Pratite nas

Kolumne

HODAK: ‘Pupovac svoju mržnju može rezati nožem. Ili možda kamom’

Objavljeno

na

Ovo ljeto pomalo me podsjeća na Andrićevog Tomu Galusa. Toma se pojavljuje u nekoliko proza srpskog pisca čija su oba roditelja Hrvati! Samo bez čuđenja. Majka Novaka Đokovića je Hrvatica, a otac Crnogorac, a ‘Đole’ je Srbin. Modernije rečeno lex Andrić.

Ali vratimo se mi našem Tomi. On je uvjereni jugoslavenski nacionalist koji instinktivno osjeća dolazak novih revolucionarnih vremena. U romanu “Na Drini ćuprija” Toma Galus raspreda sa svojim prijateljem Fehimom Bahtijarevićem o “svijetloj” budućnosti. Srpanj je 1913. godine, posljednje mirno ljeto u Europi. Surfajući po ‘fejsu’ ne mogu se oteti dojmu da naše antife, progresivci, bivše komunjare, rashodovani udbaši i žilavi orjunaši…svi oni očekuju reprizu legendarne 1913. godine. Hrvati, drugi na svijetu u nogometu, prvaci su svijeta u mržnji. Kako bi rekli torcidaši: “Hajduk prvi, a Ivan Pavao II.”.

Svu našu pažnju zaslužuje profesor informatike Marko Šolić kojem se iznenada počelo povraćati od onog što je vidio na terenskoj nastavi u Vukovaru. Na Ovčari, u bolnici i u Borovu selu nije bio. Naš informatičar kao da je reinkarniran iz “Informbiroa” 1948. godine poetski opisuje kako ga je “ufatilo” i počelo ‘frkat’ u njegovom jugo-osjetljivom želucu: “U autobusu sam, vraćam se s vođenja osmaša u obavezni posjet Vukovaru, organizirano i plaćeno od države. I iskreno mi se povraća, a nije ni od autobusa ni od grozota u videima iz rata, nego od toga što pripremano djecu za novi rat. Išao sam bez predrasuda, čuo sam od kolega razne stvari, neki su govorili kako se djeci prikazuje iznenađujuće realna slika o krivnji obje strane… Ništa od toga…”.

Dalje u tekstu naš nas hrvatski Marko Galus, uz grčeve u želudcu, upozorava kako su bitni dijelovi istine vezani za rat sakrivani od učenika; da se u nekim dijelovima direktno laže; da licencirani vodiči ne govore djeci o ubojstvu Reihl-Kira; ne pričaju ni o tome zašto je Vukovar pao i zašto mu se nije pomoglo; što se dogodilo s Jastrebom nakon rata… Sjetih se pokojnog predsjednika i “stoke sitnog zuba”. Mogu mu malo pripomoći s Jastrebom, kojeg sam vadio iz zatvora. Tužitelj mu je bio Anto Nobilo, “stari ustaša”, a dočekala ga je “Manolićeva komisija“ čije zaključke danas širi mladi, “znatiželjni”, progresivni Marko Šolić.

Blaženka Divjak može biti ponosna na kadar koji će nam u škole na velika vrata uvesti “taj novi vrli svijet”. Uvest će nam mržnju prema Domovinskom ratu i njenim herojima te izjednačavanje krivnje. Uvest će nam naša “ministarka” i njezino kraljevstvo visočanstvo “pedofiliju”. I tako je, htio ne htio, upravo “istinoljubivi” Marko Šolić postao paradigma obrazovnog sumraka u kurikulumu koji nam je, uz svesrdnu pomoć HDZ-a, plasirala aktualna ministrica. Borba protiv institucionaliziranja pedofilije u hrvatskim školama ozbiljno je počela 2013. godine. Bio je to roditeljski bunt u prvom redu protiv tzv. spolnog odgoja koji je bio temeljen na pedofiliji, a koji je i dan danas u hrvatskim školama.

Autor i ideolog tog tzv. spolnog odgoja bio je Aleksandar Štulhofer, predstojnik Katedre za seksologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Za njega je, usput rečeno, bilo dokazano da je surađivao s deklariranim pedofilima. I sad se ponovno vraćamo na Dinesh D’Souzu i njegovu knjigu Velika laž. Ovdje je riječ o velikoj laži, ali na hrvatski način. Sjetite se tadašnje emisije na HRT-u, Slika Hrvatske ,Karoline Vidović Krišto i njene gošće Judith Reisman.

Hrvatska javnost ujedinila se protiv pedofilije, bez obzira na svjetonazor, vjeru, političko ili seksualno opredjeljenje – svi su ustali da bi zaštitili djecu. 2013. godina je za nama, a taj sadržaj je mijenjao samo ime pa se danas zove “Odgovorno spolno ponašanje i rodna ravnopravnost”. Sve zajedno predstavlja temelje učenju Alfreda Kinseya za kojeg je dokazano da je u “znanstvene svrhe” plaćao i poticao pedofile da seksualno siluju dojenčad i djecu.

Aleksandar Štulhofer bio je stipendist i suradnik instituta Kinsey te je surađivao s deklariranim pedofilima. Povijesne 2013. godine uveden je i tzv. “Spolni odgoj” čiji je autor opet Štulhofer. Dan danas i roditelji i struka bore se protiv tog “progresivno-liberalnog” sadržaja koji nikada nije izbačen iz škole.

Zanimljivo je i ujedno šokantno da su sve hrvatske vlade, napose HDZ-ove, a normalno i SDP-ove, podržavale upravo one ministre obrazovanja koji su bili pobornici “Spolnog odgoja” utemeljenog na pedofiliji. Primjer su Primorac, Jovanović i sada Divjak koju je na to mjesto lansirala HNS, stranka sa statističkom pogreškom (negdje između jedan i dva posto  biračkog tijela), ali koja treba Plenkoviću i HDZ-u da bi vladali. Izuzetci su ministri Predrag Šustar i Pavo Barišić koji su uz orkestriranu kampanju “seksualnih liberala” u lijevim medijima brzo nestali sa scene. Naša “draga” pedofilija sad je već i konačno institucionalizirana i kroz hrvatski jezik i to kroz izbornu lektiru.

Danas su na popisu izborne lektire knjige u kojima se eksplicitno opisuje brutalno analno silovanje malog dječaka. Ne želim širiti pedofilski sadržaj pa neću navoditi ni citate, ni autora, ni naslov jer to gnjusno djelo to i ne zaslužuje. Ponovit ću, djeci se institucionalno, u školama, u sklopu službenog kurikuluma, nudi sadržaj brutalnog analnog silovanja malog dječaka. Pitanje je što se time želi postići? To nije preventiva jer su djeca koja to čitaju starija od 15 godina. Nije li to ustvari perfidan način stvaranja novih predatora?

U drugoj knjizi naši đaci imaju prilike uživati u silovanju 6-godišnje djevojčice uz napomenu kako je vrijeme za silovanje 10-godišnjakinja. Samo usputno spominjem KZ RH koji zabranjuje promoviranje pedofilije. Vjerojatno zakon ne vrijedi za ‘Blažu’ Divjak i njenu zamjenicu Lidiju Kralj. Naime, prošle godine je neumorna Karolina Vidović Krišto na HRT-u ukazivala na eskalaciju pedofilije.

Naša ‘Blaža’ javno je prozvala medije da lažu da su te knjige na popisu lektire, a Lidija Kralj je u kraljevskoj pozi javno stala u obranu i svoje šefice i pedofilskog sadržaja. I što se dogodilo? Baš ništa. Main stream mediji i HND obrušili su se na Vidović Krišto i Slobodana Prosperova Novaka koji je utopistički ukazivao da je pedofilija kazneno djelo. Institucionaliziranje pedofilije u hrvatskim školama nastavlja se punom parom.

Ministrica se javno oglasila isforsiranim alibijem da su ta djela vraćena u lektiru na zahtjev profesora. Koliko i kojih te u kojim školama, o tome nije rekla ni riječi. Šuti, muči, čkomi i vrli premijer. Možda mu je to simpatično ”progresivno”, a možda misli svoju djecu upisati u neku privatnu (katoličku) školu? I na kraju što ako se nekim profesorima svidi lektira o podvođenju djece, hoće li ministrica i to institucionalizirati?!

Na kraju ovog sumornog i depresivnog dijela moje kolumne vratit ću se na našeg Marka Šolića koji se idealno uklapa u model progresivnog ljevičarskog-mobitel školstva. Profesora koji pojma nema kako je došlo do rata u Hrvatskoj i zbog čega bi za njega bile krive obje strane. Profesora IT-a kojem ne pada na pamet da tu nisu postojale dvije strane.

Postojala je samo hrvatska strana u Republici Hrvatskoj i agresorska strana iz druge države koja je okupirala trećinu zemlje isključivo zato što smo bili razoružani i jer je naše oružje, zahvaljujući hrvatskoj ‘petoj koloni’, otišlo iz skladišta Teritorijalne obrane u Banja Luku agresorima. Kad smo se, nakon svih peripetija, uspjeli naoružati izašli smo bili na veliku maturu. Kao u školi, dobili smo rok da u četiri dana očistimo “treću armiju Evrope“ iz Lijepe naše.

Maturu smo položili u zadanom roku s odličnim. I ako je ovaj dio kolumne mračan, pun mračnog naturalizma, ipak kraj nije bez nade. Nas je 75%, a raznih Šolića, Divjakica, Pupovaca, Lidija Kralj, Vedrana Rudan, Gorana Gerovca, Roberta Bajrušija, Borisa Vlašića, Žonja, orjunaša, udbaša, kriptokomunjara, prikrivenih pedofila je oko 25%. Ako slučajno i dobiju neki mandat onda je to jednosmjerna ulica. Uđu i još brže izađu.

Kad su osumnjičeni hrvatski branitelji odlazili u Haag naše vladajuće elite jamčile su im doživotno pravedno – suđenje

Hrvatska je idealna za odmor svih koji iskreno mrze sve. Pupovac svoju mržnju može rezati nožem. Ili možda kamom. Vesna Pusić vraća se na medijsku scenu nobelovskim otkrićem: u Hrvatskoj nisu sigurni Srbi, Romi, žene i ljevičari koji, usput rečeno, preko medija i koalicija vladaju zemljom. Miran, pastoralan turist je iz čista mira napadnut na Bačvicama. Istina, da bi riječ rekao! Jedino što je hodao gol do pasa s tetovažom “Delije Knin” preko cijelih leđa. “Sportisti”, mirni momci, dobrovoljni donatori krvi, napadnuti su također na splitskoj rivi. Opet lažni alibi. Svi su bili u dresovima Crvene zvezde. Na Braču je napadnuta skupina sezonskih radnika.

Navodno samo zato što su u dva ujutro vikali “Ovo je Srbija” i “Ovo je srpsko more!”. Jeftin alibi. Je li itko ikada čuo da su od ’90-te pa do danas Srbi šarali, pisali ili pjevali “ovo je Srbija”, usput rušili katoličke crkve, “bombardovali” dubrovačke “ustaše” i malo klali na Ovčari? Jutarnji, Večernji, Slobodanka, Indeks, Nacional i ekipa trebaju svježe vijesti. Oni u pravilu imaju svoj vječno isti lajtmotiv: horde premoćnih ustašofila protiv brojčano slabijih “naših”.

Kad je, ne tako davno, na Partizanovom stadionu nekoliko stotina Grobara mlatilo četvoricu Splićana, onda se “ceo napredan svet” s pravom pitao koji ih je vrag tjerao da se tamo nađu? Prije tjedan dana pretučen je Hrvat u Vojvodini. Pretučeni su i neki školarci u okolini Vukovara.

Lijeva medijska i politička falanga pažljivo prati, HINA, Jutarnji, Obzor, Novi list i čim se nešto takvoga dogodi, oni odmah započinju bjesomučnu kampanju protiv domaćih ustaša, nacista i fašista. O tim “strahotama” ustaša i fašista odmah se obavještava “ceo svet” da svi znaju kakav fašizam vlada u Hrvatskoj. Odmah skaču na kržljave nožice i sve vrste boraca za svoja prava. Beljak se javno zgraža, a Anki Mrak Taritaš pada mrak na oči. Što će reći naš Marko Šolić ako ugrožena nacionalna manjina opet rasporedi balvane po autocesti, a turistička sezona je na pragu?

Čitam na ‘fejsu’: “Nitko nema nogometnu reprezentaciju kao BiH, oni kad izgube obraduju pola države”. Samo dokaz da ima i gorih od nas

Slušam našu predsjednicu države. Sastala bi se opet s Vučićem. Kao, razgovor nema alternative. Kao primjer navela je brojne sastanke Franje Tuđmana sa Slobodanom Miloševićem. Potpuno promašena usporedba. Tuđman je morao s onako slabo naoružanim HV-om dobiti na vremenu. Kad se, usprkos Budimiru Lončaru i njegovom embargu, uspio naoružati više nije bilo razgovora. Osobito nakon Oluje. Sad je RH, ratna pobjednica, članica NATO-a i EU i krajnje je deplasirano sada davati Vučiću na važnosti nakon ‘falš’ knjiga iz Dvora na Uni. Dokaz više da su savjeti notornog Mate Granića uvijek čisti promašaj koji predsjednicu sve više košta. Ona je i sama bila ministrica vanjskih poslova i to puno kvalitetnija od sitnog kalkulanta i “osobnog lekara” Milke Planinc pa ta njena tvrdoglava dosljednost može samo proizvesti vjetar u leđa njenim konkurentima. Bolje bi joj bilo da se ofucanog Mate riješi ona nego netko od njenih pretendenata na “rajske vrtove” Pantovčaka.

Svaka od trideset slovenskih stranaka prije izbora obećava biračima cjelovit Piranski zaljev, a u koaliciji i cjelovit Jadran

Crna Gora želi svoju autokefalnu crkvu. Kažu: “SPC služi očuvanju ideje velike Srbije”. Nazdravlje. I Crna Gora kuži čemu SPC služi, jedino Hrvatska granićevski gura stalno glavu u pijesak. Dolaze nam popovi i pjevači četničkih pjesama, a “veliki patrijarh” Irinej čestita praznike Slavoniji, Dalmaciji, Lici, Bednji u Hrvatskom zagorju. Sve, samo ne spominje Republiku Hrvatsku. No naše političke elite čkome jer se ne bi “štele zameriti” Europi. Hrvateki! Kad i pobjede i to briljantno u ratu, i dalje u njihovim glavama zuji kompleks Trumbića, Mačeka, Supila i Meštrovića. Ukrajina je dobila svoju pravoslavnu crkvu, a i Makedonija se uspjela osamostaliti.

Jedino Hrvateki traže neki svoj tragični novčić u Irinejevom “lebu” na Cvjetnom trgu. Stoga je Ljubomir Micić, srpski šovinist i izdavač predratnog “Zenita“, ipak bio donekle u pravu kad je Hrvatekima išao uz dlaku napisavši da su Hrvati mješanci između majmuna i papige. Ovo “donekle” odnosi se na 5. kolovoza 1995. godine. Tog dana dok su majmuni i papige sjedili u svojim foteljama ili u podrumima, a hrabri branitelji s Tuđmanom na čelu oslobodili Hrvatsku, “zečevi”, kako ih je nazvao Sloba, su se odvezli rent-a-traktorima u Srbiju. Kako se povijest na žalost često ponavlja kao farsa tako se u posljednjih 19 godina u Hrvatskoj primjećuje ponovno pojačana aktivnost majmuna i papiga. Ne samo u ZOO-vrtu u Zagrebu.

U vrijeme ovih ekstremnih vrućina Knin je, kao i inače, najtopliji grad u RH. A možda i ne bi bilo tako da srpski lideri ne dolaze tamo svako malo dizati temperaturu.

Zvonimir Hodak/direktno.hr

 

HODAK: Sudionici tzv. povorke ponosa sretni su što Josip Broz Tito više nije živ…

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Poučna priča o narodu bez države

Objavljeno

na

Objavio

Što je cilj turske ofenzive na kurdska naselja na sjeveroistoku Iraka, pita se zabrinuta međunarodna javnost. Ako se pita Recepa Tayyipa Erdogana, to je stvaranje “sigurnosne zone” u koju on namjerava navodno preseliti tri milijuna izbjeglica kako ih ne bi morao usmjeravati prema Europi, te eliminiranje “terorističkih skupina”.

Sve su to, dakako, jeftina i prozirna objašnjenja za zapadnjačke uši. Cilj je naprosto protjerivanje Kurda, koji u samoj Tuskoj ne smiju ni govoriti svojim jezikom niti davati djeci svoja imena. Drugi je cilj oslobađanje zarobljenih boraca Islamske države. I oba se cilja već ostvaruju.

Već je do sada ubijeno na stotine i protjerano na stotine tisuća ljudi. A svijet, taj veliki svijet uvijek zabrinut za ljudska prava i demokraciju, mirno promatra još jedan genocid, koji će, kao i u slučaju genocida nad Armencima, osuditi nakon sto godina.

Pentagon je povukao svoje snage s ovoga prostora i otvorio put Erdoganu da radi što želi i što je davno naumio, ostavljajući tako jedine saveznike i odane prijatelje u ovom dijelu svijeta na milost i nemilost.

U borbi protiv ISIL-a poginulo je jedanaest tisuća Kurda. Sada SAD nudi svoje posredovanje! Rusi kao traže povlačenje stranih trupa (čijih?) iz Sirije, a i jedni i drugi otimaju se za naklonost Turske. Tko šljivi tamo neke Kurde? Pa čak ni Sirija, na čiji je državni teritorij izvršena invazija, ili pak Iran i Irak, ne pokazuju naročito zanimanje. Jer i oni imaju svoje Kurde.

O da, i zemlje Europske unije obustavljaju daljnji izvoz oružja u Tursku, kao da će to imalo utjecati na nastavak agresije. Njemačka je Turskoj već prodala sedamsto tenkova, a njezin je izvoz oružja u ovu zemlju samo u prošloj godini iznosio 230 milijuna eura. Kad se sve smiri, unosna će se trgovina nastaviti.

Zabilježeni su i neki prosvjedi u nekim zapadnoeuropskim gradovima, ali to prosvjeduju uglavnom sami Kurdi, koji su se razmiljeli diljem svijeta.

Kurdi su valjda najobespravljeniji narod na svijetu. Njih oko trideset milijuna podijeljenih u pet država nema svoju državu. Ostali su kratkih rukava i nakon propasti Otomanskog Carstva i nakon Prvog svjetskog rata, kada su se geometrijski crtale granice novih država na Bliskom i na Srednjem istoku.

Svijet se pobrinuo da Židovi dobiju svoju državu na već naseljenom prostoru, ali Kurdi nisu dobili državu na prostoru na kojem oni sami žive, i to stoljećima.

Ima i u Hrvatskoj dosta onih koji iz zlobe, mržnje ili pak naivnosti ponavljaju: ta što će nam država, što nam je ona donijela, za što smo se borili? Evo im odgovora. Narod bez države, a o tome i mi sami imamo prebogato iskustvo, izložen je progonima i uništavanju. Država sama sobom ne donosi sreću, slobodu ni blagostanje, ali je svakako bitan uvjet za sve to, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Kurdi su opet, po tko zna koji put, izigrani i prevareni te ostavljeni na cjedilu

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

E, da nam je više Srba, Cigana i govana!

Objavljeno

na

Objavio

Tramošnica, Tolisa, Paklarevo, Kreševo, Posušje,… samo su neki natpisi koje viđamo na ponosno izvješenim hrvatskim zastavama tijekom utakmica „Vatrenih“, a i drugih nacionalnih vrsta.

Zanimljivo, ta, široj hrvatskoj javnosti gotovo posve nepoznata sela i mjestašca, baš kao i većina toponima koji rese hrvatske zastave za sportskih susreta, ne nalaze se u Hrvatskoj, nego u drugoj državi – Bosni i Hercegovini. K tome se i iza onih poznatijih, na tribinama sve učestalijih, zapadnoeuropskih destinacija, poput Beča, Berlina, Stuttgarta, Züricha,… kriju uglavnom Hrvati porijeklom iz Bosne i Hercegovine.

Ne samo zato što još od doba jugovine, te atmosferilije dokazano štetne za opće, tjelesno i duševno hrvatsko zdravlje, oni čine poveći udjel među Hrvatima u zapadnoj Europi, nego nadasve zato što emotivnu i identitetsku vezu s Hrvatskom uspijevaju očuvati u većoj mjeri od drugih im sunarodnjaka.

Za njih očito ne vrijedi ona – daleko od očiju, daleko od srca! I kad odu, nerijetko pogođeni nepravednim odnosom onih koji u Hrvatskoj kreiraju iskrivljenu sliku o svemu, pa tako i o njima, Hrvatsku ne preziru i ne proklinju. Na užas ideologa razvaline za Nju im još uvijek živo srce bije.

Država i domovina kao Crkva i vjera

Tko želi zbiljski osjetiti hrvatsko domovinsko zajedništvo, ponajbolja prigoda pružit će mu se zatekne li se u onome mozaiku kockica i kolopletu govora i naglasaka u kojima se isprepliću ča, kaj i što, kad se rijeke Hrvata slijevaju prema stadionu na kojem igra Hrvatska.

Svojevrsna je to procesija u kojoj se dodiruju s mukom ostvarena hrvatska država i iskonska emocija prema hrvatskoj domovini. Jer kad ne bi bilo države, tog institucionalnog okvira kojeg ipak ne čine samo porezi i birokracija, kao ni simboli u vidu zastave, grba i himne, ne bi bilo ni državne reprezentacije niti njezinih nastupa na svjetskoj pozornici. I zato je, među ostalim, država važna.

Uostalom, kad ne bi bila važna, ne bi prevladavajući mediji isijavali toliko ogorčenje prema njoj. „Ova država“ im je za sve kriva, baš kao što ona bivša nije bila nizašto. Njoj je kriv bio unutarnji i vanjski neprijatelj, a kako ju je upravo taj tandem rastvorio i novu državu stvorio, zato im valjda i jest „ova država“ toliko kriva.

Naravno, državni okvir nipošto nije savršen niti može pružiti pravdu svakom pojedincu. Ne može takav biti već i stoga što ga tvore po naravi kvarljivi ljudi. U tom je smislu država donekle usporediva s Crkvom kao zajednicom vjernika. Jedino što Crkva, za razliku od propadljive države – mada to što je propadljiva, ne znači da se za nju ne treba boriti, čuvati je i graditi – nije samo ljudska tvorevina niti je samo ljudskom rukom vođena.

U jamstvenom joj listu stoji potpis Nebesa da je ni najpokvareniji i najpodmukliji ljudi, pa čak i oni dobrih namjera, bili u njoj ili izvan nje, ne će uništiti, da je ni paklena vrata ne će nadvladati. S druge strane, domovina je usporediva s vjerom. Idealna je i savršena, nevina i čista, prebiva u toplini gorljivog srca, ne u zakonskim paragrafima.

U realnosti je, pak, nedostižna poput fatamorgane, ma koliko se državu težilo približiti joj. No, ljubav prema domovini, domoljublje, nezamjenjivo je vrelo poticaja da se država čuva i gradi, da napreduje. Tu su vezu uočili i oni kojima hrvatska domovina nije na srcu. Dobro znaju, kad se zabije klin između države i domovine, od države ostane tek prazna ljuštura, puki zemljopisni pojam, a od domovine samo daleki sanak pusti.

Dvije države, jedna domovina!

Jedva preživjevši sve povijesne križeve na raskrižju velikih svjetskih civilizacija, domovina Hrvata se danas prostire kroz dvije države – Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. I dok Hrvati iz Bosne i Hercegovine njih obje osjećaju svojim domom, u glavama dobrog dijela Hrvata u Hrvatskoj stvorena je neka nepremostiva barijera prema Bosni i Hercegovini kao domovini hrvatskog naroda.

Doimlje im se poput nečeg dalekog, egzotičnog, smještenog tamo negdje iza sedam mora i sedam gora, u što se najbolje ne pačati. Da je klin između Hrvata dviju država jedne hrvatske domovine uspješno ubačen, moglo se dobro vidjeti u vremenima kad im je gorilo pod nogama, kad se stvarala hrvatska država.

Tada su Hrvati iz BiH u daleko iznadprosječnom broju prionuli popuniti redove prvih policijskih i vojnih postrojbi Hrvatske, slično kao što danas pune redove tribina kad igra Hrvatska. A nisu li i ponajveći ratni junaci i zapovjednici obrana gradova ’91, ponajprije onih u napaćenoj Slavoniji, mahom nosili „kamenjarska“ prezimena?

Međutim, s druge strane, kad je Hrvatima u BiH zatrebala pomoć u gadnoj nevolji, jer dvojica jačih su im radili o glavi, među Hrvatima u Hrvatskoj nerijetko se osjetio izvjestan zazor, milijun razloga da se ne pruži ruka. Oni taj narod ne poznaju, jer, kako ih uvjeriše, to je ipak druga država. Nije im bilo na kraj pameti pomisliti kako je ta druga država sastavni dio iste hrvatske domovine, još manje da sve što nam je vrijedno možemo steći samo zajedno.

Ipak, našlo se i tada Hrvata s dovoljno soli u glavi i žara u srcu da moćna neprijateljska sila bude u proljeće ’92 zaustavljena, time i Hrvatska obranjena, i to na Livanjskom polju, u drugoj državi. A potom se, zimi ’94 i ljeti ’95, Hrvatska s iste geografske lokacije počela oslobađati. I što sad – poništit ćemo „utakmicu“ jer je Livanjsko polje u drugoj državi? Pravit ćemo se kao da nije ostvaren tisućljetni san i da Hrvatska nije tu zahvaljujući zajedničkim vojnim operacijama Hrvata iz Hrvatske i BiH na teritoriju BiH?

Zaboravit ćemo da je slavodobitnim okončanjem rata Hrvatska ostala cjelovita i da je u to utkana i žrtva BiH Hrvata, kako u ratu, tako i u miru koji je uslijedio? Stoga je pristojno češće se prisjetiti kako ima i onih kojima je još teže, kojima pomoć više treba, a nisu u Hrvatskoj. Jer ti danas sa svojih ognjišta cure i brže nego što se odlazi iz iseljavanjem najviše pogođenih dijelova Hrvatske.

Hrvati vaši i naši

Hrvati u BiH desetljećima su predstavljali biološku zalihu za popunjavanje demografskih rupa Hrvatske uslijed katastrofalne spolne i dobne neravnoteže uzrokovane smaknućem mnoštva mladih muškaraca u poraću Drugoga svjetskog rata (doduše, ta je katastrofa pogodila i njih, no ipak ih nije spriječila da se oporave).

Blijedoj demografskoj slici ubrzo je pridonijelo i zdušno prihvaćanje razornih tekovina suvremenog načina života, te predavanje životnom pesimizmu, sklonost čemu se i danas osjeća. Hrvati iz BiH su se toj napasti najdulje opirali zadržavajući dovoljno visok natalitet da nasele Hrvatsku i šire, a da se istodobno održe i u matičnoj državi u solidnom broju.

No, s takvim životnim stilom nisu uživali baš naročitu popularnost među onima koje su u Hrvatskoj zatekli, o čemu svjedoči dokumentirana filmska priča o naseljavanju požeškog kraja došljacima iz Rame sredinom prošlog stoljeća. Domaći svijet, što starosjedioci, što tek pokoljenje-dva ranije doseljeni Zagorci i Ličani, sumnjičavo je vrtio glavom na te „Bosance“ (njima su svi oni „Bosanci“), jer njihove žene se kote k’o zečice rađajući i dvoznamenkasti broj djece. Umjesto jedno do dvoje kao sav normalan svijet,… koji se već u ono vrijeme manio Očenaša. Ne, doduše, formalno, nego u njegovoj biti.

I danas, u najnovijem valu iseljavanja iz Hrvatske uvelike prednjače Hrvati porijeklom iz BiH. Naime, poznato je kako su mnogi Hrvati protjerani iz sjeverne Bosne zamijenili kuće i imanja sa Srbima u pojasu uz granicu s BiH (Slavonija i Sisačko-moslavačka županija), a upravo su ta područja najjače zahvaćena iseljavanjem. To, naravno, ne znači da zbog loše gospodarske situacije, dobrim dijelom uvjetovane nezavidnim položajem slijepog crijeva, okruženog ne baš najrazvijenijim dijelom Mađarske, te Srbijom i BiH, iz Slavonije ne iseljavaju i drugi.

No, da su Hrvati doseljeni iz BiH u tomu dosta zastupljeniji, zorno pokazuju sljedeća dva primjera iz drugih krajeva Lijepe Naše. Zagrebačka županija sa znatnijim udjelom Hrvata iz BiH ima dva do tri puta veću stopu iseljavanja u inozemstvo s obzirom na ukupni broj stanovnika od susjedne Krapinsko-zagorske županije, unatoč tome što je gospodarski osjetno razvijenija od nje. Također, iseljavanje iz Knina, naseljenog uglavnom Hrvatima iz BiH, višestruko premašuje ono iz Vodica u istoj županiji.

Razlozi pojačanog iseljavanja nedavno doseljenih bosansko-hercegovačkih Hrvata su dvojaki. Objektivno, iseljavanje olakšava činjenica što je njihova dijaspora u zapadnoj Europi čvrsto i duboko ukorijenjena, kao posljedica neomiljenosti u prošloj državi koja ih se s vidnim olakšanjem rješavala. Mnogi tamo imaju već uhodane poslove, a kako su čvrsto povezani rođačkim i inim vezama, novake tamo očekuje prijateljsko okruženje puno prilika u nikad dostupnijem im bogatom svijetu.

Dodatno, oni koji su se pred četvrt stoljeća doselili u Hrvatsku, nisu se još stigli tamo ukorijeniti, što psihološki olakšava odlazak u tuđinu. Osim toga, ozračje neprihvaćanja na granici otvorenog neprijateljstva, koje mediji nimalo slučajno šire spram Hrvata iz BiH, pomaže da ih se u Hrvatskoj percipira kao strano tijelo, neprilagođene krkane koji okidaju na cajke i bogate se na sumnjivim poslovima iskorištavajući ovdašnje pitomo pučanstvo.

Iritaciju samo još pojačava to što su Hrvati porijeklom iz BiH iznadprosječno zastupljeni tamo gdje tradicionalno prebiva zdrav hrvatski duh – što u zdravom tijelu, čega je primjer sport, što u zdravoj duhovnosti, među svećenicima i časnim sestrama.

Smežurani tartuf ili ipak grašak?

Osim klina koji zabijaju među Hrvate iz dvije države jedne hrvatske domovine, medijski teroristi ništa manje revni nisu i u zabijanju klina između vodećih hrvatskih ljudi i naroda.

Još u vrijeme predsjednika Tuđmana i ministra Šuška, a i danas se priča po istoj špranci ponavlja, gadili su narodu vodeće hrvatske ljude namećući mu kao zamjene one vodstva nedostojne, što bi nerijetko poprimalo i karikaturalne obrise. Ha, lako se rugati onome koji dopušta da mu se ruga. Štoviše, i hrli za tim.

I dok su se poslije pobjedničkog rata na tapeti našli istaknuti vojskovođe i zapovjednici obrana hrvatskih gradova ’91, danas se razapinje one koji vode hrvatski sport, posebno njegovu najplodonosniju i najpopularniju granu, izvorište i pojilište hrvatskoga duha danas – nogomet. A vode ga i u financijskom i u sportskom pogledu toliko uspješno da bolje jedva i može. Ipak, neki to ne mogu nikako podnijeti pa za druge na svijetu ne žele ni čuti.

Drugi ih, pak, istina nevoljko, ipak prihvaćaju, ali ne propuštaju dometnuti kako im jako smetaju oni koji sve to vode i još, da stvar bude gora, od toga zarađuju. Uspješno nužno mora biti nemoralno, maksima je neuspješnih, koji vlastitu neuspješnost nastoje prikriti i moralno opravdati osjećajem moralne nadmoći. Stoga im ne smetaju oni čije neuspješno upravljanje Hrvati moraju solidarno plaćati milijardama iz proračuna, pa bi sad, služeći se istim tim receptom upropastili i hrvatski nogomet.

Takvih, a riječ je o do srži korumpiranima, pasioniranim potrošačima prevladavajućih medijskih sadržaja, je i apsolutno i relativno najviše u dva najveća hrvatska grada – u Zagrebu i Splitu – pa možda baš zato tamo, kad igra nacionalna vrsta, na tribinama dominiraju ljudi iz provincije i dijaspore. Lišeno hordi huligana, socijalističkih samoupravljača, ozračje odjednom postaje fantastično. Ni traga zloći i neredu, niti tko sramoti Hrvatsku, niti izvrgava ruglu i pogrdama igrače i vodeće nogometne dužnosnike.

Slučajno ili ne, čelni protagonisti hrvatskog nogometa na ovaj su ili onaj način neodvojivo povezani s BiH. Arhitekt i vrijedni neimar čitavog sustava, za kojeg se vjeruje da još uvijek poteže konce iz sjene, Zdravko Mamić, porijeklom je Duvnjak, a njegov nerazuman pravosudni progon pokazuje kako možda i nije tako loše što je domovina u dvije države.

Davor Šuker, predsjednik Saveza, je iz okolice Livna, odakle je i srebrni izbornik Zlatko Dalić. A Luka Modrić. maestro na terenu, u ključnim se trenutcima igračkog razvoja čeličio u mostarskom Zrinjskom. Prošavši sito i rešeto rabijatne lige, odagnao je sumnje kako zbog naizgled krhke tjelesne građe ne može postati veliki igrač. I druga prvoklasna vedeta, Ivan Rakitić porijeklom je iz BiH.

Svakog od tih stupova hrvatskog nogometa svako malo se nestrpljivo tjera, bilo medijski, bilo pravosudno, bilo nahuškanom ulicom. Ma, kad će već jednom otić’? Ta, dosadili su uspjesima i medijskim bogovima i narodu! I kako se onda ne zapitati što to mora biti u glavi onoga koji bespogovorno prihvaća da ti koji tjeraju najbolje hrvatske ljude žele dobro Hrvatskoj? Smežurani tartuf? Ili možda ipak isto takav grašak? Štogod bilo, izvor je čudnovate logike koja potvrđuje da dopustiš li da ti se srce raskoli i u njega usipa žuč, i um teško stradava.

„Ponos“ Grada Zagreba

I dok se ključni akteri najuspješnije hrvatske priče tretiraju svakojako, samo ne kao narodno blago, štoviše, i dalje se preznojavaju na medijski potpaljenoj lomači, dotle benzin dolijevaju oni koji, nesposobni činiti bilo što društveno korisno, žive od legalizirane milostinje.

Porezni su to patrioti kao što je to i Milorad Pupovac. Napokon, parkirani su na istoj strani proračuna, naravno, onoj rashodovnoj. I oni su jako ogorčeni, samo ogorčenje ne iskazuju melodramatskim istupima na tiskovnim konferencijama, nego drukčije. Tako, kao plod njihova umovanja, bočnu fasadu Muzeja Grada Zagreba na Gornjem gradu krase grafiti – MAMIĆU SRBINE i MAMIĆU CIGANE – između kojih se ugnijezdio treći – MODRIĆ GOVNO – posvećen najboljem nogometašu svijeta 2018. godine.

Mediji, inače vrlo osjetljivi na etnički motivirane diskvalifikacije, sad kao da sa simpatijama gledaju na njih, posebno na istovjetne poruke Mamiću s gotovo svakog zagrebačkog ćoška. Izgleda da im je mržnja, ako je usmjerena prema Mamiću, prihvatljiva čak i kad je mjerena Srbima i Ciganima.

Ni Milorad Pupovac u svom čuvenom godišnjaku, u kojem pedantno bilježi i najmanje prijestupe te vrste, ne navodi to, u javnom prostoru zacijelo najčešće spominjanje Srba kao karakterne mjere. Moguće procjenjuje da se tako izražava veća mržnja prema Mamiću nego prema Srbima (jer on je ipak i Cigan), a što mu očito nije neprihvatljivo. Tko prešućuje, slaže se!

Osim ako ovdje nije riječ o satiri iliti performansu nekog umjetnika habitusa i kalibra Siniše Labrovića, koji zaustavlja prolaznike pa ih tjera da u nekoj vrsti igre „vrača pogađača“ iz spomenutih grafita pokušaju odgonetnuti koji je Srbin, koji Cigan, a koji, da prostite, govno. A možda je ipak riječ o suptilnom vapaju ka multikulturalnosti orijentiranih službi Grada Zagreba kojim žele poručiti – e, gdje bi nam bio kraj da nam je više Srba, Cigana i govana!

Jer kako inače objasniti da se u tim službama još nije našlo nikoga tko bi naložio izbrisati tu sramotu s gradskog objekta prvog reda, udaljenog svega nekih stotinjak metara od Trga svetog Marka i sjedišta najviših državnih institucija?

Objašnjenje, moguće, leži u tome što tamo samo jedan, a i taj je iz BiH, nekaj dela i bez da mu se izrijekom veli. Samo, ovih je dana i on sav u gorućem poslu pa će na „ponos“ građana Zagreba spomenuti grafiti još neko vrijeme krasiti fasade srca njihova grada.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari