Pratite nas

Kolumne

HODAK: ‘Smrt fašizmu’, a oko nas sve sami fašisti

Objavljeno

na

Ako su ljubitelji Thompsona fašisti, onda su se u Zagrebu, Splitu, Zadru, Osijeku, Slavonskom Brodu… okupile prave SS trupe.

Klinac s hrvatskom zastavicom, držeći mamu za ruku u centru Bruxsellesa diže ljude u kafiću na noge. Opći pljesak. To je prava kroatomanija.

Gotovo su svi oduševljeni malom zemljom koja je izrazito jakim nacionalnim nabojem stigla na korak do nogometnog Olimpa. Osim… malo sutra. Naša draga orijuna, naše antife, naši fol europejci, naši jugonostalgičari, naši praznoglavi ljevičari, naši udbomlati, naše kriptokomunjare, naši urednici sa HRT-a, naši predsjednici stranaka, naša lijeva medijska falanga… ako ih sve nabrojim ode čitav prostor za kolumnu. Dakle, skraćeno naš već dobro znani ‘ološ iz Žikine dinastije’ dočekao je vatrene u dobro pripremljenoj zasjedi. Znaju drugovi i drugarice kako se to radi. Znali su i njihovi preci.

Zemlja je bila u transu. Uz pratnju Migova avion Croatia airlinesa se spuštao u zračnu luku ‘Dr. Franjo Tuđman’. To je već diglo tlak mnogima. “Nesuđeni ratni zločinac“ čije ime nosi naša najveća zračna luka i to još u metropoli. Autobus je gmizao prema Zagrebu, a izvidnica je na fejsu preko “tajnog agenta“ slala paničnu poruku: “Izbacite uljeza iz autobusa!“ Uvijek oprezni i budni Denis Latin, urednik na HTV-u osjetio je miris nacionalizma i ustaštva u otvorenom busu.

Dragocjeni drug informator, nešto kasnije opet rezolutan i nepokolebljiv javlja: “Thompson u autobusu! Doviđenja do idućeg SP!“ Njega tu više nema. On je svoj zadatak obavio, a za Vatrene i doček ga ionako nije briga. Čudi me da je malo zaostao na prozaičnom mjestu urednika. To je čovjek koji je 2014.g. “čestitao“ Hrvatima Oluju ovako: “Svima čestitam Dan pobjede i domovinske pljačke i paleži“. I nakon tako hrabrog i progresivnog istupa ostao i dalje urednik na 4. programu ‘hrvatske’ TV. Već zbog izjave kako Hrvatska ima aerodrom koji jedini u Europi nosi ime ratnog zločinca naš je Denis trebao dobiti nazad i ‘Latinicu’, a zajedno sa Acom Stankovićem i ‘Ćirilicu’.

Iza Denisovog prokazivanja, antife su odmah zdušno skočile na svoje rahitične noge. Liberalni, progresivni uzor onima bez zanimanja i posla, Krešo Beljak nije mogao izdržati. Inače tolerantan, suzdržan skoro pa pastoralan čovječuljak, ovaj puta je otvorio dušu naTwitteru. Čim su kamere ulovile Thompsona u busu, Krešica je, kao svaki lijevi (kako je to nekad lijepo rekao ‘naš drug Tito’) inteljektualac, napisao na fejsu: “Mora mi smeće fašističko dan pokvariti… ali neće, nabijem i njega i sve fašiste!!! Ignore!!!” Naravno, brzo su se ‘klerofašisti’ snašli i drsko objavili na fejsu: “Zamislite da se Beljak umjesto Thompsona vozio s Vatrenima – oni bi sigurno ostali bez medalja!“ Drsko prema zaslužnom drugu…

Ali napredni i progresivni kadrovi nikada ne spavaju. K’o i neprijatelji. Tonči Percan‘poznati’ lijevi inteljektualac piše: “Da, ekstremna desnica i ustaše pokušali su sprovesti mekani državni udar na dočeku repke. Skandal da Vatreni ne idu na primanje Vlade RH ili Kolinde Grabar Kitarović već ukrcavaju u bus proustaškog pjevača. Skandal i udarac za demokratski poredak i kršenje protokola“. I tu je uletio u Tončijevu zamku Krešimir. Ma ne Beljak nego Macan. Jednom dvosmislenom i ironičnom upadicom: “Koji nije uspio…“ Navodno je odmah nakon toga zatražio od Plenkija da ga razriješi s mjesta savjetnika premijera. Fleksibilni desničari ni danas ne znaju zašto. Ljevičari znaju.

Hrvatski političari imaju fobiju od pjevača. Stariji će se sjetiti pok. Vice Vukova koji je zbog slogana “Bog i Hrvati“ morao preko noći nestati iz zemlje. Sad se to očekuje i od MPT-ona. Možda da s njime malo porazgovara psihijatar Nenad Horvat čiju sliku gledam na fejsu kako se druži s Ivom Josipovićem, tipom koji je, usput rečeno, sve ovo već davno prorekao. Ne mislim na drugo mjesto… Da vas podsjetim dr. Neno je još 2014.g, od kad vjerojatno i datira draga uspomena slikanja s Josipovićem, komentirao prosvjed branitelja invalida i njihove slike u invalidskim kolicima te ‘suosjećajno’ napisao: “Domoljublje na četiri kotača… s pogonom na klerofašizam.” Naravno, naš psihić nije propustio priliku roktati i na račun Vatrenih: “Džaba vam drugo mjesto i srebrena medalja kad ste govna, smeće i smradovi…“

Nakon Bleiburga dobili smo Moskvu – novo kultno mjesto “kolektivne memorije hrvatskog naroda“ i “nije srebro sve što sja“. Smrt fašizmu, a oko nas sve sami fašisti. Ako su ljubitelji Thompsona fašisti, onda su se u Zagrebu, Splitu, Zadru, Osijeku, Slavonskom Brodu… okupile prave SS trupe.

Naravno, na štih je došao i notorni ‘lijevi dušobrižnik’ iz 24 sata, Tomislav Klauški: “Nogometna repka napravila je nevjerojatnu promociju Hrvatske u svijetu i stvorila temelje za novo zajedništvo u zemlji. A onda je Thompson sve to pokvario…” daljnje citiranje neslane kobasice našeg Tomislava je gubljenje vremena i prostora.

Međutim, ne spominjem ga zbog ove njegove umotvorine već zbog nečeg drugog. Nakon drugog mjesta u Moskvi jasno je i zadnjem slijepcu (osim psihijatrijskom slučaju iz Varaždina) da je 95% naroda oduševljeno našim igračima. Iako je kristalno jasno da su svi, baš svi, igrači i stručni stožer poklonici MPT, likovi kao što su Klauški, Beljak, Latin, Percan, Jelena Veljača, Vojo Mazzocco… ‘kidišu’ isključivo na pjevača. I zadnjoj budali je jasno da to isto misle i o Daliću, Modriću, Lovrenu, Perišiću, Mandžukiću, Vidi… ali kao i svi opjevani ljevičarski zečevi nemaju hrabrosti režati na repku i igrače. No, nakon prvog poraza ohrabrit će se oni i na to. Međutim, mi koji ih iskreno volimo i cijenimo nećemo ih izdati. Neće Vida uvijek, bećarski obučen, pokazivati prstima slovo V, ”veni, vidi, vici”.

Bilo bi sjajno da Hrvati napokon prevladaju svoje povijesne komplekse koje im je UDB-a i Srbija nabijaju od 1991.g. Inače će ovaj spektakularni uspjeh brzo postati spektakularni fijasko. Fijasko sličan organizaciji dočeka u Zagrebu u režiji Bandića i Dolenčića. Voziti umorne igrače šest sati s aerodroma do Trga Bana Jelačića i nakon toga navijačima i igračima isključiti mikrofone nakon 30 minuta teški je i sramotni fijasko potpuno nedomišljene organizacije dočeka. Tu su igrači i Dalić, kako to kažu u Dalmaciji, malo falili.

Svaki progresivni Hrvat, napredna glumica, još naprednija dizajnerica, pjevačica koja je četiri godine pjevala četnicima zna da je uz malo dobre volje na Trgu trebao pjevati Bajaga, Hladno pivo (barem nitko ne bi bio dehidriran), Lepa Brena u uniformi JNA… i tada bi svi ljevičari bili zadovoljni. Ne bi bilo podjela k’o što ih nije bilo od 1945-1990.g. Ne bi bili zadovoljni jedino ‘klerofašisti’, ali k’o njih šljivi. Vidi se to iz zločestog komentara Marcela Holjevca u 7 Dnevno: “Zato tim ‘veličinama’ koje nam mediji ovih dana predstavljaju kao ‘poznate glumice’, iako sam bolju glumu od one u domaćim serijama vidio u njemačkim pornićima, poznate dizajnerice, poznato bilo što, treba jasno poručiti nekoliko stvari.

Prvo, u pravu ste. To nije vaša Hrvatska. To je naša Hrvatska, ponosna i pobjednička, koja se nikom ne ispričava za svoje pobjede i uspjehe. Vaša je neka druga, gubitnička i poslušnička, s kojom mi ne želimo imati ništa, kao ni s vama.“ Naravno, ne slažem se s Holjevcem. Ovo je direktni atak na bratstvo i jedinstvo. Nadam se da Jelena Veljača nema gdje u Beogradu kupit off-tjednik 7Dnevno. Ona ionako čita samo ‘Politikin zabavnik’.

Kad me već ne služi ljevičarska intuicija onda nije loše citirati uvijek odličnog Borislava Ristića: “Cijeli svijet je zahvaćen kroatomanijom. Svi su čuli za Hrvatsku, samo nas još trebaju pronaći na karti… neki drugi, nakon svjetskog prvenstva nacionalnih država, kažu kako nije dobro ako se ovaj nacionalni naboj i karakter koju je pokazala hrvatska repka promatra samo u uskim nacionalnim okvirima. “Nacionalizam je nešto loše i šovinističko, a Vatrene je izgleda do pobjede vodio internacionalizam.

Valjda su oni za vrijeme intoniranja Lijepe naše u sebi pjevušili ‘Internacionalu’… kako bismo na dočeku svi zajedno zapjevali “Igra rock’n’roll cela Jugoslavija.“ U režiji je Dolenčića mogao zamijeniti i Oliver Frljić. Što nitko ne bi ni primijetio. A kad smo već kod fijaska organizacije dočeka Vatrenih u Zagrebu gdje su organizatori oko 350.000 tisuća ljudi preveli k’o žedne preko vode valja spomenuti i doček naših u Splitu.

Bio je to odlično organiziran doček prepun mladosti na rivi, u okolnim ulicama i na brodicama. To je bio težak, sparan i mračan dan za legendarne splitske orjunaše. Takav nacionalni naboj, toliko sreće može iskazati samo hrvatski naboj koji Splićani nose u sebi. Izvrsna voditeljica, pjevale su se domoljubne pjesme Thompsona, Škore, Bulića… bez preseravanja o ‘umjetničkom’ programu, fajruntu, gašenju svjetla, o Vrsaljkovoj frizuri… Bila je to čista destilirana neposrednost, ljubav prema Vatrenima i domovini. Feralovaca, jugovića i orijunaša nije bilo nigdje ni na vidiku.

Vjerojatno su se tresli od straha u svojim rupama. Čak se ni Dragan Markovina nije oglasio. Pametno, kao da je iz stranke “Pametno“. Zlatko Gall je vjerojatno na vrijeme poslao detaljan izvještaj s ”Thompsonove krađe” koncerta u Zagrebu… koji nije održan.

Tih sam dana vjerovao kako je dočekom u Zagrebu definitivno u Hrvatskoj sahranjena Jugoslavija. Ali mrtvi Jugo-konj se ritnuo zahvaljujući Latinu, Beljaku, Karlauši koja, nakon što su ispljuvala naše nogometaše, samo par dana kasnije pjevala u Makarskoj. Tončiju Percanu, Nenadu Horvatu i Tihani Tomičić iz Novog lista “pola nacije je bilo zgroženo što se uspjeh Vatrenih ukaljao pojavom Thompsona u tako svetom času kao što je bio doček srebrenih…“ Možda je netko iz redakcije Novog lista trebao blago upozorit naivnu i prostodušnu Tihanu na ‘ustašoidnu’ izjavu Zlatka Dalića: “Dok sam ja izbornik, bit će onako kako kažu igrači, a oni su rekli da hoće Thompsona. I ne znam što je u tome pogrešno.

Njegova pjesma “Lijepa li si“ hit je u autobusu na našem putu na stadion, ona je motivacijska injekcija prije istrčavanja iz svlačionice na teren. Što je u njoj loše, gdje vidite poruke mržnje, zašto moramo trpjeti ta prozivanja? Pjesma o ljubavi prema domovini iritira 5% ljudi u ovoj državi, dok bi ostalih 95% uz nju slavilo pobjede. E, pa slavit ćemo kako mi to želimo. Neka pati koga smeta.“

Tu se Dalić i naša matematičarka Tihana ‘malo’ razilaze. Od svih do sada citiranih jugo-zombija nitko, baš nitko, nije se ni u jednom trenutku usudio citirati Dalića, Modrića, Rakitića, Manđukića… to bi bilo preopasno za njihove zečje duše. No, ovo kmečanje nije pitanje pjesme i MPT-na. To je jugo-recidiv koji negira osnovna građanska prava pjevača kojem nikada ni jednim aktom nije zabranjen javni nastup, koji nikada nije osuđen i koji godinama proživljava klasični linč od strane onih protiv kojih se on četiri godine borio s puškom i gitarom. I što je najvažnije – i pobijedio.

Oni su uvjereni da bi naši momci pronašli inspiraciju slušajući i Josipovićevu “Tokatnu etidu u C-duru“ pod ravnanjem psihijatra Nenada Horvata. Sad pišu da ova reprezentacija nije njihova kad pjeva MPT-on. A isti ti ispratili su je uz onu: “Dabogda sve izgubili“. A sad su se svrstali uz Vučića koji kaže: “Koga još čudi to što su Hrvati slavili uz ustaške pjesme?“ To mi se čini potpuno u redu. Koji četnik bi miran slušao pjesmu koja započinje sa “Za dom spremni“, uzvikom “bando srpski dragovoljci, stići će vas kazna i u Srbiji”. I Vučić ima pravo na taj stav jer je četnik. Ali naši farizeji, naši zečevi svoju nostalgičarsku metaforu pronalaze u MPT. Cinkanje vlastite države im je krvi.

Već drugi dan dočeka novinar AFP-a Peter Murphy je napisao: “Kada napravite odličan PR posao za Hrvatsku na svjetskom prvenstvu, a onda vam se u otvorenom autobusu pojavi ultranacionalistički pjevač.“ Koja je razlika između Petera i Percana? Nikakva. I jedan i drugi smatraju da je doček upropašten. Nismo mi rafinirani Francuzi koji su u čast svojih pobjeda pobili nešto ljudi, popljačkali masu dućana, palili aute i pucali po policiji. Barem tako tvrdi Marcel Holjevac. Ako ne vjerujete desnom ciniku Holjevcu evo nešto konkretnije.

Sedam ubojstava na otvorenom, oko pet stotina silovanja, 845 zapaljenih automobila i 47 orobljenih trgovina. I na sve to bi pristale naše antife samo da se zbrani pjevanje MPT. Kao što sam već napisao, zagrebački doček ipak nije bio rekvijem za Jugoslaviju, ali sam siguran da je splitski bio kraj vlasti njihove legendarne orijune.

No, pročitavši ‘reagovanje’ Aleksandra Vučića (koga čudi što su Hrvati slavili uz ustaške pjesme) te usporedivši ih s reakcijama Beljaka, Sandija Blagonića, Denisa Latina, Tončija Percana, Nenada Horvata, Tihane Tomičić, Ante Tomića, Žarka Puhovskog, Sabine Glasovac i svima već poznatih izluđenih antifa dolazim do jednog žalosnog zaključka: Vučić je čista kamilica, on u normalnoj tuzi što su se njegovi vratili prvi kući vidi u Zagrebu 300 tisuća ustaša kako pjevaju Čavoglave i deru se ZDS i točka. Čitajući Beljaka, Latina, Tomića, Blagonića… vidimo uglavnom proračunske uhljebe koji danonoćno kmeče o fašizaciji Hrvatske, koji nikako ne shvaćaju da Thompson nije pjevač nego “pokret otpora“ protiv mentalnih Jugoslavena. Vučić je stvarno čista kamilica prema tim jugo-kmerima koji su zagadili sve medijske institucije u ‘Levoj njihovoj’.

Javila se i oktroirana bivša premijerka Jadranka Kosor. Mudro nas je podučila o Thompsonu. :“On ne spada među ljude koji ujedinjuju Hrvate.“ Nobela za njenu legendarnu glupost…….Tko to ujedinjuje Hrvate? Kosorica, Beljak, Tomić, Blagonić, Dolenčić, Stazić… jeste li igdje pročitali stav naše Jace o Stazićevoj izjavi kako partizani nisu 1945.g. obavili posao do kraja? Naravno, niste. Vrana vrani oči ne kopa itd. A sad bi se 90 posto nas koji smo za Vatrene i Thompsona trebali ujediniti s 10 posto orjunaša, udbomlata, jugonostalgičara… samo zato jer su oni metastazirali u sve pisane i elektroničke medije pa ih propale političarke uvažavaju vjerujući valjda kako će im se tako preliti malo njihove moći. Malo sutra. Dugo, dugo i uzaludno će to čekati.

Uostalom, crknut ćemo mi, ali crknut ćete i vi… s time da smo mi već sad apsolutni pobjednici. Vi to uostalom i znate, pa zato toliko i režite. Jedina vam je utjeha što patite u finom društvu. Sa Stazićem, Tomićem, Radom, Kapovićem, Beljakom, Blagonićem, Latinom, Percanom, Pilselom, Juricom Pavičićem, Klauškim, Tihanom Tomičić… i nemam više prostora. Mogao bi trošiti tintu do kraja mjeseca nabrajajući ih sve…

Zvonimir Hodak / 7Dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Onima koji se ne boje istini pogledati u lice, sve je jasno. Barbari su odavna već u Gradu

Objavljeno

na

Objavio

Do toga smo došli! Vatrena oluja morala je gotovo progutati Notre Dame, najčuveniju francusku crkvu i jednu od prstohvata najpoznatijih na svijetu, kako bismo uopće počeli barem stidljivo govoriti o beskonačnoj seriji vandalskih napada na francuske crkve, lavini koju kao da nitko ni ne pokušava zaustaviti.

Posve svejedno tko je izazvao taj požar, teroristi, huligani ili crkveni miševi, plamen je konačno bacio svjetlo na uporno potiskivane statistike o preko tisuću svjesno oskvrnutih crkava širom Francuske samo u posljednjih nekoliko mjeseci – o pljačkama, paleži, razbijanju, obavljanju nužde na svetim mjestima.

Prije samo mjesec dana gorjela je i druga najveća pariška crkva, Saint Sulpice, dokazano podmetnut požar. Reakcija? Gotovo nikakva. Sve u ime lažne političke korektnosti. Tko stoji iza svega toga?

 

Onima koji se ne boje istini pogledati u lice, sve je jasno. Barbari su odavna već u Gradu. I ne, ne dižem time glas protiv milijuna afričkih i azijskih muslimana koji su pristigli posljednjih nekoliko desetljeća u Francusku i druge države. Oni su također žrtve, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Uostalom, nije ovo prvi put da se Notre Dame mora obnavljati. Muslimana u Francuskoj nije ni bilo kad su bijesne rulje krajem 18. stoljeća rušile i pljačkale crkve, kad su revolucionari žedni krvi pokrenuli val dekristijanizacije, zabranjivali javnu molitvu i uvodili zamjenske univerzalne religije.

No, zato su itekako javno pogubljivali svećenike, a nije bilo pošteđeno niti 28 kipova kraljeva Judeje, koji su skinuti sa zapadne fasade Notre Dame i javno im odrubljene kamene glave.

Nakon restauracije monarhije restaurirane su i crkve, pa tako i pariška katedrala, no serija revolucija itekako je ostavila traga na današnje francusko društvo, koje provodi najrigidniji sekularizam među velikim kršćanskim nacijama, onakav kakav mnogi zazivaju i u Hrvatskoj.

Danas se tako liju stvarne i lažne suze nad zgarištem katedrale, obećavaju milijarde eura i zaklinje se u obnovu jednog od najvećih simbola Francuske, sve to zbiva se uz dosljedno prešućivanje da je zapravo u pitanju jedan od najvećih materijalnih simbola ni manje ni više nego – kršćanske Francuske i Europe, simbol kršćanima i svim baštinicima kršćanske kulture, bez obzira bili vjernici ili ne.

Katedrala se tu svodi na Lidlovu reklamu s prepoznatljivim obrisom crkve na Santoriniju, ali s retuširanim križem, da ne bi nekoga uvrijedio. Naravno, ne mislim da netko mora biti kršćanin da bi osjetio tugu za Notre Dame, kao što ni ja ne moram biti budist da bih tugovao za Budom iz Bamijana.

No, oni koji nad zgarištem Notre Dame liju krokodilske suze za veličanstvenom građevinom, ali ne i za onim što i koga ona predstavlja, nisu mnogo bolji od oni kojima “lijepe crkve lijepo gore” i zgražaju se nad svotama obećanima za obnovu. A drugovi su po oružju onih koji su pokrenuli taj uništavački cunami na Orijentu koji je u ime lažne ljubavi prema Bogu prebrisao na tisuće neprocjenjivih i nezamjenjivih povijesnih spomenika.

Ono što se događa u Francuskoj za sada je samo suspregnuti sukob niskog intenziteta kojeg vlasti i mediji sustavno pokušavaju gurnuti pod tepih, ali zapravo je uvježbavanje reprize te zore ikonoklasta koja je s praskom osvanula na Levantu i sasvim sigurno će pokušati zapaliti i Zapad.

Nakon propasti ISIL-a opasnost nije nestala, naprotiv, “fundamentalisti” su samo utvrdili davnu lekciju, da je imperij lakše rušiti iznutra nego izvana. Nekad Rimsko carstvo, a danas novi imperij – Europska unija, koja boluje od istih kobnih boljki samozadovoljnih i bogatih – od gubitka identiteta, od sebičnog zadržavanja vlastitog položaja po svaku cijenu, od uporne amnezije u kojoj nepovratno blijede krvavo plaćene lekcije iz minulih tisućljeća.

Valja se prisjetiti, Rimsko carstvo nisu srušili barbari izvana, već iznutra, oni koji su pušteni unutar njegovih granica i desetljećima u njemu nemirno živjeli bez ikakve mogućnosti ili želje za prilagodbom.

Granice se otvaraju između ostaloga i kako bi se uz pomoć milijuna novopridošlih obračunalo s nacionalnim državama i religijama, ne mareći pritom za moguće katastrofalne posljedice.

Ne reagiramo li, morat ćemo se pomiriti s tim da ponovno dolazi vrijeme kripto kršćanstva, kako što se tiče religije, tako i njezinih univerzalnih vrijednosti koje su prihvatili i oni koji vjeru ne žive, ali shvaćaju njezine civilizacijske vrijednosti.

Da, granice moraju ostati otvorene, valja i otvorena srca prihvaćati ono najbolje od kulturnog i genetskog nasljeđa širom svijeta, no, one moraju biti raširene samo onoliko koliko se realno može asimilirati bez dugoročnih posljedica koje će nas i još jednom vratiti stotinama godina unazad.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Ivica Šola: Islamisti su učenici Francuske revolucije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Što dalje s Notre-Dame? Ili putem Krista ili putem Aje Sofije!

Objavljeno

na

Objavio

Pariški vatrogasci koji su ugasili požar

Kad nas napusti netko nam blizak, roditelj, prijatelj, brat ili neka javno poznata, draga nam osoba koja je osvajala naša srca umijećem i vještinom, kao Dražen u igri s loptom ili Oliver popularnom pjesmom, shvatimo kako je u trenu nestao dio našeg života za kojeg smo cijelo vrijeme podrazumijevali da je tu i da će tu biti zauvijek. U tom podrazumijevanju možda i nismo primjećivali koliko nam znače, koliko je lijepo da su s nama, koliko nas ispunjavaju radošću. Tim je veća praznina kad odu…

Nije drukčije ni kad je posrijedi baština, bila ona duhovna ili materijalna. Jer baština je ostavština neprekinutog lanca naših predaka, sačuvana tako što je baš svaki u tom slijedu potvrdno odgovorio na pitanje je li ju vrijedno prenijeti dalje. To pitanje ne može izbjeći ni karika lanca koja se danas kuje. Što ćemo odgovoriti?

Humanizmom protiv Boga

Pariška katedrala Notre-Dame nesumnjivo je fascinantan primjer materijalne ostavštine nadahnute kršćanskim duhom prožetim Duhom Svetim. Tko li je uopće u ono doba takvo što mogao zamisliti, tko projektirati, tko financirati, tko gradnju organizirati, konačno i tko izgraditi takvo velebno zdanje uzevši u obzir ondašnje tehnološke mogućnosti?

Tko li se tada mogao vinuti do tih visina ako se nije uspinjao s namjerom, ne da zamijeni Boga, nego da ga zagrli i preda mu se u ruke? Da stvorenje pokaže Stvoritelju kako je i ono sposobno stvarati čudesa. Iako zna da to Njemu ne treba, jer Rođenome u štalici ne smeta ni nutrina najskromnije kapelice da se ukaže pod prilikama kruha i vina. Ali njemu, stvorenju stvorenu na Njegovu sliku i priliku, to itekako treba, kao što djetetu treba pohvaliti se pred roditeljem.

I sada, 800 godina kasnije, kad je veličanstvena crkva u jednome danu dobrim dijelom nestala u vatri, spoznaje se kako ju ne će biti moguće obnoviti tako da bude navlas kakva je bila, i to u vrijeme kad se čovjek dovinuo takvim tehnološkim čudesima poput, primjerice, trodimenzionalnog pisača. Jer nema više takvih hrastova, nema više takvih majstora,… No, je li baš to glavna prepreka na zahtjevnom putu obnove ili je ipak više do manjka pouzdanja u Onoga s čijom se pomoći zdanje izgradilo?

Napokon, je li to uopće moguće učiniti u vremenu koje doba nastajanja Notre-Dame i drugih, ne samo graditeljskih, temelja zapadne civilizacije, vidi mračnim? A s kakvom li je onda to svjetlošću naše vrijeme obasjano? Tko mu svjetlo nosi?

Koje stoljeće poslije izgradnje katedrale Notre-Dame čovjek je odlučio krenuti svojim putem, udaljiti se od Boga, emancipirati se od tog strpljivog, ali prezahtjevnog “tiranina”, cinično nazvavši svoju putešestviju humanizmom. Cinično, jer ono što ga čini humanim, različitim od animalnog, ogleda se upravo u odnosu prema Bogu, u slobodi da Ga ljubi, a ne ignorira. Pokazat će se to u punini kad na valu prosvjetljenja svjetlom nekog čudnog sjaja, evo baš u Francuskoj, čovjek izgubi sve osim razuma i pokaže zvjersku ćud.

U velikom povijesnom prevratu, majci svih revolucija, ne će se zaustaviti samo na obeščašćenju katedrale Notre-Dame niti u prenamjeni bezbrojnih crkava u konjušnice. Razvalit će i pretvoriti u priručni kamenolom benediktinsku opatiju u Clunyju, tu kolijevku Europe, onakve kakvu ju još uvijek, istina sve slabije, prepoznajemo, mjesto gdje je pod geslom “ora et labora” (moli i radi) rad, dotad “privilegij” tek robova i ratnih zarobljenika, oslobođen srama.

Nesmiljeno će ga izvrgnuti ruglu vodeći se geslom – ne moli i kradi! Jer iza gordih, zvučnih riječi – sloboda, jednakost, bratstvo – odzvanjao je tek tup i prazan odjek samovolje, mržnje sazdane na zavisti i lažne bliskosti utemeljene na himbenoj, i danas popularnoj maksimi – ljubi što daljnjega svoga, a bližnjega prezri! I u što će se onda to izroditi, nego u nesmiljenu pljačku, a što je po prilici i bio glavni motiv nekih, barem onih bistroumnijih revolucionara.

No, nisu stali na pljački i na ponekoj giljotinom odrubljenoj kraljevskoj, a potom i revolucionarnoj glavi, kako to romantično prikazuje današnje humanističko školstvo. Pokolj u pokrajini Vandeji, razmjera koji mirišu na suvremenim rječnikom rečeno – genocid, predstavljao je prvi takve vrste nad onima spremnima umrijeti s križem u ruci. Završna dionica autostrade humanističkih genocida popločene kršćanskim lubanjama započet će 150 godina kasnije nedaleko austrijskog mjestašca Bleiburga. Tek potom će humanisti humanizirati metode obračuna.

Da, uzrok požara su radovi na obnovi! Samo obnovi čega?

Katedrala Notre-Dame je dugih osam stoljeća ostala pošteđena kobnih naleta vatre, što prirodnog porijekla, što uslijed namisli zlog ljudskog srca. Preživjevši onaj “mračni” vijek, a potom i “svijetlo” revolucionarno doba, vatrena ju je buktinja, ironično, zahvatila baš u vrijeme koje jako drži do najviših sigurnosnih standarda (mada džabe sva tehnika ako ju nadziru ostoje rankovići poljudski), vrijeme u kojem se puno toga zna.

Tako se od samoga početka znalo kako je požar posljedica radova na obnovi. Nagađanja o tome je li riječ o radovima na obnovi katedrale, ili možda onima na obnovi, odnosno zamjeni stanovništva, ili ipak pregnućima na obnovi ozbiljno narušenog jedinstva francuskog društva u paničnoj potrazi za nekim kohezijskim elementom, ubrzo je prekinula umirujuća vijest.

Mada istražitelji zbog sigurnosnih razloga još nisu kročili na lice mjesta, a što ih nije spriječilo da najave kako će istragu voditi pod pretpostavkom da se radi o nesretnom slučaju, uzrok je identificiran kao najvjerojatnije kratki spoj. A što drugo (makar, ne bi li globalno zatopljenje zvučalo politički korektnije)?

Naravno, i ta mogućnost teoretski postoji, slično kao što postoji mogućnost i da je ženi koja javlja da ne će doći na dogovoreni randevu doista pukla cijev u stanu, pa od spoja, čak ni kratkog, ne bude ništa. No, samo dvije opcije se doimlju uistinu vjerojatnima – da je u pitanju islamski terorizam ili da je posrijedi zbijanje redova zbog nezavidnog političkog položaja francuske vladajuće oligarhije.

Doduše, islamisti možda jesu sposobni za kakav ograničeni palež poput onoga u crkvi Svetog Sulpicija, inače drugoj po veličini u Parizu, podmetnut mjesec dana prije požara u Notre-Dame, ili za akciju poput one Pakistanca koji je u potrazi za boljim životom navratio u baziliku u St. Denisu gdje se nalaze grobnice francuskih kraljeva, pa malo razbijao. Potom se, slijedeći pravnički savjet humanista, branio kako ne razumije francuski pravni sustav (pa gdje ga ne će tako savjetovati kad samo čini ono što je i njima drago – dekonstruira mit!).

Islamisti su, dalje, kadri i zaklat’ kakvog katoličkog svećenika za vrijeme euharistije, smucati se sa zapaljivim sredstvima u blizini katedrale poput tri muslimanke nekoliko dana prije požara, i prouzročiti još glavninu od približno tisuću “kratkih spojeva” u francuskim crkvama lani, ali upriličiti takav spektakl na mjestu najposjećenijeg nacionalnog spomenika, teško je vjerovati da su sposobni,… osim ako im netko u tome nije pomogao… Jer Francuska, čije najznamenitije crkve danas čuvaju vojnici s dugim cijevima (od koga li ih samo čuvaju, tko će ga znati, mada znakovito je kako je vjerska struktura neposrednog im okruženja sve više nalik onoj oko srpskih svetinja na Kosovu), u teškoj je krizi i vapi za žarom ognjišta koje bi ju okupilo.

Što Europa može naučiti od Hrvata?

Dramatični događaji oko plamteće katedrale ponudili su, kako to u takvim prilikama biva, i poneki štiklec vrijedan zapažanja. Jedan se mladić silno čudio kako to da je trebalo toliko vremena da se požar ugasi očekujući valjda da postoji neki klik mišem koji vatru instant gasi. A one koji su to, stavivši glave u oganj, naposljetku i učinili, odlikovao je francuski predsjednik.

Zanimljivo, među više od stotinu pripadnika pariške vatrogasne postrojbe jedva da se mogla nazrijeti neka izvorno neeuropska fizionomija. Tek jedna tamnoputa prilika iz Afrike ili kojeg prekomorskog departmana, dočim iz mediteranskih afričkih zemalja vatrogasaca ni za lijeka. Uglavnom postava nimalo nalik francuskoj nogometnoj reprezentaciji. Pa kako to?

Mnoge je iznenadila vijest da je najveću dragocjenost katedrale, Kristovu krunu, spasio kapelan javne vatrogasne postrojbe, ponajviše stoga što u sekularnoj državi takva funkcija uopće i postoji. Jer kad bi u tim redovima obitavao kakav militantni, bezbožni humanist ili na boga pozivajući islamist, vjerojatno bi se dotični već našao zbog toga uvrijeđenim, pa nošen vjetrom u leđa humanističkih medija na sekularnim sudovima elegantno razriješio pitanje kapelana u vatrogastvu.

No, tamo gdje se izlaže pogibelji i žrtvuje za zajednicu, takvi iz nekog razloga baš i ne hrle. Mada, kad je žrtva u pitanju, mora se priznati kako ni oni nisu posve jednaki. I dok se bezbožni humanisti u čuvanju vlastite glave vode prokušanom praksom dobrovoljnog darivanja tuđe krvi, njihovi prirodni koalicijski partneri i saveznici, islamisti, spremni su žrtvovati vlastiti život, ali samo ako pritom oduzmu više nevjerničkih.

Ne ulazeći u uzroke i uzročnike požara u Notre-Dame, nema dvojbe da se glavnina muslimanskog svijeta u Europi tom događaju radovala, bez obzira na traljave gebelsovske foto-montaže, plasirane s ciljem da se takvo gledište prikaže kao podmetanje muslimanima. Ipak, da se, kad je o islamskom terorizmu riječ, ne radi tek o djelima radikalnih pojedinaca, već o masovno podržanoj pojavi, svjedoči popularnost koju takvi pojedinci uživaju u paralelnom islamskom društvu u Europi.

Tako se nakon masakra u pariškoj koncertnoj dvorani sa preko stotinu žrtava, jedan od egzekutora skrivao u briselskoj četvrti Molenbeeku, pretežito napučenoj muslimanima. Kako tvrdi Douglas Murray u knjizi “Čudna smrt Europe”, profesor u jednoj tamošnjoj srednjoj školi mu je potvrdio ono što je realistima odavno jasno – 90% učenika slavilo je terorista kao heroja u rangu nogometne ili estradne zvijezde.

Hrvatima je takva situacija dobro poznata, jer ono što je Molenbeek Bruxellesu danas, to je Knin bio Hrvatskoj sve do ’95, uvijek spreman ugristi ruku koja ga hrani. Kako uči povijest, ta mudra učiteljica, situacija se mogla rasplesti na tri načina – ili da došljaci pristanu postati ono što nisu (što ih je više, to je ovaj scenarij manje izgledan) ili da ono što nije bilo njihovo prisvoje ili da sami odu među svoje (a za to im obično treba pomoć). Hrvati se, a i neki drugi, Sarajlije primjerice, dobro sjećaju koliko su odahnuli kad se taj čvor, ne bez plaćenog danka u krvi, napokon razmrsio na posljednji način.

Osim iskustva neprijateljski raspoloženog stranog tijela u vlastitim njedrima, Hrvati imaju i višestoljetno iskustvo življenja pored muslimana. Poučan je pokušaj jednog hrvatskog zapovjednika da za rata devedesetih osigura mir razgovarajući s muslimanskim kolegom, i prije nego što su sporadična međusobna neprijateljstva buknula u otvoreni rat. Hrvat je zaveden jednom kratkotrajnom povijesnom epizodom dobrohotno ustvrdio kako nema smisla da se tuku budući su obojica ionako Hrvati. Musliman mu je iskreno i precizno odgovorio – ja možda ne znam što sam ja, možda ne znam ni što si ti, ali znam da nas dvojica nismo isto. Na isto je osuđen i europski pokušaj da od uvezenih muslimana napravi Europljane.

Samo se treba sjetiti …

Zgodno je primijetiti i kako prenamjene znamenitih, izvorno kršćanskih bogomolja kroz povijest odražavaju snagu pojedine civilizacije. Tako je veličanstvena carigradska bazilika posvećena Svetoj mudrosti, Aja Sofija, oko tisuću godina bila kršćanska crkva, da bi nakon osmanlijskog osvajanja bila pretvorena u džamiju.

Međutim, vodeća muslimanska sila nakon nekoliko vjekova liježe u bolesničku postelju uslijed čega, prateći pad njezine moći, Aja Sofija postaje muzej. Evo, sad novi turski sultan najavljuje kako će ju opet učiniti džamijom. Slično je kroz najsjajnije vjekove kršćanske povijesti katedrala Notre-Dame bila katolička crkva, u trenutcima velikog pada trpjela je obeščašćenje, da bi danas više služila kao neformalni muzej, spomenik, atrakcija za fotografiranje dokonih turista, nego prostor za slavljenje Boga. Ima li zapravo većeg svetogrđa nego na mjestu stvorenom za pokloniti se Bogu biti usredotočen na vlastiti lik? A ta narcisoidnost zacijelo nalazi najpotpuniji izraz u takozvanom selfiju (moguća zamjenska hrvatska riječ sebič, s tvrdim č, prilično uvjerljivo odražava narav tog čina).

Oguglavši na Boga i potpuno se oslonivši na razum, zapadni čovjek ubrzano gubi i njega. Ne prepoznaje ni toliko očite znakove izvanjske ugroze da ih njezini promotori i protagonisti više ni ne kriju. Štoviše, toliko je atrofirao duhom da poseže za karikaturalnom inačicom naturalizma špiljskog divljaka. Samo, dok se ovaj borio protiv oluja, munja i gromova ponizno se klanjajući zlim dusima, moderni se poganac, zbacivši Boga s prijestolja i zamijenivši ga čovjekom, bori protiv klimatskih promjena bahato zahtijevajući spas od čovjeka, naravno nekog drugog čovjeka, uglavnom političara.

Iako stanje teške obamrlosti Zapada ne ulijeva neku nadu, ako ništa drugo, sad je barem Orban na njegovoj strani. Naime, manje je poznato kako su za opsade Carigrada Turci angažirali glasovitog graditelja topova tog vremena, Mađara imenom Orban, da im sagradi ogroman top kojem naposljetku nisu odoljele ni stamene carigradske zidine, a što je odredilo daljnju sudbinu Aje Sofije.

Ipak, kršćanski zapad još uvijek ima i jačih aduta,… čak i danas. Samo ih se treba sjetiti… E, da ih se sjetiti… Recimo, onih kojih su se kršćani sjetili za bitke kod Lepanta, koje će se za dvije godine navršiti 450. godišnjica (e sad, hoće li humanisti dopustiti i da se obilježi ili će ju u svom dobrom znanom stilu prešutjeti, druga je priča), kad su im izgledi za uspjeh bili slabiji nego danas. Već su se tada, naime, morali boriti protiv dva protivnika – krivovjerne guje sa sjevera iznutra, već tada svesrdno podržane od prevrtljive Francuske, što je u konačnici učinilo dobar komad srednje Europe laganim plijenom sad već 13-stoljetnog napasnika s istoka.

U tom prisjećanju možda pripomogne spoznaja kako, dok čas odlaska bliskih mu ljudi čovjek ne bira, od Stvoritelja darovanom mu slobodom ipak sâm bira hoće li izgnati iz svog života Onoga bez kojeg sloboda nije Sloboda, spas nije Spas, a ni sigurnost nije Sigurnost. Nego su sve to tek varljiva utočišta iz marketinške ponude zemaljskih bogova, koja čas jesu, i, kad se čovjek tomu najmanje nada, odjednom to više nisu.

Grgur S. / Kamenjar.com

 

Ivica Šola: Islamisti su učenici Francuske revolucije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari