Komentar
Hodak: Stazićeva galama je odvraćanje pozornosti od SDP-ove podjele novca
Neprimjereno i bahato ponašanje zastupnika Nenada Stazića (SDP) primoralo je predsjednika Sabora Željka Reinera da ga istjera iz sabornice. Događaj je za portal Direktno.hr komentirao ugledni odvjetnik Zvonimir Hodak.
[ad id=”93788″]Hodak tvrdi kako je upravo ovakvo ponašanje Stazića uloga koju su mu namijenili čelnici SDP-a.
“Ne laje pas zbog sela, već zbog sebe. Gospodin Stazić je gromobran jer je tako odlučeno na vrhu SDP-a. Odlučeno je da se njega što više koristi jer vibracije koje idu prema SDP-u Stazić amortizira.”
Kaže kako je SDP u velikoj ‘gabuli zbog onoga što nam dolazi iz EK’.
“Oko 500 milijuna kuna je otišlo nikuda. Otišlo je u vjetar jer su se otvarale fiktivne tvrtke. Tvrtke koje su tri mjeseca prije natječaja osnovane i preko SDP-a su se sredstva dijelila šakom i kapom. Sada bi Državno odvjetništvo trebalo reagirali ali naše Državno odvjetništvo me podsjeća na policiju i prevarene muževe – uvijek zadnji doznaju što se događa”, rekao je Hodak.
Prema svemu što se počelo otvarati o toj aferi, kaže Hodak, trebalo je napraviti veliku buku i priču koja bi skrenula pozornost.
“Staziću je dobro došla saborska zastupnica Vukovac čiji se roditelji bave poljoprivredom i seoskim gospodarstvima, koji su zakinuti kao i svi ostali jer su veliki novci isparili. Trebala je velika količina kvantitativne galame da bi se odvratila pozornost od onoga što je u ovom trenutku za SDP vrlo loše, a to je da će se provesti detaljna istraga, da će Hrvatska biti kažnjena, a sve se to dogodilo u mandatu ‘Hrvatska raste’ i vjerujem da su mnogi u tom mandatu, gdje se podijelilo 500 milijuna kuna, jako narasli. Nažalost, na račun onih koji su tim novcem trebali narasti, a to je hrvatsko selo, poljoprivreda, Slavonija koja grca, koja se iseljava, a novci odlaze tamo gdje nisu trebali otići”, rekao je Hodak.
Smatra kako je teško da itko Stazića ušutka jer je, kako kaže, njegova uloga – provociranje.
“On je poput nogometnog igrača koji cijelu utakmicu igra na rubu žutog kartona. Dakle, cijelu utakmicu pomalo udara i dobije jedan žuti karton, ali ne dobije crveni. On je u svakoj momčadi cijenjen igrač jer žrtvuju sebe zbog momčadi. U ovom slučaju momčad je SDP, a taj zločesti prgavi igrač je Nenad Stazić. Dokle god on treba svojoj stranci na ovaj način, on će uvijek uskakati. Bilo da se radi o unutarstranačkim izborima, bilo da se radi o Baldasaru, o Riječanima. Uskoro ćemo moći vidjeti da sve lokalne SDP-ove organizacije koje su raspuštene, sve će to komentirati Stazić i to na način koji odgovara vodstvu SDP-a”, rekao je Hodak i dodao:
“Vodstvo SDP-a ga izuzetno cijeni jer sve što bi se moglo srušiti na Milanovića ide na Stazića. Sve munje idu na njega, njemu ništa i tako će se to odvijati do nekog većeg incidenta koji bi mogao završiti optužnicom ili sudskim sporom. Nenad Stazić je u ovom trenutku nezaustavljiv i nesalomljiv”, zaključio je odvjetnik Zvonimir Hodak za Direktno.hr.
Što vi mislite o ovoj temi?
Komentar
Ako ima pravde, Plenkovića će skupo koštati savez s Pupovcem
„Tko s đavlom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju“ – kaže jedna dobro poznata narodna poslovica koju je bezimeni autor vjerojatno iskusio na vlastitoj koži, jer, vele ljudi kako se životna škola najbolje uči upravo tako.
Političari su, međutim, posebna sorta, pa je sasvim moguće da ovo pravilo ne vrijedi za njih.
U takve izuzetke (možda) spada i naš premijer Andrej Plenković kojemu je (po sudu mnogih, pa i po mome osobnom) fatalna pogrješka u političkoj karijeri bila koalicija s SDSS-om i njezinim liderom Miloradom Pupovcem. Moguće da je upravo proteklih dana premijer ipak (barem djelomično), onako sramežljivo progledao na jedno oko – ili nam se samo čini, ali, po prvi put se u nečemu nije složio s dr. sc. Miloradom, vječnim i vječitim političkim „tatom“ svih „ugroženih Srba“ u Hrvatskoj.
Čuda se dakle, događaju – rijetko, ali se ipak događaju.
Pupovac i Plenković se, naime, nisu se složili oko kolektivne stigmatizacije hrvatskoga naroda vezano za nedavne slučajeve nasilja u Đevrskama i Uzdolju a čija su meta bili tamošnji Srbi.
Naime, dr. sc. Milorad Pupovac u zakrabuljenim nasilnicima (s fantomkama na glavama) vidi sve nas Hrvate koliko god nas ima, baš kao da svaki od tih 3.874.321 Hrvata (iliti „ustaša“ – koliko nas je bilo po popisu 2011. godine), iz dana u dan juriša na svoje susjede srpske nacionalnosti s palicama, štapovima, željeznim šipkama i ostalim rekvizitima u rukama (za sada „srbosjeci“ ne rade, ali nikad se ne zna…).
Za njega mi Hrvati ostajemo i dalje ono što smo uvijek bili: esktremisti, nasilnici, „ustaše“ etc, etc., i, on nam to bez ikakvoga kompleksa i zadrške sipa u lice ima već više od 27 godina, različitim povodima (a i bez povoda) u različitim oblicima i na razno-razne načine.
Za njega je Republika Hrvatska samo novi izdanak NDH i svi smo potencijalna opasnost, ne samo za Srbe nego i za sve druge. To je njegova „vizija“ Hrvata i hrvatske države, ne od jučer, nego od kad je počeo javno istupati. I koliko god se mi trudili pronaći nekog sličnog njemu na hrvatskom političkom nebu, neće nam to uspjeti.
Ono što je Svetozar Pribićević jako dobro znao prije više od 80 godina (da Srbima u Hrvatskoj budućnosti nema bez demokratskog sporazuma s Hrvatima i uvažavanja njihovih interesa kao većinskog naroda), našem Miloradu još uvijek nije stiglo u sivu moždanu koru.
On (Milorad) je jedan, jedinstven i neponovljiv kao političar i to u onom najnegativnijem smislu, kao destruktivac i prljav igrač (kad smo već kod toga, moram napomenuti da ja dotičnog „gospodina“ promatram isključivo kroz prizmu političara i da me uopće ne zanima kao čovjek niti mi je namjera, ne daj Bože, na njega ići s bilo kakvim osobnim diskvalifikacijama, pogotovu ne uvredama).
Dakle, Milorad Pupovac se od početka svoga javnog nastupanja (prosinca 1991. godine, u okviru „Srpskog demokratskog foruma“, pa dalje preko SNV-a i SDSS-a) bavi političkom diverzijom i destrukcijom, odnosno, pokušajima opstrukcije i rastakanja hrvatske države.
Taj prljavi specijalni rat u kojemu ne bira sredstva odvija se pred našim očima već gotovo tri desetljeća i tu je doista bilo svega i svačega. Neću sad na ovom mjestu ponavljati sve ono što je u tom smislu poduzimao Milorad kako bi nas oblatio, oklevetao, kompromitirao i ponizio pred svijetom, kako bi pokvario odnose između Srba i Hrvata, niti ću se baviti usputnim epizodama njegovih brojnih degutantnih performansa u Saboru i izvan njega – a čiji su ciljevi bili isto to –, neću spominjati ni huškačko pisanje tjednika ‘Novosti’ koji je pod njegovom upravljačkom palicom, samo ću podsjetiti da je izmišljao „ugroženost Srba“ u Hrvatskoj i u vrijeme krvave velikosrpske agresije i nakon nje, onda kad ama baš nikakvoga razloga za to nije imao, pa kako neće sad, kad mu skupina primitivaca i nasilnika da za takvo što povoda?
Milorad je „ugrožen“ oduvijek. Čak i od kriške limuna. Vjerojatno i od vremenskih prilika, plime, bure, juga, da ne spominjemo bljeskove i oluje.
„Ugroženo“ je jednako tako i onih 6-8% Srba u Hrvatskoj koji ga uporno biraju za svoga političkog predstavnika zadnjih 25 godina, dok onih preostalih preko 90% (i nešto više) pripadnika ove manjine koja ne izlazi na izbore ili glas poklanja nekom drugom – nitko ne pita za mišljenje!? Oni nisu važni. Jer, Miloradu i društvu iz SNV-a i SDSS-a ta je „ugroženost“ strategija, politički program i sredstvo reketarenja hrvatskih vlasti, od 1990. godine do danas.
Zato su ga ne bez razloga i prozvali „etnobiznismenom“, a tim ga je pridjevom počastio i sam ljevičarski predsjednik dr. Ivo Josipović (jednom prigodom kad mu je ovaj stao na žulj). I sasvim mu je svejedno koliko će njegovih sunarodnjaka izaći na izbore…10.000, 500, 200, 50…važno je da ga opet biraju, pa opet, opet, opet…i tako u nedogled. Njemu ta ratoborna manjina treba, jer bez njih ne bi bio ono što jeste. Kao što treba i Dejanu Joviću, Borislavu Miloševiću i ostalima iz te branše.
Za Milorada Pupovca ne postoji velikosrpska agresija. Ni srpski masovni zločini „ne postoje“.To je „fikcija“ i „izmišljotina“ nas „ustaša“. Postoje samo „ugroženi Srbi“, njihova prava, njihove žrtve, njihova „patnja“ i njihov interes.
Svaki njihov zločin (pa i masovni nad žiteljima Vukovara, Borova Naselja, Škabrnje, Široke Kule, Baćina, Joševice, Kostrića, Skele, Struge Banske, Petrinje, Majura, Balinaca, Četekovca, Saborskog, Sotina, Lovasa, zločin na Ovčari i u Veleprometu itd., itd.), samo su „pojedinačni incidenti“ za koje je „kriv politički vrh SAO Krajine“, a ne oni koji su etnički čistili Hrvatsku 90-ih i masovno ubijali, dok su naši uvijek „masovni“, „organizirani“, „sustavni“, pa i kad su u pitanju samo indicije da je na nekom području tijekom rata od naših snaga ubijen neki Srbin.
I naravno, sve to Milorad potom vezuje za Jasenovac i tim lažnim mitom tuče kao teškom artiljerijom (da se poslužim njihovim izrazom), nemilice i bespoštedno. On odavde, Vučić, Šešelj, Vulin, Dačić i srpski popovi odande (iz Srbije i s političkih tribina u Jasenovcu).
I s tim i takvim Miloradom i bratijom koja ga okružuje, Andrej Plenković je kao premijer sklopio savez, na sramotu i štetu svih nas, samoga sebe, pa u konačnici i svih građana iz redova srpske manjine u Hrvatskoj koji su lojalni građani i grade sebi i svojoj djeci budućnost u ovoj zemlji.
Ne znam je li premijer konačno toga svjestan i hoće li mu Bog otvoriti oči (možda će oni povremeni odlasci na svete Mise u katedralu ipak pomoći?), ali bilo bi jako dobro da se to dogodi – zbog svih nas.
Jer u svemu tomu, za hrvatsku je državu, hrvatski narod i građane koji žele živjeti normalno u Lijepoj našoj sasvim svejedno kako će na kraju završiti političari Andrej Plenković, Milorad Pupovac ili bilo tko drugi iz tog kruga.
Ali, nije i ne može nam biti svejedno što će biti s nama, ovom zemljom i našom zajedničkom budućnošću.
Kad kažem: „s nama“, mislim na sve Hrvate, ali i građane drugih nacionalnosti, kojega goda da su podrijetla, vjere, svjetonazora ili boje kože. Na sve one koji u Hrvatskoj vide svoju Domovinu i žele joj dobro.
Zlatko Pinter
Karamarko: Ne ponaša li se manipulator Milorad Pupovac upravo prema memorandumskom obrascu?
Što vi mislite o ovoj temi?
Komentar
Hebrang: ‘Do danas nije otkopano ni jedan posto svih grobišta’
– U prvoj hrvatskoj vladi 1990. jedino ja nisam bio član Saveza komunista nikada. U zadnjem predsjedništvu HDZ-a u kojem sam bio 2009. bio sam jedini koji nije nikad bio član Saveza komunista. To je razlog zbog čega se grobišta ne otkopavaju i zbog čega se priča razvlači, istaknuo je Hebrang u izjavi za Direktno.hr, prenosi hrsvijet.net
Podsjetio je kako su oni koji su se bavili tom temom u Hrvatskoj pronašli, a postoje i dokumenti i policijski izvještaji koji to potvrđuju, više od 940 lokaliteta koje treba otkopati.
– Do danas nije otkopano ni jedan posto, kaže Hebrang.
Tvrdi kako je od samih početaka hrvatske neovisnosti postojao jak otpor u pronalaženju istine.
– Godine 1990. Franjo Tuđman oformio je saborsku komisiju koja je otkopala 1163 tijela na Maceljskoj gori i onda neslužbeno prestala s radom. Osobe iz komisije primale su prijetnje, nisu smjele o toj temi nastupati u javnosti. I tih 1163 jadnika, njihove kosti su 20 godina zaboravljene i nespomenute bile u crnim vrećama i ležale na tavanu patologije Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Nakon 20 godina smo ih pokopali u Macelju i napravili zavjetnu crkvicu pokraj tog najvećeg hrvatskog groba, podsjeća Hebrang.
Dodaje kako je komisiju službeno ukinuo Ivica Račan 2000. godine i da se po tom pitanju ništa nije događalo sve do 2011. godine.
– Tad sam u Saboru uspio progurati zakon o osnivanju Ureda o otkrivanju komunističkih zločina. Prvo smo se počeli baviti Gračanima jer smo tamo točno znali lokalitete zahvaljujući higijeničaru pokojnom Miroslavu Haramiji. Njega su, naime, 1945. komunisti angažirali da dezinficira grobove pobijenih nakon rata. Haramija je 1991. godine objavio u jednim dnevnim novinama svoj brižno čuvani popis grobišta, ali ni sljedećih 20 godina nije zakopana lopata s ciljem otkopavanja i ljudskog zbrinjavanja posmrtnih ostataka, podsjeća Hebrang.
Podsjeća i na zabrane u režiji Zorana Milanovića.
-Učinili smo to tek mi u organizaciji navedenog Ureda i to nam je bio posljednji posao. Naime, za vrijeme postojanja Ureda uspjeli smo istražiti samo tri lokaliteta, u jednom od njih bile su kosti maloljetnih osoba, i onda nam je vlada Zorana Milanovića zabranila rad i ukinula Ured”, kaže Hebrang i dodaje da nije bolje stanje ni danas.
Tvrdi kako je osobno premijeru Andreju Plenkoviću dao program i objasnio gdje se što nalazi.
– Sad su oni počeli s otkopavanjem, ali u tajnosti kako bi sakrili bilo kakvu priču o tome. Dakle, ni s ovim otkopavanjem nije se dogodilo ništa jer to nije ni jedan promil od ukupno ubijenih, a nije otkopano ni jedan posto svih grobišta, kaže Hebrang, prenosi hrsvijet.net.
