Pratite nas

Kolumne

HODAK: Srce i duša integralnog jugoslavenstva uvijek je bilo i bit će u Zagrebu, samo se tu može izdati Hrvatska i njezin jezik!

Objavljeno

na

Na sve strane niču talentirani satiričari. Najviše ih ima među potpisnicima Deklaracije. Čak su njene perjanice. Recimo, već legendarna Vedrana Rudan i još legendarniji Ante Tomić

Antifašisti, orjunaši, jugonostalgičari i napredna inteligencija na čelu s miljenicom proračuna RH Sneškom Kordić, već pomalo “živčani“, oglasiše se “Deklaracijom o zajedničkom jeziku“.

Zasjeniše svojom intelektualnošću i Agrokor, i Todorića, i Ruse i sve one koji će ostati bez posla zbog kraha Agrokora. Jedno je sigurno: Dubravka Ugrešić, Edo Popović, Daša Drndić, Slobodan Šnajder, Olja Savičević Ivančević, Bora Ćosić, Vedrana Rudan, Snežana Banović, Rajko Grlić, Ante Tomić, Dejan Jović, Viktor Ivančić, Dragan Markovina, Vesna Teršelič i stotine drugih jugoslavenčina neće nikada ostati bez posla. Mogu skliznuti s tračnica u Srbiji, BIH i Crnoj Gori, ali u Lijevoj Našoj ostat će kao i uvijek u sedlu.

Karizmatična jugoslavenka Sneška Kordić objavila je 2010. g. “fundamentalnu knjigu “Jezik i nacionalizam”. Za svoje “jugo-ideje“ nije ni tražila ni dobila lovu u Sarajevu, ni u Beogradu, ni u Podgorici. Tražila je lovu i dobila je jedino u Ministarstvu kulture RH.

”Dobri” ministar Biškupić i Nina Obuljen, vodeći se “stručnim kriterijima“, izađoše u susret veteranki zajedničkog jezika. I tako je krenulo. ”Para vrti gde burgija neće” kažu mudri Srbi. Zato je danas Hrvatska izbušena k’o švicarski sir. Poglavito zahvaljujući hrvatskim parama koje su dijelile hrvatske vlasti. Igrale se jugoslavenčine nasred zemlje Hrvatske… Ne znaju ni sami što žele, ali to žele odmah. Iz zajedničkog jezičnog “general štaba“ može se razaznati da žele jedan jezik i dvojezične ploče u Vukovaru! Kaže Sneška Kordić: ”Najvažnija etapa rada na Deklaraciji odigrala se u Zagrebu na sastanku proširenog odbora eksperata“. U to ne treba nimalo sumnjati.

Srce i duša integralnog jugoslavenstva uvijek je bilo i bit će u Zagrebu. Samo u Zagrebu može se financirati i izdati knjiga koja ne raspravlja o sudbini hrvatskog jezika nego taj jezik negira i ne vidi ga na lingvističkoj karti Europe. Samo u Zagrebu može se izdati Hrvatska, njen Ustav, nijekati hrvatski jezični identitet… Sve će to DORH proglasiti jednog dana tek – satirom. Na sve strane niču talentirani satiričari. Najviše ih ima među potpisnicima Deklaracije. Čak su njene perjanice. Recimo, već legendarna Vedrana Rudan i još legendarniji Ante Tomić.

U portalu “poliklinikabagatin.hr “. ”Napredna intelektualka“, kako bi je nazvao nezaboravni Maršal, piše: “O, kako je bilo krasno i prekrasno kad su se Hrvatskom valjale horde četnika. Neki su bili stari sedam, neki sedamdeset i sedam, ali smo, mi Hrvati znali kome treba sprašiti hrvatski metak u četničko čelo“. I kako onda prijaviti DORHU-u našu Vedranu kad i osobe sa intelektualnim teškoćama jasno vide da se tu radi i klasičnoj ”satiri”.

Inače, kad smo već kod toga, za napomenuti je da je 16. svibnja Dan osoba s intelektualnim teškoćama pa bi bilo više nego poželjno da se taj dan uzme kao dan kad smo od jednog jezika dobili četiri, a autori te jugo-alkemije postaju najozbiljniji kandidati za Večernjakovu ružu za 2017.g. U mojoj pokvarenoj mašti već vidim Branimira Pofuka kako s ružom u ustima prilazi Zoranu Šprajcu…

No, nije ozbiljan zdravstveni slučaj samo naša Vedrana. Pisac, scenarista, putopisac iz Češke, komunista-kolumnista, operirani humorista i briljantni podoficir JNA iz Bileće, Ante Tomić nam kratko i jezgrovito daje zanimljiv odgovor na pitanje svih pitanja: zašto je naša dika potpisao Deklaraciju? Kaže Antonio: “hrvatski jezik izmišljen je da bi Hrvate držao u strahu… O podoficirima JNA oduvijek sam imao visoko mišljenje. Još od služenja vojnog roka u Bitoli.

Fascinirao me naš “četni“ zastavnik Rile koji je na pitanje Žarka Modrića, novinara TV-Zagreb, “što ima novog u Indoneziji nakon svrgavanja Sukarna“ odgovorio da je tamo trenutno “status quo vadis!“ I što sad? Hrvatski jezik je ustavna kategorija, a i dvadeset i četvrti je jezik u EU. Je li to dovoljno da se odoli elitnoj navali prve lige feralovaca i kripto-jugoslavena kao što su Dean Jović, Vesna Teršelič, Rajko Grlić, Slobodan Šnajder, Edo Popović, Rade Šerbedžija, Srećko Horvat, Viktor Ivančić, Dubravka Ugrešić, Zdravko Zima, Jasmina Žbanić, Teofil Pančić, Željko Komšić, Lenka Udovički, Dragec Carlos Zvonimir Pilsel, Pero Kvesić( jedan od autora Šuvarove “Bijele knjige“ koja je označila kraj lovostaja na hrvatsku inteligenciju), Marinko Čulić, Snježana Kordić, Dragan Markovina, Predrag Lucić, Heni Erceg, Ivana Bodrožić… itd., itd.

Tko će na kraju zagasiti svjetlo u balkanskoj krčmi, a prije toga objasniti drugovima i drugaricama da je hrvatski jezik Ustavom Republike Hrvatske definiran kao službeni jezik u Hrvatskoj, kao jedan od službenih jezika Europske unije, priznat i normiran kao zasebni jezik s vlastitim međunarodnim kodom? I točka. Pisac i novinar Balša Brković poentira: “Reakcije pokazuju da su nacionalisti svih boja znatno iritirani, što je sjajno!“ Točno! Nacionalisti u Hrvatskoj su toliko iritirani da se tresu od – smijeha!

Winston Churchill je jednom rekao: “Oni koji nisu ništa naučili iz povijesti, osuđeni su na njeno ponavljanje“. A da je tome tako govori i ova mala istinita anegdota. Klinac od 4-5 godina gleda crtiće na TV. U jednom trenutku slučajno prebaci na crtić koji se prikazivao na srpskoj TV. Nakon par minuta mali se okrene i kaže: “Mama, televizor se pokvario, ovi govore krivo“.

Vlado Vurušić je relativno umjeren i ne ekstremno lijevo eksponiran novinar Jutarnjeg. Ne bavi se spregom korporativnog kapitalizma i političkog establišmenta. Dobar je poznavatelj prilika u Rusiji. S velikim ruskim piscima i pjesnicima je na ti. Ali otkada je ljevičar Ogurlić počeo uređivati Jutarnji i naš Vurušić je naglo i znakovito evoluirao.

Vlašić, Vurušić i Biočina postaju progresivci, borci protiv ustašluka, fašizma, povijesnog revizionizma i manje-više svega, osim naravno komunizma. Dohvatio se tako naš Vlado Ivana Zvonimira Čička. Ni prvi ni zadnji. Čičak je na prezentaciji knjige “Kratka povijest komunizma (za nekomuniste), onako suptilan i pastoralno, oprezan rekao da su Picasso, Neruda i Krleža idioti koji su glorificirali komunizam. I u našem se Vladi probudio gnjev pravednika. On je u kolovozu 1995.g. bio uvjeren da je Čičak njegov istomišljenik. Sad odjednom “tako govori o svjetskim i nacionalnim veličinama koje su svi odreda ljevičari-antifašisti… to se uklapa u opću atmosferu revizionizma (do čega može dovesti revizija vidi se iz slučaja HAVC-a gdje se Hribar, nevin k’o Sanader, morao skloniti u slobodarski Beograd.) i lažiranja hrvatske povijesti i političke prošlosti ovog naroda“. Vlado je uzrujan. Kamo to sve zajedno ide?

“Nameće se normativ, sličan “idiotstvu“ Krleže, da su nam u Bleiburgu stradali Hrvati, kao takvi, a ustaše se nazivaju “hrvatskom vojskom“, mada su to uistinu bili partizani”. Slažem se! Partizani su bili “hrvatska vojska“ koja se borila za Jugoslaviju ili Veliku Srbiju. Jedna od sjajnijih pobjeda bio im je Bleiburg kad su herojski pobili razoružanog neprijatelja. I sad šećer na kraju. “Na Bleiburgu, za razliku od Jasenovca, nitko nije ubijen zbog svoje nacionalnosti ili vjere“!!! Svaka čast, Vurušiću!!! Zašto onda Bleiburg nije grobnica nekog drugog naroda?

Recimo, srpskog Ili crnogorskog? Slovenski umjetnik “idiot“ Gal Kirn čini se Vuršiću podobnim za citiranje i poentiranje. Kaže Gal (iz Asterixa i Obelixa) “Floskulom totalitarizma trebali bi izjednačiti partizane i fašiste, što je kompatibilno s europskim projektom izjednačavanja komunizma i fašizma…“ Zašto je Vlado metnuo idiot u zagradu nije sasvim jasno. Neka Asterix pogleda broj žrtava fašizma i komunizma pa neka si sam skine zagradu kojom ga je počastio Vurušić.

I za kraj nešto što je Vurušiću promaklo. George Bernard Shaw, irski dramatičar koji je 1925.g. dobio Nobelovu nagradu za književnost, bio je najpoznatiji britanski “idiot“ jer je bio otvoreni obožavatelj Benita Musolinija. Kad je umro, 2. studenog 1950.g., neka laburistička zastupnica u Donjem domu, prozvala ga je ”idiotom”. Svejedno. Da je i bio slučajno zadojen komunizmom, kao Krleža, sad bi ga Čičak proglasio idiotom. No, duhoviti i mudri Shaw nije bio te sreće. Zato ga vrijedi citirati: “Ako nekad, jureći za srećom, nađete tu sreću, vi ćete, kao ona starica što je tražila naočale, otkriti da vam je sreća čitavo vrijeme bila ispred nosa.“

Zlobni hrvatski desničari koji nisu trpjeli progresivnog Titovog šahovskog partnera Krležu, smislili su zgodan opis prijeratnog i poslijeratnog Frica. Krleža je bio čovjek ”od glave do (četrdeset)-pete”.

Uz Agrokor koji potresa našu izuzetno bogatu i uspješnu Hrvatsku nitko ne obraća pažnju na sudbinu i mrcvarenje BiH Hrvata na Međunarodnom (nakaradnom) sudu u Haagu. Suoptuženici su se dragovoljno predali sudu davne 2004.g. Devet godina kasnije izrečena im je bila nepravomoćna presuda, a četiri godine nakon te presude započeo je žalbeni postupak. Optuženici su čitavo to vrijeme proveli u pritvoru. Istodobno, Šešelj, oslobođen zatvora zbog preteške bolesti, danas čio i zdrav vodi predizbornu kampanju za srpskog predsjednika. Šljivančanin piše knjigu u kojoj on opisuje strahote koje je doživio u srpskom Vukovaru. I taj i takav Sud “s posebnim potrebama“ hrvatski poltroni i dalje smatraju sudom. Kazneni procesni postupak se zasigurno više poštuje čak i u Sjevernoj Koreji nego u Haagu.

Službenu Hrvatsku ova karikatura od suđenja uopće ne zanima. A posljedice, u slučaju da opstane osuđujuća odluka, mogu biti za Hrvatsku i gore od sloma Agrokora. Osuđujuća presuda jednako je katastrofalna kako za optuženu šestorku tako i za prvog Predsjednika RH Franju Tuđmana. Time i za RH. To otvara vrata BiH unitaristima da Hrvatsku “prekomjerno granatiraju“ sa stotinama i tisućama tužbi. Da ne govorimo o Hrvatima u BiH koji trenutno “uživaju“ u punoj ravnopravnosti koju su im priskrbili Komšić i Topić zajedno s lijevim klerom iz Vrhbosanske ili Sarajevske biskupije. Hrvatska se politika u zadnji čas ipak trgla. Haag traži od Slobodana Praljka par milijuna eura za troškove njegove obrane.

Hrvati su spremno prihvatili zadatak da za “časni“ sud pronađu Praljkovu imovinu kako sud ne bi bankrotirao. I Hrvati će, kao časni Hrvateki i tvrdi poltroni, nastojati da obave svetu dužnost denuncijanata svojih nevinih državljana koji već desetljeće trunu u Haaškim tamnicama. Sreća je samo što taj Sud nije tražio i od Gotovine, Markača i Čermaka da sami plate svoje obrane.

Odredba da optuženici, koji budu oslobođeni, ni nakon godina pritvora nemaju pravo na novčanu naknadu jedna je od najsramotnijih u povijesti pravosuđa. I baš ta odredba služila je SAD-u da se izbori da njeni državljani ne mogu odgovarati pred takvim tobožnjim ”sudom”. Čudno je samo kako je Amerima uspjelo izbjeći Haašku giljotinu, a velikoj i moćnoj europskoj poltronki Hrvatskoj nije? Na optuženičkoj klupi je po “zapovjednoj“ odgovornosti jedan čitav narod, ali o tome se u Hrvatskoj šuti i čeka. Možda Godota, Samuela Becketta..

Hrvate u BiH zadesila je sudbina Židova u nacističkoj Njemačkoj. Toliko ih pljačkaju i obespravljuju, pa im je jedini spas da im prikače Davidovu zvijezdu koja se danas, za razliku od nekad, jako respektira.

Piše mi čitateljica iz Zadra i pita postoji li po mojem mišljenju bilo kakova olakšavajuća okolnost za Tina Šunjergu koji je počinio stravičan zločin ubivši svoje roditelje. Odgovorio sam joj da ne vidim baš neke olakšavajuće elemente. Možda jedino da odvjetnik u završnoj riječi traži primjenu propisa o ublažavanju kazne jer je optuženi ”dijete bez roditelja”. Mišljenja sam da je Tin tipičan proizvod priglupih i preliberalnih odgojnih metoda kod nas. Plavi telefon, suci za prekršaje koji spremno trpaju u zatvor roditelje ako djeci prilijepe šamar. Tako od djece stvaramo “svete krave“ od koji stradaju i roditelji i profesori po školama.

Po zakonu djecu odgajaju roditelji. Problem je što ih odgajaju po propisima koji su nastali u liberalnim laboratorijima, a koji su nastali po uzoru na truli EU liberalizam koji je nekritički nametnut i Hrvatskoj. Tradicionalne vrijednosti se ismijavaju. Djeca sve više “šmrču“, a Centri za socijalni rad budno paze da nam “dječica“ ne bi slučajno bila traumatizirana od strogih roditelja.

Možda ova kozmička tragedija nekom ipak otvori oči. Ili su možda naši stari zaista bili ”Čičkovi idioti” odgajajući nas bez kokaina i mobitela. Seksualni odgoj u školama? Štulhoferi ili tako nekako… Hoće li će nas ovaj i slični tragični događaji natjerati da nešto mijenjamo u sustavu odgoja koji je očito manjkav i preliberalan?

Winston Churchill je rekao: “ Za poboljšanje – mijenjaj. Za savršenstvo – mijenjaj često.“

Zvonimir Hodak / Dnevno.hr

> HASANBEGOVIĆ: Radi se o vukovskom vapaju jugoslavenskih nacionalista za izgubljenom domajom

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru

Objavljeno

na

Objavio

Nema Jugoslavije bez zgažene i ucijenjene Hrvatske, bez Hrvatske kojoj su začepljena usta i navučena luđačka košulja. Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru. U taj posao upregnute su brojne institucije, stranke, udruge i pojedinci…

Iako je Slaven Letica još davno objavio knjigu pod naslovom Četvrta Jugoslavija, do sada su ipak postojale tek dvije, ali nisu nikakvi paranoici oni koji se pribojavaju ”treće Jugoslavije” niti plove u omaglici iluzija bez ikakve osnove oni koji je priželjkuju. Ona već dugo nije tabu tema ni paranoidna fikcija pokojnog Tuđmana, nego o njoj na ovaj ili onaj govore i pišu brojni akteri javnog života na – kako njezini pritajeni ili javni podržavatelji kažu – ovim prostorima. Sve ti podržavatelji s onom specifičnom toplinom oko srca dočekuju vijesti poput ove: ”U crnogorskom glavnom gradu u petak je formiran Podgorički klub, neformalno tijelo koje čine bivši predsjednici i premijeri zemalja regije bivše Jugoslavije. Klub ima ambiciju pridonijeti razvoju dobrosusjedstva, regionalne suradnje i afirmacije same regije” (tportal.hr, 01.02. 2019.). ”Afirmacije regije” samo je eufemizam za afirmaciju Jugoslavije, a na tomu se posljednjih godina radi na veliko.

Ali nema Jugoslavije bez zgažene i ucijenjene Hrvatske, bez Hrvatske kojoj su začepljena usta i navučena luđačka košulja. Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru. U taj posao upregnute su brojne institucije, stranke, udruge i pojedinci. Običan čovjek nije ni svjestan zamašnosti tog projekta gušenja hrvatske samosvijesti radi uspostave ”treće Jugoslavije”, kako god se ona formalno zvala i kakav god formalni okvir imala. Pogledamo li pozornije bilo koji segment hrvatske zbilje, vidjet ćemo neku natruhu tog protuhrvatskog nastojanja, trag zaraze. Pokušat ću na nekoliko nasumce izabranih i s idejom Jugoslavije naoko nepovezanih primjera pokazati da je tomu tako.

Izvjesni Haris Ljevo u tekstu ”Zašto u Hrvatskoj cvjeta neofašizam: Bušićev put od teroriste do heroja”, želeći dokazati kako Kolinda Grabar Kitarović nije bila u pravu kada je svojedobno natuknula o opasnosti od potencijalnih islamskih terorista u susjedne države, piše: ”Kada zlonamjerno želite ocrniti jednu zemlju ili narod, u tom slučaju je narativ daleko važniji od činjenica, što je zvanična Hrvatska pokazala i u ovom slučaju. Međutim, ukoliko umjesto narativa osnov za priču uzmemo činjenice, onda možemo vrlo jasno vidjeti kako s terorizmom mnogo više veze ima zvanična Hrvatska od BiH” (vijesti.ba, 10.02. 2019.). Svoj zaključak da je Hrvatska bliža terorizmu od BiH Ljevo izvodi iz prikazivanja predstave ”Tko je ubio Zvonka Bušića”, i to isti dan kada cijela Bosna strepi od poludjelog mudžahedina, a u medijima čitamo naslove poput sljedećih: ”Cijela BiH traži ludog i opasnog višestrukog ubojicu: Sinoć je ubio policajca”, ”Poremećenom mudžahedinu ovo je treće ubojstvo. U kući mu našli hrpu eksploziva”, ”Ovo je poremećeni mudžahedin koji je jutros upucao i izbo čovjeka u BiH” itd.

Mogli bismo odmahnuti rukom, koga briga što lupeta tamo neki Ljevo, ali se Ljevo svoju konstrukciju podupire citatima svojih hrvatskih sudrugova, pa tako citira Tomislava Klauškog koji je također dobio napadaj moralne panike zbog predstave o Bušiću: “Time se javnosti, a naročito mladim generacijama, šalje poruka o idealu hrvatskog domoljuba. Kao i o tome da su svi zločini opravdani ako se čine u ime hrvatstva. I u terorističkim aktima, i u Domovinskom ratu, ali i u korupciji i kriminalu. Sve je legitimno ako se čini s Hrvatskom na usnama.” Zanimljivo je kako tipovi poput Klauškog, Ljeve i sličnih bez trunke oklijevanja Bušićev čin izjednačavaju ne samo sa terorizmom nego i sa ”svim zločinima” navodeći dalje zločine u ratu, korupciju i kriminal… Ponekad kad sam zlovoljan i rezigniran, bude mi žao pokojnog prijatelja što je cijeli život žrtvovao za narod koji u vlastitoj državi šutke podnosi da se o njemu pišu ovakve gadosti. No, kada stvari sagledamo racionalno, jasno je da legenda o Bušiću mora umrijeti da bi Jugoslavija oživjela.

Gledam na Valentinovo prijenos sjednice Sabora. Dame, kojima kiretaža odavno ne prijeti ni u teoriji, dramatičnim glasom čitaju iskaze žena koje su preživjele strahote kiretaže u hrvatskim bolnicama. Čovjek bi pomislio da to nisu bolnice već mučilišta. Inače, taj sustavni napad na hrvatsko zdravstvo, koje je unatoč svemu još uvijek na solidnoj razini, nije potaknut željom da se usluga unaprijedi, nego je smišljeni pritisak da sustav što prije kolabira, to jest da država zapadne u stanje kaosa kako bi se stekli uvjeti da na ruševinama Hrvatske nastane nešto drugo. Međutim, nikada te za ženska prava silno zabrinute i rodno osviještene gospođe, ako je još dopušteno tako ih zvati, nisu čitale iskaze silovanih Vukovarki niti su se na bilo koji način solidarizirale s njima. A i kako bi kada su Vukovarke silovane pod petokrakom pod kojom vrle borkinje za ljudska prava još uvijek rado stupaju.

Ljevin zemljak Tarik Filipović neki dan u kvizu Potjera na pitanje tko je od trojice diktatora na vlast došao demokratskim putem – u ponudi su bili, čini mi se, Staljin, Hitler i Pol Pot – komentirao riječima: ”Da, Hitler, malo čudno, ali vidimo da u posljednje vrijeme u mnogim zemljama…” Mudro se zaustavio prije nego što je s Hitlerom usporedio možda Orbana, Trumpa, Salvinija ili Kaczynskog. A ljudi poput Filipovića utjelovljenje su mainstreama, iz njihovih usta teče kvintesencija srednjostrujaške misli u narodne uši. I da vodi još tri kviza iz Tarikovih usta nikada ne bi izašlo ništa politički nekorektno, zato i jest znakovito da ga nacionalna osviještenost asocira na Hitlera. Nacionalno se hoće učiniti nedopustivim, izjednačiti s nacizmom, a Tarik je čovjek izoštrenog sluha za takve stvari. Mora biti ako želi sačuvati popularnost i status na televiziji.

Za kraj. U Podgoričkom klubu kažu da se neće baviti poviješću, nego budućnošću. Toga si treba bojati: da se namjeravaju baviti poviješću, moglo bi ih se nazvati tek povjesničarima amaterima i nostalgičarima, ali ovako su opasni.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zbunjeni suverenisti ili ćatine ćate?

Objavljeno

na

Objavio

Jesu li saborski zastupnici Hasanbegović i Zekanović istinska jezgra hrvatskih suverenista koja će se etablirati na predstojećim europarlamentarnim izborima ili su Plenkovićevi spavači na desnici, ćatine ćate, koje se aktiviraju u kritičnim situacijama kada treba spašavati vladajuću većinu, pitanje je koje ovog tjedna visi u zraku.

Neobična situacija dogodila se prekjučer u Saboru prilikom izglasavanja izmjena Zakona o privatizaciji Ine.

Nakon što je Davor Bernardić pozvao kolege iz opozicije da napuste sabornicu, svi oporbenjaci su izašli, osim dvojice, Hasanbegovića i Zekanovića. Glasovanje je održano s minimalnim kvorumom od 76 zastupnika. Od toga su 74 zastupnika bilo za, a spomenuta dvojica protiv.

Ishod je bizaran. Glasuješ protiv, ali samim tim glasovanjem podržavaš opciju “za”, točnije, omogućuješ joj kvorum i, u konačnici, pobjedu. Da je samo jedan od njih dvojice izašao, izmjena zakona bi pala zbog nedostatka kvoruma.

Na pitanje zašto je ostao u sabornici, Hasanbegović je odgovorio: “Bernardić je ovo izveo na svoju ruku… Nisam ni shvatio što se događa…”, dok je Zekanović izjavio kako mu je žao što nije napustio sabornicu i tvrdi kako bi to učinio da je “znao da neće biti dovoljno ruku”, piše Nino Raspudić / Večernji list

No poslije glasanja nema kajanja. Što se iz svega navedenog može zaključiti? Jesu li, kao što ih neki već optužuju, zastupnici Hasanbegović i Zekanović spavači HDZ-a, dude varalice za povodljivo desno biračko tijelo, koji će u trenutku kada dođe stani-padni uvijek glasovati za HDZ, time i za vladavinu HNS-a, Pupovca i svega drugog što uz to ide?

Ili su smušenjaci koji su slučajno ostali u Saboru i nisu shvatili da time održavaju kvorum i omogućuju donošenje zakona kojem se tobože protive?

Ako pretpostavimo da jeste tako, sljedeće pitanje bilo bi zašto se vladajuća većina urušila i zašto su morali potegnuti zadnje osigurače, spavače na “suverenističkoj desnici”? Zašto neki članovi vladajuće većine nisu došli na glasovanje?

Zašto nije glasovao Milorad Pupovac, a jeste Furio Radin? Možda je u općoj pregrijanoj atmosferi hitio izbjeći teret optužbi kako privilegirano izabrani Srbin predaje Inu strancima. Već kruži šala kako je Pupovac ispao veći hrvatski suverenist od Hasanbegovića i Zekanovića. Nadalje, zašto na glasovanju, primjerice, nije bila Milanka Opačić, a jeste Marija Puh?

Je li riječ o Bandićevom cimanju većine, o podsjetniku HDZ-u da ih drži na uzici i da im u svakom trenutku može srušiti većinu? Ili su se neki zastupnici osobno suzdržali zbog vlastite političke budućnosti, poput Darinka Dumbovića, koji je iz šeste izborne jedinice u kojoj se nalazi sisačka rafinerija, pa možda razmišlja – ako se sutra stvari oko Ine na terenu zakompliciraju, kako ću izaći glasačima na oči? Ili je sve skupa plod slučajnosti i trenutnog nemara onoga koji ih okuplja u većinski glasački zbor?

Tomislav Saucha je, naravno, bio prisutan i glasovao za. On je HDZ-ova najsigurnija ruka, u podne i u ponoć mogu biti sigurni da će biti u sabornici kad god im zatreba. Ako je Franjo Tuđman imao broj 1, Sauchi bi trebali dati nultu iskaznicu HDZ-a, toliko je odan toj stranci. Ljudima bi, u pravilu, trebalo vjerovati na riječ. Možda su se Hasanbegović i Zekanović stvarno zabunili.

No, nije im prvi put. Kad je u svibnju 2017. krenula operacija preslagivanja, preciznije – najveće prevare glasača u povijesti hrvatskog Sabora, glasovali su protiv opoziva ministra Marića i time de facto HDZ-u omogućili sljedeći korak trženja vlasti s HNS-om, Pupovcem, Sauchom i ostalima.

Ili je tu Hasanbegović ispao naivan, jer su ga u sljedećem koraku izbacili iz HDZ-a, ili su ispali naivni oni koju su vjerovali da je postao stvarna oporba. Nakon kvorumašenja u srijedu uslijedile su optužbe kako prijetvorno skuplja dio nezadovoljnog HDZ-ovog biračkog tijela, e da bi u prvoj situaciji kad je vladajućima neočekivano zagustilo, pristao održavati im kvorum, zajedno sa Zekanovićem.

Nezgodno je za samoproglašene suvereniste kada u očima javnosti ispadnu ćatine ćate. Njihove prve izjave o zbunjenosti i nehotičnoj pogreški odudaraju od onoga što su govorili kasnije, kada su tvrdili kako nisu htjeli biti dio igrokaza SDP-a, koji je s HDZ-om suodgovoran za stanje s Inom, što stoji, ali onda su trebali izaći iz sabornice i prije Bernardića. Nekad se čovjek zapita postoji li itko na hrvatskoj političkoj sceni tko je neupitna oporba vladajućoj oligarhiji, tko s njima nije koalirao ili ih podržavao, uključujući i SDP, od Istanbulske konvencije do sprječavanja referenduma o promjeni izbornog zakona?

Uglavnom, tri mjeseca prije europarlamentarnih izbora, dva zastupnika za koje se špekulira da će ići zajedno, zabila su spektakularan autogol, ono što se nekada zvalo eurogol, ali samima sebi.

Ostaje im stigma da su Plenkovićevo desno krilo koje će se teško otarasiti. Nad ekipom oko Hrasta odranije visi sumnja da je njihovo prikupljanje potpisa za referendum o Istanbulskoj konvenciji bio svjesno ometanje važnije referendumske inicijative za promjenu izbornog zakona, kojoj su razbili frontu volontera zapaljivim partikularnim pitanjem, umjesto da je fokus ostao na temeljnom problemu, promjeni izbornog zakona, što bi onemogućilo ubuduće da se donose važne odluke bez potrebnog legitimiteta.

U prijelomnom trenutku omogućiš Plenkoviću opstanak na vlasti kroz koaliciju s HNS-om, a onda radiš partikularni referendum protiv onoga što takva vlast radi, umjesto da se stvar mijenja iz temelja.

I kada nisu bili HDZ-ovi spavači, tzv. desne opcije u Hrvatskoj do sada su imale malo što za ponuditi – uglavnom su se svodili na čudan splet primitivizma, sitne korupcije, fetišističkog simboličkog vezivanje uz poražene i moralno kompromitirane opcije, iscrpljivanje javnosti besmislenim raspravama o pozdravima i simbolima dok se u stvarnosti razvaljuju zadnji ostaci istinske suverenosti.

Od starih emigranata u Kanadi sam davno čuo važan poučak – čim je netko puno “ustašovao” znali smo da je udbaš. Danas su takvi ili u službi vladajuće oligarhije koja rastače državu, kao desni osigurač, ili su korisne budale, ako to rade nesvjesno. U svakom slučaju reduciraju prostor za istinsku, ozbiljnu suverenističku opciju.

U Europi su tendencije potpuno drugačije. Zadnje predizborne ankete na razini cijele EU pokazuju kako će talijanska Liga postati pojedinačno najjača stranka u Europskom parlamentu, očekuje se da će imati više zastupnika od njemačke CDU. Više od dvije trećine zastupnika iz Italije bit će iz redova stranka koje simpatizeri nazivaju suverenistima, a protivnici eurofobnim populistima.

U Francuskoj stranka Marine Le Pen dobiva dva postotka više od Macronove, Orbanov Fidesz u Mađarskoj sam osvaja pedeset posto, Kaczynskijev Pis u Poljskoj više 40%.

Kod nas, pak, oni koji se javno busaju u prsa kao veliki suverenisti i bore za mršavi prelazak praga, u međuvremenu spašavaju izmjene zakona koje omogućavaju definitivnu prodaju najveće energetske tvrtke tako što kao panjevi ostaju u Saboru glasujući rukom protiv, a guzicom za, a onda takvo spašavanje kvoruma objašnjavaju zbunjenošću. Mi smo, izgleda, uvijek mimo svijeta i trendova.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Zekanović: Bio sam protiv Zakona o Ini, ali sam pogriješio što sam sačuvao kvorum vladajućima

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari