Pratite nas

Kolumne

HODAK: Srbi su nas ‘nabili’ u košarci i vaterpolu. Mi smo njih nabili u svim disciplinama na Olimpijadi 5. kolovoza 1995.!

Objavljeno

na

Recimo Sandra i Sara dobit će za zlatne medalje svaka po već rečenih 104.000 kn. Nismo mi bogati kao Singapur koji svom zlatnom plivaču isplaćuje 740.000 dolara. Izgleda da je Srbija nešto slabija od Singapura.

Budimo realni i tražimo nemoguće. Tako se od prilike hrvatska politička nomenklatura odnosi prema hrvatskim športašima na Olimpijadi u Riu. Čvrsto vjeruju da su Lijepu našu afirmirali, pa i proslavili likovi kao što su Željko Jovanović, Stipe Mesić, Nenad Stazić, Mate Granić, Ivo Goldstein, Ivo Josipović, Vladimir Šeks, Jadranka Kosor i slični . Oni športaše shvaćaju kao iznenadne konkurente koji nekakvim medaljama i medaljončićima skreću pažnju s njihove divovske borbe za bolju budućnost naših naroda i narodnosti , borbu uglavnom koncentriranu u tzv. nevladinim udrugama. Zlobnici ih nazivaju protuhrvatske utvrde. Prema nekim procjenama RH daje godišnje “protudržavnim“ udrugama između 12-14 milijardi kuna. S pravom jer ako nas je netko u bijelom svijetu proslavio onda su to Documenta, B.a.b.e., Mladi antifašisti, Stari antifašisti, Budući antifašisti, Muf stari, Mladi… Centar za mirovne studije, Centar za studije o mirovinama… Ima ih toliko da će uskoro svaki Hrvat imati svoju udrugu. Za njih love uvijek ima. A sportaši? Kostelići, Sandra Perković, Sara Kolak, Sinkovići, Martin, Tonći Stipanović, Šime i Igor, Blanka, Fili itd…. Oni svi uglavnom služe političkim elitama za kićenje tuđim perjem. S deset olimpijskih medalja Hrvatska (velika kao jedan kvart Londona) je na Olimpu. Svaki osvajač zlata dobit će od zahvalne države 104.000 kuna. Braća Sinković, koji spadaju u momčad, obogatit će se za 85.000 kuna svaki. Hrvati razumiju svoja mudra rukovodstva. Kriza je. Gospodarstvo nam je u banani. Damo li športašima, neće ostat love za Vesnu Teršelić, Radu, Sarnavku (ili tako nekako), Frlju, Brlju itd. Kako bi rekli Zagorci “je, kaj je, je!“

Recimo Sandra i Sara dobit će za zlatne medalje svaka po već rečenih 104.000 kn. Nismo mi bogati kao Singapur koji svom zlatnom plivaču isplaćuje 740.000 dolara. Izgleda da je Srbija nešto slabija od Singapura. Njihov hrvač iz Subotice koji je osvojio zlatnu medalju dobit će za to 337.000 kuna. Usput rečeno, hrvač Davor Štefanek se odmah “ogradio“ od podmetanja zlobnih portala da je Hrvat. On dozvoljava da je Bunjevac, Srbin, Sjeverno Koreanac, ali Hrvat nikako. Ne znam čega se boji u jednoj tako demokratskoj, pluralnoj, multietničkoj i uzor državi kao što je Srbija. Međutim, važnije je od njegovog straha nešto drugo. Njegova država, koja po svim gospodarstvenim parametrima zaostaje za RH, daje svojim sportašima tri puta veću nagradu za zlatnu olimpijsku medalju od Lijepe naše. Oni su davno shvatili da su za imidž države daleko bitniji olimpijski pobjednici od Vulina, Vučića, Tasovca, Dačića i sličnih. Pa čak i od Draže Mihajlovića.

Predsjednik HOO-a Zlatko Mateša, nakon najuspješnije hrvatske Olimpijade u povijesti, zamolio je Vladu za povišicu iznosa nagrade za sadašnje i buduće hrvatske olimpijske pobjednike. Bojim se kako je to utopijski prijedlog. Koliko ima još prioritetnijih i gladnijih ustiju koje čekaju ustašoidne kune. Koliko još spomenika, kao onaj u Srbu, koje treba obnoviti. Koliko novaca za snimanje filmova o Hrvatima-ubojicama koji ubijaju srpske psihičke bolesnike, koliko love za još novih filmova o uništavanju partizanskih spomenika koje će snimiti dvojac Irena Škorić i Ivo Josipović. Koliko love treba još naštancati za “Kulturnjake 2016“. Njihova čelnica Neda Urša Raukar izgleda kao Olimpijska pobjednica iz stare Grčke. A tek Mirjana Mirt, intelektualna čelnica antifa RH.

Međutim, nismo mi ni najgori po podcjenjivačkom odnosu prema onima koji ovih dana stavljaju pobjedničke lovorove vijence na svoje glave i na glavu RH. Sjeverna Koreja ima dvije zlatne medalje iz Ria. Kim-Jong-Un pokazao je svoju široku komunističku ljubav prema športu. Zlatni olimpijci za nagradu neće morati ići u vojsku. Komunisti su uvijek bili velikodušni… prema sebi.

Srbi su nas “nabili“ u košarci i vaterpolu. Jedina nam je utjeha da smo mi njih nabili u svim disciplinama na Olimpijadi 5. kolovoza 1995.g. u Kninu i okolici. Bojim se da te medalje zlatnog sjaja nećemo uspjeti zadržati. Srbija je u punoj formi žestoko stisnula hrvatske olimpijce. Fašizacija, rehabilitacija NDH, jasenovačka mitologija, Srb, kukasti križevi, lišavanje slobode na granici tobožnjeg ustaše, galvanizirana univerzalna jurisdikcija. Zatražit će možda od Joe Bidena da se poništi čitava Oluja iz kolovoza 1995.g. jer je general Gotovina bio dopingiran. Dobri Joe, oduševljen nedavnim dočekom u slobodarskom Beogradu, spreman je poništiti i meč koji je održan kod Sigeta od 6.kolovoza do 8. rujna 1566.g. Navodno su u krvi Nikole Šubića Zrinskog na doping kontroli pronađena hrvatska crvena krvna zrnca. Obzirom da je taj susret bio završen turskom pobjedom, sultan Sulejman Prvi nije uložio žalbu. Sreća naša..

Pod utjecajem Olimpijade u Riu, majke u Dubravi i Ludbregu tepaju svojoj dječici “Zlato moje olimpijsko“.

Olimpijada u Riu bliži se kraju, a istovremeno traju užurbane pripreme za Olimpijadu “starih športova“ koja će započeti 11. rujna ove godine. To postaje doista ”kultni” datum i u Hrvatskoj Naim, 11.rujna 2001.g. u New Yorku su terorističkim napadom, između ostaloga, uništena i ona poznata dva WTC tornja. Kad bi nadolazećeg 11. rujna pala oba dva hrvatska politička tornja SDP i HDZ možda bi oni koji bi ostali nakon njih smogli hrabrosti odgovoriti na sva “prekomjerna granatiranja“ koja nam stalno dolaze iz Srbije. Nekako mi se čiini da se hrvatska politika prema Beogradu (onako mlitava, poltronska, uplašena i trulo kompromisna) reflektirala i na mentalni kod onih koji vode košarkašku i vaterpolo olimpijsku momčad. Stoga smo valjda u oba slučaja izgubila od Srba. Gledao sam oba susreta i zaslužene pobjede Srba. Treneri i vodstvo sve su kao nešto htjeli reći, ali kao i političari, imaju problema s jajima ili finije rečeno ”pribojavaju se”. I mada su možda i suci i atmosfera bili protiv nas, tako da smo bili oštećeni, ipak “treba biti pošten“ pa priznati kako su oni bili bolji. Isto kao i hrvatski političari. Iz dana u dan preko granice dobivamo verbalne lekcije od ljudi koji su imali hrabrosti rehabilitirati Dražu Mihajlovića. Upravo je u tijeku rehabilitacija generala Milana Nedića koji je pismeno obavijestio Hitlera da je Srbija prva riješila židovsko pitanje u Europi. I šlag na kraju, najava je rehabilitacije Slobodan Miloševića jer su srpski pravnici i političari, analizom nepravomoćne presude Radovanu Karadžiću, došli do istine svih istina: Sloba je čist k’o suza Ratka Mladića. Beograd je “bombardovan“ grubom greškom. Zapravo su htjeli ”bombardovati” Prištinu. Sloba će dobiti spomenik odmah pokraj trodimenzionalnog đenerala Draže.

Uz tu svežu musaku iz “zone sumraka“ u istom ritmu ratnih bubnjeva dolaze prijetnje ustašama. Nema više Oluje, nema više jama punih Srba. Sada ratne trube zlokobno trube. Apologeti srpskih zločina opet su digli glave. A Hrvateki? ”Nebi se šteli mešati”! Kaj je, je. Uz ovakve hrvatske političke i medijske elite, uplašene i poltronske u odnosu na EU-u, huškane od razno raznih Mesića, Josipovića, Pupovaca, Teršelička, jugonostalgičnih novinara, takve političke i medijske elite vode upornu bitku protiv grafita i navijača koji uzvikuju ZDS. To je njihov odgovor Vulinu, Vučiću i Dačiću. Oni će voditi dosljednu politiku podrške Srbiji na njenom putu u EU. Sve do konačnog ujedinjenja sa demokratskom Srbijom punom spomenika Draži, Nediću i Slobi. Na njihovu žalost premalo se branitelja do sada ubilo. Previše ih je ostalo. Možda treba malo ozbiljnije razmisliti o svojedobnoj ideji Mirjane Kasapović da se preostalim braniteljima malo određenije pozabave specijalci, policija i progresivne snage iz redova “gledatelja Žikine dinastije“. Branitelji šute, ali još ih ima. Na našu sreću. Inače bi se u Beogradu već počeo puniti “voz slobode“ za Zagreb. Na koji bi jorgovane i ”bele lale” bacali isti oni koji su takvim cvijećem obasipali tenkove koji su u jesen 1991.g. krenuli na Vukovar.

Jedna moja čitateljica, između ostalog, pita kako se pravilno piše prvi dan travnja s obzirom na razne psine koje se taj dan šire među građanima? Moj odgovor bio je da se taj dan u Jugi pravilno pisao ”prvi april” jer su nas tada varali oni preko, a danas je ispravno pisati ”prvi travanja” jer nas sad varaju naši domaći.

Po onom što mi je osobno ispričao prof. dr. Josip Jurčević događaj se odvijao otprilike ovako: nazvao ga je novinar Večernjaka Dražen Čurić i zamolio da na dvije kartice teksta odgovori na sedam pitanja koje objašnjavaju ulogu naše drage i žilave UDBE u političkim promjenama u Hrvatskoj i Jugi 1990.g. Umjesto svog teksta prof. Jurčević pročitao je u Večernjem Čurićevu analizu protkanu onim što je Jurčević do sada govorio i napisao u brojnim knjigama. Rekli bi nekorektno, ali uobičajeno u našim medijima. Ali prof. Jurčević, ne budi lijen. Poslao je pritužbu Večernjaku koju on, naravno, nije objavio. To je u redu. Pa nije prof. dr. Jurčević kao Josip Juratović, automehaničar i politički ekspert Večernjaka te istodobno i Titov apologet. Nije Jurčević ni Oliver Frljić, niti je on vođa velike lijeve stranke “Hrvatskih laburista“ Tomislav Končevski koji na dvije stranice strepi od bijega SDP-a u naručje kapitalista. Večernjakov urednički kadar uglavnom je školovan na Fakultetu političkih znanosti pa je odlučio demaskirati prof. Jurčevića. I umjesto da taj posao povjere svom bivšem profesoru “udbologu“ koji i danas pun ponosa priznaje da je bio službenik UDB-e, oni pronalaze sociologa i povjesničara dr. sc. Ivicu Miškulina. Sociolog ima dva zadatka. Jedan je ukazati na znak jednakosti između prof. Jurčevića i Dragana Markovine, profesora na splitskom Filozofskom faksu i neizlječivog Jugoslovena koji i dan danas kad čuje Lijepu našu odmah zapjeva Hej Sloveni… Drugi zadatak je ukazati na raširenu teoriju zavjere o tobožnjoj inflitraciji UDB-e u redove HDZ-a 90-tih godina. Uglavnom, Manolić, Boljkovac, Mesić, Perković i Mustač bili su dio borbe da Hrvatska postane dio demokratskog svijeta. Tuđman se okružio njima ne zato jer su to oni željeli nego jer je to on želio. Oni su po Miškulinu u to vrijeme jedini “raspolagali upravljačkim i organizacijskim vještinama“. Sve Jurčevićeve knjige, pune dokaza,f aksimila i dokumenata u svari su pokušaj da se “unese paranoja u izmučeno društvo čime ga čine strahovito psihološki opterećenim“. Naš sociolog je ujedno i psihić pa piše: “Jurčević je, pak, za pretpostaviti je zbog svojih nerealiziranih političkih ambicija otišao u drugu krajnost pa u svemu vidi konspiraciju.“ Bravo profesore! Po vama je vjerojatno Miro Barešić kobnog dana izvršio suicid pucajući si iz puške u leđa. Ma kakva UDB-a! Ona je svoje upravljačke i organizacijske vještine pokazala kod likvidacije Đurekovića, Bušića, obitelji Ševo itd. Od 30.VI. 1990.g. pa nadalje to su bili borci za demokratsku Hrvatsku. Šteta što prof. Miškulin nije bio pozvan za svjedoka u Njemačku. Možda presuda ne bi bila tako drastična.

Kraj živih manifestacija fašistoidnosti u vlastitoj domovini, Eprahaim Zuroff i nadalje ganja po hrvatskoj zadnje primjerke ostarjelih, onemoćalih i već ishlapljelih sklerofašista.

Opet Večernji. Petra Maretić Žonja i Marko Špoljar predstavljajući kandidate za izbore navode: “Na listi HSP-a i HČSP-a je i kontraverzni glumac Božidar Alić.“ Pokušavam dokučiti zašto je jedan od glumačkih prvaka u politici ”kontraverzan”? Vjerojatno jer je desnih političkih opredjeljenja. Žonja i Marko sigurno ne bi ni u snu proglasili kontraverznom npr.: Vedranu Rudan ili Olivera Frljića, Viktora Ivančića, Borisa Dežulovića, Antu Tomića, a siguran sam ni Mirjanu Mirt u 3PM. Bolesnim ljevičarima nikako ne ide u njihove dijalektičke mozgove da je i desno i lijevo odnosno i krajnje desno i krajnje lijevo ustavna kategorija u čitavom demokratskom svijetu. Pa ako je sjajni glumac Božidar Alić kontraverzan samo zato jer je čvrsti domoljub onda njih dvoje već davno u normalnim novinarskim krugovima također nose stigmu kontroverznih ljevičara, a da o tome pojma nemaju. Nadam se da će mi oni novinari Večernjaka koji su mi otkrili koji ugled uživaju Špoljar i Žonja oprostiti na indiskreciji. Naravno to govori i o njihovoj bazičnoj novinarskoj objektivnosti. Genijalni Večernjakov vanjskopolitički strateg Josip Juratović veliki je poštovalac lika i djela Josipa Broza. Otvarao je Jura i izložbe Tita po Njemačkoj, ljevičario sa svojim sićušnim znanjem o geopolitičkoj sudbini RH u okviru EU. Ali tog apologetu masovnog ubojice (i po njemačkim medijima) Špoljar i Žonja ne bi ni u snu proglasili kontroverznim. No, to više govori o njima i onima koji vode taj nekada u desnom centru ugledni dnevnik nego o Juratoviću.

Kinesko partijsko vodstvo je, zbog bujanja populacije i prenapučenosti Kine, navodno, po radio Erevanu, planiralo izvesti nuklearni napad na Ameriku kako bi osigurali životni prostor za onih preostalih 10.000 preživjelih Kineza.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nenad Piskač: Poražene snage prekomjerno granatiraju temelje hrvatske države

Objavljeno

na

Objavio

Smisao kolona sjećanja nitko se ne usudi reći

Baš kad sam pomislio kako poražene snage u Domovinskome ratu u javnome prostoru ne mogu niže pasti demantirao me, opet i opet, JuL.

Uoči Dana sjećanja na žrtve Vukovara u agresiji Srbije, Crne Gore, JNA i pobunjenih Srba, istaknuo je naslov „Svi znaju da Kolona sjećanja u Vukovaru više nema smisla. Ali se nitko ne usudi reći“ izvučen iz teksta Ivanke Toma. Riječ je o tezi radikalne jugoslavenske desnice u čijoj pozadini četnici oštre noževe i smišljaju nove Ovčare.

Iz teksta je razvidno kako i u nacionalnoj državi hrvatskoga naroda velikosrpskim i jugokomunističkim snagama smeta komemoriranje hrvatskih žrtava. Treba ih ukinuti onako kako su bile ukinute i u jugoslavijama, da ne smetaju širenju „bratstva i jedinstva“ i službenoj politici Srbije. Dobro smo prošli budući da nije zatraženo ukinuće i škabrnjske kolone sjećanja! A kolone sjećanja u Škabrnji i Vukovaru, ne bez razloga, svake su godine sve duže.

Danima uoči 18. studenoga ove godine poražene snage odvraćale su pozornost javnosti od hrvatskih žrtava srbijanske agresije i u prvi plan gurale potpuno nebitno pitanje, naime, hoće li se stanoviti Pupovac pridružiti vukovarskoj koloni sjećanja ili ne će. Što ima etnobiznis navođen iz Beograda s vukovarskom epopejom? Sa stajališta nacionalne države hrvatskoga naroda – ništa.

Odvraćanje pozornosti s bitnoga na nebitno dio je specijalnoga rata koji se provodi u medijski i ideološki okupiranoj Hrvatskoj. Politiku koju Pupovac zastupa otpuhala je Oluja. A Oluja je za politiku Srbije i njezine sluge u Hrvatskoj, ove godine „zauvek“ definirana u Bačkoj Palanci ne kao osloboditeljska vojna operacija, već kao „pogrom Srba“.

HODAK: Kad Srbi ubijaju onda to nije, a kada bježe to je genocid

U čemu je trajni smisao kolone sjećanja

Zdrava pamet zna kako „veštačko“ održavanje ostataka velikosrpske i jugokomunističke ideologije u Republici Hrvatskoj „više nama smisla, ali se nitko ne usudi reći“. Posebice se tijekom posljednjih osamnaest godina ne usude reći političke elite, kojima po ustavnopravno nepostojećem inkluzivnom pravu hrvatskih gusaka pripada i Pupovac.

Upravo su te i takve elite stvarale i u hrvatskome društvu stvorile atmosferu besmisla, hoteći besmisao pretvoriti u redovno stanje države i nacije prema uzoru na redovno stanje uspostavljeno godine 1918. i 1945. Otrovni tekstić Ivanke Tome i JuL-a samo je izraz režimskih glasnogovornika vjernih poretku dekroatizacije Hrvatske. Smisao je kolona sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje u tome da Hrvati više nikad ne dopuste divljanje, financiranje, promoviranje velikosrpske politike u Hrvatskoj. Zato, naime, da se zločini počinjeni u ime te ideologije i takve politike ne ponove.

Žrtva Vukovara jest temelj hrvatske države stvorene u obrambenome Domovinskom ratu. Nisu temelji hrvatske države procesi od detuđmanizacije do istanbulizacije i marakešizacije. Nije temelj revanšizam ustoličen 3. siječnja 2000. umjesto nacionalne pomirbe. Nisu temelji nametnuti avnoj sa svojim oour-om zavnohom umjesto povijesnih odluka demokratski izabranoga Hrvatskoga (državnoga) sabora i predsjednika Tuđmana.

Nije temelj hrvatske države na temelju postizbornih izdaja modificirano „bratstvo i jedinstvo“ umjesto dosljednoga provođenja Ustava i međunarodnoga prava. Nisu temelji hrvatske države Ivanka Toma, Budimir Lončar i Milorad Pupovac, ali jesu Zorica Gregorić, Jean Michel Nicolier i Predrag Mišić. Nije Bačka Palanka u temeljima Hrvatske, ali jest Škabrnja i Vukovar, njihove žrtve i kolone sjećanja pomoću kojih se i agresor i žrtva mogu suočiti s vlastitom prošlošću.

Toma nije usamljena na poslu sprječavanja suočavanja s prošlošću na temelju istine. Jedino već više puta dokazani idiot zalutao u besmisao može napisati da je izbornik Nogometne reprezentacije Hrvatske idiot zato što je uoči utakmice 18. studenoga rekao da će repka igrati s mislima na Vukovar.

Izgleda kako poraženim snagama smeta i samo spominjanje „besmislenoga“ Vukovara. Da je Dalić rekao kako će igrati s mislima na Beograd ili Bačku Palanku, bio bi u nametnutoj nam glavnoj struji hvaljen i slavljen kao novi „ujedinitelj“, premda bi u tom slučaju bio običan, daljinskim upravljačem upravljan gegajući gusan. Smisao je hrvatskih kolona sjećanja, među ostalim, prokazati besmisao i idiotizam Domovinskim ratom poraženih snaga.

Jugokomunistima i velikosrbima žrtva Vukovara nema smisla

Razgraditelji moderne hrvatske države („plaćeni glumci“, biskup Egidije Živković) više i ne pokušavaju prikriti taktiku meke okupacije kojom onemogućuju razvitak, prosperitet i sigurnost hrvatskoga naroda u njegovoj državi. Njihova mržnja prema bilo kakvoj nacionalnoj državi hrvatskoga naroda ne može uroditi ničim dobrim. Zato se i dave u vlastitoj kloaki, padajući sve do logičkoga, etičkoga i povijesnoga besmisla, ali i dalje danomice smišljajući diverzije na različitim područjima od kulture do politike, utirući put novoj agresiji istih agresora.

Bačkopalanački intoniran tekst Ivanke Tome logičan je nastavak intervjua Darka Hudelista sa četnikom Vukom Draškovićem objavljenim nedavno u Globusu (Poslije europskoga Vučića dobili smo i europskoga Draškovića) i članka Vlade Vurušića u JuL-u, u kojemu je prepisao srbijansku državnu kritiku filma „Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj 1918. – 2018.“ (Novinar JUL-a obavio je zadatak na FDF-u Gordan Lederer).

Riječ je o uradcima koji u cjelini sagledani pokušavaju idiotski rehabilitirati i iznova nametnuti besmislenu jugoslavensku ideju, kao prethodnicu budućim „prisajedinjenjima“ (kad im vanjske okolnosti dopuste) prema uzoru na okupaciju Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Vojvodine iz godine 1918., u velikoj mjeri i 1945. i 1991. U tom i jedino u tom ujediniteljsko-balkanskom „konglomeratu loših politika“ vukovarska Kolona sjećanja je besmislena. Nije riječ o virtualnome besmislu, već o realnome strahu od istine od kojega kronično boluju poražene snage u Domovinskome ratu. Strah od istine nije temelj stvarne pomirbe, ali jest lažne.

Glasnović: Ti komunisti nisu mogli sačuvati ni tu šugavu Jugoslaviju, neki sjede ovdje, ti šugavi Jugoslaveni

SNV kao srbijanski paralelni sabor u Hrvatskoj

Članak Ivanke Tome, čiju poveznicu namjerno ne prenosim da dodatno ne zagadim ionako prezagađeni hrvatski javni prostor, izvrsno korespondira s priopćenjem srbijanske udruge u Hrvatskoj – „Srpsko narodno vijeće“.

Njega prenosim u cijelosti samo zato da ne promakne sigurnosnim službama, koje su već ranije ustanovile porast lijevoga i četničkoga ekstremizma: „Obavještavamo vas da će u subotu, 17.11.2018., zastupnik u Hrvatskom saboru i predsjednik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac, zajedno s predsjednicom udruženja porodica ‘Protiv zaborava’ Maricom Šeatović, odati počast nedužnim vukovarskim žrtvama. Jedan vijenac bit će bačen u Dunav u 12:00, na obali kraj vukovarskog veslačkog kluba, a drugi će potom biti položen na vukovarskom memorijalnom groblju. Nakon toga će zapaliti svijeće za sve poginule i stradale u crkvi Sv. Nikole te dati izjavu za javnost“.

Upravo ste, poštovani čitatelji i službenici, pročitali službeno stajalište Republike Srbije plasirano preko srbijanskoga sabora u Hrvatskoj. U njemu se perfidno izjednačava krivnja agresora i žrtve. I to na pravi velikosrbijansko-memorandumski način – laž je istina, istina je laž. Dan sjećanja nije SNV-ov besmisleni 17. već hrvatski (samo za poražene „besmisleni“) 18. studenoga. Najprije su, priopćenje sugerira, stradali nevini Srbi u Dunavu, a onda (posljedično) i neke druge („besmislene“) žrtve.

Ovakvo priopćenje može poslati samo paralelna vlast u Hrvatskoj, odnosno pokojna SRH s dva politička naroda ili država agresor. S prijezirom odbacujem priopćenje! Ono je na tragu besmislenoga kružnoga tijeka velikosrpske politike, koje sada u sinergiji s hrvatskim guskama priprema politički teren za nova „oslobođenja“ svih „srpskih zemalja“ u koje spadaju trenutno „neoslobođene“ i „neprisajedinjene“ Slavonija i Baranja, Banovina, Dalmacija, Zagora, Dubrovnik…

Pupovac je u Vukovaru pokazao „pijetet“ tako da je vijenac za žrtve ukrasio srbijanskom trobojnicom i tekstom na ćirilici, iako je zastupnik Hrvatskoga sabora a ne beogradske Skupštine. Nismo u 1918., Juge nema, pa je službeni jezik hrvatski s latiničnim pismom. K tomu „pijetet“ je iskazao u pratnji policije (hrvatske, sic!), demonstriravši time da je istodobno i povlaštenik režima i ugroženik hrvatske države.

U najmanju ruku on je tetošen u rangu veleposlanika Republike Srbije u Republici Hrvatskoj, a u praksi kao gubernator iznad Hrvatskoga sabora i vlade. Poslije ovoga performansa Grad Vukovar mogao bi ga mirne duše proglasiti nepoželjnim. Uređena država već bi ga odavno poslala u ropotarnicu povijesti. Neozbiljna ga inkluzivira i privilegira.

Dujmović: Nema kraja podlostima i podvalama kada je o Miloradu Pupovcu riječ

Kad Srbija uči Hrvatsku europskim vrijednostima…

A da ne lažem o kružnom tijeku velikosrbijanske politike dokazuje i izjava srbijanskoga ministra vanjskih poslova, Ivice Dačića, u povodu izložbe otvorene u Hrvatskom saboru na kojoj je izložena slika hrvatskoga branitelja, Jeana Michela Nicoliera, Francuza, prikazanoga u odori s grbom HOS-a unutar kojega piše „Za dom spremni“.

Našega Francuza velikosrpski agresor po okupaciji Vukovara poslije zvjerskoga mučenja hladnokrvno je ubio. Domovinskim ratom dekriminalizirani stari hrvatski pozdrav crvena je krpa hrvatskim smutljivcima različitih boja i predznaka, zato jer iritira agresore i četnike u vrhu Srbije.

Dačić je poručio svojim saveznicima u Hrvatskoj da, k nozi!, odmah osude „zloglasni slogan“, kako u pacificiranoj Hrvatskoj nitko ne bi preostao spreman braniti dom od budućih srbijanskih „oslobođenja“. Ovako „komanduje“: „Ako za dužnosnike u Zagrebu to nije problem, onda je jasno da se ta slika u Saboru našla s odobravanjem vladajuće elite koja se uporno trudi da rehabilitira ustaštvo“. Tako se u djelo provode ciljevi Memoranduma II. Jean je službenoj Srbiji – ustaša, kao i svi nepokoreni Hrvati.

Hrvatskoga branitelja, Jeana, ubijenoga od srbijanskoga agresora zato jer je bio za obranu hrvatskoga doma spreman, isti taj agresor 27 godina kasnije prikazuje kao „ozbiljan izazov za vrijednosti EU“ (Jadranka Joksimović, srbijanska ministrica eurointegracija). To će reći da su prave europske vrijednosti srbijanski masovni zločini počinjeni prije i poslije okupacije Vukovara.

Tako nas bizantinska srbijanska politika velike Srbije uči europskim vrijednostima, skrećući pozornost s pravih, a neosuđenih, srbijanskih vrijednosti: Pokolji „svim raspoloživim sredstvima“, masakriranja, okupacija, protjerivanje, sustavna silovanja, masovne grobnice, etničko čišćenje i genocid u praksi demonstrirani u Škabrnji, Vukovaru, Nadinu, Srebrenici…

Što sve u Hrvatskoj nema smisla?

Nema mjesta u koje je srbijanski agresor tijekom protekloga stoljeća kročio, a da u njemu nije počinio zločin koji ne zastarijeva. No, u jugokomunista i velikosrba uvriježila se teorija i praksa da zločini počinjeni u ime velikosrpske ideologije i politike zastarijevaju i prije negoli su počinjeni – još u fazi njihova planiranja, budući da njihovi zločini spadaju u „antifašizam“, iako, nikako ne mogu antifašizmom opravdati istrjebljenje Židova u Srbiji do rujna 1942., pa zato, skretanja pozornosti radi, pumpaju mit o Jasenovcu.

Nema mjesta koje nije obilježeno srbijanskim zločinom, od Dubrovnika do Iloka, od… Nijedan masovan zločin počinjen u tim razdobljima nije dobio sudbeni epilog i sveopću osudu. Zato su se, među ostalim, opetovali u najnovijoj agresiji. Zabrinjava činjenica što se i poslije nje, iako „imamo Hrvatsku“, srbijanski zločini u nas pospremaju pod tepih, a zločincima se ostavlja slobodan prostor da mogu izbjeći i osudu i kaznu. To je pak zločin nad zločinom, o čemu naša „duboka država“ zna sve detalje na strateškom, taktičkom i operativnom planu.

Srbijanska je šefica vlade, Ana Brnabić, ovih dana u njemačkim medijima zanijekala čak i međunarodnopravno potvrđen srbijanski genocid u Srebrenici (zar i tamošnje godišnje komemoriranje žrtava genocida „nema smisla“?). Ni na jednome tom stratištu iz posljednjih stotinu godina Srbija nije kleknula, položila vijenac, zamolila za oprost, pokajala se i platila odštetu. Takva politika nije pomirba na temelju istine i europskih vrijednosti. A Ivanka Toma i JuL uvjeravaju nas kako vukovarska kolona sjećanja – nema smisla! Nije imala smisla samo u totalitarnim jugoslavijama. U europskim i hrvatskim kontekstima itekako ima smisla.

Ako nešto danas „nema smisla“, onda se to odnosi na jasenovački mit, četnički ustanak u Srbu prikazan kao ZP„ustanak naroda“, pozicioniranje hrvatskih sveučilišta u okvir nepostojećega Zapadnog Balkana (Rektor Damir Boras prisajedinjuje sveučilište Zapadnom Balkanu) i drugi primjeri nove rejugoslavenizacije „u okviru europskih okvira“ (A. Plenković). O tome Toma i kompanija glavne struje ni a ni be. Kao da provode politiku besmislenih Saveza komunista -Pokret za Jugoslaviju i Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu.

Upravljajući u znatnoj mjeri pravcem geganja hrvatskih gusaka s demokratskim legitimitetom i bez njega, jugorežimlije su se skroz primakle tezama, polazištima, ciljevima i politici četnicizirane Srbije koja se ne želi suočiti s prošlošću i kontinuitetom vlastitih besmislenih zločina počinjenih u ime „kralja i otadžbine“, stvaranja nepostojećih „jugoslovena“, širenja „bratstva i jedinstva“ i uspostave granica velike Srbije.

I kontinuirano, uporno, korak po korak Hrvatskoj nameću „mozak i dušu Beograda“, jučer Vladimir Čerina, danas Ivanka Toma i onaj idiot… Bez otpora takvo što moguće je nametati samo u okolnostima dekroatizirane vlasti. Dekroatizirana vlast u Hrvatskoj doista nema smisla, poručuju nam kolone sjećanja na žrtve kontinuiranoga srbijanskoga terora. Bilo je samo pitanje vremena kad će početi granatiranje kolona sjećanja. Teren se pripremao proteklih 18 godina.

Nenad Piskač / HKV

 

Borovo Naselje, Vukovar, Velepromet, Ovčara – danas još više bole nego jučer

 

 

 

Jean Michel Nicolier simbol hrabrosti i mučeništva Vukovara

 

 

Velepromet (Vukovar) – Pakao na zemlji i mjesto smrti za 800 ljudi

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Javor Novak: Ne možeš vjerovati!

Objavljeno

na

Objavio

Misijski ciljevi HRT-a

Dani su sjećanja na žrtvu Vukovara, osamnaestoga, Vukovara i Škabrnje devetnaestoga i Vukovara dvadesetoga. Pale se svijeće i u najmanjim mjestima, širi se dostojanstvo, pijetet s brojnim svjetlucavim lučima, najčešće crveno svjetlonosnim lampionima (boja ljubavi). Tradiciju se poštuje, slobodu vidi kroz prolivenu krv, poginulu mladost i tolike nestale u hrvatskome Staljingradu na Dunavu. Kroz teško plaćenu onu najvišu cijenu, u životima. Odaje se priznanje najboljima i najhrabrijima među nama teonim najvećim patnjama i žrtvama za agresorskog rata. Pamti se i cijeni žrtva Vukovara. Vrijeme ne mijenja na stvari.

Nakon punih dvadeset i sedam godina, riskirao je u vukovarsku lađu od grada, doći, saborski zastupnik i koalicionist Vlade RH, Milorad Pupovac. I to je načelno dobro, zakašnjelo, ali politički oportuno. Odlučio se on tako iznenada u njemu osvanuti, hrabro i uz policijsku zaštitu, pa barem ove godine odraditi uljudbeni dug, upravo na groblju nastalom poslije fašističke Ovčare, nastalog kamom poživinčenih srbskih koljača. I tako, puf, izronio nam je. Kako se A. Plenković pohvalio tim posjetom, znamo i odakle Pupovcu „samostalna“ ideja. Napokon dogodio se Pupovac, ali ne i narod. „Zeru je okasnio“. Ne možeš vjerovati, kud prije? Sad ziher očekuje da ćemo mi doći svijati kralješnicu i paliti svijeće na grobovima pripadnika njegovoga naroda, a među njima toli zvjerskih agresora…

On bi: ti meni – ja tebi, pa smo u dogovornom ratu, svih zaraćenih strana, u građanskome ratu. „Svi se svima trebamo ispričati“ jer smo bili „žrtve krivih politika“ te „ko nas bre…“, ili uz malo Tereezee: „Prijatelji dragi gdje ste?“ Sad ćemo se kao puni pobjednici, posipavati valjda pepelom sljedećih pedeset godina zbog neželjeno poginulih u obrambenome ratu. Isticati treba napuhanih 380.000 izbjeglih Srba iz Knina (po naređenju njihova „rukovodstva“ i pod prijetnjama svoj-svome), a reći ne ćemo ništa o protjeranim Hrvatima (o njih 400.000) iz tzv. republike srpske. Ili kako kaže macan Dodik (lijep li im je i markantan, naročito kada hoda): „To vam dođe milo za drago“.

Ne možeš vjerovati, dio dva: studeni napokon, ali napokon postaje studeni. Od šesnajstoga! A samome ljetu, došao je kraj, od četrnajstoga. Mi ricordo, poslije predstavljanja knjige hrvatske književnice Nevenke Nekić, trinaestoga, izlazak na Trg bio je zamalo infarktan. Na suncu je bilo preko dvadeset celzijusa! Sredinom studenoga. I sada, u samo šest dana, od dvadeset stupnjeva spali smo na snijeg. Dan je u odnosu na ravnodnevnicu s kraja rujna već kraći za sat i po, što će rijet da je noć duga čak trinaest i po sati, a dan tek malo duži od desat sahata. Divno vrime za poć spavat. Za one koji ne vole mrak: početak je to duboka očaja, koji će se vleči, koji bu se vlekel i sebe i mene sve tamo onamo i ovamo do ožujka te djelomičnog povratka svjetla (tek ravnodnevnica). Kako li je tek lijepo raditi i živjeti cijele dane pod umjetnim svjetlom? Putujemo tako na ovom našem plavom planetu (Bože što mu to radimo?) prvo do najduže noći i zanemarivo „dugog“ dana pred sam Božić. A zatim: koliko noći toliko i svjetla tek ondje: krajem ožujka. U međuvremenu, nude nam se obvezne tzv. jutarnje, bormeš celodnevne megle. Kad pitam, zovući iz Zagreba a suseda iz Trgovišća o vremenu, te: „Imaš kaj sunca?“ Te„Kaj je od vremena pri tebi? Kak je?“ On prvo i samo pošuti, kak da sam ga uvredil. Zmisli se potom, nad svom svojom zagorskom sudbinom, bit će da i pogleda gore, valjda, u nebo, pa mi velii sasvim polahke i malankolične: „Vreme je čajno!“

Arsen Dedić

Ne možeš vjerovati, dio tri: ne moreš virovat e, ali pok. Arsen Dedić gotovo da je bolji… bolji je u remiksima onih tolikih svojih starih stvari, a vječno zelenih, ali sada u suvremenim jazz obradama, koje interpretira šaptačica i gđa Gabi. U onim kompozicijama, koje smo mi danas sijedi, nekada vrlo voljeli slušati dok smo bili školarci. Slušati njegove antologijske, a brojne numereu fahu pop glazbe, a sada je to jazz obrada, modernistička i more bitfamilje radi, postavljena. I lipo je da jest, jer Arsen je, ako ga pomno slušate, veći post mortem, nego ča je bija jedinstven i neponovljiv pjesnik i glazbenik i kant auktor za svog na žalost prošlog, zemaljskoga života. Mogu mu parirat samo najveći pjesnici popularne glazbe (Britvić, Fiamengo…), ali malo tko u (para-patetičnoj) izvedbi, intonaciji i vižljastome, premetnutome i neočekivanu stihu… Samo Arsen, Arsen Dedić kao hrvatski McCartney…

Ne možeš vjerovati, dio četiri, jesam li danas već bio usputno spomenuo Šiljka? Mislim sporednog Šiljka, onakovoga bez kojeg Radio Sljeme, a ni HRT uopšte ne mogu. Fućkaš mlađe voditeljice i voditelje te njihov (egzistencijalni) prostor u redakcijama i eteru. Jer, to su misijski ciljevi kuće. Toliko su tupavo unutra svi sretni. Svi osim onih, koji rade mukotrpno, profesionalno i kvalitetno. On je sine qua-qua… Ali samo za kadrove ispale s Univerziteta političkih nauka, Zagreb ili s Filozofskog univerziteta, Zagreb. Sada već u basni, on želi, čak što više, u legendu. Daa, za života, sada i odmah: Svjestan valjda kako će nestati (baš kao da ga nigda ni niti bilo) dok kažeš keks… u samo dva mjeseca otkako napokon prestane… (ezopovski tupiti). I svi su njegovi radio-sljemenski udomitelji oduševljeni danas… jer šef im je tako rekao da imaju biti. Av-av. Tako, para mi se, sve to izgleda podmazano… Zato toli i traje? No iskreno, ako mene upitate, mislim da to nije tako.

Eto, on je ukorovljeno tu i „buši tamo gdje ni burgija ne će“… Jerbo, to su misijski ciljevi kuće. Za budućnost: prostor rado dajemo priučenim starcima, a ne obrazovanim mladcima. kako Europski. Prostor onima za kojeg je čovjek od kapaciteta, likovnjak od struke, čovjek koji ga je uveo na radio, kazao: „To je moja najveća životna grješka.“ Dobro sad, ne ćemo (opet) i o tome… uživajte radije u usiljenom cerekanju istoga, a u jednom predivnom nasilnome jinglu ilitiga zvonjelici. Ide ta zvučna umotvorina ovako: „Hehhehehe, Dobro, staro, Sljeme“ … i kako mu usiljeno, a jeftino podilaziti.

Samo siroti, koji milicijski prekapaju, prevrću i hrane se tuđim životima i kojima je toplo u toj skliskoj juhi (raznih granulacija i konzistencija)…u tim polu-prerađevinama… uprašnjavim, davnim bezvezarijama izama baš svačije osobne špajzete koji od toga staroga papira pokušavaju reciklirati pa sklepavati svoju iznimno izvornu, originalnu i glasovito regionalno duhovitu emisiju, ti i takvi tupci i tupiva misle da su auto-aktualni i auto-duhoviti. Koja pljesnivoća. Kako zaglupljujuća realizacija. I koji vrli egoizam… (l’egoismo è grande, il più grande. Enorme) prema nadolazećim mladim novinarima, voditeljicama, budućim urednicama i urednicima. Zauzeo i parkirao: V. Š. Koja zona? Ma, do daljnjeg.

Floouššš

Ti budući HRT-ovi urednici, jamačno ne će moći dosegnuti sadašnju kvalitetu informativnoga programa, posebno HTV-a. Zatim, što je još jedan detalj za punu sliku onog dijela Prvog programa Hrvatskoga radija, koji u svim vijestima,u i izvan programa, deset do sto puta dnevno, vrti onu zvonjelicu prije prognoze vremena. Floušš… Jedini sam, jer nitko iz te famozne kuće ovo (ni krivo ni dužno) hidrometeorološko evociranje starinskih vodo-kotlića i svog bogatstva sveg njihovoga zvukovlja, ne shvaća i ne primjećuje. Jedini sam dakle koji je to primijetio. Floouššš. Kojemu je taj zvuk – zvuk kotlića, a nikako ne grmljavine. Svi drugi misle valjda da je riječ o grmljavini u crijevima… ne znam samo zać je kotlić vezan s vrimenon? Valjda voda je i jedno i počesto drugo? Ili to grme kućni odvodi?

Svakako, zvuk je dalek od praska reske grmljavine koliko je udaljen kreator (i ovoga) jingla od samog smisla i potrebna realiteta. Zato: A ča ćeš minjat? Ne triiba. Pa nima niti petnajst godin… kak Prvi od programa, čestim jinglom, uporno evocira tu korisnu stambenu napravu. I njen tekući rad. Nadati se zato, da će ta zvonjelica živjeti još dugo-dugo, „da nam živi živi rad“. Floouššš. Naime, na Prisavlju očito više nema ni ton-majstora, ni snimatelja, ni slobodne režije, ni termina za montažu a niti urednika, ostali su samo šefići, šefovi i glavna ravnalica („nema ljudi, nema ljudi predsjedniče“) nema ljudi, koji bi ovaj divni i milozvučni zalogajčić odkreiralii namontirali da bude slušljiv i egzaktan a ne dvojben i asocirajući. Nadati se da će ovaj inspirirajući zvuk vodo-kolokotati još barem deset kratkih godina. Grmljavina i vodokotlić, pa kaj? Sitnica uostalom. Grmaljavina i klokotanje vode za ispiranje, zakaj, kaj to ni jeno (ofrlje) te isto? Nije li?

Javna HRT još nije dosegla, a niti će tako skoro, standard elementarne odgovornosti spram pretplatnika, a to se zaista čuje i valja brdima i dolovima, gradovima i otocima već desetljeće i po. Pretplatnici traže propitivanje onog divnog HRT-ova pravila: „Mi odlučujemo o programskoj politici“. A što to znači u praksi? Drug Tito davno je rekao: „Mi imamo dobre zakone, samo ih još trebamo promijeniti u praksi.“ Ma čujte, a da to nisu more bit oni njihovi, velebni, a misijski ciljevi, one mahom, a zapuštene kuće? Ili v.d. glavna urednica Sljemena Tanja Barandruga Voju drži po naputku ili morti iz onog poznatoga razloga: on zna kada prešutjeti, kada cenzurirati nešto, kada umanjiti a kada se uvući nekome. Posebno Šiljak zna kada donijeti drugi sadržaj i tako zauzeti medijski prostor da u njega ne bi ušao nov, bistar, političko neželjeni ili lucidan sadržaj, onaj iz stvarne kulture. Da se ne bi čulo što narod misli. A što će g. glavna gđa s tim mojim, nekim suvišnim i zelenim, mladim kadrovima? Oni brzaju. Pa njih svemu tome tek treba naučiti (kako se dodvoravati politici) ako žele raditi na HRT-u ili samo na Radio Sljemenu. A učenje je naporno i onda, opet riskiraš, što ako im izleti? Šiljku nikada ne će. On i u snu zna što ide a što ne ide. I ako ga naglo probudite, on će, kao iz Vukmiričine monodrame (Povijest njegove gluposti) hitro odšušljetati devinim labrnjama: „Ono prvo što sam kazao na ovome svijetu bilo je: Šve žnam!“

O HRT-ovoj politici, naročito o sumnjivim i pomno skrivanim posebnim ugovorima, o tzv. liblinzima HRT-a a koje rukovodstvo postavlja i održava na aparatima, pretplatnici me pitaju: Bo zać? (kazali bi Primorci i Bodulija). No, to je taj kor odabranih grla HRT-a. To je misijsko stupovlje (da ne kažem sve same bandere) kuće. Samo rijetki znaju čime su to povlaštenstvo zaslužili. Tako sigurno vjeruje i „we-de 40“ Sljemena, glavna urednica gđa Tanja Barana može biti i došaptavajući glavno-ravnateljstvujući Bačić. Kakvi dakle dragi slušatelji, dragi gledatelji, mili pretplatnici?? Nije li sve ovo dovoljno? Dovoljno čajno? Ponovio bih.

Neodgovornost pretplatnicima

Do kada će se HRT vaditi na osobnu procjenu, do kada će biti neodgovoran svojim pretplatnicima, do kada će isplaćivati specijalne (vrlo masne) ugovore u koje nemamo baš nikakva uvida? Samo HRT ima pravo na tajni dio poslovanja? Do kada će on (starmalo) imitirati jedan veliki RAI, France Televisions, ARD tj. Das Erste?? I što je posebno sporno: HRT je državni medij, dobiva novac iz proračuna, i od reklama, i iz pretplate. Ova posljednja krupnica pokriva čak 90% HRT-ovih svih troškova! Pa kako onda te i takve glavešine… odakle imaju pravo pretplatnike ignorirati? Kako i odakle imaju pravo trabunjati o svojoj „programskoj neovisnosti“… i zaogrtati se naručenim i plaćenim anketama?

Izvolite napokon drugovi, služiti…, a ne profitirati. Izvolite napokon drugovi prestati skrivati tajne ugovore kao komercijalni hiromanti pa čak i utom, hrvatskom kamenom dobu demokracije: izvolite položiti svoje (spiskane) račune. I nemojte se pozivati na neke strane televizije, one u zapadnim zemljama. Mi smo država u kojoj korupcija cvate, mi nismo zemlja zapadne hemisfere, u kojoj novinari u po ure ruše kompromitirane političare, ne samo korumpirane ministre. Pa u nas ne prolaze, ne mogu politički proćini elementarni referendumi… Evo čujem Plenkovića, otvorio sam tv, hladnjak, paštetu… ispričavam se. Moram na jedno…

Sve što je tajno, nije nam dobrodošlo. Sve što skrivate – izaziva opravdanu sumnju. Sve što isplaćujete šiljcima inima i svima ostalima – jest sumnjivo i upitno. Ili nije? Ili vi to možete opravdati? Ili nas možete uvjeriti da Vi ne plaćate ništa, a da neki voditelji imaju organiziran sponzorski program? Kako lijepo. A što ste vi tada? Privatna ili sponzorska platforma za iskorištavanje, kuhinjska daska za sjeckanje sadržaja po volji kuharice? Tko vam pokriva troškove odašiljača za tih sat vremena? Recite nam, opišite nam taj arangeman, ako imate petlje. Ili, neka mladi odlaze ili „ovdje“ čekaju do svoje četrdesete. Kako bi napokon doživjeli(i) svoj trajni posao.To su ti vaši genijalni ciljevi? Misijski ciljevi kuće?

Zašto skrivate povlaštene ugovore?

Ako je sve u redu, sve dobro, zašto skrivate povlaštene ugovore? Ako su to Vaše zvijezde nepromjenjivoga i vječnoga sjaja, zašto ste zajedno s njima u grmlju? A tako ste daleko od nacionalne radio i tv kuće. Usput budi rečeno,smočeni ste i prepoznati i tom čistom floskulom od pojma: javna kuća. Još jednom bijednom i neuvjerljivom sintagmom… iza koje se krije što? Nepristarnost i objektivnost?? Dajte, najte. Ili su i to misijski ciljevi kuće, kako ih slavite. Pa imate svaki mjesec prosvjede pred Vašim portama, koji Vam ponajbolje i realno oslikavaju Vašu punu nepristranost. Imate konkurentske televizije koje bi imale biti pravi zelembaći prema vaših 100 godina televizije i 200 godina radija… a one vas šiju da to nije istina. Već godinama, pogotovu Nova TV.

I sad, što su to u stvari vaši, kre-kreativni ciljevi kuće? Koje kuće? Kakve kuće? Olinjale, desetkovane, popljačkane?? Mislim oni… kako se već uporno hvalite na svojim giga panoima… to su one mete (vidi bogarati, što bi rekao drug maršal) oni ciljevi koje vi ističete ali, hop, tek na trinaestom i posljednjemu mjestu! Sljedeći su to (nedohvatni?) ciljevi, i još pod kobnim brojem 13…„Prokleto 13!“ – pjeva maestro Špišić, šansonijerski, nenadmašno i trešnjevački. Uh, kako vam se samo to omaklo… A mete, a ciljevi, a dometi su vam, kano ste Cape Canaveral: „Očuvati i jačati povjerenje javnosti prema javnome medijskom servisu.“ Zaista, očuvati povjerenje, jer se ono očuvati niti sačuvati odavno se više ne da. Pa još: „Hrvatska radio-televizija dio je europske kulturne stečevine…“stečevine svakako, ali crvene i jednodimenzionalne… s Europom ili bez nje. Zatim: „Svojim kvalitetnim, vjerodostojnim i raznolikim programom…“ aha vjerodostojno, to u HTV-ovu informativnom programu tako rijetko, vrlo rijetko vidimo. Uostalom, kao i kod vašeg političkoga tutora. Stalno govorećega Plenkovića.Veži konja gdje ti…

HRT zatim „…čuva i promiče europske vrijednosti i temeljna prava, nacionalne i kulturne vrijednosti te pridonosi stvaranju suvremenog hrvatskog društva“. Koliko blagoglagoljivih ispraznica na jednom, neistinitu mjestu! Koje su to europske vrijednosti? One zbog kojih imate učestale prosvjede pod prozorima? Nakon tolikih afera, prekida programa, korupcije i sramote s nogometnim kartama, nakon što svi najbolji informativci bježe s HRT-a?? Je li to vaše stvaranje suvremenog hrvatskog društva? Da lakirate i prešućujete i gurate vanjsku produkciju i ne pratite događaje u hrvatskome društvu, a u koje se, eto ovako, deklarativno zaklinjete. Gdje to lutaju vaše kamere i mikrofoni jer uz branitelje ih nema?

Oh, sve ste rekli, predragi. Odavno. Uzdravlje Vam! Živi bili! I stojte mi dobro! Onima, koji Vas jedini stvarno i realno održavaju na životu vi posvećujete ono zadnje mjesto svoje moćne (i predzahodske) tabele. Ploče svih misijskih i mesijanskih ciljeva zbroj. Ma kako Vam se samo otelo i omaklo, ah ta podsvijest… to tako iskreno priznanje: mi vam pretplatnici dođemo kao – trinaesto prase! Od kojeg, doduše, uglavnom vi i živite… Ma kako li fino, li pošteno i lipo. Ki delikac’jun!

Javor Novak/hkv.hr

Aca nedjeljom u dva, Voja subotom u jedan… kad će Pupi još se ne zna

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari