Pratite nas

Kolumne

HODAK: Srbi su nas ‘nabili’ u košarci i vaterpolu. Mi smo njih nabili u svim disciplinama na Olimpijadi 5. kolovoza 1995.!

Objavljeno

na

Recimo Sandra i Sara dobit će za zlatne medalje svaka po već rečenih 104.000 kn. Nismo mi bogati kao Singapur koji svom zlatnom plivaču isplaćuje 740.000 dolara. Izgleda da je Srbija nešto slabija od Singapura.

Budimo realni i tražimo nemoguće. Tako se od prilike hrvatska politička nomenklatura odnosi prema hrvatskim športašima na Olimpijadi u Riu. Čvrsto vjeruju da su Lijepu našu afirmirali, pa i proslavili likovi kao što su Željko Jovanović, Stipe Mesić, Nenad Stazić, Mate Granić, Ivo Goldstein, Ivo Josipović, Vladimir Šeks, Jadranka Kosor i slični . Oni športaše shvaćaju kao iznenadne konkurente koji nekakvim medaljama i medaljončićima skreću pažnju s njihove divovske borbe za bolju budućnost naših naroda i narodnosti , borbu uglavnom koncentriranu u tzv. nevladinim udrugama. Zlobnici ih nazivaju protuhrvatske utvrde. Prema nekim procjenama RH daje godišnje “protudržavnim“ udrugama između 12-14 milijardi kuna. S pravom jer ako nas je netko u bijelom svijetu proslavio onda su to Documenta, B.a.b.e., Mladi antifašisti, Stari antifašisti, Budući antifašisti, Muf stari, Mladi… Centar za mirovne studije, Centar za studije o mirovinama… Ima ih toliko da će uskoro svaki Hrvat imati svoju udrugu. Za njih love uvijek ima. A sportaši? Kostelići, Sandra Perković, Sara Kolak, Sinkovići, Martin, Tonći Stipanović, Šime i Igor, Blanka, Fili itd…. Oni svi uglavnom služe političkim elitama za kićenje tuđim perjem. S deset olimpijskih medalja Hrvatska (velika kao jedan kvart Londona) je na Olimpu. Svaki osvajač zlata dobit će od zahvalne države 104.000 kuna. Braća Sinković, koji spadaju u momčad, obogatit će se za 85.000 kuna svaki. Hrvati razumiju svoja mudra rukovodstva. Kriza je. Gospodarstvo nam je u banani. Damo li športašima, neće ostat love za Vesnu Teršelić, Radu, Sarnavku (ili tako nekako), Frlju, Brlju itd. Kako bi rekli Zagorci “je, kaj je, je!“

Recimo Sandra i Sara dobit će za zlatne medalje svaka po već rečenih 104.000 kn. Nismo mi bogati kao Singapur koji svom zlatnom plivaču isplaćuje 740.000 dolara. Izgleda da je Srbija nešto slabija od Singapura. Njihov hrvač iz Subotice koji je osvojio zlatnu medalju dobit će za to 337.000 kuna. Usput rečeno, hrvač Davor Štefanek se odmah “ogradio“ od podmetanja zlobnih portala da je Hrvat. On dozvoljava da je Bunjevac, Srbin, Sjeverno Koreanac, ali Hrvat nikako. Ne znam čega se boji u jednoj tako demokratskoj, pluralnoj, multietničkoj i uzor državi kao što je Srbija. Međutim, važnije je od njegovog straha nešto drugo. Njegova država, koja po svim gospodarstvenim parametrima zaostaje za RH, daje svojim sportašima tri puta veću nagradu za zlatnu olimpijsku medalju od Lijepe naše. Oni su davno shvatili da su za imidž države daleko bitniji olimpijski pobjednici od Vulina, Vučića, Tasovca, Dačića i sličnih. Pa čak i od Draže Mihajlovića.

Predsjednik HOO-a Zlatko Mateša, nakon najuspješnije hrvatske Olimpijade u povijesti, zamolio je Vladu za povišicu iznosa nagrade za sadašnje i buduće hrvatske olimpijske pobjednike. Bojim se kako je to utopijski prijedlog. Koliko ima još prioritetnijih i gladnijih ustiju koje čekaju ustašoidne kune. Koliko još spomenika, kao onaj u Srbu, koje treba obnoviti. Koliko novaca za snimanje filmova o Hrvatima-ubojicama koji ubijaju srpske psihičke bolesnike, koliko love za još novih filmova o uništavanju partizanskih spomenika koje će snimiti dvojac Irena Škorić i Ivo Josipović. Koliko love treba još naštancati za “Kulturnjake 2016“. Njihova čelnica Neda Urša Raukar izgleda kao Olimpijska pobjednica iz stare Grčke. A tek Mirjana Mirt, intelektualna čelnica antifa RH.

Međutim, nismo mi ni najgori po podcjenjivačkom odnosu prema onima koji ovih dana stavljaju pobjedničke lovorove vijence na svoje glave i na glavu RH. Sjeverna Koreja ima dvije zlatne medalje iz Ria. Kim-Jong-Un pokazao je svoju široku komunističku ljubav prema športu. Zlatni olimpijci za nagradu neće morati ići u vojsku. Komunisti su uvijek bili velikodušni… prema sebi.

Srbi su nas “nabili“ u košarci i vaterpolu. Jedina nam je utjeha da smo mi njih nabili u svim disciplinama na Olimpijadi 5. kolovoza 1995.g. u Kninu i okolici. Bojim se da te medalje zlatnog sjaja nećemo uspjeti zadržati. Srbija je u punoj formi žestoko stisnula hrvatske olimpijce. Fašizacija, rehabilitacija NDH, jasenovačka mitologija, Srb, kukasti križevi, lišavanje slobode na granici tobožnjeg ustaše, galvanizirana univerzalna jurisdikcija. Zatražit će možda od Joe Bidena da se poništi čitava Oluja iz kolovoza 1995.g. jer je general Gotovina bio dopingiran. Dobri Joe, oduševljen nedavnim dočekom u slobodarskom Beogradu, spreman je poništiti i meč koji je održan kod Sigeta od 6.kolovoza do 8. rujna 1566.g. Navodno su u krvi Nikole Šubića Zrinskog na doping kontroli pronađena hrvatska crvena krvna zrnca. Obzirom da je taj susret bio završen turskom pobjedom, sultan Sulejman Prvi nije uložio žalbu. Sreća naša..

Pod utjecajem Olimpijade u Riu, majke u Dubravi i Ludbregu tepaju svojoj dječici “Zlato moje olimpijsko“.

Olimpijada u Riu bliži se kraju, a istovremeno traju užurbane pripreme za Olimpijadu “starih športova“ koja će započeti 11. rujna ove godine. To postaje doista ”kultni” datum i u Hrvatskoj Naim, 11.rujna 2001.g. u New Yorku su terorističkim napadom, između ostaloga, uništena i ona poznata dva WTC tornja. Kad bi nadolazećeg 11. rujna pala oba dva hrvatska politička tornja SDP i HDZ možda bi oni koji bi ostali nakon njih smogli hrabrosti odgovoriti na sva “prekomjerna granatiranja“ koja nam stalno dolaze iz Srbije. Nekako mi se čiini da se hrvatska politika prema Beogradu (onako mlitava, poltronska, uplašena i trulo kompromisna) reflektirala i na mentalni kod onih koji vode košarkašku i vaterpolo olimpijsku momčad. Stoga smo valjda u oba slučaja izgubila od Srba. Gledao sam oba susreta i zaslužene pobjede Srba. Treneri i vodstvo sve su kao nešto htjeli reći, ali kao i političari, imaju problema s jajima ili finije rečeno ”pribojavaju se”. I mada su možda i suci i atmosfera bili protiv nas, tako da smo bili oštećeni, ipak “treba biti pošten“ pa priznati kako su oni bili bolji. Isto kao i hrvatski političari. Iz dana u dan preko granice dobivamo verbalne lekcije od ljudi koji su imali hrabrosti rehabilitirati Dražu Mihajlovića. Upravo je u tijeku rehabilitacija generala Milana Nedića koji je pismeno obavijestio Hitlera da je Srbija prva riješila židovsko pitanje u Europi. I šlag na kraju, najava je rehabilitacije Slobodan Miloševića jer su srpski pravnici i političari, analizom nepravomoćne presude Radovanu Karadžiću, došli do istine svih istina: Sloba je čist k’o suza Ratka Mladića. Beograd je “bombardovan“ grubom greškom. Zapravo su htjeli ”bombardovati” Prištinu. Sloba će dobiti spomenik odmah pokraj trodimenzionalnog đenerala Draže.

Uz tu svežu musaku iz “zone sumraka“ u istom ritmu ratnih bubnjeva dolaze prijetnje ustašama. Nema više Oluje, nema više jama punih Srba. Sada ratne trube zlokobno trube. Apologeti srpskih zločina opet su digli glave. A Hrvateki? ”Nebi se šteli mešati”! Kaj je, je. Uz ovakve hrvatske političke i medijske elite, uplašene i poltronske u odnosu na EU-u, huškane od razno raznih Mesića, Josipovića, Pupovaca, Teršelička, jugonostalgičnih novinara, takve političke i medijske elite vode upornu bitku protiv grafita i navijača koji uzvikuju ZDS. To je njihov odgovor Vulinu, Vučiću i Dačiću. Oni će voditi dosljednu politiku podrške Srbiji na njenom putu u EU. Sve do konačnog ujedinjenja sa demokratskom Srbijom punom spomenika Draži, Nediću i Slobi. Na njihovu žalost premalo se branitelja do sada ubilo. Previše ih je ostalo. Možda treba malo ozbiljnije razmisliti o svojedobnoj ideji Mirjane Kasapović da se preostalim braniteljima malo određenije pozabave specijalci, policija i progresivne snage iz redova “gledatelja Žikine dinastije“. Branitelji šute, ali još ih ima. Na našu sreću. Inače bi se u Beogradu već počeo puniti “voz slobode“ za Zagreb. Na koji bi jorgovane i ”bele lale” bacali isti oni koji su takvim cvijećem obasipali tenkove koji su u jesen 1991.g. krenuli na Vukovar.

Jedna moja čitateljica, između ostalog, pita kako se pravilno piše prvi dan travnja s obzirom na razne psine koje se taj dan šire među građanima? Moj odgovor bio je da se taj dan u Jugi pravilno pisao ”prvi april” jer su nas tada varali oni preko, a danas je ispravno pisati ”prvi travanja” jer nas sad varaju naši domaći.

Po onom što mi je osobno ispričao prof. dr. Josip Jurčević događaj se odvijao otprilike ovako: nazvao ga je novinar Večernjaka Dražen Čurić i zamolio da na dvije kartice teksta odgovori na sedam pitanja koje objašnjavaju ulogu naše drage i žilave UDBE u političkim promjenama u Hrvatskoj i Jugi 1990.g. Umjesto svog teksta prof. Jurčević pročitao je u Večernjem Čurićevu analizu protkanu onim što je Jurčević do sada govorio i napisao u brojnim knjigama. Rekli bi nekorektno, ali uobičajeno u našim medijima. Ali prof. Jurčević, ne budi lijen. Poslao je pritužbu Večernjaku koju on, naravno, nije objavio. To je u redu. Pa nije prof. dr. Jurčević kao Josip Juratović, automehaničar i politički ekspert Večernjaka te istodobno i Titov apologet. Nije Jurčević ni Oliver Frljić, niti je on vođa velike lijeve stranke “Hrvatskih laburista“ Tomislav Končevski koji na dvije stranice strepi od bijega SDP-a u naručje kapitalista. Večernjakov urednički kadar uglavnom je školovan na Fakultetu političkih znanosti pa je odlučio demaskirati prof. Jurčevića. I umjesto da taj posao povjere svom bivšem profesoru “udbologu“ koji i danas pun ponosa priznaje da je bio službenik UDB-e, oni pronalaze sociologa i povjesničara dr. sc. Ivicu Miškulina. Sociolog ima dva zadatka. Jedan je ukazati na znak jednakosti između prof. Jurčevića i Dragana Markovine, profesora na splitskom Filozofskom faksu i neizlječivog Jugoslovena koji i dan danas kad čuje Lijepu našu odmah zapjeva Hej Sloveni… Drugi zadatak je ukazati na raširenu teoriju zavjere o tobožnjoj inflitraciji UDB-e u redove HDZ-a 90-tih godina. Uglavnom, Manolić, Boljkovac, Mesić, Perković i Mustač bili su dio borbe da Hrvatska postane dio demokratskog svijeta. Tuđman se okružio njima ne zato jer su to oni željeli nego jer je to on želio. Oni su po Miškulinu u to vrijeme jedini “raspolagali upravljačkim i organizacijskim vještinama“. Sve Jurčevićeve knjige, pune dokaza,f aksimila i dokumenata u svari su pokušaj da se “unese paranoja u izmučeno društvo čime ga čine strahovito psihološki opterećenim“. Naš sociolog je ujedno i psihić pa piše: “Jurčević je, pak, za pretpostaviti je zbog svojih nerealiziranih političkih ambicija otišao u drugu krajnost pa u svemu vidi konspiraciju.“ Bravo profesore! Po vama je vjerojatno Miro Barešić kobnog dana izvršio suicid pucajući si iz puške u leđa. Ma kakva UDB-a! Ona je svoje upravljačke i organizacijske vještine pokazala kod likvidacije Đurekovića, Bušića, obitelji Ševo itd. Od 30.VI. 1990.g. pa nadalje to su bili borci za demokratsku Hrvatsku. Šteta što prof. Miškulin nije bio pozvan za svjedoka u Njemačku. Možda presuda ne bi bila tako drastična.

Kraj živih manifestacija fašistoidnosti u vlastitoj domovini, Eprahaim Zuroff i nadalje ganja po hrvatskoj zadnje primjerke ostarjelih, onemoćalih i već ishlapljelih sklerofašista.

Opet Večernji. Petra Maretić Žonja i Marko Špoljar predstavljajući kandidate za izbore navode: “Na listi HSP-a i HČSP-a je i kontraverzni glumac Božidar Alić.“ Pokušavam dokučiti zašto je jedan od glumačkih prvaka u politici ”kontraverzan”? Vjerojatno jer je desnih političkih opredjeljenja. Žonja i Marko sigurno ne bi ni u snu proglasili kontraverznom npr.: Vedranu Rudan ili Olivera Frljića, Viktora Ivančića, Borisa Dežulovića, Antu Tomića, a siguran sam ni Mirjanu Mirt u 3PM. Bolesnim ljevičarima nikako ne ide u njihove dijalektičke mozgove da je i desno i lijevo odnosno i krajnje desno i krajnje lijevo ustavna kategorija u čitavom demokratskom svijetu. Pa ako je sjajni glumac Božidar Alić kontraverzan samo zato jer je čvrsti domoljub onda njih dvoje već davno u normalnim novinarskim krugovima također nose stigmu kontroverznih ljevičara, a da o tome pojma nemaju. Nadam se da će mi oni novinari Večernjaka koji su mi otkrili koji ugled uživaju Špoljar i Žonja oprostiti na indiskreciji. Naravno to govori i o njihovoj bazičnoj novinarskoj objektivnosti. Genijalni Večernjakov vanjskopolitički strateg Josip Juratović veliki je poštovalac lika i djela Josipa Broza. Otvarao je Jura i izložbe Tita po Njemačkoj, ljevičario sa svojim sićušnim znanjem o geopolitičkoj sudbini RH u okviru EU. Ali tog apologetu masovnog ubojice (i po njemačkim medijima) Špoljar i Žonja ne bi ni u snu proglasili kontroverznim. No, to više govori o njima i onima koji vode taj nekada u desnom centru ugledni dnevnik nego o Juratoviću.

Kinesko partijsko vodstvo je, zbog bujanja populacije i prenapučenosti Kine, navodno, po radio Erevanu, planiralo izvesti nuklearni napad na Ameriku kako bi osigurali životni prostor za onih preostalih 10.000 preživjelih Kineza.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Hrvatska samosvojnost i samosvijest ubijena je i raskomadana 2000

Objavljeno

na

Objavio

U Hrvatskoj bablje proljeće. To jest u Republici Hrvatskoj. Ističem to zato jer slušam i gledam državne dužnosnike različitih razina, ali i privatne osobe koje u nastupima – možda ste i sami opazili – u pravilu ne spominju Hrvatsku nego izgovaraju puno ime države, kao da ne znamo kako se zove.

Uvijek će reći „Vlada Republike Hrvatske“, primjerice, premda je iz konteksta posve očito da se radi o hrvatskoj Vladi, pa je dovoljno reći „Vlada“, ali eto. Moja izoštrena (možda i pretjerano) čula prepoznaju i u tome ostatke prošlosti, iz doba republika i pokrajina.

Vrlo će rijetko tko reći „hrvatska država“, jer to valjda zvuči pomalo populistički, a i nisu se još na nju naviknuli niti su svoju djecu naučili, a i kako bi i zašto, premda su tu sada već odraslu djecu inkorporirali u sve institucije upravo hrvatske države, te ona u ovom trenutku vladaju društvenim, kulturnim i političkim prostorom.

Ta velika djeca uspješno prepoznaju onu drugu veliku djecu koju su kod kuće učili o hrvatskoj državi i kada je nije bilo, te takvoj na sve načine onemogućuju karijere, držeći ju na niskim granama i u egzistencijalnom smislu, prokazujući ju s vremena na vrijeme kao strašne nacionaliste (njih iili njihove roditelje, nije važno, posljedice su iste), a sebe predstavljaju kao građane, borce za ljudska prava i eurounioniste, profete političke korektnosti, moralne vertikale i slično.

Da je riječ o izvrtanju istine, pa i povijesne istine, vrlo se lako domisliti, a i dosadno je ponavljati: rečeni današnji „stupovi društva“ u najvećoj su mjeri izdanci onih koji su uništili građansku klasu u prevratu poznatijem kao komunistička revolucija, onih koji za ljudska, ali i narodna (hrvatska) prava ne samo da nisu imali sluha nego su ih besprimjernom represijom bacali i u koš i kazamate, oni čija se politička korektnost ogledala u nasilnom gušenju političkog izričaja koji nije bio dopušten, te potpadao pod članak 133. (ako se ne varam).

Bez obzira na promjenu društvenog sustava i ustava, našli su načine da ostanu na nogama i u hrvatskoj državi, držeći ju isprva privremenom nepogodom, a zatim – vidjevši da je ipak žilava – rekli: ako je već kako jest, mi ćemo se prilagoditi i iskoristiti ju koliko se može, progurati se na ključna mjesta i solidno živjeti, a usput ju svrdlati kao potkornjaci i to s pozicija vlasti, ako je ikako moguće, a jest, sve dok se ne osuši, a onda ju razrezati pilama i spaliti.

Dok još nekako stoji, mrviti ju i demografski slabiti sve dok ne bude imala što roditi, opisanu djecu ne slati na gole otoke niti u stare gradiške nego ih se elegantno riješiti utapanjem u eurozemlje na zapadu, za što će nam još biti zahvalni jer idu na veće plaće, kao što su veće plaće imali kada se maršal dosjetio da ih pošalje na bauštele kako ne bi larmali i hrvatovali.

A doista hrvatska samosvojnost i samosvijest ubijena je i raskomadana dvije tisućite godine i stavljena u škrinju za zamrzavanje.

Ovaj uvod možete zaboraviti, ako želite, pisao sam ga iz osobne potrebe da nešto kažem, ili da pokušam artikulirati povijesni trenutak moderne hrvatske države koja se sve više pretvara u kostur čije je meso napola izjedeno, a crvi postali vrlo punašnima. Ali još smo tu i ne damo se, bilo je i gore i bili smo dolje više nego sada, a povijest kaže da na kraju uvijek pobjeđujemo, samo što zatim opet gubimo. Jer smo mi Hrvati kockari, nezavisni ljudi po karakteru, ali ovisni o kockanju.

3. siječnja 2000. Izbori – 11 dokaza kako su SDP, HNS i Stipe Mesić uništavali Hrvatsku!

Interpelacije i moralne akrobacije

U prošlom vrlo ugodnom tjednu u kronike treba upisati zabavne događaje u Hrvatskom saboru i drugdje, jer razonode nikada dovoljno. Interpelacija je u suvremenom Saboru neko vrijeme bila zanemaren pojam, a onda je uvedena da bi se nastavila prekinuta tradicija (inače je taj pojam, interpelacija, u drugom, ali ne previše različitom smislu preuzet iz marksističke literature).

Bit je interpelacije da bude pokopana, pa njoj u ovo vrijeme pribjegavaju samo očajnici, kao i nekad (premda su davno poneke interpelacije imale učinka, spominjao samo onu o krvavoj Odesi u vrijeme Prvoga svjetskog rata, koja je izazvala i komentar M. Krleže.) Prošlotjedno interpeliranje završilo je kako je i očekivano, a zatim su se i interpelanti i odbačajnici srdačno približili na temi referenduma, pa je velika koalicija u zanosu saborskog bratstva i jedinstva praktički ukinula institut referenduma, što će uskoro i ozakoniti.

Narod je po važećem Ustavu nositelj suvereniteta, što dobiva negativne konotacije u ovo doba, jer tko se na to poziva biva proglašen suverenistom, a ako još traži izmjene izbornog zakona, onda je šovinist i moralna mizerija. Zato vrlo začuđuje, ah, neurastenični ispad M. Pupovca koji bi trebao biti zadovoljan ishodom, budući da je cijelo vrijeme tvrdio kako se promjena izbornog zakona traži samo zato da bi umanjila manjine odnosno njihova predimenzionirana „prava“ da se u velikom broju a s malo glasova ukrcaju u Hrvatski sabor.

Što se dogodilo tom gospodinu koji je inače tako pribrano i dramskim pauzama frizirano još samo koji dan prije podmuklo skretao analizu izjave predsjednika Europskog parlamenta, Antonija Tajanija (Živjela talijanska Istra, Živjela talijanska Dalmacija) u smislu „praf vam bilo, Hrvati jer te i vi sami revizionisti“?

Koji je bio povod da u povijesti Sabora nezapamćenim bjesomučnim izljevom proglasi moralnim nakazama „neiživljene“ suvereniste, katolike i pedere. Bez sankcija. A trebalo bi mu zabraniti da se približi Hrvatskom saboru na pedeset metara. Oporbi je to valjda zvučalo prihvatljivo, pa nije reagirala, a koalicijski partner naime PHDZ, malo je prespavao taj skandal i onda shvatio da ipak mora nekako reagirati, ali tako da sačuva stabilnost Vlade, pa je pustio za govornicu jednu nježnu hadezeovku koja je obzirno prigovorila Pupovcu i na tome je ostalo. Hrastov zastupnik Zekanović imao je manje obzira i rekao što bi i većina Srba koji žive u Hrvatskoj rekla, da ih treba zastupati netko drugi a ne Milorad, pa čak ni Pupovac.

Talijanski zastupnik Radin (staro hrvatsko ime u hrvatskoj Bosni u srednjem vijeku, sjećam se velikaša Radinovića, ali i Radina u nomenklaturi bosanskih krstjana) nije bio iznenađen, njega je iznenadila samo izjava Tajanija, i ništa više od toga, ali gdje su bili zastupnici ostalih manjina, kako to da nitko od njih nije barem prigušeno rekao nešto obzirno o ispadu zastupnika srpske manjine koja ima većinu među manjincima, a ima i svog Miloševića?

Glede svojevoljnog odlaska Srba devedeset pete, odlaska koji oni poput Pupovca drže genocidom, srpski je zastupnik dao do znanja da se, valjda, povijest osvećuje Hrvatskoj jer sada mladi Hrvati u sličnom broju napuštaju Hrvatsku, što je baš bizantinski smišljeno i promišljeno. Zekanovića je nazvao praznom dušom, dok je on sam punom dušom i srcem za Hrvatsku i njezine interese, koje zastupa ne samo u Hrvatskoj nego i u Srbiji, u dogovoru s Vučićem, samo što ne pjeva „Ich hab mein Herz in Beograd verloren“.

Znači, što imamo danas u Hrvatskoj? U Republici Hrvatskoj? Isto što smo imali i prije, samo što su se orjunašima, velikosrbima (jugoslavenima) i ostalim protivnicima hrvatstva pridružili globalisti ili tek eurofili koji suvereniste vole otprilike kao jugoslavenski komunisti proljećare, pa kada im ne nalaze druge mane, onda posežu za provjerenim objedama o ustaštvu i fašizaciji jer to uvijek pali, budući da su oni, antisuverenisti, sada u krilu zapadnih europskih demokracija koje su pobijedile nacizam, fašizam i slične izme. Je li baš tako? Nije. Te su zapadnoeuropske demokracije pokleknule pred opisanim izmima i u mnogim slučajevima (ili svim) s nacistima možda ne baš srdačno ali ipak – surađivale. Sve dok se situacija nije promijenila, a znamo kako. I ne samo zapadnoeuropske nego i mnoge istočnije od Hrvatske, recimo Srbija.

Dobra stara Europa

Dokle smo došli u europskoj fascinaciji, ilustrira odluka Europskog suda o tzv. Škibolinom zakonu, koji je taj časni sud proglasio ništetnim i tako doveo Vlast u nezgodan položaj. Ta (taj) Vlast koji je srcem, dušom i ostalim dijelovima duboko ušao u eurounijsko tkivo, toliko duboko da mu ni rep više ne viri iz donjega dijela leđa sakrosantne Unije, sada je u škripcu. Što treba reći? Istinu, znači da se oslobađaju svake krivnje RBA i slične zadruge koje su iz druge države kao neovlašteni vjerovnici mnoge hrvatske građane dovele do prosjačkoga štapa, i da je to skandalozno?

Ma ne, sve što kaže Unija i njezin Sud sveto je pismo, taj je sud pravedan i nepolitičan (kao Haaški, recimo), taj Sud ni na koji način ne štiti velike i veće države Unije na račun manjih. Pa zašto bi se Hrvatska bunila, kada i u njoj samoj, (ne)zavisno od Unije, Hrvati mogu biti maltretirani bezočnim ovršnim zakonom, prepušteni i nadalje franačkom nasilju koje Vrhunski sud nikako ne može presuditi?

Čeka se ljeto, godišnji odmori, možda samoubojstva blokiranih? Banke u vlasništvu stranaca bezdušno proganjaju dužnike i izmišljaju svakojake psine, institucije u vlasništvu RH pridružuju im se (Fina ) i „privatno“ javno bilježništvo, država naoko ukida neke paraporeze, ali zatim pod drugim imenom uvodi nove.

Hrvatska država, odnosno Republika Hrvatska ne štiti svoje građane, što smo već mnogo puta ustanovili. Čak ni nogometne navijače. Eto je igrao Dinamo u Plzenu i ondje mladi boysovi popili poneko pivo, a htjeli su naravno gledati i utakmicu. Češka policija nije bila pripremljena, kažu novine. Ono što sam ja vidio (i vi sa mnom) u središnjem Dnevniku HTV-a jest nešto drugo: jasno se vidjelo da jake snage policije pucaju kao u westernima, valjda gumenim streljivom, da navaljuju kao mravi prema nekolicini hrvatskih fanova, koji su se skutrili, opkoljeni.

Jedan je teško ozlijeđen, neki lakše. I što Hrvatska, pa i boysi su njezini građani, ne? Hoće li nekako prosvjedovati? A ne, njih će i u Hrvatskoj dohvatiti, a češko policijsko nasilje prešutjeti. Kako to da sličnih događaja nije bilo na svjetskom prvenstvu u Rusiji? A tako, propisan je i utvrđen red, a kada reda ima onda nema nereda.

U Rusiji smo trijumfirali, makar i viceprvaci, a u pregledu nastupa i susreta predsjednice države u povodu četvrte (već!) godine njezina mandata, njezino pribivanje utakmicama na SP-u nije ni spomenuto, a ni sama ga nije spomenula koliko sam vidio, premda će upravo onaj moskovski trenutak odigrati podosta veliku ulogu u predsjedničkim izborima, ako se Kolinda kandidira, a hoće, i ako HDZ pokrene svoj stroj koji usprkos špici i nadalje postojano i poslušno stoji, a hoće.

Stoji i Tuđman pred zagrebačkim vodoskocima, rišu po njemu srpove i čekiće, gađaju ga jajima i bojama, jer on je ipak simbol suvremene hrvatske države koju dvadeset posto hrvatskih građana i nadalje ne može smisliti. Hoće li Tuđmana Hrvatska nekako zaštititi, njegov spomenik naime? Ima načina, ali kao da nema. Što slijedi iza srpova i jaja? Čeka li se neka manja eksplozija ili slično? Ili klatež čeka trenutak kada će ga razrezati kao svojedobno bana Jelačića?

Spomenuo sam Kolindu Grabar Kitarović koju sam još nedavno uzeo u zaštitu (vidjeti moj tekst „Kolindi ne pakirati“), držeći da se odjednom bila našla pod prekomjernom paljbom iz jednoga kuta desne strane spektra. Moja je teza bila da je Kolinda posve dobro reprezentirala Hrvatsku u svijetu, a u unutarnje stvari nisam zalazio.

Hvalio sam od početka projekt Tri mora i približavanje Višegradskoj skupini, u vrijeme kada Vladi tromorska ideja nije bila poćudna. A sada jest, opazili ste, što je možda bio jedan od uvjeta pomirbe. Bila je to i ostala ne samo strateška ideja u sve više dezorijentiranoj Europskoj uniji kojoj, premda ona to odbija priznati, takve inicijative u stvari ojačavaju bokove.

Uniji koja je uz to (i nezavisno od rečenoga projekta) napokon razumjela da je došao kraj nasilnom liberalizmu, nametnutom multikulturalizmu i svim potrošenim izmima, ali je to krivo shvatila kao Armagedon i umjesto da vidi što se događa, sada bi htjela – po riječima gđe Merkel – skupiti ostatke i opet ih slijepiti, pa nastaviti po starom.

Takozvani populizam iliti moderni nacionalizam nije ništa drugo do veliki pokret za ravnopravnost velikih, srednjih i malih koji se ne žele utopiti u naddržavi koja bi im vladala i zadirala duboko u njihove živote. Drugim riječima, mi smo svjedoci rasuća ideje liberalnoga totalitarizma.

A glede hrvatske predsjednice i unutarnjih posla, proslava njezine četvrte obljetnice pokazala je da vraća milo za drago spomenutom prekomjernom granatiranju, pa se, uvrijeđena, povukla u sigurni bunker neodredljivog umjerenjaštva, što je ljevica dočekala aplauzom. Koliko će joj to koristiti, pokazat će izbori. I nogometne tribine.

Vijeće za elektroničke medije

Vodi ga sada J. Popovac, bivši ravnatelj HRT-a. Vijeće nema bezazlenu funkciju, štoviše, ako mu nešto nije po volji, može “zaustaviti Reuters“.

Kada nema većih afera, na Vijeće se pomalo zaboravi, kao što se zaboravilo sve donedavno kada je za članicu predložena dugogodišnja novinarka i urednica na HTV-u Katja Kušec. Odmah se dignulo na stražnje noge Hrvatsko novinarsko društvo pod Hrvojem Zovkom i vehementno suprotstavilo prijedlogu s jednim i jedinim argumentom: da je Katja Kušec nakon odlaska prvoga predsjednika novoga novinarskog društva, HNIP (Hrvatski novinari i publicisti) preuzela vodstvo tog organizma u nastajanju koji je HND dočekao na nož. Zašto?

Postoji nekoliko književnih društava, postoje različita društva i udruge u istim branšama, i nitko od toga ne pravi pitanje. Riječ je o refleksu olovnih vremena kada je postojalo samo jedno Društvo novinara ili kako se već zvalo, pod partijskim nadzorom i s upravama odanim jugoslavenskom režimu.

Paradoksalno naoko, ali razumljivo ako se zna kako su stvarani i od koga financirani novi „hrvatski“ mediji, HND je pod hrvatskim imenom nastavio djelovati istim stilom kao u neprežaljeno doba, godinama bio na sceni jedan i jedini, njegova vodstva kao da su birana iz Beograda, pa kako se ne bi našao u čudu što su hrvatski novinari i publicisti odlučili da je dosta toga terora u samostalnoj hrvatskoj državi, te se organizirali i utemeljili HNIP.

Naravno da su vođe i vođice HND-a odmah pribjegli provjerenim etiketiranjima iz neprežaljenoga doba, proglasili HNIP zborištem zlokobnih desničarskih novinara, što nije odgovaralo istini, ali neka se nađe, a mahali su ilustrativno i nekim imenima novinarskih poslenika koji nisu po volji ni vladajućim, ma otkuda dolazili , poglavito oni novinari koji javnosti otkrivaju što se inače gura pod tepih.

Na žalost, i HNIP je trebao preboljeti dječje bolesti, stanovito frakcionaštvo koje se pojavilo ubrzo nakon osnivanja, što je blokiralo početne dobre pokušaje, pa i samu udrugu.

Lektira

Bez obzira što sam u ovom slučaju zainteresirana osoba pa bi se moglo govoriti o sukobu interesa, pokušavam biti objektivan. A ta objekcija kaže da je afera oko lektire, nametanje pa povlačenje, brisanje pa pisanje, samo javnosti ipak razumljiviji dio jedne besmislene kvazirevolucionarne reforme školstva pod palicom gospođe kojoj je humanističko područje strano i nerazumljivo, kao što su profesorima i nastavnicima nerazumljive rečenice iz uputnika, kurikula iliti kurikuluma.

Nitko nema ništa protiv da se školstvo u tehnološkom smislu prilagodi suvremenosti, ali je riječ tek o pomagalima nešto modernijim od šestara, ravnala i krede. Niti itko pametan ne misli da je loše raznim djeci atraktivnim uređajima olakšati ulazak u elektronički svijet, s tim da većina djece već ionako u tom svijetu živi i izvan škole.

No, zahtijevati od djece koja još nemaju temelje da sama analiziraju i dolaze do zaključaka, čudo je neviđeno. To je kao da ja ne znam tko je bio August, a tko Cezar, ali moram dati ocjenu stanja u tim vremenima. Tako nekako. Prve vijesti o uspjehu eksperimenta već dolaze, djeca nisu rasterećena nego još novim zahtjevima opterećena, a „ishodi“ su predvidljivi.

No, o lektiri: suvremeni hrvatski pisci prošli su kao palatin Lacković na krvavom križevačkom saboru i ostaje im da umru kako bi bili priznati, što se u Hrvatskoj vazda i događa. Većina bi ionako (ako nemaju „drugi posao“ što bi rekli u Americi) uskoro mogla umrijeti od gladi, budući da im nakladnici daju mizerne honorare, a o državnim potporama odlučuju nepoznati žiriji s poznatim poznanstvima.

U usporedbi (čak) s poticajima poljodjelstvu, književnost je daleko iza, a što i da se očekuje u državi koja za kulturu izdvaja 0,88. Piše mi jedan književnik da kultura za koju se daje ispod jedan posto nema budućnosti. I nema. Za posudbu iz javnih knjižnica, autori već dugo nisu vidjeli ni lipe.

U školskim knjižnicama, a vidio sam ih puno, gotovo i nema novih knjiga, djeca čitaju stara i prastara izdanja, s koricama zalijepljenim selotejpom. Ni ja ih ne volim uzeti u ruke. I na kraju, pitanje „Ane Frank“. Ta knjiga treba ostati u lektiri, ne iz literarnih nego iz civilizacijskih razloga. Toliko.

Još samo da zaokružim ovaj napis, kao što klasika zahtijeva i vratim se na republike i pokrajine: na filmskom festivalu u Berlinu nije bilo hrvatskog filma, ali smo u nekim filmovima iz republika i pokrajina sudjelovali s manjinskim udjelom.

Tako smo postali manjinci zahvaljujući HAVC-u i općoj kulturnoj situaciji u Hrvatskoj, gdje su sada na udaru slobodni umjetnici koji su (većina) u slobodnoj Hrvatskoj oslobođeni od lipa i kuna, slobodari u bestijariju birokracije koja i u kulturnom sektoru solidno živi i ima vremena za razne domišljaje.

Hrvoje Hitrec/HKV

 

Zbog čega su od izbora 2000. stvari u Hrvatskoj otišle pogrješnim putem?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Koštaju li Hrvatsku više ‘fašisti’ ili antifašisti?

Objavljeno

na

Objavio

U posve izopačenu svijetu milijuni lako postaju veći od milijardi,… “fašisti” antifašisti, a antifašisti fašisti…

Čemu bolnica za “fašiste”?

Koliko li se samo moglo vrtića sagraditi, djece od rijetkih bolesti izliječiti, sustav hitne pomoći unaprijediti, šmrcaju u predahu između dva šmrkanja medijski antifašisti, da se nisu svi ti silni milijuni slili “fašistima” u Bosnu i Hercegovinu za nekakvu njihovu bolnicu koju im je lopovski HDZ dao napraviti. Uostalom, nije li te “fašiste” osudio i nadležni međunarodni sud za nedjela u zadnjem ratu, za razliku od predšasnika im iz onog prethodnog koji doduše nisu osuđeni, ali im je ipak presuđeno? Služe li uopće ti “fašisti” čemu drugome nego da sramote njih, nevine antifašiste?

A sav grijeh groznih “fašista” krije se u tome što nisu na vrijeme shvatili pravila za dodjelu Nobela za mir. Ta nagrada se, naime, dodjeljuje unaprijed (s njom u džepu smiješ pobiti muslimana koliko ti drago), a ne zaslužuje onime što si učinio. Jer da je tako, upravo bi ti “fašisti” u vitrini glancali Nobela za mir, a ne gutali otrov u haaškoj tamnici. Kako to? Pa kako to da je u njihovim logorima smrtnost zatočenih neprijateljskih jataka i simpatizera bila manja od one na teritoriju pod nadzorom njihova vodstva? Razlog leži u neusporedivo boljoj ishrani u logorima “fašista”, daleko iznad standarda tog gadnog vremena, pa tvrdnja vrijedi čak i kad se iz računice izuzmu posljedice izravnog ratnog djelovanja kojih su zatočeni bili pošteđeni.

A što ako antifašisti saznaju da se u spornoj bolnici liječe, pa i umiru, i Muslimani i Srbi, čak i pošteni Hrvati, antifašisti? Avaj, evo ti mostarskog Jasenovca!

Združeni antifašistički pothvat

Na drugoj strani, s milijardama utrošenim na dubioze u antifašističkom Uljaniku izgleda da se nije moglo učiniti baš ništa, ni praćku kupiti. Kakvi vrtići, lijekovi za bolesnu djecu, hitne pomoći,… eskadrile borbenih zrakoplova, pelješki mostovi… Možda su antifašisti pomislili, sve im milina pritom zaigrala oko srca, da se tu radi o onim milijardama iz zlatnog doba antifašizma – onda kad su svi, pa i najmanja djeca, bili milijunaši. Doduše, za te se milijune nije moglo puno toga kupiti, možda paket žvaka, lizalica i… to je manje-više to. Pa kako te milijarde tada nisu vrijedile bogznašto, zaključuju kako ne mogu vrijediti ni ove danas.

Cijela epopeja o Uljaniku školski je primjer združenog antifašističkog pothvata na djelu. Sukladno aksiomima socijalističkog upravljanja tvrtka je prepuštena na upravljanje radnicima kao antifašističkoj avangardi. Međutim, budnom oku samoprijegornih samoupravljača nekako je promaklo što su direktori, sve listom dokazani antifašisti, potpisali enormni broj ugovora o izgradnji brodova koje radnici nisu mogli izgraditi u ugovorenom roku. Garancije o plaćanju penala u slučaju posla neizvršenog na vrijeme dalo je antifašističko državno vodstvo, redom potomci antifašističkih prvoboraca. U međuvremenu, radnici su za strateškog partnera potvrdili antifašističkog tajkuna s domaćim backgroundom, doduše manje zainteresiranog za brodogradnju, nego za biznis nekretninama. Strateški drug kultnog antifašističkog prezimena novac od radnika samoupravljača nije tražio, ali ne bi im ga, osim nešto malo na početku, ni dao.

Prema uvriježenom modusu operandi antifašizma, čini se kao da je ovdje netko namjerno ugovorio mnoštvo poslova koji se nikako nisu mogli izvesti na vrijeme, uz “ruka ruku mije” podršku lokalne i, tada još antifašističke državne politike, kako bi sve uključene doveo pred svršen čin i u očima javnosti pridobio moralno opravdanje da brodogradnju zamijeni lukrativnijim poslovima – nekretninama, marinom, hotelima… Ali tko,… tko,… tko? S obzirom da sve ukazuje na to kako je riječ o antifašistu, teško da ćemo to ikad saznati… Naime, dosad je samo jedno ime iz tog legla isplivalo na vidjelo, a i to za potrebe obračuna unutar antifašističke koalicije. Onaj ministar turizma čija je žena (ma ne će valjda on? Nije glup!) kupila neko zemljište za milijun kuna, da bi ga nakon prenamjene u građevinsko, prodala za nekih 25 milijunčića. Solidna zarada,… prava antifašistička! Samo jedna napomena – kako je riječ o novcu “fašističkog” imena, jasno je da se radi o milijunskoj vrijednosti u smislu navedenom u kontekstu mostarske bolnice, a ne o djelićima onih bezvrijednih milijardi za kojima tako nostalgično čeznu antifašisti.

Iskreno, zar je moglo nadoći na bolje sve ono što se izleglo iz antifašističkog jajca, tamo još daleke ’43?

Sad nema druge nego Uljanik zbigecati kako bi ga netko poželio kao udavaču. Za početak, možda bi bilo dobro poraditi na vizualnom identitetu, recimo promijeniti mu amblem, ako ga uopće ima. Osim za početno slovo kako je i red, našlo bi se tu mjesta i za bombu kao simbol o kakvoj je tempiranoj bombi riječ, naravno, sve to u crnoj boji, primjerenoj ozbiljnosti situacije.

Koliko vlasti drže BiH Hrvati?

A što se “fašista” tiče, Hrvatska im je u ovih skoro 25 godina pomogla s čitave dvije strateške odluke – izgradnji bolnice oko koje se ovih dana diglo na noge sve antifašističko i podizanju sveučilišta u Mostaru. Kad ih već ne opravdava to što se radi o istom narodu u dvije različite države, obje njegove, koji je držeći se zajedno pobijedio u nametnutom mu ratu, neka govore papiri – ustavna obveza RH i Daytonski sporazum kojeg je i Hrvatska potpisnik. Uostalom, nije li to stvar i njezine nacionalne sigurnosti?

Hrvati su u Federaciji BiH, polovici BiH koju dijele s Muslimanima, a u koju su unijeli nasljeđe Herceg-Bosne – obranjene, najprije od Srba, potom i Muslimana – neposredno nakon Daytona imali 35% vlasti. Izračun se temelji na iznosima proračuna svih županija (njih 5 u cijelosti kontroliraju Muslimani, 3 Hrvati, a utjecaj u dvije, poprištu njihova ratnog sukoba, je podijeljen pola-pola) i proračuna Federacije BiH prema brojčanoj raspodjeli ministarskih mjesta u Federaciji BiH, koja je u početku bila paritetna (jednak broj ministara Hrvata i Muslimana). Dakle, ne radi se o 50% kako trabunjaju muslimanski propagandisti i nekritički prenose njihovi ovdašnji antifašistički trbuhozborci.

No, navedeno je vrijedilo samo do 2000. godine, do drastičnih promjena Daytonskog sporazuma na štetu Hrvata. Tada je broj ministara Hrvata smanjen na 5, dok Muslimani, zadržavši svojih 8, sad biraju i 3 Srbina koje Srbi zbog nedostatne brojnosti ne mogu sami izabrati. Time je utjecaj Hrvata u vlasti Federacije BiH smanjen s 35% na 25%. Ali i to samo teoretski jer je promjenama izbornog zakona Muslimanima omogućeno da potpuno zaobiđu legitimne hrvatske predstavnike u Vladi Federacije BiH. A oni su tu mogućnost u dva navrata već iskoristili, izabravši Hrvate po vlastitoj volji bez izbornog legitimiteta hrvatskog naroda. Posljedično, tijekom 6 od 18 zadnjih godina volja Hrvata na razini vlade Federacije BiH bila je posve ignorirana. Uzevši to u obzir, izračun pokazuje kako su Hrvati od 2000. godine efektivno uživali svega oko 19% vlasti u Federaciji BiH ili jedva pola od 35% dogovorenih Daytonskim sporazumom. Pritom, u cijelu kalkulaciju nije uključen trostruki “slučaj Komšić” budući on nosi tek duboku moralnu i psihološku dimenziju, dok u financijskom smislu, koji je u središtu ove analize, ima tek simbolični udjel.

Uslijed navedenog i stalne opstrukcije federalnog partnera, BiH Hrvati ne mogu sami provesti niti jedan dugoročni strateški projekt u vlastitoj državi u kojoj su na papiru suvereni narod. Odatle u njih prijeka potreba za pomoći. S obzirom na simptomatičan muk kume Hrvatske oko preinaka Daytonskog sporazuma na štetu Hrvata, pružena pomoć u vidu sveučilišta, bolnice i 25 milijuna kuna godišnje ne doimlje se odveć spektakularnom. No, one koji se ne sekiraju kad milijarde na ime izdanih državnih jamstava lete u druge države, ovdje i svaka kuna u drugu državu beskrajno iritira.

Rimci, ne uljanici

U središtu gunđanja antifašista usmjerenog prema Hrvatima izvan Hrvatske, u čemu oni u BiH nisu iznimka, stoji primjedba kako ne plaćaju porez u Hrvatskoj, a imaju pravo glasa na izborima. No, čak i kriterij plaćanja poreza na kojeg se rado pozivaju, pritom ignorirajući važeći zakon koji određuje državljanstvo kao uvjet za izborno pravo, uzimaju nepotpuno i nelogično. Naime, takvo bi mjerilo imalo smisla promatrati na neto principu. A tu antifašisti, kao i njihov samoupravljački tip poduzetništva utjelovljen u Uljaniku, ne stoje baš najbolje. Oni su neto korisnici državnog proračuna tj. više primaju iz proračuna nego što uplaćuju u njega. Nisu li kao takvi u izravnom sukobu interesa kad izbornom voljom odlučuju o raspodjeli porezom prikupljenih sredstava? Suprotno tome, BiH Hrvati su najveći potrošači hrvatske robe po stanovniku, što BiH čini zemljom s kojom Hrvatska ima daleko najveći višak u vanjskotrgovinskoj razmjeni. Time BiH Hrvati posredno osiguravaju brojna radna mjesta u Hrvatskoj i pune joj proračun. Također ljetuju u Hrvatskoj, grade u Hrvatskoj, šalju doznake iz inozemstva rođacima u Hrvatskoj, a što se sve odražava punjenjem hrvatskog proračuna u mjeri prema kojoj je dosad pružena pomoć Hrvatima u BiH doista simbolična.

I najvažnije od svega – svojim stalnim dolaskom Hrvati iz BiH obogaćuju demografski sve siromašniju Hrvatsku. Dolaze kao liječnici i inženjeri (doista, za razliku od onih s kraja svijeta u kojima takve antifašisti silno žele vidjeti), profesori, umjetnici, sportaši – recimo, pola pobjedničke Davis Cup ekipe, trećina srebrnih “vatrenih” + izbornik, više od pola prve rukometne postave, pola hrvatskih NBA košarkaša… Ali i kao vrijedni gospodarstvenici… možda samo da ih je mrvu više u politici…kao nekad. Sažeto u jednoj rečenici – dolaze kao rimci, ne uljanici!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari