Pratite nas

Kolumne

HODAK: Srbi su nas ‘nabili’ u košarci i vaterpolu. Mi smo njih nabili u svim disciplinama na Olimpijadi 5. kolovoza 1995.!

Objavljeno

na

Recimo Sandra i Sara dobit će za zlatne medalje svaka po već rečenih 104.000 kn. Nismo mi bogati kao Singapur koji svom zlatnom plivaču isplaćuje 740.000 dolara. Izgleda da je Srbija nešto slabija od Singapura.

Budimo realni i tražimo nemoguće. Tako se od prilike hrvatska politička nomenklatura odnosi prema hrvatskim športašima na Olimpijadi u Riu. Čvrsto vjeruju da su Lijepu našu afirmirali, pa i proslavili likovi kao što su Željko Jovanović, Stipe Mesić, Nenad Stazić, Mate Granić, Ivo Goldstein, Ivo Josipović, Vladimir Šeks, Jadranka Kosor i slični . Oni športaše shvaćaju kao iznenadne konkurente koji nekakvim medaljama i medaljončićima skreću pažnju s njihove divovske borbe za bolju budućnost naših naroda i narodnosti , borbu uglavnom koncentriranu u tzv. nevladinim udrugama. Zlobnici ih nazivaju protuhrvatske utvrde. Prema nekim procjenama RH daje godišnje “protudržavnim“ udrugama između 12-14 milijardi kuna. S pravom jer ako nas je netko u bijelom svijetu proslavio onda su to Documenta, B.a.b.e., Mladi antifašisti, Stari antifašisti, Budući antifašisti, Muf stari, Mladi… Centar za mirovne studije, Centar za studije o mirovinama… Ima ih toliko da će uskoro svaki Hrvat imati svoju udrugu. Za njih love uvijek ima. A sportaši? Kostelići, Sandra Perković, Sara Kolak, Sinkovići, Martin, Tonći Stipanović, Šime i Igor, Blanka, Fili itd…. Oni svi uglavnom služe političkim elitama za kićenje tuđim perjem. S deset olimpijskih medalja Hrvatska (velika kao jedan kvart Londona) je na Olimpu. Svaki osvajač zlata dobit će od zahvalne države 104.000 kuna. Braća Sinković, koji spadaju u momčad, obogatit će se za 85.000 kuna svaki. Hrvati razumiju svoja mudra rukovodstva. Kriza je. Gospodarstvo nam je u banani. Damo li športašima, neće ostat love za Vesnu Teršelić, Radu, Sarnavku (ili tako nekako), Frlju, Brlju itd. Kako bi rekli Zagorci “je, kaj je, je!“

Recimo Sandra i Sara dobit će za zlatne medalje svaka po već rečenih 104.000 kn. Nismo mi bogati kao Singapur koji svom zlatnom plivaču isplaćuje 740.000 dolara. Izgleda da je Srbija nešto slabija od Singapura. Njihov hrvač iz Subotice koji je osvojio zlatnu medalju dobit će za to 337.000 kuna. Usput rečeno, hrvač Davor Štefanek se odmah “ogradio“ od podmetanja zlobnih portala da je Hrvat. On dozvoljava da je Bunjevac, Srbin, Sjeverno Koreanac, ali Hrvat nikako. Ne znam čega se boji u jednoj tako demokratskoj, pluralnoj, multietničkoj i uzor državi kao što je Srbija. Međutim, važnije je od njegovog straha nešto drugo. Njegova država, koja po svim gospodarstvenim parametrima zaostaje za RH, daje svojim sportašima tri puta veću nagradu za zlatnu olimpijsku medalju od Lijepe naše. Oni su davno shvatili da su za imidž države daleko bitniji olimpijski pobjednici od Vulina, Vučića, Tasovca, Dačića i sličnih. Pa čak i od Draže Mihajlovića.

Predsjednik HOO-a Zlatko Mateša, nakon najuspješnije hrvatske Olimpijade u povijesti, zamolio je Vladu za povišicu iznosa nagrade za sadašnje i buduće hrvatske olimpijske pobjednike. Bojim se kako je to utopijski prijedlog. Koliko ima još prioritetnijih i gladnijih ustiju koje čekaju ustašoidne kune. Koliko još spomenika, kao onaj u Srbu, koje treba obnoviti. Koliko novaca za snimanje filmova o Hrvatima-ubojicama koji ubijaju srpske psihičke bolesnike, koliko love za još novih filmova o uništavanju partizanskih spomenika koje će snimiti dvojac Irena Škorić i Ivo Josipović. Koliko love treba još naštancati za “Kulturnjake 2016“. Njihova čelnica Neda Urša Raukar izgleda kao Olimpijska pobjednica iz stare Grčke. A tek Mirjana Mirt, intelektualna čelnica antifa RH.

Međutim, nismo mi ni najgori po podcjenjivačkom odnosu prema onima koji ovih dana stavljaju pobjedničke lovorove vijence na svoje glave i na glavu RH. Sjeverna Koreja ima dvije zlatne medalje iz Ria. Kim-Jong-Un pokazao je svoju široku komunističku ljubav prema športu. Zlatni olimpijci za nagradu neće morati ići u vojsku. Komunisti su uvijek bili velikodušni… prema sebi.

Srbi su nas “nabili“ u košarci i vaterpolu. Jedina nam je utjeha da smo mi njih nabili u svim disciplinama na Olimpijadi 5. kolovoza 1995.g. u Kninu i okolici. Bojim se da te medalje zlatnog sjaja nećemo uspjeti zadržati. Srbija je u punoj formi žestoko stisnula hrvatske olimpijce. Fašizacija, rehabilitacija NDH, jasenovačka mitologija, Srb, kukasti križevi, lišavanje slobode na granici tobožnjeg ustaše, galvanizirana univerzalna jurisdikcija. Zatražit će možda od Joe Bidena da se poništi čitava Oluja iz kolovoza 1995.g. jer je general Gotovina bio dopingiran. Dobri Joe, oduševljen nedavnim dočekom u slobodarskom Beogradu, spreman je poništiti i meč koji je održan kod Sigeta od 6.kolovoza do 8. rujna 1566.g. Navodno su u krvi Nikole Šubića Zrinskog na doping kontroli pronađena hrvatska crvena krvna zrnca. Obzirom da je taj susret bio završen turskom pobjedom, sultan Sulejman Prvi nije uložio žalbu. Sreća naša..

Pod utjecajem Olimpijade u Riu, majke u Dubravi i Ludbregu tepaju svojoj dječici “Zlato moje olimpijsko“.

Olimpijada u Riu bliži se kraju, a istovremeno traju užurbane pripreme za Olimpijadu “starih športova“ koja će započeti 11. rujna ove godine. To postaje doista ”kultni” datum i u Hrvatskoj Naim, 11.rujna 2001.g. u New Yorku su terorističkim napadom, između ostaloga, uništena i ona poznata dva WTC tornja. Kad bi nadolazećeg 11. rujna pala oba dva hrvatska politička tornja SDP i HDZ možda bi oni koji bi ostali nakon njih smogli hrabrosti odgovoriti na sva “prekomjerna granatiranja“ koja nam stalno dolaze iz Srbije. Nekako mi se čiini da se hrvatska politika prema Beogradu (onako mlitava, poltronska, uplašena i trulo kompromisna) reflektirala i na mentalni kod onih koji vode košarkašku i vaterpolo olimpijsku momčad. Stoga smo valjda u oba slučaja izgubila od Srba. Gledao sam oba susreta i zaslužene pobjede Srba. Treneri i vodstvo sve su kao nešto htjeli reći, ali kao i političari, imaju problema s jajima ili finije rečeno ”pribojavaju se”. I mada su možda i suci i atmosfera bili protiv nas, tako da smo bili oštećeni, ipak “treba biti pošten“ pa priznati kako su oni bili bolji. Isto kao i hrvatski političari. Iz dana u dan preko granice dobivamo verbalne lekcije od ljudi koji su imali hrabrosti rehabilitirati Dražu Mihajlovića. Upravo je u tijeku rehabilitacija generala Milana Nedića koji je pismeno obavijestio Hitlera da je Srbija prva riješila židovsko pitanje u Europi. I šlag na kraju, najava je rehabilitacije Slobodan Miloševića jer su srpski pravnici i političari, analizom nepravomoćne presude Radovanu Karadžiću, došli do istine svih istina: Sloba je čist k’o suza Ratka Mladića. Beograd je “bombardovan“ grubom greškom. Zapravo su htjeli ”bombardovati” Prištinu. Sloba će dobiti spomenik odmah pokraj trodimenzionalnog đenerala Draže.

Uz tu svežu musaku iz “zone sumraka“ u istom ritmu ratnih bubnjeva dolaze prijetnje ustašama. Nema više Oluje, nema više jama punih Srba. Sada ratne trube zlokobno trube. Apologeti srpskih zločina opet su digli glave. A Hrvateki? ”Nebi se šteli mešati”! Kaj je, je. Uz ovakve hrvatske političke i medijske elite, uplašene i poltronske u odnosu na EU-u, huškane od razno raznih Mesića, Josipovića, Pupovaca, Teršelička, jugonostalgičnih novinara, takve političke i medijske elite vode upornu bitku protiv grafita i navijača koji uzvikuju ZDS. To je njihov odgovor Vulinu, Vučiću i Dačiću. Oni će voditi dosljednu politiku podrške Srbiji na njenom putu u EU. Sve do konačnog ujedinjenja sa demokratskom Srbijom punom spomenika Draži, Nediću i Slobi. Na njihovu žalost premalo se branitelja do sada ubilo. Previše ih je ostalo. Možda treba malo ozbiljnije razmisliti o svojedobnoj ideji Mirjane Kasapović da se preostalim braniteljima malo određenije pozabave specijalci, policija i progresivne snage iz redova “gledatelja Žikine dinastije“. Branitelji šute, ali još ih ima. Na našu sreću. Inače bi se u Beogradu već počeo puniti “voz slobode“ za Zagreb. Na koji bi jorgovane i ”bele lale” bacali isti oni koji su takvim cvijećem obasipali tenkove koji su u jesen 1991.g. krenuli na Vukovar.

Jedna moja čitateljica, između ostalog, pita kako se pravilno piše prvi dan travnja s obzirom na razne psine koje se taj dan šire među građanima? Moj odgovor bio je da se taj dan u Jugi pravilno pisao ”prvi april” jer su nas tada varali oni preko, a danas je ispravno pisati ”prvi travanja” jer nas sad varaju naši domaći.

Po onom što mi je osobno ispričao prof. dr. Josip Jurčević događaj se odvijao otprilike ovako: nazvao ga je novinar Večernjaka Dražen Čurić i zamolio da na dvije kartice teksta odgovori na sedam pitanja koje objašnjavaju ulogu naše drage i žilave UDBE u političkim promjenama u Hrvatskoj i Jugi 1990.g. Umjesto svog teksta prof. Jurčević pročitao je u Večernjem Čurićevu analizu protkanu onim što je Jurčević do sada govorio i napisao u brojnim knjigama. Rekli bi nekorektno, ali uobičajeno u našim medijima. Ali prof. Jurčević, ne budi lijen. Poslao je pritužbu Večernjaku koju on, naravno, nije objavio. To je u redu. Pa nije prof. dr. Jurčević kao Josip Juratović, automehaničar i politički ekspert Večernjaka te istodobno i Titov apologet. Nije Jurčević ni Oliver Frljić, niti je on vođa velike lijeve stranke “Hrvatskih laburista“ Tomislav Končevski koji na dvije stranice strepi od bijega SDP-a u naručje kapitalista. Večernjakov urednički kadar uglavnom je školovan na Fakultetu političkih znanosti pa je odlučio demaskirati prof. Jurčevića. I umjesto da taj posao povjere svom bivšem profesoru “udbologu“ koji i danas pun ponosa priznaje da je bio službenik UDB-e, oni pronalaze sociologa i povjesničara dr. sc. Ivicu Miškulina. Sociolog ima dva zadatka. Jedan je ukazati na znak jednakosti između prof. Jurčevića i Dragana Markovine, profesora na splitskom Filozofskom faksu i neizlječivog Jugoslovena koji i dan danas kad čuje Lijepu našu odmah zapjeva Hej Sloveni… Drugi zadatak je ukazati na raširenu teoriju zavjere o tobožnjoj inflitraciji UDB-e u redove HDZ-a 90-tih godina. Uglavnom, Manolić, Boljkovac, Mesić, Perković i Mustač bili su dio borbe da Hrvatska postane dio demokratskog svijeta. Tuđman se okružio njima ne zato jer su to oni željeli nego jer je to on želio. Oni su po Miškulinu u to vrijeme jedini “raspolagali upravljačkim i organizacijskim vještinama“. Sve Jurčevićeve knjige, pune dokaza,f aksimila i dokumenata u svari su pokušaj da se “unese paranoja u izmučeno društvo čime ga čine strahovito psihološki opterećenim“. Naš sociolog je ujedno i psihić pa piše: “Jurčević je, pak, za pretpostaviti je zbog svojih nerealiziranih političkih ambicija otišao u drugu krajnost pa u svemu vidi konspiraciju.“ Bravo profesore! Po vama je vjerojatno Miro Barešić kobnog dana izvršio suicid pucajući si iz puške u leđa. Ma kakva UDB-a! Ona je svoje upravljačke i organizacijske vještine pokazala kod likvidacije Đurekovića, Bušića, obitelji Ševo itd. Od 30.VI. 1990.g. pa nadalje to su bili borci za demokratsku Hrvatsku. Šteta što prof. Miškulin nije bio pozvan za svjedoka u Njemačku. Možda presuda ne bi bila tako drastična.

Kraj živih manifestacija fašistoidnosti u vlastitoj domovini, Eprahaim Zuroff i nadalje ganja po hrvatskoj zadnje primjerke ostarjelih, onemoćalih i već ishlapljelih sklerofašista.

Opet Večernji. Petra Maretić Žonja i Marko Špoljar predstavljajući kandidate za izbore navode: “Na listi HSP-a i HČSP-a je i kontraverzni glumac Božidar Alić.“ Pokušavam dokučiti zašto je jedan od glumačkih prvaka u politici ”kontraverzan”? Vjerojatno jer je desnih političkih opredjeljenja. Žonja i Marko sigurno ne bi ni u snu proglasili kontraverznom npr.: Vedranu Rudan ili Olivera Frljića, Viktora Ivančića, Borisa Dežulovića, Antu Tomića, a siguran sam ni Mirjanu Mirt u 3PM. Bolesnim ljevičarima nikako ne ide u njihove dijalektičke mozgove da je i desno i lijevo odnosno i krajnje desno i krajnje lijevo ustavna kategorija u čitavom demokratskom svijetu. Pa ako je sjajni glumac Božidar Alić kontraverzan samo zato jer je čvrsti domoljub onda njih dvoje već davno u normalnim novinarskim krugovima također nose stigmu kontroverznih ljevičara, a da o tome pojma nemaju. Nadam se da će mi oni novinari Večernjaka koji su mi otkrili koji ugled uživaju Špoljar i Žonja oprostiti na indiskreciji. Naravno to govori i o njihovoj bazičnoj novinarskoj objektivnosti. Genijalni Večernjakov vanjskopolitički strateg Josip Juratović veliki je poštovalac lika i djela Josipa Broza. Otvarao je Jura i izložbe Tita po Njemačkoj, ljevičario sa svojim sićušnim znanjem o geopolitičkoj sudbini RH u okviru EU. Ali tog apologetu masovnog ubojice (i po njemačkim medijima) Špoljar i Žonja ne bi ni u snu proglasili kontroverznim. No, to više govori o njima i onima koji vode taj nekada u desnom centru ugledni dnevnik nego o Juratoviću.

Kinesko partijsko vodstvo je, zbog bujanja populacije i prenapučenosti Kine, navodno, po radio Erevanu, planiralo izvesti nuklearni napad na Ameriku kako bi osigurali životni prostor za onih preostalih 10.000 preživjelih Kineza.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: ‘Režim na konopcima – ovo je Hrvatska ‘

Objavljeno

na

Objavio

Sve što ujedinjuje hrvatske igrače utkano je u pjesmu „Lijepa li si“

I. Trijumf

Hrvatski dječak ispod Velebita, s kozama i jaknom, očito ne kupljenom po njegovoj mjeri, zatim hrvatski dječaci iz središnje Bosne, iz Posavine, iz Slavonije, iz okolice Splita i dalmatinskoga zaleđa, iz Imotskoga, Hercegovine, hrvatski dječaci odrasli u europskim zemljama daleko od domova svojih djedova i baka, svojih roditelja, nazad tridesetak godine, ili nešto manje, u prosjeku, krenuli su na svoj životni put. Na vidicima ispred njih nije bilo sigurnih putokaza preko oštrih kamenih vrhova ispod Velebita, niti u ravnicama Posavine, niti u brdima Bosne, niti u kamenitoj ravnici okupanoj mrkom zemljom visoke Hercegovine. Sunce im je bilo visoki putokaz, kao i snovi s kojima su ustajali i lijegali, a nebo što se ulijevalo u ravnice, mora ili dodirivalo planine – prostranstvo tih snova. Zaviriti iza toga i vidjeti imali svijeta dalje. Nigdje nije bilo zaletišta, samo oni, obitelji, svakodnevna borba za život, uvijek i isključivo nasuprot režimu, sa strahom roditelja nad njima, djedova i baka nad njihovim roditeljima, jer uspomene i sjećanja su bila gorka i tragična. Bar se pokušalo zaštiti tu djecu od jezivih sjećanja.

Ali povijest se poigrala i s tim dječacima.

I s njihovim izbornikom, malo starijim od njih, upravo toliko da im i u tom vremenu bude zaštita, kao i danas kad su velikani sporta i ikone masa diljem svijeta.

Manje više stigli su ih strahovi djedova i baka, roditelja, tu negdje su, u neposrednoj blizini stasali uz njih ti strahovi i iskoristili su priliku udariti po njihovim životima, ostavljajući neizbrisiv podsjetnik o tome tko su i što su. Jer zbog toga tko su i što su – udarili su na njihove živote.

To dječake nije ubilo, jest ranilo, neke više neke manje, ali sve njih dovoljno da iz svojih obitelji ponesu u život svijest o sebi, surovosti života i posebice svijest o tome, da moraju sami do nebeskih visina. Da sve što žele mogu jedino postići čvrstom vjerom da oko njih negdje ima sličnih ljudi, ne onih koji su strahove njihovih starijih utisnuli u njihove živote. Bilo je prirodno da se ti mladići, bez obzira na geografski udaljene polaske u živote, susretnu, jer jednako kao što se zlo i nesreća pronalaze kako bi ojačali svoje namjere, tako se kroz povijest susreću na najneobičnije načine putnici s istim vizijama i snovima. I jedni drugima, usprkos oprezu i teškim iskustvima pomognu, pronalazeći među sobom nešto što je jače od svakoga iskušenja i što ih ujedinjuje.

Sve to što ih ujedinjuje utkano je u pjesmu „Lijepa li si“.

Nije stoga nikome normalnom ili kako bi Vedran Kukavica u svojim internetskim šalama istaknuo – nikome među ljudima, nije čudno, da su nogometni legionari hrvatskoga naroda, nakon trijumfalnoga pohoda na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, htjeli da s njima pri ulasku u Zagreb svome narodu, bude Marko Perković Thompson.

Jer i on nosi takav biljeg.

I on je pobjednik.

Ulazak nogometaša u Hrvatsku u pratnji dvaju borbenih zrakoplova Hrvatske vojske, doček u zračnoj luci „Dr. Franjo Tuđman“, pa trijumfalni put prema glavnom zagrebačkom Trgu, silno me podsjetio na ulazak rimskih pobjednika s vojnih pohoda, koji su širili slavu Rima.

Međutim, golema je razlika.

Naime, rimske vojkovođe, čije su legije ostajale pred Rimom, na carskome prijestolju pred razdraganom masom Rimljana uvijek je dočekivao vladar – car. Iako je hrvatski vladar poslao vojne zrakoplove htijući iskazati počast pobjednicima, u zadnjem očajničkom pokušaju prisvojiti dio njihove slave usprkos saznanju da je ničim ne zavrijeđuje, nije se usudio dočekati ih u trijumfalnom ulasku u Zagreb. Tu je pala država na koljena i priznala da nema ništa sa svojim narodom.

Stoga ne treba Macan isticati da je Thompson i njegov pobjednički put s ljudima, kojima je on, kako je Zlatko Dalić istakao – himna, znak mekog državnog udara. Čak je i za Macana, odavno teško nevjerodostojnog stručnjaka, to priglupa teza, neobranjiva i pred Jandrokovićem ili Markom Pavićem primjerice, iako za kakav takav status gutaju sve što im se baci pred njih. Još ga je nazvao ustaškim „državnim udarom“, što bi u pristojnim odnosima bio izravan povod za intervenciju DORH-a. A bit stvari je u tome što vladar ili car koji predstavlja državu, ono što predstavlja ne smije izložiti pred svoj narod, a stotine tisuća ljudi na ulicama Zagreba, te milijuni diljema svijeta, to dobro znaju. Kao što zna i Macanov šef – Plenković. Nije to državni udar, nego – potvrda da je na vlasti u Hrvatskoj beskrupulozni i banalni režim, banalniji od njegovoga promotora Macana, koji s demokratskim legitimitetom i nacionalnom voljom svoga naroda nema ni jednu zajedničku temeljnu vrjednotu.

Plenković je smijenjen onoga trenutka kad je došao na vlast, samo što ga život nije naučio da to shvati. Jer njegov život nije izrastao kroz borbu i iz borbe, nije nastao natjecanjem, niti rješavanjem teških problema od kojih izravno ovisi život, svoj i svoga suborca i suputnika, niti je na njegovoj obitelji biljeg nesreće, koju su slutile generacije odgajajući pobjednike u Rusiji.

Ti pobjednici imaju životom stečeno i potvrđeno kao univerzalnu vrjednotu pred cijelim svijetom, ono što Plenković i pripadnici te društvene strukture baš nikada neće moći postići, pa su stoga za goli opstanak sve više prinuđeni na banalne manipulacije, te srozavanje standarda na razinu macanovštine. Pobjednici stvaraju, Plenkovići uvijek i samo troše. Dok im se ne oduzmu kartice.

Većega poraza čovjek ili ljudi ne mogu doživjeti.

Pobjednici prepoznaju pobjednike, ljude koji su utisnuli svoje priče, pjesme i glazbu u njihovu potragu i živote, koji su opjevali njihove korijene, istaknuli nasuprot caru i carevima njihove vrijednote i označili pobjedničkim put – milijuna ljudi, pa su zato Modrić i Dalić s prijateljima posve prirodno uvjetovali svoj ulazak u Zagreb dolaskom i suputništvom Marka Perkovića Thompsona. Nepogrješivo su znali da je to želja i naroda koji ih čeka. Jer, on i njegove pjesme obilježio je trenutke njihove radosti, njihov narod je čekao njih i njega, stotine tisuća mladića i djevojaka, pripadnika svih generacija današnje Hrvatske, čekali su satima iskazati pripadnost sa svojim pobjednicima, pjesmama koje ih označavaju. Konačno, Thompson je s položaja obrane Čavoglava najavio vojnu i ratnu epopeju, najavio je Oluju hrvatskom narodu, a ruska epopeja hrvatskih mladića samo je zakoniti povratak te naprasno otete i oduzete Hrvatske – svojoj kući.

Povratak pobjedničkoga duha hrvatskome narodu.

A to je smrt postojećem režimu, jer pobjednici odlučuju, njima se ne vlada.

Ne može se trijamufalno ući u Zagreb, kao što nije moglo u Rim nekada, a biti kukavelj koji nije osjetio borbu, arenu, koji nije doživio rane ili koji nema ožiljke, te koji usprkos tome nije – sve to preživio, pa i nadživio.

Hrvatski nogometaši jesu.

Thompson jest već za života.

Jest i golema veećina naroda koji je klicao na ulicama.

To je neraskidivo trojstvo.

II. Sram

Puno se ljudi, a čujem i u autobusu koji je hrvatske pobjednike poveo s Trga u Okrugljak pitalo, usprkos svim iskustvima u životu – kako organizatore dočeka nije bilo sram isključiti mikrofon i spriječiti Marka Perkovića Thompsona otpjevati željene pjesme svojim prijateljima, ponajboljim nogometašima na Zemlji, te stotinama tisuća Hrvatica i Hrvata, koji su satima do krajnjih granica iscrpljivanja namjerno napravljenim programom „dočeka“ upravo – njega i njegove pjesme čekali, jer u njima se postiže jedinstvo pobjednika iz Rusije, pobjednika iz oslobodilačkog rata i pobjedničkog naroda.

Pogrješno.

Nije više, ako je uopće odavno bilo, pitanje – kako njih nije sram. Jer kategoriju srama i općenito moralna načela na kojima počiva hrvatski narod i njegova osptojnost kroz povijest, ljudi kojima je upućeno to pitanje, od otužne političke kreature Bandića, preko nesretnoga umjetnika Kreše Dolenčića koga je režim slomio definitivno i natjerao na teško posrnuće u tako veličanstvenom trenutku njegovoga naroda, do samoga vrha državne valasti – Andreja Plenkovića.

Ništa se na dočeku nogometaša nije događalo izvan i bez znanja i zahtjeva Andreja Plenkovića.

Bilo je strašno gledati kako na sceni satima turpija i urla grupa iz Zaprešića, mladići ni krivi ni dužni tuku navijačke budnice i pjesme isključivo za stadion, ili za kampanju nekoga piva, kojima se posve ciljano, stotine tisuća ljudi, hrvatskoga naroda i trijumfalni ulazak pobjednika u samo srce Hrvatske, željelo predstaviti kao navijačku paradu. Taj pokušaj svođenja hrvatskoga naroda na navijačku subkulturu, s obilježjima plemena, karakterističnim za stadione i arene, bio je najperverzniji dio navodnoga scenarija državnog dočeka koji je potpisao Krešo Dolenčić, a trebao je Danilo Šerbedžija, jer je to bio u biti pokušaj sprječavanja erupcije nacionalnoga ponosa u blizini režima.

U medijima se pojavila informacija navodnoga straha vlasti da će Thompsonov nastup imati negativan odjek – vani. A delegacija koju čine Plenković, Pavić, Jandroković će valjda donijeti – ugled!?

Kod koga?

Kod Junckera, koga mrtva pijana pred očima cijeloga svijeta vuku za stol predsjedati Europom.

Bože sačuvaj!

Dakle – pitanje koje treba postaviti i dnevno ponavljati, sam pred sobom, u liftu, u kavani, u kvartu, u tramvaju i busu, na svakome pedlju hrvatske zemlje je – smije li hrvatski narod i svaki Hrvat i svaka Hrvatica više trpjeti sramotu kojoj je izložen. Jer današnja hrvatska država, sadašnja državna vlast je definitivno – vrijednosno posrnuće i sramota hrvatskoga naroda.

Ni više ni manje.

A ljudi se, poštovatelji pobjednika, pobjednici, borci, vjernici, djeca u svojim snovima, starci i starice uoči konačnoga smiraja života – nastoje riješiti sramote pod svaku cijenu. U sramoti živjeti ne može biti časno. Niti se u sramoti može štovati pobjednike.

III. Duhovni i umni terorizam

Nehotice je, u stanju neinteligentnoga osjećaja nadmoći bez granica i bez osobnoga pokrića, tako karakteristične za društvene mizerije svih vrsta, koje promovira i stvara pokvareni društveni poredak ili banalni režim, hrvatskom narodu riješenje dao godinu dana ranije, Aleksandar Stanković.

Višegodišnje zrcalo režima.

Ismijavajaući, ili pokušavajući ismijati, Luku Modrića, nogometnog lidera reprezentacije Hrvatske, a preko njega i milijune Hrvata, koji se identificiraju s uspjesima toga mladića u današnjem svijetu i pod nacionalnim simbolima, naveo je primjer engleskog navijača, koji je u kafiću ustao urlajući u slavu svoga kluba i usprotivio se teroristima. Postoji načelo univerzalne prihvatljivosti – nisi li spreman praktično potvrditi svoju poruku, ne izgovaraj ju. I ne primjenjuj načelo selektivno, od slučaja do slučaja, jer – prestaje biti načelo i što je najpogubnije, može se razbiti o glavu pametnjakoviću. Teroristi iz Stankovićevoga poučka su mahali mačevima pokušavajući zaklati slučajne namjernike. Netalentirani i neuki Stanković, koji je odabran kao batina a ne zbog novinarske ili intelektualne izvrnosti i nikada ništa drugo nije niti mogao biti, niti će biti, istakao je oduševljeno primjer toga navijača i pozvao hrvatske navijače na takvo ponašanje.

Godinu dana kasnije, njegova lekcija s državne televizije neugodno se vrti pred stotinama tisuća hrvatskih ljudi. I blamira, ako je to uopće više moguće, a o čemu ću se osvrnuti i u posebnom tekstu o HRT-u tjekom Svjetskog prvenstva i pogotovo uoči i tjekom dočeka reprezentacije, tužnu skupinu profesionalnih kreatura, koje u ima režima uništavaju Hrvatsku nadrinovinarstvom i banalnom propagandom.

Osuđujući u svakoj prigodi junake, koji su u daleko opasnijim trenutcima od događaja s njegovim engleskim junakom, stali pred Čavoglavama i diljem Hrvatske, nasuprot terorističke države, vojske i u konačnici – većine srpskoga naroda, Stanković je brutalno uvrijedio, zaštićen kao medvjed voljom režima, voljom vladara koji je utekao pred trijumfalnim ulaskom pobjednika u središte Zagreba, desetine tisuća – hrvatskih navijača. Dokazanih junaka u borbama s srpskim državnim terorizmom.

Ali, poučio je nehotice Hrvatsku.

To što Stanković godinama radi, a specifično u zadnje vrijeme, to što tisuću dvije njegovih srodnika u medijima, civilnim agenturama i u društvenim institucijama od kulture, do obrazovanja i znanosti rade, nije obično nasilje, jer se ne odnosi na situacije od trenutka do trenutka i izazvane nekakvim provokacijama ili bilo kakvim specifičnim povodima. To je detaljno organizirani klasični terorizam, teroristička djelatnost usmjerena protiv uma i duha hrvatskoga čovjeka, protiv njegovih simbola i vrjednota, terorizam, koji umjesto mača slomljenog Olujom, koristi neviđenom diktaturom i zlouporabom medija, javnosti, državnih institucija i samoga – državnoga poretka, obrasce psihološkoga mučenja i iscrpljivanja hrvatskoga čovjeka.

Zato Stankovića odmah valja poslušati.

I ustati protiv terorista.

Zaurlati kao i engleski navijač, njegov idol očito, samo tri riječi – Ovo je Hrvatska! I staviti pod tim riječima stvari na svoje mjesto, dati s te tri riječi odgovore na sva pitanja onima koji se boje – Hrvatske. A prvo tu odlučnost i hrabrost demonstrirati prema Stankovićevim poslodavcima i njemu samome.

Hrvatski narod to odmah mora uraditi, a spremnost je i navjestio izlazeći pozdraviti svoje pobjednike. Nisu stotine tisuća hrvatskih ljudi, kako inzistrira do boli sumanuto HTV, izišli pozdraviti sportski uspjeh, izišli su se pridružiti pobjednicima, svjedočiti povratku ponosa hrvatskom narodu i iskazati zatomljeni osjećaj nacionalne vrijednosti. Nogometaši su to vratili, narod prepoznao. Najopasnije za režim, a današnja vlast u Hrvatskoj ima baš sve odlike klasičnoga režima, usprkos demokratskoj kulisi, koja nikako ne može prikriti svu bijedu poretka i njegovih vodećih ljudi, je činjenica da su uspjesi nogometne reprezenatacije ohrabrili ljude, vratili im vjeru i samopouzdanje, te snažno uzdrmali polazišta s kojih je režim plašio hrvatski narod velikim svijetom i navodnom hrvatskom nemoći. Godinama, pa i kroz cijelo prošlo stoljeće se u duh naroda ucjepljuje nemoć, bezvrijednost, beznačajnost. I dođe dječak ispod Velebita, pa sve to poništi sa svojim prijateljima. Ta poruka iz Rusije, koju su nogometaši donijeli sobom opasnija je za režim od bilo čega do sada, jer stvorila je novo težište moći, masu kojoj se stotine tisuća po definiciji opreznih ljudi, uviđajući to novo težište – lako priključuje. To je obrazac s kojega je Tuđman pobjedio usprkos potpunom neprijateljstvu ondašnjih medija i golemom opipljivom strahu naroda, na prvim izborima, nakon golemoga narodnoga skupa na Cvjetnicu.

Pitate se- na kojem političkom programu će se usmjeriti Hrvatska, za čim će narod krenuti?

Na tri riječi.

IV. Ovo je Hrvatska.

Iako je režim koristeći nesretnog Dolenčića, koji je imao kakav takav nacionalni ugled u Hrvatskoj, a svakako vrhunski svjetski umjetnički i ravnateljski u ovakvim i složenijim situacijama, pokušao učiniti sve da spriječi ili bar ograniči trijumfalne utjecaje i vjetrove, iako je na sve načine, a posebice kreiranjem programa na Trgu pokušao hrvatski narod predstaviti kao navijače, prije svega izborom navijačke glazbe i izvođača iz Zaprešića, na ulice Hrvatke i hrvatskih gradova, na zagrebačke ulice nisu izišli navijači – nego hrvatski narod.

I to nitko nije mogao prikriti niti sakriti.

Taj narod je dočekivao svoje pobjednike, ne one, kako zlurado prenosi Jutarnji list iz njemačkih ljevičarskih medija, koji slave svoje poraze, nego one koji nakon odigranoga turnira slave svoje pobjede. A bit pobjeda, ono o čemu smo pričali na početku teksta, jest u nečemu integrativnom što je ujedinilo mladiće na njihovim životnim putevima, i od njih napravilo čvrsti i neraskidivi savez za pobjede, kojega ni jedna postojeća pjesma u Hrvatskoj ne iskazuje kao Thompsonova – Lijepa li si. Upravo zbog toga je bilo normalno da ratni pobjednik i vrhunski umjetnik, pjesnik, kantautor, glazbenik, estradni izvođač bez premca i simbol emancipacijskoga pokreta stotina tisuća mladih u Hrvatskoj, bude u trijumfalnoj srebrenoj kočiji s pobjednicima s vrha svijeta.

Nema snažnije simbolike.

Ratni pobjednik, umjetnik koji nije dopustio prosrpsku interpretaciju oslobodilačkoga rata i svoje borbe, koji nije dopustio prekrivanje zaboravom i krivotvorinama, sjećanja tisuća svojih suboraca, koji je usprkos svim nastojanjima režima uspio ratnu pobjedu utisnuti u duše i srca milijuna Hrvata svojim pjesmama, naročito mladih; sa sportskim pobjednicima ovjenčanim svijetskom slavom, suvremenim ikonama milijuna mladih Hrvatica i Hrvata u trijumfalnom ulasku u Zagreb.

To je slika za dušu hrvatskog čovjeka.

Nema baš nikakve veze, izuzev što je zorno svejdočanstvo sloma cara i carevoga poretka, to što su organizaotori spriječili Marka Perkovića Thompsona da ispuni želju nacionalnih junaka i sa stotinama tisuća mladića i djevojaka na Trgu i prilaznim ulicama otpjeva već legendarne pjesme s kojima se identificiraju generacije. Tijekom Svjetskog prvenstva te pjesme su se u slavljeničkom zanosu pjevale na trgovima diljem Hrvatske, od Rovinja do Vukovara, od Varaždina do Dubrovnika. Kakav je to otužni um i je li svijestan kakva ga sudbina čeka, koji je spriječio izvođenje pjesme „Moj dida i ja“, „Geni geni kameni, ili „Tamo daleko“ ili ponajljepše ljubavne pjesme napisane i snimljene u Hrvatskoj kroz dugi niz godina „Ljubav je tajna dvaju svjetova“? Zar nije bilo izraz minimalnog poštovanja i elementarne pristojnosti u čast najboljega nogometaša Svjetskog prvenstva, Luke Modrića zapjevati „Moj dida i ja“?

Tu je poredak konačno pao.

Slomio se bez mogućnosti popravka.

Jer tu pjesmu će pjevati i pjeva čitava Hrvatska, nitko to ne može zabraniti, o tome će se pričati i pisati stotine priča, kao što se već pišu diljem svijeta, svatko tko ima podrijetlo i poštuje ga – naklonit će se pred tom pričom.

Plenkovićeva vlast, makar skrivena iza političke kreature Bandića, postala je time režim, nacionalna sramota, koja je od toga trenutka – teška sramota svakoga hrvatskoga čovjeka, i to bez izuzetka,počevši od ljudi koji najviše mogu učiniti za svoj narod, onih u državnim, političkim i javnim i institucijama, u medijima, u akademskoj zajednici, do zadnjega pastira ispod Velebita s kojega je dječačić Luka Modrić pošao prema sportskom nebu. Iza to nema alibija. Ne može se intelektualna nacionalna energija trošiti na nekakve obračune ili polemike s osobama tipa Blagonić, Puhovski, nekakva Janjić ili Veljača, niti se više ima smisla bildati nacionalnu pravovjernost dokazujući nešto Pupovcu i sličnima. Pogotovo se ne može, kao što je inicirao Generalski zbor sada pokušavati ogrebati za dio nacionalne slave sjajnih nogometaša, pa im nuditi nekakvo počasno članstvo, a istodobno šutjeti na neviđenu sramotu s pokušajem zabrane i destrukcije njihovoga dočeka pred hrvatskim narodom ili dugogodišnjim političkim i otvorenim državnim represivnim udarima na svoga nekadašnjega vojnika Marka Perkovića Thompsona.

Generali se ne skrivaju, niti smiju šutjeti. A pogotovo ne smiju tražiti skute svojoj posrnuloj ratnoj slavi dugogodišnjim političkim taktiziranjem i banalnim trgovanjem s režimom, koji uništava smisao onoga što njihov generalski status mora simbolizirati. Iza svega, iza svih nakaznosti u hrvatskom društvu definitivno stoji hrvatska današnja država, stranke i političari, prije svega na vlasti, njihovi pripadnici i prije svih Andrej Plenković s vladom koja upravlja državom, Andrej Plenković, koji je u nešto više od dvije godine uspio snažno istaknuti kandidaturu za najzloćudnijega političara u suvremenoj hrvatskoj političkoj povijesti.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Kako je Thompson oteo vatrene?

Objavljeno

na

Objavio

Nakon Rusije, posve je jasno: crni dres vatrenih trebao bi postati standardni, a popularne crveno-bijele “kockice” su za slavlje.

A što će netko nakon toga pričati i kakve će “dubokoumne” zaključke iz toga izvlačiti, pa koga briga? U njima vatreni djeluju kao nezaustavljiv pobjednički stroj. Mrzovoljne ionako ništa neće zaustaviti u izljevima otrova.

Ako nakon ovakvog monumentalnog uspjeha nisu mogli pričekati niti do utorka, prije no što krenu s napadima, onda je sasvim jasno da se na takve niti ne treba pretjerano osvrtati.

U njihovoj iskrivljenoj slici, jednako kao što je Kolinda “upala” u svlačionicu i kidnapirala vatrene, tako ih je i Thompson kao drumski razbojnik presreo i oteo njihov bus, iskoristivši naivnost Luke Modrića.

Pod utjecajem te slike, tako sam i u Zadru samo čekao trenutak kad će se Modrić, dok oko njega zuje četiri crna Kiowa Warriora s Hellfire lanserima, nagnuti preko ograde drvenog jedrenjaka i iz mora izvući Thompsona u crnom ronilačkom odijelu.

Ipak nije, no Thompsona u Zadru nije nedostajalo. Izvedeni su i „Geni kameni“ koje je Modrić u Zagrebu poželio, ali su mu na koncu grubo uskraćeni.

Bilo je sramotno vidjeti da je nakon šestosatne vožnje službeni program trajao tek pola sata, a zatim je netko uzeo sebi slobodu reći „fajrunt!” te vatrene i stotinjak tisuća Zagrepčana poslati na spavanje, iako je bilo očito da su svi bili gladni i žedni – još!

A toga očito nije bilo zbog posve prenapuhanog straha od Čavoglava, nacionalne budnice koju neki u svojoj mašti doživljavaju kao neoustašku himnu.

Nacionalne himne nekih zemalja daleko su eksplicitnije. Njemačka himna u punom obliku slavi Deutschland iznad svih i svega, u granice njemačkog carstva stavlja dijelove svih susjednih zemalja, pa i malo šire, od Italije do Danske, od Francuske do Litve.

U Marseljezi, Francuzi se kupaju u „nečistoj krvi“ svojih neprijatelja! No, Čavoglave nisu, niti će ikada biti državna himna. Thompsonova nadahnuta „Lijepa li si“ jest službena navijačka pjesma hrvatske reprezentacije, a spomen Herceg-Bosne u njoj ne odražava nikakve teritorijalne aspiracije prema BiH, već činjenicu da je BiH jedna od dvije države hrvatskog naroda.

Politički projekt Herceg-Bosne, unatoč mučnim epizodama bošnjačko-hrvatskog rata, ni u jednom trenutku nije bio tako brutalna negacija BiH kao što je to bio ratnopolitički projekt Miloševića, Karadžića i Mladića u BiH, koji je pak nagrađen uspostavom RS. Da, dobar dio vatrenih porijeklom je iz BiH, većina igra u inozemstvu.

Eto, što možemo, reprezentacija iseljene Hrvatske u finalu SP-a nije uspjela svladati reprezentaciju iseljene Afrike, ali to ne znači da su time manje „naši“, dapače. Jednako kao što nisu ustaše zato što pjevaju Thompsonove pjesme.

Naravno, ima i onih pristojnih kritičara, koji ne žele biti partibrejkeri, pa iako im Thompson smeta, u ime mira u kući odlučuju barem ovih dana zagristi jezik, ali, naravno, čujemo samo bukače. Histerija da je s vatrenima u busu „promotor ustaštva” Thompson, u glavama je onih koji ionako stalno traže dokaze fašizacije Hrvatske.

Modrić i Dalić zacijelo o tome ni ne razmišljaju, kao ni stotine tisuća drugih koji pjevaju pjesme koje će ostati hitovi i kad nijednog od nas ne bude među živima: njima Čavoglave nisu referenca na Drugi svjetski već na Domovinski rat!

Rossi, Maradona, Schillaci, Romário, Ronaldo, Kahn, Zidane, Forlán, Messi, Modrić! To je niz dobitnika Zlatne lopte! Ako si došao na doček vatrenih, pokloniti se između ostalog i Luki Modriću, onda bi trebalo biti sasvim jasno: nisi ti taj koji ima pravo na muzičku želju, već taj i takav, jedan jedini i neponovljivi – Luka Modrić!

Ako ti smeta Thompson, pa govoriš kako ti je „ustaša“ pokvario dan, onda imaj muda pa se ne iskaljuj na Thompsonu. Priznaj: ne boli tebe Thompson, već ti smetaju vatreni takvi kakvi jesu, hrvatski domoljubi i nacionalisti, jer oni su ti koji u njegovim pjesmama oduvijek uživaju bez zadrške. No, naravno, nemaju hrabrosti napadati trenutačno nedodirljive vatrene, pa se onda ispuhuju na Thompsonu i Kolindi.

Vatreni nisu osvojili zlatni pokal, ali jesu srca širom svijeta, Francuzi su dobili tek djelić te ljubavi. Njezina vrijednost ne da se izmjeriti u novcu. Tako se brendira Hrvatska, tako jedna prelijepa, ali i dalje relativno nepoznata mala zemlja postaje globalna činjenica!

Pamtit će ih dulje nego pobjednike. A svoj mali, ali vrijedan doprinos dala je i hrvatska predsjednica, koja je, suprotno tvrdnjama domaćih mrzitelja, začarala ne samo ljubitelje nogometa širom svijeta.

Je li to stvarna slika ili samo iluzija? Ako možda nije – samo na nama svima je da umjesto besplodnih svađa takvu pobjedničku, atraktivnu i zavodljivu sliku pretočimo u svakodnevnu stvarnost.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

MODRIĆ! LUKA, imenom se krsti, Velebitski on je kamen čvrsti!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori