Pratite nas

Kolumne

Hodak: Stara Hrvatina Komšić ne zna treba li prijeći i zauzeti ili zapaliti Pelješki most

Objavljeno

na

Suludi pokolj na Kajzerici. To je samo dokaz više da se “homo balcanikus” odrekao toljage i pokazao da i mi možemo ponuditi tom “vrlom novom svijetu” svoje masovne ubojice. Kad mogu Norvežani, Ameri, Novozelanđani, možemo i mi Hrvati! Usprkos Istanbulskoj konvenciji. Sjetih se George Orwella: “Sve je teško, a najteže je biti normalan”.

Lijevi ustavni sudac Goran Selanec dijalektički je upozorio na “bit” problema. Sudac, čiji je izbor podržao SDP, bio je svojevrsno iznenađenje prilikom izbora za taj “časni sud”. Kao superiorni analitičar, iz svoje sigurne fotelje ustavnog suca mudro zbori: “Ništa u tom ubojstvu nije slučajno. Nije slučajno da je ubojica muškarac. Nije slučajno da su od pet ubijenih odraslih žrtava njih tri žene… Ubojica je pokazao što se događa ženama koje se ne pokore muškarcima poput njega…”. Ovo je valjda poruka uvaženog ustavnog suca svim onim desničarskim krkanima koji “laju na mjesec” kad su protiv Istanbulske konvencije i Marakeškog kompakta.

U promotivnom prilogu Večernjaka novinarka Stela Lechpammer portretira našeg suca kao osobu koja se više puta nije susprezala izreći stavove oprečne političkoj većini. A ja bih dodao, osobito kad tu većinu ne predstavlja SDP.

Nesporno je utvrđeno da suludi ubojica nije bio evidentiran kao obiteljski nasilnik. Kako ga je to onda “politička većina” mogla izolirati i spriječiti u njegovom suludom naumu? To očito zna jedino sudac Selanec. Ja pak samo pretpostavljam. Možda tako da smo usvojili još više marakeških kompakta i istanbulskih konvencija ili da smo osnovali još više ljevičarskih nevladinih udruga za zaštitu ljudskih prava. Možda bi pomoglo i još više egipatskih profesorica kao što je Suad Saleh koja je javno napisala: “Sasvim je u redu da muškarci islamske vjeroispovijedi siluju žene koje nisu njihove vjere”.

Kao što vidite nema više parole “Proleteri svih zemalja ujedinite se”. Ono “proleteri” treba zamijeniti sa “psihopati”. I na kraju, po teoriji koja nam dolazi s Ustavnog suda, Ratko Mladić bi trebao doživjeti neku čudnu preobrazbu iz ratnog zločinca u lijevo liberalnog progresivca. On je, naime, 1995. u roku od tri dana poubijao 8300 muškaraca. Navodno ni jednu ženu. Sud u Haagu mu tu činjenicu nije uzeo kao olakšavajuću okolnost. Nije imao sreće da mu sudi sudac Selanec i Ustavni sud RH.

I kad smo kod Ustavnog suda i “vladavine prava” nije na odmet upozoriti na utopističku borbu novinarke Karoline Vidović-Krišto koja ovih dana pita na fejsu što je s ustavnom odlukom od prije osam godina kojom se XI i XII izborna jedinica (dijaspora i manjine) proglašavaju neustavnima?

U toj odluci, između ostalog, piše i ovo: “Ustavni sud utvrđuje da Ustav ne dopušta unaprijed zakonom jamčiti i određivati broj zajamčenih zastupničkih mjesta za bilo koju manjinu po bilo kojoj osnovi (nacionalnoj, etničkoj, jezičnoj, spolnoj, dobnoj, obrazovnoj, strukovnoj, imovinskoj i dr.) u okviru općeg izbornog sustava”. A ja pitam Ustavni sud i što je s odlukom tog istog Suda iz 1997. g. u kojoj stoji da voda i struja ne mogu biti ovršeni i isključeni jer se radi o bitnim sastojcima potrebnih za osnovnu egzistenciju građana… ili tako nekako.

A naš Goran Selanec, umjesto da troši svoj lijevi potencijal na “seksističku brutalizaciju” našeg društva, mogao bi pokrenuti s mrtve točke neke odluke Ustavnog suda koje, iako su svjetonazorske, iz “nepoznatih” su razloga završile duboko u “frižideru”. Čudno kako za njih predsjednik Ustavnog suda ne inzistira javno da ih Vlada mora provesti.

Pokojni srpski pjesnik Duško Radović jednom je dao istinitu definiciju: “Nema više normalnih. Svi smo manje više ludi. Neki kradu k’o ludi, neki žderu k’o ludi, neki piju k’o ludi, a neki rade k’o ludi, a ti su najluđi od svih”.

‘Što će njemu neki sud odlučivati što treba raditi’

Druga osoba koja me je duboko impresionirala u proteklom tjednu, uz Gorana Selaneca, je ministar energetike i zaštite okoliša Tomislav Ćorić. Uz legendarnog Freda Matića koji se sad u Bruxellesu muči s engleskim tipa “good bos, big bos, ‘wan shats kill“, a koji je s pravom u ovoj kolumni nosio pridjev “punjena ptica”, Ćorić je eto drugi ministar kojem taj pridjev savršeno pristaje.

Naravno, radi se o već opjevanom slučaju korupcije, o izboru nove ravnateljice NP-a Krka. Nella Slavica, dobrog i njegovanog izgleda, s dva LL u imenu, s dvije stranke u biografiji, s navodnim magisterijem ekonomije, s navodno prepisanim programom s jedne strane i Ljiljana Zmijanović bez dva ista slova u imenu, ali doktorica znanosti, s dugogodišnjim iskustvom u radu u NP-a Krka i s braniteljskim stažem od skoro 500 dana borbe u Domovinskom ratu, s druge strane. Zakon o braniteljima i drugi propisi jasno kažu tko ima prednost. Dobro, ni dr. Ljiljana nije bez mane. Kud’ je baš kao dragovoljka ušla u rat na strani HOS-a? Pravobraniteljica Lora Vidović misli i danas iz svoje fotelje da je to čista, destilirana ustašija.

Naravno, kao što je to normalno u zemlji Hrvatskoj, Ćorić je ponovno izabrao našu Nellu. DD (dragovoljka i doktorica) se već nakon prve sljepačke odluke žalila. Upravni sud u Splitu je uvažio njenu žalbu i ukinuo odluku ministra Ćorića. Međutim, naš ministar se nije dao. Što će njemu neki sud odlučivati jel’ on dobro ili loše odabrao. Stoga je ministar, s nadimkom “Ćoro”, ponovno ustoličio Nellu.

Smatra da “Zakon o braniteljima” nije zaobiđen, ali – što je zanimljivo – to isto misli i Ministarstvo branitelja Tome Medveda, valjda da ne naruši idilične odnose u Vladi. Time se i ministar Medved opasno približio legendarnoj popularnosti Jadranke Kosor koja je također “carevala” u tom ministarstvu. Nadam se da će dr. Ljiljana, usprkos neopreznosti što je ušla u rat u formacijama HOS-a, uspjeti doći do svojih prava putem suda.

Ovaj slučaj izaziva opće gađenje. Naravno, samo na društvenim mrežama, ne i u javnim medijima koji dobro paze što odgovara Plenkovićevoj Vladi. No, boli ona stvar i Ćorića i Medveda za društvene mreže.

Za njih postoje samo Jutarnji, Večernji, Novi list, Slobodna… Nisu još uvijek shvatili da takozvano “medijsko “podzemlje” danas izriče glas naroda koji može sve preokrenuti naglavce. Sjetite se samo Trumpa i Clintonice. Ista sudbina čeka i Čorića i Medveda. Ono što ozbiljno zabrinjava je nedostatak bilo kakvog srama naše vladajuće oligarhije. Imate evidentno kršenje zakona i ljudskih prava, a nitko zbog toga ni malo da pocrveni. Za ove ministre očito je važan samo “sud njihove partije”.

Preko društvenih mreža se može jasno očitati stav većine

No, dolaze razni izbori – predsjednički, stranački, parlamentarni… Opet će rejting agencije svojim klasičnim i znanim makinacijama pokušati dići popularnost dobrim platišama. Još prije prošlih predsjedničkih izbora po rejting agencijama je Ivo Josipović trebao biti izabran sa 127% glasova za hrvatskog predsjednika, sa 100% glasova za predsjednika Europske komisije, s 98% glasova za papu u Rimu te za cara u svemiru. Kako je završilo? Kolinda je ušla u cilj za prsa pred Ivom, što nije mala pobjeda. Srećom za nas! Danas razne makinacije anketama o vodstvu u predizbornim kampanjama sve manje pale. Hrvateki napokon počinju shvaćati i preko društvenih mreža se može jasno očitati stav većine.

Još je Sokrat (470-399 pr. Kr.) napisao: “Demokracija će platiti zato što će pokušati odgovarati svima. Siromasi će htjeti imati imetak bogatih. Demokracija će im to dati. Mladi će htjeti biti uvažavani kao stari. Žene će htjeti biti kao muški. Stranci će htjeti prava starosjedioca. Demokracija će im to dati. Lopovi i prevaranti će htjeti važne državne funkcije. Demokracija će im to dati. A kada lopovi i prevaranti konačno demokratski preuzmu vlast, jer kriminalci i zločinci teže za moći, nastat će gora tiranija nego u vrijeme bilo koje monarhije ili oligarhije”.

Često sam prenaglašavao legendarnu “hrvatsku šutnju”, poltronstvo, želju za stranim i moćnim gospodarima koji će nas čuvati i braniti našu tobožnju nevinost. Kad bi netko ošinuo po nama, Hrvateki bi odmah uskočili s “kaj je, je”. Mačekov refren “Vjera u Boga i seljačka sloga…”, pokazala se jalovom. Kad su mu ponudili državu on je odmah zapalio u London s parolom “uvijek vjeran kralju”. Sad je naravno drugačije. Ratni smo pobjednici, članica EU-a i NATO-a.

Abdiću Tigru je malo falilo da prizna kako je oslobodio Knin i Vukovar

Eto, ovih dana su se u Sarajevu digli na lijevu nogu. Komšić, stara Hrvatina, pun je drugarske kritike pa traži od nas barem samokritiku. Emir Hadžihafizbegović, podržavajući iz petnih žila sudruga Komšića, de facto radi protiv Hrvata u BiH. Rekli bi – to je njegovo demokratsko pravo. Da, ali naš Emir “visi” iz dana u dan u Hrvatskoj.

Igra predstave, snima reklame te igra u filmovima u Hrvatskoj, a u BiH pljucka i hračka po ustašoidnoj RH. Evo primjera: neki je dan, navodno ugledni “društveno politički” djelatnik i SDP BiH-ov kandidat za člana predsjedništva BiH te ugledni borac za građansku BiH – Bakir Hadžiomerović, poslao diplomatsko-salonsku poruku našoj Predsjednici: “Da ne okolišamo, jebem ti mater, kobilo ustaška”. Bez uskličnika. Evo dokaza da Bakir zna da se kontroliše! A po njemu “glupa plavuša” ne zna da se “kontroliše”.

Komšić skače u vis preko dva metra svaki put kad čuje za Pelješki most. Dvoumi se treba li taj most prijeći i zauzeti ili ga spaliti. Još nije odlučio. Onda se pojavila fake news iz Izraela o tobožnjoj izjavi KGK o “militantnom islamu” i Iranu. U tili čas skočilo u “tamnom vilajetu” (BiH) na noge lagane sve što je liberalno, tolerantno i progresivno te se počelo derati o “islamofobiji, lažima koje izmišlja agresivna i ksenofobna politika službenog Zagreba prema BiH i Bošnjacima, a koja ima sve elemente fašizma”.

Zaboljela ga laž pa se morao javiti i bivši zapovjednik armije BiH Hamdija, Abdić, Tigar: “Vraga je Hrvatska pomogla nama. Ja sam oslobodio Plitvice i Korenicu…”. Malo mu je falilo da prizna kako je oslobodio i Knin i Vukovar.

Sjetih se duhovite Tanje Torbarine kad je 1992. ili 1993. g. napisala kako je više BiH izbjeglica poginulo u Hrvatskoj od “ležećih policajaca” nego u ratu u svojoj zemlji. A sad “tigar od papira” oslobodio moju Liku! Malo sutra, tigriću! Službena Lijepa naša je energično i s nacionalnim ponosom odreagirala. Premijer je rekao nešto u stilu “dajte, najte”, ministar Gordan Radman, kojeg inače smatram najboljim i najkvalitetnijim novim ministrom, samo je lakonski izjavio “to je njihovo pravo”.

Tako je BiH očitala lekciju klerofašističkoj RH. Sjetih se, onako usput, jedne izjave Alije Izetbegovića iz rane faze rata koji, kako kažu, “nije bio njihov”: “Ovi moji oslobodili dva dunuma zemlje, a trebalo im četiri da mrtve sa’rane”. Luda kuća u stilu “Svi vole more, samo Goran Bare” ili “svi su muškarci očevi, samo je Edo Majka”.

Ono što je iracionalno i nepromjenjivo je sirova mržnja i jal onih koji nas prekomjerno granatiraju svojim neizlječivim kompleksima. Iz iskustva znaju da, koliko god daleko pljunu ili kmeče o ustaštvu i fašizmu, naši poltroni će uvijek imati isti debilno jadni odgovor. Naši političari k’o papige ponavljaju mantru: naš primarni zadatak je osigurati BiH i Srbiji ulazak u EU. Nema nemoguće misije za RH. Kad smo za osječkog dožupana instalirali Jovana Jelića koji je za vrijeme pokolja u Dalju bio načelnik veze okupatorske vojske, onda smo dokazali da smo zemlja nemogućih mogućnosti.

‘Naš dragovoljac cmizdri o ustaškim zločinima protiv JNA’

Inače, u tijeku je godišnjica masakra u Dalju, u kojem je ubijeno trideset i devet osoba. Preko erdutskog mosta iz Srbije je krenula 51. motorizirana brigada JNA, zajedno s teritorijalcima. Naredba je bila “Zarobljavanja ne sme da bidne”. Još 1993. g. podnesena je kaznena prijava za zločine protiv 150 osoba s imenom i prezimenom. Bez učinka ako se ne računa dožupana Jovana Jelića, načelnika veze agresorske vojske. Lijepo je napisao srpski glumac Zoran Radmilović: “Kad umreš, ti ne znaš da si umro i nije ti teško. Teško je drugima. Isto je kad si glup””.

“Halo policija!!! Nekoliko kriminalaca i psihičkih bolesnika drži nas kao taoce!”, “Tko ste vi i koliko vas ima?”, “Mi smo Hrvati! Ima nas oko 4 milijuna!”.

Općinski sud u Splitu odbio je kao neosnovanu tužbu Zorana Ercega, notornog “dragovoljca” Domovinskog rata. Zoranče je tužio novinara Željka Huljeva tražeći za povredu časti 60.000 “ustaških” kunića. Sud je zaključio da je Zoran Erceg bio u službi Ratka Mladića u zadnjem ratu. Ne znam je li ta presuda barem malo probudila ministra Medveda iz zimskog sna. Da barem provjeri tko je, kada i na temelju čijih svjedočenja donio rješenje da se žestoki jugović upiše u registar branitelja. Bilo je svojedobno nekih provjera braniteljskih statusa, ali kod našeg Zorana nađeno je – sve čisto. Očito je neki bivši drug u Ministarstvu “previo hartiju, uzeo plajvajz i napisao ‘naš'”. A “Medo” i dalje mirno spava. Kad danas ovakav “naš dragovoljac” baulja diljem Lijepe naše, pljuje po Tuđmanu i cmizdri nad ustaškim zločinima protiv JNA onda bi netko u Ministarstvu branitelja napokon morao pročitati ono što je rekao ili napisao Zoran Radmilović. Naravno, Dalj ima prioritet. Pa kad se dođe do Ercega, Hajduk će već tri puta osvojiti Ligu Prvaka.

Svi smo mi ljudi, samo je Dario – Srna. Svi muškarci karaju, samo je Goran – Karan. Svi piju Ožujsko, samo Petar – Pan… 

Moj prijatelj Zlatko Lukež uvjerio me da su hrvatski i srpski dva različita jezika. Razlika je očita: tvornica umjetnog gnojiva i fabrika veštačkog đubriva.

I na kraju zanimljivo i pragmatično pitanje na fejsu. “Je li moguće od Afričke šljive peći rakiju?”.

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

Borislav Ristić: Komšićeva unitaristička džamahirija Bosna i Hercegovina

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Handkeov ‘Nobel’ prava nagrada u pravim rukama?

Objavljeno

na

Objavio

Korejski rat, koji formalno nije okončan, već je samo zamrznut dogovorom o prekidu vatre 1953., odnio je više od tri milijuna života. Zacementirao je hladnoratovsko presijecanje jednog naroda 38. paralelom i od Korejskog poluotoka stvorio globalnu neuralgičnu točku koja je već 66 godina favorit za mjesto izbijanja trećeg svjetskog rata.

Da se u bilo kojem od svih tih desetljeća zamrznutog rata dogodilo da se američki predsjednik sastane sa sjevernokorejskim diktatorom u demilitariziranoj zoni između dvije Koreje i da nakon konstruktivnog razgovora u kojem su dogovorili nastavak dijaloga dvije Koreje zajedno ušetaju u Sjevernu Koreju, dotični bi bio glavni favorit za Nobelovu nagradu za mir.

No, ako se taj američki predsjednik koji je prvi u povijesti stupio na tlo Sjeverne Koreje, i to u prijateljskoj šetnji, zove Donald Trump, na Nobela može zaboraviti. Trump koji je protivnik “multilateralne” oligarhije, složene globalne mreže čije daleke niti prolaze i Švedskom akademijom, ne bi dobio Nobela za mir ni da ujedini dvije Koreje, riješi izraelsko-palestinski sukob ili pomiri Torcidu i vodstvo HNS-a.

Zato je njegov prethodnik Obama svojevremeno dobio bjanko Nobela za mir čim je stupio na dužnost, jer je bio predsjednik po mjeri te ekipe. Opravdao je nagradu za mir tako što je u njegova dva mandata pokrenuto nekoliko ratova te potaknute “obojene revolucije” i “proljeća”, od Sjevera Afrike preko Sirije do Ukrajine, čije posljedice njihovi građani i danas uživaju.

Nobel za mir Obami definitivno je uništio reputaciju te nagrade. To ne znači da je nakon njega, između rutinskog nagrađivanja prigodnih manekena i mezimaca globalne oligarhije, povremeno nisu znali dobiti i neki istinski mirotvorci. Ali ona više nikada neće imati nekadašnju auru i ugled.

Za razliku od Nobela za mir, koji se može dodijeliti i onome koji ništa nije napravio za mir, pa čak i onome koji je proizvodio ratove i nemir, Nobela za književnost se ipak ne može dodijeliti nepismenoj osobi, ili onoj koja još ništa nije napisala. No možda bi u Švedskoj akademiji trebali razmisliti da poput mirovnog Nobela, i onog književnog počnu davati bjanko, politički podobnim mladim piscima, kao obvezu da u budućnosti zapnu i napišu knjige kojima bi je opravdali.

Kroz gotovo cijelo stoljeće Nobelova nagrada za književnost važila je kao neupitna potvrda kanonskog statusa pisaca. Prvi upitnik nad tom književnom nagradom javio mi se kao studentu 1997. kad je Nobelom nagrađen talijanski kazališni pisac i aktivist Dario Fo.

Sjećam se da nam je prof. Mladen Machiedo, veliki hrvatski talijanist, na predavanju tada rekao – da mu je dan ranije netko kazao da napiše dvadeset imena potencijalnih talijanskih dobitnika Nobela, među njima ne bi bio Dario Fo. Razlozi zašto je Fo dobio nagradu nisu do kraja razumljivi, i nisu samo ideološki, jer su na istom spektru bili i Nobelom neovjenčani Umberto Eco ili Antonio Tabucchi.

Kad smo već kod velikih talijanskih pisaca, valja spomenuti kako Nobela nije dobio ni Italo Calvino, koji je istina umro relativno mlad, sa 62. godine, pa su ga možda imali u vidu, ali Sartre ga je dobio s 59, ali je onda odbio nagradu. Ovih dana digla se kuka i motika na dodjelu Nobela za književnost Peteru Handkeu, jer je riječ o velikom poštovatelju Slobodana Miloševića, koji je valjda problematičniji od Staljina i Maoa koji su bili Sartreovi miljenici.

Polemika oko dodjele nekoć ugledne nagrade Handkeu pokrenula je niz pitanja. Dodjeljuje li se ta nagrada za književnosti ili za moral? Je li to dvoje do kraja odvojivo? Može li dio opusa obezvrijediti vrijednost drugog dijela i obratno? Može li dobar pisac biti neupućen, nemoralan ili čak zao čovjek? Ili samo u nekim stvarima intelektualno i emotivno ograničen, možda upravo zato što je fokusiran na svoj svijet i vlastito književno djelo?

Otkud ideja da su veliki pisci nužno moralne vertikale? Književnost se s moralom i politikom može prožimati i pretapati, ovisno od žanra i autora, ali i ne mora, jer onda i ne bi postojala kao posebna domena, sa svojom specifičnom vrijednostima. Zašto se čini samorazumljivim da vrhunski slikar, glazbenik ili centarfor može biti loš čovjek, ali pisac mora u svemu biti mudar i dobar, i nipošto budaletina koje se u jednom trenutku perverzno fiksira na Miloševića kontra cijelog Zapada.

Handke je nesumnjivo izvrstan pisac. Ali da li u svim djelima? Za koji dio opusa su mu dodijelili Nobela, na što se odnosi zasluga da je “istražio perifernost i specifičnost ljudskog iskustva” u nejasnom objašnjenju za dodjelu nagrade? Jer dio njegovog opusa su i loši promiloševićevski pamfleti. No, može li se i kod takvih djela sadržaj potpuno odvojiti od umjetničke forme. Pa reći – ovo je vrhunski pamflet (svejedno promiloševićevski, prohrvatski ili u slavu Majke Tereze), a ovo je slab pamflet?

Što mi uopće očekujemo od pisca? Kakvi su naši velikani? Mjereno s odmakom, ako na trenutak potpuno zažmirimo na njihovo veliko djelo i govorimo o ljudima, mnogi naši velikani se pokazuju kako moralne ništarije.

Što reći za Krležu koji nakon što je strijeljan dr. Đuro Vranešić, koji je u ratu hospitalizacijom u svom sanatoriju na Zelengaju spasio njega i brojne druge lijeve intelektualce i Židove, odlazi na noge onima koji u to vrijeme masovno ubijaju, otimaju imovinu, organiziraju montirane procese, i zahvalno prihvaća krvavu ruku pobjednika, staljinista s kojima bio u sukobu prije rata?

Pretužan je prizor Krleže, u opisu Radovana Ivšića koji ga slučajno sreće 1955. u rovinjskoj luci gdje oznojen, s kuferom nervozno čeka da Tito po njega pošalje brod iz Brijuna koji će ga odvesti na dvor faraona, po kojem za života nazivaju gradove i kojem posvećuju masovne parareligiozne obrede u vidu štafete. Na koncu je Krleža sahranjen na lafetu, uz plotune vojske, kako neka jugo-oficirčina, a ne kao veliki hrvatski književnik koji je bolje pisao nego živio.

Što reći o političkom i moralnom zaokretu Ive Andrića koji je 1941. kako veleposlanik Kraljevine Jugoslavije u Hitlerovoj Njemačkoj, nazočan u Beču potpisivanju pristupanja Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu, e da bi samo nekoliko godina kasnije, u šestoj deceniji života “otkrio” marksizam, postao član partije, dodvoravao se mladim i obijesnim piscima pobjednicima u vojničkim čizmama Zogoviću i Đilasu, noseći im kao šiparica na potpis neke njihove brošure, što je Zogović, kojem je očito ostao minimum pristojnosti, odbio, dok mu je tada još mladi i neosviješteni Đilas dao autogram o čemu svjedoči u svojoj knjizi “Vlast i pobuna”.

U istoj knjizi Đilas potanko opisuje situaciju iz 1951. kad ga je uplašeni budući Nobelovac kao šefa Agitpropa došao moliti da se s izložbe o obljetnici ustanka 1941. ukloni fotografija na kojoj Andrić u fraku iste te godine stoji iznad Ribbentropa i Cvetkovića dok potpisuju pakt. Kad bi sudili samo po tim epizodama zaključak je – moralni jad i bijeda. Ali što su kolaboracijom sa zločincima dobili? Spasili su kožu i dobili mir i sigurnost. Je li vrijedilo? Vjerojatno jeste, jer su na svom polju mogli činiti dobro.

Ovakve stvari ne trebaju niti mogu potamniti književnu veličinu autora niti spriječiti divljenje njihovom djelu, valja ih znati kako ih se uz književnu vrijednost ne bi poturalo i kako moralne ili političke svjetionike. Jednako tako, to što se Handke neodgovorno i oholo petljao u krvave stvari i davao potporu zločinačkoj politici gonjen nekim vlastitim traumama i kapricioznim fiksacijama, ne znači da njegova druga djela, uglavnom napisana prije tog angažmana, nisu vrijedna i da ih zato ne treba čitati.

Nagrada Švedske akademije je nekada bila jako važna, danas joj je ugled sve niži. Jako su bijesni samo oni koji smrtno ozbiljno drže do Nobelove nagrade, pa su očajni što je dodijeljena Handkeu jer time mu se daje veličina koju ne zaslužuje, a krnji se ugled nagrade koja im je valjda do sada bila neupitna. Pa Handke ne valja, a Nobel valja. No bolje upućenima i manje impresioniranima Švedskom akademijom stvar se čini složenijom.

Rekli bismo – našla krpa zakrpu, kad ne bi bilo svijesti da je nekada Nobel doista bio pouzdan orijentir za uvrštavanje u književni kanon, što ne znači da nije i ranije neke neopravdano zaobilazio, a neke velikodušno uguravao, ali i spoznaje da se Handke ne može u cijelom opusu svesti na apologetiku velikosrpstava pod jugoslavenskom krinkom, već ima i neke važne knjige.

Možda su u Švedskoj akademiji mogli iskoristiti jedan plenkistički zahvat. Uz dodjelu Nobelove nagrade Handkeu trebali su priložiti interpretativnu izjavu kako se nagrada ni u kom slučaju ne dodjeljuje za promiloševićevski dio njegova opusa niti se on njome podržava.

Nagrada utječe na reputaciju dobitnika, ali i dobitnik povratno na reputaciju nagrade. U najmanju ruku kontroverzni Handke dobio je kontroverznu nagradu Švedske akademije, pa je dakle, ona možda ipak završila u pravim rukama, piše Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Ako kažete da je komunistički režim bio zločinački, odmah vas optužuju za ustaštvo

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Mnogi Hrvati glasuju protiv svojih vlastitih interesa

Objavljeno

na

Objavio

Što smo naučili iz dosadašnjih izbora u Hrvatskoj?

Slobodni i demokratski izbori nešto su najbolje što jedan narod može imati. Zato što mu daju prigode. Ali narod treba imati političku zrelost kako bi te prigode iskoristio na najbolji mogući način.

Ako pogledamo na situaciju u današnjoj Hrvatskoj i odnos većine naroda prema mogućnosti da preko demokratskih izbora utječe na stanje u kojem se nalazi, onda je veliko pitanje koliko je ta većina politički zrela. Drugim riječima, koliko je takvih prigoda koje mu toliko željena sloboda i vlastita država pružaju u posljednjih 20-ak godina hrvatski narod uporabio kako bi popravio stanje u kojem se nalazi, odnosno zloporabio kako bi se doveo u ovo koje ima danas? U svakom slučaju slaba zainteresiranost za izlazak i šokantni rezultati izbora nakon Tuđmanove smrti neizbježno nas tjeraju suočiti se s nekoliko logičnih pitanja. Kao na primjer: Treba li hrvatskom narodu sloboda i demokracija ako otprilike 75 posto građana već 20 godina sramotno ignorira ne samo mogućnost nego i moralnu obvezu izići na izbore? Nije li trenutačno stanje u državi samo odraz takva neodgovornog ponašanja i neskrbi većine Hrvata za sebe i svoje?

Ne sugeriraju li rezultati izbora u razdoblju od 2000. do 2016. godine, uz više od dvije trećine građana Hrvatske koji ih redovito bojkotiraju, da su sloboda i identitetske vrijednosti (vjera, domoljublje, nacionalna kultura i dostojanstvo), za koje se hrvatski narod stoljećima borio, izgubile važnost otkad smo kao narod došli svojem cilju i imamo vlastitu državu? Pa nam je postalo sasvim svejedno hoće li nam predsjednik ili premijer biti odnarođeni bezvjernik sumnjive udbaške prošlosti, jeftini politički oportunist i dokazani lopov, dezorijentirani jugobalkanski klon koji se ponaša na arogantan i štetan način ili bezlični Titov gardist kojem je interes hrvatskog naroda deveta rupa na sviralu.

Može li dakle hrvatski narod, nakon što je, glasovanjem i ne glasovanjem, sam sebi izabrao na vlast takve čelne političare, za stanje u kojem se nalazi kriviti ikog drugog do sebe?

Gotovo samoubilački izbor hrvatskog naroda

Vidite, umjesto da smo na izborima nakon Tuđmanove smrti svojim glasovima snažno zaštitili i ojačali krvavo stečenu slobodu časnim ljudima koji su se za nju izborili, dali smo se zavesti spinovima debelo sponzoriranih Soroševih aktivista i primamljivim lažima ‘bivših’ Jugoslavena i udbaša, koji su odmah, nakon što su ponovo prigrabili vlast, nastavili svoj stari posao beskrupulozne pljačke i ponovne jugobalkanizacije Hrvatske, za svoje vanjske sponzore i za sebe.

Zaista je zdravom mozgu nepojmljivo kako su se birači u Hrvatskoj dali tako na brzinu izmanipulirati i na izborima odmah nakon Tuđmanove smrti prijeći crtu preko koje nikako nisu smjeli prijeći vrativši na vlast svoje bivše zatvorske čuvare i njihove potomke, koji hrvatsku slobodu i neovisnost nikada u srcu nisu željeli ni priznali.

Dati svoju sudbinu i sudbinu svoje djece ponovo u ruke Mesiću, Račanu, Milanoviću i Josipoviću bio je doista malouman i gotovo samoubilački izbor hrvatskog naroda.

Pogledajte samo rezultate njihova povratka na vlast. S Mesićem i Račanom na čelu počele su masovne čistke najvrjednijih domoljuba koji su iznjedrili slobodu i dano zeleno svjetlo za kriminalizaciju Domovinskog rata. Oživljavanjem starih ‘antifašističko-fašističkih’ podjela namjerno se provocirala bivša polarizacija u hrvatskom društvu, urušavao vlastiti pogled na svijet i duh svehrvatskog zajedništva. Tuđman, koji se beskompromisno protivio uvlačenju Hrvatske u novu jugobalkansku zajednicu (i zbog toga prošao onako kako je prošao) još se nije bio ni ohladio u grobu a već je veliki meštar sveg hrvatskog nereda, koji je uvijek bio u sjeni iza njegovih leđa, uz pomoć ‘tajanstvenog’ sponzora i francuske lože, organizirao u Zagrebu Balkanski summit zemalja nastalih raspadom bivše Jugoslavije (minus Slovenija plus Albanija) na kojem je Hrvatska ponovo ‘utaočena’ novom Jugoslavijom, ovaj put u formi regionalne zajednice Zapadni Balkan.

Svojim potpisima na tkz. Zagrebačku povelju i poslije na Pakt o stabilizaciji i pridruživanju zemalja Zapadnog Balkana, Mesić i Račan pristali su da se Hrvatska ponovo integrira u ‘Našu Regiju’ i bude ‘sidro njene stabilnosti’. Time je strategija stvaranja nove Jugoslavije (u formi ‘regionalne zajednice’ ) službeno završena. Ostala je njena primjena u praksi preko ponovnog zapetljavanja Hrvatske u zamršeno klupko ‘regionalnog’ udruživanja s vrlo opasnim i već viđenim posljedicama. To narodu u Hrvatskoj nikada javno ni dovoljno jasno obznanjeno nije.

Ali ako imate nekih dilema o čemu se tu radi, posjetite internetske stranice EU i pročitajte Ugovor o stabilizaciji i pridruživanju zemalja Zapadnog Balkana koji je u ime Hrvatske potpisao Račan i vidjet će te da je neki članci tog ugovora (11-14) vežu čvršće za ‘Našu Regiju’ nego što ju je Ustav iz 1974. vezao za bivšu Jugoslaviju.

Od tada najutjecajnije zemlje EU, uz pomoć ‘hrvatskih’ medija i svojih regionalnih partnera, u prvom redu Slovenije i Srbije, vode politiku izravne destabilizacije i bojkota samostalne Hrvatske, poništavajući joj sustavnom antihrvatskom kampanjom i raznim smicalicama svaki pokušaj iskoraka i mogućnost razvitka izvan okvira ‘Regiona’. ‘Pacta sun servanda’ (Potpisano se mora poštovati) često nam je likujući s visoka to znao nabijati na nos bivši slovenski ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel.

Slijedeći dakle tu potpisanu obvezu, interesi ‘Naše Regije’ zauzeli su prvo mjesto na listi prioriteta svih hrvatskih čelnih političara od 2001., dok su nacionalni interesi nestali s te liste – sve do izbora trenutačne predsjednice koja je izbacivanjem biste velikog Mita iz svog Ureda, inicijativom ‘Tri mora’ i većim osloncem na savezništvo s Amerikom jasno dala do znanja da će Hrvatsku pokušati izvući iz vješto postavljene mišolovke Zapadnog Balkana.

Taj njezin individualni napor u svakom slučaju je plemenit, ali običnom narodu nedovoljno razumljiv i od hrvatske Vlade i medija potpuno ignoriran, po svoj prilici je osuđen na propast. I sudeći po rastućoj hajci koja se zbog toga iz obavještajnog i paraobavještajnog podzemlja na nju digla, upravo to je ono što bi ju moglo stajati puno više od drugog mandata. Sve drugo (trepavice, cipelice, torbice, čašice, pjesmice…) zapravo su trivijalnosti i bacanje prašine naivnom narodu u oči.

Sjetite se što su sve ‘tvrdoglavom diktatoru’ Tuđmanu za života radili i pakirali te kako je završio zbog nepristajanja da Hrvatsku vrati natrag u novojugoslavenski ‘Region’?

Poslije njegove smrti i izbora 2000., jugokomunističko naslijeđe i nostalgija, zacementirani ‘bivšim’ kadrovima i njihovim potomcima u vrhu vlasti, u strankama, medijima i ključnim institucijama, sustavno su narodu nametali bivše međusobne podjele, ozračje izdaje, pesimizma i beznađa. Njihov ‘novi’ posao bio je do kraja zatrovati političko-društvenu klimu, kriminalnom pretvorbom uništiti gospodarstvo i nadu u bolje sutra te tako veliki dio razočaranog naroda postupno dovesti u stanje u kojem će mu biti sasvim svejedno ako mu budućnost ponovo bude jugobalkanska prošlost.

Ignoriranjem izbora dvije trećine Hrvata padaju na ispitu političke zrelosti

Svjetlo na kraju tog tunela pojavilo se porazom Milanovića i Josipovića na posljednjim parlamentarnim i predsjedničkim izborima, koje je svjestan i odgovoran dio hrvatskog naroda, koristeći se svojim demokratskim pravom (jedva, ali ipak) izbornom lustracijom skinuo s vlasti.

Vidite, najvažnija snaga demokracije jest mogućnost da na izborima damo svoj prinos promjeni ili poboljšanju stanja u kojem se nalazimo. Izlazak na izbore i zdravorazumsko korištenje te mogućnosti znak je političke zrelosti i nužan preduvjet za društveni napredak.

Strašno je ružna i tužna činjenica da od 2000., ignoriranjem izbora dvije trećine Hrvata padaju na ispitu političke zrelosti. I što je još gore, izgleda kako nisu ni svjesni posljedica svog ponašanja na dugi rok. Ne samo da te dvije trećine ljudi koji ne izlaze na izbore, nemaju svoje predstavnike u državnoj vlasti i institucijama, nego oni time u presudnoj mjeri prinose da se sadašnje stanje u Hrvatskoj bitno ne promijeni. Zahvaljujući njihovu bojkotu izbora svoje predstavnike u vlasti i na svim ključnim mjestima u državnoj upravi ima gotovo isključivo samo tridesetak posto discipliniranih birača dviju najvećih stranaka, koji redovito izlaze na izbore i time omogućuju da se lijeva i desna regionalno-neoliberalna elita stalno rotira na vlasti.

Ostalu, dvotrećinsku većinu, koja iz bilo kojih razloga ne izlazi na izbore, u Saboru i na lokalnim razinama vlasti zapravo ne predstavlja nitko.

Može li se katastrofalno mali odaziv na izbore u Hrvatskoj objasniti bilo čime drugim osim nedostatkom političke zrelosti i kulture? Naravno, ima tu i drugih stvari, poput sustavno nametnute apatije, razočaranosti, tradicionalnog hrvatskog jala, lijenosti i inata. Ljudi su kompleksna mješavina emocija i razloga za i protiv. Ali što god je razlog, rezultat je na kraju isti. Oni koji ne izlaze na izbore rade jednaku štetu Hrvatskoj kao i oni koji izlaze i glasuju za ‘bivše’ Jugoslavene.

Interesantno, upravo oni koji se ne koriste svojim biračkim pravom kako bi stvari promijenili nabolje, najgrlatiji su kritičari stanja u kojem se Hrvatska nalazi, stalno mantrajući o nekakvoj famoznoj lustraciji, koju bi netko drugi (lupajući šakom o stol) umjesto njih trebao sprovesti.

Jedna stvar nam mora biti jasna, u trenutačnom rasporedu snaga i stanja svijesti u Hrvatskoj ne postoji nitko tko bi mogao, dekretom odozgo, sprovesti lustraciju a da se pri tom ne riskira kaos, neredi i sukobi na ulicama ili, u najgorem slučaju, novi međuhrvatski rat. Hrvatima danas ne treba paraliza vlastite države putem revolucionarnih nereda i međusobnih sukoba na ulicama nego evolucijski razvitak putem demokratskih mehanizama koji im stoje na raspolaganju.

Toga je, nakon što mu nije uspjelo lustrirati čak ni boljševičko ime najstarijem zagrebačkom nogometnom klubu postao svjestan i pokojni predsjednik Tuđman.

Izborna lustracija

Mora nam dakle biti jasno, dok god se u Hrvatskoj ne stvori kritična masa barem natpolovične većine politički zrelih domoljuba koji će odgovorno pristupiti glasačkim kutijama i demokratskom procedurom, to jest izbornom lustracijom ključne državne i društvene institucije bezbolno očistiti od ‘bivših’ Jugoslavena i neoliberalnih političkih oportunista, nema iskoraka naprijed ni izlaska iz ovakvog stanja.

Isus je rekao da ne ćete spasiti čovjeka time što ćete ga nahraniti ribom nego time što ćete ga naučiti ribariti. Dakle, umjesto dosadnih jadikovki, stalne kritike i očekivanja da netko drugi napravi nešto za nas, promislimo radije što sami možemo napraviti kako bi Hrvatska postala uređenija i uspješnija država.

Kako bi se nešto promijenilo treba imati volju, koja se, kada su u pitanju potrebne promjene u demokratskom društvu, manifestira masovnim izlaskom na izbore. Bez obzira na to koliko tu volju za promjenom današnjeg stanja guše oni koji su ga nametnuli nakon bizarnih izbora 2000. godine.

Sustavna pasivizacija s jedne strane, a s druge naivno zanemarivanje mogućnosti koje mu današnja sloboda i demokracija pružaju, dovode hrvatski narod do marginalizacije na unutarnjem, regionalnom i europskom planu. Djetinjasto naivno shvaćanje kako će konačno izborena sloboda sama od sebe rješavati sve naše probleme, Hrvatsku će neminovno dovesti ponovo pod punu kontrolu njezinih bivših manipulatora. Do sluganstva i stalne ovisnosti o drugima.

Suprotno uvriježenom mišljenju kako biti slobodan znači raditi što god hoćeš, biti slobodan zapravo znači nametnuti sam sebi stanovitu moralnu i društvenu odgovornost koja će nam osigurati osjećaj da smo ono što jesmo. Ako dakle za sebe kažemo da smo Hrvati i domoljubi koji vole Hrvatsku i svoju obitelj, onda nam to što jesmo i što volimo nameće obvezu da skrbimo o tome. Ako ne ispunjavamo tu obvezu, izdali smo sami sebe, ono što jesmo i što volimo. Preneseno na teren demokracije, neizlazak na izbore koji nam omogućuju da svojim glasom zaštitimo to što jesmo i što volimo, kada se spoji sa stalnim nametanjem beznađa i nedostatkom vjere u bolje sutra, vodi do raspada naših temeljnih identitetskih vrijednosti.

Problem je u tome što puno poštenih, obiteljskih ljudi lako nasjeda na spinove onih koji ih uvjeravaju da njihov glas ne može ništa promijeniti i da je bolje ne izlaziti na izbore. Istina je upravo suprotna. Postići željeni izborni rezultat uopće nije teško. Sve što treba uraditi 70 posto poštenih birača (onih koji drže do nacionalnih i obiteljskih vrijednosti i izjašnjavaju se kao vjernici) jest izići na izbore i glasovati za kandidata istog takvog svjetonazora – i oni su pobijedili.

Kada bi Hrvatska imala definiranu nacionalnu politiku i ciljeve, a većina naroda dozu samopoštovanja i političku zrelost kao što ih imaju narodi zrelih i uređenih država, onda bi birači na izborima, u određenom trenutku, mogli lako odlučiti kojem će se rješenju prikloniti. Znali bi točno kako se zaštititi i jasno razlučiti što je hrvatski nacionalni interes, a što manipulacija i prijetvorne priče za naivnu djecu. Očito, naslijeđena sklonost sluganstvu i nasjedanju na manipulacije, nesloga i preko ‘bivših’ jugokomunista programirano nametnuta apatija u društvu sprječavaju većinu hrvatskog naroda da postigne svoj cilj.

U Hrvatskoj političkoj areni kod običnog puka još uvijek prevladava mentalitet stada koje se kreće u smjeru u kojem medijski vjetrovi pušu. Zbog toga što glasuju na osnovi onoga što čitaju, slušaju ili gledaju na navijačkim medijima, mnogi Hrvati, a da toga nisu ni svjesni, glasuju protiv svojih vlastitih interesa. Činjenica je da su rezultati svih izbora od Tuđmanove smrti do danas, osim u slučaju pobjede Karamarkova HDZ-a i gospođe Grabar-Kitarović na izborima za predsjednicu, to pokazali.

Željko Dogan/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari