Pratite nas

Kolumne

Hodak: Srbi ne potražuju ništa, osim granice Virovitica, Zadar, Karlobag, Vukovar, SAO Krajinu i Sao Paulo u Brazilu

Objavljeno

na

Država Hrvatska. Za mene je ona nezavisna, a za neke je neovisna. Neovisna od čega? Od marihuane, kokaina… ”Nezavisna” previše podsjeća na onu takozvanu državu u kojoj je, po Dejanu Kovaču, vladao ”tip” koji se zvao ”Ante”. Zamislite državu na čelu s Antom! Poltronska neovisna Hrvatska.

Sad se ponosni ”neovisni” Hrvat nađe za jednog ”sudnjeg dana” u Sloveniji. Još bolje, u Izoli, pitoresknom gradiću neovisne Slovenije. I pozlije mu od silne i iskrene pažnje domaćina prema državljaninu neovisne RH s ”brdovitog Balkana”. Neovisni slučajni prolaznik odmah nazove Hitnu pomoć, a dijalog se odvija odprilike ovako: ”Prosim lepo, ovde leži fant iz Hrvaške… Prosim da ga se hitno makne s pločnika”. Dežurni iz hitne, human i zabrinut uzima neophodne podatke. ”Tko zove?”; ”Ja sam Sujlo…”… ”Žao mi je gospod Sujlo, ali sad je dva sata i 10 minuta, a naša Hitna pomoć dolazi po, kako ste rekli Hrvate, samo do 14 sati. Ako može sam doći u Hitnu onda ga upozorite da, ako je stariji od 70 godina, onda ga možemo primiti samo do 19 sati”.

Ubacimo u ovu nevjerojatnu priču tzv. načelo reciprociteta. Janezu pozlije u Hrvaškoj, recimo u Poreču. Naša Hitna humana i zabrinuta kaže: ”Žao nam je, ali prošlo je 14 sati”. Ili Janez dobije, ne daj Bože, moždani udar, a Kovačev Ante, u stilu slovenskog, tiho i utješno kaže: ”Žao nam je, prošlo je 19 sati do kada primamo takove slučajeve iz dežele”.

I kada bi se to, apstraktno rečeno, dogodilo u iskompleksiranoj Lijepoj našoj, naši dragi susjedi Slovenci ne da nam ne bi dopustili ulazak u Schengenski prostor nego bi, kao Trump Meksikancima, digli na Bregani i Macelju žičanu ogradu sa strujom iz Krškog.

Ovu uzbudljivu i ohrabrujuću vijest objavio je progresivni Jutarnji list. I do danas je nitko nije demantirao sa ”sunčane strane Alpa”. Dakle, koja smo mi država? Dragi susjedi Slovenci drže svoju vojarnu na Svetoj Geri s ovu stranu granice u Hrvatskoj.

Odlazak Hrvata u Austriju ili Italiju kroz ”prijateljsku” Sloveniju nalikuje na avanturistički izlet skupine ovisnika. Ako te slučajno ne zaustavi policija i ne naplati ti kaznu jer, recimo, nisi pazio na razmak između vozila, ne daj Bože da ti zatreba Hitna pomoć u deželi.

S druge strane ni prijateljska BiH ne želi da bilo kakvi mostovi stoje među nama. Pa tako ni Pelješki. Spremni su nam pokloniti sve imigrante koje imaju bez i jedne kune.

Nadalje, Crna Gora nema više pretenzije na Dubrovnik. Zadovoljni su što je Prevlaka gotovo njihova. Nema veze što je naša po međunarodnom pravu.

Srbi ne potražuju ništa, osim granice Virovitica, Zadar, Karlobag, Vukovar, SAO Krajinu i Sao Paulo u Brazilu te da im se prizna treće i drugo mjesto u fudbalu koje su osvojili u Francuskoj i Rusiji s braćom iz Hrvatske.

Nakon rasističke prakse u Izoli od našeg Ministarstva ”inostranih” poslova ni riječi. Uvjereni su da se tu radi o klasičnom nesporazumu slovenske i hrvatske Hitne pomoći pa se oni ”ne bi šteli mešati”. Ne znam baš točno značenje riječi reciprocitet. Je li to ima veze s 30.000 slovenskih vikendica u RH te višim ili nižim porezima, ne znam. Mi Hrvati, ratni pobjednici, ne damo se zaj…..ti. Ako baš zagusti mi smo spremni (ne mislim ”za dom”) čak i povući graničnu crtu s deželom nekoliko kilometara istočnije tako da Sveta Gera ostane na slovenskoj strani. Pa neka onda Janezi cmizdre i krenu s novom arbitražom.

Pred nove izbore svaka od četrdeset slovenskih stranaka obećava biračima cijeli Piranski zaljev, a u koaliciji valjda i cijeli Jadran.

Vijest koja me učinila ponosnim i sretnim. Čitam ”Naklada Ljevak ponosno vas poziva na predstavljanje knjige ‘Mika Špiljak revolucionar i državnik’ povjesničara Hrvoja Klasića”.

Knjigu predstavljaju Hrvoje Klasić, Tvrtko Jakovina, Mladen Pejnović i Boris Rašeta u srijedu, 30. listopada. Za Novinarski dom spremni u 19 sati! To je stvarno izvrsno isplanirana partizanska akcija nakon zadnje Rezolucije Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. godine, pod naslovom ”Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe”, kojom su ponovno osuđeni i izjednačeni nacistički i komunistički zločini kao i zločini svih ostalih totalitarnih režima. Tom Rezolucijom odzvonilo je svim retrogradnim režimima. Ustašama je, doduše, odzvonilo još 1945. godine, a rijetki su se uspjeli domoći Argentine i Paragvaja.

Prof. Jurčević u svojoj novoj knjizi matematički prikazuje i dokazuje kako su ”komunisti likvidirali 568.000 ljudi, a kroz logore je prošlo 3,7 milijuna zatvorenika”. Međutim, ljevičari iz Ljevaka sad predstavljaju ”revolucionara i državnika” iz te slavne epopeje. Tko šljivi 568.000 ubijenih i 3,7milijuna logoraša. Treba dostojno evocirati dane ”ponosa i slave”. Nije Mikin ljubimac Tito samo tako svečano proglašen desetim najvećim zločincem XX stoljeća. Obzirom na legendarnu pamet našeg Mike, nejasno mi je kako među prezentere nisu pozvani i Joža Manolić, Jelena Veljača i Vedrana Rudan.

Kad je bal, nek’ je bal… Možda se trebalo sjetiti novijih boljševika kao, primjerice, Bore Miletića koji je, čuvši za nenarodnu rezoluciju Europskog parlamenta, zacvilio: ”Ne znam kako netko može biti protiv zvijezde petokrake”. Kada se prisjetimo da su Borinu ”zvijezdu petokraku” nosili i Staljin i Mao Ce Tung, a da obojica nose na duši približno sto milijuna žrtava, onda pomalo razumijem našeg Boru. Mao je pobio oko 60 milijuna, Staljin 40 milijuna, a Tito skromnih pola milijuna ljudi. Pa tko je tu ostao živ da bi danas bio protiv petokrake?

Šteta što nisam pozvan na tu vampirsku seansu pa da napokon doznam da bez Mike Špiljaka ne bi bilo ni hrvatske države. Kao što je ne bi bilo ni bez ZAVNOH-a, Ustava iz 1974.g, ”antifašističkih” brigada iz Domovinskog rata, Zorana Ercega, Ratka Mladića, Ante Jelaske, Miljenka Smoje, Dragana Markovine, 6. Ličke, 11. Dalmatinske… Pomalo sam zavidan Hrvoju Klasiću na ljubavi prema njegovom rođaku Miki Špiljku.

Uvijek netko nekoga voli. Nijemac koji ima ženu i ljubavnicu voli svoju ženu. Francuz ako ima ženu i ljubavnicu, voli svoju ljubavnicu, Talijan koji ima ženu i ljubavnicu voli svoju mamu, a Englez koji ima ženu i ljubavnicu voli susjeda. Pupovac ako bi imao ženu i ljubavnicu volio bi Vučića. Slovenac ako ima ženu i ljubavnicu, voli novu Ljubljansku banku. Bosanac ako ima ženu i ljubavnicu, voli Erdogana. Opća ljubav. Svih sa svima.

Ljevičari i njihov salonski osjećaj za ljepotu

Ono što me fascinira kod ljevičara je finoća izražaja, stil i salonski osjećaj za ljepotu. Evo kako našu državu, za razliku od sirovih ognjištara, vidi jedan SDP-ov intelektualac Damir Krstinić, SDP-ov vijećnik u skupštini Splitsko dalmatinske županije, inače profesor na faksu.

Na Fejsu je napisao: ”Poserem se na Republiku Hrvatsku, organizirajte jebenu državu, pa onda organizirajte bicikle, nogometna prvenstva, balune i ostale pizdarije za gubljenje vrimena, slikavanje i mahanje bandijerama. Mater vam jebem svima po redu”.

Skoro da bih i sam potpisao ovaj pastoralni prikaz naše socijalne scene. No, uvaženi profa brka dva odvojena pojma. Državu i vlast. Državu smo čekali 700 godina i napokon smo je dobili, prolivši mnogo krvi i prolivši more suza. Tu epsku dramu oko dobivanja države ponajprije mora imati na umu svaka hrvatska vlast. Ako ona ne valja, nju treba mijenjati isključivo na izborima, izlascima na referendume i pasivnim i aktivnim djelovanjem.

Međutim, mi smo jedini narod, ne samo u Europi nego i na svijetu, koji je 1945. rušio, ne vlast, nego državu. S Hitlerom su surađivali Talijani, Rumunji, Mađari, Francuzi, Norvežani, Bugari, Slovaci, Japanci, Španjolci… ali nitko tu suradnju nije platio rušenjem vlastite države, osim Hrvata. U tome su naročiti obol dali dalmatinski orjunaši kojima je Beograd i dan danas mitska zvijezda s istoka.

Prebacivati magnum crimen s vlasti na državu ne drži vodu niti će ikada držati, između ostalog, i zbog Torcide, 4. splitske brigade i svih onih koji su se u zoru 5. kolovoza 1995. g. spustili s Dinare u Knin. Hrvati još kako pamte da su ovih dana u rujnu 1991. g. srpske postrojbe, nedaleko Lovasa, natjerale pedeset i jednog Hrvata iz tog mjesta u polje puno mina koje su oni postavili. Kad bi zaboravili Ovčaru, Vukovar, Dubrovnik, Zadar, Škabrnju i sve ostalo onda bi već samo taj perverzni pokolj kod Lovasa bio dovoljan da svi skočimo na noge za državu. A za vlast nas boli ona stvar. Uvijek je možemo promijeniti ako imamo i malo pameti.

Evo jednog životnog vica kojeg je na fejsu objavio Goran Mufić. Rom pita tatu: ”Što je to demokracija?”; ”To je”, reče otac, ”kad svi beli radu, a mi dobivamo socijalu”. ”Ali zar ih to ne nervira?”, znatiželjan je mali Rom? ”Da, ali to je već rasizam!”, odgovori otac.

Hajmo sad ne zaostati za općim trendom u RH. Jelena Veljača u rujnu ljeta Gospodnjeg 2019. pojavljuje se kao ”božica pravde”, kako joj tepaju. Producentica, glumica i politička aktivistica. Godinama je živjela u Zagrebu na marginama. Sveti gral je otkrila preselivši se u ”slobodarski” Beograd. Karizmu i auru dobila je stisnuvši se kraj Plenkija na fotografiji. I taj stisak ni do danas nije olabavio. Puna je brige za djecu. Djeca su najvažnija. Manijak je pobacao četvero svoje djece s balkona na ulicu. Kad je držala lekciju velikom bijelom heteroseksualcu Aci, u 60 minuta intervjua u ”Nedjeljom u 2” djecu nije ni spomenula. Ne može se sjetiti baš svega. I Stanković je dobio lekciju. Mislim da je u tom trenutku, stjeran uza zid, poželio da je veliki crni homoseksualac.

Jelena vrlo jasno i izravno artikulira svoje stavove. Za nju je silovanje u Zadru dokazan zločin optuženih prije i jednog održanog ročišta, a kamoli presude. Odmah predlaže ”delegaciju” predmeta iz Zadra jer je to ”grad slučaj” i ”nasljeđe HDZ-ove vladavine koja prešutno glorificira nasilje”.

Nino Raspudić, u ”kratkom espressu”, tvrdi da je po službenim statistikama hrvatski rekorder po kaznenim djelima protiv spolne slobode već godinama Istarska županija. Naravno, Istrom vladaju HDZ-ovci iz Svetog Petra u šumi. Moš’ mislit! Kako bi rekla Tanja Torbarina koju je u Jutarnjem zamijenila Veljača upravo negdje u veljači ove godine. Vrhunski potez Jutarnjeg! Kao da su organizirali veliki dobrotvorni koncert pa su umjesto najavljene Marie Callas na pozornicu doveli Micu Trofrtaljku. I tako, svake nedjelje, kako bi rekli moji Ličani, s veseljem odlazim na kiosk znajući da Jutarnji neću kupiti.

No, dani Veljače nastavljaju se i u listopadu. Uz Acu, nastradala je i Catherine Deneuve koja je deklarirani protivnik feminističkog puritanizma ili veljačizma. Dobro, Francuskinja nije tako ”dobra glumica” k’o Jelena, ali to nije razlog da joj se ne ukaže malo milosti s obzirom na godine i iskustvo. Dobro da notorna Sanja Sarnavka nije dobra glumica. Inače je ne bi tako brzo pročitali zašto, od kada stiže lova od Istanbulke, uglavnom šuti.

Na redu je opća ”prijateljska” ofanziva na bijele heteroseksualne muškarce. ”Još malo pa će morati nositi bijele trake oko ruke”, misli Marin Saric na fejsu. Slaven Letica je dobio što je i zaslužio. U nezgodno vrijeme je ušao u 73. godinu života. Stoga sveučilišni profa sociologije ništa ne shvaća. Pregazilo ga vrijeme. Bolje to nego da ga pregazi Jelena na tenku, dolazeći iz Beograda na veliko finale u Hrvatsku.

Srpski mediji puni su ponosa i veselja. Nino Raspudić ih prati. Beogradski Večernjak, kao da ga uređuje Goran Gerovac, trijumfira: ”Posle emsije ‘Nedeljom u 2’ ostao haos: hrvatska (?) glumica postala miljenica nacije, voditelju Srbinu prete da će mu da siluju člana porodice.”. Portal Blic kaže: ”Plavuša ga oduvala…” Sigurno je da će ”menadžericu ženske patnje”, kako je naziva Raspudić, vrlo brzo ”oduvat” Sanvsvraka i ekipa jer je iznos od 70 milijuna nečega od Istanbulke već davno podijeljen. Kako kažu njeni u Beogradu: ”Para vrti gde burgija neće”.

A što se silovanja tiče, netko bi ”miljenicu nacije” trebao upoznati s činjenicom da je najmlađa žrtva silovanja u Domovinskom ratu imala samo šest godina, a najstarija 80 godina. Kako zločinci i silovatelji i danas šeću ulicama Vukovara bilo bi dobro da Jelena, s obzirom na svoju ”pravnu kompetenciju”, zatraži da se zbog sporosti vukovarskog suda predmeti presele u Beograd.

Ne završava odlazak gusaka u maglu uvijek hepiendom. Neke se i vraćaju. Doduše, business classom. Ali, to ne znači da su izgubile status gusaka. Šteta tinte i papira. Umjesto da se bavim senzacionalnim otkrićem Dejana Jovića o agresoru Penavi, ja se bavim lažnom plavušom koju su nam ”upakovali” Blic i Večernje novosti i poslali kao poklon za Dan mrtvih.

Onako usput jedna dosjetka za Jelenu: našla se u šansi, a nakon toga su je našli…

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

HODAK: Ni traga smrdljivoj ‘političkoj korektnosti’ kod Penave

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Milan Ivkošić: Za Hrvatsku bi na vlasti bio najbolji HDZ; ali bez Škore

Objavljeno

na

Objavio

Sutra dolazi olakšanje, kao sunce poslije tolike predizborne kiše koja je natapala zemlju do gnjecavosti. U toj kiši fraza i protufraza nije bilo nijednog uvjerljivog programa koji bi, od pojedinosti do pojedinosti, zadovoljio birače i naveo ih na glasanje za određenu stranku ili koaliciju.

Zapravo je jedini program imao HDZ ali ponajviše zato što je četiri godine bio na vlasti pa znamo kako vlada i kako bi vladao. Restart koalicija počinje svoj program naglašavanjem kako je riječ o “strankama bliskih svjetonazora i sličnih programa socijaldemokracije, lijevoga centra, progresivne i liberalne demokracije i zelenoga razvoja”, piše Milan Ivkošić / Večernji list

Zapravo i nisu trebali ništa drugo napisati jer svak zna reći da je za “sveobuhvatnu transformaciju ekonomije i društva”, da je “Hrvatska ekonomski slaba, demokratski deficitarna, obrazovno zastarjela, infrastrukturno zapuštena, socijalno podijeljena i administrativno neučinkovita”, da je potreban “novi početak”, itd., itd.

Kad bi, na primjer, neki radnik zaposlen u državnoj ili privatnoj tvrtki tražio koji bi mu program donio veću plaću, manje troškove života i sigurnu budućnost za njegovu djecu, ne bi našao manje-više ništa. Stoga ću ponoviti što sam već napisao: desni će glasati za desne, lijevi za lijeve, srednji za srednje, ekstremni za ekstremne, Srbi za svoje, Istrani za svoje…

U Hrvatskoj i nisu mogući spektakularni obrati na izborima i velika premoć neke stranke. Unekoliko se taj prevrat dogodio na početku 2000. godine kad je “restart koalicija” Budiše i Račana uvjerljivo pobijedila HDZ, ali od tada do danas SDP je na vlasti dvaput teško razočarao a Budiša i njegova stranka su nestali, pa današnja Restart koalicija nema šanse ponoviti uspjeh oporbe s početka 2000. godine.

Razočarao je nekoliko puta i HDZ, uključujući i Plenkovićev, no ipak će te dvije stranke osvojiti najviše glasova na izborima i biti glavne u jednoj ili drugoj koaliciji. Dakle, na kraju će Hrvatska odlučivati – Plenković ili Bernardić. Za Hrvatsku bi vjerojatno ipak bilo najbolje da pobijedi HDZ, što će se zacijelo i dogoditi.

Živimo u teškim vremenima, koronavirus bacio nas je na koljena, ali je vlast jako dobro vodila zemlju od početka pandemije i nastojala da posrnulo gospodarstvo ne padne. Stoga bi bila jako rizična promjena vlasti, kao otprilike kad bi zbog nekih razloga kirurga u osjetljivoj fazi operacije bolesnika zamijenio kolega. No to vrijedi samo u slučaju da HDZ vlada uz pomoć glasova manjinaca i još nekih, bez Škore. Sa Škorom to bi bilo gore nego velika koalicija.

Prvo, na što bi sličila koalicija u kojoj je jedan partner nastao kao suprotnost drugome? To bi bilo kao kad bi tko kome oteo ženu ali bi po dogovoru svi živjeli u istoj kući i dijelili isti krevet. Ni stari ni novi muž ne bi bili muževi, niti bi žena bila njihova žena. Ako bi se Škoro radi koalicije odrekao svojih stavova, zašto mu je onda uopće trebalo tim stavovima zavoditi dio birača? Slično načelo vrijedi i za Plenkovića – on može sa Škorom samo ako se “poškori”.

Stoga bi zasigurno koalicija Plenković-Škoro bila puno konfliktnija od negdašnje koalicije HDZ-Most. A ta konfliktnost u vremenu u kojem je Hrvatska u “konfliktu” s teškim stanjem u gospodarstvu i s pandemijom za zemlju bi mogla biti opasna.

Škoru zapravo nacionalni interesi ne zanimaju, on je od njih i dosad bježao, samoljubivi narodni pjevač i bogatun sigurno ne bi mogao podnijeti drugorazrednu ulogu u koaliciji pa bi bio spreman na svaki lom da bi bio prvi.

Zato bi on u koaliciju s HDZ-om samo uz uvjet da Plenković ne bude premijer, jer Plenković je jedina osobnost u stranci kojoj Škoro nije ni do gležnja a htio bi za glavu biti veći od njega. Iz slične samoljubivosti Mostu nisu uspijevali savezi s tom strankom.

Most i danas pamti svoja posrnuća na vlasti, pa se uoči izbora, premda slab te će jedva biti parlamentarna stranka, okomio i na HDZ i na SDP, kao da im je ravan. I iznova se pozivajući na narod kod kojeg stoji katastrofalno.

Dakle, treba moliti Boga da HDZ, bude li relativni pobjednik, izbjegne Škoru i vlast sastavi s drugim partnerima. SDP bi u teško neideološko stanje unio ideološke kriterije, a Škoro, okrenut samo sebi i svojoj ne postojećoj veličini, to stanje i ne vidi.

Milan Ivkošić / Večernji list

Sve na jednom mjestu. Usporedba uspješnosti vlada HDZ-a i SDP-a

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hrvati, birajte najbolje, a ne sebi slične!

Objavljeno

na

Objavio

Davor Bernardić će već sutra imati priliku pokazati je li štogod naučio iz besplatne političke lekcije nesebično mu pružene u ponedjeljak. Ipak, izvjesnu skepsu u njegov napredak u nauku izaziva to što besplatno školovanje, na koje je sad već pomalo i navikao budući mu ga je svojedobno velikodušno pružila i poslovna škola Cotrugli, po svojoj naravi i nije baš najbolji saveznik đaku. Naime, ono što mu se pruži na pladnju onaj komu je pruženo često ne zna cijeniti. A da se šef SDP-a uklapa u taj stereotip, potvrđuje i to što je za prethodne lekcije rijetko viđenom agresivnošću, kojom je zapravo prikrivao nesigurnost i manjak samopouzdanja, učestalo upadao profesoru u riječ, stoga je razložnije zapitati se je li uopće išta čuo, negoli pomisliti da je štogod naučio. Doduše, to mu i nije prioritet, budući manjak iskustva, znanja i vještina ionako nastoji nadomjestiti uzdanjem u snažan i kompetentan tim. A tko to čini taj tim i kakve su reference njegovih viđenijih članova?

Ne treba zagrepsti duboko ispod površine kako bi se uvidjelo da SDP-ov izborni stroj i tu podosta kašljuca, čak i šteka. Pritom je ponajmanji problem što im se kandidatkinja za ministricu kulture ne može podičiti nekom rječitošću, ma koliko to samo po sebi rječito govorilo o SDP-ovoj kadrovskoj politici. Naime, gubitak vjerodostojnosti tamo gdje je Partija poslovično osjetljiva odavno zvoni na uzbunu. Za razliku od glavnog mu političkog konkurenta, kojem se nasilje u obitelji sporadično dogodi na periferiji, što mediji običavaju oglasiti na sva zvona, SDP-u je ono dijagnosticirano u samome srcu, pri partijskom vrhu. I dok je Boris Lalovac, onomad poprilično utemeljeno osumnjičen za zlostavljanje supruge, posve rehabilitiran, štoviše, i nominiran kao kandidat za vođenje državnih financija, dotle je nesretni Tomislav Mikulin, do jučer desna ruka Davora Bernardića u Partiji, ekspresno najuren iz stranke. Misle li doista u SDP-u kako nasilje u nekim obiteljima nije tako strašno kao u drugima? Ili da je u određenim okolnostima čak i prihvatljivo? Istina, moguće je primjena dvostrukih aršina uvjetovana i time što je čitava situacija oko Mikulina i Hajdukovića, pogleda li ju se šire, opasno mirisala na nepotizam, protiv kojeg se SDP gotovo jednako zdušno bori kao protiv nasilja u obitelji.

Ugledu SDP-a zacijelo ne doprinosi ni što im vodeći kandidat u drugoj izbornoj jedinici, Rajko Ostojić, pokazuje zapanjujuće neznanje u elementarnim stvarima, čega bi se posramio i priprost čovjek, a kamoli ne uvaženi liječnik i profesor na medicinskom fakultetu,… osim ako nije političar. Em ne zna što su to 2 metra, em ne zna što je 15 minuta, a kako je pokazao ubrzani povratak iz samoproglašene samoizolacije, izgleda kako ne zna ni što je to 14 dana. Netko će se prisjetiti kako je ovdje riječ o upravo onome Ostojiću, koji je svoj moralno-politički lik i djelo gradio posluživši se sudbinom teško bolesnog djeteta povodom uvoda u izbornu utrku za zagrebačkog gradonačelnika, koju je potom uvjerljivo izgubio. S elementarnom matematikom, istina na nešto višem, iako još uvijek pučkoškolskom nivou, kuburi i Branko Grčić, koji bi opet trebao voditi brigu o hrvatskom gospodarstvu. Dok je to činio prethodni put, taj bivši dekan fakulteta nije znao izračunati utjecaj smanjenja PDV-a za 2% na prihode državnog proračuna. Uz to, nije umio ni pokrenuti računalo za korištenje EU fondova. No, to mu se ipak ne može uzeti za zlo. Password je, naime, znao samo šef, ali ga se nikako nije uspijevao sjetiti. Kako i bi kad je isti glasio – Izručenje Perkovića i Mustača!

O potencijalu SDP-a možda najbolje govori to što je u zadnja dva desetljeća Partija iznjedrila tek jednog političara od formata, bivšeg Grčićevog, Lalovčevog i Bernardićevog šefa – Zorana Milanovića. Nakon upečatljivog stolovanja na Markovu trgu on se nedavno dočepao i Pantovčaka prešutno nudeći „Lex šmrk-šmrk“, dok ga Bernardić sad upadljivo kopira nutkajući pûk s „Lex Cannabis“. Zato valjda obojica i dan-danas, kao da su pod utjecajem žešćih opijata, na upit – Tito ili Tuđman? – uglas veselo kliču – Tito! Tito! U prijevodu, na ljestvici vrijednosti im je totalitarni antifašizam ispred onog demokratskog. Pritom ih odveć ne zamara ni što se ti antifašizmi ne nadopunjuju nego isključuju, što je zorno pokazao slom Titove armije u srazu s Tuđmanovim genijem ranih devedesetih.

Nasuprot tom društvancu, koje samo krajnje nekritičnima ulijeva povjerenje, stoji stranka koja je Hrvatima donijela slobodu i cjelovitost državnog ozemlja, omogućila neslućene sportske uspjehe, izborila dostojno mjesto i dostojanstveno držanje za europskim stolom, konačno i izravnala svakojake krive Drine, sedimentirane kroz bližu ili dalju povijest. Od Agrokora i Uljanika, preko neuravnoteženog proračuna i rejtinga u smeću, sve do raznih poraznih krivulja nastalih uslijed nataloženog nemara i teških promašaja tijekom tegobne prošlosti hrvatskog naroda, prečesto uzrokovanih potpunim nerazumijevanjem odnosa u svijetu i hrvatskog položaja u njemu.

Tako je inače budnim očima ovdašnje javnosti promaklo pred neki dan objavljeno još jedno izravnavanje krivulje. Ne, nije riječ o krivulji broja zaraženih korona virusom, koju vrijedni i nadasve sposobni stručnjaci, evo, i po drugi put pokušavaju izravnati nakon što su to već jednom uspješno učinili, nego o krivulji migracija Hrvatske s inozemstvom. Upravljanjem u maniri dobroga gospodara, posljedično i hvatanjem koraka s Europom, polako se peglaju posljedice stoljetnog gospodarskog zaostajanja, koje se manifestiralo masovnim odlaskom ljudi iz Hrvatske. Na kraju 2019. godine, dakle prije pojave korone, i ta je krivulja gotovo posve izravnana (migracijski minus s inozemstvom, koji se donedavno mjerio desecima tisuća ljudi godišnje, sad je sveden na svega 2,5 tisuće). Štoviše, trend pokazuje kako bi migracijski saldo krajem ove, 2020., bio pozitivan čak i da nije bilo korone. Ovako će, uslijed smanjenja gospodarskih aktivnosti diljem Europe, zasigurno biti još bolji.

Ova vijest koja nije pobudila veći interes javnosti, kako i bi kad je pozitivna, zacijelo je najjače štrecnula pojedine viđenije demografe, te vjesnike katastrofe koji vole iskrivljavati statistiku oduzimajući kruške od jabuka, sve kako bi uokolo panično lamatali čudovišnim brojem o 400 tisuća iseljenih Hrvata od ulaska u EU (a već otprije ih je desetljećima akumulirano bilo barem 250 tisuća). Inače, radi se o omiljenoj brojki hrvatskih mitomana svih fela, jer nisu li neki domalo govorili o 400 tisuća nezaposlenih zbog korone? Držeći se ruku pod ruku, ti hrvatski zlovoljci, nečasni znanstvenici i jeftini politikanti, pritom se vode isključivo principom – što gore to bolje! I po činjenice, i po Hrvate. Tobože su zabrinuti za iseljavanje Hrvata, a širenjem ozračja beznađa temeljenog na pseudo-znanstvenim opsjenama zapravo su ga samo pospješivali. Da bi sad, nepovratno narušena znanstvenog integriteta pokušali pronaći novu nišu na igralištu na kojem se isprazno blebetanje posebno cijeni – u politici. Nažalost, u toj raboti im pomažu, ustrajno ih promovirajući, i mediji koji se predstavljaju domoljubnima, pa čak i katoličkima. No, time ne samo što ne djeluju blagotvorno na psihičko stanje u koje su zlom opsjednuti zapali, nego, štoviše, ohrabruju njegov daljnji psihopatološki razvoj, koji već pomalo poprima obrise opsesivno-kompulzivnog poremećaja osobnosti. Ukratko, podilazeći im, te znanstvenike ne čine ni u kom pogledu nimalo boljima, ali zato sebe i svoje općinstvo čine gorima. Ili, kazano rječnikom priraslom im srcu – i jedni i drugi tako postaju ne manjim, nego većim zlom. Dok im dobro sve vrijeme promiče pred očima.

Nije vrijeme kockati se na mačke u vreći – ili su možda ipak u čizmama? – blago rečeno, sumnjive prošlosti i još sumnjivije retorike, a još manje na osvjedočene odane saveznike SDP-a, koji su, bilo obnašajući vlast, bilo čameći u oporbi, vazda dosljedno rušili HDZ-ove ministre, a istodobno ljubomorno čuvali fotelje SDP-ovih kadrova. I kakve god fiktivne face-liftinge činili, nakon što su anestezirali desno biračko tijelo kako bi „Tito a ne Tuđman“ iznova zasjeo na Pantovčak, opet im se bez srama nude kao strateška pričuva, spremni podržati manjinsku im Vladu. Štoviše, ti se samoživi „demokršćani“ novoga kova, koji se ne bi cijepili jer nisu izravno životno ugroženi, a za druge ih briga, uopće ne ustručavaju očijukati ni s krajnje ljevičarskom platformom „Možemo“, gotovo se ispričavajući što se pitanje pobačaja uopće našlo u kampanji. Bijegom od svjetonazorskih pitanja u zagrljaj ljevice postaju potencijalnim važnim kotačićem u mehanizmu vraćanja na početnu postavku – „Tito a ne Tuđman“ – pokaže li se nedostatnom formula: RESTART + restlovi s ljevice + manjine + spavači iz Domovinskog pokreta, tvorbe nimalo slučajno ideološki tako heterogenog sastava… Druga mogućnost je da se isti cilj postigne dvokorakom, kako bi se isprao neugodan okus kojeg bi DOMPOK žetončići ostavili u ustima. Prvo bi se tobože nezainteresiranom Milanoviću, kojeg će u nedjelju moriti dvojba života – ustati ili odustati?, omogućilo da bude pravi pobjednik izbora na kojima uopće ne sudjeluje kao kandidat, a još se premišlja hoće li kao birač. Naime, izostane li postizborni dogovor, oko kojega se stanar Pantovčaka, kako već tjednima najavljuje, ne će odveć pretrgnuti, u nastalom bi interregnumu on bio prisiljen nametnuti tehničku vladu sastavljenu od, gle iznenađenja, sve odreda ideološki bliskih mu stručnjaka. Koji bi potom rutinski puhali u rog ljevice i prelomili ponovljene izbore na njezinu stranu. Tako bi isti oni, koji su omogućili izbor „Tita a ne Tuđmana“ 5. siječnja, na vrlo sličan način to isto učinili i 5. srpnja. Pjesmom rečeno, ono što je počelo s „Otvor’ ženo kapiju…“ moglo bi se lako okončati sa „Slude ih,… zato što svoje vole…“.

Barem četverogodišnje pjevušenje otužnih pjesmuljaka ne može se spriječiti biranjem ni manjeg ni većeg zla, nego isključivo dobra, kojeg Hrvati, srećom, još uvijek imaju na raspolaganju, naravno, budu li birali ZA a ne PROTIV. Jer kad god bi okosnicu činila ona tri Tuđmanova slova, koja tako nepodnošljivo smetaju svima kojima je Tito ispred Tuđmana, Hrvatska bi činila remek-djela pred kojima bi svijet zadivljeno skidao kapu, bile to vojne pobjede, ili sportski, ponajprije nogometni uspjesi, ili, pak, postignuća u borbi protiv korona virusa. Vrijedi primijetiti kako su u tim veličanstvenim pothvatima lijeva i desna smetala uvijek bila posve marginalizirana, izjedajući si utrobu parolama „dabogda sve izgubili“ i „dabogda sve propalo“. A da se jednostavan, dokazano dobitni recept primijeni i pri izboru saborskih zastupnika? Hrvati, usuđujete li se birati najbolje, a ne sebi slične?

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari