Pratite nas

Kolumne

Hodak: Stara Hrvatina Komšić ne zna treba li prijeći i zauzeti ili zapaliti Pelješki most

Objavljeno

na

Suludi pokolj na Kajzerici. To je samo dokaz više da se “homo balcanikus” odrekao toljage i pokazao da i mi možemo ponuditi tom “vrlom novom svijetu” svoje masovne ubojice. Kad mogu Norvežani, Ameri, Novozelanđani, možemo i mi Hrvati! Usprkos Istanbulskoj konvenciji. Sjetih se George Orwella: “Sve je teško, a najteže je biti normalan”.

Lijevi ustavni sudac Goran Selanec dijalektički je upozorio na “bit” problema. Sudac, čiji je izbor podržao SDP, bio je svojevrsno iznenađenje prilikom izbora za taj “časni sud”. Kao superiorni analitičar, iz svoje sigurne fotelje ustavnog suca mudro zbori: “Ništa u tom ubojstvu nije slučajno. Nije slučajno da je ubojica muškarac. Nije slučajno da su od pet ubijenih odraslih žrtava njih tri žene… Ubojica je pokazao što se događa ženama koje se ne pokore muškarcima poput njega…”. Ovo je valjda poruka uvaženog ustavnog suca svim onim desničarskim krkanima koji “laju na mjesec” kad su protiv Istanbulske konvencije i Marakeškog kompakta.

U promotivnom prilogu Večernjaka novinarka Stela Lechpammer portretira našeg suca kao osobu koja se više puta nije susprezala izreći stavove oprečne političkoj većini. A ja bih dodao, osobito kad tu većinu ne predstavlja SDP.

Nesporno je utvrđeno da suludi ubojica nije bio evidentiran kao obiteljski nasilnik. Kako ga je to onda “politička većina” mogla izolirati i spriječiti u njegovom suludom naumu? To očito zna jedino sudac Selanec. Ja pak samo pretpostavljam. Možda tako da smo usvojili još više marakeških kompakta i istanbulskih konvencija ili da smo osnovali još više ljevičarskih nevladinih udruga za zaštitu ljudskih prava. Možda bi pomoglo i još više egipatskih profesorica kao što je Suad Saleh koja je javno napisala: “Sasvim je u redu da muškarci islamske vjeroispovijedi siluju žene koje nisu njihove vjere”.

Kao što vidite nema više parole “Proleteri svih zemalja ujedinite se”. Ono “proleteri” treba zamijeniti sa “psihopati”. I na kraju, po teoriji koja nam dolazi s Ustavnog suda, Ratko Mladić bi trebao doživjeti neku čudnu preobrazbu iz ratnog zločinca u lijevo liberalnog progresivca. On je, naime, 1995. u roku od tri dana poubijao 8300 muškaraca. Navodno ni jednu ženu. Sud u Haagu mu tu činjenicu nije uzeo kao olakšavajuću okolnost. Nije imao sreće da mu sudi sudac Selanec i Ustavni sud RH.

I kad smo kod Ustavnog suda i “vladavine prava” nije na odmet upozoriti na utopističku borbu novinarke Karoline Vidović-Krišto koja ovih dana pita na fejsu što je s ustavnom odlukom od prije osam godina kojom se XI i XII izborna jedinica (dijaspora i manjine) proglašavaju neustavnima?

U toj odluci, između ostalog, piše i ovo: “Ustavni sud utvrđuje da Ustav ne dopušta unaprijed zakonom jamčiti i određivati broj zajamčenih zastupničkih mjesta za bilo koju manjinu po bilo kojoj osnovi (nacionalnoj, etničkoj, jezičnoj, spolnoj, dobnoj, obrazovnoj, strukovnoj, imovinskoj i dr.) u okviru općeg izbornog sustava”. A ja pitam Ustavni sud i što je s odlukom tog istog Suda iz 1997. g. u kojoj stoji da voda i struja ne mogu biti ovršeni i isključeni jer se radi o bitnim sastojcima potrebnih za osnovnu egzistenciju građana… ili tako nekako.

A naš Goran Selanec, umjesto da troši svoj lijevi potencijal na “seksističku brutalizaciju” našeg društva, mogao bi pokrenuti s mrtve točke neke odluke Ustavnog suda koje, iako su svjetonazorske, iz “nepoznatih” su razloga završile duboko u “frižideru”. Čudno kako za njih predsjednik Ustavnog suda ne inzistira javno da ih Vlada mora provesti.

Pokojni srpski pjesnik Duško Radović jednom je dao istinitu definiciju: “Nema više normalnih. Svi smo manje više ludi. Neki kradu k’o ludi, neki žderu k’o ludi, neki piju k’o ludi, a neki rade k’o ludi, a ti su najluđi od svih”.

‘Što će njemu neki sud odlučivati što treba raditi’

Druga osoba koja me je duboko impresionirala u proteklom tjednu, uz Gorana Selaneca, je ministar energetike i zaštite okoliša Tomislav Ćorić. Uz legendarnog Freda Matića koji se sad u Bruxellesu muči s engleskim tipa “good bos, big bos, ‘wan shats kill“, a koji je s pravom u ovoj kolumni nosio pridjev “punjena ptica”, Ćorić je eto drugi ministar kojem taj pridjev savršeno pristaje.

Naravno, radi se o već opjevanom slučaju korupcije, o izboru nove ravnateljice NP-a Krka. Nella Slavica, dobrog i njegovanog izgleda, s dva LL u imenu, s dvije stranke u biografiji, s navodnim magisterijem ekonomije, s navodno prepisanim programom s jedne strane i Ljiljana Zmijanović bez dva ista slova u imenu, ali doktorica znanosti, s dugogodišnjim iskustvom u radu u NP-a Krka i s braniteljskim stažem od skoro 500 dana borbe u Domovinskom ratu, s druge strane. Zakon o braniteljima i drugi propisi jasno kažu tko ima prednost. Dobro, ni dr. Ljiljana nije bez mane. Kud’ je baš kao dragovoljka ušla u rat na strani HOS-a? Pravobraniteljica Lora Vidović misli i danas iz svoje fotelje da je to čista, destilirana ustašija.

Naravno, kao što je to normalno u zemlji Hrvatskoj, Ćorić je ponovno izabrao našu Nellu. DD (dragovoljka i doktorica) se već nakon prve sljepačke odluke žalila. Upravni sud u Splitu je uvažio njenu žalbu i ukinuo odluku ministra Ćorića. Međutim, naš ministar se nije dao. Što će njemu neki sud odlučivati jel’ on dobro ili loše odabrao. Stoga je ministar, s nadimkom “Ćoro”, ponovno ustoličio Nellu.

Smatra da “Zakon o braniteljima” nije zaobiđen, ali – što je zanimljivo – to isto misli i Ministarstvo branitelja Tome Medveda, valjda da ne naruši idilične odnose u Vladi. Time se i ministar Medved opasno približio legendarnoj popularnosti Jadranke Kosor koja je također “carevala” u tom ministarstvu. Nadam se da će dr. Ljiljana, usprkos neopreznosti što je ušla u rat u formacijama HOS-a, uspjeti doći do svojih prava putem suda.

Ovaj slučaj izaziva opće gađenje. Naravno, samo na društvenim mrežama, ne i u javnim medijima koji dobro paze što odgovara Plenkovićevoj Vladi. No, boli ona stvar i Ćorića i Medveda za društvene mreže.

Za njih postoje samo Jutarnji, Večernji, Novi list, Slobodna… Nisu još uvijek shvatili da takozvano “medijsko “podzemlje” danas izriče glas naroda koji može sve preokrenuti naglavce. Sjetite se samo Trumpa i Clintonice. Ista sudbina čeka i Čorića i Medveda. Ono što ozbiljno zabrinjava je nedostatak bilo kakvog srama naše vladajuće oligarhije. Imate evidentno kršenje zakona i ljudskih prava, a nitko zbog toga ni malo da pocrveni. Za ove ministre očito je važan samo “sud njihove partije”.

Preko društvenih mreža se može jasno očitati stav većine

No, dolaze razni izbori – predsjednički, stranački, parlamentarni… Opet će rejting agencije svojim klasičnim i znanim makinacijama pokušati dići popularnost dobrim platišama. Još prije prošlih predsjedničkih izbora po rejting agencijama je Ivo Josipović trebao biti izabran sa 127% glasova za hrvatskog predsjednika, sa 100% glasova za predsjednika Europske komisije, s 98% glasova za papu u Rimu te za cara u svemiru. Kako je završilo? Kolinda je ušla u cilj za prsa pred Ivom, što nije mala pobjeda. Srećom za nas! Danas razne makinacije anketama o vodstvu u predizbornim kampanjama sve manje pale. Hrvateki napokon počinju shvaćati i preko društvenih mreža se može jasno očitati stav većine.

Još je Sokrat (470-399 pr. Kr.) napisao: “Demokracija će platiti zato što će pokušati odgovarati svima. Siromasi će htjeti imati imetak bogatih. Demokracija će im to dati. Mladi će htjeti biti uvažavani kao stari. Žene će htjeti biti kao muški. Stranci će htjeti prava starosjedioca. Demokracija će im to dati. Lopovi i prevaranti će htjeti važne državne funkcije. Demokracija će im to dati. A kada lopovi i prevaranti konačno demokratski preuzmu vlast, jer kriminalci i zločinci teže za moći, nastat će gora tiranija nego u vrijeme bilo koje monarhije ili oligarhije”.

Često sam prenaglašavao legendarnu “hrvatsku šutnju”, poltronstvo, želju za stranim i moćnim gospodarima koji će nas čuvati i braniti našu tobožnju nevinost. Kad bi netko ošinuo po nama, Hrvateki bi odmah uskočili s “kaj je, je”. Mačekov refren “Vjera u Boga i seljačka sloga…”, pokazala se jalovom. Kad su mu ponudili državu on je odmah zapalio u London s parolom “uvijek vjeran kralju”. Sad je naravno drugačije. Ratni smo pobjednici, članica EU-a i NATO-a.

Abdiću Tigru je malo falilo da prizna kako je oslobodio Knin i Vukovar

Eto, ovih dana su se u Sarajevu digli na lijevu nogu. Komšić, stara Hrvatina, pun je drugarske kritike pa traži od nas barem samokritiku. Emir Hadžihafizbegović, podržavajući iz petnih žila sudruga Komšića, de facto radi protiv Hrvata u BiH. Rekli bi – to je njegovo demokratsko pravo. Da, ali naš Emir “visi” iz dana u dan u Hrvatskoj.

Igra predstave, snima reklame te igra u filmovima u Hrvatskoj, a u BiH pljucka i hračka po ustašoidnoj RH. Evo primjera: neki je dan, navodno ugledni “društveno politički” djelatnik i SDP BiH-ov kandidat za člana predsjedništva BiH te ugledni borac za građansku BiH – Bakir Hadžiomerović, poslao diplomatsko-salonsku poruku našoj Predsjednici: “Da ne okolišamo, jebem ti mater, kobilo ustaška”. Bez uskličnika. Evo dokaza da Bakir zna da se kontroliše! A po njemu “glupa plavuša” ne zna da se “kontroliše”.

Komšić skače u vis preko dva metra svaki put kad čuje za Pelješki most. Dvoumi se treba li taj most prijeći i zauzeti ili ga spaliti. Još nije odlučio. Onda se pojavila fake news iz Izraela o tobožnjoj izjavi KGK o “militantnom islamu” i Iranu. U tili čas skočilo u “tamnom vilajetu” (BiH) na noge lagane sve što je liberalno, tolerantno i progresivno te se počelo derati o “islamofobiji, lažima koje izmišlja agresivna i ksenofobna politika službenog Zagreba prema BiH i Bošnjacima, a koja ima sve elemente fašizma”.

Zaboljela ga laž pa se morao javiti i bivši zapovjednik armije BiH Hamdija, Abdić, Tigar: “Vraga je Hrvatska pomogla nama. Ja sam oslobodio Plitvice i Korenicu…”. Malo mu je falilo da prizna kako je oslobodio i Knin i Vukovar.

Sjetih se duhovite Tanje Torbarine kad je 1992. ili 1993. g. napisala kako je više BiH izbjeglica poginulo u Hrvatskoj od “ležećih policajaca” nego u ratu u svojoj zemlji. A sad “tigar od papira” oslobodio moju Liku! Malo sutra, tigriću! Službena Lijepa naša je energično i s nacionalnim ponosom odreagirala. Premijer je rekao nešto u stilu “dajte, najte”, ministar Gordan Radman, kojeg inače smatram najboljim i najkvalitetnijim novim ministrom, samo je lakonski izjavio “to je njihovo pravo”.

Tako je BiH očitala lekciju klerofašističkoj RH. Sjetih se, onako usput, jedne izjave Alije Izetbegovića iz rane faze rata koji, kako kažu, “nije bio njihov”: “Ovi moji oslobodili dva dunuma zemlje, a trebalo im četiri da mrtve sa’rane”. Luda kuća u stilu “Svi vole more, samo Goran Bare” ili “svi su muškarci očevi, samo je Edo Majka”.

Ono što je iracionalno i nepromjenjivo je sirova mržnja i jal onih koji nas prekomjerno granatiraju svojim neizlječivim kompleksima. Iz iskustva znaju da, koliko god daleko pljunu ili kmeče o ustaštvu i fašizmu, naši poltroni će uvijek imati isti debilno jadni odgovor. Naši političari k’o papige ponavljaju mantru: naš primarni zadatak je osigurati BiH i Srbiji ulazak u EU. Nema nemoguće misije za RH. Kad smo za osječkog dožupana instalirali Jovana Jelića koji je za vrijeme pokolja u Dalju bio načelnik veze okupatorske vojske, onda smo dokazali da smo zemlja nemogućih mogućnosti.

‘Naš dragovoljac cmizdri o ustaškim zločinima protiv JNA’

Inače, u tijeku je godišnjica masakra u Dalju, u kojem je ubijeno trideset i devet osoba. Preko erdutskog mosta iz Srbije je krenula 51. motorizirana brigada JNA, zajedno s teritorijalcima. Naredba je bila “Zarobljavanja ne sme da bidne”. Još 1993. g. podnesena je kaznena prijava za zločine protiv 150 osoba s imenom i prezimenom. Bez učinka ako se ne računa dožupana Jovana Jelića, načelnika veze agresorske vojske. Lijepo je napisao srpski glumac Zoran Radmilović: “Kad umreš, ti ne znaš da si umro i nije ti teško. Teško je drugima. Isto je kad si glup””.

“Halo policija!!! Nekoliko kriminalaca i psihičkih bolesnika drži nas kao taoce!”, “Tko ste vi i koliko vas ima?”, “Mi smo Hrvati! Ima nas oko 4 milijuna!”.

Općinski sud u Splitu odbio je kao neosnovanu tužbu Zorana Ercega, notornog “dragovoljca” Domovinskog rata. Zoranče je tužio novinara Željka Huljeva tražeći za povredu časti 60.000 “ustaških” kunića. Sud je zaključio da je Zoran Erceg bio u službi Ratka Mladića u zadnjem ratu. Ne znam je li ta presuda barem malo probudila ministra Medveda iz zimskog sna. Da barem provjeri tko je, kada i na temelju čijih svjedočenja donio rješenje da se žestoki jugović upiše u registar branitelja. Bilo je svojedobno nekih provjera braniteljskih statusa, ali kod našeg Zorana nađeno je – sve čisto. Očito je neki bivši drug u Ministarstvu “previo hartiju, uzeo plajvajz i napisao ‘naš'”. A “Medo” i dalje mirno spava. Kad danas ovakav “naš dragovoljac” baulja diljem Lijepe naše, pljuje po Tuđmanu i cmizdri nad ustaškim zločinima protiv JNA onda bi netko u Ministarstvu branitelja napokon morao pročitati ono što je rekao ili napisao Zoran Radmilović. Naravno, Dalj ima prioritet. Pa kad se dođe do Ercega, Hajduk će već tri puta osvojiti Ligu Prvaka.

Svi smo mi ljudi, samo je Dario – Srna. Svi muškarci karaju, samo je Goran – Karan. Svi piju Ožujsko, samo Petar – Pan… 

Moj prijatelj Zlatko Lukež uvjerio me da su hrvatski i srpski dva različita jezika. Razlika je očita: tvornica umjetnog gnojiva i fabrika veštačkog đubriva.

I na kraju zanimljivo i pragmatično pitanje na fejsu. “Je li moguće od Afričke šljive peći rakiju?”.

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

Borislav Ristić: Komšićeva unitaristička džamahirija Bosna i Hercegovina

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Tuđmanov projekt nije završen

Objavljeno

na

Objavio

Gospodin nam je dao predsjednika Tuđmana u određeno vrijeme, a na nama je da njegov život, važan za hrvatsku povijest i današnje hrvatsko društvo, čitamo pozorno, ne kao nešto što pripada samo prošlosti, nego kao poticaj da se pitamo što je nama povjereno te da ostvareno dobro nastavimo razvijati«, rekao je u homiliji na misi za domovinu i za pokojnoga predsjednika Franju Tuđmana u zagrebačkoj prvostolnici kardinal Josip Bozanić te je tim riječima posvijestio da Tuđmanov projekt nije završen.

Zahvaljujući visokomu stupnju zajedništva u hrvatskom narodu te hrvatskim braniteljima, predsjednik Tuđman ostavio je za sobom neovisnu, uglavnom u svojim cjelovitim granicama, međunarodno priznatu i višestranačku, pluralnu Republiku Hrvatsku te je sadašnjim naraštajima hrvatskoga društva zadaća, kako je rekao kardinal Bozanić, ostvareno dobro nastaviti razvijati. S velikom sigurnošću može se redi da je današnja Hrvatska, premda je postala članica NATO-a i Europske unije – što bi predsjednik Tuđman sigurno želio – još uvijek, osobito u unutarnjim odnosima, daleko od njegove vizije.

Dok se danas mnogi političari pozivaju na prvoga hrvatskoga predsjednika Tuđmana u pitanjima i sadržajima koji im idu u prilog, često ne vodeći brigu ni o glavnini ni o bitnome u djelu predsjednika Tuđmana, kardinal Bozanić jednostavno je podsjetio: »Hrvatski je narod pošao za Franjom Tuđmanom u programu slobode i neovisnosti.«

Upravo je sloboda jedan od bitnih hrvatskih ciljeva u viziji hrvatske države predsjednika Tuđmana, a koji ne samo da nije zadovoljavajuće ostvaren, nego se i gotovo svim sredstvima osporava. Hrvatski narod i članovi hrvatske državne zajednice još su okovani skrivenim lancima parcijalnih interesa skrivenih moćnih skupina koje na svojoj uzici drže ne samo pojedine političare i političke stranke, nego i pojedine predsjedničke kandidate. U Republici Hrvatskoj sve do sada nisu se uspjeli probiti stvarni legalni i legitimni hrvatski nacionalni ciljevi i interesi, a mnogi ljudi još su zarobljeni ucjenama, jugokomunističkim mentalitetom, korupcijom i falsificiranom slikom hrvatske sadašnjosti.

Predsjednik Tuđman, premda ga je Tito čak i štitio, na svojoj je koži osjetio pesnicu komunističkoga totalitarizma te danas sigurno ne bi dopustio da se u Hrvatskoj rigidni komunizam, sa svim svojim političkim i ideološkim implikacijama, prikriva antifašizmom. Znao je predsjednik Tuđman da su komunisti, boljševici, pobili brojne hrvatske antifašiste, osobe koje su se kao demokrati suprotstavljale i fašizmu i nacizmu, a i sam je bio antifašist koji se suprotstavljao i fašizmu i nacizmu i kasnije, kad je progledao, komunizmu, kao i većina hrvatskoga naroda.

Za viziju slobodne Hrvatske nečuveno je što tijela hrvatskih žrtava, likvidiranih iz bilo kojih ideoloških i političkih razloga, i dalje počivaju odbačena u masovnim grobnicama, što recentna hrvatska kultura tako malo mari za hrvatske i univerzalne vrjednote, što Hrvatska još nema gospodarske strategije, što zbog toga ne može školovati kadrove koji su potrebni hrvatskoj privredi, što je izborni sustav postao zaprjeka za oslobađanje hrvatskoga društva i hrvatskih građana, što su toliki Hrvati prisiljeni svoj kruh tražiti u inozemstvu… Očito je da je potrebno još jako puno napora, umješnosti i ljubavi prema općemu dobru i prema Hrvatskoj da bi se ostvario Tuđmanov projekt »vječne Hrvatske« – kako je govorio.

Citiravši riječi predsjednika Tuđmana na konstitutivnoj sjednici prvoga saziva višestranačkoga Hrvatskoga sabora 31 svibnja 1990.: »Prilike u kojima živimo, okolnosti koje nas okružuju, i osobito zadaće što su pred nama ne dopuštaju nam blještavi trijumfalizam, niti velika i olaka obećanja, ipak, pozivajući na krajnju razboritost i promišljenost, daleko smo od svake zdvojnosti i pesimističkoga malodušja«, kardinal je dodao: »Koliko te riječi, što ih je veliki graditelj naše državne suvremenosti izrekao na početku novoga hrvatskoga puta, imaju i danas svoju aktualnost. Potrebna nam je danas: nova borba protiv zdvojnosti i pesimističkoga malodušja, razboritost i promišljenost u procjenjivanju domaćih i međunarodnih prilika te čuvati se nerealnih obećanja i promicati svehrvatski dijalog koji će liječiti nezdravu radikalizaciju hrvatskoga društva.«

Kardinal Bozanić, koji je s pravom u homiliji istaknuo da u današnjoj Hrvatskoj ima mnogo dobra, u skrbi za opće dobro hrvatskoga naroda poziva na »razboritost i promišljenost u procjenjivanju domaćih i međunarodnih prilika«, jer najširi krugovi hrvatskoga društva ne mogu se pouzdati ni u medije ni u ono što govore mnogi političari. Toj razboritosti pripada i prepoznavanje nerealnih obećanja kojih ima uvijek, a osobito sada u predizbornoj kampanji za predsjedničke izbore. Toj razboritosti pripada i svjesno i smišljeno promicanje društvenoga dijaloga, jer svi oni koji, bilo u svojoj naivnosti bilo u svojoj delegiranoj ili nametnutoj misiji, zagovaraju radikalizaciju hrvatskoga društva s bilo kojim političkim ili ideološkim predznakom, zapravo rade protiv općega dobra i interesa hrvatskoga naroda i svih stanovnika Hrvatske.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Kardinal Bozanić: U jedinstvenom zajedništvu hrvatski je narod pošao za Franjom Tuđmanom u programu slobode i neovisnosti

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Borislav Ristić: Tko podmeće Miroslavu Škori?

Objavljeno

na

Objavio

Video screenshot/Facebook Miroslav Škoro

U ovom predizbornom vremenu nabijenom emocijama, kada činjenice nemaju šanse pored osjećaja, ovo je jedna od onih kolumni koju sam morao pisati polako. Polako, samo zbog onih koji ne mogu čitati brzo. Jer, da mogu, uvidjeli bi da među predsjedničkim kandidatima postoji jedan koji se susreće s najviše laži i podmetanja.

Prva je s podmetanjem započela Kolinda Grabar Kitarović. Ona je sasvim naglo otpustila svog savjetnika Matu Radeljića i podmetnula ga Miroslavu Škori za “kolovođu kampanje”. Nije dugo trebalo čekati na novo podmetanje, a onda je ekipa s HRT-a podmetnula anketu s kojom se Škoru prisililo da, umjesto odmora nakon pretrpljenog srčanog udara, krene u politiku, i tako stavi život i zdravlje na kocku.

U trenutku dok je vagao hoće li se kandidirati, kada se mislilo da nema kraja podmetanjima, Škori su u prvom intervjuu podmetnuli Zorana Šprajca. Kada mu je Šprajc, sasvim očekivano, pokušao podmetnuti da je on desno, Škoro je odgovorio: “Kažu da sam desno. Di sam ja desno?!” A na pitanje planira li se doista kandidirati na izborima, odgovorio je: “Ne mogu se oglušiti činjenici da netko od mene nešto očekuje – pogotovo ne oni ljudi koji su meni omogućili danas da budem to što jesam”.

Koji su to ljudi? Njih nigdje na vidiku, jer se pojavljuju samo oni što podmeću. A među prvima koji su Škori podmetnuli podršku bio je Stjepan Mesić. On je onako zdušno podmetnuo kako bi Škoro mogao pobijediti: “Mnogi će se iznenaditi što će taj čovjek napraviti. On će tek početi govoriti. Kako ja nešto više znam o njegovim stavovima, očekujem da će on vrlo brzo pokazati zrelost jednog političara, a to će ljudi vrlo lako prepoznati”.

Nedugo nakon njega, očito zbog ljubomore što je zakasnio, svoju podršku je podmetnuo i Ivo Josipović: “Škoro je naširoko popularan i mudro se distancirao od desničarenja”. Josipović ne samo da podmuklo podmeće kako je Škoro doktorirao na temu ZAMP-a, već ga optužuje kako mu je ukrao ideju ustavnih promjena i povećanja ovlasti predsjednika, piše Borislav Ristić / Večernji list

Kao da bi Škoro htio dovesti zemlju u takvu opasnost da te veće ovlasti sutra padnu u ruke nekom novom Mesiću ili Josipoviću. Izgleda da je Josipovićeva podrška Škori jedinstvena prilika da se jednim udarcem osveti Kolindi i Milanoviću.

Foto: Marko Marković

I kada se mislilo da nema kraja ljevičarskim podmetanjima, nakon sastanka Mate Radeljića sa Žarkom Puhovskim u jednom zagrebačkom kafiću, Puhovski ne prestaje podmetati Škori. Igrom slučaja neki dan smo se upoznali u Osijeku, i tom prilikom je i meni htio podmetnuti, pohvalivši se kako je “upravo došao s kave sa Škorom”.

Podmetanje se nastavilo na Osječkoj televiziji u emisiji s Prkačinom, gdje je postignuto njihovo visoko suglasje oko Škore, tako da je, prema riječima Prkačina, “profesor objašnjavao”, a on “izvodio zaključke”. Podmetanja komunista Škori počela su još od malih nogu. Prvo su mu počeli podmetati da je on “jedan od najaktivnijih članova SSOH u Osijeku”, iako je on sam tvrdio kako je “ko klinjo od 18-19 godina imao dosje; zbog toga što se, ne znam, nisam dva-tri puta odazvao u ondašnju rezervu JNA.“ Oni su mu, unatoč tome što je njemu „išlo na živce da se na meni netko vježba da bi dobio viši čin“, onako podmuklo jugoslavenski, podmetnuli čin desetara.

Ali ni tu nije bio kraj podmetanjima – u podmetanja se uključuju tada sveprisutne Udba i KOS. Pa je, tako, čovjek od najvećeg Perkovićeva povjerenja i djelatnik osječke Udbe, a poslije šef osječkog SUZUP-a Zdravko Pejić, podmetnuo Škori svoga brata Vinka Pejića kao najboljeg prijatelja i kuma. S druge je strane oficir KOS-a u krug Škorinih najboljih prijatelja podmetnuo svog sina Gorana Kovačevića, s kojim je Škoro od ‘89.-’91. imao zajedničku tvrtku.

Privatna arhiva

A podmetanja je bilo i zdesna. Tim zlobnicima ništa nije sveto, pa unatoč tome što je Škoro godinama ponavljao kako mu je žena “Amerikanka hrvatskoga podrijetla”, ti su lažni domoljubi odjednom počeli podmetati kako je – “Miroslav srpski zet”, koji na pitanje koliko se puta ženio u zrak podiže tri prsta. Do jučer taj zet nije smetao dok je pjevao “sude mi”, a danas mu “dušmani moja ljube” zamjeraju upravo – ”što sam branio svoje najmilije” – iako dobro znaju da je on bio u Pittsburghu.

Na podmetanje onih koji tvrde kako je Škoro “otišao iz Osijeka u ljeto ‘91.”, on odgovara: “Ja sam jako puno mrdao svugdje tako da jesam bio ’90. godine u Hrvatskoj na nekoliko mjeseci pa se ponovno vratio u Ameriku.” Škoro, dakle, nije pobjegao, nego je zakasnio u rat. Nesudjelovanje u ratu su mu podmetnuli samo kako bi ga danas mogli napadati kako “dezerter” ne može biti vrhovni zapovjednik. Nesretnici, kojima se sve živo vrti oko pitanja “gdje si bio 91.”, još ga jedino nisu pitali gdje je bio i što je radio kad je pao Vukovar?

Nema kraja tim podmetanjima zdesna. Tako su mu podmetnuli da se dva puta učlani u HDZ, pa su mu tamo podmetnuli mjesto generalnog konzula u Mađarskoj, kasnije i saborskog zastupnika, a zatim i mjesto kandidata HDZ-a za osječkog gradonačelnika. I kako bi malo pobjegao od svih tih podmetanja morao je skupa s Plenkovićem pobjeći u predsjedničku kampanju Mate Granića.

Privatna arhiva

Kasnije mu je drugi povratak u HDZ podmetnuo Sanader, koji je tada Thompsonu plaćao da ne pjeva – a Škori podmetnuo da pjeva. Poslije se, u vrijeme Tomislava Karamarka, udaljio od takvog nacionalističkog HDZ-a, da bi mu opet, nakon Škorinih toplih riječi kako je “dolaskom Plenkovića okrenuta nova stranica u politici HDZ-a”, te da se radi o “vrhunskom europskom političaru“, bilo podmetnuto da zapjeva u Plenkovićevoj kampanji “Vjerodostojno”.

Da bi mu sad taj isti nezahvalni Plenković podmetao kako nije dovoljno kvalificiran i kako je završio “večernju školu” za predsjednika. Kao da je on tamo neki “škorojević”, a ne čovjek s doktoratom i radnim mjestom asistenta na „HNS-ovom“ Sveučilištu Sjever.

Ali ni to im nije dovoljno, već podmeću kako je njegova kampanja dobila na težini tek kad joj se priključio Jacques Houdek. Tad su počela i podmetanja kako njemu ne treba program i kako “njegove pjesme govore za njega”. Zatim su ga napali s tvrdnjom kako je pjesma “Ne dirajte mi ravnicu” posvećena Domovinskom ratu, iako Škoro sam kaže da je tu pjesmu napisao prije rata u Americi 1989., da “ne poludim od muke”.

Onda su za pjesmu “Sude mi” počeli podmetati kako je posvećena Gotovini, za što Škoro sam kaže: “Nisam rekao: ‘Sude Anti Gotovini’, ali ljudi to zlonamjerno iščitavaju kako im paše.” Stoga, na podmetanje kako “za njega glasaju desničari, iako on nije desničar” Škoro spretno odgovara: “Znam da me bije glas nekoga ko pjeva pjesme koje pozivaju na ovo ili ono, ali ja nikada nisam iskoristio riječ Hrvatska u svojoj pjesmi.”

I kad se mislilo kako nema kraja podmetanjima neki je Srbin Mitrović od Škore naumio kupiti Thompsonovu muziku – pa im je podmetnuo da se kumovi posvađaju. I sada, dok neki podmeću kako Škoro nema podršku Crkve, koja je stala iza Kolinde, mnogi se pitaju, a što je s biskupom Košićem i desnim biskupima?

Iz njihovih krugova dolaze podmetanja kako su oni od Thompsona doznali tko je taj Škoro, s kojim imaju muku još od samih početaka, od kad je narod dovodio u zabludu stihom “man’ se ženo očenaša”. A što li tek reći za podmetanje iz “Nacionala”, koji tvrdi kako se najmoćniji Hrvat iz ruskog naftnog biznisa našao usred Škorine kampanje. Oni tu spominju bezazleni susret Škore i naftnog konzultanta Jasminka Umičevića, onog velikog branitelja interesa INA-e i velikog kritičara MOL-a, koji onako usputno, u pauzi druženja sa Škorom, nazove Željka Runjea, potpredsjednika ruske naftne kompanije Rosnjeft, zainteresirane za kupnju INA-e.

Neki drugi pak podmeću kako bi Škoro bio protiv izgradnje LNG terminala na Krku zato što se veliki uvoznik ruskog plina i najmoćniji Hrvat iz plinskog biznisa Pavao Vujanac našao usred Škorine kampanje. Njegovom PPD-u, odnosno, Energiji naturalisu netko je podmetnuo vlasništvo nad Pevecom. A sad neki novi zlobnici podmeću kako je krug ljudi oko tvrtke Pevec upravo najveći financijer Škorine kampanje.

Kao primjere podmeću Škorino javno pojavljivanje na proslavi Velike Gospe u Aljmašu u društvu Pevecovog financijskog direktora Krešimira Bubala. A ovih dana je Nacional podmetnuo da se na njegovom zagrebačkom predizbornom skupu na pozornici pojavio i moćni suvlasnik Peveca, Mario Radić.

I tu bi bio kraj podmetanjima, da taj isti Pevec nije vlasnik zagrebačke Z1 televizije, kojoj je netko podmetnuo emitiranje emisije zvane “Bujica”. U toj se emisiji Miroslav Škoro susreće sa svakodenevnim podmetanjima. Bujanec je, tako, Škori pokušao podmetnuti kako je ovaj zagovornik lustracije, ali se Miro spretno izvukao i rekao kako je on više za “valcer lustraciju”.

Jednom drugom prilikom, kada je Škoro pošteno izjavio kako želi prekopati arhive i konačno utvrditi istinu, Bujanec mu je smontirao kako ovaj želi “prekopati Jasenovac”.

Potom su mu pokušali podmetnuti i pitanje bi li vratio Titovu bistu, ali je on na to spretno odgovorio kako to “slabo prati”. I kad se sve to pogleda i uzme u obzir, nikom nije jasno kako se jedan tako iskren čovjek nosi sa svim tim podmetanjima, u kojima se svi oko njega trude javnost uvjeriti kako je on nešto suprotno od onoga što je on do sada sam za sebe govorio. A svima onima kojima se “činjenice ne uklapaju u teoriju”, i kojima je u susretu sa činjenicama teško, vjerojatno će se i dalje držati one: “tim gore po činjenice”, kao u stihovima – “uzalud vam trud svirači” kad “ne vjeruje srce pameti”, jer, ako ne bude “sad”, neće biti – NIKADA.

Borislav Ristić / Večernji list

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari