Pratite nas

Kolumne

Hodak: Stara Hrvatina Komšić ne zna treba li prijeći i zauzeti ili zapaliti Pelješki most

Objavljeno

na

Suludi pokolj na Kajzerici. To je samo dokaz više da se “homo balcanikus” odrekao toljage i pokazao da i mi možemo ponuditi tom “vrlom novom svijetu” svoje masovne ubojice. Kad mogu Norvežani, Ameri, Novozelanđani, možemo i mi Hrvati! Usprkos Istanbulskoj konvenciji. Sjetih se George Orwella: “Sve je teško, a najteže je biti normalan”.

Lijevi ustavni sudac Goran Selanec dijalektički je upozorio na “bit” problema. Sudac, čiji je izbor podržao SDP, bio je svojevrsno iznenađenje prilikom izbora za taj “časni sud”. Kao superiorni analitičar, iz svoje sigurne fotelje ustavnog suca mudro zbori: “Ništa u tom ubojstvu nije slučajno. Nije slučajno da je ubojica muškarac. Nije slučajno da su od pet ubijenih odraslih žrtava njih tri žene… Ubojica je pokazao što se događa ženama koje se ne pokore muškarcima poput njega…”. Ovo je valjda poruka uvaženog ustavnog suca svim onim desničarskim krkanima koji “laju na mjesec” kad su protiv Istanbulske konvencije i Marakeškog kompakta.

U promotivnom prilogu Večernjaka novinarka Stela Lechpammer portretira našeg suca kao osobu koja se više puta nije susprezala izreći stavove oprečne političkoj većini. A ja bih dodao, osobito kad tu većinu ne predstavlja SDP.

Nesporno je utvrđeno da suludi ubojica nije bio evidentiran kao obiteljski nasilnik. Kako ga je to onda “politička većina” mogla izolirati i spriječiti u njegovom suludom naumu? To očito zna jedino sudac Selanec. Ja pak samo pretpostavljam. Možda tako da smo usvojili još više marakeških kompakta i istanbulskih konvencija ili da smo osnovali još više ljevičarskih nevladinih udruga za zaštitu ljudskih prava. Možda bi pomoglo i još više egipatskih profesorica kao što je Suad Saleh koja je javno napisala: “Sasvim je u redu da muškarci islamske vjeroispovijedi siluju žene koje nisu njihove vjere”.

Kao što vidite nema više parole “Proleteri svih zemalja ujedinite se”. Ono “proleteri” treba zamijeniti sa “psihopati”. I na kraju, po teoriji koja nam dolazi s Ustavnog suda, Ratko Mladić bi trebao doživjeti neku čudnu preobrazbu iz ratnog zločinca u lijevo liberalnog progresivca. On je, naime, 1995. u roku od tri dana poubijao 8300 muškaraca. Navodno ni jednu ženu. Sud u Haagu mu tu činjenicu nije uzeo kao olakšavajuću okolnost. Nije imao sreće da mu sudi sudac Selanec i Ustavni sud RH.

I kad smo kod Ustavnog suda i “vladavine prava” nije na odmet upozoriti na utopističku borbu novinarke Karoline Vidović-Krišto koja ovih dana pita na fejsu što je s ustavnom odlukom od prije osam godina kojom se XI i XII izborna jedinica (dijaspora i manjine) proglašavaju neustavnima?

U toj odluci, između ostalog, piše i ovo: “Ustavni sud utvrđuje da Ustav ne dopušta unaprijed zakonom jamčiti i određivati broj zajamčenih zastupničkih mjesta za bilo koju manjinu po bilo kojoj osnovi (nacionalnoj, etničkoj, jezičnoj, spolnoj, dobnoj, obrazovnoj, strukovnoj, imovinskoj i dr.) u okviru općeg izbornog sustava”. A ja pitam Ustavni sud i što je s odlukom tog istog Suda iz 1997. g. u kojoj stoji da voda i struja ne mogu biti ovršeni i isključeni jer se radi o bitnim sastojcima potrebnih za osnovnu egzistenciju građana… ili tako nekako.

A naš Goran Selanec, umjesto da troši svoj lijevi potencijal na “seksističku brutalizaciju” našeg društva, mogao bi pokrenuti s mrtve točke neke odluke Ustavnog suda koje, iako su svjetonazorske, iz “nepoznatih” su razloga završile duboko u “frižideru”. Čudno kako za njih predsjednik Ustavnog suda ne inzistira javno da ih Vlada mora provesti.

Pokojni srpski pjesnik Duško Radović jednom je dao istinitu definiciju: “Nema više normalnih. Svi smo manje više ludi. Neki kradu k’o ludi, neki žderu k’o ludi, neki piju k’o ludi, a neki rade k’o ludi, a ti su najluđi od svih”.

‘Što će njemu neki sud odlučivati što treba raditi’

Druga osoba koja me je duboko impresionirala u proteklom tjednu, uz Gorana Selaneca, je ministar energetike i zaštite okoliša Tomislav Ćorić. Uz legendarnog Freda Matića koji se sad u Bruxellesu muči s engleskim tipa “good bos, big bos, ‘wan shats kill“, a koji je s pravom u ovoj kolumni nosio pridjev “punjena ptica”, Ćorić je eto drugi ministar kojem taj pridjev savršeno pristaje.

Naravno, radi se o već opjevanom slučaju korupcije, o izboru nove ravnateljice NP-a Krka. Nella Slavica, dobrog i njegovanog izgleda, s dva LL u imenu, s dvije stranke u biografiji, s navodnim magisterijem ekonomije, s navodno prepisanim programom s jedne strane i Ljiljana Zmijanović bez dva ista slova u imenu, ali doktorica znanosti, s dugogodišnjim iskustvom u radu u NP-a Krka i s braniteljskim stažem od skoro 500 dana borbe u Domovinskom ratu, s druge strane. Zakon o braniteljima i drugi propisi jasno kažu tko ima prednost. Dobro, ni dr. Ljiljana nije bez mane. Kud’ je baš kao dragovoljka ušla u rat na strani HOS-a? Pravobraniteljica Lora Vidović misli i danas iz svoje fotelje da je to čista, destilirana ustašija.

Naravno, kao što je to normalno u zemlji Hrvatskoj, Ćorić je ponovno izabrao našu Nellu. DD (dragovoljka i doktorica) se već nakon prve sljepačke odluke žalila. Upravni sud u Splitu je uvažio njenu žalbu i ukinuo odluku ministra Ćorića. Međutim, naš ministar se nije dao. Što će njemu neki sud odlučivati jel’ on dobro ili loše odabrao. Stoga je ministar, s nadimkom “Ćoro”, ponovno ustoličio Nellu.

Smatra da “Zakon o braniteljima” nije zaobiđen, ali – što je zanimljivo – to isto misli i Ministarstvo branitelja Tome Medveda, valjda da ne naruši idilične odnose u Vladi. Time se i ministar Medved opasno približio legendarnoj popularnosti Jadranke Kosor koja je također “carevala” u tom ministarstvu. Nadam se da će dr. Ljiljana, usprkos neopreznosti što je ušla u rat u formacijama HOS-a, uspjeti doći do svojih prava putem suda.

Ovaj slučaj izaziva opće gađenje. Naravno, samo na društvenim mrežama, ne i u javnim medijima koji dobro paze što odgovara Plenkovićevoj Vladi. No, boli ona stvar i Ćorića i Medveda za društvene mreže.

Za njih postoje samo Jutarnji, Večernji, Novi list, Slobodna… Nisu još uvijek shvatili da takozvano “medijsko “podzemlje” danas izriče glas naroda koji može sve preokrenuti naglavce. Sjetite se samo Trumpa i Clintonice. Ista sudbina čeka i Čorića i Medveda. Ono što ozbiljno zabrinjava je nedostatak bilo kakvog srama naše vladajuće oligarhije. Imate evidentno kršenje zakona i ljudskih prava, a nitko zbog toga ni malo da pocrveni. Za ove ministre očito je važan samo “sud njihove partije”.

Preko društvenih mreža se može jasno očitati stav većine

No, dolaze razni izbori – predsjednički, stranački, parlamentarni… Opet će rejting agencije svojim klasičnim i znanim makinacijama pokušati dići popularnost dobrim platišama. Još prije prošlih predsjedničkih izbora po rejting agencijama je Ivo Josipović trebao biti izabran sa 127% glasova za hrvatskog predsjednika, sa 100% glasova za predsjednika Europske komisije, s 98% glasova za papu u Rimu te za cara u svemiru. Kako je završilo? Kolinda je ušla u cilj za prsa pred Ivom, što nije mala pobjeda. Srećom za nas! Danas razne makinacije anketama o vodstvu u predizbornim kampanjama sve manje pale. Hrvateki napokon počinju shvaćati i preko društvenih mreža se može jasno očitati stav većine.

Još je Sokrat (470-399 pr. Kr.) napisao: “Demokracija će platiti zato što će pokušati odgovarati svima. Siromasi će htjeti imati imetak bogatih. Demokracija će im to dati. Mladi će htjeti biti uvažavani kao stari. Žene će htjeti biti kao muški. Stranci će htjeti prava starosjedioca. Demokracija će im to dati. Lopovi i prevaranti će htjeti važne državne funkcije. Demokracija će im to dati. A kada lopovi i prevaranti konačno demokratski preuzmu vlast, jer kriminalci i zločinci teže za moći, nastat će gora tiranija nego u vrijeme bilo koje monarhije ili oligarhije”.

Često sam prenaglašavao legendarnu “hrvatsku šutnju”, poltronstvo, želju za stranim i moćnim gospodarima koji će nas čuvati i braniti našu tobožnju nevinost. Kad bi netko ošinuo po nama, Hrvateki bi odmah uskočili s “kaj je, je”. Mačekov refren “Vjera u Boga i seljačka sloga…”, pokazala se jalovom. Kad su mu ponudili državu on je odmah zapalio u London s parolom “uvijek vjeran kralju”. Sad je naravno drugačije. Ratni smo pobjednici, članica EU-a i NATO-a.

Abdiću Tigru je malo falilo da prizna kako je oslobodio Knin i Vukovar

Eto, ovih dana su se u Sarajevu digli na lijevu nogu. Komšić, stara Hrvatina, pun je drugarske kritike pa traži od nas barem samokritiku. Emir Hadžihafizbegović, podržavajući iz petnih žila sudruga Komšića, de facto radi protiv Hrvata u BiH. Rekli bi – to je njegovo demokratsko pravo. Da, ali naš Emir “visi” iz dana u dan u Hrvatskoj.

Igra predstave, snima reklame te igra u filmovima u Hrvatskoj, a u BiH pljucka i hračka po ustašoidnoj RH. Evo primjera: neki je dan, navodno ugledni “društveno politički” djelatnik i SDP BiH-ov kandidat za člana predsjedništva BiH te ugledni borac za građansku BiH – Bakir Hadžiomerović, poslao diplomatsko-salonsku poruku našoj Predsjednici: “Da ne okolišamo, jebem ti mater, kobilo ustaška”. Bez uskličnika. Evo dokaza da Bakir zna da se kontroliše! A po njemu “glupa plavuša” ne zna da se “kontroliše”.

Komšić skače u vis preko dva metra svaki put kad čuje za Pelješki most. Dvoumi se treba li taj most prijeći i zauzeti ili ga spaliti. Još nije odlučio. Onda se pojavila fake news iz Izraela o tobožnjoj izjavi KGK o “militantnom islamu” i Iranu. U tili čas skočilo u “tamnom vilajetu” (BiH) na noge lagane sve što je liberalno, tolerantno i progresivno te se počelo derati o “islamofobiji, lažima koje izmišlja agresivna i ksenofobna politika službenog Zagreba prema BiH i Bošnjacima, a koja ima sve elemente fašizma”.

Zaboljela ga laž pa se morao javiti i bivši zapovjednik armije BiH Hamdija, Abdić, Tigar: “Vraga je Hrvatska pomogla nama. Ja sam oslobodio Plitvice i Korenicu…”. Malo mu je falilo da prizna kako je oslobodio i Knin i Vukovar.

Sjetih se duhovite Tanje Torbarine kad je 1992. ili 1993. g. napisala kako je više BiH izbjeglica poginulo u Hrvatskoj od “ležećih policajaca” nego u ratu u svojoj zemlji. A sad “tigar od papira” oslobodio moju Liku! Malo sutra, tigriću! Službena Lijepa naša je energično i s nacionalnim ponosom odreagirala. Premijer je rekao nešto u stilu “dajte, najte”, ministar Gordan Radman, kojeg inače smatram najboljim i najkvalitetnijim novim ministrom, samo je lakonski izjavio “to je njihovo pravo”.

Tako je BiH očitala lekciju klerofašističkoj RH. Sjetih se, onako usput, jedne izjave Alije Izetbegovića iz rane faze rata koji, kako kažu, “nije bio njihov”: “Ovi moji oslobodili dva dunuma zemlje, a trebalo im četiri da mrtve sa’rane”. Luda kuća u stilu “Svi vole more, samo Goran Bare” ili “svi su muškarci očevi, samo je Edo Majka”.

Ono što je iracionalno i nepromjenjivo je sirova mržnja i jal onih koji nas prekomjerno granatiraju svojim neizlječivim kompleksima. Iz iskustva znaju da, koliko god daleko pljunu ili kmeče o ustaštvu i fašizmu, naši poltroni će uvijek imati isti debilno jadni odgovor. Naši političari k’o papige ponavljaju mantru: naš primarni zadatak je osigurati BiH i Srbiji ulazak u EU. Nema nemoguće misije za RH. Kad smo za osječkog dožupana instalirali Jovana Jelića koji je za vrijeme pokolja u Dalju bio načelnik veze okupatorske vojske, onda smo dokazali da smo zemlja nemogućih mogućnosti.

‘Naš dragovoljac cmizdri o ustaškim zločinima protiv JNA’

Inače, u tijeku je godišnjica masakra u Dalju, u kojem je ubijeno trideset i devet osoba. Preko erdutskog mosta iz Srbije je krenula 51. motorizirana brigada JNA, zajedno s teritorijalcima. Naredba je bila “Zarobljavanja ne sme da bidne”. Još 1993. g. podnesena je kaznena prijava za zločine protiv 150 osoba s imenom i prezimenom. Bez učinka ako se ne računa dožupana Jovana Jelića, načelnika veze agresorske vojske. Lijepo je napisao srpski glumac Zoran Radmilović: “Kad umreš, ti ne znaš da si umro i nije ti teško. Teško je drugima. Isto je kad si glup””.

“Halo policija!!! Nekoliko kriminalaca i psihičkih bolesnika drži nas kao taoce!”, “Tko ste vi i koliko vas ima?”, “Mi smo Hrvati! Ima nas oko 4 milijuna!”.

Općinski sud u Splitu odbio je kao neosnovanu tužbu Zorana Ercega, notornog “dragovoljca” Domovinskog rata. Zoranče je tužio novinara Željka Huljeva tražeći za povredu časti 60.000 “ustaških” kunića. Sud je zaključio da je Zoran Erceg bio u službi Ratka Mladića u zadnjem ratu. Ne znam je li ta presuda barem malo probudila ministra Medveda iz zimskog sna. Da barem provjeri tko je, kada i na temelju čijih svjedočenja donio rješenje da se žestoki jugović upiše u registar branitelja. Bilo je svojedobno nekih provjera braniteljskih statusa, ali kod našeg Zorana nađeno je – sve čisto. Očito je neki bivši drug u Ministarstvu “previo hartiju, uzeo plajvajz i napisao ‘naš'”. A “Medo” i dalje mirno spava. Kad danas ovakav “naš dragovoljac” baulja diljem Lijepe naše, pljuje po Tuđmanu i cmizdri nad ustaškim zločinima protiv JNA onda bi netko u Ministarstvu branitelja napokon morao pročitati ono što je rekao ili napisao Zoran Radmilović. Naravno, Dalj ima prioritet. Pa kad se dođe do Ercega, Hajduk će već tri puta osvojiti Ligu Prvaka.

Svi smo mi ljudi, samo je Dario – Srna. Svi muškarci karaju, samo je Goran – Karan. Svi piju Ožujsko, samo Petar – Pan… 

Moj prijatelj Zlatko Lukež uvjerio me da su hrvatski i srpski dva različita jezika. Razlika je očita: tvornica umjetnog gnojiva i fabrika veštačkog đubriva.

I na kraju zanimljivo i pragmatično pitanje na fejsu. “Je li moguće od Afričke šljive peći rakiju?”.

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

Borislav Ristić: Komšićeva unitaristička džamahirija Bosna i Hercegovina

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HITREC: Manjine kao ustavni pojam ne postoje u državama Europske unije

Objavljeno

na

Objavio

Topli dani, prohladne noći. Desno od lijevonagnutoga desnoga centra stvara se još neprozirni desnonagnuti desni centar kojemu pretežito desni hrvatski narod i prirodna desnica uopće – nisu trn u oku ni u peti. Prema aktualnoj vlasti treba biti, štono riječ, selektivan, budući da su u njoj i ljudi koji zaslužuju poštovanje ali su zapali u klasičnu hrvatsku šutnju koja ne će dugo trajati, i oni drugi koji su iz tko zna kojih interesa odani velikom vođi i učitelju naroda,predvoditelju i prevoditelju, to jest sadašnjem premijeru. Ti drugi predstavnici su režima koji sve više dolazi u diskrepanciju s hrvatskim političkim narodom i ne čeka ih lijepa budućnost, a za sobom bi mogli povući i stranku koja je nastala iz pokreta za hrvatsku samostalnost, ako rečena stranka ne smogne snage da sa svoga tijela otrese one koji s njezinim izvorima nemaju ništa zajedničko, a nameću svoja stajališta načinima viđenim u povijesti.

U prošlom je tjednu održana sjednica Vlade, vrlo ilustrativna: šutke sjede ministri, a Plenković drži govor kao da je konvencija a ne sjednica. Očito je zadovoljan sobom, lav na europskom planu pršti od tek ponešto prigušene samohvale, sredio je Europu , čija je sudbina ovisila o njemu. Prisjetio sam se lekcije iz srednjovjekovne povijesti u srednjoj školi koja je (u našoj fakinskoj verziji) glasila: „Sudbina Europe visila je o tankoj niti, a ta je nit bio Karlo Debeli“) . Elem, europski kingmaker postavio je ne kinga nego kraljicu Ursulu, koja mu je beskrajno zahvalna i to ne skriva, pa je, da se oduži, uzela dubrovačku Dubravku u svoju europsku vladu, ako se tomu pribroji i ona siva hrvatska bivša ministrica vanjskih poslova kojoj je pripalo Europsko vijeće, eto Hrvatske koja drma Unijom, birokratiziranom dozlaboga, sada kadrovski ojačanom južnim činovnicima. Komično je, u stvari, i licemjerno da je hrvatskoj Šuici pripao resor demografije u EK , jer je očito da nam velike sile Unije kradu djecu kao u tursko doba, s tim da sada odvode cijele mlade obitelji, što će vrlo brzo popraviti (barem ponešto) demografsku situaciju u tim državama, a do kraja pokvariti u Hrvatskoj koja se, po zadnjim statistikama, srozala na nešto više od četiri milijuna stanovnika, s tendencijom da ih uskoro bude kao u vrijeme ostataka ostataka u 16. stoljeću. Javljaju se demografski glasovi koji drže da bi velike sile za janjičarstvo trebale dati neku odštetu malima i pametnima koje su usisale, barem toliko značajnu da možemo i dalje u našem visokom školstvu proizvoditi nove inženjere, liječnike, informatičare itd., sve do trenutka kada ni to ne ćemo biti u stanju, jer će budućih janjičara biti premalo za izvoz.

Vraćam se Plenkoviću (ne ja, zaboga). Nakon velikoga i dugog govora popraćenog uzbuđenom gestikulacijom, europski se lav našao u hrvatskoj zbilji. Odmah treba reći: Plenković ima kvalitete, bio bi dobar ministar vanjskih poslova, ali pod nadzorom predsjednika Vlade koji razumije duh naroda i ne nameće mu svoja, u stvari privatna stajališta , ne koalira s mutnim likovima poput Pupovca, ne prevodi javnosti pupovački govor –još jednom je u tom „prevođenju“ neizravno poručio da je javnost priglupa i nije razumjela, te joj on mora objasniti što je autor „hteo da kaže“. Priprosti branitelji, valjda, nikako ne mogu razumjeti retorske bravure vođe (?) srpske manjine, pišem s upitnikom jer za Pupovca i SDSS ne glasuje osamdeset posto Srba. Priprosti ljude uopće, kao ja recimo, teško mogu shvatiti, i ne žele se dovijati kako u hrvatskoj vlasti može biti netko tko je u srpskoj agresiji imao posve jasnu ulogu da bude „civil“ a ne četnik, da bude kao promatrač „na hrvatskoj strani“ sve do previđenog hrvatskog poraza, kada bi svoju braću oduševljeno dočekao u Zagrebu. U tom promatranju iznutra načinio je doduše neke gafove koji su mu, da je bilo pameti, mogli zauvijek zapriječiti ma i skromno pojavljivanje na političkoj sceni poslije hrvatske pobjede. Nabrojimo samo ono što nam je poznato: slučaj dr. Šretera (svjedok Degoricija), gadnu laž o prekrštavanju više od deset tisuća pravoslavne djece, ohrabrivanje pobunjenih Srba u zapadnoj Slavoniji (svjedok Đakula), sve to u vrijeme rata kada se šetao okupiranim i neokupiranim dijelovima Hrvatske s rukama u džepovima, a kada su stvari „krivo“ krenule, vidjevši uz to da mu se ništa nije dogodilo, pa ni koja godina tamnice, nastavio je isprva ulagivanjem Tuđmanu, a kada se ohrabrio pričama o etničkom čišćenju u Oluji, u uskoj vezi s Beogradom. No kako je ta pripovijest bila na klimavim nogama zbog Martićeve neopreznosti i dostupnih dokumenata, bacio se na zahvalnu temu Drugoga svjetskog rata i NDH, razumjevši točno da će tu pronaći puno više hrvatskih istomišljenika , što se i dogodilo. Potomci zločinačkih komunista prilježno su reagirali jer je tema Jasenovca i (navodno) Jadovna mogla prekriti i prikriti Bleiburg, a to što su tragovi Križnih putova izbili na površinu nasuprot nedokazanim dimenzijama zločina u Jasenovcu, nije važno. Tako je Pupovac dobio krila, vratio se unatrag (prije Tuđmana) i manje-više opet uspostavio jugoslavenske teze o zločinačkom karakteru bilo koje i bilo kakve hrvatske države, te je sada, usporedbom moderne Hrvatske i Nezavisne Države Hrvatske samo poantirao. Taj zadnji ispad nije baš bio po volji njemu sklonoj hrvatskoj strani koja je preko volje morala reagirati, doslovce moleći Pupovca da malo ublaži izjavu, što je on malo i učinio, ali se ispričao nije, niti hoće, niti je to važno. Važno je što hrvatski premijer i nadalje drži štangu ne samo Pupovcu nego i blistavoj ideji da manjine moraju biti u vlasti, pa i kada njihovi predstavnici tako izravno i besramno vrijeđaju Hrvatsku. I nije riječ o svim manjinama, naravno, nego tek o dvije, srpskoj i donekle talijanskoj. Ostale manjine su kolateralne žrtve rečenih dviju, drže se ustavne odredbe koja im jamči slobodu izražavanja nacionalne pripadnosti, imaju svoje kulturne ustanove i glasila, ne pada im na pamet da izdaju nekakve svoje „Novosti“ niti da izmišljaju ono čega u Hrvatskoj nema, niti žele značajnije participirati u vlasti. Plenkoviću nisu zanimljive, osim možda prigodno.

Manjine kao ustavni pojam ne postoje u državama Europske unije, poglavito u „velikima“, u parlamentima su im zajamčena mjesta samo u tri države, koliko znam, a treća je Hrvatska koja im daje mjesta šakom i kapom. U starim zapadnim demokracijama dovoljno je što su svi građani (državljani) jednaki, i basta. Tako bi i u Hrvatskoj trebalo ostaviti u Ustavu samo sadašnji članak koji govori da svatko u RH ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama. I to je sve. Sve je u tomu sadržano, a ostale duge i žalosne odredbe, posebni zakoni, ustavni i neustavni a namijenjeni manjinama – nisu drugo do ostatci Jugoslavije, prošvercani u Ustav RH isprva (božićni) diktatom trenutka, a zatim bespotrebno zadržani, valjda zauvijek, kao sjetni podsjetnik na narode i narodnosti koji su sretno živjeli u komunističkoj naddržavi, a posebno na Srbe koji su tako dugo vladali Hrvatskom da im se nekako treba ispričati što sada ne vladaju, te ih se mora tetošiti i brisati im suze, a po mogućnosti ih uvesti u vlast u većim količinama, da ne budu nesretni. To što je velik broj njih u međuvremenu ubijao Hrvate u srpskoj agresiji, treba zaboraviti. Ubijali jesu, ali u naumu nisu uspjeli, što i opet izaziva žaljenje hrvatske klateži i humani poriv da im nekako olakšaju poraz.

U svemu, sadašnji SDSS ne treba zabraniti, treba ga samo brisati iz registra političkih stranaka. Pupovca skinuti s političke pozornice, jer šteti Hrvatima, ali i svojima. Ako Plenković ne da, a ne da, neka i on ode. Tako bi na dobar način završilo aktualno kazalište lutaka, njemački rečeno Puppentheater. Ljudi me pitaju kako bi to bilo da je poslije Drugoga rata u Parizu djelovala njemačka nacistička stranka ( no dobro, još nekako, pa lijepo su preko volje surađivali), ili da danas u Washingtonu postoji komunistička sjevernokorejska stranka koja SAD prokazuje kao fašističku državu, a američka administracija ju tetoši i preklinje da to ne radi. Jest, odgovaram ja, ali mi živimo u Hrvatskoj, a Hrvatska je najtolerantnija zemlja u svijetu, da ne kažem nenormalno, priglupo tolerantna. Država koja zaboravlja da se demokracija brani svim sredstvima,ako ne onda je krpa za brisanje. Kao što je, reče neki lik iz oporbe, ljubav između Plenkovića i Pupovca neobjašnjiva. A nije, nije to eshatološko pitanje, objašnjenja postoje, ništa nije slučajno, tek su pravi lutkari izvan Hrvatske, ali i izvan Srbije koja se uvija i dovija, pa joj nije teško ići na noge papi Franji, koji je ionako već odabrao stranu i sklon je prodati Stepinca za posjet Beogradu, a preko Beograda Moskvi. Nekako u isto vrijeme pada Vučićev posjet Drvaru koji je zabunom (misle Srbija i RS) ostao u Federaciji BiH, pa treba poručiti da će zabuna biti ispravljena, valjda u sljedećem ratu. A kako je to Drvar dobio srpsku većinu nasuprot hrvatskoj i muslimanskoj? Pa tako što su oni „ustanici“ iz Srba i šire okolice 1941. poubijali Hrvate i muslimane koji su se tada još smatrali Hrvatima islamske vjeroispovijesti. Što nas opet dovodi do Pupovca koji uz pomoć (sve manju) hrvatske klateži svake godine slavi pokolj nad Hrvatima, a nacionalna televizija „proslavu“ najavljuje (emisija Prizma ili tako nešto), a zatim promovira u Dnevniku.

Izravni napad na Hrvatsku, neuvjerljivi demanti tako podmuklo sročen da u stvari i nije nego prijepis već rečenoga, naoko lukava Pupovčeva zamka u koju je vladajući režim upao, sav razblažen – to je ono što se dogodilo, a i nastavlja se reakcijom na pismo (pisma) predsjednice države koja u zamku ipak nije upala: u emisiji Hrvatskoga radija (eto HRT-a u cjelini, ljubitelja lika bez kojega na ekranima, valjda, Hrvatska ne može živjeti) Pupovac bizantinski servira svoj dojam, da naime Kolinda kao vrhovna zapovjednica vojske prijeti njemu jadnom manjincu kopnenim, morskim i zračnim snagama. Užasno. Sada više nisu u igri limuni i ostatci hrane na Dolcu, sve je puno mračnije i strašnije, iz centra za obuku vođa u Udbini idu na maloga snažni momci i dobro naoružani… i tako dalje, kaže bajka. U prijevodu (da i ja malo prevodim) samozvani vođa svih Srba koji žive u Hrvatskoj (u stvari vođa dvadeset posto njih), ugrožen je, gadno, da. Karta je ista kao i do sada, od najave stvaranja hrvatske države, karta o ugroženosti na koju se igra u svim vremenima. Očito dobitna karta. A da je dobitna svjedoči ovo: nakon nepotrebnog incidenta u Uzdolju u izvedbi mladih navijača, hrvatska policija na zahtjev Pupovca provodi racije neviđene u novijoj povijesti – racije, javljaju dopisnici, u zaleđu Zadra. Upadaju u hrvatske kuće, pretresuju, odvode mladiće, da, slabo plaćeni mladi hrvatski policajci natjerani su da uhićuju svoje vršnjake, vjerojatno. A kakvo je to zadarsko zaleđe? Ono koje je postalo žrtvom srpske agresije, Hrvati prognani ili lišeni života, a u zadnjih dvadesetak godina slušamo da „nitko nije odgovarao“. Nije bilo racija. Eto, sada smo ih napokon dočekali, doduše… Pa kako se ne bi stalno vraćali u prošlost? Treba se vraćati i dalje i dublje sve dok istina ne ispliva, pa je, usput rečeno, i gradnja crkve sv. Našašća u Zrinu „revidiranje“ povijesti, dotično jugoslavenske i srpske verzije svedene na šutnju i progone ako se tko usudi pitati tko je poubijao tri stotine Hrvata u Zrinu i sravnio ga sa zemljom. Partizani, vele sada, 1943. Ma jest, jesu partizani, ali je za njima nastupalo marodersko mnoštvo iz okolnih srpskih sela.

Hrvatski branitelji nisu nasjeli „prevođenju“ sa spomenute sjednice Vlade, imaju iskustva i točno su čuli što je tko rekao, pa i pravilno zaključili da postoji članak kaznenoga zakona po kojemu Pupovca treba tužiti, što su i učinili, za sada tek Petrinjci, ali i HVIDRA ide sličnim smjerom, ljudi koji su stradali od srpske ugroženosti, invalidi iz Domovinskoga rata. Nasuprot Plenkoviću. Vrlo je jednostavno: između branitelja i Pupovca, Plenković je odabrao Pupovca i to je početak svršetka njegove političke karijere u Hrvatskoj. Umjesto uključivosti kojom se diči, izazvao je nove podjele među Hrvatima: na one kojima je potreban prevoditelj i na one koji misle svojom glavom. A ima i onih mlađih političkih cirkusanata koji cijeli ovaj slučaj relativiziraju (Pernar) ili zato što iskustva nemaju, ili nemaju i inače ništa. I onih starijih orjunaša koji u svemu uživaju.

Kajkavijana

Idemo na kulturu. Uz balkanski rujanfest u Zagrebu gdje bučno pjevaju i oni koji bi trebali zauvijek šutjeti, održan je i tradicionalni krapinski festival nasuprot vukovcima. Zlosretni hrvatski kajkavski, zagorski, prigorski, zagrebački, podravski, goranski,koji je trebao biti podlogom suvremenog hrvatskoga književnog jezika u susretu s drugim narječjima i s njima prepleten kao u dobro zamišljenoj ozaljskoj školi u vrijeme Petra Zrinskog koji je i u književnosti pokazao kako se to radi, te je zato njegova i uopće zrinsko-frankopanska tragedija imala baš strašne posljedice ne samo za opću hrvatsku povijest nego i za jezičnu. Do kakvih se visina vinuo kajkavski, trajući kao književni jezik u sjevernoj Hrvatskoj u 18. stoljeću, kazuje nam pisac (isusovac) Juraj Mulih, duhovit čovjek koji se nije ograničio na duhovne teme nego u Držanju vu Tovaruštvu drugih objašnjavao kako se u društvu treba ponašati. Od njega bi i danas trebalo učiti tzv. bon-ton: „Hodeč, z rukami ne pristoji se sejati, niti sedeč z nogami zvoniti ali s perstim bubnjati, niti zubima škripati, niti cviliti, niti zehavajuć, kakti vuk zavijati, niti se kakti mužina ze vsem životom raztezati. Ako hočeš kašljati ali kehnuti, pošteno je vusta na stran obernuti i z rubcem zakriti, ter za kihanjem Bože pomozi! Ako je potrebno hraknuti ali se seknuti,tak z rubcem na stran oberni ter sekajuč ne trubentaj z nosom. A hraček ne pred druge, nego na stran izhiti i pogazi, ali vu rubec primi.“ I dalje: „Kada drugomu govoriš ali ga poslušaš, ne pristoji se od njega obernuti, niti drugom ogledati, niti na drugog naslanjati, niti drugoga da posluhne, z laktom drukajuč ali njega za halju natezajuč, opominjati. Gusto krat i jako se rozgotom smejati, ne lepo ni spametno, prez zroka opak smejati se je norsko.“ Kada danas vidim , vrlo često, ponašanje ljudi u „kafićima“ i na ulici, zaključujem da je Mulih uzalud opominjao.( Napomena: hrvatski kajkavski poznaje samo „tvrdo“ slovo „č“. Da je tako ostalo, ona sindikalistica i učiteljica ne bi imala problema.)

Put sv. Stepinca

Camino, to jest put sv. Jakova, postaje sve popularniji posebno među mladima, što nije čudno jer treba pješačiti gotovo tisuću kilometara, a za to treba imati kondicije (uz volju i vjeru). Slušam, vozeći se u autu, emisiju HR-a, u kojoj učeni gospodin Kušen govori o viziji hodočasničkoga puta u Hrvatskoj, puta između mjesta koja se povezuju sa Stepincem – Krašića, Zagreba, Marije Bistrice, Lepoglave. Sve je još u začetku, hodočasnički put koji bi, prirodom stvari, trebao voditi kroz prirodu, poljskim putevima i šumama, dobro markiran i s usputnim postajama za odmor – još je u začetku. Tzv. vjerski turizam (podosta uvrjedljiva riječ ili riječi) mogao bi na kontinentu i te kako procvasti da se ozbiljno krene u projekt, ali se ozbiljno ne kreće. Spomenut je u emisiji posebno Krašić, te obzirno rečeno da je postojao veliki projekt koji bi u Krašić dovodio i 50.000 ljudi, ali je zaustavljen jer „društvo“ nakon 2000. godine nije imalo sluha. Naravno da nije, ali ne „društvo“ nego crvena politika. Pa je Krašić – a ondje sam barem deset puta u godini – tek nešto umiven, a zadnje što je nedavno učinjeno jest veliko, asfaltirano parkiralište. Pred crkvom je kip bl. Stepinca, uređena rodna kuća u Brezariću, i to je uglavnom sve. Nema hotela, nema restorana, ima nešto malih kavana . Da nije bilo pape Ivana Pavla, bilo bi i gore, a papa Franjo od Irineja nije mogao saznati gdje je Stepinac rođen, niti mu je Vučić znao objasniti.

Tršćanska farsa

O patuljastom talijanskom solidnom pjesniku i erotomanu, izumitelju dvadesetostoljetnog fašizma, bilo je dosta riječi u medijima, pa dannucijevsku farsu u Trstu ne trebam još i ja komentirati. Umjesto zgražanja i podsjećanja na vjekovnu talijansku opsesiju istočnojadranskom obalom i otocima, treba podsjetiti (što već jesam) da je Hrvatska, odustajući zauvijek (?) od svoga gospodarskog pojasa na Jadranu, dopustila novo zaposjedanje, barem morskoga pojasa. Kao i podsjetiti (što već jesam, ali neka se nađe) da je Tuđman posve točno 1995. u „poslanici“ pobunjenim Srbima spomenuo i njihove veze s talijanskim neofašistima, a i to je bio samo nastavak plodnije suradnje iz Drugoga svjetskog rata.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Što nam se to događa na Zapadu sa svom tom moralnom policijom?

Objavljeno

na

Objavio

Ovo nije tekst o Miloradu Pupovcu, već o jednom umirovljeniku. No krenimo redom.

Svijet je prepun boraca za bolji svijet. To su uglavnom bizarni ratnici pravde koji se bore za ljudska prava, a istovremeno nose markiranu zapadnu robu proizvedenu u siromašnim azijskim zemljama u kojima su radnička prava nepostojeća.

To su antikapitalisti koji sve kupuju na Amazonu, piju Coca-Colu i rade selfieje ispred McDonald’sa s najnovijim modelom Applea. To su vegani koji se bore za prava životinja i jedu kvinoju, latinskomeričku veoma hranjivu i zdravu biljku kojoj je zbog toga cijena toliko skočila da si ju domicilno siromašno stanovništvo više ne može priuštiti, a bila im je stoljećima izvor zdravlja i preživljavanja.

To su oni koji spašavaju Zemlju, a žive u gradovima, obilno konzumiraju i proizvode tone smeća tjedno. To su oni koji su za abortus, a istovremeno prosvjeduju protiv klanja životinja za prehranu. To su feministice koje se bore za prava žena, a istodobno podržavaju homoseksulace da kupuju maternice od siromašnih žena. Ima toga napretek, sve demagogija do demagogije, apsurd do apsurda, no to im ne smeta da se smatraju onim dijelom čovječanstva koji je na pravoj strani povijesti. Svi ostali su nagrabusili, čeka ih neka etiketa sa sufiksom fobija, ili što sve već…

Posebna priča su antifašisti i antirasisti. Čitam tako da se u SAD-u iz školske lektire izbacuje remek-djelo svjetske književnosti, Twainove “Pustolovine Huckleberryja Finna”. I to zbog rasizma. To je četrnaesto književno djelo izbačeno iz lektire i studija u SAD-u u zadnjih par godina.

Digle se antife i antirasisti ljuti zbog “rasističkog tona koje može uznemiriti djecu” ili studente, pogotovo što se Jim naziva crncem. Da ludorija bude potpuna, ovaj Twainov roman također je, odmah kada je izašao 1885. godine, bio žestoko napadan. Zbog rasizma? Ne, zbog antirasizma, jer je Jim, crnac, ovaj, Afroamerikanac, prikazan previše herojski za jednog roba.

Pun mi je, dakle, kufer i “antirasista” koji su zapravo rasisti. Primjerice, Ujedinjeni narodi objavili su izvješće još dvijetisućite godine u kojem, umjesto poticanja demografskih mjera, zaštite obitelji na Zapadu u kojoj oba člana moraju raditi da bi preživjeli, UN nudi Europi masovno preseljenje stanovništva iz Afrike kao rješenje demografskog problema, i stvaranje neke nove rase, melting pota. E, to je rasizam, tretirati ljude, Afrikance, kao “kufere” i jeftinu radnu snagu, a nacionalne identitete i europsku kulturu kao kuhinju bosanskog lonca.

Branitelji ljudskih prava, ti proimigrantski antirasisti, ne bore se za političku i ekonomsku nezavisnost Afrike i Afrikanaca, oni ne žele pomoći Afrikancima u borbi protiv stranih ugnjetača i neokolonijalnih eksploatatora, s Francuskom kao primjerom, oni bi oslobađali Afriku od – Afrikanaca.

Ne daju potporu Panafričkom pokretu Kamia Seba koji se bori za Afriku slobodnu od neokolonijalnih eksploatatora, da se Afrika razvija, a ne iseljava, već su od tih istih afričkih eksploatatora dobrim dijelom i financirani, pa negiraju rečeni francuski neokolonijalizam, te kao antikapitalisti dovode tim istim kapitalistima jeftinu radnu snagu. Je li to rasizam, ili borba za ljudska prava? Ne, to je rasizam.

Ti ljudskopravaši i antirasisti s ljevice imaju i dvostruka mjerila: Palestince bi branili da ostanu u njihovoj kući, dok Afrikance treba masovno deportirati u Europu da tu potraže bolji život.

Što nam se to događa na Zapadu sa svom tom moralnom policijom? To je sindrom svetog Jurja u penziji. Sintagmu je skovao britanski pisac, jedan od najdražih mi autora, Douglas Murray, koji je, jako bitno u kontekstu ove teme, deklarirani homoseksualac, deklarirani ateist i deklarirani liberal – konzervativac.

Murray kaže kako smo uništili sve velike naracije, bile one pozitivne, kao judeokršćanstvo, bilo one negativne, kao nacifašizam i komunizam.

Namjesto toga stvaraju se u atomiziranom zapadnom društvu mali i agresivni identiteti, kao npr. LGBTIQ…, i to opet na matrici ljudskih prava pretvorenih u kapric. Zato, kaže Murray, ti ratnici pravde i boljeg svijeta, rade konstantan kaos, drže društvo “u stalnom stanju gađenja” i “vode rat protiv svih za koje smatraju da su na krivoj strani povijesti”. To je sindrom svetog Jure u penziji.

Nakon što je ubio velikog zmaja (nacifašizam) koji više ne postoji, sveti Jure sada tumara kuglom zemaljskom, a kako tog zmaja više nema, on lamata mačem prema zmajevima koji mu se pričinjaju ili ih izmišlja. To im je, zapravo, biznis.

Budala je uvijek bilo i bit će ih. No, nacifašistička aždaja više ne postoji. To ne kaže samo Murray, već i lijevi intelektualci od Žižeka do Chomskog. Biti antifašist u svijetu kada je ta ideologija i sustav odavno propao je sumanuto. I profitabilno.

Ovo napisah Hrvatima za utjehu: svijet je prepun Pupovaca, na raznim područjima, oboljelih od sindroma svetog Jure u penziji. Njegovu izmišljotinu o prekrštavanju Srba zato ću ostvariti: Milorade, ja te krstim u Juru Pupovca, u ime Vulina, Vučića i Dačića. Amen!

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Što je jugoslavenski ‘antifašizam’ i tko je i kako u njemu sudjelovao?

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari