Pratite nas

Kolumne

Hodak: Stara Hrvatina Komšić ne zna treba li prijeći i zauzeti ili zapaliti Pelješki most

Objavljeno

na

Suludi pokolj na Kajzerici. To je samo dokaz više da se “homo balcanikus” odrekao toljage i pokazao da i mi možemo ponuditi tom “vrlom novom svijetu” svoje masovne ubojice. Kad mogu Norvežani, Ameri, Novozelanđani, možemo i mi Hrvati! Usprkos Istanbulskoj konvenciji. Sjetih se George Orwella: “Sve je teško, a najteže je biti normalan”.

Lijevi ustavni sudac Goran Selanec dijalektički je upozorio na “bit” problema. Sudac, čiji je izbor podržao SDP, bio je svojevrsno iznenađenje prilikom izbora za taj “časni sud”. Kao superiorni analitičar, iz svoje sigurne fotelje ustavnog suca mudro zbori: “Ništa u tom ubojstvu nije slučajno. Nije slučajno da je ubojica muškarac. Nije slučajno da su od pet ubijenih odraslih žrtava njih tri žene… Ubojica je pokazao što se događa ženama koje se ne pokore muškarcima poput njega…”. Ovo je valjda poruka uvaženog ustavnog suca svim onim desničarskim krkanima koji “laju na mjesec” kad su protiv Istanbulske konvencije i Marakeškog kompakta.

U promotivnom prilogu Večernjaka novinarka Stela Lechpammer portretira našeg suca kao osobu koja se više puta nije susprezala izreći stavove oprečne političkoj većini. A ja bih dodao, osobito kad tu većinu ne predstavlja SDP.

Nesporno je utvrđeno da suludi ubojica nije bio evidentiran kao obiteljski nasilnik. Kako ga je to onda “politička većina” mogla izolirati i spriječiti u njegovom suludom naumu? To očito zna jedino sudac Selanec. Ja pak samo pretpostavljam. Možda tako da smo usvojili još više marakeških kompakta i istanbulskih konvencija ili da smo osnovali još više ljevičarskih nevladinih udruga za zaštitu ljudskih prava. Možda bi pomoglo i još više egipatskih profesorica kao što je Suad Saleh koja je javno napisala: “Sasvim je u redu da muškarci islamske vjeroispovijedi siluju žene koje nisu njihove vjere”.

Kao što vidite nema više parole “Proleteri svih zemalja ujedinite se”. Ono “proleteri” treba zamijeniti sa “psihopati”. I na kraju, po teoriji koja nam dolazi s Ustavnog suda, Ratko Mladić bi trebao doživjeti neku čudnu preobrazbu iz ratnog zločinca u lijevo liberalnog progresivca. On je, naime, 1995. u roku od tri dana poubijao 8300 muškaraca. Navodno ni jednu ženu. Sud u Haagu mu tu činjenicu nije uzeo kao olakšavajuću okolnost. Nije imao sreće da mu sudi sudac Selanec i Ustavni sud RH.

I kad smo kod Ustavnog suda i “vladavine prava” nije na odmet upozoriti na utopističku borbu novinarke Karoline Vidović-Krišto koja ovih dana pita na fejsu što je s ustavnom odlukom od prije osam godina kojom se XI i XII izborna jedinica (dijaspora i manjine) proglašavaju neustavnima?

U toj odluci, između ostalog, piše i ovo: “Ustavni sud utvrđuje da Ustav ne dopušta unaprijed zakonom jamčiti i određivati broj zajamčenih zastupničkih mjesta za bilo koju manjinu po bilo kojoj osnovi (nacionalnoj, etničkoj, jezičnoj, spolnoj, dobnoj, obrazovnoj, strukovnoj, imovinskoj i dr.) u okviru općeg izbornog sustava”. A ja pitam Ustavni sud i što je s odlukom tog istog Suda iz 1997. g. u kojoj stoji da voda i struja ne mogu biti ovršeni i isključeni jer se radi o bitnim sastojcima potrebnih za osnovnu egzistenciju građana… ili tako nekako.

A naš Goran Selanec, umjesto da troši svoj lijevi potencijal na “seksističku brutalizaciju” našeg društva, mogao bi pokrenuti s mrtve točke neke odluke Ustavnog suda koje, iako su svjetonazorske, iz “nepoznatih” su razloga završile duboko u “frižideru”. Čudno kako za njih predsjednik Ustavnog suda ne inzistira javno da ih Vlada mora provesti.

Pokojni srpski pjesnik Duško Radović jednom je dao istinitu definiciju: “Nema više normalnih. Svi smo manje više ludi. Neki kradu k’o ludi, neki žderu k’o ludi, neki piju k’o ludi, a neki rade k’o ludi, a ti su najluđi od svih”.

‘Što će njemu neki sud odlučivati što treba raditi’

Druga osoba koja me je duboko impresionirala u proteklom tjednu, uz Gorana Selaneca, je ministar energetike i zaštite okoliša Tomislav Ćorić. Uz legendarnog Freda Matića koji se sad u Bruxellesu muči s engleskim tipa “good bos, big bos, ‘wan shats kill“, a koji je s pravom u ovoj kolumni nosio pridjev “punjena ptica”, Ćorić je eto drugi ministar kojem taj pridjev savršeno pristaje.

Naravno, radi se o već opjevanom slučaju korupcije, o izboru nove ravnateljice NP-a Krka. Nella Slavica, dobrog i njegovanog izgleda, s dva LL u imenu, s dvije stranke u biografiji, s navodnim magisterijem ekonomije, s navodno prepisanim programom s jedne strane i Ljiljana Zmijanović bez dva ista slova u imenu, ali doktorica znanosti, s dugogodišnjim iskustvom u radu u NP-a Krka i s braniteljskim stažem od skoro 500 dana borbe u Domovinskom ratu, s druge strane. Zakon o braniteljima i drugi propisi jasno kažu tko ima prednost. Dobro, ni dr. Ljiljana nije bez mane. Kud’ je baš kao dragovoljka ušla u rat na strani HOS-a? Pravobraniteljica Lora Vidović misli i danas iz svoje fotelje da je to čista, destilirana ustašija.

Naravno, kao što je to normalno u zemlji Hrvatskoj, Ćorić je ponovno izabrao našu Nellu. DD (dragovoljka i doktorica) se već nakon prve sljepačke odluke žalila. Upravni sud u Splitu je uvažio njenu žalbu i ukinuo odluku ministra Ćorića. Međutim, naš ministar se nije dao. Što će njemu neki sud odlučivati jel’ on dobro ili loše odabrao. Stoga je ministar, s nadimkom “Ćoro”, ponovno ustoličio Nellu.

Smatra da “Zakon o braniteljima” nije zaobiđen, ali – što je zanimljivo – to isto misli i Ministarstvo branitelja Tome Medveda, valjda da ne naruši idilične odnose u Vladi. Time se i ministar Medved opasno približio legendarnoj popularnosti Jadranke Kosor koja je također “carevala” u tom ministarstvu. Nadam se da će dr. Ljiljana, usprkos neopreznosti što je ušla u rat u formacijama HOS-a, uspjeti doći do svojih prava putem suda.

Ovaj slučaj izaziva opće gađenje. Naravno, samo na društvenim mrežama, ne i u javnim medijima koji dobro paze što odgovara Plenkovićevoj Vladi. No, boli ona stvar i Ćorića i Medveda za društvene mreže.

Za njih postoje samo Jutarnji, Večernji, Novi list, Slobodna… Nisu još uvijek shvatili da takozvano “medijsko “podzemlje” danas izriče glas naroda koji može sve preokrenuti naglavce. Sjetite se samo Trumpa i Clintonice. Ista sudbina čeka i Čorića i Medveda. Ono što ozbiljno zabrinjava je nedostatak bilo kakvog srama naše vladajuće oligarhije. Imate evidentno kršenje zakona i ljudskih prava, a nitko zbog toga ni malo da pocrveni. Za ove ministre očito je važan samo “sud njihove partije”.

Preko društvenih mreža se može jasno očitati stav većine

No, dolaze razni izbori – predsjednički, stranački, parlamentarni… Opet će rejting agencije svojim klasičnim i znanim makinacijama pokušati dići popularnost dobrim platišama. Još prije prošlih predsjedničkih izbora po rejting agencijama je Ivo Josipović trebao biti izabran sa 127% glasova za hrvatskog predsjednika, sa 100% glasova za predsjednika Europske komisije, s 98% glasova za papu u Rimu te za cara u svemiru. Kako je završilo? Kolinda je ušla u cilj za prsa pred Ivom, što nije mala pobjeda. Srećom za nas! Danas razne makinacije anketama o vodstvu u predizbornim kampanjama sve manje pale. Hrvateki napokon počinju shvaćati i preko društvenih mreža se može jasno očitati stav većine.

Još je Sokrat (470-399 pr. Kr.) napisao: “Demokracija će platiti zato što će pokušati odgovarati svima. Siromasi će htjeti imati imetak bogatih. Demokracija će im to dati. Mladi će htjeti biti uvažavani kao stari. Žene će htjeti biti kao muški. Stranci će htjeti prava starosjedioca. Demokracija će im to dati. Lopovi i prevaranti će htjeti važne državne funkcije. Demokracija će im to dati. A kada lopovi i prevaranti konačno demokratski preuzmu vlast, jer kriminalci i zločinci teže za moći, nastat će gora tiranija nego u vrijeme bilo koje monarhije ili oligarhije”.

Često sam prenaglašavao legendarnu “hrvatsku šutnju”, poltronstvo, želju za stranim i moćnim gospodarima koji će nas čuvati i braniti našu tobožnju nevinost. Kad bi netko ošinuo po nama, Hrvateki bi odmah uskočili s “kaj je, je”. Mačekov refren “Vjera u Boga i seljačka sloga…”, pokazala se jalovom. Kad su mu ponudili državu on je odmah zapalio u London s parolom “uvijek vjeran kralju”. Sad je naravno drugačije. Ratni smo pobjednici, članica EU-a i NATO-a.

Abdiću Tigru je malo falilo da prizna kako je oslobodio Knin i Vukovar

Eto, ovih dana su se u Sarajevu digli na lijevu nogu. Komšić, stara Hrvatina, pun je drugarske kritike pa traži od nas barem samokritiku. Emir Hadžihafizbegović, podržavajući iz petnih žila sudruga Komšića, de facto radi protiv Hrvata u BiH. Rekli bi – to je njegovo demokratsko pravo. Da, ali naš Emir “visi” iz dana u dan u Hrvatskoj.

Igra predstave, snima reklame te igra u filmovima u Hrvatskoj, a u BiH pljucka i hračka po ustašoidnoj RH. Evo primjera: neki je dan, navodno ugledni “društveno politički” djelatnik i SDP BiH-ov kandidat za člana predsjedništva BiH te ugledni borac za građansku BiH – Bakir Hadžiomerović, poslao diplomatsko-salonsku poruku našoj Predsjednici: “Da ne okolišamo, jebem ti mater, kobilo ustaška”. Bez uskličnika. Evo dokaza da Bakir zna da se kontroliše! A po njemu “glupa plavuša” ne zna da se “kontroliše”.

Komšić skače u vis preko dva metra svaki put kad čuje za Pelješki most. Dvoumi se treba li taj most prijeći i zauzeti ili ga spaliti. Još nije odlučio. Onda se pojavila fake news iz Izraela o tobožnjoj izjavi KGK o “militantnom islamu” i Iranu. U tili čas skočilo u “tamnom vilajetu” (BiH) na noge lagane sve što je liberalno, tolerantno i progresivno te se počelo derati o “islamofobiji, lažima koje izmišlja agresivna i ksenofobna politika službenog Zagreba prema BiH i Bošnjacima, a koja ima sve elemente fašizma”.

Zaboljela ga laž pa se morao javiti i bivši zapovjednik armije BiH Hamdija, Abdić, Tigar: “Vraga je Hrvatska pomogla nama. Ja sam oslobodio Plitvice i Korenicu…”. Malo mu je falilo da prizna kako je oslobodio i Knin i Vukovar.

Sjetih se duhovite Tanje Torbarine kad je 1992. ili 1993. g. napisala kako je više BiH izbjeglica poginulo u Hrvatskoj od “ležećih policajaca” nego u ratu u svojoj zemlji. A sad “tigar od papira” oslobodio moju Liku! Malo sutra, tigriću! Službena Lijepa naša je energično i s nacionalnim ponosom odreagirala. Premijer je rekao nešto u stilu “dajte, najte”, ministar Gordan Radman, kojeg inače smatram najboljim i najkvalitetnijim novim ministrom, samo je lakonski izjavio “to je njihovo pravo”.

Tako je BiH očitala lekciju klerofašističkoj RH. Sjetih se, onako usput, jedne izjave Alije Izetbegovića iz rane faze rata koji, kako kažu, “nije bio njihov”: “Ovi moji oslobodili dva dunuma zemlje, a trebalo im četiri da mrtve sa’rane”. Luda kuća u stilu “Svi vole more, samo Goran Bare” ili “svi su muškarci očevi, samo je Edo Majka”.

Ono što je iracionalno i nepromjenjivo je sirova mržnja i jal onih koji nas prekomjerno granatiraju svojim neizlječivim kompleksima. Iz iskustva znaju da, koliko god daleko pljunu ili kmeče o ustaštvu i fašizmu, naši poltroni će uvijek imati isti debilno jadni odgovor. Naši političari k’o papige ponavljaju mantru: naš primarni zadatak je osigurati BiH i Srbiji ulazak u EU. Nema nemoguće misije za RH. Kad smo za osječkog dožupana instalirali Jovana Jelića koji je za vrijeme pokolja u Dalju bio načelnik veze okupatorske vojske, onda smo dokazali da smo zemlja nemogućih mogućnosti.

‘Naš dragovoljac cmizdri o ustaškim zločinima protiv JNA’

Inače, u tijeku je godišnjica masakra u Dalju, u kojem je ubijeno trideset i devet osoba. Preko erdutskog mosta iz Srbije je krenula 51. motorizirana brigada JNA, zajedno s teritorijalcima. Naredba je bila “Zarobljavanja ne sme da bidne”. Još 1993. g. podnesena je kaznena prijava za zločine protiv 150 osoba s imenom i prezimenom. Bez učinka ako se ne računa dožupana Jovana Jelića, načelnika veze agresorske vojske. Lijepo je napisao srpski glumac Zoran Radmilović: “Kad umreš, ti ne znaš da si umro i nije ti teško. Teško je drugima. Isto je kad si glup””.

“Halo policija!!! Nekoliko kriminalaca i psihičkih bolesnika drži nas kao taoce!”, “Tko ste vi i koliko vas ima?”, “Mi smo Hrvati! Ima nas oko 4 milijuna!”.

Općinski sud u Splitu odbio je kao neosnovanu tužbu Zorana Ercega, notornog “dragovoljca” Domovinskog rata. Zoranče je tužio novinara Željka Huljeva tražeći za povredu časti 60.000 “ustaških” kunića. Sud je zaključio da je Zoran Erceg bio u službi Ratka Mladića u zadnjem ratu. Ne znam je li ta presuda barem malo probudila ministra Medveda iz zimskog sna. Da barem provjeri tko je, kada i na temelju čijih svjedočenja donio rješenje da se žestoki jugović upiše u registar branitelja. Bilo je svojedobno nekih provjera braniteljskih statusa, ali kod našeg Zorana nađeno je – sve čisto. Očito je neki bivši drug u Ministarstvu “previo hartiju, uzeo plajvajz i napisao ‘naš'”. A “Medo” i dalje mirno spava. Kad danas ovakav “naš dragovoljac” baulja diljem Lijepe naše, pljuje po Tuđmanu i cmizdri nad ustaškim zločinima protiv JNA onda bi netko u Ministarstvu branitelja napokon morao pročitati ono što je rekao ili napisao Zoran Radmilović. Naravno, Dalj ima prioritet. Pa kad se dođe do Ercega, Hajduk će već tri puta osvojiti Ligu Prvaka.

Svi smo mi ljudi, samo je Dario – Srna. Svi muškarci karaju, samo je Goran – Karan. Svi piju Ožujsko, samo Petar – Pan… 

Moj prijatelj Zlatko Lukež uvjerio me da su hrvatski i srpski dva različita jezika. Razlika je očita: tvornica umjetnog gnojiva i fabrika veštačkog đubriva.

I na kraju zanimljivo i pragmatično pitanje na fejsu. “Je li moguće od Afričke šljive peći rakiju?”.

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

Borislav Ristić: Komšićeva unitaristička džamahirija Bosna i Hercegovina

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Sud kao ideološka komisija CK

Objavljeno

na

Objavio

Postojao je nekada CK SK i u njemu jako važna ideološka komisija koja je ocjenjivala i sudila o ideološkim „skretanjima“ u društvu, a najčešće je na udaru bio nacionalizam, hrvatski dakako.

Sada više nema ni SK ni CK, nema ni te ideološke komisije, ali zato postoji, primjerice, Visoki prekršajni sud koji je preuzeo ulogu ideološkog sudišta, presuđujući pozdravu „Za dom spremni“, odnosno pjevaču Marinu Rosi koji je u Makarskoj zapjevao „Čavoglave“, postavši tako kolateralna žrtva cijele zavrzlame koja se već godinama valja našim medijima.

Ne može se zanemariti ni činjenica da je vijećem ovoga suda predsjedao Siniša Senjanović potomak jedne istaknute partizanske obitelji, ostavljajući sumnju u vlastitu ideološku i emocionalnu opterećenost, koja nikada nije dobar saveznik pravde.

Presuda je problematična s pravno-logičkog i političkog aspekta. Vijeće se poziva na Ustav RH koji zabranjuje pozivanje na nacionalnu, vjersku ili rasnu mržnju i svaki oblik nesnošljivosti, ali iz toga se samo krajnje slobodnom interpretacijom ta odredba može odnositi i na sporni pozdrav. Sudovi, osim toga, ne sude izravno temeljem Ustava nego temeljem zakona koji za ovakav slučaj ne postoji.

U obrazloženju se još navodi kako je ZDS korišten u NDH, simbolizirajući time mržnju prema ljudima različitih rasa, vjeroispovijesti i etničkog identiteta. Ako se to može kazati za NDH, ne može se automatski prenijeti na sve simbole korištene u toj državi. Nikakvom se semantičkom analizom ne da iz ovoga pozdrava izvesti poziv na mržnju.

Česta usporedba s nacističkim „Sieg Heil“ je promašena. U „živjela pobjeda“ sadržan je osvajački poklič, dok je ZDS obrambeni poklič korišten u raznim formama prije i poslije NDH, a naročito u Domovinskom ratu, na kojega prvenstveno asocira. Danas je dijelom legaliziranog znakovlja HOS-a.

No, ono puno važnije: zabranom jednog pozdrava ne dobiva se ništa, a gubi se puno? Zabranom se na nevjerojatan i anakroničan način vraćamo u vrijeme verbalnog delikta. U javnoj dnevnoj komunikaciji može se naći niz primjera nesnošljivosti u kojima se još izravnije i grublje vrijeđaju nacionalni i vjerski osjećaji građana pa nikome ne pada na pamet nekakva zabrana, i gdje bi nas to uopće odvelo.

Problem s tim pozdravom je beskrajno predimenzioniran i prenaglašen (kome je danas do NDH i do ZDS?) a ovakvim presudama on se samo (namjerno) potencira i provocira. U svakom ludilu, naravno, ima i sistema.

Postoje određene skupine u društvu kojima je cilj izazivanje nacionalnih podjela i klevetanje države za fašizam i neoustaštvo, u kontekst čega se sve otvorenije stavlja i obrambeni rat devedesetih, čemu i oni koji vode državu kumuju u velikoj mjeri, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

U Thompsonovoj pjesmi sve im smeta, a najmanje pozdrav!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Moja osveta je – oprost

Objavljeno

na

Objavio

Bl. Miroslav Bulešić, čovjek Božji-svećenik Božji

Istarskom svećeniku i hrvatskom sinu! Svjedok vjere, Miroslav Bulešić- Svjedok kristov

Natpis je na nadgrobnoj ploči koju su na Bulešićevu grobu podigli istarski svećenici na obljetnicu njegove smrti  24.kolovoza 1987 godine. u Svetvinčentu!

Nakon oslobođenja Istre od nacističke i fašističke okupacije i dolaska komunista na vlast, Katolička  Crkva u Istri bila je podvrgnuta  velikoj represiji od strane  tzv. narodne vlasti koja je činila sve kako bi ju potpuno uklonila  s društvene scene. Pritom su najveću žrtvu snosili svećenici. I ranije, u doba ratnih operacija, komunisti su Katoličku crkvu vidjeli kao prijetnju njihovom režimu. Komunistička partija nije trpila nikakvu vjeru doli vjeru Partije.

Dokumenti ukazuju da su hrvatski katolički svećenici u Istri bili najveća prepreka talijanskom fašizmu, koji je  po svojoj krvavoj represiji bio jednak kasnijem  komunizmu.  Bili su istinski kršćanski antifašisti!  No, nikad nije bila upitna pripadnost katoličkoj crkvi i Papi u Rimu.

Istra je pripala Hrvatskoj, a za to je zaslužno isključivo istarsko hrvatsko katoličko svećenstvo, organizirano u Zbor svećenika sv. Pavla za Istru. Taj je Zbor u Pazinu 12. veljače 1946. donio Spomenicu hrvatskog svećenstva u Istri koju je potpisao tajnik Miroslav Bulešić, pa je za pretpostaviti da je Bulešić bio i jedan od glavnih sastavljača. To je bio najbitniji dokument mons. Boži Milanoviću na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1947 godine. po kojemu je Istra pripala Hrvatskoj.  A kao „zahvalu“su zaslužne istarske svećenike Titovi komunisti proganjali, zatvarali i ubijali.

Tako su 14. kolovoza 1947. ubili Alojzija Kristana, župnika u Golcu, a deset dana kasnije, 24. kolovoza u Lanišću, Miroslava Bulešića. To je dokaz kako je Tito „plaćao“ onima koji su sve učinili da hrvatsku Istru pripoje Hrvatskoj. Vlatko Lakoseljac rođen 13.veljače 1924 godine, za svećenika je zaređen 29.lipnja 1948 ,godine i nakon toga raspoređen je za upravitelja župe Premantura. Nakon što je dobio upalu pluća, bio je smješten u pulsku bolnicu i jedna medicinska sestra namjerno mu je davala krive lijekove od čega je preminuo.

Nisu ubijani samo hrvatski svećenici, već i talijanski  Bl. Francesco Bonifacio rođen je u Piranu 1912. godine. Pastoralno je djelovao u župama Novigrad i Krasica kod Buja, te bio istaknuti član Katoličke akcije u radu s mladima. Nakon kapitulacije Italije nije napustio Istru već je ostao uza svoj narod. „Bio je vrlo  uzoran, svet i poletan svećenik, dobar organizator, ljubitelj i apostol mladeži. “Odmah se našao na udaru komunističke vlasti. Dana 10. rujna 1946. procurila je vijest da su OZN-aši na Bujštini sastavili popis mlađih svećenika koja narodna straža mora likvidirati, među njima je bio u Francesco Bonifacio. Već su ga 11. rujna sačekali predvečer „narodni stražari“ na putu povratka iz Grožnjana u Krasicu i od tad mu se gubi svaki trag.  Mjesto stradanja ni danas nije poznato. Postoje neka svjedočanstva da je ubijen u Motovunskoj šumi, ali grob mu još nije otkriven. Tršćansko koparski biskup mons. Antonio Santin je pokrenu proces za njegovo proglašenje blaženim 1957. i nakon 40 godina je bio završen biskupijski proces, 16. svibnja 1997. godine u Trstu. Nakon 11 godina proučavanja u Rimu, papa Benedikt XVI. izdao je dekret 3. srpnja 2008. kojim je Bonifacio proglašen blaženim in odium fidei. Svečana proslava je bila u Trstu 4. listopada 2008., a poslije u Krasici kod Buja. Danas se među prioritetima Državne komisije za istraživanje stratišta nalazi i eventualno mjesto pokopa bl. Francesca.

http://www.biskupija-porecko-pulska.hr/novosti/987-mucenici-i-zrtve-u-poreckoj-i-pulskoj-biskupiji.html

Poslijeratna ubojstva svećenika komunistička hijerarhija vlasti unaprijed je osmislila i pripremila. Partija nije dopuštala da se mladi naraštaji okupljaju u crkvi i katolički odgajaju, jer je komunistička ideologija nametala jednoumlje, bezboštvo i nasilje. Svećenici koji su imali uspjeha u okupljanju mladeži bili su zato na udaru partije. Najprije ih se zastrašivalo, a kasnije i napadalo. Ubojstvo  Miroslava Bulešića plod  je komunističkog protuvjerskog terora. Miroslav Bulešić ubijen je kao mučenik, iz mržnje prema vjeri – in odium fidei. Komunističke su vlasti započeli otvorenu represiju prema katoličkom svećenstvu. Na sve su načine pokušavali omesti njihovo djelovanje, što je dovelo do javnog prozivanja, prijetnji,  progona i ubojstava  svećenika, ali i vjernika. U Istri su ubijena 15 svećenika i troje sjemeništaraca-bogoslova.

Po zapovijedi OZNE i Partije, iz krvavog Lanišća u Istri, smišljenim i planiranim ubojstvom još dvojice svećenika, trebalo je poslati narodu jasnu i strašnu poruku da je Komunistička partija sada na vlasti i da je ona gospodar života i smrti.

Jubilarne 2000. godine nedaleko Žminja, vjernici Porečke i Pulske biskupije podigli su spomen-obilježje svjedocima i mučenicima vjere u Istri iz vremena komunističkog terora. U kamenu je uklesano 15 imena svećenika i troje sjemeništaraca i bogoslova, koje su od 1941. do 1949. pogubili ubojice Komunističke partije, samozvani antifašisti.

Iz knjige Ilije Jakovljevića, Duhovni dnevnik bl. Miroslava Bulešića, svećenika i mučenika

Miroslav Bulešić rodio se 13.svibnja 1920 u  istarskom selu Čabrunići ,župa Svetvinčenat od roditelja Mihe i Lucije rođ Butković. Kršten je 23.svibnja u župnoj crkvi u Juršićima.
Prve molitve i prve istine katoličke vjere naučio je iz molitvenika” Oče budi volja tvoja” kojeg je za potrebe hrvatskih vjernika u Istri u 19.stoljeću sastavio biskup preporoditelj Juraj Dobrila. Već u 10 toj godini Miroslav se opredjelio za sjemenišno školovanje.
Nakon godinu dana pripreme u Gorici, ulazi u sjemenište u Kopru za šk.god 1931/32 gdje boravi do 1939 godine. Nakon velike mature ,a na preporuku svećenika Ivana Pavića porečko-pulski biskup upućuje ga na studij u Rim na jesen 1939 godine.
U Rimu boravi do proljeća 1943 godine. gdje je studirao na Papinskom sveučilištu Gregorijani filozofiju i teologiju.
Za njegovo uzdržavanje tijekom školovanja u Rimu pobrinuo se kardinal Bl.Alojzije Stepinac.
Na proljeće 1943 god. na poziv porečko pulskog biskupa vratio se u Istru. Zaređen je za svećenika 11.travnja 1943 god. u župnoj crkvi u Svetvinčentu.
O tom je događaju napisao u svom dnevniku “Moja majka, otac i braća su plakali ,a i mogli su, sin im je prestao biti njihova svojina i počimao je biti stvar Božja”
Dva tjedna potom služio je mladu misu uz geslo” Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja!”
Na jesen 1943 imenovan je župnikom u Baderni, gdje se zdušno trudio  u svom pastoralnom djelovanju U to vrijeme rata u Istri djeluju tri vojske:
Njemci ,talijanski fašisti i istarski rodoljubi.

Kao pravi katolički svećenik održao je univerzalnost. Poznata je njegova izjava :
“Ja sam katolički svećenik i podjeliti ću svete sakramente svima koji ih zatraže i Hrvatu i Njemcu i Talijanu”  Tim je stavom stekao puno neprijatelja sa raznih strana.
Primao je prijetnje na koje je odgovorio ” Moja osveta je -oprost”
Neumorno je radio sa mladima na vjeronauku, organiziranjem pučkih misija oživljavanjem pobožnosti, navještanjem evanđelja.
Nasuprot pogubnog veličanja Komunističke partije i obožavanja ” vođe revolucije Josipa Broza  Tita” ,Bulešić je na Veliki petak 1946 godine hrabro svjedočio sa propovjedaonice župne crkve u Kanfanaru:
“Propeti Krist je naš Bog i naš Kralj.
Crkva je naša Majka ,vjera je spas 
naših duša i najveća dragocjenost i svetinja”

Naravno da se njegove propovjedi nisu svidjele novoj komunističkoj vlasti , a napose Dini Zlatić, koja je bila predsjednik komunističke omladine u Istri. Dina Zlatić huškala je protiv Crkve i vjernika , a mnoge obitelji zavila je u crno, te je odgovorna za ubistva i nasilje nad vjernicima  u Istri.
Ponovo su mu počeli prijetiti, a na nagovor rodbine da ide u Italiju odgovorio je:
U Italiji ima dosta svećenika, ovdje trebam ostati među svojim narodom.
Ako me ubiju ,ubiti će me za Boga i vjeru
Za školsku godinu 1946/47 postavljen je za podravnatelja i profesora u Biskupskom sjemeništu u Pazinu. U Pazinu se zdušno posvećuje radu sa prvim generacijama sjemeništaraca.
Istodobno se kao tajnik Svećeničkog zbora sv.Pavla odvažno i ustrajno zauzima za slobodu vjere i nesmetano djelovanje Crkve u novoj ,komunističkoj državi.

Svim silama se trudi zaštititi mlade svećenike od nasrtaja komunističkih vlasti.
Ulaže velike napore da sa svim istarskim svećenstvom putem Svećeničkog zbora sv Pavla pomogne mons. Boži Milanoviću da u pregovorima sa Saveznicima dokaže kako u Istri živi hrvatski živalj.
U to vrijeme komunisti su već zatvorili kardinala Bl.Alojzija Stepinca u Lepoglavu ,a tršćansko- koparskom biskupu Santinu otvoreno prijetili.  Bulešić je zrelo sagledavajući situaciju postao svjestan opasnosti koja mu prijeti.
Riječko -senjski nadbiskup mons.Josip Pavlišić koji je tada bio sa Bulešićem u Pazinskom sjemeništu svjedočio je da se tri mjeseca prije smrti Miroslav Bulešić pripremao na mučeništvo. A sjemeništarcima je sam Bulešić rekao;” Biti svećenik znači- biti mučenik”

Zločin i posljedice

U kolovozu 1947 godine Miroslav Bulešić ,kao podravnatelj Pazinskog sjemeništa i tajnik Svećeničkog zbora sv.Pavla, prati delegata Svete Stolice mons. dr.Jakoba Ukmara kod djeljenja sv.Potvrde u Buzetu i okolnim župama.
Kako se u vrijeme rata nisu djelile sv.Potvrde bilo je puno kandidata po svim župama.
U subotu 23.kolovoza 1947.godine,kad su razulareni komunisti upali u župnu crkvu u Buzetu sa namjerom da spriječe Krizmu, Bulešić je svojim tijelom branio
Svetohranište i rekao im; “Ovamo možete proći samo preko mene mrtvoga”
Dakako da su ti razulareni komunisti puni mržnje prema vjeri i Katoličkoj crkvi spremali osvetu ,kada im u Buzetu naum nije uspio.
Slijedeća Krizma održavala se u Lanišću 24.kolovoza 1947. godine i na upit da li se boji Bulešić je odgovorio; “Samo jedamput se umire”  i nije htio odustati od Krizme.
Nakon završetka Krizme upali su zločinci u župni dvor i Miroslava Bulešića nožem
ZAKLALI u hodniku . Bili su to Slavko Sanković (koji je zaklao svećenika Bulešića), Elvis Medica, Srećko Brajković i Josip Božić koji su priznali svoje sudjelovanje u napadu na župni dvor proglašeni su krivima, ali ne zbog zločina nego zato što su “nasjeli na provokaciju” župnika Ceka i “narušavali javni red i mir”. Ubojica Sanković je oslobođen (jer sud je zaključio kako je “u općem metežu slučajno zadao smrtne udarce svećeniku Bulešiću”), a ostali su osuđeni na kazne od 3 do 5 mjeseci zatvora.
Tražili su zatim župnika ali ga nisu našli ,jer se negdje sklonio Dvojica su svećenika ipak preživjela događaj “Krvave krizme” u Lanišću 24. kolovoza 1947. g., no obojica su osuđena u lakrdijaškom montiranom sudskom procesu, uz još sedmero mještana Lanišća. Vlč. Stjepan Cek, župnik iz Lanišća, dobio je čak 6 godina robije, vjerojatno zato jer je uspio neozlijeđen preživjeti napad. U procesu nije osuđen ubojica, čak po presudi nije ni utvrđen. Kao da nije postojao, iako je zločinac bio poznat. A sudski spis krivičnog postupka br. K-65/47 za ubojstvo svećenika Miroslava Bulešića, uspostavom Hrvatske države netragom je nestao iz sudskih arhiva.

Vlč. Ivan Grah, koji je prikupljao podatke za beatifikaciju Miroslava Bulešića, razgovarao je 1993. godine s Ivanom Motikom, predsjednikom ondašnjeg sudskog vijeća, kako bi utvrdio činjenice tog zločina i suđenja. Motika je iznio svoje opravdanje za montirano suđenje: Ali što vi znate kako se tada sudilo! Ili onako, ili metak u potiljak! Tako je partijski ratni doušnik Ivan Motika, kao predsjednik suda i „antifašist“ koji je nagrađen vilom u Rovinju, opravdavao svoju savjest 1993. g. Motika je potvrdio da je iza istrage i poratnih procesa stajala OZNA, ondašnja  tajna policija.

Bulešićeva krv poprskala je zid predsoblja župnog ureda i prema riječima očevidaca osjetivši da umire zazvao je;” Isuse primi dušu moju”
Tadašnje vlasti nisu dopustili da ga se pokopa u Svetvinčentu ,bojali su se da se cijela Istra ne digne na noge, .već je uz stroge mjere  pokopan u Lanišću.  Kasnije poslijepodne istoga dana došla je četveročlana ekipa s dvojicom svjedoka iz mjesta izvršila je očevid crkve i župnog stana, a obdukcija je izvršena idućeg dana. Dana 26. kolovoza održan je sprovod kojeg je vodio Ivan Pavić, jedini kojeg su komunisti pustili da dođe.

” Drugi dan smo si mi svećenici u Sjemeništu odrezali svaki po jedan komadić Bulešićeve krvave košulje i spravili kao svetu uspomenu na našeg mučenika, koji je radi vjere izgubio život” ispričao je vlč. Ivan Krajcar, koji je uzeo komad kolara bl.Miroslava Bulešića.

Tek su 2003 njegovi posmrtni ostaci preneseni u župnu crkvu u Svetvinčentu, gdje se i danas štuju.
Tako je ,mučeništvom za vjeru i slobodu djelovanja Katoličke crkve ,završio svoj zemaljski život Miroslav Bulešić.
Tadašnji papinski nuncij u Jugoslaviji rekao je poglavarima u Pazinskom sjemeništu:
“Vi ste više dobili smrću tog mladog svećenika ,nego što ste izgubili ,jer ste dobili sveca i mučenika”
Taj se isti nuncij ustao i poklonio nadbiskupu Stepincu dok je ulazio u komunističku sudnicu.
28.rujna 2013 u velebnoj Pulskoj Areni pred 17 000 ljudi proglašen je Miroslav Bulešić Blaženikom!

72 je obljetnica mučeničke smrti Bl. Miroslava Bulešića, koju obilježavamo sa tugom i rezignacijom , jer u Istri još ima onih koji brane i opravdavaju koljače i ubojice. Jedan komentar mi se usjekao u pamćenje; da je  Miroslav Bulešić sam kriv što su ga zaklali, jer kao nije htio krizmati djecu komunista??? Sami sebi proturiječe; komunisti nisu ni išli u Crkvu, niti svoju djecu slali na vjeronauk! Eto toliko su zatupljeni i indoktrinirani!

Komunističke vlasti u Istri osobito su se okomile na Katoličku crkvu. Propaganda je bila snažna, htjeli su narod odvojiti od Crkve, ali ne uspjevaju, pa se služe svim metodama, od zastrašivanja do likvidacija.

Istarski se narod jedne za drugom našao na udaru tri ideologije, fašizma, nacizma i komunizma. Teško je razumjeti i prihvatiti ovakvo ponašanje komunista, prema svećenstvu, koje je sačuvalo narod od još veće pogibelji  i prema vlastitom narodu koji je uz svoje svećenstvo, a na zasadi nauka Biskupa Jurja Dobrile sačuvalo svoj hrvatski identitet usprkos agresivnoj talijanizaciji Mussolinijeva fašističkog režima

„Oče budi volja tvoja „bio je čest zaziv među Hrvatima u Istri, koji im je svojim molitvenikom u dušu utkao biskup Juraj Dobrila. Prvi puta molitvenik je tiskan u Trstu 1845 godine. Ovaj molitvenik sačuvao je duhovni identitet istarskih Hrvata,  bio je nositelj duhovnog i kulturnog preporoda hrvatskog naroda. Sam Miroslav , kao i mnoge generacije vjernika i svećenika, odgojen je uz ovaj molitvenik.

U svezi molitvenika zanimljiva je  priča o narodnom heroju Joakimu Rakovcu. Joakim Rakovac potekao je iz katoličke i narodnjačke obitelji. Uvijek je nosio uz sebe molitvenik „ Oče budi volja tvoja“ biskupa Jurja Dobrile i imao je dobru suradnju sa Miroslavom Bulešićem i ostalim svećenicima- To se naravno nije sviđalo komunistima , a naročito njegovo zalaganje za mons. Božu Milanovića u oblasnom NOO 3.veljače 1944.godine. Postoje svjedoci koji su potvrdili da mu je postavljena zasjeda i da je ostavljen ranjen bez pomoći i iskrvario. I u samim komunističkim zapisima postoje različita svedočenja, što samo potvrđuje sumnju u službenu verziju njegove pogibije.

U pulskoj areni 66 godina kasnije, mlađi brat Josip, prinio je pokaznicu krvi brata Miroslava  na oltar, kako bi njegova žrtva svijetlila hrvatskom narodu kao neizbrisivi putokaz u budućnost. Vjera, ljubav i istina – živjet će vječno u sjećanju na blaženog Miroslava Bulešića u cijelom hrvatskom narodu.

Poslijeratni komunistički ubojice i njihovi krvavi zločini ne mogu se ničim opravdati. Dok ta istina posve ne ispuni svijest političara, Miletića, Mrak-Taritaš, Beljaka, Milanovića, Bernardića, Ostojića, pa i mnogih HDZ-ovaca,  Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (SABA RH), Mesića i njima pridruženih udruga civilnog društva, dok se ponižene žrtve komunizma dostojno ne uzvise, dok se komunistički zločini oštro ne osude, dok se slijednici komunističke ideologije ne pokaju, nema suživota, nema napretka, jer njihov je antifašizam čista laž i licemjerje. Pravi antifašizam je onaj istarskih svećenika prije i poslije Drugog svjetskog rata, kršćanski antifašizam!

Lili Benčik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari