Pratite nas

Kolumne

HODAK: Za razliku od Makedonaca mi smo sofisticirani. Ležimo pred TV-om uz pivo i kikiriki, a Vlada pada!

Objavljeno

na

Zašto podsjećam na malo povijesti u 21. stoljeću? Zato što je “ustaša“ s četničkom bradom prilikom upada u makedonski parlament vikao da je on novi Vlado Černozemski. Tadašnji kralj je preko ađutanta bio poslao neutješnom narodu poruku koja je Hrvatekima i Makedoncima zaledila krv u žilama: “Čuvajte mi Jugoslaviju“. Tu smo povijesnu izjavu učili kroz naše “soc-demokratsko“ kurikularno obrazovanje

Hrvati, ili kako kaže Josip Radeljak, Hrvateki su jedini narod na kugli zemaljskoj koji ne mora izaći na ulice da bi rušili svoju Vladu. Za razliku od Makedonaca mi smo sofisticirani. Ležimo kod kuće uz pivo i kikiriki, gledamo TV, a Vlada pada. Barem za sada. Makedonci se u Sobranju ”šoraju”, pada i demokratska krv, može se vidjeti pokoji munjeviti aperkat, direkt, ili kroše, a bilo je i Kic Boxinga. Mi se u našem “Sobranju“ ne tučemo. Samo izvozimo naše ustašoidne instruktore. Nakon makljaže u Sobranju, beogradski ”Kurir“ prosto ne može da veruje. ”Ustaša komandovao prebijanjem makedonskih poslanika: Upao s batinašima u fantomkama u Sobranje“. Gledam na slici “ustašu“ s četničkom bradom kako bije socijaliste, ali bez Kurirove fantomke. Kurir je oprezan. Sjećaju se atentata u Marseilleu 9. listopada epske 1934.g.u 16.20 minuta kad je ”ceo napredni svet prosto zanemeo”. Vlado Černozemski, član VMRO-a, upucao je kralja Aleksandra I. Karađorđevića. Tek što je kralj uveo apsolutnu ”demokraciju” poznatu pod imenom “šestojanuarska diktatura“.

Zašto podsjećam na malo povijesti u 21. stoljeću? Zato što je “ustaša“ s četničkom bradom prilikom upada u makedonski parlament vikao da je on novi Vlado Černozemski. Tadašnji kralj je preko ađutanta bio poslao neutješnom narodu poruku koja je Hrvatekima i Makedoncima zaledila krv u žilama: “Čuvajte mi Jugoslaviju“. Tu smo povijesnu izjavu učili kroz naše “soc-demokratsko“ kurikularno obrazovanje. Ako opet ispliva na površinu Boris Jokić, učit ćemo opet o brižnom kralju koji nas je giljotinom UFC napokon ujedinio. Sve bi bilo u redu da “oni gore“ nisu, nakon dosta godina i nakon Drugog svjetskog rata, pozvali sebi i ađuntanta kojem je kralj čvrsto stisnuo nadlakticu i prošaptao “čuvajte mi Jugo…..“ Bojeći se “istražnog sudije“ koji ga gore čeka, kraljev ađutant Panta Draškić navodno je priznao “sveštenoj osobi“ da je kralj ustvari u samrtnom hropcu prošaptao: upucaše me p…. im majčina…“

No, pustimo romantičnu povijest i vratimo se MOST-u, HDZ-u, Petrovu, Plenkiju i ostalim akterima našeg domaćeg “plovećeg kazališta“. “Ujedinjenje ili smrt“ rekao je još jedan lik iz povijesti, pukovnik Apis Dimitrijević kad je u Grčkoj upucao kralja Aleksandra Obrenovića. Ne znam je li Gregurić, Valentić i Mateša traže baš smrt, ali očito je da traže u ovim tragikomičnim vremenima ujedinjenje vlasti i oporbe. Franjo Gregurić kaže da “dok se zemlja ne stabilizira“ tri najveće stranke HDZ, SDP i HNS moraju imati “glave skup“. To je inače stari zagorski običaj kad se pije fino sortno vino “tudum“. Naročito je važno da se skupe na kup dvije velike stranke SDP I HDZ zajedno s još jednom snažnom, perspektivnom i nadasve omiljenom strankom – HNS-om. Bez njezinih 2,5% birača nema jedinstva, ali je smrt poprilično izgledna. Ta stranka, zahvaljujući SDP-u jedina ima dovoljnu hrpu zastupnika u Saboru koji bi mogli popuniti ponor u glasačkoj većini, nastao raspadom koalicije s Mostom. Ipak, nekako mi se čini da srljaju u političku smrt svi koji se napiju ”tuduma” s Vrdoljakom.

Velika koalicija! Napokon bi se mogao ostvariti san svih ”demokrata” koji misle da je najbolje kad su svi u jednoj stranci ili bar svi zajedno na vlasti jer oporba ionako samo smeta u parlamentu. Zato Most i Živi zid van dok se veliki dečki dogovore. Ne možemo spašavati fina francuska vina dok kuća gori. Sad je nevažno tko je doveo Agrokor pred streljački vod, tko je za 25% Ine dao MOL-u sva upravljačka prava, tko je svjedočio u Ženevi iz Hrvatske protiv Hrvatske, tko je nacrtao svastiku na Poljudu, tko je lobirao na Ustavnom sudu da se ukine presuda Sanaderu. Naravno, sad bi zahtjev usijanih glava da se javnosti objasni kako je u DUDI-ju nestalo 62 milijarde kuna bilo obično sitničarenje. Ionako je taj manjak samo knjigovodstveni, u velikom dijelu. Velika koalicija ne pozna male probleme. Suzavac u klubu duginih boja Super-Super ostavite za bolja vremena. Hrvati su naučili još u doba Juge, tako drage Josipu Juratoviću, štedjeti u nekretninama, a ne kao što vjerojatno Jura u Njemačkoj štedi u Mercedesovim dionicama. Zašto bi sada – kad treba spasiti vlast HDZ-a, makar i velikom Koalicijom s SDP-om i HNS-om, ili možda čak i ”malom” koalicijom samo s HNS-om, kmetski Hrvateki razmišljali o progresivnom porezu na nekretnine. Kad im za započnu dolaziti uplatnice za plaćanje poreza na nekretnine mnogi će zaboraviti na ujedinjenje svih ”važnih” stranaka kako bi se sačuvala vlast koja je narodu uvela nove poreze. Kad je Franjo Gregurić bio premijer onda se radilo o tome hoćemo li preživjeti ili ne kao država. Sad bi se trebali svi opet ujediniti, ali ne da bi preživjela država nego svi oni koji su nam pred vrata doveli INA-u, Mol, Agrokor, svastiku; DUDI, granični kaos, Zlatni rat, Pelješki most, Super-Super itd. Sjetite se samo kolike smo do sada imali parafiskalne namete, a sve ih je ”štancala” partija na vlasti. Sad kad će vladati njih tri zajedno mogu što god im padne na pamet… Slavonija, Lika.. puštos, iseljavanje u Irsku i Novi Zaland. Ali to nema veze, važno je samo da su glave ovih koji su ostali da bi mogli biti na vlasti skupa. Skupoću oni ionako neće ni osjetiti kao što, evidentno, ne mogu osjetiti ni bilo svog naroda. Dok žena zbog neplaćenih 1.400 kn pričuve ostaje bez svog stana u sramotnom ovršnom postupku, dotle direktori državnog HEP-a naručuju više od 200 skupocjenih limuzina za svoje guzice. U bogatoj Švedskoj i direktori i ministri imaju velike plaće, ali sami sebi kupuju automobile za posao. I HEP-ovi direktori imaju velike plaće, ali ljepše se voziti u … E’moj narode. Zlobnici kažu kako će Most od sada plaćati mostarinu, a drugi? Što ako nakon njega stvari krenu još brže nizbrdo? Činjenica je da Orepić nije uspio riješiti prohodnost naše granice s “dragim prijateljima“ Slovencima. Hoće li to uspjet Zdravku Mariću ili Martini Dalić?

Moja klijentica, duhovita Radmila Vojnović, javila se na fejsu: “Seks mi je super… ali izbori su mi češći.“

Bez obzira na Marića i njegovu sudbinu, bez obzira tko se je zaigrao Plenki ili Petrov frljijada je i nadalje u žiži zanimanja Hrvata, jugovića, orijunaša i ustašoidnih troglodita kako je to slikovito zarežao Zlatko Gall. On je novinar koji je senzibilno, skoro poetski, svojim raskošnim talentom opisao veličanstvenu atmosferu koncerta koji nikada nije održan. Ljevoruki Zlatko samu činjenicu da su trogloditi htjeli prekinut Frljićevu musaku uzima kao dijalektički znak “da smo otišli u tri lepe materine“. Bez obzira što njegove učiteljice Lepe Smoje više nema na čelu progresivnog Splita. Ali podrška progresivaca iz Žikine dinastije stiže mu sa svih strana. Recimo, Velimir Visković. On se napuni kao žaba vode i poručuje ognjištarima da se malo uvuku u sebe i svoj ja jer je Frljić ugledan i uspješan u Europi. Bože, kako naši ljevičari lažu, a da im na obrazima nema ni malo rumenila ni stida. Poljaci dižu protiv Frlje kaznene prijave, austrijski kritičar Ronald Pohl u Der Standardu nazvao je Frljićevu predstavu “idiotskom predstavom“ i “cinizmom bez mjere i ukusa te da neugodno vonja na školski kabare.“ Uglavnom u Lijevoj našoj sve je moguće. U Rimu je Kaligula imenovao svog konja za senatora, a u RH Frljić postaje “ugledni“ režiser. Peđi Grbinu je javni prosvjed protiv “idiotske predstave“ bio “nacionalistički ispad“, Ante Tomić je “ugledni književnik“, Snežana Banović je preko noći postala profesorica na Akademiji dramskih umjetnosti te sanja dan kad će na Akademiji uz nju predavati i Branimir Johnny Štulić. Iskazala je podršku “hrabroj ekipi predstave i upravi HNK Split.“ Bi li “hrabra“ ekipa ostala dugo u Splitu kad bi glumica Nika Mišković iz svoje vagine izvukla recimo hajdukovu zastavu ili zastavu duginih boja? Neka netalentirani Frljić postavi svoju “musaka predstavu“ u Sarajevu i neka Nika tamo iz vagine izvlači zastavu s ljiljanima. Denis Derk u Večernjaku se pita i pomalo čudi “Frljića iz Ljubljane nisu tjerali u rodni Travnik“. Čudno! I Slovenci su imali grdi rat kao, uostalom, i mi u Hrvatskoj. Ali Slovenski senzibilitet prema ratu je malo drugačiji. Njihov rat trajao je tri dana, a naš četiri godine. I upravo toliko smo puta osjetljiviji na naše svetinje. Toga se naš Denis nije sjetio. Ante Tomić finim JNA humorom podbada pravaše: ”Bez satelitske navigacije ljutiti pravaši nikada ne bi ni pronašli splitski HNK“. Taktika “Govnom na govno“ u pravilu proizvede loš vonj. Zanima me i to jako kako su i kojom navigacijom Nino Pavić i Jagna Pogačnik nabasali na književni talent jednog JNA podoficira? Ante izdaje malo knjige, a malo domovinu, pa potom snima filmove. Ali kad se okuša u Češkoj kao odskočnoj dasci za put na sanjani zapad doživi šok veći od Zlatka Galla kad je, nakon sjajnog izvješća o koncertu, doznao da ovaj nije ni održan. “Zavidni“ Česi sasjekli su njegovog Muškarca bez brkova na sitne komadiće k’o peršun. Intelektualni “creme de la creme“ lijeve medijske scene skočio je na zadnje noge u obrani “umjetničkih sloboda“ raznih Frljića, Tomića, Grlića, Hribara, Pavičića itd.

Jedan od istaknutijih jugo-nostalgičara je lik koji se do 1991.g. navodno zvao Milorad Babić pa je preko noći postao Matija. I tako je Matija, vjerojatno potaknut “nekulturnim“ ponašanjem branitelja pred HNK u Splitu, odlučio iste demaskirati pred progresivnom javnošću. Nakon što je ogulio zadnji krumpir kojim ga je nagradila “ustašoidna država“ (jer je zamračio nešto više od 3 milijuna kunića), Matija je otvorio svoju jugo-dušu: “Uvijek isti šljam. Profesionalni šatoraši, branitelji privilegija, krezubi, neoprani, neuki, beskorisni, zli, odrađivači za HDZ-ove, Klemove, Bandiće. Uvijek isti, najprljaviji talog društva. Dajte se u idućem ratu počistite međusobno. Društveno korisne funkcije nemate: u ratu ste korisni Čermacima i Todorićima kako bi primili metak da njima pomognete izgraditi dvorce i benzinske. Nakon rata najgorem političkom šljamu da mu osigurate glasove u zamjenu za nezaslužene privilegije. Ljudi niste, ne gurajte se među ljude. Iš’ bagro iz parkova…“ Onda Matija iliti Milorad malo ublažava grube glagole pa predlaže da se za NJIH uvede smrtna kazna. Ni više ni manje. Bravo Matija!!! Bravo i onom sudskom vijeću hrvatskog suda koje ti je za tri milje i nešto više kuna dalo rigoroznu kaznu guljenja krumpira. Da branitelji nisu s “krvavim gaćama“ kampirali na Velebitu dok si ti čekao da završi “otadžbinski rat“ i da se tebi i Jeleni Lovrić napokon ukažu Kadijević, Adžić, Mladić i ostali dragi oficiri, nikada ne bi došao u priliku biti ovako “hrabar“. Uzdaš se ti u Mirjanu Rakić koja je još u ožujku prošle godine podnijela “neopozivu“ ostavku pa je, milošću Božjom, preko Milanovića, Oreškovića i Plenkovića i dalje ostala u medijskom prostoru koji je u međuvremenu očišćen od Marka Juriča i sličnih. Ali tebe, i tebi slične neće i ne smije se dirati. Sve te hrvatske vlasti i HDZ-a i SDP-a su tvoje vlasti koje će uvijek štititi tebe Babiću, a ne one tvoje ”zle, krezube, neoprane i neuke”. Predlažeš da se “zli i neoprani“ u idućem ratu “počiste međusobno“. Pomoli se svom Bogu (ako ga uopće imaš) da do “idućeg“ rata ne dođe. Možda branitelji ne će mirisati tako fino po krumpiru k’o ti, ali dobro pamte uvrede. Oni se ubijaju vlastiti narod. Njih više od tri i pol tisuće namjerno se oprostilo od države koju su stvorili. I kad se preostali branitelji danas pitaju gdje je nestala Hrvatska kakvu su u “krvavim gaćama“ sanjali na Velebitu, morat ću to objasniti pomalo neakademski: u pi*ki, ne materinoj, već glumice Nike Mišković…

Ajmo, na malo veselije teme. Intelektualni proletarijat Lava Trockog, Marina Hrupić u Jutarnjem je skužila da je Angela Merkel ”ljukava ljisica”. Kad je prošli mjesec bila u Bijeloj kući pozvala je na summit posvećen ženama Trumpovu kćer Ivanu. I onda se desio skandal. Koji dan danas ne mogu shvatiti hrvatski medijski ljevičari. “Na summitu posvećenom ženama Ivanka je branila oca“. Ja jednostavno ne mogu vjerovati! Umjesto da iskoristi priliku koju joj je Angela pružila pa žestoko opali po Trumpu i demaskira ga kao lažova što je kod nas odmah krasno skužio Večernjakov Krasnec Tomica. Umjesto da brani oca, trebala je valjda ukazati na razmjere kataklizme i apokalipse nastale njegovim dolaskom u na vlast. Evo što je vulgarni kapitalizam napravio u odnosima roditelja ni djece. Mi smo to davno, hrvatski rečeno, “prevazišli“. U Lijepoj našoj pun je Sabor i Vlada političara koje ni vlastita majka ne može ni pokušati braniti. A Ivanka brani nesretnog Donalda bez obzira što su sve do sada o njemu napisali Marina Hrupić, Tomislav Krasnec, Marina Šerić, Ivan Đikić, Vedrana Rudan, Antonije Tomić… Barem on zna koje je Donland “govno“.

Još je Ciceron rekao: “Pares cum paribus facillime cengregantur“ Jednaki se s jednakim najlakše nađu.

Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Vukovar jučer, danas, sutra: Iskorak iz emocija u stvarnost činjenica

Objavljeno

na

Objavio

Pijetet žrtvi Vukovara po mjeri Beograda ili pravedne obrane?

Sve „blagodati“ politike neoproštene pobjede danas se prelamaju na Vukovaru. U nju spadaju: Neprocesuiranje ratnih zločinaca, predaja pravosudnog integriteta Srbiji, ćirilizacija, toleriranje i čuvanje zločinačkih mauzoleja… Neoproštena pobjeda izvire u svim segmentima tijekom cijele godine, a u ladicu se strpa na Dan sjećanja. Dopušteni maksimum je „Vukovar, mjesto posebnog pijeteta“. Dalje od izražavanja pijeteta kao da nam nije dopušteno, bez obzira na to tko je na vlasti. I u izražavanju pijeteta sve se rjeđe navodi ime agresora.

Agresor je odlučio: Vukovar treba biti središte srpstva u Hrvatskoj

Mi i danas ne znamo, primjerice tko je kriv za prekomjerno granatiranje Bolnice (700 projektila dnevno!) i cijeloga „Grada mučenika“, ne znamo gdje je ona druga masovna grobnica sa šezdesetak žrtava, ne znamo gdje su „nestali“, ne znamo koliko je zločinaca na slobodi (ubojica i višekratnih ubojica, silovatelja i višekratnih silovatelja, i drugih djela nepodložnih aboliciji), koliko ih je Hrvatska pravomoćno osudila, nemamo registar zločina počinjenih u agresiji, nemamo politiku koja od obrambene žrtve hoće i zna stvoriti trajnu vrijednost. Lakše je prigodničariti, podilaziti Beogradu, graditi novo bratstvo i jedinstvo… I vukovarsku epopeju svesti na emocije i što duže je držati u stanju emocionalnoga šoka. Pravi pijetet zasniva se na neupitnim činjenicama.

Istina, imamo, zahvaljujući mjesnoj crkvi popis imena poginuli i pobijenih u agresiji na Vukovar. Taj se popis odupire politici neoproštene pobjede, kao i brojna parcijalna knjiška i filmska svjedočanstva. Imamo i masovnu grobnicu na Ovčari i Memorijalno groblje. Ali sve to pod „pravosudnom“ kapom i u interpretaciji Srbije i Haaškoga suda. Hrvatskim vlastima ide na dušu činjenica što su Vukovar pravosudno izručili Haagu i Beogradu. Posljedica je, među ostalim i to što u Kolonu sjećanja već tradicionalno ne ulazi diplomatski zbor u Hrvatskoj. Jesu li im uopće uručene pozivnice?

Pijetet po mjeri Beograda nije hrvatski, ni europski. Beogradsku mjeru određuju njihove presude vezane uz zločine u Vukovaru. Mjeru pijeteta Beograda u Hrvatskoj provodi Pupovac. Kako bi je bolje proveo u djelo, „pozitivnom diskriminacijom“ i mimo izbora „inkluziviran“ je u hrvatsku vlast. Beogradu u osnovi ne odgovara ni vojno oslobađanje kojim su izgubili političko središte beogradskog srpstva, niti mirno reintegirajuće oslobađanje, jer im je Vukovar poslije izgubljenoga Knina pričuvno središte u Hrvatskoj. Vukovar je dio trajnoga idiotizma velike Srbije kojega treba „osloboditi“ i „prisajediniti“, granatirajući ga u ratu projektilima, u miru ćirilizacijom i izbjegavanjem procesuiranja zločinaca. Onako kako je to 1991. nastojao Slavoljub Sremac.

Episkop Lukijan 1991.: Vukovar što prije osloboditi

„Vukovarski sudac Slavoljub Sremac bio je prva osoba koja je uhićena zbog sumnje da je sudjelovala u pobuni, odnosno da je organizirala pobunu protiv Hrvatske. Uhićen je 24. svibnja 1991. pod optužbom da je 2. svibnja 1991. sudjelovao u napadu na pripadnike hrvatske policije. Srpska reakcija bila je brza. U Borovu Selu 25. svibnja podignute su barikade, a promet je nadziran. Dan kasnije naoružani mještani oteli su autobus Čazmatransa i pretukli vozača (Hrvat) i suvozača (Srbin), koji su išli u ‘Borovo Selo kod svojih zajedničkih prijatelja’“ – piše povjesnik Davor Marijan u knjizi „Bitka za Vukovar“ (Zagreb – Slavonski Brod, 2004.). Uhićenje Sremca i njemu sličnih Beograd interpretira kao uzrok rata, kao neki hrvatski prethodni krimen. To jest, za razaranje Vukovara krivi su Hrvati, oni su bezrazložno nasrnuli na mirne „Srbe u Hrvatskoj“ i nisu se predali „četvrtoj vojnoj sili u Europi“ pa ih je stigla zaslužena kazna u dijaboličnoj kreaciji Beograda, JNA i KOS-a.

To je ujedno i podloga za izjednačavanje krivnje i tezu o građanskom ratu. Otud i Pupovčevo „komemoriranje“ dan prije 18. studenoga! Otud i ovo: “Danas smo u ime SDSS-a i udruženja žrtava obitelji nestalih i ubijenih Srba ‘Protiv zaborava’ te manjinskih vijeća s područja Vukovarsko-srijemske i Osječko baranjske županije najprije položili vijenac za Srbe koji su stradali i ubijeni pred početak izbijanja sukoba….“, rekao je predsjednik Savjeta Srpskog narodnog vijeća i SDSS-a – stranke vladajuće većine, Milorad Pupovac. Dan prije Vukovarske kolone! I kad bismo dokazali da je i taj dan prije obilježen srpskim zločinom, išlo bi se još jedan dan prije toga dana. I tako unedogled sve dok Beogradu u Hrvatskoj ne zatvorimo vrata. Je li Pupovac paralelna vlast, ili dio službene politike Vlade, prije svih trebala bi odgovoriti Vlada, Predsjednica Republike i Hrvatski sabor.

Mali povijesni podsjetnik: U Borovom Selu, kako piše novosadski list Stav od 9. kolovoza 1991., sastali se episkop SPC Lukijan i četnik Vojislav Šešelj. Lukijan je tada kazao: „Moramo da se što pre oslobodi Vukovar, zato što treba da nam bude administrativni, kulturni i duhovni centar“. Budući da je cilj ostao isti („osloboditi“ Vukovar), pitanje je kako ga ostvariti danas. Inkluzivnom politikom? Ćiriličnim pločama? „Zajedničkim većem opština“?

Peta kolona zagovarala je predaju Vukovara

Žrtva Vukovara na kojoj je izrasla hrvatska država zasjat će puninom svojega sjaja kad se oslobodimo politike neoproštene pobjede. Vukovar, „mjesto posebnoga pijeteta“ – oslanja se uglavnom na emocije. Ipak, pogledajmo neke simptomatične činjenice. Vukovaru je agresor namijenio sudbinu Iloka, Erduta, Dalja. Šarengrada, Bapske… (iseljavanje stanovništva, onemogućavanje obrane, odsijecanje hrvatskih obrambenih snaga od domicilnoga stanovništva, predaja teritorija bez jače organizirane obrane). Tomislav Merčep, „općinski sekretar za narodnu obranu“, međutim, pozvao je početkom kolovoza 1991. Vukovarce na mobilizaciju i zagovarao ostanak civilnoga stanovništva. Dezertere je nazvao dezerterima i izdajnicima. „Iako je njegov postupak, što je vrijeme brzo pokazalo, bio u korist obrane grada, a i znatno šire, medijski je napadnut“ (D. Marijan).

„Od danas 10. kolovoza Vukovar je grad s najvećim brojem izdajnika u Hrvatskoj! Štoviše, masovnost onih što su službeno obilježeni za okretanje leđa voljenoj domovini koja grca pod okupatorskom čizmom, svjedoči o tome da se Vukovar promovira u svojevrsno izdajničko središte, slijepo crijevo hrvatskog teritorijalnog organizma, u kojem niče i rovari peta kolona! Takvo određenje matičnome gradu priskrbio je nitko drugi do Vukovarski gardijski šerif Tomislav Merčep, čovjek koji – poput Branimira Glavaša u Osijeku – predstavlja obris hodajuće legende i otjelovljenje dežurne ratne vlasti koja je, potezom magične lakoće pod svoje okrilje preuzela doslovno sve sfere civilnog života“ (Viktor Ivančić, Izbjeglice na stupu srama, S. Dalmacija 10. kolovoza 1991.).

Tomislav Merčep je tvorac obrane Vukovara

Poraženim snagama Merčep je morao odgovarati ponajviše zato što je ustrojio obranu Vukovara! Obranu koja je slomila agresora i kupila vrijeme „mladoj hrvatskoj demokraciji“ da može organizirati obranu. Jedna od odluka proisteklih iz Kolone sjećanja ove 2019. godine morala bi biti i pomilovanje teško bolesnoga i pravomoćno osuđenoga (zbog zapovjedne odgovornosti!, jer trebalo mu je bilo što natovariti) junaka Domovinskoga rata, Tomislava Merčepa. Ne dođe li do pomilovanja, onda je Ivančić bio u pravu. Vukovar je, naime, trebalo predati, a ne mobilizirati za obranu.

To je teza poraženih snaga i njihove politike neoproštene pobjede.

Obranu Vukovara postavio je Tomislav Merčep. Samo zbog toga zaslužuje pomilovanje i spomenik usred Vukovara. Ako agresor imenuje ulice i trgove po dokazanim zločincima, Hrvatska to više mora smoći snage, bez obzira na moralno trule političke elite, da najzaslužnijim ljudima oda dužno poštovanje. Dozirani pijetet utemeljen samo na emocijama brzo će se potrošiti! A što će onda preostati od „posebnoga pijeteta“? Samo sv. misa zadušnica. I mirnodopska pobjeda u ratu poraženih osvajačkih, progenocidnih snaga. Merčep je danas također vukovarska žrtva zaslugom politike neoproštene pobjede. Nadam se da je to jasno i ovogodišnjoj (2019.) Koloni sjećanja.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Kako je baš Emmanuel Macron postao ‘kuga Europe’

Objavljeno

na

Objavio

Opće je mjesto kako je Francuska bila, uz nobelovca za mir Obamu, glavni akter u aktiviranju arapskog proljeća koje je dovelo do kaosa, migrantske krize, zapravo invazije na Europu, ljudi iz islamskog svijeta bez dokumenata.

Kada je Gaddafi, koji je obilno financirao francuske političare, tražio da mu se plati dug za isporučenu naftu, počeli su rogoboriti. A onda je taj isti Gaddafi skupio mnoštvo zlata i srebra kako bi na temelju libijskog dinara maknuo iz bivših francuskih kolonija francuski franak kao valutu neokolonijalne kontrole. Budući da su u središnjim bankama tih “bivših” francuskih kolonija sjedili predstavnici francuskih vlasti, Gaddafiju nije bilo spasa. Krenuli su borbeni zrakoplovi. Priču dalje znate…

Upravo (i) francuska odgovornost za migracijski kaos proizvela je otpor zemalja koje u tom krimenu nisu ni luk jele ni mirisale, pa su nastali tzv. populisti i suverenisti, od Orbana do Salvinija. Njih je Macron častio raznim pogrdnim imenima, među inim da su “groznica, ili kuga Europe”.

Dakako, zamjena teza, jer problem nisu proizveli “populisti”, nego elitisti, poput Macrona, Merkelice i Obame, svatko na svoj način. Populisti i suverenisti su samo odgovor na krimene odnarođenih elita, anacionalnih globalista, kako su taj fenomen opisali teoretičari od Pareta do Lasha.

Macronu se njegov elitizam vrlo brzo razbio o glavu u samoj Francuskoj. Logikom Superhika smanjio je poreze bogatima, koji su postali još bogatiji, nadajući se da će sukladno glupoj neoliberalnoj “teoriji prelijevanja” dio toga pasti u ruke sirotinje u dubokoj, bijeloj Francuskoj, gdje umirovljenici i radnici jedva spajaju kraj s krajem.

Kao globalist i “ekološki osviješten”, Macron je toj istoj sirotinji – koja do prve pošte, ambulante ili trgovačkog centra mora s “izraubanim” dizelašem, koji si jedino mogu priuštiti, putovati mnoštvo kilometara – lupio ekološke poreze. I dobio je žute prsluke prema kojima je pokazao neviđenu brutalnost, brutalnost prema svome narodu.

Blještavilo Pariza

Kao elitist koji ne voli populiste, ksenofobe, islamofobe, ipak je pod pritiskom naroda morao povući ručnu. Nakon toga popularnost mu je počela strmoglavo padati jer radi protiv svoga naroda, protiv Francuza koji sve teže spajaju kraj s krajem, jer Francuska nije tek blještavilo Pariza.

No elitist i antipopulist Macron nije posustajao, krenuo je silom nametati zakone, od svjetonazorskih do gospodarskih. Tako, nakon što je heterolognu oplodnju htio proširiti i na žene koje žive same, dobio je stotine tisuća prosvjednika. Još više gnjeva naroda dobio je kada je odlučio podići dob za umirovljenje.

Totalno pogubljen, zatvoren od stvarnog života u svoju elitističku kulu bjelokosnu, s daljnjim padom popularnosti, ovih dana okreće ploču. Postaje brutalan prema migrantima. Tako je rasturio izbjegličke kampove između Saint-Denisa i La Chapelle.

Poziva se na “suverenitet” i “nužnost da se preuzme kontrolu nad migracijskim procesima”. Smanjuje broj viza. Potom brutalno, “sukladno” Marakeškom sporazumu, oduzima pravo na besplatnu zdravstvenu skrb migrantima bez papira, među kojima su žene i djeca.

To ni Salvini, po kojem je pljuvao, nije radio, naprotiv. Ali nitko ga u ovoj populističkoj promjeni kursa ne proziva, kao mađarske, poljske ili (bivše) talijanske lidere, za ksenofobiju, islamofobiju, populizam… i sve te etikete skrojene u elitističkom orvelovskom laboratoriju za preodgajanje europskih naroda i europske kulture.

Pa onda u Economistu napada Europsku uniju riječima koje ni Orban ne rabi, udara po NATO-u. Eto, postao je čak i euroskeptik, apokaliptični sekularni prorok sveopće propasti Zapada kojem Nigel Farage nije ni do koljena. Pa onda napada i politiku štednje i ustaje protiv norme o tri posto dozvoljenog deficita.

Macron ima potpuno pravo okrenuti ploču i postati od globalista suverenist, Attali presvučen u Orbana, ima pravo postati najednom od elitista fingirani populist (populizam shvaćen u pozitivnom smislu, kao osluškivanje bila naroda), ima pravo raditi brutalno, uskraćujući ljudima zdravstvenu skrb, protiv Marakeškog sporazuma koji je hvalio i promicao, ali nema pravo dijeliti lekcije drugima iz humanosti i europejstva. Jer Macron, i sve ono što simboliziraju on i njegov životopis, je “kuga Europe”.

Uplašen zbog strmoglavog pada popularnosti, maltretira cijelu Europu svojom shizofrenom politikom, koja postaje talac svih promašaja njegove, ali i politike njegovih prethodnika, koja je – zasoljena Merkeličinom politikom “otvorenih vrata” i “Willkomenskultur” – upravo odgovorna za situaciju Europske unije o kojoj u Economistu govori isti taj Macron.

On zapravo napada sebe, ali mu to netko treba reći. U tom smislu, uza sve mane, Europi nisu problem ni orbani ni salviniji, već macroni, jer bez njih ne bi bilo ni potonjih.

Zato, dok se ne odredi tko je stvarno “kuga Europe”, europski projekt nema budućnosti. Ili, kako je pokojni Šuvar govorio, mora se naći netko tko će reći popu pop, bobu bob. No postoji li uopće više taj netko?

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari