Pratite nas

Kolumne

HODAK: Za razliku od Makedonaca mi smo sofisticirani. Ležimo pred TV-om uz pivo i kikiriki, a Vlada pada!

Objavljeno

na

Zašto podsjećam na malo povijesti u 21. stoljeću? Zato što je “ustaša“ s četničkom bradom prilikom upada u makedonski parlament vikao da je on novi Vlado Černozemski. Tadašnji kralj je preko ađutanta bio poslao neutješnom narodu poruku koja je Hrvatekima i Makedoncima zaledila krv u žilama: “Čuvajte mi Jugoslaviju“. Tu smo povijesnu izjavu učili kroz naše “soc-demokratsko“ kurikularno obrazovanje

Hrvati, ili kako kaže Josip Radeljak, Hrvateki su jedini narod na kugli zemaljskoj koji ne mora izaći na ulice da bi rušili svoju Vladu. Za razliku od Makedonaca mi smo sofisticirani. Ležimo kod kuće uz pivo i kikiriki, gledamo TV, a Vlada pada. Barem za sada. Makedonci se u Sobranju ”šoraju”, pada i demokratska krv, može se vidjeti pokoji munjeviti aperkat, direkt, ili kroše, a bilo je i Kic Boxinga. Mi se u našem “Sobranju“ ne tučemo. Samo izvozimo naše ustašoidne instruktore. Nakon makljaže u Sobranju, beogradski ”Kurir“ prosto ne može da veruje. ”Ustaša komandovao prebijanjem makedonskih poslanika: Upao s batinašima u fantomkama u Sobranje“. Gledam na slici “ustašu“ s četničkom bradom kako bije socijaliste, ali bez Kurirove fantomke. Kurir je oprezan. Sjećaju se atentata u Marseilleu 9. listopada epske 1934.g.u 16.20 minuta kad je ”ceo napredni svet prosto zanemeo”. Vlado Černozemski, član VMRO-a, upucao je kralja Aleksandra I. Karađorđevića. Tek što je kralj uveo apsolutnu ”demokraciju” poznatu pod imenom “šestojanuarska diktatura“.

Zašto podsjećam na malo povijesti u 21. stoljeću? Zato što je “ustaša“ s četničkom bradom prilikom upada u makedonski parlament vikao da je on novi Vlado Černozemski. Tadašnji kralj je preko ađutanta bio poslao neutješnom narodu poruku koja je Hrvatekima i Makedoncima zaledila krv u žilama: “Čuvajte mi Jugoslaviju“. Tu smo povijesnu izjavu učili kroz naše “soc-demokratsko“ kurikularno obrazovanje. Ako opet ispliva na površinu Boris Jokić, učit ćemo opet o brižnom kralju koji nas je giljotinom UFC napokon ujedinio. Sve bi bilo u redu da “oni gore“ nisu, nakon dosta godina i nakon Drugog svjetskog rata, pozvali sebi i ađuntanta kojem je kralj čvrsto stisnuo nadlakticu i prošaptao “čuvajte mi Jugo…..“ Bojeći se “istražnog sudije“ koji ga gore čeka, kraljev ađutant Panta Draškić navodno je priznao “sveštenoj osobi“ da je kralj ustvari u samrtnom hropcu prošaptao: upucaše me p…. im majčina…“

No, pustimo romantičnu povijest i vratimo se MOST-u, HDZ-u, Petrovu, Plenkiju i ostalim akterima našeg domaćeg “plovećeg kazališta“. “Ujedinjenje ili smrt“ rekao je još jedan lik iz povijesti, pukovnik Apis Dimitrijević kad je u Grčkoj upucao kralja Aleksandra Obrenovića. Ne znam je li Gregurić, Valentić i Mateša traže baš smrt, ali očito je da traže u ovim tragikomičnim vremenima ujedinjenje vlasti i oporbe. Franjo Gregurić kaže da “dok se zemlja ne stabilizira“ tri najveće stranke HDZ, SDP i HNS moraju imati “glave skup“. To je inače stari zagorski običaj kad se pije fino sortno vino “tudum“. Naročito je važno da se skupe na kup dvije velike stranke SDP I HDZ zajedno s još jednom snažnom, perspektivnom i nadasve omiljenom strankom – HNS-om. Bez njezinih 2,5% birača nema jedinstva, ali je smrt poprilično izgledna. Ta stranka, zahvaljujući SDP-u jedina ima dovoljnu hrpu zastupnika u Saboru koji bi mogli popuniti ponor u glasačkoj većini, nastao raspadom koalicije s Mostom. Ipak, nekako mi se čini da srljaju u političku smrt svi koji se napiju ”tuduma” s Vrdoljakom.

Velika koalicija! Napokon bi se mogao ostvariti san svih ”demokrata” koji misle da je najbolje kad su svi u jednoj stranci ili bar svi zajedno na vlasti jer oporba ionako samo smeta u parlamentu. Zato Most i Živi zid van dok se veliki dečki dogovore. Ne možemo spašavati fina francuska vina dok kuća gori. Sad je nevažno tko je doveo Agrokor pred streljački vod, tko je za 25% Ine dao MOL-u sva upravljačka prava, tko je svjedočio u Ženevi iz Hrvatske protiv Hrvatske, tko je nacrtao svastiku na Poljudu, tko je lobirao na Ustavnom sudu da se ukine presuda Sanaderu. Naravno, sad bi zahtjev usijanih glava da se javnosti objasni kako je u DUDI-ju nestalo 62 milijarde kuna bilo obično sitničarenje. Ionako je taj manjak samo knjigovodstveni, u velikom dijelu. Velika koalicija ne pozna male probleme. Suzavac u klubu duginih boja Super-Super ostavite za bolja vremena. Hrvati su naučili još u doba Juge, tako drage Josipu Juratoviću, štedjeti u nekretninama, a ne kao što vjerojatno Jura u Njemačkoj štedi u Mercedesovim dionicama. Zašto bi sada – kad treba spasiti vlast HDZ-a, makar i velikom Koalicijom s SDP-om i HNS-om, ili možda čak i ”malom” koalicijom samo s HNS-om, kmetski Hrvateki razmišljali o progresivnom porezu na nekretnine. Kad im za započnu dolaziti uplatnice za plaćanje poreza na nekretnine mnogi će zaboraviti na ujedinjenje svih ”važnih” stranaka kako bi se sačuvala vlast koja je narodu uvela nove poreze. Kad je Franjo Gregurić bio premijer onda se radilo o tome hoćemo li preživjeti ili ne kao država. Sad bi se trebali svi opet ujediniti, ali ne da bi preživjela država nego svi oni koji su nam pred vrata doveli INA-u, Mol, Agrokor, svastiku; DUDI, granični kaos, Zlatni rat, Pelješki most, Super-Super itd. Sjetite se samo kolike smo do sada imali parafiskalne namete, a sve ih je ”štancala” partija na vlasti. Sad kad će vladati njih tri zajedno mogu što god im padne na pamet… Slavonija, Lika.. puštos, iseljavanje u Irsku i Novi Zaland. Ali to nema veze, važno je samo da su glave ovih koji su ostali da bi mogli biti na vlasti skupa. Skupoću oni ionako neće ni osjetiti kao što, evidentno, ne mogu osjetiti ni bilo svog naroda. Dok žena zbog neplaćenih 1.400 kn pričuve ostaje bez svog stana u sramotnom ovršnom postupku, dotle direktori državnog HEP-a naručuju više od 200 skupocjenih limuzina za svoje guzice. U bogatoj Švedskoj i direktori i ministri imaju velike plaće, ali sami sebi kupuju automobile za posao. I HEP-ovi direktori imaju velike plaće, ali ljepše se voziti u … E’moj narode. Zlobnici kažu kako će Most od sada plaćati mostarinu, a drugi? Što ako nakon njega stvari krenu još brže nizbrdo? Činjenica je da Orepić nije uspio riješiti prohodnost naše granice s “dragim prijateljima“ Slovencima. Hoće li to uspjet Zdravku Mariću ili Martini Dalić?

Moja klijentica, duhovita Radmila Vojnović, javila se na fejsu: “Seks mi je super… ali izbori su mi češći.“

Bez obzira na Marića i njegovu sudbinu, bez obzira tko se je zaigrao Plenki ili Petrov frljijada je i nadalje u žiži zanimanja Hrvata, jugovića, orijunaša i ustašoidnih troglodita kako je to slikovito zarežao Zlatko Gall. On je novinar koji je senzibilno, skoro poetski, svojim raskošnim talentom opisao veličanstvenu atmosferu koncerta koji nikada nije održan. Ljevoruki Zlatko samu činjenicu da su trogloditi htjeli prekinut Frljićevu musaku uzima kao dijalektički znak “da smo otišli u tri lepe materine“. Bez obzira što njegove učiteljice Lepe Smoje više nema na čelu progresivnog Splita. Ali podrška progresivaca iz Žikine dinastije stiže mu sa svih strana. Recimo, Velimir Visković. On se napuni kao žaba vode i poručuje ognjištarima da se malo uvuku u sebe i svoj ja jer je Frljić ugledan i uspješan u Europi. Bože, kako naši ljevičari lažu, a da im na obrazima nema ni malo rumenila ni stida. Poljaci dižu protiv Frlje kaznene prijave, austrijski kritičar Ronald Pohl u Der Standardu nazvao je Frljićevu predstavu “idiotskom predstavom“ i “cinizmom bez mjere i ukusa te da neugodno vonja na školski kabare.“ Uglavnom u Lijevoj našoj sve je moguće. U Rimu je Kaligula imenovao svog konja za senatora, a u RH Frljić postaje “ugledni“ režiser. Peđi Grbinu je javni prosvjed protiv “idiotske predstave“ bio “nacionalistički ispad“, Ante Tomić je “ugledni književnik“, Snežana Banović je preko noći postala profesorica na Akademiji dramskih umjetnosti te sanja dan kad će na Akademiji uz nju predavati i Branimir Johnny Štulić. Iskazala je podršku “hrabroj ekipi predstave i upravi HNK Split.“ Bi li “hrabra“ ekipa ostala dugo u Splitu kad bi glumica Nika Mišković iz svoje vagine izvukla recimo hajdukovu zastavu ili zastavu duginih boja? Neka netalentirani Frljić postavi svoju “musaka predstavu“ u Sarajevu i neka Nika tamo iz vagine izvlači zastavu s ljiljanima. Denis Derk u Večernjaku se pita i pomalo čudi “Frljića iz Ljubljane nisu tjerali u rodni Travnik“. Čudno! I Slovenci su imali grdi rat kao, uostalom, i mi u Hrvatskoj. Ali Slovenski senzibilitet prema ratu je malo drugačiji. Njihov rat trajao je tri dana, a naš četiri godine. I upravo toliko smo puta osjetljiviji na naše svetinje. Toga se naš Denis nije sjetio. Ante Tomić finim JNA humorom podbada pravaše: ”Bez satelitske navigacije ljutiti pravaši nikada ne bi ni pronašli splitski HNK“. Taktika “Govnom na govno“ u pravilu proizvede loš vonj. Zanima me i to jako kako su i kojom navigacijom Nino Pavić i Jagna Pogačnik nabasali na književni talent jednog JNA podoficira? Ante izdaje malo knjige, a malo domovinu, pa potom snima filmove. Ali kad se okuša u Češkoj kao odskočnoj dasci za put na sanjani zapad doživi šok veći od Zlatka Galla kad je, nakon sjajnog izvješća o koncertu, doznao da ovaj nije ni održan. “Zavidni“ Česi sasjekli su njegovog Muškarca bez brkova na sitne komadiće k’o peršun. Intelektualni “creme de la creme“ lijeve medijske scene skočio je na zadnje noge u obrani “umjetničkih sloboda“ raznih Frljića, Tomića, Grlića, Hribara, Pavičića itd.

Jedan od istaknutijih jugo-nostalgičara je lik koji se do 1991.g. navodno zvao Milorad Babić pa je preko noći postao Matija. I tako je Matija, vjerojatno potaknut “nekulturnim“ ponašanjem branitelja pred HNK u Splitu, odlučio iste demaskirati pred progresivnom javnošću. Nakon što je ogulio zadnji krumpir kojim ga je nagradila “ustašoidna država“ (jer je zamračio nešto više od 3 milijuna kunića), Matija je otvorio svoju jugo-dušu: “Uvijek isti šljam. Profesionalni šatoraši, branitelji privilegija, krezubi, neoprani, neuki, beskorisni, zli, odrađivači za HDZ-ove, Klemove, Bandiće. Uvijek isti, najprljaviji talog društva. Dajte se u idućem ratu počistite međusobno. Društveno korisne funkcije nemate: u ratu ste korisni Čermacima i Todorićima kako bi primili metak da njima pomognete izgraditi dvorce i benzinske. Nakon rata najgorem političkom šljamu da mu osigurate glasove u zamjenu za nezaslužene privilegije. Ljudi niste, ne gurajte se među ljude. Iš’ bagro iz parkova…“ Onda Matija iliti Milorad malo ublažava grube glagole pa predlaže da se za NJIH uvede smrtna kazna. Ni više ni manje. Bravo Matija!!! Bravo i onom sudskom vijeću hrvatskog suda koje ti je za tri milje i nešto više kuna dalo rigoroznu kaznu guljenja krumpira. Da branitelji nisu s “krvavim gaćama“ kampirali na Velebitu dok si ti čekao da završi “otadžbinski rat“ i da se tebi i Jeleni Lovrić napokon ukažu Kadijević, Adžić, Mladić i ostali dragi oficiri, nikada ne bi došao u priliku biti ovako “hrabar“. Uzdaš se ti u Mirjanu Rakić koja je još u ožujku prošle godine podnijela “neopozivu“ ostavku pa je, milošću Božjom, preko Milanovića, Oreškovića i Plenkovića i dalje ostala u medijskom prostoru koji je u međuvremenu očišćen od Marka Juriča i sličnih. Ali tebe, i tebi slične neće i ne smije se dirati. Sve te hrvatske vlasti i HDZ-a i SDP-a su tvoje vlasti koje će uvijek štititi tebe Babiću, a ne one tvoje ”zle, krezube, neoprane i neuke”. Predlažeš da se “zli i neoprani“ u idućem ratu “počiste međusobno“. Pomoli se svom Bogu (ako ga uopće imaš) da do “idućeg“ rata ne dođe. Možda branitelji ne će mirisati tako fino po krumpiru k’o ti, ali dobro pamte uvrede. Oni se ubijaju vlastiti narod. Njih više od tri i pol tisuće namjerno se oprostilo od države koju su stvorili. I kad se preostali branitelji danas pitaju gdje je nestala Hrvatska kakvu su u “krvavim gaćama“ sanjali na Velebitu, morat ću to objasniti pomalo neakademski: u pi*ki, ne materinoj, već glumice Nike Mišković…

Ajmo, na malo veselije teme. Intelektualni proletarijat Lava Trockog, Marina Hrupić u Jutarnjem je skužila da je Angela Merkel ”ljukava ljisica”. Kad je prošli mjesec bila u Bijeloj kući pozvala je na summit posvećen ženama Trumpovu kćer Ivanu. I onda se desio skandal. Koji dan danas ne mogu shvatiti hrvatski medijski ljevičari. “Na summitu posvećenom ženama Ivanka je branila oca“. Ja jednostavno ne mogu vjerovati! Umjesto da iskoristi priliku koju joj je Angela pružila pa žestoko opali po Trumpu i demaskira ga kao lažova što je kod nas odmah krasno skužio Večernjakov Krasnec Tomica. Umjesto da brani oca, trebala je valjda ukazati na razmjere kataklizme i apokalipse nastale njegovim dolaskom u na vlast. Evo što je vulgarni kapitalizam napravio u odnosima roditelja ni djece. Mi smo to davno, hrvatski rečeno, “prevazišli“. U Lijepoj našoj pun je Sabor i Vlada političara koje ni vlastita majka ne može ni pokušati braniti. A Ivanka brani nesretnog Donalda bez obzira što su sve do sada o njemu napisali Marina Hrupić, Tomislav Krasnec, Marina Šerić, Ivan Đikić, Vedrana Rudan, Antonije Tomić… Barem on zna koje je Donland “govno“.

Još je Ciceron rekao: “Pares cum paribus facillime cengregantur“ Jednaki se s jednakim najlakše nađu.

Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina – Sretna sam što danas moram izborno šutjeti

Objavljeno

na

Objavio

Sretna sam što danas moram izborno šutjeti. Da odmah razjasnim, ne čine me sretnom opcije koje su mi ponuđene na hrvatskim izborima za Europski parlament. Sretna sam što mogu sudjelovati. U vremenima brzog zaborava ta prisilna izborna šutnja ponukala me na malu reviziju: što je nama bio i što je meni bio EU u gotovo tri desetljeća postojanja države?

Kad se vratim u devedesete, moje prve asocijacije na Europsku uniju (EU), koja se početkom devedesetih još uvijek zvala Europska zajednica (EZ), nisu ni šoping ni europski činovnici i dužnosnici, već uređeni sustav s visokim profesionalnim standardima i nadasve – prostor slobode. Imala sam u to vrijeme, kao dopisnica s međunarodnih mirovnih pregovora i poslije s Haaškog suda, priliku izravne usporedbe nas formiranih u jugoslavenskom komunizmu i njih formiranih u europskoj demokraciji.

Nismo se razlikovali u potencijalima, možda smo prema individualnim sposobnostima mi čak bili bolji. Ali drastično smo se razlikovali u mentalitetu, profesionalnim vještinama i u pristupu poslu. Primjerice, kod njih je bilo nezamislivo susresti novinara koji nema profesionalnu znatiželju i koji ne zna postavljati pitanja. Ili susresti odvjetnika koji nema temeljnih retoričkih vještina. U nas, oblikovani u sustavu zarobljenog mišljenja, takvi su bili pravilo. Danas je drugačije. Prilika za profesionalni i osobni rast čini mi se jednim od naših najvećih dobitaka u tri desetljeća uz EU, a osobito posljednjih šest godina u EU-u.

Druga asocijacija iz ranih susreta nas i EU-a je ona politička. Bila je ambivalentna za obje strane. Mi smo se nadali da će EZ/EU zaustaviti rat u Hrvatskoj, a oni su pokazali svoju nemoć i razjedinjenost. Ali, da ipak nisu nadvladali međusobne političke razlike i priznali Hrvatsku, sigurno ne bi dobila priliku zaživjeti kao država. Da, neke države EU-a (ponajviše Francuska) već tada su sanjale o zajedničkoj europskoj vojsci i zajedničkoj europskoj obrani. Ali pokazalo se na jednom malom regionalnom sukobu, na ratu u Hrvatskoj, a poslije još drastičnije na ratu u BiH, da je zajednička europska obrana čista tlapnja, da je nemoguća bez SAD-a i NATO-a. Sjećam se svojeg veselja nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma jer je napokon okončan rat i istodobne tuge svojih zapadnoeuropskih kolega (osobito francuskih). Oni su ga doživljavali kao poraz i gotovo propast EU-a. Ali kada je trebalo organizirati i platiti obnovu, institucionalno graditi nove države, ponovno je glavnu ulogu preuzeo Bruxelles. I ne, EU nije propao u Daytonu, nego je nakon njega počeo rasti.

Ostvaranje sna

Za države bivšeg istočnog bloka bilo je to tada ostvarenje zapadnog, odnosno europskog sna. Da, to su i one države Višegradske skupine koje su danas postale najveći oponenti staroj zapadnoj Europi oko koncepta budućeg ustrojstva EU-a.
Hrvatski odnos prema EU-u i put do stalnog članstva osobito je kompleksna priča. Otkad se prvi put 1991. sa zahtjevom za priznanje Hrvatska našla na stolu EU-a (EZ) pa sve do okončanja pristupih pregovora 2011., EU se dijelio oko Hrvatske.

Zagovornice striktnog očuvanja versajskog poretka bile su protiv hrvatskog članstva u EU-u, čineći sve da ga odgode. Hrvatska se i iznutra dijelila na pitanju članstva u EU-u. Za zagovornike europske hrvatske države, članstvo u EU-u i NATO-u bilo je strateški cilj još od programskoga govora predsjednika Tuđmana na konstituirajućoj sjednici višestranačkog Hrvatskog sabora 30. svibnja 1990. Pobornici jugoslavenskih opcija nastojali su to na sve načine spriječiti: najprije „u ime“ Jugoslavije, a nakon 2000. „ u ime“ ljudskih prava i demokracije.

Svemu unatoč, mi smo evo već šest godina ipak tu, u EU-u. Mi s nedovršenom gospodarskom i političkom tranzicijom, s bijednom pravnom državom, s demokratskim deficitom, ipak smo u toj sporoj, složenoj i nesavršenoj Uniji, koja je sama sebi nametnula neslobodu zvanu politička korektnost, koja traži formulu svoje budućnosti, koja će sigurno prolaziti kroz faze promjena i turbulencije. Ali kad pogledam „idilu“ istočno od Une i Dunava, sretna sam što pripadam tom nesavršenstvu, što mogu na europskim izborima zaokružiti neku tužnu opciju. I sreća je relativna.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Komunistički zločini ne mogu ostati skriveni

Objavljeno

na

Objavio

Godišnja komemoracija žrtava bleiburške tragedije i križnih putova, oko koje je ove godine bilo nevjerojatno mnogo buke, prošla je u subotu 18. svibnja posve mirno i dostojanstveno: slavljena je misa, održane su molitve, položeni su vijenci u spomen žrtvama. Kao i npr. prošle godine pokrovitelj te komemoracije bio je Hrvatski sabor i supokrovitelj Hrvatski narodni sabor Bosne i Hercegovine, a dok su prošle godine govorili predstavnici pokrovitelja, ove je godine osim vjerskih službenika govorio samo predsjednik Počasnoga bleiburškoga voda.

Po procjeni organizatora Počasnoga bleiburškoga voda okupilo se 15 tisuća, odnosno oko 10 tisuća hodočasnika po procjeni austrijske policije koja se, očito pod pritiskom politike, mobilizirala kao da se na Lojbaškom polju okupljaju najekstremniji nogometni navijači – huligani. Ta demonstracija policije i njihovih sredstava poput helikoptera, koja su objektivno ometala liturgijsko slavlje, premda je vjerojatno austrijska unutarnjopolitička potreba po nečijoj zamisli, nikako se ne može smatrati ni doživljavati prijateljskom ni prema Hrvatima ni prema katolicima, što je više nego žalosno na početku 21. stoljćča i u doba kad su i Austrija i Hrvatska punopravne članice Europske unije.

Ni ove godine, kao ni prošlih otkako se u suorganizaciju komemoracije uključilo Vijeće za hrvatsku inozemnu pastvu HBK-a i BKBiH-a, nitko nije ni pomišljao na ikakvu rehabilitaciju ustaškoga pokreta ili ustaškoga režima, odnosno nacizma, što je bilo isticano kao glavni razlog osporavanja te komemoracije i što je bilo povod čak za neke promjene zakona u Austriji. Očito je da određenim političkim snagama u Austriji, radi samo njima znanih razloga, odnosno političkim krugovima u Hrvatskoj koji žele pošto-poto njegovati komunističku interpretaciju prošlosti, više odgovara prikrivanje negoli priznavanje ili još manje isticanje zastrašujućih komunističkih zločina.

Osporavanje komemoracija

Osporavanje bleiburške komemoracije koje se dogodilo, a u kojem je politički obrazloženom odlukom sudjelovao i privremeni upravitelj biskupije u Celovcu, služilo je ponajprije upravo prikrivanju komunističkih zločina, a ne, kako se predstavljalo, suprotstavljanju oživljavanju nacizma ili ustaštva. Hrvatski katolički vjernici u najvećoj većini nemaju niti žele imati išta s nacizmom ili ustaštvom, na bleiburšku komemoraciju dolaze jer zaista kao vjernici žele moliti i sjećati se svojih žrtava komunističkoga zločina, a kao građani i ljudi ne žele dopustiti da se zaboravi i sakrije taj strahoviti komunistički zločin. Ako i na Zapadu, možda i u samoj Austriji, postoje skupine koje se zauzimaju za obnovu nacizma, u današnjoj Hrvatskoj takvih skupina ni takvih stvarnih ideja – nema.

Prijašnjih godina, da bi se kompromitirala ta bleiburška komemoracija, čak su iz Hrvatske slani plaćeni provokatori koji su nosili ustaške kape i znakovlje te činili nacističke geste, jer jugokomunistima, bili oni zamaskirani pripadnošću različitim političkim strankama ili različitim ideologijama ili svjetonazorima ili nacijama i nacionalnim manjinama, uvijek treba neprijatelj, pa ako ga nema, onda ga sami stvaraju. Upravo iz te potrebe progovorio je i predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) u intervjuu Večernjem listu od nedjelje 19. svibnja o tome da je tobože »Hrvatska talac bleiburške priče«. Predsjednik SDSS-a ima pravo na svoje mišljenje, ima pravo i javno ga iznositi, no nema pravo Hrvatskoj, pa čak i Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj, nametati kako će se odnositi prema događajima u prošlosti i kako će postupati u sadašnjosti.

Laže optužbe s ciljem prikrivanja zločina

Njegova tvrdnja da se »mit o Bleiburgu pretvara u sredstvo za rehabilitaciju najlošije prošlosti koju je Hrvatska imala ne samo u 20. stoljeću, već u cjelokupnoj svojoj povijesti« – upravo je uzoran primjer kako se lažnom optužbom želi prikriti neoprostivi komunistički zločin. Njegova citirana politička tvrdnja – koliko god on ili njegovi istomišljenici to ponavljali, a mediji nekritički prenosili, nema baš nikakve veze s hrvatskom stvarnošću, jer baš nitko relevantan u Hrvatskoj ne želi, kako je rekao, »rehabilitaciju najlošije prošlosti«.

Politička je floskula i govor o »mitu o Bleiburgu« jer na Bleiburgu se dogodio povijesni događaj predaje i izdaje, koji više ništa i nitko ne može promijeniti, a koji je početak zločinačkoga komunističkoga likvidiranja više desetina tisuča ratnih zarobljenika i civila na više stotina stratišta diljem bivše savezne države. Hijerarhija Katoličke Crkve u Hrvatskoj sudjelovanjem u bleiburškoj komemoraciji baš nikada nije željela niti je na najminimalniji način podupirala tobožnju »rehabilitaciju najlošije prošlosti«, nego je uvijek željela iskazati dužno poštovanje žrtvama te je radi toga više puta baš na Bleiburgu očitovala svoju molitvu i počast svim žrtvama, uključujući i one u Jasenovcu.

Hijerarhija Katoličke Crkve u Hrvatskoj više se puta i na više načina i na više mjesta vrlo jasno očitovala o svom osuđujućem odnosu prema zločinima fašističkoga, nacističkoga i ustaškoga režima, a, isto tako, zauzeta je za to da postane bjelodana i općeprihvaćena cjelovita istina i o komunističkim zločinima.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari