Pratite nas

Kolumne

Hodak: Srpski i naši masoni stvorili su Jugoslaviju

Objavljeno

na

Tjedan su obilježila dva “vruća” fenomena koja su uzrujala pastoralnu, poniznu i uvijek opreznu Lijepu našu. “Isusek, Isusek!” prošaptao bi legendarni Dudek. Josipa Lisac, moja Ličanka, otpjevala je himnu Lijepu našu na inauguraciji novog predsjednika RH. Da se nisu k’o korona virus pojavili masoni još bi danas hrvatski sluhisti brusili svoje jezičine na našoj Jopi…

Ovo je bio još jedan dokaz da Ličani posjeduju raskošan glazbeni talent. Sjetite se samo grandiozne glazbene ode: “Vuk magare na plot nagonio…” U skladu sa svojim talentom Ličani jedini na svijetu vjeruju da je sokol ptica pjevica pa pjevaju: “Pjevaj mi pjevaj sokole!”

Međutim, iznenada odoše na marginu događaja i Josipa Lisac i njezin aranžman naše himne jer se pojaviše masoni. Fejs je podivljao: “Eto koliko smo jadni kad i državni odvjetnik mora u fušu raditi k’o zidar!” Ivo Josipović, onako blag i tolerantan kao što ga je priroda stvorila, brani masone: “Oni su žrtve povijesnih predrasuda…”, misli Ivo. Oči su mi se orosile pročitavši kako su masoni u stvari “žrtve”. Nino Raspudić nije tako boležljivo sentimentalan kao ja pa kaže: “Kakva država takva i masonerija“. Umjesto da se rastuži nad “žrtvama povijesnih predrasuda”, on na naše slobodne zidare ide “đonom”. Uvjeren je da se radi o provincijalnom snobizmu. Zidari snobovi? Hmm…

Kad pogledam samo svoje dvorište u centru Zagreba vidim toliko (slobodnih) zidara! No, izgleda da su naši ljevičari napokon pronašli svoju crkvu u kojoj će se moliti za što više moći i bogatstva. Uostalom tako i priliči žestokim borcima protiv Crkve. “Mi moramo u potpunosti srušiti i pobijediti katolicizam”, pisalo je u biltenu lože “Velikog istoka Francuske” 1895. godine. Pet godina kasnije na Slobodnozidarskom kongresu u Parizu kao glavni cilj bilo je navedeno “uništenje religije”.

Govori se da je predavač na Hrvatskom vojnom učilištu Dejan Jović mason. Znam da je bio tronut činjenicom da je na Pantovčaku umjesto inauguracije održan “private party” pa je tim povodom naš Dejan razvukao usta od uha do uha i izjavio: “Inauguracija na Pantovčaku je dobra jer je iz centralnog mjesta izbacila crkvu”. Blago našim polaznicima Vojnog učilišta bar su naučili da su crkve legitiman cilj za eliminaciju.

Čitam na fejsu kako ljudi prekomjerno granatiraju Velikog meštra, slobodne zidare i sve vrste loža. Kažu da su pokrenuli Francusku revoluciju, poklali francusko svećenstvo, odradili atentat u Sarajevu… Ipak, mislim da se malo  pretjeruje kad ih se naziva “slugama sotone”. Ima kod njih i dobrih stvari, ali trenutno se ne mogu sjetiti ni jedne. Da, evo prisjetih se! Stvorili su Jugoslaviju – srpski i naši masoni. Naše guske odgegaše u maglu pokloniti se Karađorđevićima.

Ubojstvo Radića i Basaričeka u beogradskoj skupštini, atentat na kralja Aleksandra u Marseilleu u listopadu 1934. godine i “legendarni ađutant” koji je, sav shrvan, javio narodu da je kralj na samrti uspio još reći: “Čuvajte mi Jugoslaviju”. Puno kasnije, prije svoje smrti, uspio je nesretni ađutant prošaptati na uho nekom drugom ađutantu da je kralj u stvari rekao: “Upucaše me bre, pi*** im majčina”.

U svakom slučaju u Srbiji slobodni zidari ne brukaju Srbiju pred Europskom unijom jer još nisu postali članovi. Josip Radeljak iznosi zgodan primjer. Godine 2013. Aco Stanković je pozvao u svoju emisiju Nedjeljom u 2 srpskog glumca Manojlovića. Znatiželjni Aco je na kraju emisije upitao glumca je li istina da je on “veliki meštar” masonske lože u Srbiji. Miki mu je dao zanimljiv odgovor: “Da nisam mason zar bih bio u vašoj emisiji?”.

Masonstvo se sada širi kao korona virus u Hrvata. Pojaviše se informacije kako imamo tri nova “zaražena”: Nevena Budaka, Tvrtka Jakovinu i Krešimira Dolenčića… Tako barem tvrde na fejsu. Dvojica su profe na Filozofskom faksu u Zagrebu. Osim u masoneriju vjeruju i u Tita i partiju. Vjeruju i u Sorosa i njegove donacije. Treći je navodno Šokre Dolenčić. On pak ne vjeruje nikome. Zato je i ištekao struju Thompsonu pred pola milijuna ljudi koji su dočekali Vatrene na povratku iz Rusije. A on je dočekao njih…

Deklarirani mason Veljko Miljević misli da su masoni regularno registrirana udruga. Točno. Ali i HOS je regularno registriran i to od Račanove vlade. Ova Vlada nije protiv masona ako to na vrijeme kažu. Barem u ovoj nestašici radnika. Kad već nema liječnika, medicinskih sestara, ugostiteljskog osoblja…imamo bar dovoljno (slobodnih) zidara.

Međutim, problem s masonerijom u Hrvata nije ni na Pantovčaku ni u Banskim dvorima. Problem je što je u Hrvatskoj 86% stanovništva katoličke vjere. Crkva je protiv masona bila uvijek, svugdje, pa i u Hrvatskoj. Još od utemeljenja Velike lože Engleske, dvanaestorica papa su izričito osudili slobodno zidarstvo i njihova načela. Te su odluke donesene u obliku konstitucija, enciklika i apostolskih poslanica.

Meni su masoni zanimljivi iz dva razloga. Prvo: jer vole u svoje članstvo primati samo “ugledne” i “moćne” ljude koji se vjerojatno u to tajno društvo ne učlanjuju samo zato  da se maskiraju s vremena na vrijeme u okviru njihovih obreda nego prvenstveno da se međusobno podržavaju u društvu, međusobno poslovno pomažu i jedni druge promoviraju.

Naravno, to vam masoni nikada neće priznati, ali ako se udružuju samo radi “samoizgradnje”, kao što danas možemo čuti od novopriznatih Hrvata-masona, zašto su onda tajno društvo, a ne javno kao i sva ostala?

Drugo: Masoni ne primaju u članstvo žene. Znači Beljak može postati članom, a Anka Taritaš Mrak ili Kolinda ne mogu. Čudno kako naše feministice čkome o toj neravnopravnosti spolova unutar masonerije. I to k’o zalivene. Svi smo ravnopravni, ženska kvota, pozitivna diskriminacija, ali u slobodne zidare – žene njet. Tu se sad vrtimo u krug. Miljević misli da je Ustav na strani Jelenića i da nije trebao odstupiti, a na drugoj strani protivnici misle da je Jelenićev jedini grijeh što činjenicu da je mason nije obznanio prije imenovanja. Ipak, nekako sam sklon pomisliti kako Plenki Jelenića ne bi smijenio da se ne nalazimo u ovom turbulentnom vremenu unutarstranačkih i skorih parlamentarnih izbora, ali….

Vrtnju u krug je opazio i Tin Ujević pa je napisao stih:

“Mi smo išli putem. Put je bio dug.

Kasno opazismo da je taj put krug!”

“Tužiocima”, kako kolokvijalno zovemo državne odvjetnike, nije lako. Puno predmeta, malo prostora. Ne vole ih okrivljenici, nisu s njima zadovoljni ni oštećenici. Više ne djeluju u sinergiji ni sa sucima kao što je to bilo nekada u dobra, stara “samoupravna” vremena. Koliko puta sam znao kao “građanin pokorni” čekati pred vratima suca koji vodi predmet, a kad bi napokon bio pozvan unutra, zatekao bi suca i tužioca kako pregledavaju spis. Dobro, to je bilo u vremena kad je “tužioc” dolazio na sud u kožnatom kaputu i zračio opasnim autoritetom. Sjećam se jednog “tužioca” koji je nekoliko godina iza rata bio premješten iz Zadra u Zagreb. U rješenju o njegovom premještaju pisalo je kako u roku od dvije godine mora završiti Pravni fakultet. I drug B. ga je i završio. No, ta su romantična vremena za nama. Šteta!

Sjećam se u “ona vremena” kad sam branio druga koji je navodno “zamračio” neku lovu. Nešto kao “I love” lovu. U nedostatku dokaza drug je bio oslobođen. Nakon nekoliko dana drug iz SUBNOR-a oglasio se u novinama tvrdeći da mu ta presuda nije jasna jer “ne bi njega drug tužilac optužio da on nije kriv”. Stvarno su to bila romantična vremena, napose za “tužioce”. A danas? Glavni državni odvjetnik  se mora povući zbog članstva u dobrotvornoj i samoizgrađujućoj masonskoj udruzi.

Očito su sada došla neka nova “neprirodna” vremena. Dokaz tomu je i nedavna presuda na Županijskom sudu u Zagrebu. Ivica Lovrić je nepravomoćno oslobođen i vodi protiv DORH-a 1:0. Sutkinja Rahaela Valentić je u obrazloženju presude, između ostalog, rekla: “Ovu optužnicu zdrav razum jednostavno ne može shvatiti”. Što bi tek na ovo rekao drug iz SUBNOR-a…

Najprije su ga hvalili da je pravi udarnik. Kasnije su shvatili da je udaren.

Iz svoje “prirodne baze” – Visokog prekršajnog suda – javlja se stalna dopisnica Slavica Lukić. Naime, Odjel za javni red i mir tog suda odlučio je da jednom zauvijek skine s dnevnog reda “klerofašistički” usklik “Za dom spremni”. Nadam se da časni suci znaju da je Ministarstvo uprave u mandatuIvice Račana registriralo HOS kao regularni dio HV-a pa time i njegov znak ZDS. I sad oči “napredne javnosti” željno očekuje da devet sudaca jednoglasno lansira ZDS na “đubrište istorije”. Taj “revolucionarni” zadatak treba se obaviti baš u vrijeme kad je identificirano tijelo hrvatskog branitelja zvanog Crvenkapa iz Bogdanovca koji je nastradao u tzv. “štafeti smrti”. Na odori mu je oznaka HOS-a i “Za dom spremni”. Možda ga već legendarno vijeće u sastavu Siniša, Branka i co. postumno kazni zbog uznemiravanja javnosti. Poznato je, naime, da javnost prije ili kasnije dozna da je bila uznemirena.

Naime, kaj? Našlo se na tom sudu vijeće u sastavu Anđa Ćorluka kao predsjednica, članice Ivanka Mašić i Mirjana Margaretić koje su potvrdile prvostupanjskog presudu Prekršajnog suda u Šibeniku kojom je Thompson oslobođen krivnje zbog pozdrava ZDS. Naravno, presuda nije dobila prolaz na sudu. Zapela je na tzv. evidenciji sudske prakse. A tu sudsku praksu tvore Branka Živković, Siniša Senjanović i kompanija.

Sad se Odjel za javni red i mir treba kao glasačka mašina očitovati tako da se na Brankinom i Sinišinom sudu ne može iz presedanskih razloga donijeti presuda kojom se Thompson ili bilo tko drugi oslobađa zbog pjevanja ili klicanja tog “klerofašističkog pozdrava”. Pozdrava pod kojim je ova država obranjena i pozdrava kojeg se branitelji neće odreći jer je bio njihov ratni i pobjedonosni simbol. Uzalud vam trud svirači, za drugog su dunje žute… Za sada je čvrsta partijsko-dogmatska jezgra “popušila”. Troje sudaca je bilo za stav Ćorlukinog vijeća, troje za čvrsti partijski stav, a troje se valjda “ne bi štelo mešati”. I sada “sleduje” novi sastanak, ali ovaj puta opće sjednice svih sudaca i “sudija”.

Visoki prekršajni sud je posljednju pravomoćnu presudu protiv ZDS donio u ljeto prošle godine, a njom je bio kažnjen makarski pjevač Mario Roso. Obrazloženje te presude je skoro pa revolucionarno. Tipično obrazloženje poraženih u Domovinskom ratu koji su, kartaški rečeno, došli na štih. Čitajte i križajte se!!! Kažu “mudri i progresivni” suci: “Činjenica da je navedeni pozdrav dio autorskog umjetničkog dijela ne mijenja činjenicu da simbolizira mržnju prema ljudima drugačije vjerske i etničke pripadnosti, manifestaciju rasističke ideologije kao i podcjenjivanje žrtava zločina protiv čovječnosti te da je protivna Ustavu”.

Što su to autori uopće željeli reći i kome? U pozdravu ZDS koji se koristio u Domovinskom ratu nije bilo nikakve općenite mržnje prema ljudima druge vjerske i etničke pripadnosti, a najmanje rasizma i podcjenjivanja žrtava zločina! Mržnja prema četnicima jer su druge vjerske i etničke pripadnosti? Oni koji su klali na Ovčari, razarali Vukovar, Škabrnju, okupirali 1/3 države, natjerali Crvenkapu u “štafetu smrti”, u Lovasu natjerali mještane da uđu u minsko polje i tako ubili 85 civila. Ti njihovi postupci za ove suce očito nisu bili iz mržnje niti su smjeli izazvati ikakvu mržnju naših branitelja!!!

Samo na Visokom prekršajnom sudu postoje suci koji se čude k’o pura dreku da netko ne ljubi one koji su u tri dana poubijali u Srebrenici 8300 muškaraca. Oko 20.000 tisuća ljudi ubijeno je u posljednjem ratu kao i više od 400 djece o kojoj Frljić i ekipa ne rade posjećene predstave u Kerempuhu. Dragi drugovi i drugarice suci Visokog prekršajnog suda, nema tog Ustava ni kaznenog i prekršajnog propisa koji će pobjednički narod natjerati da voli one koji su nas napali, okupirali, ubijali u našoj zemlji i našoj državi. Vi bi, iz svojih sigurnih i mekih fotelja, vjerojatno htjeli da im se naši branitelji još i ispričaju što su uopće išli u rat protiv četnika, JNA i pobunjenih Srba. Vas razumije jedino Vučić! Međutim, Vi ćete, kad vam bude suđeno, odletjeti jednog dana na krilima smrti u oblake, a pobjedonosni ZDS ostat će zauvijek i pratit će vas na vašem putu u oblake.

U Kumrovcu se, zbog velikog interesa budućih gostiju, na otvaranju restorana “Tito” – čeka u četveroredu.

Nenad Stazić, ljevoruki zastupnik, poznat po tome da je vječno nezadovoljan jer su njegovi u proljeće 1945. godine “šlampavo” odradili posao i sam je uletio u “šlampavu” sferu. Naš popularni Neno je suvlasnik stana od 80 četvornih metara u elitnom dijelu Zagreba.

Međutim, u svoju imovinsku karticu je naša ljevičarska ikona unijela podatak da taj stan vrijedi 184 tisuće kuna. Oko 25 tisuća eura. Takav stan je 2012. godine bio procijenjen na 1,2 milijuna kuna. Ali znate kako je…cijene su naglo pale…nešto kao i Stazić sa svojom procjenom. No, Neno se pokajao i nedavno je objavio novu imovinsku karticu u kojoj je kao novu cijenu naveo 1.776.000 kuna. Očito sada kada je Zoki izabran za predsjednika cijene stanova SDP-ovaca su naglo skočile u nebo.

Na uglu stare Vlaške i Palmotićeve nalazi se okrugli reklamni stup. Moj frend se jednom nacugao i s dvije ruke se oslanjao o stup te ga počeo obilaziti. U jednom trenutku je zavapio: “Ljudi, pas mater! Mene su živog zazidali!!!”

Zvonimir Hodak / direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Htjeli smo biti zdravi u bolesnom svijetu

Objavljeno

na

Objavio

Foto: EPA

Što je Urbi et Orbi

Urbi et Orbi (“gradu [Rimu] i svijetu”) bio je uobičajeni uvod rimskih objava. Izraz danas označava Papino obraćanje i apostolski blagoslov namijenjen gradu Rimu i cijelom svijetu. Blagoslov se svakog Uskrsa i Božića slavi u Rimu sa bazilike sv. Petra.

Dio Urbi et Orbi blagoslova je otpust svih privremenih kazni zbog grijeha, kroz oprost priložen u Papinu blagoslovu. Božićni i Uskrsni blagoslovi prenose se diljem svijeta preko Europske radiodifuzne unije. Oslobođenje i oproštenje grijeha nije namijenjeno samo ljudima nazočnim na trgu sv. Petra, nego svima koji obrednu ceremoniju prate na televiziji ili radiju.

Prije blagoslova, Papa se obraća građanima grada Rima i svijetu, sa pozdravima na mnogim svjetskim jezicima. Urbi et orbi se na trgu sv. Petra koristi i za Papinu inauguraciju, te vrlo rijetko za blagoslov hodočasnika i svetkovina.

Glavna završna izreka na kraju blagoslova glasi:

Et benedictio Dei omnipotentis, Patris et Filii et Spiritus Sancti descendat super vos et maneat semper.

(“I neka blagoslov Svemogućeg Boga, Oca, Sina, i Duha Svetoga siđe na vas i ostane s vama zauvijek”).

Papa Franjo detektira duhovne probleme  na planeti

Vidno zabrinut papa Franjo je 27. ožujka 2020. godine u 18,00 sati predvodio klanjanje i blagoslov sa Presvetim Oltarskim Sakramentom na praznom trgu svetog Petra u Vatikanu. Za razmatranje je odabrao tekst iz evanđelja po Marku 4, 35. – 41., sa naslovom „Stišana oluja“ ili

Isus smiruje oluju

Kad se spustila večer, Isus reče učenicima: ‘Prijeđimo na drugu stranu jezera.’  Oni otpustiše narod i povezoše ga u lađici iz koje je propovijedao. Za njima se otisnu i druge lađice.  Odjednom se podiže silna oluja. Visoki valovi počnu se prelijevati u lađicu tako da se gotovo posve napunila vodom. Isus je spavao na krmi s glavom na jastuku. U panici su ga probudili vičući: ‘Učitelju! Zar ti uopće ne mariš što ćemo izginuti?’ Isus se probudi, zaprijeti vjetru te reče moru: ‘Utišaj se! Umukni!’ Vjetar prestane i nastane velika tišina. On upita učenike: ‘Što ste se toliko prestrašili? Zar još nemate vjere?’ Oni su bili silno prestrašeni. Pitali su jedan drugoga: ‘Pa tko je on da mu se i vjetar i more pokoravaju?’

Problemi svjetskih razmjera

Papa Franjo je u svom nagovoru spomenuo niz duhovnih svjetskih problema koji opterećuju sve narode svijeta: pohlepa za profitom, materijalizam, omamljenost žurbom života, lažne sigurnosti, loše navike, egoistični osjećaj naših sposobnosti za sve, neposlušnost Božjim pozivima, neosviještenost raznim nepravdama i svjetskim ratovima. Nakon nabrojenih duhovnih promašaja suvremenog čovjeka i svijeta papa Franjo vrlo hrabro zaključuje: „ Nismo slušali krik siromaha i našega teško bolesnog planeta. Nastavili smo nesmiljeno dalje misleći da ćemo uvijek ostati zdravi u jednom bolesnom svijetu.“ Papa Franjo dva puta za redom spominje bolest, i to bolest planeta i bolest svijeta.

Dakako da tu misli na duhovnu bolest. Možda su vrlo rijetki ljudi diljem svijeta primijetili da papa Franjo daje oštru kritiku postojećem duhovnom stanju svih naroda u svijetu. Ako ispravno i doslovno shvatimo Papin „ Urbi et Orbi“, onda je neminovan zaključak da su te riječi upućene svakom čovjeku na kugli zemaljskoj, vjernicima i onima koji to nisu. Još je značajnije  da su izrečene misli dio pobožnosti klanjanja pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, gdje neki ne bi očekivali tako „ oštre“ riječi.

Obično vjernici u propovijedima i razmatranjima Pape, biskupa ili svećenika očekuju blagi govor, nagovor u kojem nema oštrine misli, „rezantnih“ zaključaka. Možda su mnogi vjernici gledajući i slušajući papu Franju očekivali da se što prije dogodi željeni potpuni oprost od svih grijeha, te su te riječi, tu poruku vrlo brzo preskočili i zaboravili.

Važno je vratiti se  ponovno tekstu i čitati razmatranje pape Franje na temelju evanđelja svetog Marka. Ja osobno također stavljam naglasak na početak razmatranja: „ Gusta se tama nadvila nad naše trgove, ulice i gradove; zagospodarila je našim životima ispunivši sve zaglušujućom tišinom, pustoši i prazninom, koja paralizira sve na svom putu: to se može osjetiti u zraku, to se može osjetiti u gestama, pogledi to govore. Uplašeni smo i izgubljeni. Poput učenika iz evanđelja iznenada nas je zahvatila neočekivana žestoka oluja. Shvatili smo da se nalazimo na istoj lađi, svi krhki i dezorijentirani…“ Tim mislima papa Franjo ulazi duboko duhovno psihološki u pitanje sadašnjeg trenutka. Ima puno onih koji ne simpatiziraju papu Franju, jer im je još uvijek u dubokom sjećanju ostao papa Ivan Pavao II. Ali ako si čovjek dadne truda i analizira sve što papa Franjo govori to ima duboku duhovno vjersku dubinu.

Činjenica je također da papu Franju mediji ne citiraju u snažnim, moćnim mislima, poput rečenice da živimo u bolesnom svijetu ili da je Europa bolesna baka. Vjerojatno je malo medijskih djelatnika to zapazilo. Ili ako su zapazili i pročitali, olako su prešli preko tih misli. Medijima je papa Franjo interesantan samo u onim nastupima koji su kao neko odudaranje i odstupanje od tradicionalnog, stiliziranog imidža pape i papinstva.

Takvom selektivnošću medija puno toga u stvari šira vjernička populacija diljem svijeta ne zna za autentične stavove pape Franje. Kao na primjer izjava „ bolesna baka Europa.“ Nitko od medija nije se uhvatio te konstatacije. Ako papa nešto dobro detektira, „ pogađa u sridu“, to mediji najčešće prešućuju.

Papa Franjo u razmatranju „ Urbi et Orbi“ budi nadu i daje putokaz

Da bi se iščekivalo i događalo bolje sutra za čitavo čovječanstvo, papa Franjo predlaže da izaberemo ono što je važno, da prolazno i nepotrebno odvojimo od vječnih vrednota. Vrijeme je da tijek naših osobnih života usmjerimo prema Isusu. Da pozovemo Isusa u naše lađe života. Svi smo na jednoj lađi. Vrijeme u kojem živimo je vrijeme kušnje i našeg životnog izbora.

Papa nas poziva da Isusu predamo svoje strahove. On primjećuje da u duhovno i moralno bolesnom čovječanstvu, u svijetu, postoji veliki broj onih čije su oče uprte u nebo, onih koji mole, koji su strpljivi, suodgovorni: „ Koliko je onih koji svakodnevno pokazuju strpljivost i ulijevaju nadu, pazeći da ne siju paniku, nego suodgovornost. Koliki očevi, majke, djedovi i bake, učitelji malim i svakodnevnim gestama pokazuju našoj djeci kako se suočiti i prevladati krizu prilagođavajući navike, dižući glavu gore i potičući na molitvu.“ Naši sunarodnjaci znaju reći: „ iza svega ovog, ništa neće biti kao prije“ Ili „ nakon ovog moramo postati bolji ljudi“. Veliko je pitanje hoće li nas ove kušnje i koronavirus osvijestiti, prizemljiti, učiniti boljima?

Teško je nešto na tom planu predviđati. Čovjek je misterij, tajna. Svjetska politika je nažalost omalovažila razne duhovno moralne krikove Crkve, krikove intelektualaca, pisaca. Hoće li se dogoditi duhovno moralni preporod čovjeka i naroda, veliko je pitanje. Hoće li čovjek dalje pod svoje noge bacati prirodu u cjelini, ili će doći do nekog otrežnjenja? Sami sebe trujemo zagađujući zrak, vodu, zemlju.

Ponašamo se kao bogovi, a zapravo kako kaže Papa, krhki smo i ranjivi. Lađa svijeta na kojoj plovimo doživljava oluju. Ljudi umiru. Slika lađe i oluje, straha od smrti, utapanja je realnost. Stvarno smo bojažljivi i nemamo vjere. „ Urbi et Orbi“ bio je jasni krik da se čitavo bolesno čovječanstvo treba vratiti Bogu i pravim vrednotama. Jesmo li ga razumjeli, veliko je pitanje.

Što je oprost

1471. „ Oprost je otpuštenje pred Bogom vremenite kazne za grijehe kojih je krivica već izbrisana; to otpuštenje vjernik, pravo raspoložen i uz određene uvjete, dobiva posredovanjem Crkve koja, kao poslužiteljica otkupljenja, svojom vlašću dijeli i primjenjuje blago zasluga Krista i svetaca. Oprost je djelomičan ili potpun, već prema tome da li od vremenite kazne za grijehe oslobađa djelomično ili potpuno“. Oprosti se mogu primijeniti živima ili pokojnima.

„ Katekizam katoličke Crkve“

Papa Franjo je u izvanrednim okolnostima ( koronavirus ) svim vjernicima svijeta koji su sudjelovali preko televizije ili radija 27. ožujka u 18,00 podijelio potpuni oprost od grijeha. Tako su vjernici zadobili „ odrješenje od grijeha“, jer ne mogu sudjelovati u osobnoj, korizmenoj ispovijedi zbog opasnosti od zaraze koronavirusom.

 Vladimir Trkmić/Kamenjar.com

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Vide li se posljedice koronavirusa?

Objavljeno

na

Objavio

Pa dobro, je li taj virus zbilja toliko opasan? Ili je u pitanju tek obična gripica, eventualno neka upalica plućica koja izaziva komplikacije samo u onih koji su ionako već jednom nogom u grobu? Je li to tek još jedna anomalija u nizu s minimalnim statističkim utjecajem na mortalitet? Stoga na nju ne treba obraćati suviše pozornosti, a kamoli bezrazložno zaustavljati kotač gospodarstva. U srži takva razmišljanja stoji nedovoljno promišljeno, katkad i namjerno iskrivljeno poimanje statistike, svesrdno potpomognuto intelektualnom lijenošću. Naime, pobornici ovih teza, što ih u ovim napetim vremenima kojekakvi mutikaše i bezglavnici neštedimice promiču pod firmom prava na drukčije mišljenje, zavaravaju sebe i druge uzimajući čitavu Italiju u obzir. I doista, kad se tako gleda, broj dosad umrlih od koronavirusa, njih zasad oko 12 tisuća, manji je nego za nešto žešće sezonske gripe. Štoviše, manji je to broj i od uobičajenih godišnjih varijacija broja umrlih u Italiji, koje se unazad par godina protegnu i do 50 tisuća (u rasponu od 600 do 650 tisuća). No, to ne znači drugo nego da se promatranjem Italije u cjelini zasad ne može baš ništa zaključiti o smrtnosti ove pošasti.

Pogledajte Bergamo!

Da bi se nešto valjano o tome zaključilo, treba uzeti u obzir izrazito neravnomjernu rasprostranjenost bolesti diljem Italije, te pod lupu staviti njezina žarišta, krajeve koje trenutno pustoši najžešćom snagom. A tu brojevi govore više od tisuću riječi. Primjerice, u provinciji Bergamo, koja broji nešto više od 1,1 milijun stanovnika, prema podacima talijanskog zavoda za statistiku (istat.it) 2018. godine je umrlo skoro 10 tisuća ljudi, u prosjeku ni 30 dnevno. A kako je objavljeno na mrežnim stranicama lokalnih novina (L’Eco di Bergamo), dana 26.03. tamo bilježe 91 preminulu osobu, da bi se dan kasnije taj broj više nego udvostručio – na 195 – više nego trostruko, odnosno šesterostruko u odnosu na dnevni prosjek u redovnim okolnostima. U nedalekoj provinciji Cremona, poznatoj po slavnim graditeljima violina, dana 27. ožujka umrlo je 46 ljudi, a još 2018. dnevno ih je umiralo svega 11, dakle 4 puta manje. Odatle sva ta muka talijanskih liječnika u najbogatijem djelu Italije, odatle prebukirani krematoriji i kolone vojnih kamiona punih ljesova. Vrijedi primijetiti i kako se sva ta crna statistika odvija u uvjetima korjenitih restriktivnih mjera kakve se zbog obične gripe ne poduzimaju. Ne svjedoči li to dovoljno o ubitačnom karakteru ove neznane boleštine i što nastupa kad se mjere zaštite protiv nje počinju provoditi prekasno?

Izneseni brojevi ujedno čine izlišnom i svaku filozofsku raspravu o stvarnom uzroku smrti, je li to baš koronavirus ili tzv. komorbiditet, smrtonosni utjecaj kroničnih bolesti od kojih su zaraženi otprije bolovali. Jer svih tih rakova, visokih tlakova, kroničnih bolesti srca i inih organa, običnih gripa, prehlada… bilo je i prije. Samo je jedno novo. Pa što bi onda drugo razborit čovjek zaključio nego da je baš to kap koja prelijeva čašu? I prelijeva je poprilično obilno. O činjenicama nije moguće imati mišljenje – pa čak ni uhu buntovnog tupavca ono tako primamljivo drugo mišljenje, ono alternativno, glavno da je protiv glavne struje – a da se ne skrene putem ludosti.

Da bi se stekao potpuniji uvid u aktualnu zdravstvenu situaciju u Italiji, treba ju, dakle, promatrati po provincijama ili većim administrativnim jedinicama – regijama. Tako Lombardija, gdje je bolest buknula svom silinom, a sad se po prilici nalazi na vrhuncu epidemije, bilježi već 17% umrlih u odnosu na registrirani broj zaraženih. Ipak, činjenica da tamo već na 2-3 testa dolazi jedan zaraženi (u Hrvatskoj je taj broj trenutno oko 8), upućuje na to da se, moguće i uslijed izrazite rasprostranjenosti virusa i preopterećenih zdravstvenih kapaciteta, testiraju samo oni s ozbiljnijim simptomima, što zapravo znači da je broj zaraženih stvarno znatno veći. Trend ponavljanja obrasca Lombardije pokazuju i regije na granici s Francuskom (Pijemont sa sjedištem u Torinu i Ligurija sa središtem u Genovi), koje su imale vremena pripremiti se da im epidemija ne zahvati odmah zdravstveni sustav, a brojevi o smrtnosti im zasad slijede obrazac viđen u Lombardiji, srećom, u bitno manjim razmjerima. Situacija izgleda bitno boljom u regijama najbližima Hrvatskoj – u Venetu (Venecija i Padova) i Furlaniji-Julijskoj Krajini (Trst i Udine). Tamo se znatno više i šire testira (8-10 testova na jednog zaraženog), porast broja zaraženih je manji, stopa smrtnosti osjetno manja i bitno sporije raste (stagnira na 5-6%), prilično je nalik onoj u južnim talijanskim regijama gdje se bolest proširila kasnije. No, i na jugu se zadnjih dana primjećuje osjetniji rast, što upućuje na moguće skore probleme, tim više što se radi o mahom siromašnijim krajevima s lošijim zdravstvenim sustavom.

Koliko je Hrvatska dobra?

Nadu ulijeva što relativni dnevni porast trenutno zaraženih u odnosu na prethodni dan na nivou Italije pada, što ne znači da je tako u svim pokrajinama, ali može poslužiti za ilustraciju. To pokazuje padajuća plava crta na grafu niže na kojem je prikazan i trend ukupnog broja trenutno zaraženih (crveni stupci), pri čemu je znatniji pad dana 10.03. očito posljedica nepotpunih podataka:

graf: Grgur.S/Kamenjar.com

Broj trenutno zaraženih doseći će vrhunac kad padajuća plava crta trajno padne ispod 0% (trenutno je na 2%), a tek će iščeznuće crvenog stupca označiti da više nema registriranih zaraženih, što naravno ne znači da ih tada uopće ne će biti, i da će posve minuti opasnost od ponovnog razbuktavanja zaraze. U svakom slučaju, smanjivanjem crvenog stupca, ovisno o stanju po regijama koje nisu u istoj fazi epidemiološke slike, postupno će se ukidati mjere zaštite suprotnim redoslijedom kako su donošene.

Kako se Hrvatska trenutno nalazi još u početnom stadiju epidemije i ima relativno malen broj zaraženih, za nju ovaj graf zasad nema većeg smisla. Može se tek reći da se dnevni porast trenutno zaraženih u odnosu na prethodni dan vrti oko 10%. Ipak, zgodno bi bilo pronaći talijansku regiju pogodnu za usporedbu trenda porasta trenutno zaraženih. Kad se uzmu u obzir kriteriji – broj stanovnika, BDP mjeren paritetom kupovne moći, te omjer provedenih testova i pozitivnih ishoda (8:1) – pokazuje se da je Hrvatskoj najsličnija Apulija (donji stražnji dio čizme uključujući i petu).

graf: Grgur.S/Kamenjar.com

Vidljivo je kako Hrvatska još od 21.03. uspijeva zadržati položeniji nagib pravca porasta kakvog je Apulija držala samo 5 dana između 14.03 i 18.03. (otada broj zaraženih u Apuliji raste brže, nagib pravca je oštriji). A da je Hrvatska osjetno uspješnija od usporedive talijanske regije potvrđuje i to što stanje u Apuliji obilježava i bitno veća smrtnost (dana 22.03., kad je imala sličan broj zaraženih kao Hrvatska jučer, Apulija je već bilježila 31 preminulog, dok ih Hrvatska ima 6).

Pozadina kreativnih statistika

Začuđenost dijela javnosti izazivaju i znatne varijacije smrtnosti od države do države (Italija 11%, Španjolska 9%, Nizozemska 7%, Francuska i Velika Britanija po 6%, Švedska i Danska po 3%, Švicarska 2%, Njemačka i Austrija po 1%), što na prvu upućuje na razlike u fazi širenja bolesti, ali i na to jesu li i koje mjere zaštite pravodobno poduzete, te koliko se disciplinirano poštuju. Međutim, teško se oteti dojmu kako su ovdje u prvom planu ipak politički motivirane igre sa statistikom. I dok je Italija pokupila sav negativni publicitet „brendiravši“ se kao europsko žarište zaraze, neke države pokušavaju se nametnuti kao mjerilo uspješnosti u borbi protiv koronavirusa pojačanim testiranjem mlađe populacije. S druge strane, koristeći široke mogućnosti interpretacija koje pruža komorbiditet, kreativnim vođenjem statistike uzroka smrti svjesno prikazuju manje umrlih od koronavirusa. Posljedica tog pristupa je statistički manja smrtnost od realne. Stoga će se stvarne posljedice koronavirusa po pojedinoj državi vidjeti tek nakon što budu objavljeni potpuni podaci o mortalitetu, a usporedba s akutnim lokalnim slučajevima poput Bergama pokazat će i koliko su čije mjere djelovale.

Uglavnom, kad su posrijedi europske države, može se naslutiti kako one zemlje koje vape za dodjelom što više sredstava iz zajedničke EU kase u borbi protiv posljedica koronavirusa, prikazuju smrtnost većom od realne (testiraju uglavnom ugroženu populaciju), dok one koje, i same svjesne teško pogođenog im gospodarstva ne trče pružiti im ruku, prikazuju smrtnost manjom od realne (testiraju opću populaciju te u znatnoj mjeri pripisuju uzrok smrti komorbiditetu).

Nema toga što virusu godi koliko vlast ljevice  

Unatoč strahovitoj patnji kojoj su izloženi, jer doista je užasavajuće što toliki ljudi umiru sami, samcati, i što se od njih bližnji nemaju priliku oprostiti, teško je ne uočiti kako su Talijani dobrim dijelom i sami iskovali svoju nesreću. Ne samo zbog nehaja i smušene reakcije na pojavu virusa koji je već ranije ostavio traga u Kini. Naime, još u veljači, kad su se već pojavili prvi slučajevi bolesti uvezeni iz Kine, pokrenuli su akciju „Zagrli Kineza“ u kojoj su sudjelovali i viđeniji talijanski političari poput predsjednika Republike i gradonačelnika Firence, valjda kako bi onima opreznijima prišili etiketu rasizma, fašizma, uz čitav komplet pogrda koji uz to u paketu ide.

Tako i sada, nezadovoljna količinom pomoći iz Europe koja je i sama sva na udaru, a sve kako bi od nje izmamila što više, Italija u maniri Vučićeve Srbije europsku pomoć medijski ignorira, dok istodobno prenaglašava onu iz Kine, Rusije, pa čak i s notorne Kube. Fale im još samo stručnjaci Kim Jong Una pa da svi zajedno zapjevaju „O bella ciao“. A zašto ne i „Bandieru rossu“? Mada, sve je više glasova i kako je dobar dio te pomoći neuporabljiv (nepouzdani testovi, neadekvatne maske), što podsjeća na epizodu pomoći Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata u lijekovima kojima je istekao rok trajanja. Ha, očito im jeftinija bila humanitarna donacija, nego zbrinjavanje otpada (a ne ćemo valjda sad opet biti te sreće?). U čitavoj priči nije posve nezanimljivo ni što je Italija, kao prva među 7 gospodarski najjačih država svijeta (članica skupine G-7), u ožujku prošle godine sklopila izdašne ugovore o suradnji s Kinom, de facto prihvativši biti zadnjom postajom kineskog strateškog projekta kolokvijalno zvanog „Putom svile“. Kao ni to da Italija već otprije gaji jake gospodarske veze s Kinom, pa tako ima i najviše kineskih radnika od svih europskih zemalja, čega je zoran pokazatelj i intenzivna povezanost zrakoplovnim linijama Milana i Wuhana, dvaju žarišta ove svjetske zdravstvene krize bez presedana unazad stotinu godina.

Više je nego znakovito i kako do znatnijeg širenja bolesti dolazi upravo u zemljama pod vlašću ljevičara i liberala, onih gdje kultura prava na prava obilno preteže u odnosu na dužnosti izvršavanja obveza (Italija, Španjolska, Francuska). Istovjetan obrazac uočljiv je i u SAD-u, gdje su žarišta širenja virusa upravo krajnje ljevičarske savezne države vođene izrazito lijevim guvernerima (New York, Kalifornija i Washington). Taktiku ignoriranja virusa zasad primjenjuje još jedino Švedska, koja još od 12.03. testira samo rizične skupine i zdravstvene djelatnike sa simptomima. Čini se da je tamošnja lijeva vlada u zdravstvenoj krizi prepoznala priliku za dvostruki dobitak – da gospodarstvo radeći kao da se ništa ne događa zadrži komparativnu prednost u odnosu na ostale, i, ne manje važno, da se ubrza preraspodjela državnog troška sa starih Šveđana na nove Šveđane. I koga bi onda još začudilo da nakon svega proglase pobjedu, makar im drastično skočio mortalitet od svega samo ne od koronavirusa? Od nadobudnih na desnici slično je pokušao tek miljenik mnogih u Hrvatskoj, britanski premijer Boris Johnson, da bi se ubrzo podvijena repa čak i doslovce povukao u kućicu.

Reakcije Slovenaca i naših „bosanaca“

Zanimljiva je bila reakcija Slovenaca, malenog naroda s izraženim instinktom za opstanak, koji se stoljećima uspijevao othrvati naletima dva poveća grabežljivca. Oni su, vidjevši da stvari kreću po zlu, komedijaša i lakrdijaša na čelnoj državnoj dužnosti smjesta zamijenili ozbiljnim i odgovornim čovjekom. No, ne tako daleko od Slovenije neki se trude učiniti upravo suprotno. Takvima sad smetaju mjere nadzora nad visokorizičnim potencijalnim prijenosnicima zaraze. A kome to može biti u interesu da se ne primjene mogućnosti provjere kretanja onih koji su nedavno boravili u rizičnoj državi, a to nisu prijavili, te pridržavanja samoizolacije onih koji mogu poslužiti kao svojevrsne tempirane bombe, i to nakon već tisuću utvrđenih slučajeva kršenja? Napokon, koja je alternativa? Da im se vjeruje na riječ jer se većina ponaša kako treba? Pa i inače se većina ponaša kako treba. Uvijek je manjina problem, manjina koja, napose sada, predstavlja nerazmjernu ugrozu za zajednicu.

Kad bi mjerodavnost služila kao mjerilo, ti bi slatkorječivi zaštitnici prava nehajnih bili posve ignorirani, no estradizaciji skloni mediji i u ovim nimalo zabavnim vremenima i dalje ih guraju u prvi plan nudeći ih svjetini kao uzore u misiji općeg srozavanja zdrava razuma. Ipak, u ovim izvanrednim okolnostima svekolike društvene ugroze isprazno umovanje tih posvuduša ne predstavlja tek atak na razbor, nego i prijetnju nacionalnoj sigurnosti u rangu onih koji koriste pravo na drukčije mišljenje o činjenicama o gripici. To što rade posve je na tragu nedavnog zalaganja Gordana Bosanca iz Centra za mirovne studije za ograničavanje rada i metoda obavještajne zajednice. Danas se Bosanca ne čuje. Nema ni potrebe, jer neka druga gunđala ne puštaju Hrvatsku da se obrani od koronavirusa.

Opet se uskokodakalo sve ono uplašeno da Hrvatska i ovu krizu ne prebrodi uspješno. I evo predsjednika Vlade Plenkovića u već dobro poznatim škarama korifeja interesnih krugova čiji se interesi rijetko kad poklapaju s hrvatskima. I dok ljudskopravaški anarhoidi svih boja Tuđmanovih vragova optužuju Vladu kako uvodi sustav totalnog nadzora, brutalni projekt digitalne diktature ala „Veliki brat“, s druge strane se Plenkovića proziva za nedovoljnu odlučnost (ne samo da on nema pišu, nego ga nema nitko oko njega). Iako je svakome iole razumnom jasno kako u ovako neizvjesnim situacijama, kad je nemoguće pouzdano procijeniti razvoj događaja makar i na srednji rok, nije mudro srljati i brzati s odlukama. Treba sačuvati pribranost a ne jurišati onako kako su neki stručnjaci sugerirali ’91 glede napada na kasarne JNA. I sad bi, u krajnje neizvjesnim okolnostima, raznorazni buldožeri povlačili nagle poteze s mogućim dalekosežnim posljedicama poslije kojih više nema nazad. Bez obzira što, osim zdravstvenih, i gospodarski razlozi nalažu što prije iskobeljati se iz ovog vrzinog kola. Jer čak i neovisno o tome propala ova turistička sezona samo djelomično ili potpuno, Hrvatskoj je iz strateških razloga sigurnosne naravi iznimno važno da se profilira kao država koja se pokazala uspješnom u borbi protiv epidemije. A to zahtijeva iznimnu disciplinu te strog i učinkovit nadzor, kojeg nije moguće provesti bez odgovarajućih alata.

Kako god na kraju ispalo, nema sumnje da će kapetani poslije bitke čim dođe njihovo vrijeme radosno uskliknuti – moglo je i moralo bolje! Pod suncem ništa nova, jer kad im je uspjelo ogaditi skoro savršeno obavljen posao oko Agrokora, čiji je, usput, maloprodajni lanac i ovu krizu dočekao najpripremljeniji, teško da će propustiti prigodu to isto učiniti i sada.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari