori
Taj tip učiteljica nan triba
Znale bi one dite naučit’ kako itnit mobitel iz ruke a uzet u ruku šmrk i kantu
Kad digdi gori

Pitan se cili dan
Zašto cura snima videa doklen okolo nje gori a ne gleda rećemo nekako, sunečin pomoć’?
Zašto takoga pitanja na maturi nema?
Zašto?
Rećemo
Nu pitanja pravi’
Šta radi ubrojiv čovik kad okolo njega gori?
Šta radi ubrojiv čovik kad ga privari njegova Vlada, ona koju je sam bira?
Šta radi čovik kad mu se nameću sotonske konvencije?
Šta radi čovik kad mu ukradu referendume?

Nu
Znaden ja kako bi naša ministrica Divjak rekla kako ‘vak’a pitanja ne spadaju u niti jedan predmet
Istina, ne spadaju
Ali
Neš ti predmeta
Kad je baš ovo iznad nji’ svi’

Ovo nisu pitanja a niti predmeti draga ministrice
Ovo bi bila realna škola za život u Hrvackoj
Škola za goli opstanak
Prava, pravcata škola za život
Koja ja baš svakomu našemu ditetu nužna
Svakomu onomu ditetu
Kojemu mater a ni ćaća nisu blizu one vaše, stranačke vatre
Svakomu ditetu koje se ne planira vami pridat a niti se dade potrat od sviju vas

I svako tak’o dite
Koje se čudon ne iseli, koje van se ne prida i ne pokloni
Koje ostane i priživi sve vaše silne sabotaže
Tak’o dite položilo je, što se mene tiče, maturu su čiston peticon
Neka je sve, na ono vaše prikovažno pitanje odgovorilo
Su
e) sakata je
I po vašin kriterijima skandalozno
Palo

Meni je prošlo
I ima školu za život u Hrvackoj
Jerbo nikako tablet olovka bit’ ne more
Ne more
A nit’ ti, ministrice Divjak ikako moreš bit’ ono što su nekoć jedna
Ministrica Vokić i moja učiteljica Mila bile

Nikako i nikad

Barbara Jonjić: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari