Pratite nas

Kolumne

HODAK: Rat još uvijek nije gotov, samo se danas vodi drugim sredstvima

Objavljeno

na

Nakon Bozanićevog “povijesnog“ govora pred Katedralom “ceo progresivni svet“ napokon je odahnuo. Oda sreće i pastoralnosti obasjala je “evanđeoski put“ koji se iznenada pojavio pred katotalibanima u Lijepoj našoj.

Odmah potom se notorni Darko Pavičić, uvijek spreman, bacio na dugo spremanu operaciju “spašavanja vojnika Porfirija“. Jeste, da je pjevao četničke pjesme i što sad? Pa svi smo gledali film “Tko pjeva zlo ne misli“.

Njegov svjetonazorski kolega iz Večernjaka Branimir Pofuk javio se “iz devetog neba“. Ozaren je dočekao Bozanićev govor kao da je napokon pronađen sveti gral nikada zaboravljenog bratstva i jedinstva. ”Nakon toliko godina ludila čudo je kad se biskupi i episkopi ponašaju kršćanski…“.

Prevedeno na laički jezik znači kako se Brane duboko ponadao da je kardinalov govor znak da je razum pobijedio. Napokon! U slobodnijem prijevodu to je poziv na dijalog u kojem će naši biskupi i nadalje drugi obraz okrenuti vrhu SPC uz iskreno veselje i odobravanje naših antifašista i orjune.

Republika Hrvatska će i dalje za SPC ostati slijepo crijevo demokracije, crna ustašija, katolička džamahirija, mrzitelj Srba koji slave genocidnu Oluju, a Katolička crkva krivac koji nije ni prstom mrdnuo kako bi spriječio “građanski rat”.

I onda, nakon što je na istoku izašlo sunce koje je obasjalo Pavičića, Pufoka, Pupovca i kompaniju, iznenada, iz vedra neba sručila se nova Oluja, prolom oblaka, novi jahači apokalipse. Hrvatski biskupi skupa s Bozanićem objavili oštro pismo SPC-u i patrijarhu SPC Irineju još 18. studenog 2018., na obljetnicu pada Vukovara.

Hrvati su ostali “zapanjeni“ tonom i oštrinom pisma. Sva njihova reagiranja mogu se sublimirati u jednoj rečenici: “Hvala Bogu da su se napokon sjetili…“. Biskupi su se prisjetili “pastirske poslanice“ Irineja u kojoj Katolička crkva u Hrvatskoj nije učinila ništa da spriječi rat. Odgovor na to bizantinsko podmetanje nametnuo se sam od sebe: “Nije ona (Katolička crkva…) imala nikakva utjecaja na srpskog predsjednika Slobodana Miloševića, na JNA, na paravojne postrojbe iz Srbije, niti na druge koji su pokrenuli i vodili rat na hrvatskom tlu“.

U ovom odgovoru se nazire paradigma hrvatsko-srpskih odnosa, ne samo za vrijeme Domovinskog rata, nego još iz vremena kada su “guske odgegale u maglu“. Zamislite povijesnu smijuriju da je Hitler napao rusku Pravoslavnu crkvu optužujući je da nije spriječila bitku kod Staljingrada.

Poltronsko-kmetski kompleks hrvatskih političkih elita zarazio je i dio klera, a to su naše “komšije“ itekako dobro koristile. Sve do dolaska na vlast dr. Franje Tuđmana. Naravno, uz SPC tu je i “peta kolona“ jugonostalgičara, orjunaša, kriptokomunista, tobožnjih antifašista, senilnih boljševika čiji pogled je neprekidno okrenut prema istoku sa stoljetnom nadom da smo jedan narod, braća i da je vrijeme da se “Južni Sloveni“ ponovno ujedine.

Nakon što je pismo biskupa patrijarhu SPC-a izazvalo potres kao 7,5 Richtera odmah su na teren izašle ekipe iskusnih “cleanera“ da se spasi što se spasiti još dade. Na čelu se našao iskusni Darko Pavičić. “Pismo nije isključivo, poziv je na dijalog sa SPC-om. Naš Darko zna što je dobra boza… pa kaže: “Biskupi su odali priznanje episkopima SPC-a u Hrvatskoj locirajući nesnošljivost isključivo u Beogradu”. Zašto Darko Pavičić nije pročitao pismo biskupa, ne znam. Kako svojim uvlačenjem nije uspio spasiti “vojnika Porfirija“ sad ima skoro utopistički zadatak sanacije štete za koju mu nije dostatna jedna slabo čitana rubrika u Večernjem.

No u Jutarnjem misle malo sofisticiranije pa nas Tomislav Mamić, pastoralnošću tako tipičnom za taj list, upozorava: “No iako je pismo opravdano, postavlja se pitanje kako će na njega gledati papa Franjo koji je tražio iskreni dijalog sa SPC-om po pitanju kanonizacije Stepinca. Jer cijenu otvorenog garda biskupa s Ksavera, mogao bi platiti upravo voljeni blaženik čiji blagdan slavimo u nedjelju“.

Što se tiče pape Franje i refleksije ovog pisma na kanonizaciju Stepinca jasno je da stanje kanonizacije ne može biti gore od onog prije pisma. I sam je Papa tražio iskren dijalog. Vjerojatno u odnosu na obje Crkve. I tu je SPC zaista bila znatno iskrenija od naše crkve. SPC uporno proziva hrvatske biskupe, katoličke vjernike, kardinala Stepinca, Domovinski rat, nikada ne spominje RH, nego Liku, Dalmaciju, Slavoniju, narod koji stvara istoriju na zločinu, na krvi drugog naroda, i kako takav narod nema budućnosti (to je naš Irinej rekao na beogradskom sajmu knjiga u listopadu 2017.g.).

Naši su biskupi dobro izabrali tajming da napokon i oni budu iskreni kako to želi papa Franjo. U nedjelju 10. veljače bilo je Stepinčevo, pravo vrijeme da crkva u Hrvata kaže popu pop, a bobu bob. Crkva koja otvoreno propagira četništvo, veliča Dražu, blagoslivlja tenkove koji kreću na Vukovar, čiji episkop pjeva četničke pjesme u ime “iskrenosti“ optužuje naše biskupe kao ljude “neprikrivene proustaške orijentacije i ustašoidne retorike“… Ta i takva Crkva posredno odlučuje o kanonizaciji Alojzija Stepinca, nekadašnjeg dobrovoljca na Solunskom frontu u srpskim redovima. Jedan od uvjeta za kanonizaciju je i dokaz jednog ili dva čuda koja se pripisuju kandidatu.

Kad bi Srbi i Židovi priznali koliko im je Stepinac u onim vremenima pomagao to bi bila odmah dva čuda, a treće kad bi SPC pokazala minimalnu objektivnost u papinskoj mješovitoj komisiji. No u današnje vrijeme čuda su ipak nešto što se od SPC –a ne može očekivati. Ipak, i ovo pismo naših biskupa patrijarhu SPC-a je malo čudo zbog kojeg su mnogi ostali u čudu. Ja također.

Ljevičarska parada kiča

Isus se navodno ukazao srpskim pobunjenicima na okupiranim hrvatskim područjima koji su htjeli kamenovati Vožda, rekavši im :“Neka se prvi nabaci kamenom, onaj tko je bez ratnog zločina!“. Na to su se ljudi postiđeno razišli, a Voždu pade kamen sa srca.

“Europa je upoznata sa zastrašivanjem novinara u Hrvatskoj“, vrišti naslov u Jutarnjem. Progresivni HND je organizirao “okrugli stol“ na kojem se okupilo dobro poznato društvo na čelu s “biografom“ Ante Gotovine, Hrvojem Zovkom. Sve sami ”intelektualni proleteri” kako ih je pred 100 godina nazvao Lav Trocki. Na skupu je uglavnom prevladavalo cmizdrenje, čuđenje i zabezeknutost… Čulo se čak i da je to ”noćna mora, obeshrabrujuća za novinare i siguran put za cenzuru i auto cenzuru“.

Novinari i “novinari“ otvoreno traže u 21. stoljeću status “svete krave“. Obratite pažnju na preporuku HND-a za smanjenje “represije.“ Recimo, toč. 4 preporuke je upravo genijalna: “Kažnjavanje novinara i medija ne smije biti svrha sudskih postupaka“. Ako naš napaćeni novinar povrijedi Kazneni zakon ili Zakon o obaveznim odnosima, onda taj postupak može imati svrhu, recimo pomirenja stranaka, odbijanja ili odbacivanja tužbe… ali jedina svrha koja je nedopustiva je kažnjavanje novinara.

Nadalje, po članku 7. “Pravo na dostojanstvo, čast i ugled ne smiju se tumačiti na način da se radi o apsolutnim pravima koja ne mogu biti ograničena pravom na slobodu izražavanja…“.

Uglavnom, klasična ljevičarska dvoličnost ili još bolje licemjerje. Napose se, kao muha u čaši mlijeka, istak’o Ranko Marijan, sudac Vrhovnog suda. On nas mudro i oprezno podučava: “Poželjno je da se novinari bave funkcioniranjem pravosuđa, nije prirodno da se suci bave novinarima“. Aleluja!

Ako je novinar okrivljenik, optuženik, tuženik ili osumnjičenik, onda sudac mora donijeti raspravno rješenje da je predmet “neprirodan“ jer se sud ne smije baviti novinarom.

U toj ljevičarskoj paradi kiča, para mudrosti, cmizdrenja i bavljenja samih sa sobom nigdje nije iznesena usporedba s praksom u EU, Sjevernoj i Južnoj Americi, s iznosima koje tamo njihove “svete krave“ moraju platiti ako okleveću nekoga u medijima.

To sakrivaju k’o zmija noge. Naravno da nikome iz te ljevičarske falange nije ni na pamet palo spomenuti slučaj Velimira Bujanca kojeg je tužio Ranko Ostojić. Što glavnica, što troškovi postupka, što sudske tarife i kamate, Bujanec će morati platiti ukupno oko 40.000 kuna.

Međutim, njima je jasno da Velimir Bujanec nije novinar njihovog kova. On je tek neki rigidni desničar, uvijek u crnom, voditelj opskurne emisije na Z1… i slične isprazne floskule. Boli njih ona stvar što svaku emisiju “Bujice“ na lokalnim televizijama prati otprilike oko 350.000 ljudi. To je znanstvena fantastika za jugo novinare iz HND-a.

Bujanec sigurno nikada neće dobiti Večernjakovu Ružu, ali ipak radi vrhunski novinarski posao. Vodi najgledaniji show u elektronskim medijima u RH. I na kraju, da je Vice Vukojević tužio sve one novinare koji su ga godinama proganjali i blatili zbog “silovanja“ mlade muslimanke, a za koju se utvrdilo da nikada nije ni živjela, a kamoli da je bila silovana, bi li i taj proces bio, po mišljenju Ranka Marjana, neprirodan?

Akademik koji se još ’62. usprotivio Irineju, Rudan, Vučiću…

Čim je televizija N1 javila da su ”najmanje četiri žrtve Oluje na sjeveru Italije” navodno je odmah Vesna Teršelič zatražila od Italije da se suoči sa svojom prošlošću…

Dok pišem ovu kolumnu i koncentrirano izbjegavam tvrde glagole koji mi naviru zbog poltronskog odnosa Crkve, države i medija prema našim istočnim susjedima. Dolazi mi u sjećanje ljupka izjava na fejsu. Dragi, blagi i suzdržani Irinej s depiliranim četnikom Vojom Šešeljom kaže: “Dokažite da među vama nema ustaša“. On ne mora dokazivati da sjedi s ordinarnim četnikom Šešeljom ni da sam podržava četnike. U bivšoj su Jugi ustaše i četnici imali isti status – kvislinga.

Ustaše su s tim statusom otišli pod zemlju, a četnici su polako svoj mijenjali dok nisu jednog dana postali antifašisti. U naravi to znači da danas Dražini četnici dijele isti svjetonazor s Documentom Vesne Teršelič, Vedranom Rudan, Budom Lončarom, Goranom Gerovcem, Oliverom Frljićem, Antom Tomićem, Savezom antifašista Hrvatske, Snješkom Banović, Juricom Pavičićem… jer je kod svih njih antifašizam politička paradigma bez koje su kao ”ribe na suhom” potpuno izgubljeni.

Kao što su bili za vrijeme rata žestoki koljači, tako su četnici danas u Srbiji žestoki antifašisti i to na čelu s “prvim gerilcem“ Europe – čiča Dražom. Svi su oni iskreno uvjereni kako su svi Hrvati ustaše. Dokaz da je tome tako je i izjava etničkog Srbina Vase Bogdanova, akademika JAZU i profesora suvremene povijesti na Filozofskom fakultetu u Zgrebu, koji je u časopisu Forum u br. 1. iz 1962.g. na strani 397. javno objavio “da su interpretacije žrtava rata i drugih povijesnih tema došle samo jedan korak do onog zlonamjernog, klevetničkog, šovinističkog, reakcionarnog generaliziranja da su svi Hrvati ustaše“.

Pazite, još se 1962. g. akademik prof. Bogdanov usprotivio našem Irineju, Vedrani Rudan, Vučiću, ali i IDS-ovim perjanicama Miletiću i Jakovčiću koji se tresu od straha od tobožnjih ustaša, ali se tresu samo od smijeha kad čuju da je njihovo čedo Uljanik do sada koštao sve nas porezne obveznike blizu pet milijardi kuna, a do kraja ove godine još trebamo pljucnuti novih 10 milijardi. I dok svi mi plaćamo kriminal i lopovluk IDS-ova rukovodstva brodogradilištem, političke perjanice IDS-a verbalno ganjaju po Hrvatskoj fašiste i ustaše. Po njima se za Uljanik treba brinuti isključivo Zagreb i Vlada.

Od zanimljivih vijesti s fejsa izdvajam i izjavu Vedrane Rudan: “Nisam Hrvatica i time se ponosim!“. Naša Vedrana se slaže s Marijom Zdenka Malika koja predlaže: “Zabraniti hitno upaljače ‘U’ Hrvatskoj. I Blaža Divjak opasno prijeti: “Sve škole morat će voditi djecu u Jasenovac“. Čak ni komunisti nisu uspjeli svog Maršala natjerati u Jasenovac, a Blaža bi svu djecu odmah odvela na ekskurziju u Jasenovac.

Taj povijesni revizionizam Maršala naša će lijeva ministrica napokon ispraviti. Nju nimalo ne impresionira što je u Domovinskom ratu ubijeno preko 400 djece. Za nju je to sigurno tek mrvica prema ustaškom logoru u kojem je “ubijeno“, hajmo licitirati, bar ”50.000 djece“ kako kaže prvo svešteno lice Srbije Irinej. I bilo bi to uistinu tragično da otac domovine Dobrica Ćosić nije u jednom trenutku iskrenosti napisao: “Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno…“. Stoga Irinejev logor s 50.000 ubijene djece je ta inventivnost i maštovitost. Sjeća li se itko početka devedesetih i izjave Milorada Pupovca o 12.000 prekrštene srpske djece?

Kaže Dobrica: lažemo stvaralački, maštovito… rekao bih, ali i providno i masno. Međutim, generacije će otići, a laž ostati. Naravno ostat će samo Joža Manolić i Buda Lončar. Oni bi možda mogli nadživjeti i kornjače s Galapagosa kako to proriče Dragan Balta na fejsu. To je samo dokaz da rat još uvijek nije gotov. Samo se danas vodi drugim sredstvima. No zbog toga nemojte plakati jer kako je lijepo napisao Stanislav Jerzy Lec: “Suze ne gase lomače“.

Zvonimir Hodak / direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

O uhljebima, Hrvatskoj korisnima i beskorisnima

Objavljeno

na

Objavio

Ah, ti uhljebi, najveće zlo Hrvatske! Kad ih ne bi bilo, poduzetnici bi lakše disali, mladi ne bi odlazili u inozemstvo, umirovljenici bi imali veće mirovine, a djeca novije i funkcionalnije vrtiće i škole… No, ne daju uhljebi…

Uhljebljeni su posvuda, po državnim službama, u lokalnoj upravi, u javnim poduzećima, u privatnim tvrtkama poslovima povezanima s državom,… sve to zahvaljujući političkim moćnicima kojima prsten ljube. Pa bez po’ muke zauzimaju radna mjesta za koja nisu kvalificirani. Ili jednostavno ne rade ništa, a dobivaju plaću.

„HDZ = SDP“?

Ako je suditi po medijskim napisima, uhljebi stanuju uglavnom, ako ne i isključivo, u HDZ-u. Tamo im je meka. Čim ljevica dođe na vlast, misteriozno nestanu, izuzme li se razotkrivanje ponekog trofejnog uhljeba zaostalog od HDZ-ove vlasti. Uglavnom, put – od „neki HDZ-ovci su uhljebi“ i „samo HDZ-ovci su uhljebi“ do „svi su HDZ-ovci uhljebi“ – u glavama primatelja takva sadržaja ne bude dug. Na istom valu, kad HDZ-ovci tuku žene, emitira se epska medijska saga. Učini li, pak, to koji SDP-ovac, izostane i pilot-epizoda. Makar, ne bi li, prema onoj da nije vijest kad pas ugrize čovjeka, nego kad čovjek ugrize psa, bilo primjerenije uzusima zanata izvijestiti o nepodopštini u neočekivanom, SDP-ovom, nego očekivanom, HDZ-ovom okruženju? Bi, ali ta se kockica ne bi uklopila u slagalicu percepcije o bahatom, rasipnom, dekadentnom HDZ-u, te urednom, savjesnom i progresivnom SDP-u.

No, kako to da glava nasađena na tjelesinu ispunjenu uhljebima ipak postiže kakve-takve, katkad i dojmljive rezultate? To veće, usporede li se s onima glave u čijem tijelu uhljeba jedva da se u tragovima nazire. Naime, usred HDZ-a, tog legla uhljeba, izrasla je većina ratnih generala koji su ostvarili veličanstvenu ratnu pobjedu. HDZ-ovi uhljebi u sferi vanjskih poslova ostvarili su sve zacrtane strateške ciljeve – od međunarodnog priznanja, preko prijema u NATO savez i završetka pregovora s EU, sve do zapaženog pozicioniranja u europskim institucijama i povučenih pozamašnih milijarda iz te – kako ju sad neki nazivaju – mrtve Europe. Među viđenijim HDZ-ovim uhljebima svakako su nogometni dužnosnici na čelu i u tijelu organizacije čiji je finalni proizvod krajem devedesetih bio treći na svijetu, da bi se prije dvije godine popeo i stubu više, kao samo još jedan izraz kontinuiteta velebnih uspjeha od Tuđmanova do Plenkovićeva vremena. Nije u tomu iznimka ni postignuće današnjih generala, HDZ-ovih epidemiologa, koji su u svakom mjerljivom pogledu Hrvatsku svrstali u sâm svjetski vrh glede borbe protiv globalne pošasti. Onako kako su devedesetih generali, oslobodivši privremeno zauzete krajeve, povezali Hrvatsku, a što je bio preduvjet njezinog političkog i gospodarskog opstanka, tako su i epidemiolozi i infektolozi, besprijekorno obavivši posao, stvorili uvjete za brži gospodarski oporavak u odnosu na konkurenciju, nadasve u ključnoj turističkoj branši. Pa odakle svi ti uspjesi kraj tolikih uhljeba?

Kako to da se SDP, koji kronično kuburi s pomanjkanjem uhljeba, za svojih mandata ne može pohvaliti rezultatima usporedivog ranga?

Možda zato što je u ovim pitanjima nerijetko gurao kola u suprotnom smjeru – ka provaliji?

Obezglavljivao je nogomet pod firmom isušivanja močvare ne libeći se pritom instrumentalizirati pravosuđe i ulične huligane. Štitio je ubojice u službi komunističkog totalitarizma inateći se središtu Unije, poradi čega je odgođeno korištenje EU fondova i produljena recesija. Udarajući kontru hrvatskom vodstvu u borbi protiv virusa, predsjednik Milanović je otvoreno koketirao sa švedskim modelom, čiji sve manje blistavi rezultati iz dana u dan izlaze na vidjelo, dočim je posve pogubljeni Davor Bernardić čak i osobnim primjerom opstruirao suzbijanje širenja zaraze, dijeleći ženama ruže i poljupce dok se bolest u Hrvatskoj gnijezdila već desetak dana. S obzirom da se nisu ustručavali proslavljene ratne generale u naponu moći slati u mirovinu, razložno je zapitati se – prijeti li u slučaju SDP-ove pobjede sličan scenarij i vodećim epidemiolozima i infektolozima?
Toliki bezdan između dviju vodećih stranaka doista može premostiti tek more lažnih slika, spinova i percepcija o poštenom SDP-u i korumpiranom HDZ-u.

No, usudi li se tko pitati je li te i takve, koji na taj način stvaraju umjetnu ravnotežu između HDZ-a i SDP-a, briga za dobro Hrvatske? Ha, vjerojatno jest, barem koliko i one koji ih žele posvema izjednačiti, na ništa manje fantomskim opsjenama gradeći dijaboličnu formulu „HDZ = SDP“!

Lojalnost na udaru ocvalih anarhista

Danas se kao svojevrsna simbolička razdjelnica na hrvatskoj političkoj pozornici nametnuo odnos prema 30. svibnju kao Danu državnosti. S jedne strane stoje oni koji dostojno obilježavaju taj prijelomni dan moderne hrvatske povijesti kad je hrvatski narod uzeo u ruke sudbinu i sreću, a s druge oni koji, ili ne znaju što bi o njemu mislili, ili ga drže nečijim „privatlukom“, danom podjela – i to je to! Na združenom udaru SDP-a i saveznika, svih onih koje 30. svibnja kao Dan državnosti zbunjuje, zadnjih se tjedana našao predsjednik raspuštenog saziva Sabora za čijeg je mandata tom velikom danu vraćen značaj kakav zaslužuje, Gordan Jandroković.
Njega drže pokaznim primjerom uhljeba više kategorije, koji se vazda nekako dokopaju visokih državnih dužnosti, a da to ničim nisu zaslužili. Iako je, za razliku od, primjerice, Zorana Milanovića, koji se uspinjao po načelu negativne selekcije – naime, tek nakon što je propao u matičnoj mu disciplini, diplomaciji, kvalificirao se za najviše državne dužnosti (u kojima je diplomacija sve samo ne nevažna) – Jandroković postupno politički napredovao od lokalne razine prema državnoj, iskazujući sve to vrijeme, kao i ogromna većina savjesnih članova stranke, lojalnost njezinu vodstvu.

Napokon, odanost i poštivanje hijerarhije temelji su na kojima počiva unutarnja povezanost i djelovanje bilo kakve organizirane strukture, bila riječ o državi, tvrtki, stranki,… sve do obitelji. No, Jandrokovićevi kritičari ne vide odanost kao vrlinu. U njihovu vrijednosnom sklopu ona je zastarjela i prevladana kategorija pa ju krste izrazima poput poslušništva i podaništva, baš poput anarhističkih pokreta zaokupljenih misijom razaranja stupova društva još od druge polovice prošloga stoljeća. A kao alternativu nude neposluh i vjernog mu pratitelja, nered. Novost je tek što u zadnje vrijeme takvi pogledi, do jučer karakteristični za krajnju ljevicu, nalaze sve više pobornika i na naizgled suprotnom polu političkog spektra, onome koji se predstavlja desnim, konzervativnim, pa čak i demokršćanskim.

Kako bi ga uvukli u blato, Jandrokovićevi kritičari se ne srame iskazati elementarno nepoznavanje političkog sustava parlamentarne demokracije, u čijoj srži leži praktično i pragmatično načelo prijenosa izbornog legitimiteta. Pa ga prozivaju da je postao predsjednikom Sabora sa svega 808 osvojenih glasova, što je čista laž. Naime, Jandroković je na tu visoku dužnost izabran s još manje glasova, njih 76, ili možda tek kojim više, prema proceduri i zakonu izabranih saborskih zastupnika, čiji svaki pojedini glas vrijedi jednako, neovisno o broju dobivenih preferencijalnih glasova na izborima. Tih 808 Jandrokovićevih glasova odnosi se upravo na broj preferencijalnih glasova koje je dobio u neprirodnom nadmetanju s članom iste momčadi, eksponiranijim kolegom bliskih mu političkih uvjerenja, Andrejom Plenkovićem.

Spočitavati mu zato mali broj glasova, slijedno tome ga i diskvalificirati za državne dužnosti, jednako je apsurdno kao kad bi se Domagoju Vidi odricalo moralno pravo da bude stup obrane vatrenih zato što je u anketi navijača dobio znatno manje glasova od Luke Modrića. Da Jandroković ipak ne figurira kao politički fikus, pokazao je rezultatom na izborima održanim ni godinu dana ranije, kada je dobio skoro deset puta više preferencijalnih glasova od kolege s iste liste, Zlatka Hasanbegovića, u nekim demokršćanskim krugovima vrlo cijenjenog političara.

Kad savršeni uhljebi dijele etikete

No, kad su argumenti tanki ili ništavni, k tome i kao pincetom izvađeni iz šireg konteksta, onda valja poći korak dalje pa posegnuti za žešćom i učinkovitijom „argumentacijom“ – ad hominem iliti đonom na osobu. Ali ne tako da ju se obilježi jednokratnom metaforom povezanom s određenim nepriličnim činom, nego da joj se za vazda prilijepi posprdna etiketa kako bi ju se trajno omalovažilo, u konačnici i dehumaniziralo. U tomu će upućeniji prepoznati tipičnu psihološku polugu društvenog odbacivanja koju su koristili komunisti, u prvo vrijeme kako bi opravdavali pogubljenja, a potom i izbacivanje iz partije, dok ju danas ne manje strasno provode istinski baštinici njihova duha.

Takvu su vidu zlostavljanja, zanimljivo, izloženi samo vodeći ljudi HDZ-a, jedine stranke s itekako opipljivim rezultatima za Hrvatsku. Pa jedan bude „ćato“ uhljebljen u Bruxellesu i od Bruxellesa, drugi „njonjo“ uhljebljen u Saboru, a treća je bila „plavuša“ uhljebljena u NATO-u. Plavuše su se složna braća zajedničkim snagama već riješili, a dvojac im još uvijek smeta. Čitav im rezon počiva na čudnovatoj zamisli kako su, eto, samo u politici, toj možda i najsloženijoj grani ljudskoga djelovanja, radno iskustvo i razvijena mreža kontakata s utjecajnim ljudima teret, a ne prednost. Drugdje bi, radilo se o pečenju odojka, popravku auta, pravljenju frizure, čemu god ni izbliza tako složenome kao tkanje politike, takvo što nesumnjivo vidjeli kao prednost a ne teret. Kad biste ih pitali zašto, gledali bi vas k’o budalu. Pa kad već posvuda traže licemjerje, evo im ga u zrcalu!

Toj su izvrnutoj logici izrazito podložne osobe koje se ne mogu pohvaliti konkretnim djelima, niti bilo čime što bi ih izdiglo iz prosječnosti ambijenta u kojem životare, makar to činili i punim plućima, pa to nastoje nadoknaditi osjećajem moralne nadmoći spram boljih od sebe. Takvi se natječu za mjesto u Saboru ne kako bi sudjelovali u vlasti, čije formiranje je sâma bit i svrha izbora. Njima se, naime, svaka vlast gadi, u sabornici bi samo sjedili, u prazno blebetali i divili se vlastitoj slici i prilici, nadmeno uživajući u nadmoćnoj im moralnosti, neukaljanoj konkretnim radom i odgovornošću za njegove posljedice. Time zapravo ostvaruju san svakog uhljeba – nije im ni u primisli raditi posao u okviru njegova smisla i svrhe, i sve to još za 100% unosnih prihoda i doživotnih mirovinskih povlastica, a s 0% odgovornosti! Neuprljani odgovornošću i dalje ostaju 100% moralni, kao da se natječu za miss pravednosti, poštenja, čestitosti… Za razliku od uhljebništva u uobičajenom smislu, koje je s pravom društveno prezreno, ovaj vid uhljebništva pokriven je izbornim legitimitetom izraženim kroz volju dijela naroda, čime stječe određenu društvenu prihvatljivost. Upravo ga prihvaćenost i u ideji i u praksi čini savršenim uhljebništvom, ali i do srži koruptivnim.

Penicilin za „missice“

Pomalo neočekivano, pravim penicilinom za kandidate za miss poštenja, miss pravednosti i miss čestitosti pokazao se upravo Gordan Jandroković. S po jednom kratkom izjavom otpilio ih je u dva navrata. Iz izjave kako ima troje djece s istom ženom, izrečene kako bi podcrtao razliku u odnosu na demokršćansku uzdanicu u usponu, svak’ će razuman zaključiti kako se odnosi na čine očeva a ne na djecu, jednostavno stoga što djeca nastaju voljom i djelom roditelja a ne obrnuto. No, kandidat za miss čestitosti je u razgovoru na N1 televiziji, toj stamenoj utvrdi lijevog liberalizma, smisao neizravno izrečenog dijela izjave izopačio i ispleo pravi roman. Utekavši od rasprave o očevima, što barem na tom dijelu političkog spektra ne bi trebao biti tabu, ne samo što je Jandrokoviću podmetnuo vlastitu djecu u usta, nego je nekom logičkom vratolomijom uspio zaključiti i kako se tu radi o prebiranju i klasificiranju djece kao vrijedne i manje vrijedne. Kao da se u njega uselio duh glasnogovornika udruge B.A.B.E, uznemirenog nekom inicijativom Željke Markić na temu obitelji.

A što je to kandidat za miss čestitosti prije aktivnog političkog angažmana činio, nego „nesebično“, šakom i kapom dijelio HDZ-ovim istaknutim ljudima etikete, te skretao pozornost glasačima HDZ-a kako su „ćato“ i „njonjo“ licemjerni jer žmigaju desno a skreću lijevo? Nije li time zapravo zadužio i druge da upozore i njegovo potencijalno biračko tijelo, napose ono demokršćanske orijentacije, na frapantnu neusklađenost svjetonazorskih mu načela i djela?

Dvojac kandidata za miss pravednosti i poštenja Jandroković je neutralizirao opaskom da HDZ-u nisu prihvatljivi kao koalicijski partner, plasiranom u vrijeme pregovora „missica“ s najbližim im političkim srodnikom. Nikako nisu mogli otrpjeti teret te izjave na nejakim im plećima pa su pregovore prekinuli bez dogovora. Kad se tako lako povijaju pred jednom jedinom, usputnom rečenicom čovjeka kojeg nazivaju njonjom, što li bi tek bilo kad bi se suočili s pritiscima kakvima je bio podvrgnut predsjednik Vlade dok se odlučivalo o vodstvu Europske komisije, kad mu je umjetno produciranim korupcijskim skandalima bila rušena trećina Vlade? Eto, kad ostaneš čvrst, ustraješ i ne slamaš se pod pritiscima, to se višestruko vraća,… Kroz respekt drugih, ali i posebno vidljivo ovih dana, kroz euro-milijarde za Hrvatsku. Srećom po „missice“, one taj gorki kalež ne će kušati, srkat će na slamčicu slatki nektar sa 100% sinekura i 0% odgovornosti, kako, uostalom, i priliči kandidatima za miss pravednosti, poštenja, čestitosti,… naravno, pokaže li se da ljubitelja istinskih uhljeba ima dovoljno.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Jedno poglavlje je zatvoreno

Objavljeno

na

Objavio

Počelo je, sad već davne, 2009. godine. Večernji list je želio ojačati subotnji prilog Obzor i kontaktirao je niz osoba, uglavnom mlađih ljudi iz akademskog miljea, i ponudio im suradnju. Malo prije toga sam doktorirao, imao višak vremena i energije, te izvjesno medijsko i autorsko iskustvo.

Prvi put sam se našao pred zadatkom pisanja u redovitom ritmu. Prihvatio sam pretpostavljajući da ću napisati desetak tekstova na meni bliske teme i da će to biti to. Većini tada uključenih autora doista se tako i dogodilo, jer različitim ljudima odgovaraju različiti formati i ritmovi. No moja kolumna je spontano išla dalje. Teme su se širile, početni dvotjedni ritam prešao u tjedni, potom se kolumna prebacila na petak i išla tim danom do danas.

Osvrćući se sada unatrag, znakovito je da mi kroz sve te godine nikada nije ponestalo tema. Nijednom se nisam našao pred praznim ekranom pitajući se – jadan ja, o čemu bih pisao? To je za kolumnista dobra vijest, ali za društvo u cjelini loša, jer je u skladu s kletvom – „dabogda živio u zanimljiva vremena“. A u nas je uvijek zanimljivo. Ne znam o čemu bih pisao svaki tjedan da živim u uređenoj Švicarskoj ili Švedskoj, niti žalim za tim, tu smo i tu nam se boriti.

Iako su me stariji i iskusniji upozoravali da budem svjestan kako je svatko hit jednu-dvije sezone i da čitatelji, kao što se brzo okupe, tako i nestanu, s Espressom nije bilo tako. Čitateljstvo je raslo do samoga kraja. Našao sam formu koja mi je odgovarala, uspio sam pogoditi ton, pisao sam s lakoćom. S godinama mi je sjesti za kompjuter u srijedu navečer postao dio života. Tjedni ritam pisanja kolumne me disciplinirao i natjerao da sustavno pratim politiku, domaću i stranu, ali brojne druge društvene fenomene, koji bi mi inače promicali. U mnogim stvarima sam se kroz taj kolumnistički rad i samoobrazovao.

Pogrešan je dojam da sam pisao samo o politici. Najsretniji sam bio kad sam se mogao baviti drugim temama, a bilo je tu svega, od pet kolumni o nogometu za Svjetskog prvenstva u Rusiji, gdje naravno ne pišem o formacijama i taktici, već o nogometu kao složenom političkom, ekonomskom, kulturnom, mitskom, identitetskom pa i parareligioznom fenomenu iz kojeg, kao iz nekog mikrosvijeta, možemo puno naučiti i o „stvarnom“ svijetu, pa do tri putopisne kolumne o Siciliji prošlog ljeta. Pisao sam o svakome ali i o Nikome, tako sam jednu kolumnu posvetio onoj začudnoj kategoriji u istraživanju javnog mnijenja, kada ljudi na pitanje – tko vam je najdraži političar, odgovore: Nitko. Često bi Nitko završio na prvom mjestu, ispred predsjednice i premijera pa sam se pitao kakav je taj Nitko i što se sve u njega projicira.

Svijet medija se u proteklih 11 godina potpuno promijenio. Informacije su trenutno dostupne svima. No u poplavi istih vijesti na svim medijima, dodatnu težinu dobiva njihova suvisla interpretacija, autorski tekst, utemeljen stav. Sporost papirnate novine u odnosu na nove medije javila mi se kao problem samo jednom.

Pred predsjedničke izbore 2014. špekuliralo se o kandidaturi Kolinde Grabar Kitarović, no ona nikako da je potvrdi ili opovrgne. Napisao sam tada kolumnu pod naslovom “Kolinda se još nije kandidirala, a kad će ne znamo” aludirajući na kultnu crnogorsku seriju o Đekni. Pošaljem tekst nešto ranije, u četvrtak u podne i odem u centar grada. U tri me zovu iz uredništva – Nino, Kolinda objavila kandidaturu! Sad zamislite bruku, u petak ujutro čitaju moj tekst o oklijevanju s kandidaturom, a ona već pola dana objavljena i obilno iskomentirana na bržim medijima. Tada sam iz tramvaja, iz glave, diktirao izmjene u zadnji čas i spasio se, točnije, sačuvao iluziju aktualnosti tiskanog na papiru. Ali papirnata novina, s druge strane, ima svoje čari koje nijedan drugi medij nema.

Ljudi su čitali Kratki espresso petkom uz kavu, najčešće u kafiću, toj temeljnoj instituciji naše političke javnosti. Uz kratki espresso u kafiću Koralj pored tadašnje redakcije Večernjaka 2009. sam i dogovorio kolumnu. Na pitanje urednika – kako će se rubrika zvati, pogledao ispred sebe i rekao – “Kratki espresso”. To ne znači da bih je nazvao “gorki pelin” da sam tom prilikom pio žesticu.

Odlučio sam se za taj naziv zbog talijanističke crte koja mi je važna, lakoće, ali i svijesti da je kava racionalističko piće koje razbuđuje i bistri um. Nije ni čudo da se kultura ispijanja kave i kavana širi Europom u 18. stoljeću u vrijeme prosvjetiteljstva. Laskao sam sebi da se za spremiti kratki espresso (tal. ristretto) treba samljeti puno kave (znanja i iskustva) pa pod jakim mentalnim pritiskom pustiti vodu bistre misli da bi se dobio kratki finalni proizvod koji razbuđuje i bistri um. Za neke je to bila odurna doljevuša, ali iz nekog razloga je nisu ignorirali. Takvi će sada odahnuti. No važniji su mi oni drugi, moji vjerni čitatelji, kojima zahvaljujem na podršci. Jedno poglavlje je zatvoreno, ali „stroj“ koji je od 2009. spravljao Kratki espresso, na drugom mjestu i na druge načine, radit će i dalje.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari