Pratite nas

Kolumne

HODAK: Za razliku od Makedonaca mi smo sofisticirani. Ležimo pred TV-om uz pivo i kikiriki, a Vlada pada!

Objavljeno

na

Zašto podsjećam na malo povijesti u 21. stoljeću? Zato što je “ustaša“ s četničkom bradom prilikom upada u makedonski parlament vikao da je on novi Vlado Černozemski. Tadašnji kralj je preko ađutanta bio poslao neutješnom narodu poruku koja je Hrvatekima i Makedoncima zaledila krv u žilama: “Čuvajte mi Jugoslaviju“. Tu smo povijesnu izjavu učili kroz naše “soc-demokratsko“ kurikularno obrazovanje

Hrvati, ili kako kaže Josip Radeljak, Hrvateki su jedini narod na kugli zemaljskoj koji ne mora izaći na ulice da bi rušili svoju Vladu. Za razliku od Makedonaca mi smo sofisticirani. Ležimo kod kuće uz pivo i kikiriki, gledamo TV, a Vlada pada. Barem za sada. Makedonci se u Sobranju ”šoraju”, pada i demokratska krv, može se vidjeti pokoji munjeviti aperkat, direkt, ili kroše, a bilo je i Kic Boxinga. Mi se u našem “Sobranju“ ne tučemo. Samo izvozimo naše ustašoidne instruktore. Nakon makljaže u Sobranju, beogradski ”Kurir“ prosto ne može da veruje. ”Ustaša komandovao prebijanjem makedonskih poslanika: Upao s batinašima u fantomkama u Sobranje“. Gledam na slici “ustašu“ s četničkom bradom kako bije socijaliste, ali bez Kurirove fantomke. Kurir je oprezan. Sjećaju se atentata u Marseilleu 9. listopada epske 1934.g.u 16.20 minuta kad je ”ceo napredni svet prosto zanemeo”. Vlado Černozemski, član VMRO-a, upucao je kralja Aleksandra I. Karađorđevića. Tek što je kralj uveo apsolutnu ”demokraciju” poznatu pod imenom “šestojanuarska diktatura“.

Zašto podsjećam na malo povijesti u 21. stoljeću? Zato što je “ustaša“ s četničkom bradom prilikom upada u makedonski parlament vikao da je on novi Vlado Černozemski. Tadašnji kralj je preko ađutanta bio poslao neutješnom narodu poruku koja je Hrvatekima i Makedoncima zaledila krv u žilama: “Čuvajte mi Jugoslaviju“. Tu smo povijesnu izjavu učili kroz naše “soc-demokratsko“ kurikularno obrazovanje. Ako opet ispliva na površinu Boris Jokić, učit ćemo opet o brižnom kralju koji nas je giljotinom UFC napokon ujedinio. Sve bi bilo u redu da “oni gore“ nisu, nakon dosta godina i nakon Drugog svjetskog rata, pozvali sebi i ađuntanta kojem je kralj čvrsto stisnuo nadlakticu i prošaptao “čuvajte mi Jugo…..“ Bojeći se “istražnog sudije“ koji ga gore čeka, kraljev ađutant Panta Draškić navodno je priznao “sveštenoj osobi“ da je kralj ustvari u samrtnom hropcu prošaptao: upucaše me p…. im majčina…“

No, pustimo romantičnu povijest i vratimo se MOST-u, HDZ-u, Petrovu, Plenkiju i ostalim akterima našeg domaćeg “plovećeg kazališta“. “Ujedinjenje ili smrt“ rekao je još jedan lik iz povijesti, pukovnik Apis Dimitrijević kad je u Grčkoj upucao kralja Aleksandra Obrenovića. Ne znam je li Gregurić, Valentić i Mateša traže baš smrt, ali očito je da traže u ovim tragikomičnim vremenima ujedinjenje vlasti i oporbe. Franjo Gregurić kaže da “dok se zemlja ne stabilizira“ tri najveće stranke HDZ, SDP i HNS moraju imati “glave skup“. To je inače stari zagorski običaj kad se pije fino sortno vino “tudum“. Naročito je važno da se skupe na kup dvije velike stranke SDP I HDZ zajedno s još jednom snažnom, perspektivnom i nadasve omiljenom strankom – HNS-om. Bez njezinih 2,5% birača nema jedinstva, ali je smrt poprilično izgledna. Ta stranka, zahvaljujući SDP-u jedina ima dovoljnu hrpu zastupnika u Saboru koji bi mogli popuniti ponor u glasačkoj većini, nastao raspadom koalicije s Mostom. Ipak, nekako mi se čini da srljaju u političku smrt svi koji se napiju ”tuduma” s Vrdoljakom.

Velika koalicija! Napokon bi se mogao ostvariti san svih ”demokrata” koji misle da je najbolje kad su svi u jednoj stranci ili bar svi zajedno na vlasti jer oporba ionako samo smeta u parlamentu. Zato Most i Živi zid van dok se veliki dečki dogovore. Ne možemo spašavati fina francuska vina dok kuća gori. Sad je nevažno tko je doveo Agrokor pred streljački vod, tko je za 25% Ine dao MOL-u sva upravljačka prava, tko je svjedočio u Ženevi iz Hrvatske protiv Hrvatske, tko je nacrtao svastiku na Poljudu, tko je lobirao na Ustavnom sudu da se ukine presuda Sanaderu. Naravno, sad bi zahtjev usijanih glava da se javnosti objasni kako je u DUDI-ju nestalo 62 milijarde kuna bilo obično sitničarenje. Ionako je taj manjak samo knjigovodstveni, u velikom dijelu. Velika koalicija ne pozna male probleme. Suzavac u klubu duginih boja Super-Super ostavite za bolja vremena. Hrvati su naučili još u doba Juge, tako drage Josipu Juratoviću, štedjeti u nekretninama, a ne kao što vjerojatno Jura u Njemačkoj štedi u Mercedesovim dionicama. Zašto bi sada – kad treba spasiti vlast HDZ-a, makar i velikom Koalicijom s SDP-om i HNS-om, ili možda čak i ”malom” koalicijom samo s HNS-om, kmetski Hrvateki razmišljali o progresivnom porezu na nekretnine. Kad im za započnu dolaziti uplatnice za plaćanje poreza na nekretnine mnogi će zaboraviti na ujedinjenje svih ”važnih” stranaka kako bi se sačuvala vlast koja je narodu uvela nove poreze. Kad je Franjo Gregurić bio premijer onda se radilo o tome hoćemo li preživjeti ili ne kao država. Sad bi se trebali svi opet ujediniti, ali ne da bi preživjela država nego svi oni koji su nam pred vrata doveli INA-u, Mol, Agrokor, svastiku; DUDI, granični kaos, Zlatni rat, Pelješki most, Super-Super itd. Sjetite se samo kolike smo do sada imali parafiskalne namete, a sve ih je ”štancala” partija na vlasti. Sad kad će vladati njih tri zajedno mogu što god im padne na pamet… Slavonija, Lika.. puštos, iseljavanje u Irsku i Novi Zaland. Ali to nema veze, važno je samo da su glave ovih koji su ostali da bi mogli biti na vlasti skupa. Skupoću oni ionako neće ni osjetiti kao što, evidentno, ne mogu osjetiti ni bilo svog naroda. Dok žena zbog neplaćenih 1.400 kn pričuve ostaje bez svog stana u sramotnom ovršnom postupku, dotle direktori državnog HEP-a naručuju više od 200 skupocjenih limuzina za svoje guzice. U bogatoj Švedskoj i direktori i ministri imaju velike plaće, ali sami sebi kupuju automobile za posao. I HEP-ovi direktori imaju velike plaće, ali ljepše se voziti u … E’moj narode. Zlobnici kažu kako će Most od sada plaćati mostarinu, a drugi? Što ako nakon njega stvari krenu još brže nizbrdo? Činjenica je da Orepić nije uspio riješiti prohodnost naše granice s “dragim prijateljima“ Slovencima. Hoće li to uspjet Zdravku Mariću ili Martini Dalić?

Moja klijentica, duhovita Radmila Vojnović, javila se na fejsu: “Seks mi je super… ali izbori su mi češći.“

Bez obzira na Marića i njegovu sudbinu, bez obzira tko se je zaigrao Plenki ili Petrov frljijada je i nadalje u žiži zanimanja Hrvata, jugovića, orijunaša i ustašoidnih troglodita kako je to slikovito zarežao Zlatko Gall. On je novinar koji je senzibilno, skoro poetski, svojim raskošnim talentom opisao veličanstvenu atmosferu koncerta koji nikada nije održan. Ljevoruki Zlatko samu činjenicu da su trogloditi htjeli prekinut Frljićevu musaku uzima kao dijalektički znak “da smo otišli u tri lepe materine“. Bez obzira što njegove učiteljice Lepe Smoje više nema na čelu progresivnog Splita. Ali podrška progresivaca iz Žikine dinastije stiže mu sa svih strana. Recimo, Velimir Visković. On se napuni kao žaba vode i poručuje ognjištarima da se malo uvuku u sebe i svoj ja jer je Frljić ugledan i uspješan u Europi. Bože, kako naši ljevičari lažu, a da im na obrazima nema ni malo rumenila ni stida. Poljaci dižu protiv Frlje kaznene prijave, austrijski kritičar Ronald Pohl u Der Standardu nazvao je Frljićevu predstavu “idiotskom predstavom“ i “cinizmom bez mjere i ukusa te da neugodno vonja na školski kabare.“ Uglavnom u Lijevoj našoj sve je moguće. U Rimu je Kaligula imenovao svog konja za senatora, a u RH Frljić postaje “ugledni“ režiser. Peđi Grbinu je javni prosvjed protiv “idiotske predstave“ bio “nacionalistički ispad“, Ante Tomić je “ugledni književnik“, Snežana Banović je preko noći postala profesorica na Akademiji dramskih umjetnosti te sanja dan kad će na Akademiji uz nju predavati i Branimir Johnny Štulić. Iskazala je podršku “hrabroj ekipi predstave i upravi HNK Split.“ Bi li “hrabra“ ekipa ostala dugo u Splitu kad bi glumica Nika Mišković iz svoje vagine izvukla recimo hajdukovu zastavu ili zastavu duginih boja? Neka netalentirani Frljić postavi svoju “musaka predstavu“ u Sarajevu i neka Nika tamo iz vagine izvlači zastavu s ljiljanima. Denis Derk u Večernjaku se pita i pomalo čudi “Frljića iz Ljubljane nisu tjerali u rodni Travnik“. Čudno! I Slovenci su imali grdi rat kao, uostalom, i mi u Hrvatskoj. Ali Slovenski senzibilitet prema ratu je malo drugačiji. Njihov rat trajao je tri dana, a naš četiri godine. I upravo toliko smo puta osjetljiviji na naše svetinje. Toga se naš Denis nije sjetio. Ante Tomić finim JNA humorom podbada pravaše: ”Bez satelitske navigacije ljutiti pravaši nikada ne bi ni pronašli splitski HNK“. Taktika “Govnom na govno“ u pravilu proizvede loš vonj. Zanima me i to jako kako su i kojom navigacijom Nino Pavić i Jagna Pogačnik nabasali na književni talent jednog JNA podoficira? Ante izdaje malo knjige, a malo domovinu, pa potom snima filmove. Ali kad se okuša u Češkoj kao odskočnoj dasci za put na sanjani zapad doživi šok veći od Zlatka Galla kad je, nakon sjajnog izvješća o koncertu, doznao da ovaj nije ni održan. “Zavidni“ Česi sasjekli su njegovog Muškarca bez brkova na sitne komadiće k’o peršun. Intelektualni “creme de la creme“ lijeve medijske scene skočio je na zadnje noge u obrani “umjetničkih sloboda“ raznih Frljića, Tomića, Grlića, Hribara, Pavičića itd.

Jedan od istaknutijih jugo-nostalgičara je lik koji se do 1991.g. navodno zvao Milorad Babić pa je preko noći postao Matija. I tako je Matija, vjerojatno potaknut “nekulturnim“ ponašanjem branitelja pred HNK u Splitu, odlučio iste demaskirati pred progresivnom javnošću. Nakon što je ogulio zadnji krumpir kojim ga je nagradila “ustašoidna država“ (jer je zamračio nešto više od 3 milijuna kunića), Matija je otvorio svoju jugo-dušu: “Uvijek isti šljam. Profesionalni šatoraši, branitelji privilegija, krezubi, neoprani, neuki, beskorisni, zli, odrađivači za HDZ-ove, Klemove, Bandiće. Uvijek isti, najprljaviji talog društva. Dajte se u idućem ratu počistite međusobno. Društveno korisne funkcije nemate: u ratu ste korisni Čermacima i Todorićima kako bi primili metak da njima pomognete izgraditi dvorce i benzinske. Nakon rata najgorem političkom šljamu da mu osigurate glasove u zamjenu za nezaslužene privilegije. Ljudi niste, ne gurajte se među ljude. Iš’ bagro iz parkova…“ Onda Matija iliti Milorad malo ublažava grube glagole pa predlaže da se za NJIH uvede smrtna kazna. Ni više ni manje. Bravo Matija!!! Bravo i onom sudskom vijeću hrvatskog suda koje ti je za tri milje i nešto više kuna dalo rigoroznu kaznu guljenja krumpira. Da branitelji nisu s “krvavim gaćama“ kampirali na Velebitu dok si ti čekao da završi “otadžbinski rat“ i da se tebi i Jeleni Lovrić napokon ukažu Kadijević, Adžić, Mladić i ostali dragi oficiri, nikada ne bi došao u priliku biti ovako “hrabar“. Uzdaš se ti u Mirjanu Rakić koja je još u ožujku prošle godine podnijela “neopozivu“ ostavku pa je, milošću Božjom, preko Milanovića, Oreškovića i Plenkovića i dalje ostala u medijskom prostoru koji je u međuvremenu očišćen od Marka Juriča i sličnih. Ali tebe, i tebi slične neće i ne smije se dirati. Sve te hrvatske vlasti i HDZ-a i SDP-a su tvoje vlasti koje će uvijek štititi tebe Babiću, a ne one tvoje ”zle, krezube, neoprane i neuke”. Predlažeš da se “zli i neoprani“ u idućem ratu “počiste međusobno“. Pomoli se svom Bogu (ako ga uopće imaš) da do “idućeg“ rata ne dođe. Možda branitelji ne će mirisati tako fino po krumpiru k’o ti, ali dobro pamte uvrede. Oni se ubijaju vlastiti narod. Njih više od tri i pol tisuće namjerno se oprostilo od države koju su stvorili. I kad se preostali branitelji danas pitaju gdje je nestala Hrvatska kakvu su u “krvavim gaćama“ sanjali na Velebitu, morat ću to objasniti pomalo neakademski: u pi*ki, ne materinoj, već glumice Nike Mišković…

Ajmo, na malo veselije teme. Intelektualni proletarijat Lava Trockog, Marina Hrupić u Jutarnjem je skužila da je Angela Merkel ”ljukava ljisica”. Kad je prošli mjesec bila u Bijeloj kući pozvala je na summit posvećen ženama Trumpovu kćer Ivanu. I onda se desio skandal. Koji dan danas ne mogu shvatiti hrvatski medijski ljevičari. “Na summitu posvećenom ženama Ivanka je branila oca“. Ja jednostavno ne mogu vjerovati! Umjesto da iskoristi priliku koju joj je Angela pružila pa žestoko opali po Trumpu i demaskira ga kao lažova što je kod nas odmah krasno skužio Večernjakov Krasnec Tomica. Umjesto da brani oca, trebala je valjda ukazati na razmjere kataklizme i apokalipse nastale njegovim dolaskom u na vlast. Evo što je vulgarni kapitalizam napravio u odnosima roditelja ni djece. Mi smo to davno, hrvatski rečeno, “prevazišli“. U Lijepoj našoj pun je Sabor i Vlada političara koje ni vlastita majka ne može ni pokušati braniti. A Ivanka brani nesretnog Donalda bez obzira što su sve do sada o njemu napisali Marina Hrupić, Tomislav Krasnec, Marina Šerić, Ivan Đikić, Vedrana Rudan, Antonije Tomić… Barem on zna koje je Donland “govno“.

Još je Ciceron rekao: “Pares cum paribus facillime cengregantur“ Jednaki se s jednakim najlakše nađu.

Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Međunarodni sudovi su se pokazali kao prigodna maska realpolitike i raj za uhljebe

Objavljeno

na

Objavio

  • Ovih je dana u Haagu pravomoćno osuđen Radovan Karadžić: za zločine protiv čovječnosti i genocid u Srebrenici na doživotnu robiju. Osudio ga je Mehanizam. Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju, u nas poznatiji kao Haaški sud, to nije stigao učiniti.

Devet godina, koliko je Karadžić proveo u haaškom pritvoru prije zatvaranja suda krajem 2017., nije bilo dovoljno za okončanje sudskog postupka jednom od najpoznatijih haaških optuženika. Pa je tako umjesto Haaškog suda u završnici morao uskočiti Mehanizam za međunarodne kaznene sudove i preuzeti žalbeni postupak.

Mehanizam bi se opisno mogao nazvati i kao posljednje utočište za najupornije osoblje nekadašnjeg Haaškog suda, za one koji se baš nikako nisu dali potjerati iz Haaga i skinuti se s lijepih UN-ovih plaća.

Ozbiljno lice Radovana Karadžića dok mu je Mehanizam izricao kaznu doživotne robije bio je jedan od rijetkih trenutaka uvjerljivosti i zadovoljštine. Ali bio je to tek trenutak koji ne može nadomjestiti cjelokupnu promašenost Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, i drugih ad hoc međunarodnih sudova za ratne zločine koji su posljednjih godina počeli nicati u Haagu kao gljive poslije kiše.

Ono što se događalo od vremena zločina koje su srpske vojne i civilne strukture pod političkim vodstvom Radovana Karadžića činile nad Hrvatima i Bošnjacima u BiH, do trenutka izricanja kazne doživotnog zatvora zapravo je paradigma odnosa svjetske politike prema zločinu i kazni, odnosa u kojem je pravda prigodna floskula, a međunarodni sudovi politička igračka najmoćnijih ili najzainteresiranijih država.

Odnos međunarodne politike prema Radovanu Karadžiću jedan je od najzornijih primjera te političke uvjetovanosti tzv. međunarodne pravde.

Medijska zvijezda

U vrijeme kad su svjetski mediji dnevno donosili priče o brutalnim srpskim ratnim zločinima i etničkom čišćenju u BiH, Radovan Karadžić nije se skrivao u tajnim i nedostupnim skloništima Tora Bore. On je bio glavna medijska zvijezda međunarodnih mirovnih pregovora u Ženevi, u kojoj je 1993. godine i provodio više vremena nego u svome službenom sjedištu na Palama.

Noću je kockao u casinu “Hiltona”, poslije doručka ga je intervjuirala Christianne Amanpour za CNN, prije večere Martin Bell za BBC, a u međuvremenu je u tom čudnovatom mirovnom procesu pod UN-ovim plaštom i faktički britanskim vodstvom, zajedno s ostalim sudionicima crtao karte, krojio granice, prozivao sve i svakoga za antisrpsku zavjeru.

A kad je gospođi Ljiljani (Karadžić), koju su predstavljali kao prvu damu i humanitarku, hotelski smještaj u “Hiltonu” postao neuvjetan, uselili su se u vilu pokraj Ženevskog jezera, koju su predstavljali kao rezidenciju predsjednika.

Dok još nije bilo Haaškog suda, međunarodna politika tumačila je kako ga ne mogu uhititi i suditi mu jer nema takvog suda. Nakon što je u svibnju 1993. osnovan Haaški sud, tadašnji glavni mirovni meštar lord David Owen optuživao je sud da bi mu mogao uništiti mirovne napore dirne li u doktora Karadžića. I tužiteljstvo ga nije dirnulo.

U međuvremenu je srpska vojska pod Mladićevim vojnim i Karadžićevim političkim vodstvom počinila genocid u Srebrenici. Tek nakon toga ga je i haaško tužiteljstvo dirnulo, zajedno s generalom Ratkom Mladićem, podigavši optužnicu.

Nakon okončanja rata nadzor nad BiH praktički su preuzele postrojbe NATO saveza. Optuženik Karadžić mirno se mimoilazio s njima – jer nisu imali mandat za uhićenje. Kad su dobili mandat, nisu ga koristili za uhićenje Karadžića, nego su se s novim mandatom prvi put iskazali zračnim desantom na obiteljsku kuću i uhićenjem jednog tamburaša iz Viteza (Vlatko Kupreškić).

A pred Karadžićem su se skrivali, da se slučajno ne bi susreli. Kad su ga kao počeli tražiti, Karadžić je navodno netragom nestao. Desetak godina kasnije, u ljeto 2008., uz prigodni performans su ga “otkrili” u Srbiji prerušenog u paradoktora Dragana Dabića. “Otkrile” su ga srbijanske službe koje su ga i skrivale u trenutku kada je američki politički pritisak bio dovoljno snažan da ih motivira na “otkriće”.

Isto bi učinili i pet godina ranije, da je to bio politički prioritet. I nakon toga su mu sudili gotovo dvanaest godina, pred Sudom i pred mehanizmom. U međuvremenu se Republika Srpska učvrstila kao politička činjenica. Međunarodni sudovi su se pokazali kao prigodna maska realpolitike i raj za uhljebe. Kad je već tome tako, draža mi je realpolitika bez maske. A i puno je jeftinija.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Marko Ljubić: Na ‘Uljaniku’ treba uništiti antifašističku kvazi–ekonomiju

Objavljeno

na

Objavio

Nacionalni interes ne može biti održavanje nečega što nosi goleme milijarde gubitaka, što ne može opstati, jer je to uz sve materijalne štete, daleko opasnije zbog održavanje nakaradnoga samoupravno-socijalističkoga poretka neodgovorne ekonomije, koja Hrvatsku drži i danas prikovanom na dno svjetskih ljestvica nekonkurentnosti i neposlovnosti. A to je onda urušavanje svih nacionalnih potencijala, jer je društvena cjelina povezana neraskidivim spregama svih sastavnica cjeline.

Plenković je konačno izustio ključnu rečenicu –  Gdje su pare?  Koristeći izraz “gdje” zaskočio je Bernardića koji je saborski performans  s minutom šutnje za svoje liderstvo započeo s “di”, ali na pare se svodi.

Tu smo.

No, tko bi morao imati odgovor na to pitanje suočen s problemima Uljanika i tolikim tisućama problema i problemčića koji se valjaju ispod površine Hrvatske i svakoga trenutka bilo gdje mogu eskalirati? Kao vulkani, ili bar gejziri.

I, može li se uz taj odgovor, dobiti i odgovor – zašto se primjeri Uljanika godinama valjaju Hrvatskom i gomilaju svojim pogubnim posljedicama nad hrvatskim narodom?

To je važniji odgovor od ovoga gdje su “pare”, ali nije ga moguće dobiti bez odgovora o sudbini “para”.

Odgovor na “gdje su pare” morao bi imati upravo Plenković, a hrvatski narod bi ga to trebao pitati putem svojih medija, novinara, političara i najrazličitijih institucija koje financira svojim “parama”. I on, Plenković bi morao ponuditi odgovor javno, jasno i glasno, kako sam voli reći “bit ću potpuno jasan” iako nikada nije.

Jer, da ja imam taj odgovor, usprkos razumnim sumnjama, koje polaze od činjenice da je onaj tko je bio najbliži “parama”, tko je upravljalo njima i tko je bio službeno odgovoran za njih vrlo vjerojatno i odgovoran za sudbinu “para”, narod ali i Plenković bi ga dobio iste sekunde.

No, ja nemam policiju, državno odvjetništvo, sudstvo, nemam izvršnu i upravnu moć nad ni jednom institucijom u državi, niti izvaninstitucionalnu infrastrukturu koja bi mogla poslužiti kao alternativa. Ja nisam država, Plenković u ovome trenutku jest.  Ja nemam ni aktivističke potencijale, rekli bi Hasanbegović i Raspudić, nemam Jelenu Veljaču, čak nemam ni Nikolu Grmoju. Iako znam na koja i čija vrata bi trebalo zakucati. I ponijeti lisice za svaki slučaj, onako, nek se nađu kad si već država.

Tolike “pare” o kojima se zna i još više razumno špekulira u nedostatku javno vidljivih i točnih  dokaza, koji posve sigurno postoje ako ih se hoće istražiti i provjeriti, može dobiti, koristiti,upravljati njima i nakon toga nestati samo netko tko nozi naziv – strateški. Jer u Hrvatskoj se taktičare naziva – lopovima. A sve ostale, koji se povezuju s golemim sredstvima i muljažama, strateškim partnerima ili facama, zbog čega i jesmo u problemima ozbiljne naravi. Bojim se da se u tom grmu krije zec Plenkovićeve nemoći, jer kako ćeš ući u obračun s nečim strateškim ili strategijom, zar ne?

Jedan od najvažnijih ljudi koji se nazivaju strateški od kad su zakoračili u suvremenu Hrvatsku, spasilac, partner, suradnik, investitor i što sve ne, je Danko Končar. Teško je iz javno dostupnih podataka kojima se pristojno može vjerovati, dokučivo zašto je i što je u tom čovjeku i svemu oko njega strateško i zašto je on baš strateški, a nije recimo Krešo Beljak ili Ivan Vrdoljak, a činjenica je da zvuči podosta strateškasto i to što je  u sporu s jako popularnom i važnom obitelji Cetinski, što se o njemu šire legende, bilo one negativne bilo pozitivne, s jakim okusom tajanstvenosti kao što i priliči svemu strateškastom, što se pojavljuje oko najvažnijih investicijskih problema u zemlji i uvijek opstaje, iako nitko živ nije vidio jedan jedini razlog toga opstajanja.

Nadam se da se ovdje ne može i nije primjenjivala čuvena špijunska uzrečica – ne smijem ti reći, jer bih te morao ubiti.Valjda nisu izginuli oni koji znaju podatke o strateškosti toga čovjeka.

Dakle, Uljanik je nakon što je dugi niz godina nakon onovremenske “strateške” privatizacije, te “strateškog” usmjerenja, pa “strateeške uzoritosti”, postao – strateški problem. Cijelo to razdoblje djelovanja Uljanik je imao svoje vlasnike, svoj nadzorni odbor, svoju upravu, hijerarhiju odgovornih direktora, imao je i sindikate koji su imali svoje predstavnike u nadzornom odboru ili bar mogućnost uvida u poslovanje brodogradilišta, oko Uljanika je djelovala multikulturalna i proeuropska ideesova vlast, nije bilo nikakvoga fašizma i ustašluka koji bi kvarili idilu poslovnoga uspona, preveniralo se mirnoću zabranom Thompsonovih koncerata i svakoga uznemiravanja uspjehu predane Pule i Istre, surađivalo se s provjerenim kompanjonima u Rijeci, koji su također bili zaštićeni ideološkim i svakim drugim mirom. Onim –antifašisitčkim koji počiva na paroli – smrt fašizmu sloboda naorodu.

I jahalo se u slobodu galopom.

U tom idiličnom okruženju sad nam predsjednik vlade, koja je imala u tom Uljaniku udio od 25 posto vlasništva, koja je davala financijska jamstva za goleme kreditne iznose za igradnju brodova naručiteljima, koji su ih usput budi rečeno najčešće i avansirali pogolemim namjenskim sredstvima, postavlja pitanje – gdje su “pare”?

Ili, ističe – nismo mi davali jamstva!?

A koga briga, vi ste vlada, a posve je svejedno kako se osobno prezivate.

Nema brodova, nema novaca, a radnici su kako sami kažu – radili. I godinama primali plaće za taj rad, iako je očito dnevno donosio goleme gubitke i propast. Dok nije nestalo novaca. Kredita na državni račun. I avansa naručitelja. U tom razdoblju kad su nestajale “pare” nadzorni odbor i uprava, te direktorska hijerahija primala je goleme plaće za svoj rad, vrlo vjerojatno isplaćivali su i bonuse, a izgradnja naručenih brodova je sve više kasnila, otkazi narudžbi su bivali sve učestaliji, avansi su se trošili usprkos tome što se narudžbe nisu poštovale a račun je isporučen suvlasniku koji ima udio od 25 posto. Samo njemu.

I uz to što je uvijek tu negdje bio strateški partner!?

Da vidimo sad.

Ako je država Hrvatska kao manjinski dioničar s udjelom od 25% vlasništva platila prošle godine tri milijarde kuna kao udio u odgovornosti za probleme Uljanika, bilo bi nužno postaviti pitanje – jesu li ostali, većinski suvlasnici u istoj mjeri platitili svoje udjele pripadajuće odgovornosti, što bi u ovome slučaju značilo iznos od oko 9 milijardi kuna? I ako su platitili, kome su platili, što su postigli s tim novcima i što oni, a ne samo hrvatska vlada, u ovome slučaju namjeravaju poduzeti. Tu, i u tome je, i istarska vlast i uprava, pa valja vidjeti tko je sve bio suvlasnik i koliko su platitili?

Ili su ulupali “pare” na krvavu borbu protiv ustašluka po Hrvatskoj i svijetu, s isturenim napadačom Jakovčićem koji je radio agenturu za tu borbu žrtvujući se do iznemoglosti trpeći silne ručkove i večere s jakim međunarodnim snagama za efikasno uništenje svakoga fašizma, naročito u Hrvatskoj.

Moguće je svašta, ali valja vidjeti – koliko su potrošili.

I koliko su možebitno zaradili i čega?

U Hrvatskoj postoji narodna tradicija da su hajduci i uskoci bili narodni junaci, otimali onima na vlasti, Turcima i/ili Mletcima, pa tako štitili na neki onovremeni sindikalni način svoj narod.

U ovome istarskom slučaju, koji je nastao pod istarskom političko-menadžerskom upravom a postao svenacionalni hrvatski problem zbog takvoga upravljanja, imamo situaciju da se država pojavljuje u ulozi hajduka i uskoka, otima hrvatskom narodu koji je službeno na vlasti, koji tako u toj izokrenutoj priči postaje “turčin”.

Hloverka Novak Srzić: Kako je Ivan Jakovčić Nino – postao NekretNino

Međutim, kvaka je u tome što su Turci kojima su otimali hajduci to nadoknađivali novim nametima narodu kojega su hajduci štitili, a narod tada nije bio vlast kao danas. Istarska politička oligarhija na taj način postaju ondašnji Turci, njihovi strateški saveznici i partneri neka vrsta hajduka ili uskoka u svojevrsnoj tursko-hajdučkoj koaliciji, a hrvatski državni vrh namjesnik istarskog “turčina” koji bi trebao porezima namaknuti ono što su hajduci oteli ili popalili kako se suvremenim žargonom kaže.

Tragikomično je gledati sindikalni “otpor”, koji se manifestira preuzimanjem prava zaključavanja ulaznih vrata u brodogradilište, s iskazanom namjerom zabrane ulaska naručiteljima brodovlja i kooperantima kojima svaki dan dolaze zabrinuti vlasnici privatnim zrakoplovima, plaćaju penale svojim bankama i slažu račune koje bi u svim opcijama morala na kraju platiti – država.

Jer ti računi i štete se gomilaju, a radnici bi kao radili, dok njihovih sindikalni predstavnici svoje negodovanje zbog besparice i nesigurnosti usmjeravaju na državu – manjinskog vlasnika, zaboravljajući pri tome ljude, političke, javne i lokalne ogranizacije, te strateške partnere i suradnike, koji su ih očito godinama vodili u potpunu propast.

I u čemu su, da se ne pravimo budale, i sami sudjelovali, jer su uz zdrav vid i sluh bez kojih ne bi mogli raditi u brodogradilištu, uz primjeren razum mogli i sami vidjeti i znati da brod koji nisu napravili ili isporučili nosi sobom goleme gubitke koji će se njima razbiti o glavu. No, šutjeli su tada.

Kako se postaviti prema ovome pitanju?

Organizacijom facebook prosvjeda i angažirati Jelenu Veljaču, koju su “proslavili” Zlatko Hasanbegović i Nino Raspudić pogotovo, ili nekoga od njezinih kompanjona iz svijeta petparačkih nadriintelektualnih subverzivaca koji veslaju na paradržavni ili institucionalni pogon od kada postoje, a obično na politički pa i državni skriveni poticaj krenu biti subverzivci, ili krenuti tragom organizacije tribina po Hrvatskoj ugledavši se na Željku Markić, objašnjavajući nazočnima željnima rješenja da – vlast ne valja i da narod treba odlučivati, skrivajući tako odgovornost za još jedan veliki neuspjeh predvođenja širokih narodnih masa prema obećanom cilju i neizravno šaljući poruku o nemogućnosti bilo kakvih promjena konstatacijom – nije do nas, mi smo dobri, ali ne možemo ništa jer oni su nevaljalci, pa idemo zajedno jaukati nad sudbinom?  Ili kao nekolicina ranije, uzeti golemi križ na leđa i pješačiti iz Rijeke u Zagreb, ili čak u Bleiburg, s obzirom da se i izrazite antife u ovakvim situacijama vole uhvatiti za nacionalni sentiment?

Plenković mora prije nego zakorači u bilo kakvu odluku naciji reći – gdje su “pare” i one koji su ih zamračili, one koji su namjenske kredite i avanse zloupotrijebili donošenjem odluka mimo svih racionalnih i upravljačkih standarda, rugajući se pojmovima konkurentnosti i poslovnosti, upravljačkom znanju i odgovornosti koju su preuzeli, preuzimajući najvažnije funkcije u brodogradilištu potpunu odgovornost za postizanje uspjeha u poslovanju, one koji su prevarili svjetski ugledne i referentne partnere i danas im sindikati rade goleme štete, stvarajući iznimno loš ukupni,  a pogotovo investicijski ugled Hrvatske u svijetu, dovesti pred državne institucije koje bi im morale postaviti bar dio pitanja koje sam ovdje naglasio.

I dobiti odgovore od njih, javno ih kako bi Plenkoivć rekao “potpuno jasno” predočiti vlasnicima nacionalne imovine – hrvatskom narodu i preuzeti odgovornost tada u ime države pred tim narodom. A država postoji zbog, prvo, osmišljavanja minimuma obaveznih normi koje se moraju poštovati radi stvaranja konkurentske i humanističke klime u natjecanju na svim područjima, pogotovo u međunarodnim natjecanjima kao što je brodogradnja, drugo, zbog nadzora i sankcioniranja nepoštivanja normi koje je država osmilila i ozakonila.

Država nije poduzetnik niti onda kad je vlasnik, niti smije biti, niti smije snositi odgovornost za neuspjehe onih koji u utakmici po jasnim pravilima ne rade dobro svoj posao i ostanu gubitnici.

Država ne smije ni stimulirati gubitništvo. Država nije ni sindikat, niti smije ikada biti, a pozivanje na srentiment prema radnicima Uljanika, ili ranije Agrokora, zapravo je teška laž, jer sentimentalnost u jednome slučaju nužno s pozicija države znači otimačinu ili beskrupuloznost u drugom.

Pa sipanje milijardi prema sindikalnim zhatjevima u Uljaniku i Istri, nužno znači otimanje ili oduzimanje onima koji svojim konkurentskim radom stvaraju višak i čine uz sebe i državu sa cijelom infrastrukturom društva, održivom.

Dakle, suze u ovome slučaju su slabost i opasne, a ne vrlina, sentiment s Markova trga mora biti sentiment prema cijelome hrvatskome narodu a odluke uravnotežene sagledavajući cjelinu nacionalnih interesa.

Nacionalni interes ne može biti održavanje nečega što nosi goleme milijarde gubitaka, što ne može opstati, jer je to uz sve materijalne štete, daleko opasnije zbog održavanje nakaradnoga samoupravno-socijalističkoga poretka neodgovorne ekonomije, koja Hrvatsku drži i danas prikovanom na dno svjetskih ljestvica nekonkurentnosti i neposlovnosti.

A to je onda urušavanje svih nacionalnih potencijala, jer je društvena cjelina povezana neraskidivim spregama svih sastavnica cjeline.

Dakle, Uljanik je uz sve ostalo, kao i svaki problem – prilika državnoj vlasti da jednom zauvijek sreže njegovanje i kultiviranje necivilizacijskih standarda naslijeđenih iz prošloga državno-političkog režima, što i čini bit istinske lustracije, da nametne načela odgovornosti i prevenira zauvijek strogim primjenama još strožijih zakona  u donošenju odluka od društvenoga značaja, počevši od onih grupnih do nacionalnih, odluka koje se neće rugati zdravom razumu, tržišnom okruženju i načelima same humanosti, na koju se usmjeravaju najčešće u takvim okolnostima misli, želje, pogledi i nastojanja onih koji su istu tu humanost – teško zloupotrijebili.

A očito je jesu, čim su doveli jednu društvenu cjelinu, u ovome slučaju Uljanik, u situaciju da joj netko drugi, pored postojećih vlasnika, mora spašavati postojanje. Tako se ne radi i nema ni jednoga jedinoga razloga, niti ga je tko dao u trkeljanjima o strateškoj važnosti brodogradnje za Hrvatsku, zbog kojega bi jedan suvlasnik i to onaj manjinski pospremao pustoš koju su iza sebe ostavili većinski vlasnici.

Također valja i sindikatima poslati jasnu poruku da, ako su se odlučili preuzeti u posjed imovinu Uljanika i držati straže na ulazu, ne traže pomoć sa strane, jer to pokazuje svijest o svojoj moći, poslanju i sposobnosti pa bi bilo nužno da pokazuje i svijest o odgovornosti, pa  u tom slučaju neka odgovaraju za svoj posjed. Ili, neka spas traže od onih koje smo nazvali strateškima i starteškastima, koji su im se godinama motali po brodogradilištu, a danas ih nema nigdje.

Zanimljivo da ni rječ nisu izgovorili o njima.

U Hrvatskoj se mora nametnuti jasna razdjelnica koju je država dužna štititi najrigoroznijim sankcijama, a to je da preuzimanje pozicije za odlučivanje o bilo kakvome društvenom interesu, nosi sobom i obavezu poštivanja najboljih postignuća u procesu donošenja odluka, počevši od onih stručnih, znanstvenih i potvrđenih u konkurentskom okruženju, do realizacije i potpunoga preuzimanja odgovornsoti za rezultate.

Mora se napraviti i znati jasna razdjelnica o tome gdje završava politička a nastupa kaznena odgovornost, jer je upravo nedostatak te razdjelnice nastavak komunističkoga mentaliteta i temeljni razlog stradavanja Hrvatska u svim sferama i na svim područjima.

Osvajanje pozicije donošenja odluka bez te razdjelnice postaje lovište, bez kontrole za odstrel i za divlje puškaranje, tako se otvaraju vrata neodgovornom kadroviranju i uhljebljivanju tisuća poslušnika bez ikakve kvalifikacije, tako se urušava kompletan poredak upravljanja i nužno urušava čak i one koji dobro rade, a taoci su općega urušavanja primjerenih pravila i normi.

Uljanik je primjer divljačkog lovišta po svemu sudeći, gdje su posve poznati lovci i najvjerojatnije lovokradice ostavili pustoš, danas ih nitko ne spominje, a njihovi politički patroni iz vremena divljega puškaranja danas, kako sami u IDS-u kažu -budno prate postupke vlade.

Umjesto da vladine državne agencije budno pretresaju njihovu ulogu u svemu i pošalju jasnu poruku svima u Hrvatskoj, ali i u svijetu da se u Hrvatskoj ne isplati divlje puškaranje, jer će u tom slučaju poginuti sami revolveraši.

Marko Ljubić / Projekt Velebit

 

Marko Ljubić: Nadmoćni Raspudić ponizio aktivističku globalnu agendu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari