Pratite nas

Kolumne

HODAK: Za razliku od Makedonaca mi smo sofisticirani. Ležimo pred TV-om uz pivo i kikiriki, a Vlada pada!

Objavljeno

na

Zašto podsjećam na malo povijesti u 21. stoljeću? Zato što je “ustaša“ s četničkom bradom prilikom upada u makedonski parlament vikao da je on novi Vlado Černozemski. Tadašnji kralj je preko ađutanta bio poslao neutješnom narodu poruku koja je Hrvatekima i Makedoncima zaledila krv u žilama: “Čuvajte mi Jugoslaviju“. Tu smo povijesnu izjavu učili kroz naše “soc-demokratsko“ kurikularno obrazovanje

Hrvati, ili kako kaže Josip Radeljak, Hrvateki su jedini narod na kugli zemaljskoj koji ne mora izaći na ulice da bi rušili svoju Vladu. Za razliku od Makedonaca mi smo sofisticirani. Ležimo kod kuće uz pivo i kikiriki, gledamo TV, a Vlada pada. Barem za sada. Makedonci se u Sobranju ”šoraju”, pada i demokratska krv, može se vidjeti pokoji munjeviti aperkat, direkt, ili kroše, a bilo je i Kic Boxinga. Mi se u našem “Sobranju“ ne tučemo. Samo izvozimo naše ustašoidne instruktore. Nakon makljaže u Sobranju, beogradski ”Kurir“ prosto ne može da veruje. ”Ustaša komandovao prebijanjem makedonskih poslanika: Upao s batinašima u fantomkama u Sobranje“. Gledam na slici “ustašu“ s četničkom bradom kako bije socijaliste, ali bez Kurirove fantomke. Kurir je oprezan. Sjećaju se atentata u Marseilleu 9. listopada epske 1934.g.u 16.20 minuta kad je ”ceo napredni svet prosto zanemeo”. Vlado Černozemski, član VMRO-a, upucao je kralja Aleksandra I. Karađorđevića. Tek što je kralj uveo apsolutnu ”demokraciju” poznatu pod imenom “šestojanuarska diktatura“.

Zašto podsjećam na malo povijesti u 21. stoljeću? Zato što je “ustaša“ s četničkom bradom prilikom upada u makedonski parlament vikao da je on novi Vlado Černozemski. Tadašnji kralj je preko ađutanta bio poslao neutješnom narodu poruku koja je Hrvatekima i Makedoncima zaledila krv u žilama: “Čuvajte mi Jugoslaviju“. Tu smo povijesnu izjavu učili kroz naše “soc-demokratsko“ kurikularno obrazovanje. Ako opet ispliva na površinu Boris Jokić, učit ćemo opet o brižnom kralju koji nas je giljotinom UFC napokon ujedinio. Sve bi bilo u redu da “oni gore“ nisu, nakon dosta godina i nakon Drugog svjetskog rata, pozvali sebi i ađuntanta kojem je kralj čvrsto stisnuo nadlakticu i prošaptao “čuvajte mi Jugo…..“ Bojeći se “istražnog sudije“ koji ga gore čeka, kraljev ađutant Panta Draškić navodno je priznao “sveštenoj osobi“ da je kralj ustvari u samrtnom hropcu prošaptao: upucaše me p…. im majčina…“

No, pustimo romantičnu povijest i vratimo se MOST-u, HDZ-u, Petrovu, Plenkiju i ostalim akterima našeg domaćeg “plovećeg kazališta“. “Ujedinjenje ili smrt“ rekao je još jedan lik iz povijesti, pukovnik Apis Dimitrijević kad je u Grčkoj upucao kralja Aleksandra Obrenovića. Ne znam je li Gregurić, Valentić i Mateša traže baš smrt, ali očito je da traže u ovim tragikomičnim vremenima ujedinjenje vlasti i oporbe. Franjo Gregurić kaže da “dok se zemlja ne stabilizira“ tri najveće stranke HDZ, SDP i HNS moraju imati “glave skup“. To je inače stari zagorski običaj kad se pije fino sortno vino “tudum“. Naročito je važno da se skupe na kup dvije velike stranke SDP I HDZ zajedno s još jednom snažnom, perspektivnom i nadasve omiljenom strankom – HNS-om. Bez njezinih 2,5% birača nema jedinstva, ali je smrt poprilično izgledna. Ta stranka, zahvaljujući SDP-u jedina ima dovoljnu hrpu zastupnika u Saboru koji bi mogli popuniti ponor u glasačkoj većini, nastao raspadom koalicije s Mostom. Ipak, nekako mi se čini da srljaju u političku smrt svi koji se napiju ”tuduma” s Vrdoljakom.

Velika koalicija! Napokon bi se mogao ostvariti san svih ”demokrata” koji misle da je najbolje kad su svi u jednoj stranci ili bar svi zajedno na vlasti jer oporba ionako samo smeta u parlamentu. Zato Most i Živi zid van dok se veliki dečki dogovore. Ne možemo spašavati fina francuska vina dok kuća gori. Sad je nevažno tko je doveo Agrokor pred streljački vod, tko je za 25% Ine dao MOL-u sva upravljačka prava, tko je svjedočio u Ženevi iz Hrvatske protiv Hrvatske, tko je nacrtao svastiku na Poljudu, tko je lobirao na Ustavnom sudu da se ukine presuda Sanaderu. Naravno, sad bi zahtjev usijanih glava da se javnosti objasni kako je u DUDI-ju nestalo 62 milijarde kuna bilo obično sitničarenje. Ionako je taj manjak samo knjigovodstveni, u velikom dijelu. Velika koalicija ne pozna male probleme. Suzavac u klubu duginih boja Super-Super ostavite za bolja vremena. Hrvati su naučili još u doba Juge, tako drage Josipu Juratoviću, štedjeti u nekretninama, a ne kao što vjerojatno Jura u Njemačkoj štedi u Mercedesovim dionicama. Zašto bi sada – kad treba spasiti vlast HDZ-a, makar i velikom Koalicijom s SDP-om i HNS-om, ili možda čak i ”malom” koalicijom samo s HNS-om, kmetski Hrvateki razmišljali o progresivnom porezu na nekretnine. Kad im za započnu dolaziti uplatnice za plaćanje poreza na nekretnine mnogi će zaboraviti na ujedinjenje svih ”važnih” stranaka kako bi se sačuvala vlast koja je narodu uvela nove poreze. Kad je Franjo Gregurić bio premijer onda se radilo o tome hoćemo li preživjeti ili ne kao država. Sad bi se trebali svi opet ujediniti, ali ne da bi preživjela država nego svi oni koji su nam pred vrata doveli INA-u, Mol, Agrokor, svastiku; DUDI, granični kaos, Zlatni rat, Pelješki most, Super-Super itd. Sjetite se samo kolike smo do sada imali parafiskalne namete, a sve ih je ”štancala” partija na vlasti. Sad kad će vladati njih tri zajedno mogu što god im padne na pamet… Slavonija, Lika.. puštos, iseljavanje u Irsku i Novi Zaland. Ali to nema veze, važno je samo da su glave ovih koji su ostali da bi mogli biti na vlasti skupa. Skupoću oni ionako neće ni osjetiti kao što, evidentno, ne mogu osjetiti ni bilo svog naroda. Dok žena zbog neplaćenih 1.400 kn pričuve ostaje bez svog stana u sramotnom ovršnom postupku, dotle direktori državnog HEP-a naručuju više od 200 skupocjenih limuzina za svoje guzice. U bogatoj Švedskoj i direktori i ministri imaju velike plaće, ali sami sebi kupuju automobile za posao. I HEP-ovi direktori imaju velike plaće, ali ljepše se voziti u … E’moj narode. Zlobnici kažu kako će Most od sada plaćati mostarinu, a drugi? Što ako nakon njega stvari krenu još brže nizbrdo? Činjenica je da Orepić nije uspio riješiti prohodnost naše granice s “dragim prijateljima“ Slovencima. Hoće li to uspjet Zdravku Mariću ili Martini Dalić?

Moja klijentica, duhovita Radmila Vojnović, javila se na fejsu: “Seks mi je super… ali izbori su mi češći.“

Bez obzira na Marića i njegovu sudbinu, bez obzira tko se je zaigrao Plenki ili Petrov frljijada je i nadalje u žiži zanimanja Hrvata, jugovića, orijunaša i ustašoidnih troglodita kako je to slikovito zarežao Zlatko Gall. On je novinar koji je senzibilno, skoro poetski, svojim raskošnim talentom opisao veličanstvenu atmosferu koncerta koji nikada nije održan. Ljevoruki Zlatko samu činjenicu da su trogloditi htjeli prekinut Frljićevu musaku uzima kao dijalektički znak “da smo otišli u tri lepe materine“. Bez obzira što njegove učiteljice Lepe Smoje više nema na čelu progresivnog Splita. Ali podrška progresivaca iz Žikine dinastije stiže mu sa svih strana. Recimo, Velimir Visković. On se napuni kao žaba vode i poručuje ognjištarima da se malo uvuku u sebe i svoj ja jer je Frljić ugledan i uspješan u Europi. Bože, kako naši ljevičari lažu, a da im na obrazima nema ni malo rumenila ni stida. Poljaci dižu protiv Frlje kaznene prijave, austrijski kritičar Ronald Pohl u Der Standardu nazvao je Frljićevu predstavu “idiotskom predstavom“ i “cinizmom bez mjere i ukusa te da neugodno vonja na školski kabare.“ Uglavnom u Lijevoj našoj sve je moguće. U Rimu je Kaligula imenovao svog konja za senatora, a u RH Frljić postaje “ugledni“ režiser. Peđi Grbinu je javni prosvjed protiv “idiotske predstave“ bio “nacionalistički ispad“, Ante Tomić je “ugledni književnik“, Snežana Banović je preko noći postala profesorica na Akademiji dramskih umjetnosti te sanja dan kad će na Akademiji uz nju predavati i Branimir Johnny Štulić. Iskazala je podršku “hrabroj ekipi predstave i upravi HNK Split.“ Bi li “hrabra“ ekipa ostala dugo u Splitu kad bi glumica Nika Mišković iz svoje vagine izvukla recimo hajdukovu zastavu ili zastavu duginih boja? Neka netalentirani Frljić postavi svoju “musaka predstavu“ u Sarajevu i neka Nika tamo iz vagine izvlači zastavu s ljiljanima. Denis Derk u Večernjaku se pita i pomalo čudi “Frljića iz Ljubljane nisu tjerali u rodni Travnik“. Čudno! I Slovenci su imali grdi rat kao, uostalom, i mi u Hrvatskoj. Ali Slovenski senzibilitet prema ratu je malo drugačiji. Njihov rat trajao je tri dana, a naš četiri godine. I upravo toliko smo puta osjetljiviji na naše svetinje. Toga se naš Denis nije sjetio. Ante Tomić finim JNA humorom podbada pravaše: ”Bez satelitske navigacije ljutiti pravaši nikada ne bi ni pronašli splitski HNK“. Taktika “Govnom na govno“ u pravilu proizvede loš vonj. Zanima me i to jako kako su i kojom navigacijom Nino Pavić i Jagna Pogačnik nabasali na književni talent jednog JNA podoficira? Ante izdaje malo knjige, a malo domovinu, pa potom snima filmove. Ali kad se okuša u Češkoj kao odskočnoj dasci za put na sanjani zapad doživi šok veći od Zlatka Galla kad je, nakon sjajnog izvješća o koncertu, doznao da ovaj nije ni održan. “Zavidni“ Česi sasjekli su njegovog Muškarca bez brkova na sitne komadiće k’o peršun. Intelektualni “creme de la creme“ lijeve medijske scene skočio je na zadnje noge u obrani “umjetničkih sloboda“ raznih Frljića, Tomića, Grlića, Hribara, Pavičića itd.

Jedan od istaknutijih jugo-nostalgičara je lik koji se do 1991.g. navodno zvao Milorad Babić pa je preko noći postao Matija. I tako je Matija, vjerojatno potaknut “nekulturnim“ ponašanjem branitelja pred HNK u Splitu, odlučio iste demaskirati pred progresivnom javnošću. Nakon što je ogulio zadnji krumpir kojim ga je nagradila “ustašoidna država“ (jer je zamračio nešto više od 3 milijuna kunića), Matija je otvorio svoju jugo-dušu: “Uvijek isti šljam. Profesionalni šatoraši, branitelji privilegija, krezubi, neoprani, neuki, beskorisni, zli, odrađivači za HDZ-ove, Klemove, Bandiće. Uvijek isti, najprljaviji talog društva. Dajte se u idućem ratu počistite međusobno. Društveno korisne funkcije nemate: u ratu ste korisni Čermacima i Todorićima kako bi primili metak da njima pomognete izgraditi dvorce i benzinske. Nakon rata najgorem političkom šljamu da mu osigurate glasove u zamjenu za nezaslužene privilegije. Ljudi niste, ne gurajte se među ljude. Iš’ bagro iz parkova…“ Onda Matija iliti Milorad malo ublažava grube glagole pa predlaže da se za NJIH uvede smrtna kazna. Ni više ni manje. Bravo Matija!!! Bravo i onom sudskom vijeću hrvatskog suda koje ti je za tri milje i nešto više kuna dalo rigoroznu kaznu guljenja krumpira. Da branitelji nisu s “krvavim gaćama“ kampirali na Velebitu dok si ti čekao da završi “otadžbinski rat“ i da se tebi i Jeleni Lovrić napokon ukažu Kadijević, Adžić, Mladić i ostali dragi oficiri, nikada ne bi došao u priliku biti ovako “hrabar“. Uzdaš se ti u Mirjanu Rakić koja je još u ožujku prošle godine podnijela “neopozivu“ ostavku pa je, milošću Božjom, preko Milanovića, Oreškovića i Plenkovića i dalje ostala u medijskom prostoru koji je u međuvremenu očišćen od Marka Juriča i sličnih. Ali tebe, i tebi slične neće i ne smije se dirati. Sve te hrvatske vlasti i HDZ-a i SDP-a su tvoje vlasti koje će uvijek štititi tebe Babiću, a ne one tvoje ”zle, krezube, neoprane i neuke”. Predlažeš da se “zli i neoprani“ u idućem ratu “počiste međusobno“. Pomoli se svom Bogu (ako ga uopće imaš) da do “idućeg“ rata ne dođe. Možda branitelji ne će mirisati tako fino po krumpiru k’o ti, ali dobro pamte uvrede. Oni se ubijaju vlastiti narod. Njih više od tri i pol tisuće namjerno se oprostilo od države koju su stvorili. I kad se preostali branitelji danas pitaju gdje je nestala Hrvatska kakvu su u “krvavim gaćama“ sanjali na Velebitu, morat ću to objasniti pomalo neakademski: u pi*ki, ne materinoj, već glumice Nike Mišković…

Ajmo, na malo veselije teme. Intelektualni proletarijat Lava Trockog, Marina Hrupić u Jutarnjem je skužila da je Angela Merkel ”ljukava ljisica”. Kad je prošli mjesec bila u Bijeloj kući pozvala je na summit posvećen ženama Trumpovu kćer Ivanu. I onda se desio skandal. Koji dan danas ne mogu shvatiti hrvatski medijski ljevičari. “Na summitu posvećenom ženama Ivanka je branila oca“. Ja jednostavno ne mogu vjerovati! Umjesto da iskoristi priliku koju joj je Angela pružila pa žestoko opali po Trumpu i demaskira ga kao lažova što je kod nas odmah krasno skužio Večernjakov Krasnec Tomica. Umjesto da brani oca, trebala je valjda ukazati na razmjere kataklizme i apokalipse nastale njegovim dolaskom u na vlast. Evo što je vulgarni kapitalizam napravio u odnosima roditelja ni djece. Mi smo to davno, hrvatski rečeno, “prevazišli“. U Lijepoj našoj pun je Sabor i Vlada političara koje ni vlastita majka ne može ni pokušati braniti. A Ivanka brani nesretnog Donalda bez obzira što su sve do sada o njemu napisali Marina Hrupić, Tomislav Krasnec, Marina Šerić, Ivan Đikić, Vedrana Rudan, Antonije Tomić… Barem on zna koje je Donland “govno“.

Još je Ciceron rekao: “Pares cum paribus facillime cengregantur“ Jednaki se s jednakim najlakše nađu.

Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Hrvatski politički vrh dvojako reagira na vanjskopolitičke i sigurnosne izazove

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatski politički vrh dvojako reagira na vanjskopolitičke i sigurnosne izazove. Ili ih ne primjećuje, ili su iznenađeni. Programska deklaracija bošnjačke Stranke demokratske akcije (SDA), u kojoj iznose cilj dokidanja sadašnje teritorijalne podjele i stvaranja Republike BiH, polučila je mješovitu reakciju – nešto su kao probuđeno iznenađeni. No iznenađenju zaista nema mjesta.

Deklaracija pod upraviteljskom palicom Bakira Izetbegovića iz rujna 2019. godine nastavak je ostvarenja istih, velikobošnjačkih i panislamskih ciljeva koji su definirani zaključcima Drugog bošnjačkog sabora 27. i 28. rujna 1993., pod upravljačkom palicom njegova oca Alija Izetbegovića.

Cilj je i tada, baš kao i sada, bio svesti pitanje teritorijalnog razgraničenja BiH na bošnjačko-srpsko pitanje i ostvariti muslimansku državu s panislamskim potencijalom u najvećim mogućim granicama. Sukladno cilju na tom Saboru su dekretom tadašnji Muslimani (što je bila Titova inovacija jedinstva vjere i nacije) preimenovani u Bošnjake, koji su teritorijalno prošireni na sve južnoslavenske muslimane.

Alija Izetbegović i savjetnici su tada dobro izabrali trenutak. Imali su zaleđen ratni sukob sa Srbima u BiH i potpisanu Deklaraciju Izetbegović-Krajišnik, koja je definirala način srpsko-muslimanskog razlaza i izlaska na more.

Sve su svoje vojne potencijale usmjerili prema Hrvatima, odnosno HVO-u, s dobrim izgledima da izlaz na more dolinom Neretve osvoje oružjem (operacija Neretva 93). I na Saboru su donijeli zaključak da odbiju tadašnji Owen-Stoltenbergov mirovni plan i nastave rat.

Njihovi tadašnji islamistički prijatelji i organizacije poput Al-Qa’ide u svojim su propagandnim materijalima promovirali muslimansku državu u BiH sa širokim izlazom na more dolinom Neretve, kao bazu za nastavak džihada u Europi.

Koncept promjene granica, eliminacija Hrvata kao političkog naroda iz BiH i obnova neke nove jugoslavenske zajednice pod srpskom dominacijom, sa srpskim poludržavama u Hrvatskoj (SAO Krajina) i BiH bio je i sasvim u duhu tadašnje britanske politike, koja je uvjerljivo dominirala u mirovnom procesu.

Doduše, sa stvaranjem islamske države u središtu Europe, Britanci baš i nisu bili presretni. Ali imali su razloga vjerovati da je taj proces pod njihovim nadzorom. Središnja Bosna je preko njihova vojno-obavještajnog angažmana u UN-ovim mirovnim snagama bila i njihov, a ne samo Bin Ladenov laboratorij za razvoj suvremenog džihada.

I Hrvatska, sa zaleđenom srpskom okupacijom i Hrvati u BiH bili su dodatno oslabljeni snažnom propagandom o agresiji na BiH i u najgoroj političko-vojnoj poziciji nakon pada Vukovara. Ukratko, bio je otvoren put prema finalnom srpsko-bošnjačkom dogovoru, u nekoj jugoslavenskoj asocijaciji koja je zbog rasporeda stanovništva odgovarala objema stranama.

Dovršena država

Postojala je samo jedna slaba točka u tom planu. U njemu nije bilo SAD-a i njegove nove uloge u Europi, s NATO-om kao glavnim zapadnim obrambeno-sigurnosnim menadžerom. I na toj je točki pao plan. Na toj se točki u sljedeće dvije godine Hrvatska uspjela prometnuti od izvjesnog gubitnika do jedine države pobjednice daytonskog mirovnog procesa.

Poslije SAD-a kao glavnog pobjednika, dakako. Moguće je danas lamentirati jesu li neke stvari mogle biti definirane drukčije. No ono što je uistinu važno jest da je iz mirovnog procesa jedino Hrvatska izišla kao dovršena država, sa zapadnom euro-atlantskom perspektivom.

Uspjela je to jer je imala vodstvo koje je prepoznalo trenutak i znalo iskoristiti priliku: predsjednika Franju Tuđmana, koji je znao da bez snažne vojske i savezništva sa SAD-om ne može dobiti rat, i njegove najbliže suradnike u tom procesu, ministra obrane Gojka Šuška u vojnom dijelu i posebnog izaslanika Miomira Žužula u političkom dijelu procesa.

Rujan 2019. umnogome politički podsjeća na nastavak rujna 1993. Traže se novi okviri za nedovršene postjugoslavenske države – BiH, Kosovo, Srbiju, Sjevernu Makedoniju, Crnu Goru. Za američku, kao ni za ojačanu rusku politiku, promjena granica više nije tabu.

Posebni izaslanik američkog državnog tajnika Mathew Palmer za nedavnog je posjeta državno nedovršenoj regiji najavio promjenu Daytonskog sporazuma. Deklaracija Izetbegovića mlađeg samo je pažljivo tempirani potez u tom procesu. I Srbi i Bošnjaci nastoje ga opet svesti na srpsko-bošnjački dogovor.

Njihov zajednički specijalni rat protiv Hrvatske, a s ciljem slabljenja hrvatske pozicije u procesu, već je odavno u tijeku preko migrantske krize i programiranih antifa-provokacija. Ali to ne bi trebao biti problem za Hrvatsku kao članicu NATO-a pa i EU.

Problem je što današnja Hrvatska nema vodstvo koje prepoznaje političke procese i izazove trenutka, niti ideje kako se u njima postaviti. Problem je što Andrej Plenković kao dominantna izvršna funkcija u državi uistinu vjeruje da su smisao i sadržaj državne politike namjestiti svoje senior-hostese u sinekure birokratskih, sadržajno ispraznih multilateralnih organizacija.

U Americi vidi prijetnju svojoj bajci malog činovnika-namjesnika većih europskih činovnika. To je istinska opasnost za hrvatsku budućnost u ovome procesu. A ne ni Vučićeve provokacije, ni Izetbegovićeve deklaracije.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Kako je SDA ‘izišla iz ormara’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miklenić: Jednom postavljena prava pitanja ne mogu se ušutkati ni izbrisati

Objavljeno

na

Objavio

Spomen na 76. godišnjicu pogroma hrvatskoga sela Zrin na Banovini, koji su izvršili partizani u koje su ušli i četnici, ostat će u povijesti zabilježen po blagoslovu novopodignute spomencrkve Našašća sv. Križa s dvije ploče na kojima su ispisana imena i dob žrtava, a u sadašnjosti otvara više veoma važnih pitanja.

I predvoditelj spomenslavlja u subotu 14. rujna u Zrinu kardinal Josip Bozanić u homiliji je doslovno rekao: »Na ovom mjestu i u ovom slavlju osjećam svojom crkvenom i domoljubnom dužnošću postaviti neka pitanja. Kakvo je to oslobođenje – ma s koje god strane dolazilo – u kojem se u tamu smrti odvodilo ljude bez stvarne krivice i bez suđenja? Kako je moguće da se desetljećima utjerivao strah u kosti ljudima koji su znali istinu, a o njoj nisu smjeli progovoriti? Je li istraživanje istine o Drugom svjetskom ratu i poraću u nas revizija povijesti?«

Pitanja koja je postavio kardinal Bozanić ni u kojem korektnom pristupu ne mogu se okarakterizirati kao ideološka, politička, ekstremistička, šovinistička ili neprijateljska jer su izraz zdrave pameti i naravne etike. Po odredbama kako međunarodnoga prava tako i nacionalnih prava svih država na svijetu, pa i Republike Hrvatske, meritum svakoga od navedenih pitanja zapravo je krivično djelo koje zahtijeva primjerenu kaznu. Nema te izlike koja bi mogla opravdati ubijanje ljudi bez stvarne krivice i bez ikakva suđenja. Nema pravosuđa koje ne bi inkriminiralo zastrašivanje kojim se skriva zločin. Nema zdrave logike koja bi mogla opravdati zabranjivanje istraživanja i iznošenja istine. Premda je to nepobitno, u Republici Hrvatskoj i ove 2019. godine, dakle gotovo trideset godina od osamostaljena hrvatske države, ni u prevladavajućem javnom mnijenju, ni u medijima ni u pravosuđu ta se očita nedjela, zapravo zločini, uopće ne tretiraju kao relevantni čimbenici. Oni koji to nameću u današnjoj Hrvatskoj izvršavaju zapravo zastrašujuće nasilje nad žrtvama, istinom i pravdom, zapravo nad hrvatskim narodom.

U homiliji u Zrinu kardinal Bozanić također je postavio pitanje: »Zašto se o ovom i tolikim drugim zločinima komunističkoga režima: križnim putovima, jamama, prikrivenim grobljima u predgrađima naših gradova, na livadama i u šumama, kao i na sličan način i o drugim uništenim mjestima, desetlječima šutjelo, strogo branilo objektivno povijesno istraživanje i prepričavalo prošlost po diktatu režima?« te dodao: »A i danas se nerijetko istinu želi zataškati, prešutjeti ili bar umanjiti.« Budući da od onih kojih se to izravno tiče, odnosno od onih koji su za takvo stanje izravno bili odgovorni, ne će doći nikakav odgovor na to pitanje, očito je da je riječ ne samo o kukavicama koje nisu spremne preuzeti odgovornost za svoja nedjela, nego o ljudima koji su političku moć zlorabili da bi sebe zaštitili od istine i pravde. Donekle se čak te počinitelje tih nedjela može razumjeti jer su davno ostali bez ikakvih humanih standarda i kriterija u svom viđenju zbilje, ali kako razumjeti one u današnjoj Hrvatskoj koji osobno nisu okrvavili ruke, a ipak svim sredstvima štite zločince, razvodnjavaju njihovu krivnju, falsificiraju povijesnu istinu i zlorabe političku moć da to nečuveno nasilje nad hrvatskim narodom i dalje traje?

Vrlo je znakovito što je na spomen 76. godišnjice Zrinskih žrtava od državnih institucija jedino Predsjednica Republike poslala svoga Izaslanika, a ni Hrvatski sabor, koji bi u načelu trebao biti najviše predstavničko tijelo hrvatskoga naroda, ni hrvatska Vlada, koja bi trebala biti izvršitelj legalnih i legitimnih hrvatskih nacionalnih ciljeva i interesa, nisu smatrali važnim poslati ni formalne predstavnike u subotu u Zrin. Znači li taj bojkot da oni koji odlučuju u vodstvu Hrvatskoga sabora, kao i oni koji odlučuju u vodstvu Vlade, ne mare za strahotu koju su doživjeli hrvatsko selo Zrin i njegovi stanovnici, samo zato što je bilo hrvatsko i katoličko, ili da oni zapravo ne smiju biti uz hrvatski narod kad oplakuje svoje nevine žrtve stradale od partizanske i četničke ruke?

Koliko su snažni okovi koji omogućuju brutalno nasilje nad sadašnjim naraštajima hrvatskoga naroda kad se radi o istini i stradavanju od komunističke revolucije najbolje su pokazali mediji svojim odnosom prema spomenu u Zrinu. Jednako kao i nedavno u kolovozu, kad su u Gračanima u Zagrebu pokopane 294 ekshumirane žrtve komunističke revolucije, od kojih je bilo 63 maloljetnika, čak šesnaestero djece mlađe od 14 godina, mediji su ili prešutjeli ili razvodnili strahotu događanja u Zrinu prije 76 godina. Samo krajnje naivni mogli bi pomisliti da je takav odnos prema žrtvama komunističke revolucije slučajan jer oni koji pošto-poto žele zadržati kotač povijesti i s njim laži komunističke ideologizirane povijesne interpretacije, a s tim i okovanost i neslobodu hrvatskoga naroda, vrlo dobro znaju kako i zašto tako postupaju. No jednom postavljena prava pitanja ne mogu se ušutkati ni izbrisati sve dok se na njih vjerodostojno ne odgovori istinom.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Zrin: Vrijeme je za istinu o stradanjima hrvatskog naroda

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari